23

Toronto je napravio sve što je trebalo, a morao je dati i nešto više od toga, da vrati prednost domaćeg parketa, a u novoj povuci-potegni utakmici isto su napravili i Nuggetsi. Tko će dobiti 2 od sljedeće 3 u ovim serijama, e to doslovno ovisi o jednoj lopti i trenutku inspiracije pojedinca.

Krećemo od ove zanimljivije gdje se intenzitet može, kako se ono pjesnički kaže, rezati nožem. Nurse je konačno povukao potrebne poteze, Lowry i Gasol su se iskupili za užase iz prošle utakmice, Ibaka se odlučio pojaviti na poslu, a Kawhi je po običaju bio mutant nastao kloniranjem Jordana i Pippena. Na drugoj strani pak Embiid se, nakon što je u prošloj bio jednorog, opet pretvorio u mulu s početka serije. U ovih par rečenica mogla bi komotno stati cijela utakmica, međutim naravno da idemo malo o detaljima.

Stvari uopće nisu dobro izgledale za goste jer je Siakam zbog ozljede bio upitan za nastup. Bez njega definitivno ne bi izgurali 48 minuta, tako da je odlična stvar da su ga uspjeli osposobiti makar za pola utakmice. Čovjek očito nije bio svoj i u napadu nije napravio ništa, ali barem je dužinom pomogao u obrani. A ta dužina je itekako bila ključna jer upravo je odustajanjem od niskih postava Nurse pronašao još nekoliko funkcionalnih kombinacija za ovu seriju.

Najvažniji dobitak večeri je saznanje da Ibaka i Gasol protiv Sixersa mogu zajedno na parket (+7 u 23 minute su odličan učinak). Ne samo da je ovim Nurse pokrpao nemogućnost da Siakama drži na parketu 40 minuta kao inače, već je korištenjem ovog dvojca riješio i onaj najveći problem, a to su one minute bez Leonarda. Umjesto da šalje Kawhia ranije na odmor kako bi ga imao na parketu protiv udarnih postava Sixersa koje Brown koristi na početku parnih četvrtina, Nurse je ovdje uz Lowrya i Ibaku odmah instalirao Gasola umjesto VanVleeta (uopće je Gasolove minute manje-više vezao uz Embiidove).

Osim što je na Embiidu imao jedinog čovjeka koji ga može čuvati, riješio se patuljka koji u ovoj seriji jednostavno nema matchup koji bi mogao okrenuti u svoju korist. Da su imali pravog Siakama, Raptorsi bi ovdje izgledali još bolje, a ovako su bacili par minuta u prvoj šihti na McCawa dok u drugoj nisu na parket poslali četvorku iz startne postave s Ibakom umjesto Leonarda. I to je to, tih šest ljudi s kojima se može računati.

Uz rješavanje rotacije i pronalaženje druge postave, Raptorsi su ovdje konačno uspjeli raditi razliku dok je Monroe na parketu. Rani Embiidovi izlasci tako su uredno obilježeni trpanjem kroz sredinu čime je naglasak opet stavljen na činjenicu da Sixersi nemaju back-up peticu. Pokušaj da odmore Embiida u zadnjoj četvrtini sa Scottom završio je jednako neslavno.

Uglavnom, izbjegavši upadanje u rupe, Raptorsima je ostalo dobiti one minute između najboljih i tu su imali prevagu u Leonardu koji je još jednom bio maestralan (ona trica za potvrdu pobjede preko obrane neslužbeno je smjenila Lillardovu bombu protiv Thundera kao trenutak ovogodišnjeg playoffa). Izgubio je previše lopti pimplanjem u sredini, ali to nije toliko važno kada sve one koje ne izgubiš ili spremiš u koš ili baciš idealnu povratnu. Uz to je ovaj put imao i pomoć – Ibaka i Gasol su zabili skok-šutove i tako pokrili manjak Siakama, dok je Lowry povukao na početku utakmice s nekoliko agresivnijih pokušaja, čisto da Leonard ne mora baš sve sam. Kao što je to napravio u završnici.

Kako je na drugoj strani Embiid opet bio ugašen, Sixersima je praktički ostao samo Butler. Jimmy je vukao do jedne mjere, ali nije mogao sam, a pogotovo ne nakon što ga je preuzeo – a tko drugi – Leonard. Na Simmonsu i s više sloboda za pomagati uokolo ostao je tako Green, međutim obzirom na to da su Sixersi ovdje promovirali Butlera u primarnog playmakera, puno je važnije imati Leonardovu dužinu na lopti. Butler je tako u zadnjoj četvrtini gađao 2-7 iz igre. A kako Harris opet nije bio na potrebnoj razini (i to ne samo kao kreator, već je promašivao i čiste situacije u spot-upu), Sixersi u napadu jednostavno nisu imali dovoljno. Redick je odradio svoje, ali čovjeka koji bi koliko-toliko pratio Leonarda jednostavno nije bilo.

Toronto tako opet ima prednost domaćeg parketa, a očito imaju i najboljeg igrača u seriji. Siakam se teško može značajnije oporaviti za sljedeću i to još uvijek daje šansu Sixersima jer pitanje je mogu li Ibaka, Lowry i Gasol opet zabiti 40 efikasnih poena. S tim da, naravno, Sixersi ipak ponajviše ovise o tome može li Embiid izvući iz ovog stanja u kojemu se nalazi bolje utakmice od ove koju je upravo odigrao. Opet je bio oslonac u sredini obrane i nekako je izgurao 35 minuta, međutim ako će opet ubaciti samo 1 šut iz igre preko Gasola, rezultat teško može biti drugačiji od sinoćnjega.

Portland i Denver opet su nas zabavljali svojim nesavršenstvom s tim da su Blazersi ovaj put bili ti koji su kaskali za korak kada je bilo najpotrebnije. Prvo poluvrijeme je manje-više bilo standardno, iako su neki znakovi odmah bili zabrinjavajući za domaćine. Murray je lakoćom bježao Harklessu i dolazio do dobrih prilika za šut, Millsap je koristio svaku priliku za napasti Aminua u sredini, a Jokić je značajno nadigrao Kantera (i to ne samo trpanjem, već i na drugoj strani parketa sve boljim oduzimanjem kutova Lillardu na izlascima prema lopti). Domaćina je pak iz problema izvukla klupa, točnije Curry, koji je sam donio i najveću prednost Blazersima na utakmici.

U nastavku je sve teklo u standardnom ritmu, s puno laganih poena i bez previše obrana, sve dok krajem treće Blazersi nisu upali u probleme s penalima. Točnije, Stotts je izvukavši istovremeno Harklessa i Kantera malo previše povjerenja poklonio klupi koja je vrlo brzo popustila pred najboljom postavom Nuggetsa dodatnom pojačanom s Bartonom umjesto Craigga. Najluđe od svega, rezerve Denvera opet su dopustile Blazersima da se ekspresno vrate u utakmicu početkom četvrte i tu je opet Stotts malo previše čekao s vraćanjem udarnih opcija. Štoviše, potpuno je zaboravio na Harklessa radije se odlučivši jahati Curryevu vruću ruku što se pokazalo nepremostivim problemom za obranu koju u završnici Blazersi nisu igrali. Nisu ni mogli s tri niska beka, manjkom mišića na četvorci i s centrom koji uz cement u tenisicama igra sa strganim ramenom.

Denver je tako trpao dovoljno da održi prednost. Lillard je doduše konačno povukao u završnici i doveo domaćine na korak do cilja, međutim taj konačni iskorak nikako da napravi. A da nije pravi bilo je očito baš u možda i prelomnom trenutku u kojem je Denver izgradio plus – u situaciji kada ostaneš bez dva startera i nađeš se u poziciji autsajdera, u tom trenutku kao vođa moraš povući. Međutim, ovaj Lillard, iako je na kraju dogurao do 28 poena, nije na razini iz prethodne serije. Niti je efikasan koliko zna biti (opet je promašio hrpu dobrih šutova), niti djeluje moćno.

S druge strane Murray se totalno oslobodio i sada već radije bira ulaz od šuta s poludistance što nikako nije dobra vijest za Portland. Ono što je dobra vijest je da su usprkos ovakvom Lillardu, slabijem izdanju Kantera i manjku Harklessa, do samog kraja bila na udaljenosti od posjeda ili dva, uglavnom zahvaljujući McCollumu koji ih je opet nosio izmišljajući poene kada je bilo najpotrebnije. Čekalo se Lillarda, izgledalo je da se pojavio, ali ipak nije.  A o tome hoće li se konačno ukazati u svom sjaju ovisi sudbina Blazersa u ovoj rundi. Simple as that.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *