30 F0R 30: ORLANDO

SCORE: 37-29

MVP: Ryan Anderson

X-faktor: Dwight Howard

Peta sezona Stana Van Gundya za kormilom Magica najviše će se pamtiti po konačnom raspadu jedne generacije (koju je, ne tako davno, nekoliko utakmica dijelilo od naslova) i urnebesnoj nespretnosti/nezrelosti pri izjavama kojom je Dwight Howard na sebe navukao prezir većine NBA fanatika koji ni inače baš i nisu skloni navijati za, kako ono Wilt reče, Golijata. Orlando je tako u samo pola desetljeća uništio jezgru izgrađenu oko najdominantnijeg centra u ligi te je postalo očito kako GM Otis Smith više nema manevarskog prostora za izmisliti potrebna pojačanja (za što je najvećim dijelom sam zaslužan zbog niza katastrofalnih odluka među kojima se slučaj Turkoglu nameće kao antologijski primjer Smithova vizionarstva – prvo ga pustiš jer je skup i jer ulazi u zenit karijere, iako je bio treći igrač po kvaliteti na rosteru, pa dovedeš još skupljeg Cartera koji je zenit već prošao, a onda Cartera pretvoriš u istrošenog Turkoglua).

Najveći njegov grijeh je ipak nesposobnost da Dwighta okruži igračima iste generacije i stvori privid dinastije. Orlando se od odlaska Shaqa vukao kroz ligu kao 50-50 momčad, uživajući u mogućnosti potpisivanja slobodnih igrača kojima je Florida uvijek atraktivna destinacija i ne zamarajući se draftom. Međutim, kako su ozljede uništile budućnost momčadi koja je trebala biti izgrađena oko Granta Hilla i Tracya McGradya, 2004. je došlo vrijeme da se okrene nova stranica. McGrady je poslan u Houston, a Orlando je potonuo na dno za što je bio nagrađen ultimativnom nagradom – idućim velikim franšiznim centrom, drugim u povijesti franšize nakon Shaqa.

S Dwightom na rosteru (od prvog dana, usprkos tek 19 godina, bio je double-double mašina) i nizom veterana preostalih od stare momčadi (među kojima je bio i Grant Hill, kao za inat opet zdrav i koristan), Orlando se opet dignuo na 50-50 razinu i tako zalupio vrata potencijalnom dodavanju novog talenta preko drafta. Praktički, to je u startu osudilo Dwighta na život s veteranima i plaćenicima pristiglim preko tržnice. Do dolaska Van Gundya, Magic je pogodio s potpisima dva takva – Turkogluom i Lewisom. Međutim, pri tome su se osudili na neprirodan spoj 22 godine mladog centra koji se tek uči igri i dva veterana na korak do 30-e kojima je biološki sat već počeo otkucavati (to što je Magicu dobrim dijelom otkucan i manevarski prostor nakon što je Lewis dobio preverzni ugovor u razini Garnetta, Bryanta i Duncana, za neku je drugu priču).

Uglavnom, dok je Dwight iz sezone u sezonu bio sve bolji, Lewis i Hedo su vidno usporavali, što je dovelo do prvih trzavica i popriličnih frustracija zbog kojih je bilo jasno kako svlačionica Orlanda baš i nije najzdravija sredina. Usred svog ovog kaosa kao putokaz stajao je simpatični, ali i prgavi Van Gundy, koji je, slaganjem momčadi oko Dwightove obrane i šutiranja trica u napadu, u prve 4 sezone na kormilu uspio ostvariti postotak uspješnosti od minimalno 62%. Fascinantno je pak da mu je nešto slično zamalo pošlo za rukom i ove godine – usprkos svim problemima s rosterom i u svlačionici, Orlando je lakoćom ušao u playoff s 56% dobivenih utakmica.

A problema je bilo i previše. Po prvi put pod Van Gundyem obrana nije bila u top 6 (tek 12.), što se prije svega može pripisati Howardovom blijedom izdanju – imao je najslabiji prosjek blokada i najmanji broj faulova u zadnjih 5 sezona, a da koncentracija nije bila isključivo usmjerena na parket govori i očajan učinak s linije slobodnih – Howard je poznat kao loš izvođač slobodnih, ali pad s 60% na 49% prevelik je da bi se samo tako pripisao slučaju. Bez najboljeg igrača u punom pogonu, Orlando je na životu održavao sjajni tricaš Ryan Anderson, idealan partner pod košem Howardu, koji je lakoćom kažnjavao potrebu protivnika da oba visoka igrača drži u blizini reketa kako bi se stigli pozabaviti Howardom.

Međutim, nakon što je Van Gundyu pukao film i nakon što se pred kamerama izlajao o Dwightovim pokušajima da ga smijeni, kotrljanje Magica na račun rutine naglo je prestalo. Do tog trenutka postojao je privid nekakve funkcionalne momčadi, ali poslije toga sve maske su pale. Od scorea 32-18 (64%), Magic je potonuo na 5-11 u zadnjih 16 utakmica, najvećim dijelom zato što je Dwight odlučio da su mu bolovi u leđima odjednom postali neizdrživi (u spomentoj završnici sezone obukao se u dres samo 4 puta). Naravno, u ovom slučaju nikakva Ewing teorija nije dolazila u obzir – Anderson, kao jedini igrač Magica uz Dwighta vrijedan titule all-star talenta, postao je prelaka žrtva protivničkim obranama koje su sada mogle fokusirati na zaustavljanje njegova učinka s perimetra. Šut za tri mu je pao s 42% na 33% u završnici sezone, što je bilo dovoljno da mu sruši sezonski prosjek na 39%, a nije bilo druge napadačke opcije koja bi mu pomogla ponijeti teret u napadu.

