ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Apr/128

MOCCHACHINOALPACINO 2012.

Momak na slici nije mlađi brat Willa Smitha, već trenutno najvažnija osoba na sveučilištu u Kentuckyu (iako, tehnički, još nije na sveučilištu). Fascinantan je taj NCAA svijet – iako su tek osvojili naslov, iako se Calipari konačno potvrdio kao vrhunski stručnjak i iako je Anthony Davis talent zbog kojega cure sline svim franšizama koje će se naći u lutriji, svi navijači Wildcatsa kao da samo čekaju odluku tipa s mikrofonkom o tome gdje će nakon srednje škole.

Nerlens Noel mu je ime, a navodno je talentom i stilom igre najsličniji upravo Davisu. Jadni Calipari, umjesto da uživa u trijumfu barem nekoliko dana, odmah se morao baciti na regrutiranje i sklapanje nove momčadi iako još službeno nije ostao bez nikoga. Doduše, šanse da Davis, Kidd-Gilchrist i Jones ne izađu na draft su mikroskopske, a kroz nekoliko dana znat ćemo definitivno i sudbinu preostala dva člana šampionske petorke, Marquisa Teaguea i Dorona Lamba (još razmišljaju o tome da li nastaviti NCAA karijeru, iako, obzirom na to da im cijena nikad neće biti veća, sve osim izlaska na draft bio bi šok).

Jedino je sigurno da Kentucky napušta senior Darius Miller, vrijedni šesti igrač koji je već ispratio u NBA Walla, Cousinsa, Pattersona, Bledsoea i Knighta, a sada se sprema barem još tri nova picka prve runde (hoće li netko posegnuti za samim Millerom u drugoj rundi ne bi li upecao dokazanog role playera koji može zabiti otvoreni šut, e to je već teže pitanje). Uglavnom, Calipari je već ranije pripremio zamjenu za Millera u Alexu Poytressu, a zakapario je i potencijalno najboljeg beka šutera generacije u Archieu Goodwinu da se osigura u slučaju Lambova odlaska (treba li uopće napominjati kako morate zapamtiti ova dva imena?).

Ali, u idućih nekoliko dana navijači Kentuckya će saznati da li je uspio zamjeniti osovinu Davis, Kidd-Gilchrist i Jones ne samo s Noelom, već s još dva top 10 srednjoškolska talenta s kojima je u pregovorima – krilom Shabazzom Muhammadom (čiji otac naginje igranju za UCLA) te krilnim centrom Anthonyem Bennettom (kojega Billy Donovan pokušava dovesti među Gatorse).

Kad sagledaš situaciju iz ovog kuta, shvatiš koliko je uopće iluzorno promatrati NCAA turnir iz ijednog drugog kuta osim ovog skautskog. Koliko god uzbuđenja donosio, sve prikazano na parketu je ništa prema priči o ostvarenju sna i igranju u NBA. Calipariev najveći podvig je u tome što je uspio nadići klasičnu paradigmu o pohlepnim profesionalcima koji samo žele eksploatirati i sveučilišnim trenerima kojima je stalo samo do toga da izgrade mlade ljude, kombinirajući najbolje od oba svijeta i uspijevajući paralelno izgraditi i pripremni kamp za NBA i ultimativnu momčad koja prezentira ono najbolje od sveučilišne košarke.

Ta nesebičnost u pogledu podjele uloga, zrelost kojom su pristupali igri i karakter kojega su iskazivali svake sekunde, na neki način bacili su u vodu sve priče o pogrešnom sistemu i potvrdili da ništa u životu nije crno-bijelo, ma koliko mi željeli da je tako kako bi lakše spavali. Jasno, ni sam Cal valjda nije računao da će naići na ovakvu generaciju, a pogotovo to nismo mogli očekivati svi mi naučeni na mlade zvijezde poput Walla i Cousinsa koje prvenstveno žele nabiti brojke kako bi si osigurali što bolju poziciju na draftu. Ali, jedan program kojega smo do jučer smatrali više Hollywoodom nego školom, uspio je pokazati i dokazati da se nesebičnost, požrtvovnost i odricanje itekako mogu isplatiti, i to na puno značajnije načine od konstantnog ugađanja vlastitom egu.

Također, ništa manje fascinantno od ovoga što je Cal napravio sa skupinom najpoželjnijih talenata svijeta, je i činjenica da su u ulozi prvog favorita od prvog kruga do Finala dominirali turnirom praktički bez krivog koraka. Koliko god da su sjajna klapa i koliko god da su talentiraniji od svih ostalih, ovakvo ispunjenje očekivanja totalno je netipično za March Madness i dodatno naglašava kvalitetu i ovih igrača i ovog sistema.

Možda nije bilo uzbuđenja na kakva smo navikli, ali turnir 2012. pamtit će se godinama po Calipariu i Kentuckyu i potencijalnoj promjeni koju su napravili u glavama mladih igrača diljem svijeta (tko zna, možda su Maje mislile upravo na ovo kada su govorile o kraju svijeta kakvog znamo).

A ova godina trebala bi se pamtiti i po izuzetno dubokom draftu. Kako sam nakon godinu dana pauze opet odgledao stotine sati NCAA košarke (a zahvaljujući ESPN America kanalu završni turnir sam odgledao gotovo u cijelosti), vraćam se formatu mock drafta od dvije runde u kojima ću pokušati predstaviti 60 pickova za koje smatram da imaju NBA budućnost.

Za one koji ne znaju pravila prethodnih izdanja, u ovom slučaju se ne radi o nikakvom pokušaju nagađanja pravog drafta (tako nešto čuvamo za podcast nakon lutrije kada se bude znao točan raspored momčadi), dakle ne vodim računa o tome tko će ostati na sveučilištu, a tko ima namjeru odmah otići u NBA. Praktički, ovo je rang lista imena koja su ostavila najbolji dojam tijekom sezone.

1. ANTHONY DAVIS (Kentucky Wildcats)

Iako će NBA karijeru početi kao krilni centar, Davisova sposobnost da pokriva sredinu i sam drži obranu priziva centarsku budućnost. Njegove sulude brojke iz zadnje godine srednje (koju je počeo kao bek visok 185 cm dok nije izrastao do današnjih 208) najviše podsjećaju na one Kevina Garnetta, ali, kako KG nikad nije igrao na sveučilištu, teško je ocijeniti kako bi se njegove blokerske kvalitete prenijele na novu razinu.

