ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

15Apr/190

2

Druga večer nije bila ni približno zanimljiva kao prva. Neizvjesnosti ima tek u seriji između Blazersa i Thundera gdje su dva ranjenika tek počela uspoređivati tko ima više ožiljaka.

Kako je sudar Portlanda i Oklahome definitivno zaslužio najviše riječi, za početak se riješimo balasta preostale tri serije. Onu jednu ne treba ni spominjati (Blake je out za doigravanje, samim time je out i ikakav smisao gledanja sudara u kojem su domaćini već nakon nekoliko minuta riješili pitanje pobjednika), a i Boston i Rocketsi izgleda imaju sve pod kontrolom. Celticsi nisu ušli dobro u utakmicu, točnije nisu mogli pogoditi skok-šut, međutim kada su u nastavku počeli zabijati Indiana to više nije mogla pratiti. Horford je napadao mismatch, Irving ubacio nešto 1 na 1 i to je bilo više nego dovoljno da se uz raspoloženog Morrisa nametnu napadački.

Taj neki minimum bio je sve što je trebalo jer Pacersi doslovno nisu imali čovjeka koji može zabiti šut iz driblinga. Reći da su ih Celticsi ostavili na 8 poena u trećoj (6 minuta je trebalo gostima da ubace prve poene u nastavku) bilo bi pretjerivanje jer Boston je igrao solidnu obranu kao i u prvom poluvremenu. Jednostavno, Indiana nema ni kreatora ni strijelca koji može nositi napad na postavljenu obranu ili nekim čudom izazvati osnovni raspored. Obzirom na to da je čak i Horford uz Baynesa uglavnom ostajao u zoni na picku Pacersi su uvijek imali prostora na poludistanci, ali jednostavno nisu znali što s njim, uglavnom promašujući šut za šutom.

Kako je nekim čudom Indiana nakon prvog poluvremena imala čak +7, razmišljao sam kako bi možda bilo dobro zarotirati Morrisa i Baynesa u početnoj postavi, čisto da dobiješ dodatnog šutera (Morris je nakon dugo vremena bio sjajan iz spot-upa) jer s Baynesom u napadu olakšavaš Pacersima da zatvore reket. I onda Baynesa jednostavno bacaš na Sabonisa svaki put kada zatreba umjesto da trošiš Horforda i Morrisa ili uvodiš Theisa. Samo, ničim od ovoga nije trebalo zamarati glavu pored napada Pacersa koji je eto nekim čudom dogurao do petog scorea na Istoku. Stevens u svakom slučaju ima prostora za prilagodbu ako zatreba, Irving, Horford i pogotovo Hayward imaju prostora za bolje napadačke partije. Pacersi pak nemaju onaj minimum, potrošača koji će napadati iz picka.

Rocketsi su imali nešto teži zadatak, ali Rocketsi su ujedno bolja momčad od Bostona u ovom trenutku tako da su preživjeli dan bez problema. Jazz jednostavno nije mogao držati njihovu navalu pod kontrolom, a to je problem jer Jazz jednostavno nema dovoljno vatre u napadu da se drži u utakmici koja ide preko 110 poena na 100 posjeda. Sve su pokušali, ništa nije išlo. Prvo su branili s Gobertom u zoni gurajući Hardena u desno, što je Harden koristio za floatere ili bacanje lobova Capeli svaki put kada bi Gobert izašao jedan korak previše (čim bi se dodatno tijelo pokušalo spustiti u sredinu pomoći Gobertu, netko u korneru, uglavnom Tucker, bi dobio povratnu za otvorenu tricu). U nastavku je Snyder krenuo s preuzimanjem, čime nije dobio previše - sada su Harden, Gordon i Paul mogli napadati mismatch i zabijati. A eventualni pokušaji Goberta da pomogne na ulazu po običaju su rezultirali zicerima za Capelu.

Pick & roll Rocketsa je previše za obranu s ovakvim centrom i, da ne bi ispalo kako je Gobert jedini problem, bez poštenog stopera na boku. Rubio, Mitchell i Ingles nisu toliko dobri da otežaju život Hardenu kao jedan Bledsoe, a pogotovo nisu sposobni braniti tri slash & kick igrača. Defanzivac O'Neale pak predstavlja problem u napadu koji je i ovako limitiran do bola. Mitchell sinoć nije briljirao, ali on se još i može prodati pod nekakvu prvu opciju. Rubio i Ingles kao druge opcije, e to neće ići protiv preuzimanja Rocketsa, pogotovo jer nemaju visokog koji može kazniti mismatch. Rubio je doduše još nešto i zabio, ali samo zato jer su Rocketsi birali ostaviti centra u zoni kada bi on napadao kroz pick pa je imao nešto prostora na poludistanci. Čim bi se i na njemu našlo tijelo, prilike za pošteni šut bi nestalo.

Uglavnom, kombinacija pick & rolla s ovoliko opcija i ovakve obrane previše je za Jazz koji uz to ima i problem zvan klupa. Sa udarnim napadačkim opcijama na parketu još nešto i mogu zabiti, ali, čim se razdvoje Rubio, Ingles i Mitchell, napad pada u komu. Korver je načet i od njega neće biti koristi, a nije da ga možeš sakriti u obrani protiv ovakvog protivnika ni kada je zdrav na duže od desetak minuta. Crowder je previše neučinkovit i nepouzdan šuterski (sinoć tek jedan ubačaj iz igre) da bi bio oslonac, a uostalom Snyder je odlukom da radije starta s Favorsom rekao sve o tome koliko ga bitnim smatra. Mislim, kada teretni i vječno načeti Favors sa svojim leđima starca trenera drži u uvjerenju da je bolje rješenje u obrani perimetra od tebe, krilnog igrača, onda što još treba dodati? Nakon što je kroz sezonu startao Crowdera u 3 zadnja matchupa, sada je Synder opet prednost dao Favorsu, što valjda najbolje kazuje koliko nema rješenja kako izazvati Rocketse.

Što nas konačno dovodi do utakmice dana. Loša vijest za Oklahomu je da George igra očito načet i da nije ni blizu prave forme, što im u startu predstavlja ogroman problem jer ove sezone su jedino dobro izgledali kada bi George dominirao u oba smjera. Dobra vijest je da su usprkos Georgeovom kilavom izdanju i još uz katastrofalnu večer s trice (5-33) nekim čudom do kraja ostali u utakmici. I to protiv Blazersa koji su dobili neočekivano dobro izdanje McColluma i Kantera koji je više nego solidno odglumio Nurkića. Barem u napadu - osim što je zabio svoju kvotu i uhvatio gomilu odbijanaca, čak je uspio baciti i par pasova iz rolla, čime je definitivno anulirao sve one poene koje je Thunder zabio preko njega. Za Portland je tako ključno da i dalje može držati egal s Adamsom pod košem, a za Oklahomu je pak ključno stavljati još veći pritisak na njegovu obranu picka, iako je ruku na srce nešto lakše i Kanteru u sredini kada njegova krila ne moraju paziti na perimetar te se mogu spustiti u box čuvati mu leđa.

Ispada tako kako je ona presudna dimenzija sinoćnje utakmice bila razlika između Lillarda i Westbrooka kao lidera. Dok je Lillard odigrao majstorsku utakmicu kontrolirajući tempo, uzimajući što obrana daje i onda zabijanjem one dvije apsolutno nenadjebive trice s 9 metara, a sve to pod itekakvim pritiskom obrane, Russ je igrao u petoj brzini, srljajući u tranziciju, zabijajući se u zid i vukući loše poteze u situacijama kada za tako nečim nije bilo potrebe. Lillardove greške su isključivo bile rezultat konteksta i izazova koje je pred njega bacio protivnik, Russove pak dobrim dijelom nije isforsirao nitko drugi nego on sam.

A kako Russ ne zna igrati drugačije, za OKC će u idućim utakmicama ključno biti popraviti ove ostale aspekte igre. Teško je reći koliko George može bolje, ali kao momčad bi svakako trebali zabiti poneku tricu više i svakako ne moraju forsirati tranziciju pod svaku cijenu kada se pokazalo da preko Kantera mogu do poena (prilika je ovo za pick & roll gurua Donovana da zaradi plaću protiv čovjeka kojega je opjevao - poklekne li Thunder pred Enesom, onda Billy može nazad u NCAA jer očito da takvih trenera kao on ima na svakom koraku). Defanzivno su u još boljoj situaciji - mogu zaigrati čak i s više presinga na Lillarda (branili su ga uglavnom s Russom i udvajanjem, kasnije Georgeom), a definitivno bi trebali bolje paziti na McColluma - Ferguson nije dorastao ovo razini košarke i možda mogu staviti Georgea ili čak Granta na njega dok bi Schroedera/Fergusona onda sakrili na Harklessa. Samo da se poprave za par poena u oba smjera, što je realno očekivati, imaju seriju pod kontrolom jer protivnik s druge strane previše ovisi o tome da Kanter svaku utakmicu odigra na ovako visokoj razini i praktički donese prevagu na petici što baš i nije neki siguran temelj. Iako, događale su se i luđe stvari.

Posted by Gee_Spot

Filed under: bball Leave a comment
Comments (0) Trackbacks (0)

No comments yet.


Leave a comment

Trackbacks are disabled.