ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

16May/1013

FAREWELL TO THE KING

Uf, kakav su gušt bili protekli dani, neopisivo. Bez brige, neće ovo biti još jedan post o Kralju (ne znam zašto bi itko odmah pomislio da čovjek može uživati u porazima Njegova Veličanstva), iako ćemo Ga spomenuti. Večeras kreću finala konferencija pa je red da se nešto kaže i o tome. Kao prvo, nadam se zanimljivim serijama koje će uspijeti održati pažnju na dosadašnjoj razini, kako događanjim na terenu tako i uokolo.

Iako su Boston i Sunsi dvije momčadi prema kojima sam zadnjih godina pokazivao najviše simpatija i za koje sam otvoreno navijao, ovom prilikom, iskreno, nemam nikakve pretenzije. Želim samo dobru košarku, po mogućnosti sa što više utakmica. Nije lako nakon cijele sezone druženja tek tako doći do pred sam kraj još jedne sezone (iduća je pak 20 jubilarna koju fanatično pratim, te ni sam ne znam da li da se zbog te činjenice ubijem ili bacim s nebodera).

Nego, da se vratim na gušte s početka. Iako su u njima dobar dio odigrale i klasične stvari poput onoga što se gleda, čita i sluša, posebni duševni mir i ispunjenje ipak je odigralo to konačno mijenjanje mainstream pogleda na Kralja i njegovu ulogu u svemiru. Od Izabranog do smrtnika u nekoliko dana, iako mi još nije jasno da li je on iz svega uopće izvukao nekakve pouke.

Konačni zaključak NBA svijeta opet ga je lišio odgovornosti, dijeleći je podjednako na njega, suigrače mu i trenera, ali ja i dalje zastupam onu tvrdu struju koja kaže da je najodgovorniji upravo on, kao osoba koja u cijelom tom okruženju ima najveću moć. Mislim, ne sjećam se da je i jedan Jordan imao ovoliko kredita kod medija, koji stalno nalaze nove načine da Jamesa održe u centru interesa iako je očito da ga ne zaslužuje ništa više od ostalih živih bića koja zarađuju milijune time što dobro igraju košarku.

Kako ne bih bio poput svih ostalih piskarala, red je da se okrenem Bostonu (ipak, moram još samo reći da me srce boli što ću, možda, a nadam se ipak ne, dogodine navijati protiv Noaha i Rosea, dva sjajna igrača koja čine možda i najbolju mladu igračku jezgru na Istoku, zato jer će, eto, Kralj izabrati Chicago da stvori svoju dinastiju, i to uz pomoć Caliparija?!??! - tako mi gela u prahu, ako Jerry Reinsdorf pristane na ovako nešto, onda je očito kako je postao senilan, jer riječ je o čovjeku koji se nije bojao inatiti ni s Jordanom ili Jacksonom, te je jadno ako će dozvoliti da mu budućeg trenera i uopće budućnost kluba određuju Kraljevi agenti).

Uglavnom, osnovno pitanje koje je pred nas postavila serije između Celticsa i Cavsa je sljedeće – da li su Celticsi pobijedili zato što su neočekivano digli igru na novu razinu ili su pobijedili zato što su Cavsi neočekivano pali ispod svake razine?

Ne sumnjam da svatko tko je gledao seriju ima svoju verziju odgovora, ali oko jednoga se valjda moramo složiti – ma koliko Cavsi bili loši, nije pošteno reći da su oni najzaslužniji za konačni rasplet. Da, LeBron je odigrao seriju ispod svake razine, suigrači su mu nestali a trener je nadmašio do sada pokazanu razinu nesposobnosti neviđenim pomakom prema još većoj razini nesposobnosti. Međutim, Boston je prije svega bio bolja momčad, samouvjereniji i borbeniji, te je izborio prolaz na račun srca. A zatim i na račun par neočekivanih događanja.

To da je Rondo igračina valjda nije potrebno isticati, smiješno mi je kako se neke stvari, koje su jasne godinu dana (tipa, da je Boston njegova momčad), u mainstream uvode postepeno i sa zakašnjenjem, kao da je baš sve proizvod koji prvo treba ispitati na određenoj skupini ljudi da bi ga se nakon toga plasiralo na tržište. Dva faktora su me ostavila bez riječi – korisna igra Tonya Allena i Garnett kakvoga smo u ovakvom izdanju zadnji put vidjeli prije skoro dvije godine.

Sve skupa ukazuje na to da su Celticsi u pravom trenutku posložili formu, glavu i noge, te da nisu toliko loši koliko sam mislio. Sve skupa, naravno, ukazuje i na to da i dalje ne vidim kako mogu preko Orlanda.

Jadni Boston nije imao ni sreće, iako se i Phoenix i Lakersi odmaraju već danima, finala će otvoriti baš oni protiv Magica. Što mi nema nikakvog smisla, ali dobro – može se reći da će i Orlandu biti problem zagrijati se nakon ovolike pauze. Sve u svemu, ti dani odmora nisu ni upola važni za ovakvu seriju, u kojoj neće biti previše koševa i u kojoj će fizička igra biti ključna, koliko je važno kako će tko rasporediti snagu tijekom njenog trajanja. I tu je Orlando u ogromnoj prednosti zbog širine rotacije.

Lani je bila slična situacija, Boston je izašao kao pobjednik protiv Bullsa, Orlando se mučio protiv Sixersa, teško je bilo dati prednost bilo kome. I onda je kroz seriju Orlando jednostavno nametnuo svoju igru i skinuo Celticse usprkos tome što su oni imali prednost domaćeg terena. Danas Orlando briljira i izgleda kao momčad s misijom koja vjeruje u sebe i nema namjere stati dok se ne osveti Lakersima za lanjski poraz u Finalu. Celticsi nakon pobjede protiv Cavsa opet ostavljaju dobar dojam, ali to ne mijenja činjenicu da je Orlando po svemu i dalje favorit.

S tim da ovo definitivno nije ista serija kao i lani, zbog dvije stvari. Točnije, zbog dva igrača. Lani nismo imali prilike gledati Garnetta i Nelsona u akciji, što ih danas stavlja u ulogu x-faktora. Doduše, po onome što smo imali prilike vidjeti u regularnom dijelu sezone, Garnett nema odgovora na Lewisa i njegovu igru iz vana, što se pokazalo glavim razlogom zbog kojega je Orladno odnio tri pobjede iz četiri tekme regularnog dijela.

Koje su bile guste, na nož, ali obzirom da su obje momčadi nabrijane na obranu i da ne dozvoljavaju lake koševe, podatak da Orlando bolje reagira u završnicama mogao bi biti ključan. Magic nema tako slabu točku kao što je nemogućnost Bostona da brani Lewisa. To čak nije ni Carterova nesposobnost da igra ratničku košarku, jer tu su Reddick, Pietrus ili Barnes koji uvijek mogu uskočiti na njegovo mjesto.

Rondo neće dominirati kao protiv Cavsa, jer obrana Magica umjesto Shaqa ipak ima jednog Dwighta, koji je tek klon Mutomba i Big Bena, i koji neće dozvoliti neprestane ulaze i polaganja. Međutim, Rondo će svakako biti važan u obrani, jer uštopati Nelsona trebao bi biti glavni zadatak Celticsa. Orlando ima takvu širinu da na jednu večer može preživjeti izostanak bilo čijeg učinka, ali, kada Jaamer igra na razini poput dosadašnje, jednostavno ne mogu izgubiti.

Allen i Pierce sposobni su za povremene šuterske serije, nositi napad na par minuta ili čak kroz jednu četvrtinu, ali svedeni su na uloge sporednih igrača koji su važniji zbog svih onih sitnih stvari koje rade nego zbog toga što nose napad. Pierce teško i nikako driblingom lomi protivnika te je u napadu osuđen na povratne lopte, osim, naravno, kada ga čuva izrazito slabiji košarkaš. Barnes i Pietrus nisu takvi. Ali, PP isto tako ne popušta u obrani i neće dozvoliti da se na njegovoj poziciji prelomi serija. Allen je pak najvažniji zbog svoje nevjerojatne energije i stalnog kretanja, kojim je u stanju svaku obranu izbaciti iz takta, pa tako i onu Magica. Ali, ta ispadanja su ipak previše rijetka da bi tako nešto presudilo - Howard ulijeva toliko povjerenje kao libero iza leđa, da igrači Magica bez problema rotiraju kako bi uvijek netko bio protivniku na ruci. Nema potrebe nikoga udvajati (čemu kada svaki višak prostora vodi do Dwighta), a to pak znači da protiv Magica nema lakih koševa.

Da ne govorim kako je Orlando bolji u skoku, kako ne dozvoljava brzu igru u kojoj se Rondo osjeća najbolje, te kako, čak i usprkos Dwightu, nema problema sa slobodnima jer se svi vanjski igrači zabijaju pod koš i iznuđuju slobodna kada treba te ih pogađaju. Da, čak i Vince, iako je smiješno gledati kako ga Van Gundy mora skoro pa moliti da se spusti pod koš i zabije. Bit će zanimljivo gledati tko će čuvati Vincea kada Magic krene vrtiti pick 'n' roll nakon kojega Carter ostaje sam na vrhu reketa te postaje trostruka opasnost, odnosno igrač najveće moguće klase. Mislim, već samo to što netko ima takvo oružje koje može koristiti nekih 5-6 napada za redom a koristi ga samo kada mora, dovoljno govori o tome koliko je Orlando krcat opcijama.

Da se vratim na x-faktore. Ne očekujem da će Nelson pored Ronda igrati kao do sada, ali obzirom na stil igre ovih momčadi, ne očekujem ni da Rondo napravi preveliku razliku. Kako će Lewis namučiti Garnetta i obranu Bostona uopće, tim važnije će biti može li Garnett nastaviti zabijati u postu kao protiv Cavsa ne bi li time s druge strane napravio sličan kaos. Na svim drugim pozicijama praktički je egal, Perk će kao i obično gurati i živcirati Dwighta, ali s druge strane – što je Perk duže u igri, to je Dwightu lakše koncentrirati se na sve ostale jer Perk nije opasan po koš.

Klupa je debelo na strani Magica, sumnjam da Tony Allen može nastaviti s ovakvim igrama bez grešaka, pogotovo stoga jer mu Orlando neće ostaviti toliko prostora da im se prišulja iza leđa, kao što su to radili Cavsi. Uglavnom, bit će ovo bitka kao i svaki puta do sada, a ako se razvuče na sedam Boston nema šanse. Domaći teren nije toliko važan pa tako ni ta utakmica više u Orlandu, ali važno je što Boston ne može odigrati sedam krvavih bitaka u dva tjedna i što se dvije najvažnije utakmice igraju u Orlandu – otvaranje (i to nakon jedva nekoliko dana odmora od prethodnog rata), te zatvaranje (ako bude potrebno).

Orlando će tako u Finalu čekati priliku da se osveti Lakersima, s tim da je sjajna stvar za Boston što se nakon ovako loše sezone uopće tretiraju kao momčad koja ima šanse. To su zaslužili svojim pristupom i poštenom borbom a ne pričom i plesom kao npr. Cavsi. Naravno, srce prvaka i spremnost na borbu do zadnje kapi krvi često znaju biti presudni protiv takvih kvazi-ekipa. Samo što Orlando nije kvazi-momčad, već jednako borbena i gladna skupina profesionalaca koji samo izgledaju kao klauni. Ne zaboravite da ispod svih tih trica i Dwightovih promašenih slobodnih leži najbolja obrana profesionalne košarke koja se u stanju transformirati i u najraznovrsniji napad (ma kako on u biti bio jednostavan – ako prvi pick ne donese prednost i ako je Dwight zatvoren, dodaj do prvog slobodnog čovjeka i pucaj). Sad je konačno trenutak da se sve te sjajne stvari s papira dokažu i u praksi. Konačno, nakon Bucksa i Hawksa, i protiv pravog, dostojnog protivnika.

Posted by Gee_Spot

Comments (13) Trackbacks (0)
  1. Evo skoro kraj trece cetvrtine Magic na -20, izgledaju kao da su od stiropora. Is that the material champions are made? Suns – Celtics finale.

  2. Dude, it’s game one. A to je bilo Finale 1976. Nažalost, ne bude se ponovilo.

  3. Ako uđeš u finale konferencije ovako kako je Magic veceras usao kako mozes ista dobroga ocekivati?

  4. Pa budu li igrali ovako sigurno ne možeš ništa očekivati, ali ti ko da prvi put gledaš playoff. Pa prva je tekma, hold your horses, nisu bili mentalno na razini Celticsa. I opet su na kraju imali šansu. Sve je otvoreno, bit će ovo duuuuuga serija

  5. Ja čekam reprizu najveće utakmice svih vremena! Samo neka ishod bude drugačiji!

  6. Boston odigrao fenomenalno, Pierce i Ray kao da je 2008, Garnett i visoki zaustavili Dwighta, Sheed drugi čovjek u odnosu na sezonu a Orlando nikak da stavi šut ili tricu. I onda utakmica završi knap s 4 razlike ? Ja bi se još uvijek kladio da Magic prolaze u manje od 7.

  7. sheed ko da se neki dan probudio, pogledao se u špigl i reko sam sebi “fak, ajd idem baš probat odigrat dobro kako se i očekuje, šta mi može taj mali dwight, di je on bio kad sam ja…”. svaka čast. a s čim KG-a hrane zadnjih par dana, nemam pojma, ko da je ušo u mali vremeplov, čak se može i pokrenut na tim svojim ewingowskim koljenima. al dobro, tek je počelo…..

  8. ja se slažem s drugom Džoom. Boston odigrao jako dobro, Orlando ispod svake kritike, a opet je malo falilo da Magic potpuno preokrene. i dalje mislim da će Orlando pobjediti bez obzira na Sickrea i sve ostale Bostonovce…

  9. Fuck, fuck kako bi reka McNulty, htio sam napisat da si sigurno malo napuhao tih 20 godina gledanja NBA košarke, sad mi nestao osmjeh kad sam skužio kad je bila ta 93-94 i šta donosi 2011. Neću skakat sa nebodera, al je moj plan za 30. zbrisat negdje daleko od civilizacije (recimo Dubrovnik kad nestane struja).

  10. Ma kakvi napuhao, sjećam se serije Lakersa i Bullsa kao da je bila jučer. Doduše, tek od iduće sezone počeo sam pisati NBA rostere u zadaću, a od sezone u kojoj je Hakeem osvojio prvi naslov počele su i prve prognoze. Začudo, nisam bio ništa precizniji nego danas.

  11. Moja prva sjećanja, ekipa Magica predvoćena mladim eksplozivnim centrom. Pa ček, taj još uvijek igra!? Yippie yay!

  12. I ne samo to – 20 godina kasnije Magic opet predvodi eksplozivni centar koji ne može zabit slobodno. Funny.

  13. a bogami nekako mi se čini da bi Shaq iz tih prvih dana Perkinsa nosio u zubima, a ne da ovaj udaljava od koša pa da ne može zakucati…
    …a što se 20 godina gledanja NBA tiče, ne mogu sa sigurnošću reći da sam tu negdje, ali ne znam zašto ne bih bio. prije 20 godina sam imao 11 godina (uh, što se stari), a sport mi je od malih nogu bio i doručak i ručak i večera. košarka mi je uvijek bila najdraža (Kukoč kao idol, of kors), a stari kaže kako sam na Sportskima i naučio čitati.


Leave a comment

No trackbacks yet.