Jason Richardson i J.J. Redick jedina su dva preostala igrača na rosteru koja su tijekom sezone ostvarila brojke vrijedne startne uloge u playoff momčadi, ali ni ova situacija ne može bez ironije obzirom da je najveći dio minuta Reddick odradio kao back-up Richardsonu (da bi otvorio što više zajedničkih minuta dvojici najproduktivnijih swingmana, Van Gundy je prema kraju sezone sve ćešće Richardsona gurao na trojku). Turkoglu je i dalje sjajan asistent i solidan šuter, ali dani u kojima je mogao kreirati šut sebi i drugima odavno su prošli i ove sezone je igrao na razini lidera druge postave. Ipak, daleko najveće igračko razočaranje bio je playmaker Jameer Nelson koji je vidno nepripremljen ušao u sezonu, odigravši njen prvi dio ispod svake razine. Kako je tijekom godine hvatao formu, popravaljao se i njegov učinak, ali finalni učinak jedva da ga drži iznad zamišljene Felton linije koja dijeli startnog playa od solidnog back-upa.

Iako je u playoffu ostavio odličan dojam guranjem Roya Hibberta iz reketa i nizom pogođenih šuteva s poludistance (čime je praktički zaslužio titulu Orlandova MVP-a u seriji protiv Pacersa), Big Baby Davis odigrao je katastrofalnu sezonu – tip ne skače, nije u stanju trčati i forsira igru licem košu koja rezultira s kriminalnim postotcima šuta za visokog (42%). Stoga dojam iz playoffa treba pripisati slučajnosti malih uzoraka, ali i činjenici da su Pacersi zatvorili sve ostale opasnosti od strane Magica, što je Davis jedva dočekao da glumi heroja. Davis je širok i težak i kao takav bez problema je mogao odglumiti Howarda u 1 na 1 guranju s žgoljavim Hibbertom, ali, preuzevši Dwightove lopte u napadu šut je digao “čak” do 44%, bez pravog skakačkog učinka i s mentalitetom crne rupe (4 asista u 5 utakmica). To što je Orlando došao do one 1 pobjede sa zatvorenim Andersonom i ovakvim učinkom drugog visokog, samo je još jedan kompliment Van Gundyevom zanatstvu. Ujedno i zadnji kojega je zaradio u Orlandu. Obzirom na manjak kvalitetnih komentatora, držim fige da se pridruži bratu u kabini i tako dodatno obogati iduću NBA sezonu. Trenera ionako ima sasvim dovoljno.

FAST FORWARD

Van Gundy je bivši, bivši je i Otis Smith, a uskoro će to biti i Dwight. Dok novi GM Rob Hennigan (by San Antonio Spurs) bira trenera i najbolji paket za Dwighta, odrađen je i trade koji jasno ukazuju da će Orlando krenuti u potpuni rebuilding. Umjesto potpisa novog ugovora s Ryanom Andersonom, idealnog Dwightovog partnera poslali su u New Orleans. Iako je Anderson dovoljno mlad da bi mogao biti dio buduće jezgre, njegove šuterske kvalitete preopasne su za momčad koja lovi najveći mogući broj kombinacija u draft lutriji.

Također, iako 8 do 10 milijuna nisu prevelika cifra za treću opciju ozbiljne playoff momčadi, u situaciji u kojoj Magic definitivno nije jedna o tih i pri tome ima već krcat salary cap (čak i bez Howarda), ostanak Andersona nije imao smisla. Ako ništa drugo, Hennigan je barem izvukao solidnog Gustava Ayona od Hornetsa koji će odraditi posao u rotaciji pod košem, a da pritom neće previše ugroziti lov na prvi pick. Za sve ostalo trebat ćemo pričekati rasplet situacije s Howardom.

JEZGRA: Dwight, Hedo, J Rich, Redick, Nelson, Davis, Ayon (60 milja)

ROSTER: jezgra + Duhon, Q Rich, Nicholson, Harper, Clark (70)

– Henniganov plan, uz opako tankiranje, uključuje i dodatni priliv pickova, mladog talenta i prostora na salary capu u zamjenu za Howarda

– u najboljem slučaju, Orlando bi iduće sezone mogao završiti s dva lutrijska picka (svojim i npr. onim od Toronta ako se realizira trade s Houstonom), par novih mladih talenata koje mogu priključiti svom ovogodišnjem picku Nicholsonu i manje od 20 garantiranih milja na salary capu (ako se usput riješe Turkogluova ili Davisova ugovora)

– u najgorem, dobit će prostor na salary capu i svoj pick (postoji i još gora opcija, da Dwight ostane još ovu sezonu, iako to više nije ni smiješno)

– iako na raspolaganju imaju i mini-midlevel i dvogodišnju iznimku i iznimku na račun Andersonova tradea u vrijednosti punog midlevela, možemo očekivati mirovanje do iduće sezone (možda potpišu rookie centra Kylea O’Quinna za minimum, momak je odlično odradio ljetnu ligu i zaslužuje priliku), dijelom jer jednostavno nema potrebe da troše, dijelom jer treba ostaviti mjesta na rosteru za prihvat eventualnog viška igrača u tradeu za Howarda

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *