THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana – Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno – momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega – kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica – on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: “…kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost.” To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj ‘style over substance’ dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje – košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan – tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6’7 do 6’8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O’Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima – Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick ‘n’ pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila – Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena – Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice – Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao – morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu – Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu – u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena – izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

7 thoughts on “THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

  1. Ja navijam za Heat. Volim Bosa, drag mi je kao igrac. Ali, voleo bih da on ipak ode iz Majamija. Jednostavno, ne dobija dovoljno priliku. Jeste, ima on utakmica kada sutira 3/17(npr.) ali mislim da je to zato sto je izgubio samopouzdanje.
    A one price kako on razgovara sam sa sobom… Stvarno mislim da mu ne treba jos stvari za koje ga ljudi mogu zezati.

    I jos nesto, stvarno mi se svidja ovaj blog i uzivam da slusam vase podcastove. Mogli biste malo da se reklamirate po nekim sportskim forumima… Ja sam cuo za ovaj blog od jednog drugara koji je stvarno zaludjenik. Inace, tesko da bih saznao za ovaj blog. Predlozicu vas na NBA-Serbia. 🙂

    I jos nesto. Kada ce novi podcast?

    Keep up the good work.

  2. Hvala ti što čitaš i slušaš i samo ti širi usmenom predajom ako imaš kome i ako ti se da. To je jedina prava “reklama”.
    Šta se podcasta tiče, ako ćemo se držat plana, trebalo bi barem još dva do playoffa odradit.

  3. Zaista cenim ovo što pišete, i Bosh zaista jeste sisica, ali tip je toliko bolji igrač od šljakera poput Millsapa i Lee-a da to nijedna druga činjenica ne može zamaskirati. Z-Bo je dobio mesto na listi na osnovu prošlosezonskih igara, a Blake Griffin je neobrađena sirovina kojoj ne bih dao ni nacrtanog igrača da čuva. Pravda za Bosha! (i ne, nisam zaštitnik prava žena :D)

  4. blog je odličan i čitam ga često….ali staviti bosha ispod millsapa i lee-a, u najmanju ruku patetično….i još nešto, dajte pokušajte organizirati bar još jedan podcast s edinom avdićem 😀

  5. Što se Edina tiče, mislim da on ima nekakav podcast na stranicama Arena TV-a, pa potražite što čovjek ima za reći.

    A što se Bosha tiče, mislim da sam iznio dovoljno argumenata zbog kojih nije došao u obzir prije 10-og mjesta. Ako se netko ne slaže s tim – njegovo pravo, ali usput ne bi bilo loše navesti kontra-argument i izbjeći optužbe za patetiku kako se ne bi spustili na razinu nekakvog foruma.

    Plus, nakon noćašnjeg očajnog izdanja protiv Thundera (još jednog u nizu u ovim jakim utakmicama) bude mi žao što sam ga uopće stavio među 10.

    Također, topla preporuka da pogledate poneku utakmicu Jazza jer ovo što igra Millsap je razina na kojoj Bosh nikada nije bio, čak ni u Torontu. A ne bi bilo zgorega baciti pogled i na nekoliko utakmica Warriorsa da vidite kako Šljaker može biti bolji Košarkaš od Vječnog Talenta.

  6. a dobro, valjda je “patetičnost” pregruba riječ….moje je mišljenje da je bosh malo podcjenjen, pogotovo u napadačkom dijelu gdje je njegov doprinos heatu strašno bitan element, nekako loše predstave uvijek pokazuje u direktnim duelima sa suparničkim pf-ovima. Baš ga je David Lee jednom prilikom ove sezone uništio s preko 10 of. skokova….a zadnji podcast na Areni je bio prije jedno pola godine, čini se da ih nema više

  7. Nitko Boshu ne može osporit talent, mislim da sam i u postu dovoljno vremena posvetio tome da objasnim koliko je bolji 1 na 1 igrač od većine navedenih. Ali, košarka nije 1 na 1 igra, a takav talent nije bitan kad si treća opcija i kad tvoja momčad treba srce, skok i energiju.

    Jasno, nije Bosh isključivi krivac za slabosti pod košem, puno veću odgovornost imaju očajni partneri poput Anthonya i posebice neprepoznatljivog Haslema, ali kako god okretali stvar, činjenica je da nema osnove na kojoj sa sigurnošću itko može tvrditi da je Bosh “baš bolji” od Millsapa, Leea ili Smitha i da zaslužuje automatki bolji plasman jer je Bosh.

    Međutim, moguće je tvrditi da su svi oni važniji za svoju momčad od Bosha. I to je osnova od koje sam polazio. Inače, ovo što kažeš za Leea je njegov specijalitet – majstor je ove sezone unakazio i Griffina i Millsapa i Dirka i Boozera, svih sa po preko 20 koševa i 7 do 10 OF skokova, što je stvarno podatak za totalni respekt. Taj skakački učinak i podizanje razine igre ovisno o težini izazova je ono što pokušavam istaknuti kao nešto što Paul i David imaju, a Chris, nažalost, nema.

    Naravno, počne li kontrolirati reket i kupiti 15 skokova tijekom playoffa, pa tako pomogne Heatu osvojit naslov, sve ovo što pričamo bit će suvišno i poništeno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *