ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

23Jul/127

30 FOR 30: NEW ORLEANS

SCORE: 21-45

MVP: Monty Williams

X-faktor: David Stern

Priču o Hornetsima, slično onoj o Clippersima, nemoguće je započeti bez spomena neostvarenog tradea s Houstonom i Lakersima koji bi u New Orleans doveo Lamara Odoma, Kevina Martina, Luisa Scolu i Gorana Dragića u zamjenu za Chrisa Paula. Iako mi nikada neće biti jasno zašto je jedan po svemu sudeći inteligentan GM poput Dempsa pristao na ovakav posao koji bi franšizu preko noći pretvorio u preskupi starački dom, logično je za pretpostaviti da bi s ovakvim rosterom sezona Hornetsa krenula nešto drugačijim tokom. Naravno, ne bi postali playoff momčad, ali poigrajmo se nakratko s pretpostavkama.

Odom vjerojatno ne bi bio pojačanje pošto je njegova psiha, zbog razno raznih privatnih problema (od kojih su neki bili stvarno ozbiljni, dok su se neki ticali isključivo njegovog statusa celebritya), ove sezone tijelo svela na beskorisnu masu. Martin bi sigurno propustio pola sezone zbog ozljede, a Scola bi bio višak pored Landrya i Smitha. Međutim, ako je Monty Williamsa bio u stanju izvući 21 pobjedu iz ovoga što je imao na raspolaganju, onda je svakako mogao iskoristiti i ovu trojicu, a pogotovo Dragića.

Koji je ključ cijele priče – Jack je odradio solidnu sezonu do ozljede, kao i Vasquez nakon što je preuzeo ulogu prvog playmakera, ali obojica su igrači kojima bolje leže minute s klupe. Ako pretpostavimo da bi Dragić odigrao sezonu kao što je bio slučaj u Houstonu (a bi, jer i Hornesti su poput većine NBA momčadi tek još jedan napad koji u 7 od 10 organiziranih situacija vrti ili pick & roll ili slash & kick akcije, u kojima je Dragić lani u Houstonu bio odličan), to bi Hornetsima omogučilo solidnu vanjsku rotaciju i izuzetno bitnih 48 kvalitetnih minuta na poziciji playa (što u stvarnom svijetu nisu imali cijele sezone).

Recimo da bi zbog svega ovoga umjesto sa scoreom 21-45 Hornetsi sezonu završili s 5 pobjeda više (to je neki minimum, nema smisla pretjerivati jer i ovo će biti dovoljno da objasnim poantu). Sa 26 pobjeda, New Orleans bi preskočio Netse, Raptorse, Pistonse, Kingse i Warriorse, te bi s 13% šansi za dobitak prvog picka pali na – 1%. Mislim, sve je ovo jedna nepotrebna špekulacija, ali ne mogu odoliti da još jednom ne naglasim koliku sreću je Demps imao što se Stern odlučio uplesti u ključnom trenutku i tako spasiti vrijednost franšize (bez prvog picka, tko zna bi li se proces prodaje franšize uopće realizirao za 338 milijuna, što je i dalje 112 milijuna slabije od cifre za koju su prodani Warriorsi).

Ne samo da bi bez Sterna Hornetsi danas bili bez Davisa, već ne bi mogli potpisati ni Ryana Andersona, pošto bi im Scola, Martin i Odom pojeli najveći dio salary capa, a da ne govorim da bili prisiljeni pretplatiti Dragića kako ne bi ostali bez jedinog potencijalno korisnog igrača za budućnost iz Paulovog tradea. A kad smo već kod Paula, što su to Hornetsi dobili za njega i koliko su im te prinove pomogle da se srozaju na dno, s kojega se ipak puno lakše odbaciti prema gore nego iz situacije kada ste metar od dna i nemate se od što odgurnuti?

Williamsa je na početku sezone umjesto Paula (i drugog najboljeg igrača Westa koji je kao slobodan igrač potpisao za Indianu) dočekala trojka Kaman, Gordon i Aminu. Često ozljeđeni centar koji ni kada je zdrav ne donosi prednost zbog loše igre u obrani koja proizlazi iz tromosti uma i tijela (tijela koje sa svakom novom ozljedom postaje još nemoćnije), često ozljeđeni bek šuter all-star talenta i mladi atleta koji tek treba pronaći svoju ulogu u ligi definitivno nisu mogli uskočiti u cipele nekadašnje osovine Paul-West, ali nije da su dobili ni pravu šansu.

Naime, Gordon je od prve utakmice uzeo stvar u svoje ruke i dokazao da je ovo njegova momčad. Igrom slučaja gledao sam njihovo otvaranje sezone protiv Sunsa i uživao u sjajnoj Gordonovoj partiji kojom je u prašini ostavio i jednog Stevea Nasha. Nije stvar bila samo u tome što je zabijao, već što je pokazao onu kvalitetu zbog koje su NBA fanatici znali da gubitak Paula nije uzaludan – Gordon lakoćom kreira šut i sebi i suigračima. Taj dribling i osjećaj za asist ono su što ga čini all-star potencijalom, a šut s poludistance nakon crossovera, kojega je ubacio u zadnjoj sekundi kako bi Hornetsima donio pozitivan ulazak u sezonu, samo je taj potencijal potvrdio.

Problem je bio samo u tome što je ta jedna utakmica dugo vremena bila sve što će Gordon dati Hornetsima jer već sutradan je zbog bolova u koljenu otpao za skoro cijelu sezonu. Vraćao se u par navrata odigrati po nekoliko utakmica pa bi se opet povlačio ili zbog koljena ili zbog leđa ili zbog gležnja, ali čak i u takvom stanju, bez natjecateljske forme, u onih 9 utamica što ih je odigrao odveo je Hornetse do scorea 6-3 (da ne bi netko mislio kako je imao sreće igrati protiv dobrog ždrijeba, između ostalih u ovih 6 susreta dobili su Jazz, Nuggetse, Rocketse i Grizzliese, u periodu kada su se svi nabrojeni grčevito borili za playoff).

Brojke koje je ostavio u tih 9 utakmica jasno i glasno govore kako je Gordon rasni all-star materijal, kvragu, možemo pretpostaviti kako bi Hornetsi s njim u postavi bez problema nadmašili onih hipotetskih 26 pobjeda koje smo ranije spomenuli. Bez njega, Williams nije imao prvu opciju u napadu i zato je ova 21 pobjeda još fascinantnija. Prvo, ostvarene su bez punog učinka Kamana i Okafora, koji su zajedno propustili 58 utakmica, pruživši gotovo ništa – i jedan i drugi trebaju kvalitetu oko sebe da bi mogli zablistati u svojim limitiranim rolama (Kaman kao strijelac u postu, Okafor kao snagator pod košem), jer u ovim situacijama u kojima moraju pružiti nešto više, do izražaja prvenstveno dolaze njihove slabosti (Kamanove betonske noge, Okaforove drvene ruke).

To je značilo da je najveći posao pod košem odradio Gustavo Ayon, Meksikanac koji je sletio u momčad usred sezone ravno iz španjolske lige gdje je bio jedan od najboljih igrača (i to nakon što je otkupio svoj ugovor za iznos koji je dobio u Hornetsima – praktički, čovjek je igrao besplatno, ali rizik se isplatio obzirom da je potvrdio NBA kvalitetu čak i na neprirodnoj poziciji petice), a pomogli su mu i Jason Smith (izrastao u pick & pop majstora) i Carl Landry, dvojac koji je držao poziciju četvorke. Landry je odigrao još jednu odličnu sezonu, praktički je svojom igrom leđima davao nekakav balans napadu Hornetsa i prava je misterija zašto u ligi u kojoj visoki bez ikakvog napadačkog talenta dobivaju milijune, nitko ne želi dati višegodišnji ugovor dokazanom post up majstoru kompletne igre u napadu (ok, Landry je očajan skakač za visokog igrača i u obrani je blago rečeno nebitan zbog manjka centimetara i atleticizma, ali u ulozi kakvu ima Brandon Bass bio bi itekako koristan).

Uz visoke igrače, Williams je još izvukao maksimum iz svoja dva back-up playa (Jack je odigrao klasičnu Jackovsku sezonu, opet je neočekivano uletio u ulogu startera i opet nije razočarao, a Vasquez se pobrinuo da Memphis dobije nagradu za najgluplji trade godine odrekavši se igrača koji bi im bio od koristi za nekoga tko im uopće nije trebao), ali rupe na bokovima bile su previše za igrati ozbiljnu košarku. Iako je Williams koristio svaku priliku da hvali Belinellia, bilo je očito kako Talijan nije dorastao ulozi prvog swingmana. Od hrpe prolaznika koji su dobili šansu na boku, donekle su se iskazali Aminu i Henry, ali ovo iskazali odnosi se na razinu koju su prikazali ostali, uglavnom iz NBDL-a pristigli igrači, a ne na neke njihove specijalne kvalitete.

U biti, činjenica da su Jack, Belinelli i Landry bili najbolji igrači Hornetsa govori sve – momci su još jednom pokazali da su koristan igrački materijal, problem je bio samo u tome što su umjesto u ulogama za koje su stvoreni (onima s klupe) morali igrati startne minute. Što me opet vraća na Williamsa. Logično je da su ga preskočili kod izbora za trenera godine, dati jednu takvu nagradu čovjeku čija momčad ostvari 21 pobjedu stvarno ne bi imalo smisla. Ali, kada bi primjenili formulu po kojoj bi titulu za najboljeg trenera dobio onaj stručnjak koji ostvari najviše s najmanje talenta, Williams ispada broj jedan. Stvar je poprilično jednostavna – Hornetsi su najveći broj minuta tijekom sezone dali back-up igračima, a jedini starteri koji su bili u top 10 po minutama su Ariza, Okafor i Kaman koji, blago rečeno, nisu ništa više od igrača donje srednje klase koji služe za popuniti petorku.

Ovakav manjak talenta omogućuje nam da povučemo paralelu s Bobcatsima koji su totalno podbacili i koji su po prijašnjim brojkama igrača na rosteru trebali doći do 14 pobjeda, dok je statistički najlogičniji broj na kojem su Hornetsi trebali završiti 15. Naravno, gledati prijašnje brojke igrača i po njima slagati očekivanja nije egzaktna znanost (da je, ne bi trebalo ni igrati utakmice jer bi sve znali i prije početka sezone), ali daje nam smjernice na što treba obratiti pažnju. U ovom slučaju je jasno kako su se Bobcatsi totalno raspali, ali i kako su Hornetsi nadmašili očekivanja.

I tu po meni dolazimo do jednog bitnog i izuzetno pozitivnog detalja. Ovih 6 pobjeda koliko ih Hornetsi imaju iznad granice očekivanog su, gle slučajnosti, točno u skladu s onih 6 utakmica koje su dobili s Ericom Gordonom u postavi. Sad, bilo da ste skloniji pripisati ih isključivo Gordonu ili pak pripadate skupini koja smatra da je Williamsova uloga bila presudna, u jednom se morate složiti – ova dva imena su ključna u budućem razvoju franšize. I zato je činjenica da su i dalje u New Orleansu, dobrim dijelom zahvaljujući Davidu Sternu, najvažniji moment ove prve sezone bez Paula.

FAST FORWARD

Dodavši Davisa maloprije spomenutom dvojcu Hornetsi su složili kičmu, a potpisom Ryana Andersona možda su već oformili i svoju veliku trojku. Ryan Anderson je zanimljiv slučaj, čovjek zabija toliko trica (a trica je najučinkovitiji šut u košarci) da je u svim statističkim analizama isplivao kao legitimni all-star igrač. Ako zanemarite skepsu prema visokim bijelcima koji vise na perimetru, laku je uočiti da Anderson zaslužuje takav status. Prvo, ovo nije prva sezona u kojoj briljira, već samo prva sezona u kojoj je dobio maksimalnu minutažu - prilagodite li brojke iz dvije ranije godine, dolazite do izuzetne konstanosti u igri. To znači da Anderson iza sebe ima već tri vrhunske sezone, a to je već ozbiljan uzorak na osnovu kojega se može reći da je Anderson majstor.

On možda ne zabija u reketu kao što bi visoki all-star igrač morao, niti je u stanju napasti obruč kao što bi krilni all-star igrač trebao, ali ima zanimljivu kombinaciju vještina koja mu omogućuje da koristi na obje strane parketa. U obrani, Anderson je tipična četvorka, odličan skakač i izuzetan obrambeni igrač u postu. U napadu, on je spot up šuter Birdovske kvalitete (šut za tri u karijeri 38% uz ogroman postotak uzetih napada). Sad, to što ovakvu kombinaciju nismo nikada vidjeli, ne znači da ona ne funkcionira. Hornetsi su se spremno kladili da je Anderson all-star igrač te sada imaju svoju verziju velike trojke (Gordon, Anderson, Davis) koja donosi tri najbitnija košarkaška elementa – kreaciju (Gordon), šut (Anderson) i obranu (Davis).

Sve što treba je posložiti kockice oko njih, a čak i ako su se prenaglili s optimističnim vizijama, imaju dovoljno prostora na salary capu da pronađu novo rješenje u ove iduće četiri godine dok je Davis na rookie ugovoru. U ovom svjetlu treba promatrati i izbor Austina Riversa – Rivers nema NBA poziciju, ali u stanju je kreirati šut sebi kada god poželi. Uspije li to prenijeti na novu razinu, imaju sjajnog šestog igrača. Uspije li pri tome naučiti kreirati i za druge, imaju novog Stepha Currya. A razlog zbog kojega im ne treba klasičan play koji će cariniti loptu je jasan – Eric Gordon je taj preko kojega će vrtiti napad u zadnjih 5 minuta, kao što to Oklahoma radi preko Hardena ili Spursi preko Ginobilia.

JEZGRA: Gordon, Anderson, Davis, Rivers, Vasquez, Aminu, Smith (35 milja)

ROSTER: jezgra + Henry, Miller (38 milja)

- ovih 20 milja prostora na salary capu su privid jer Hornetsi su dužni isplatiti njih čak 14 Rashardu Lewisu, koji će tako ove sezone zaraditi jednako kao Wade, James i Bosh (i pri tome biti deseti igrač Heata)

- također, izgleda da su za par pickova druge runde pristali preuzeti od Minnesote negarantirani ugovor Brada Millera, koji im zauzima još jednu milju (a otvara dodatnu Wolvesima, koji tako sada imaju čak 3 umjesto 2 milijuna za pronaći startera, bravo Kahn)

- praktički, ostaje im 5 milja koje su također privid - kako imaju samo 8 igrača na rosteru (treći rookie Darius Miller još nije potpisan, ali gotovo sigurno će dobiti ugovor, bivši i budući Davisov cimer je neprocjenjiv za ovaj roster), 4 milje su im automatski blokirane kako bi se osiguralo još 4 minimalna ugovora do potrebnih 12 igrača

- ako zadrže sve NBDL igrače na koje imaju prava (Thomas, Dyson) i potpišu Dariusa Millera za očekivani minimum, ostaje im 2 milje za popuniti još tri mjesta na rosteru, a to znači da će morati upotrijebiti ili midlevel iznimku (po mogućnosti na nekog centra) ili vratiti jednog od slobodnih igrača na kojega imaju Bird prava (Belinelli i Landry)

- Bullsi su zainteresirani za Belinellia, ali ako ponuda bude razumna (a Bullsi si više od 3 milje za prvu godinu ne mogu priuštiti, međutim mogu odbiti Hornetse ponude li previše garantiranih godina) Hornetsi će vrlo vjerojatno ostaviti Williamsovog miljenika kao back-upa Gordonu (ako ga pak puste, onda možemo očekivati kako će Henry postati novi miljenik)

- Landryeva situacija je nešto kompliciranija, čovjek vrijedi puni midlevel i u tom slučaju Hornetsi ga neće spriječiti da ode, ali zaleti li se i popiše neki ugovor do 3 milje jer mu je dosadilo čekati, rekao bih da ostaje u New Orleansu

Posted by Gee_Spot

Comments (7) Trackbacks (0)
  1. Running (flying) with Hornets slijedeće sezone?? Mislim da bi trebao napravit neku anketu, izaberi 3-4 ekipe i o svakoj napiši neki razlog zašto baš nju želiš najviše pratit slijedeće sezone i onda da mi glasamo ?? Ili si se već odlučio za neku ekipu?

  2. Nevezano….Upravo pročitah da će Miami ugostit Boston na otvaranju naredne sezone, pa me zanima kako dovraga oni sklepaju te rasporede?Je li se susreti nasumično određuje ili ima neki princip?Kako usklade sve termine,posebno u višenamjenskim dvoranama?

    Hvala unaprijed……

  3. Pa kao što vidiš iz ovog otvaranja Miami-Boston, jasno je da itekako paze da u ključnim datumima (otvaranje sezone, vikendi, praznici, utorak i četvrtak navečer) igraju najatraktivnija imena.

    Uglavnom, svaki klub da 50-ak slobodnih termina u dvorani i onda NBA izabere 41 i onda slaže i preslaguje da zadovolji i raspored i sponzore. Jedina formula koju moraju poštovati je ona o broju divizijskih, konferencijskih i ne-konferencijskih utakmica (inače bi Lakersi i Heat igrali 4 puta a ne 2), ali nakon toga, sve je podložno preslagivanju.

    Dok se to sve uskladi, a neke dvorane zbog hokeja i koncerata baš i nemaju termina,
    plus dodaje iznimne slučajeve poput Bullsa i Spursa (imaš Bullse na početku svake godine isključivo na gostovanju jer je dvorana zauzeta cirkusom i Spurse na 10 gostovanja za redom oko all-stara zbog rodea), nije ni čudo da ima toliko nepotrebnih back to back utakmica ili gluposti poput letenja s jedne na drugu obalu za jednu utakmicu u manje od 24 sata.

    Ali, nekako im uspije, a biznis cvate, prema tome, očito znaju što rade.

  4. nikola

    uz gore navedeno svaki klub ima i pravo birati par termina odigravanja
    utakmica i oni uglavnom odaberu one dane kad se događa neka
    veliak manifestacija ili sl. u gradu

  5. Hvala na pojašnjenju…

    I mislio sam da je nešto u tom smislu, ali ponajviše me zanimalo zbog dvorana tipa Staples, budući da tamo igraju Kingsi, Lakersi, Clippersi, Sparksice i povremeno se održavaju svečanije manifestacije kao dodjela Grammyja, koncerti itd….

    Treba ipak sve to organizirati…..

  6. nesto mi je palo na pamet sad citajuci… zar ne bi bilo sasvim normalno da svaki put kad zelis napravit buyout, da ostale momcadi mogu bid-at? ali za razliku od amnestije, da se taj novac racuna u cap, tj onoliko koliko ga ti placas… znaci, ako je rashard potpisan za milju u miamiu, da hornetsi placaju 13 i to im ide u cap…

    ovo mi je strasno nakaradno, jedan lewis (a nije jedini, samo zadnji primjer) zajebava se vec par godina a onda bude nagradjen i novcima hornetsa i novcima miamia… a i prakticni je jedan te isti igrac na duplom ugovoru u jednoj sezoni, i ide pod cap…

    ne pamtim da je ta diskusija bila na tapetu kod pregovora, a cini mi se da ima smisla za sve vlasnike kako bi sprijecili daljne preplacivanje…

  7. Brewer u Knicksima. Odličan potez po mom mišljenju. Baš me zanima analiza za ove Knickse koja će uslijediti danas valjda 😀


Leave a comment

No trackbacks yet.