Davisove su se prenijele vrhunski i, ako je usporedba s Garnettom točna (obzirom na dužinu i tu neuništivu energiju koja ga tjera da bude stalno u pokretu na oba kraja parketa čini se da je), onda se radi o Garnettu s Russelovskim talentom za čuvanje reketa. Jasno, u slučaju da se s vremenom popuni i dodatno izraste, Davis bi mogao biti i svojevrsni Russell svoje generacije. Tipa, ono što je u naponu snage bio Timmy (obrambeno gledano), odnosno ono što je danas Dwight, samo s razumom i bez kršćanskog licemjerja.

U najgorem slučaju, ako se pokaže da su njegovi ofenzivni limiti ipak preveliki da bude KG, mali će biti bolja verzija Tysona Chandlera. Koja god od ovih usporedbi se ostvari, kao što nas povijest uči, ovakvi visoki igrači garancija su naslova. Nitko drugi u klasi mu nije ni blizu i zato će onaj tko izvuće dobitnu kombinaciju na lutriji imati razloga za otvoriti šampanjac. Mislim, ako jedan Larry Brown, koji je iz prvog reda gledao i Russella i Jabbara, tvrdi da će Davis preko noći preokrenuti franšizu iz gubitničke u playoff momčad, onda stvarno više ništa ne treba dodati.

2. THOMAS ROBINSON (Kansas Jayhawks)

Fenomalni atleta koji će od prvog dana biti double-double mašina zahvaljući atleticizmu kakvoga smo navikli gledati od ipak nešto lakših krila poput Mariona ili Tyrusa Thomasa. Za razliku od njih Robinson je prava četvorka, isklesani fizički primjerak koji pojavom priziva Karla Malonea (ili barem Blakea Griffina). Jedini problem je što se radi o poprilično sirovom igraču koji do koševa dolazi borbenošću i izuzetnim prvim korakom, ali, uz par godina igračkog sazrijevanja, momčad koja ga draftira dobit će kompletnog startera all-star kvalitete. Robinson će od prvog dana konkurirati Loveu i Cousinsu za titulu najboljeg mladog skakača u ligi, a kad popravi šut (u što uopće ne sumnjam obzirom na radnu etiku i već sada solidnu formu) postat će i kompletna pick opasnost. U najgorem slučaju David West s osjećajem za skok Kevina Lovea.

3. BRADLEY BEAL (Florida Gators)

Možda na papiru njegova sezona na Floridi ne izgleda ništa specijalno, ali, ako ste ga barem jednom gledali u akciji, nikakve brojke vam nisu potrebne. Uostalom, glavni razlog zašto je ostvario skromnije brojke od očekivanih je poprilično mala uloga koju mu je Billy Donovan povjerio tijekom većeg dijela sezone. Odnosno, sve do same završnice kada je Beal uzeo stvar u ruke, odveo Gatorse na korak do finala konferencije, a zatim i do solidnog izdanja na turniru.

Ta njegova eksplozija u završnici samo je potvrdila da se radi o specijalnom igraču koji nije samo odličan šuter, već i kreator i uopće kompletan all-round košarkaš. U biti, i po građi i po stilu igre, a posebice po sjajnom koraku unazad kojim si lakoćom kreira prostor za šut, Beal je pljunuti Eric Gordon. Drugim riječima, radi se o top 5 beku šuteru na NBA nivou sposobnom nositi napad, ali, za razliku od Gordona, biti i lider na parketu pristupom i strašću za igrom.

4. HARRISON BARNES (UNC Tar Heels)

Barnes je po izlasku iz srednje smatran novim Jordanom, da bi nakon prve godine bio upitan njegov karakter, a nakon druge njegova sposobnost da kreira za sebe i druge. Zanimljivo kako se pri isticanju njegovih mana zaboravlja kako je momak fenomenalan šuter koji je u drugoj godini napravio ogroman korak ka roli kompletnog strijelca koji se ne boji nijedne situacije. Barnes nema fizikalije poput Carmela da samo na račun njih dominira nad vršnjacima, niti ima atletske sposobnosti Jordana koje mu dopuštaju da kontrolira utakmicu na oba kraja parketa, ali ima sasvim dovoljno sposobnosti da bude rasni NBA starter i strijelac all-star kalibra. Netko kao Rudy Gay sa slabijim prvim korakom, ali boljim šutem.

5. ANDRE DRUMMOND (UConn Huskies)

Iza njega je mlaka prva godina na sveučilištu, ali tu i tamo pokazao je dovoljno bljeskova da navede nekoga na rizik. Obzirom na dubinu drafta i niz kvalitetnih igrača koje preskačem možda bi ovako visoka pozicija bila previše, ali Drummond ima potencijal biti rasni centar, a tako nešto nije lako zanemariti. Obzirom na izuzetnu masu za nekoga tko ima tek 18 godina i očiti način na koji se još ne zna nositi sa vlastitom moći, Drummond me najveći dio godine podsjećao na Odena, s jednom bitnom razlikom.

Koliko god Oden nespretan bio tijekom svoje jedine godine na Ohiu, sa rukom u gipsu uspio je dovesti momčad do Finala dominirajući skokom i sredinom reketa. Problem s Drummondom dakle nije samo u tome što je sirov, već što nije iskazao dovoljno srca zbog kojega je jednom Oden smatran sljedećim velikim NBA centrom. Ta pasivnost priziva u sjećanje još jedan fizički prototip centra, Michaela Olowokandia, kojega su Clippersi van pameti izabrali kao prvi pick 1998. Jasno, čak je i onda, u doba puno manje medijske pažnje, mnogima bilo jasno da se prvi pick ne troši na igrača s neuglednog sveučilišta koji je košarku prvi put zaigrao s 18 godina jer je naglo izrastao.

Drummond ipak ima nešto bolji pedigre, ali opasnost od novog Kwamea Browna svakako postoji (Kwame je draftan direktno iz srednje pa ga nećemo uzeti kao ozbiljniju usporedbu, osim što treba istaknuti njegov apsolutni nedostatak želje i motiva da bude išta više od visokog čovjeka koji prima plaću zbog toga što je ogroman). Samo, kao što to netko mudar jednom reče, franšizni centri ne rastu na grani i kad imaš priliku doći do jednoga, ne smiješ je propustiti.

6. JEREMY LAMB (UConn Huskies)

Građom, dužinom i šutom pljunuti Kevin Martin, dakle igrač koji bez problema može naći načina doći do svojih 20 koševa svaku večer, svejedno igrajući u momčadskom ritmu ili 1 na 5. Ono gdje svakako mora još bolje skenirati Martina je iznuđivanje slobodnih, šteta da ih ne puca češće obzirom na vanserijski meku ruku. Selekcija šuta je upitna, ali to se da popraviti, pogotovo stoga što će u NBA imati manju odgovornost. Pod upitnikom je njegov karakter zbog često pasivnih ovogodišnjih partija, ali to je prigovor kojega možemo uputiti kompletnoj momčadi UConna. Bez obzira na sve, moje mišljenje je da se ovakav strijelac ne smije ispustiti iz ruke, pogotovo obzirom na ionako škrtu konkurenciju u ligi na poziciji beka šutera.

7. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Kentucky Wildcats)

Borbeno malo krilo koje se baca na glavu za svakom loptom i može se gurati pod košem, upitne ruke i vizije, ali neupitnog srca i pluća. Opis je ovo Geralda Wallacea, ujedno i brucoša s Kentuckya. Meni osobno nikako nije jasno da su NBA skauti ovoliko poludili za jednim šljakerom te se dotični na većini mock draftova vodi kao top 3 pick, dok je Wallace s identičnim brojkama nakon jedne godine na Alabami izabran tek pri kraju prve runde. Tu opet u prvi plan dolazi ta promjena paradigme koju su izveli Calipari i momci, ovakva tip talenta do jučer je pripadao debelo izvan lutrije, a danas je, eto, garantirani top 5 izbor.

8. JARED SULLINGER (Ohio State Buckeyes)

Danas znamo da Sullinger ne može zabiti u postu protiv jačih i viših igrača, ali isto tako znamo da ima dovoljno dobar šut da će moći zabiti preko njih. Dominantna igra u reketu koju je iskazivao na NCAA nivou čuvat će se za povoljne matchupove u NBA. Sullinger nije Tim Duncan, ali je izuzetan skakač i borac, potencijalni pick & pop monstrum i svakako startni NBA materijal koji će pomoći ekipi koja bude znala koristiti njegove dobre strane. Rang ovih graničnih all-star igrača sposobnih za double-double poput Branda, Boozera ili Millsapa njegov je domet, a obzirom da mu po nekim skautima prijeti pad na sam kraj lutrije, mogao bi postati i krađa drafta.

9. KENDALL MARSHALL (UNC Tar Heels)

Jedini play klase NBA startera u ponudi, mislim da ga ekipa koja treba organizatora poput Portlanda ili Jazza (ako budu imali šanse uopće doći do njega) ne smije propustiti. Njegova obrana i šut dugo su vremena dovođeni u pitanje, ali pregled terena i osjećaj za pravovremeni asist su već sada na najvišoj mogućoj razini. Također, lakoća kojom kontrolira ritam i koristi rupe u obrani za vlastite lake koševe govori da se radi o lideru prve klase. Upitnici o brzini i posebice o šuterskom dosegu ostat će sve dok ne zaigra u NBA, ali ne tako davno jedan igrač sličnih karakteristika ušao je u ligu i nametnuo se kao jedan od najboljih playmakera generacije – Andre Miller.

10. JOHN HENSON (UNC Tar Heels)

Dugonja s North Caroline u svojoj trećoj godini dokazao se kao kompletan igrač, sposoban ne samo skakati i zalijepiti poneku bananu, već i zabiti. Kad se malo popuni, Henson bi vrlo lako mogao postati idealan čuvar sredine, netko poput Marcusa Cambya. U biti, sklonost potezanju s poludistance usprkos ružnom šutu samo dodatno utvrđuje poveznicu s Cambyem, čovjekom sposobnim dominirati u obrani golim fizikalijama, a onda s druge strane igrati fino kao balerina. Pitanje je samo može li se dovoljno popuniti za igrati u sredini, jer jednostavno nije dovoljno eksplozivan za igrati isključivo krilnu poziciju.

11. AUSTIN RIVERS (Duke Blue Devils)

Revolveraš s Dukea od prvog dana planirao je prelazak u NBA, o čemu najbolje govori stil igre kojega je iskazivao tijekom najvećeg dijela sezone. Riversova sposobnost da si kreira šut i potegne iz svake situacije garantira mu karijeru, pitanje je samo hoće li se moći razviti u graničnog startera poput O.J. Mayoa (granični su samo zbog upitne igre u obrani) ili će mu najbolje odgovarati uloga combo strijelca s klupe poput Jasona Terrya.

12. TERRENCE ROSS (Washington Huskies)

Ross si nije u stanju kreirati šut lakoćom poput Riversa, ali je kompletan igrač, all-round talent koji se najbolje snalazi u spot up situacijama. Obzirom na fizikalije i šut, radi se možda o najboljem klasičnom beku šuteru u ponudi, igraču koji živi od kretanja, izlaska iz blokova i tuđih asista. Dodaj ovome izuzetnu visinu i građu za bočnog igrača i jasno je kako se radi potencijalnom starteru koji će u najgorem slučaju poslužiti za popunu petorke poput Wesa Matthewsa, a u najboljem dosegnuti all-star razinu Ripa Hamiltona, Eddiea Jonesa ili Allana Houstona.

13. TERRENCE JONES (Kentucky Wildcats)

Da je igrao na nekom drugom sveučilištu, danas bi možda o Jonesu pričali kao o igraču u rangu Robinsona. Potencijalna NBA startna četvorka fizikalijama i talentom, Jones je u naslovu Kentuckya sudjelovao uglavnom povremenim eksplozijama u napadu, više se koncentrirajući na ulogu strijelca nego skakača i radnika pod košem. Upravo ta njegova sklonost bježanju od reketa usprkos izuzetnim fizikalijama potencijalan je problem, ali, kao i u mnogim drugim slučajevima, ovakva kombinacija atleticizma i talenta jednostavno vas tjera da zaboravite na eventualne karakterne mane. Iako, oprez treba biti prisutan, ako su prve asocijacije zbunjeni Ed Davis i lažne četvorke poput Thaddeusa Younga i Marvina Williamsa, ova priča ne mora završiti pozitivno.

14. JAMES MCADOO (UNC Tar Heels)

Mali se već povukao iz svih draft kombinacija, ostaje na Carolini i samim time je u konkurenciji za jedan od prvih pickova dogodine. Mcadoo se sjajno uklapa u trend zvijezda-šljakera jer je njegova energija s klupe često dizala razinu energije Tar Heelsa na jedan viši nivo. Eksplozivne reakcije u obrani i napadu skrivaju jednog ne baš previše ispoliranog igrača, ali njegova borbenost i želja više su nego dovoljni. All-round učinkom McAdoo se izvrsno uklapa u svaku ulogu i nije ga problem zamisliti kao nekakvu kombinaciju Josha Smitha, Davida Leea i Paula Millsapa.

15. TYLER ZELLER (UNC Tar Heels)

16. CODY ZELLER (Indiana Hoosiers)

Odlična ponuda visokih na draftu nastavlja se s braćom Zeller, ne baš vrhunskim atletama, ali izuzetno korisnim igračima razvijenog osjećaja za momčad i svoju rolu u njoj. Stariji Tyler ni u 22-oj godini nije uspio nabiti previše mišića, ali usprkos tome ima dovoljno dobru ruku i izuzetno je pokretljiv, tako da ga nije teško zamisliti u ulozi krilnog centra u NBA. Dapače, obzirom na izuzetnu realizaciju iz svih pick situacija, nije nemoguće da se pretvori u solidnog startera, a pokaže li se dovoljno žilavim i čvrstim, dobar nos za skok i izvrstan horok omogučit će mu čak da zaigra i u sredini.

Brat Cody je puno bolji dodavač i igrač leđima košu te je na putu da se razvije u pravu peticu, ali i njegov problem je užasno tanak okvir koji ga često pretvara u nevidljivog obrambenog igrača i skakača, usprkos izuzetnoj visini. Velike su šanse da ostane još barem godinu na Indiani i to bi bilo najpametnije jer fizički još ni približno nije spreman za NBA. Onaj košarkaški dio je neupitan, bude li se po pitanju mase sve razvijalo kako treba, bit će minimalno granični all-star centar poput Roya Hibberta, samo s puno mekšom rukom oko koša.

17. DAMIAN LILLARD (Weber State Wildcats)

Najbolji combo strijelac u ponudi, već treću godinu za redom Jimmerovskim stilom igre nosi minijaturni Weber St. Solidan i vizualno zanimljiv šut, skočnost, brzina – sve su to odlike čovjeka koji je trpao 25 koševa u prosjeku, ali protiv poprilično slabašne konkurencije. Jedine ozbiljnije ekipe na koje bi naišao uglavnom su ga držale pod kontrolom, a pozicije u lutriji na većini mock draftova više su rezultat nedostatka ponude playmakera nego njegovih stvarnih kvaliteta. Lillardov domet u NBA je rola s klupe u stilu Mo ili Lou Williamsa, dakle prije svega instant napad, a tek zatim razigravanje suigrača, tako da momčad koja traži startnu jedinicu od njega neće imati previše koristi.

18. TONY WROTEN (Washington Huskies)

Wroten uopće nije play, a nije čak ni neki naročiti šuter, ali je izuzetan atleta nezaustavljivog prvog koraka koji neodoljivo podsjeća na Tyrekea Evansa. Nije asistent, nije šuter - ali itekako može pomoći kao strijelac s klupe i all-round igrač. Dobra stvar je što su ovakve sirove atlete danas sve manje na cijeni, a to znači da bi vrlo lako mogao pasti u donji dio prve runde gdje bi ga se dočepao neki kvalitetan klub u kojem bi se mogao razvijati i na početku igrati rolu koja mu najviše odgovara, onu 1 na 5 jurišnika.

19. DORON LAMB (Kentucky Wildcats)

Šuter s Kentuckya nije atleta za NBA startera, ali ima sve potrebno za razviti se u tricaškog specijalista u rangu J.J. Reddicka. Prekrasan šut iz bloka i odličnih 47% za tricu jasno ukazuju u kojem smjeru se mora specijalizirati kako bi postao koristan NBA igrač.

20. PERRY JONES (Baylor Bears)

Atleta izuzetnih fizikalija zbog kojih će netko sigurno riskirati možda i puno ranije nego treba. Košarkaški gledano nije pokazao ništa u dvije godine, izbjegava borbu pod košem i zadovoljava se igrom na vrhu posta, a nije niti naročito dobar šuter niti asistent. Sve što ima je ta dužina, ali obzirom da igra kao bek, pitanje je od kakve će koristi biti taj raspon ruku i skočnost kada neće služiti ni čuvanju reketa ni skakanju. Trebat će mu pronaći nekakvu ulogu na perimetru, nije isključeno da se pretvori u novog Tima Thomasa, ali mislim da se sa popriličnom sigurnošću može reći kako neći ići stazama krilnih centara poput Amarea ili Favorsa s kojima je uspoređivan po dolasku na faks.

21. ANDREW NICHOLSON (St. Bonaventure Bonnies)

Dobar atleta koji je iskoristio boravak na sveučilištu da se razvije u kompletnog igrača, brz i spretan u postu, a ujedno sposoban zabiti i tricu, što ga stavlja u poziciju potencijalnog pick & pop specijalista. Izuzetne brojke su dobrim dijelom rezultat igre u konferenciji u kojoj nema previše ovakvih talenata, stoga bi rana prilagodba ulozi s klupe i kombiniranje unutar-van koševa u stilu Thaddeusa Younga bilo najbolje rješenje za njegovu budućnost.

22. ORLANDO JOHNSON (UC Santa Barbara Gauchos)

Možda najkompletniji bek-šuter u ponudi nakon Bradleya Beala, Johnson se u četiri godine dokazao kao fantastičan strijelac i radnik kojega samo manjak vrhunskih fizikalija spriječava u karijeri NBA startera. Manjak brzine pak u stanju je nadoknaditi sjajnim kretanjem i posebice jednom od najboljih igara leđima košu među vanjskim igračima u NCAA. Malo podsjeća na Nicka Andersona snagom i popriličnom masom, ali dovoljno je brz da se razvije i u kvalitetnog obrambenog igrača. U pravoj ekipi koja bi znala koristiti njegove dobre strane mogao bi se nametnuti kao trajna 3&D opcija.

23. SCOTT MACHADO (Iona Gaels)

Najbolji čisti play nakon Marshalla, daleko od idealne kombinacije fizikalije i atleticizma za NBA startera, ali, s Marshallovskim prosjekom od 10 asista (što je čudesan prosjek obzirom na NCAA stil igre i suigrače kojima je bio okružen), čovjek je dokazani razigravač nedvojbeno dostojan back-up role. Dovoljno je dobar šuter da ne mora nužno imati samo karijeru u stilu Brevina Knighta, već bi se čak mogao približiti dometima Ramona Sessionsa ili Josea Calderona. U slučaju da ne bude imao sreća pa ga izabere kriva momčad, uvijek može preseliti u Europu, uzeti državljanstvo neke bivše ex-Yu tvorevine (Vojvodina nema playa) i voditi je do polufinala idućeg Eurobasketa.

24. JAE CROWDER (Marquette Golden Eagles)

Mini Kenneth Faried, odnosno Kawhi Leonard 2.0, s dovoljno talenta i šuterskog raspona da igra malo krilo i dovoljno snage da po potrebi glumi četvorku. Usporedbe s Fariedom se ne tiču samo pletenica, već prije svega neviđene energije kojom leti po parketu i koristi svaku šansu koja mu se pruži, a kretanje bez lopte u rangu je rookiea Spursa.

25. JEFF TAYLOR (Vanderbilt Commodores)

Prototip 3&D swingmana, ubojiti spot up tricaš i odličan atleta koji uživa igrati obranu i raditi bez lopte. Instant pomoć na bokovima bilo kojoj momčadi, bilo u startnoj ili roli s klupe.

26. TREY BURKE (Michigan Wolverines)

Brucos s Michigana se neočekivano odlučio prijaviti na ovogodišnji draft kako bi iskoristio manjak playmakera u ponudi. Obzirom na solidne fundamente koje ima, onome tko ga može čekati isplati se riskirati, pogotovo u drugoj rundi. Ali, usprkos dobrom šuterskom učinku i solidnoj razigravačkoj roli, ništa u igri Burkea nije odavalo da se radi o ekstra talentu koji može otići iznad DJ Augustin/Ray Felton zone.

27. MARQUIS TEAGUE (Kentucky Wildcats)

Ima zreliju playmakersku igru od brata i sjajan dribling, ali daleko je od one energetske razine na kojoj igra Jeff, posebice u obrani. Atletske predispozicije su tu, playmakerski talent mu je tu negdje na razini Burkeovog i, iako bi za obojicu bilo bolje ostati još godinu na faksu, izbor u ovako škrtoj playmakerskoj godini im ne gine.

28. MEYERS LEONARD (Illinois Fighting Illini)

U solidnoj ponudi centarskih nada div s Illinoisa ističe se svojim fizikalijama. Iako nije potpuno drvo već posjeduje meku ruku, Leonardova najveća vrijednost su izuzetno pokretnih 213 cm i fino raspoređenih 115 kg. Rizik s ovakvim igračima je uvijek uračunat, na svakog Brooka Lopeza dolazi nekoliko Rafaela Araujoa, ali pri kraju prve runde kocka se isplati.

29. FAB MELO (Syracuse Orange)

Slična stvar kao i kod Leonarda, s ovakvim čuvarem sredine se isplati riskirati. Iako Melo nema ni približan napadački potencijal kao Leonard, čvršći je bloker i skakač.

30. FESTUS EZELI (Vanderbilt Commodores)

Nešto manje drvo od dvojice ispred, ogroman i pokretan visoki sposoban pokrivati obje pozicije pod košem. Potencijalni igrač u kalupu Jasona Thompsona.

31. MOE HARKLESS (St. Johns Red Storm)

Atleta koji je odlučio iskoristiti izuzetno brucoško izdanje i odmah otići u NBA, sirov talent bez previše vrlina za igru na boku, ali dovoljno brz i spretan da prvih nekoliko godina služi kao podizač energije s klupe. Usprkos izuzetnoj dužini i brzini za malo krilo, sve će ovisiti o njegovom razvoju kao šutera i pronalasku role u momčadi, doda li tricu izuzetnoj dužini i volji smiješi mu se uloga Luola Denga ili barem Wilsona Chandlera.

32. ARNETT MOULTRIE (Mississippi State Bulldogs), TONY MITCHELL (North Texas Mean Green)

Dvoje dugonja i izuzetnih skakača s dva neugledna sveučilišta, oba su imali probleme s pronalaskom uloga u NCAA u ranijim godinama, čak su mijenjali i škole u potrazi za minutažom, ali ove sezone su konačno dominirali pod koševima i dobili potrebne minute da se pokažu. Napadački sirovi i često zbunjeni, ali Moultrieva kombinacija visine i skočnosti, odnosno Mittchelova skočnost i pokretljivost, obećavaju dva iskoristiva visoka NBA igrača koji će barem moći kontrolirati skok. Napomena - ne miješati ovog Mitchella s onim propalim slučajem iz Alabame suspendiranim na pola sezone.

33. DION WAITERS (Syracuse Orange)

Šesti igrač i glavni motor Syracue, Waiters je svojvrsna kopija Tonya Wrotena, combo bek sposoban odigrati playmakersku rolu, ali prvenstveno posvećen gomilanju vlastitih koševa. Izuzetna brzina i eksplozivnost glavne su mu odlike, dakle opet imamo jednog klona Tyrekea Evansa (nešto slabijeg od Wrotena) kojem će budućnost ovisiti isključivo o tome koliko se bude prilagođavao zahtjevima koje buduća momčad bude postavljala pred njega.

34. ROYCE WHITE (Iowa State Cyclones)

Teško krilo dovoljno brzo za igrati četvorku u NBA, izuzetne vizije i sposobnosti prilagodbe, centar u tijelu tweenera koji bi mogao imati ulogu sličnu onoj Borisa Diawa nekoć u Sunsima, naleti li na momčad sposobnu koristiti njegov osjećaj za asist i meku ruku. Navodno ne voli letjeti avionom, ali, pokupi li ga netko u prvoj rundi, morat će se prilagoditi.

35. DRAYMOND GREEN (Michigan State Spartans)

Još raznovrsnije i korisnije veliko krilo od Whitea, ali niže i sporije, zbog čega je upitna njegova buduća NBA uloga. Doda li bolji šut iz vana sjajnom osjećaju za asist, mogao bi biti solidna stretch opcija, ovako mu ne gine guranje pod košem i dokazivanje u roli novog Chucka Hayesa.

36. QUINCY MILLER (Baylor Bears)

Još jedan razvikani mladac s Baylora, malo krilo izuzetnih fizikalija koje je za sada pokazalo odličan šut i lakoću igre na boku usprkos visini i dužini primjerenijoj centrima. Za sada se još misli o draftu, iako bi mu dodatna godina na sveučilištu pomogla da ojača i pronađe mjesto pod suncem u roli talentiranijeg Tyshauna Princea.

37. DARIUS JOHNSON-ODOM (Marquette Golden Eagles)

Stoper u tijelu playa, DJO imat će malo problematičan prelazak u NBA, ali njegov dobar šut i terijerska energija garantiraju mu 3&D ulogu s klupe. U kolikoj mjeri, ovisit će o tome koliko će biti u stanju ispunjavati rolu combo beka, jer za primjereniju poziciju swingmana jednostavno nema visinu.

38. TREVOR MBAKWE (Minnesota Golden Gophers)

Fizikalije rasne četvorke, solidna igra leđima košu i dobra skočnost. Potencijalna back-up četvorka kojoj će se moći spustiti lopta u reket, ali koja će prvenstveno živjeti od obavljanja prljavih poslova.

39. TYSHAWN TAYLOR (Kansas Jayhawks)

Nakon očajnih igara i gomile izgubljenih lopti koje su mu obilježile karijeru na Kansasu, u zadnjih pola sezone Taylor se nametnuo kao jedan od boljih playmakera u NCAA. Njegove odluke s loptom i dalje su upitne, ali ima brzinu i fizikalije za postati solidan back-up play u NBA, uspije li se čuvati od loših šuteva i loših dodavanja. Obzirom na draft promašaje vezane uz zadnja dva playa s Kentuckya, NBDL se nameće kao njegova realnost.

40. PATRICK YOUNG (Florida Gators)

Izuzetni borac pod obručima koji je mudro odlučio produžiti boravak na Floridi. Pametan obrambeni igrač koji izvrsno pokriva sredinu, ali koji će u NBA zbog manjka centimetara morati preuzeti ulogu obrambene četvorke. Doda li fizikalijama i pouzdan šut s poludistance, mogao bi biti novi Brandon Bass ne samo pojavom.

41. C.J. LESLIE (North Carolina State Wolfpack)

Atletski nastrojeno krilo sposobno trčati, skakati i zakucavati. Još nema šut ni IQ koji bi mu garantirali NBA rolu na boku, ali, slično kao i ranije spomenuti Harkless, može poslužiti kao instant energija s klupe dok ne shvati što želi raditi u budućnosti.

42. JEFF WHITEY (Kansas Jayhawks)

Čovjek s boljim blokerskim postotkom od Anthonya Davisa, najžilavije drvo Kansasa sposobno možda prenijeti čak i u NBA dio te stoperske veličine. Nema ruku, ali popuni li se dovoljno i ojača li, mogao bi biti light verzija Marka Eatona (6 poena po utakmici i 3.5 blokade u najboljim danima).

43. KEVIN JONES (West Virginia Mountaineers)

Double-double mašina na NCAA razini, potencijalni pick & pop specijalist u NBA pokaže li se sposobnim održati skakačku razinu i među profesionalcima. Staviti ga u isti folder s Darrellom Arthurom, Danteom Cunninghamom, Udonisom Haslemom i sličnim elegantnim četvorkama kvalitetnog šuta i neupitne energije (ne i s Hakimom Warrickom).

44. B.J. YOUNG (Arkansas Razorbacks)

Combo zvrk s Arkansasa, kompletan strijelac koji je odmah u startu ulazeći s klupe pokazao koja bi mu uloga najbolje ležala u NBA. Kako sada stvari stoje izaći će na draft već ove godine, a momčad koja ga izabere može se s pravom nadati da se u njegovom eksplozivnom prvom koraku krije novi Monta Ellis.

45. WILL BARTON (Memphis Tigers)

All-round strijelac i atleta sa svim potrebnim atributima za dugu karijeru 3&D swingmana. Dok ne ojača bit će prvenstveno usmjeren na vanjsku igru, ali s vremenom bi trebao moći pokriti obje vanjske pozicije. Najveći problem je glava, odnosno koliko će mu trebati da prihvati kako više nije zvijezda i da kaos Memphisa u NBA ne prolazi. Ne uspije li se prilagoditi, NBDL je krcata solidnim strijelcima koji za sebe misle da su alfa mužjaci.

46. JOHN JENKINS (Vanderbilt Commodores)

Vanderbilt je bio razočaranje iz sezone u sezonu, a najveći razlog tome leži u limitima Johna Jenkinsa, tricaškog specijalista od kojega su pokušali napraviti nositelja igre. Jenkins nije igrački rang Redicka (čitaj: nema muda poput Redicka), ali može uskočiti u sličnu i manje zahtjevnu rolu.

47. MARCUS DENMON (Missouri Tigers)

Lider Missouria u istoj je situaciji kao Jenkins, volume scorer oko kojega je bio izgrađen napad koji je zatim posrnuo na prvoj prepreci. Da imaju ikakve playmakerske instinkte bilo bi im puno lakše naći rolu u NBA, ovako su osuđeni na nečiju dobru volju, odnosno na to da netko ima želje vrtiti akcije za tricaše s klupe koji mogu odigrati samo jednu poziciju i to isključivo u jednom smjeru.

48. WILLIAM BUFORD (Ohio State Buckeyes)

Solidni swingman kojem nedostaju vrhunske fizikalije ili barem vrhunski šut da bi mogao sa sigurnošću računati na NBA budućnost u ulozi 3&D igrača s klupe. Dobit će šansu na račun pedigrea, ali velike su šanse da se skrasi negdje u Europi.

49. ELIJAH JOHNSON (Kansas Jayhawks)

Dobre igre u završnici sezone potvrdile su ga kao solidan combo potencijal sposoban podjednako dobro kreirati i za sebe i za druge. Nažalost, dobro ne znači vrhunski.

50. HENRY SIMS (Georgetown Hoyas)

Ima solidnu masu i visinu za centra, što bi mu u kombinaciji s izuzetnim pregledom igre trebalo pružiti šansu na NBA razini. Sve ostalo će ovisiti o tome kako će se nositi u obrani sa zahtjevima pozicije koji uključuju ne samo čuvanje protivničkih centara, već i kontroliranje reketa. Kako dolazi s G'towna usporedbe s Hibbertom i Monreom su neizbježne, ali Sims nema ni približan talent kao ova dvojica, o visini i masi da ne pričamo.

51. GORGUI DIENG (Louisville Cardinals), ROBERT SACRE (Gonzaga Bulldogs)

Još dva drveta koja zaslužuju priliku. Teško je reći da li je Dieng nespretniji s rukama ili Sacre s nogama, ali usprkos felerima obojica mogu zatvoriti reket masom i visinom. Sacre nema dužinu, ali je žilaviji i ima solidnu ruku, dok je Dieng tipični afro-bloker koji je valjda loptu prvi put vidio s 25 godina, pa se netko sjetio da bi mu mogao lažirati rodni list i poslati ga na koledž. Šanse da postanu korisni NBA igrači su minimalni (prije su novi Araujo i novi Thabeet), ali kockanje s kasnim pickom druge runde za potencijalnog iskoristivog centra ionako nije rizik.

52. MYCK KABONGO (Texas Longhorns)

Mini play s Texasa pokazao je brzinu i slash & kick osjećaj kakve jedan drugi brucoš (Kevin Pangos s Gonzage) može samo sanjati, ali ujedno se potvrdio i kao mizeran šuter. Lukavo, oba su odlučila ostati na faksu.

53. YANCY GATES (Cincinnati Bearcats)

Solidan realizator pod košem i odličan ofenzivni skakač, Gates je tipični predstavnik druge runde kakvih svake godine ima na desetak i kakvi rijetko upadnu u ligu. Fizikalije su ok, upornost je dokazana, ali velik problem predstavlja upitna zrelost van parketa, što je ogroman minus ako ste senior.

54. JORDAN TAYLOR (Wisconsin Badgers)

Na početku sezone smatran najboljim playom u klasi, Taylor je odigrao očajnu seniorsku sezonu i srušio si šanse za NBA karijerom. Zarobljen u spori sistem Wisconsina, ovaj dobar šuter s minimalnim brojem izgubljenih lopti ostao je potpuna enigma po pitanju atleticizma i sposobnosti da se prilagodi NBA igri. Kako nikad nije smatran nekakvim specijalnim talentom, ta nesposobnost da preskoči prepreke na sveučilišnoj razini čini ga puno bližim igračima poput Acia Lawa i Kalina Lucasa, a time i bližim Europi nego NBA.

55. CHRISTIAN WATFORD (Indiana Hoosiers)

Solidna šuterska opcija dobrih fizikalija, ali često upitnog voljnog momenta. Dobra visina i građa čine ga čak i potencijalnom stretch four opcijom, međutim realnije je očekivati tricašku specijalizaciju na krilu uz nadu da neće biti prevelika rupa u obrani.

56. ROBBIE HUMMEL (Purdue Boilermakers), JOHN SHURNA (Northwestern Wildcats), DOUG McDERMOTT (Creighton Bluejays)

Tweeneri koji u NBA neće moći prismrditi košu, ali dovoljno mekih ruku da postanu novi Kapono i Korver. McDermott kao najživlje tijelo ima najviše šansi da uspije kao potencijalna unutar-van prijetnja kakva je bio na sveučilištu, ali Hummel i Shurna imaju samo jednu opciju – šutirati trice ili igrati u Europi.

57. HOLLIS THOMPSON (Georgetown Hoyas)

Odličan šuter, ali, slično ovima ranije spomenutim, bez ijedne druge vještine koja bi obećavala karijeru ozbiljnog 3&D člana rotacije. Ipak, iako za sada ima najmanji IQ od svih navedenih, Thompson ima i daleko najbolje fizikalije i na duge staze je možda i najbolja oklada.

58. P.J HAIRSTON (UNC Tar Heels)

Odličan tricaš koji se ove sezone nije nametnuo u igri Tar Heelsa, ali dogodine bi trebao zamijeniti učinak Harrisona Barnesa i pokazati ima li u arsenalu još nešto osim ekspresnog i preciznog šuta.

59. ELIAS HARRIS (Gonzaga Bulldogs)

Senior s Gonzage dugo godina ostavlja dojam all-round talenta, ali i mekanog igrača. Krenuo je fenomenalno kao brucoš, bio prognoziran na rubu lutrije, a onda je potonuo toliko da ga lani više nitko nije spominjao čak ni u drugoj rundi. Ipak, ove sezone konačno je opet pokazao da ima igru, solidnim fizikalijama dodao je dobar šut i istaknuo potencijal makar za rolu back-up krila na kakvu ciljaju svi ovi ranije navedeni budući tweeneri.

60. J'COVAN BROWN (Texas Longhorns)

Od gomile preostalih combo bekova upitnog NBA tijela i talenta (Casper Ware, Ryan Boatright, Isaiah Canaan, Tu Holloway) treba izdvojiti onoga sposobnog zabijati u serijama (i promašivati), bez ikakve playmakerske vještine, koji nije u stanju igrati obranu, a koji se jasno i glasno izjasnio o izlasku na draft.

Posted by Gee_Spot

Comments (8) Trackbacks (0)
  1. ja sam gledao samo madness, ne previše tekmi u sezoni. Na ovaj popis bih po svom izboru dodao još Quinceya Acya sa Baylora (u gomili zombija te ekipe on je jedini pokazao muda), a u generaciji prosječnih playeva izdvojio bih Pitinovog Sivu koji bi se svojom brzinom mogao uklopiti kao back up u neku jaču ekipu koja ima sistem igre.

    Inače, najjača fora je draft express koji u svom izboru 60 igrača drži između ostalih Ognjena Kuzmića, Leona Radoševića, Dušana Čantekina i Nemanju Nedovića 🙂

    Kontam da je urednik neki lik sa ovih prostora, Bože sačuvaj!

    Priznajem da za neke od ovih “volume scorera” koji si naveo nisam čuo, eto umjesto njih bih stavio ove koje sam ja gledao Isaiah Canaan (Murray State) i Casper Were (Long Beach State)

  2. Pazi, u svakoj generaciji ima po nekoliko neamerickih igraca koji su manji talenti od Nedovica i Radosevica. Podseti se nekoliko prethodnih draftova i videces gomilu nekakvih Ukrajinaca, Koreanaca, Estonaca i sl. koji nisu dominirali ni u najlosijim ligama u Evropi.

    Radosevic moze biti solidan igrac, ima solidne minute u EA7. Nedovic ima najbolje fizikalije od svih mladjih euro plejmejkera uz Satoranskog (neverovatna eksplozivnost, odraz oko metar), popravi li odbranu i sut za 3 eto odlicnog pleja za EL nivo (mene licno strasno podseca na Llull-a).

    Kuzmic je koliko sam procitao na nekim sajtovima i forumima Kosta Perovic type, znaci drvo koje moze da greje klupu sezonu u NBA i onda povratak u Evropu da bude u najboljem slucaju backup ozbiljnoj EL ekipi.

    Gavrilovic tj. Cantekin je zanimljiv igrac: 225 cm, meka ruka i odlican osecaj za blokadu. Videcemo kako ce se razvijati. Od ostalih euro igraca vidim da se jos pominju Lima (losija , pre svega kosarkaski manje pismena verzija Veselog po mom misljenju), Satoranski, Aldemir koje je eksplodirao ove sezone u Galati kao i onaj Gruzijac iz Sarloe, moze da bude nezgodan protiv tezih i sporijih centara (pravio probleme Raduljici, Katicu pa i Pekovicu sve dok ga ovaj nije odalamio po rukama pa se Gruzijac posteno usrao i nije pokusao vise 1 na 1 sa njim), ali ne verujem da ce ikad biti nesto vise od startera u prosecnoj evropskoj ekipi.

  3. Ma ja nevjerujem da bilo koje europsko drvo ima šansu za napravit NBA karijeru, zna se da oni rijetko daju dovoljno minuta visokim euro igračima, rađe će forsirat neke crnce jer znaju da su snažniji i bolji atlete. Ako želiš uspjet u NBA kao visoki euro bijelac moraš biti totalni paket kao braća Gasol, Sabonis, Rađa, Divac ili bolesnik kao Dirk. U NBA već imaš hrpu takvih, pogledaj Fesenka koja grije klupu manirom Luke Waltona.

    I mislim da će Kidd-Gilchrist biti izabran prije 7. mjesta, neka ekipa kojoj očajnićki treba karakter će ga uzet prije. I zašto Henson prije Zellera? Tyler ima daleko veći plafon nego on. Ali dobro vjerojatno će biti drugačiji poredak jednom kad se sazna koji će klub imat koji pick.

    Svaka čast za ovo, trebalo je poslagat sve te igrače, ja sam upoznat uglavnom sa ovih prvih 15-20 jer uglavnom pratim samo ove bolje programe.

  4. Kad sam slagao prvu listu, imao sam negdje oko 100 imena i Acy nije bio među njima – svaka čast momku na borbenosti, ali nema ni zrno talenta. Čak ni kao senior nije bio ništa više od podizača energije na Bayloru, a i kao takav je bio nadskakan od većine tweenar na ovom popisu. Jedina šansa za NBA mu je da se ugledao na Crowdera, ali Jae je pet puta bolji košarkaš i to će mu jedva bit dovoljno da bude izabran u drugoj rundi.

    Sivu ne bi taknuo ni štapom (on je jedva upao na prvi popis 100 imena) – loš šuter, nema NBA domet, nije play. Da ne igra za Louisville i da nema odriješene ruke gubiti gomilu lopti ne bi li dobacio nešto na krilo prilikom onih ulaza u reket nitko živ ga ne bi ni primjetio. Djeluje brz na NCAA razini, Pitino je iskoristio taj prvi korak za uspostavu nekakvu slash & kick igre, ali u NBA bi ga pojeli za doručak.

    E, a zašto Henson prije Zellera? Jer mi se čini kao malo sigurnija NBA opcija. A što se tiče poretka, već godinama objašnjavam da ovo nije pokušaj rekonstrukcije budućeg izgleda drafta (da je, onda Machado, Orlando Johnson i Crowder nažalost ne bi bili među 30), već moj osobni power rankings 60 igrača za koje mislim da bi mogli imati NBA karijeru.

  5. ha, to su toliko lična shvatanja, no dobro, cijenim.

    Acy je jedini čovjek koji je energijom razorio unutarnju liniju Kentuckya, volio bih vidjeti kakav to npr. talenat odvaja Gatesa od Acya. No dobro, sačekaćemo par godina, možda se i sjetimo ovoga 🙂

  6. Vidiš, takve stvari se događaju kada čovjek donosi sud na temelju jedne utakmice (s tim da ako misliš na finale regije, ne vidim što znači ovo “razorio” obzirom da je Kentucky od šale dobio tu utakmicu).

    Evo što razdvaja Acya od Gatesa (uz napomenu da se ovdje ne radi o mom osobnom mišljenju, ovo su činjenice):

    Acy u četiri godine ima mizeran prosjek skokova za čovjeka koji ima ulogu startera pod košem – ispod 6. Gates s druge strane ima skoro 8 u prosjeku tijekom NCAA karijere, a igrao je puno manje minuta do ove godine i potvrdio se kao jedan od najboljih ofenzivnih skakača u ovom rangu (a to je već vještina samo po sebi).

    A po ulogama u napadu su neusporedivi, Cincinatti vrti akcije ne bi li Gates dobio loptu u postu, a Acy sve što zabije zabije iz odbijanaca ili zicera.

    Plus, ono što je NBA skautima najvažnije – Gates ima poštenih 205 cm i 110 kg, a Acy 200 cm i 100 kg. Oba imaju 22 godine. Tko je, samo na račun ovih podataka, bolji prospekt za krilnog centra?

    Vrlo rado ti platim pivo za svaku utakmicu koju Acy odigra u NBA 🙂

  7. Evo baš vidio na spornetu da je ovaj Shabazz Muhammad kojeg si spomenio zabio rekordnih 35 na Nike hoop summitu. Šarić 13 k, 14s, 5a! E da imamo sreće i da nam sve ove talente pokupe neki treneri iz Amerike i da ih propisno školuju, gdje bi namo bio kraj.

  8. Slight offtopic: http://articles.nydailynews.com/2012-04-03/news/31283058_1_final-four-typo-ncaa-championship-game

    Tek sam sad spazio gledajući snimak finala. Gde to baš Atlanti da se desi 😀


Leave a comment

No trackbacks yet.