CHANGING OF THE GUARDS

Iako je Kreha već nakon prve utakmice uzviknuo da je gotovo i da Boston sigurno prolazi, meni je trebala još jedna potvrda. Postavio sam stvari ovako – ako Orlando drugu dobije s manje od sedam, koliko je bio hendikep na kladionici, Boston ide dalje. Primjećujete li tu nešto čudno? Da, rekao sam ako Magic dobije s manje od sedam, jer ni u ludilu nisam računao da stroj Magica može izgubiti dvije za redom.

I tako sinoć krene druga utakmica i opet ista stvar. Više nije bilo opravdanja u stilu ”tjedan dana odmora ostavio je Magic izvan ritma” ili ”do ovog trenutka konkurencija im je bila nedorasla i nikako nisu mogli biti spremni za razinu na kojoj Boston igra”. Sve je to hrpa sranja, jer istina je vrlo jednostavna – Boston igra bolje.

Nisu savršeni, imaju padove pri kraju četvrtina i nakon što krenu s rotacijom petorka-klupa, ali tko jeste? Zato one uvodne minute, bilo u utakmicu ili u drugo poluvrijeme, kada je na parketu pet najboljih, predstavljaju najbolju košarku koju je itko prezentirao u dosadašnjem playoffu, košarku koja je barem na 20-ak minuta po večeri gotovo pa savršena.

Fantastična obrana, potpuna koncetracija na oba kraja terena i kirurški precizna realizacija napadačkih zamisli. Pitati se gdje je bila ova momčad cijelu sezonu nema smisla, treba uživati u trenutku. Jer, sva ta pitanja ionako nisu ništa drugo nego jadna isprika za vlastite nam slabosti, iako mi nije jasno zašto je sramota biti u krivu u nečemu tako asptraktnom kao što je NBA playoff. Mislim, zar nije to razlog zašto ga volimo?

Obzirom kolika je snaga branda zvanog LBJ, ne čudi me što je u cijeloj priči oko ispadanja Cavsa veća pozornost posvećena manama Cavsa nego snazi Bostona. Ono, svi smo znali da su Cavsi jednako ranjivi kao i lani, te iako je malo tko mislio da će pasti već protiv Bostona, pad je bio očekivan. I očekivano je bilo da će izazvati napade na račun Cavsa jer većini je već puna kapa LeBrona i njegovih priča koje uglavnom ne bivaju potkrijepljene ničim.

Međutim, ovaj put bi bilo prejadno fokusirati se na slabosti Orlanda. Naime, momci se bore i daju sve od sebe, ali Boston je jednostavno bolji. Celticsi imaju tu veteransku snagu, dok Howard i društvo tek trebaju završiti školovanje. Ako ih tješi, za razliku od Cavsa nemaju se čega sramiti. U pitanju su sve redom fantastični košarkaši koji zaslužuju igrati u playoffu svake sezone. Howard je, ma kako limitiran bio u nekim stvarima, prekrasan košarkaš i prije svega borac. Koji je već osjetio dovoljno bolnih poraza na kojima može samo učiti i učiti, da bi jednog dana osvojio naslov.

Redick, Barnes, Nelson, sve redom su u pitanju pravi fajteri stvoreni za playoff. Zato me i živcira pristup većine stručanjak ESPN-a, koji su svi redom izabrali Magic, kako sada opet, umjesto da se fokusiraju na Boston, traže mane u igri Orlanda ne bi li opravdali vlastiti izbor (naslovi tipa “Celtics escape vs. Magic” su sramotni, jer u potpunosti zasjenjuju širu sliku za račun sitnih zadovoljstva ega). Kao da se tu ima išta pravdati. Mislim, gledaš jednu momčad koja skoro cijele sezone djeluje moćno, i gledaš drugu koja se u drugom dijelu sezone skoro raspala. Pa naravno da ćeš misliti kako su ovi prvi favoriti, nema tu ništa problematičnoga. Tko je mogao znati da će Boston odjednom opet postati Boston?

Čak sam pogledao i prognoze u The Zoran Vakula Awards, te moram istaknuti kako nitko, pa čak ni navijački nastrojeni Kreha, nije davao šansu Celticsima, te da je čak i među ESPN-ovim stručnjacima prolaz Bostona protiv Cavsa pogodio samo Tim Legler (i majka Henrya Abbota, koja uopće ne prati košarku već je više tu da dokaže kako su ovi ostali geekovi pametni, zato jer pobjede jadnu ženu koja buba parove napamet dok oni po cijele dane analiziraju utakmice). Taj isti Legler je opet bio u manjini kada se biralo Boston protiv Orlanda, te mu se priključio samo iritantni Broussard (fan Cavsa koji je izborom Celticsa valjda pravdao poraza svoje momčadi) i naš Kreha (fan Celticsa koji je opet dobio razloga vjerovati u svoju momčad).

Uglavnom, opet kažem, žalosno je što onda svi traže neke razloge zašto Orlando gubi, umjesto da gledaju zašto Boston pobjeđuje. A pobjeđuje jer opet ima zdravu naj-ujednačeniju petorku u ligi, u kojoj od prvog (Rondo) do petog (Perkins) igrača imate najmanji mogući pad kvalitete. Klupa daje solidni doprinos, što je možda i najveće iznenađenje uopće, mislim, tko je mogao očekivati da će Tony Allen i Sheed odjednom pomoći Big Babyu u segmentu adrenalinskih inekcija?

Ipak, najvažniji razlog zbog kojega su Celticsi ovako moćni je – glava. Ne glava u onom naivnom smislu da igrači vjeruju da mogu, već glava u smislu da su spremni napraviti sve što treba za pobjedu. Pa tako i izvući nemoguće iz svojih umornih, veteranskih tijela, da bi odigrali obranu koju protivniku ne ostavlja prostora za disanje, a kamoli igranje.

Sinoć sam skoro zaplakao dok sam gledao Piercea, ali ne zbog igre (sinoćnja partija mu je bila šampionska), već zbog izjave koja u biti otkriva gdje i kada su se Bostonu opet posložile stvari. Naime, Pierce je, sa svom svojom hall of fame karijerom na leđima, mrtvo-hladno priznao pred kamerama kako je ovo danas Rondova momčad, kako su nekada on, KG i Ray nosili njega, a sada on nosi njih. Dajte pokušajte zamisliti još kojega prvaka kako tako nešto priznaje, ili uopće bilo koju momčad u kojoj može doći do ovakve predaje štafete? Jako ih je malo, zar ne.

I da, prije nego što Simmonsu padne na pamet, da sam ispucam sljedeću pop-kulturnu referencu – predaja štafete Piercea Rondu ravna je trenutku kada Jacob prepušta Jacku mjesto čuvara Otoka.

Ako ćemo stvari pojednostaviti, onda možemo reći da su Celticsi patili što zbog godina i ozljeda, što zbog problema s kemijom uzrokovanih upravo tom promjenom poretka. Kada su veterani konačno pristali postati pomoćnici, tada je i Riversu opet postalo lakše uvjeriti ih da imaju dovoljno snage za još jedan pohod. Što bi se reklo, prvo pometi ispred svojih vrata. Boston je to napravio i zato je sada tu gdje jeste. Opet kažem, koliko danas poznajete uopće ljudi, a kamoli prebogatih sportaša, koji su u stanju prihvatiti stvarnost koja se nužno ne mora vrtiti oko njihove osobne dobrobiti, već i onih oko njih?

Tako je sinoć Pierce nosio momčad kao u najboljim danima, da bi, u trenutcima kada se činilo da će upornost Orlanda uroditi plodom, stvar u svoje ruke uzeo Rondo i napravio dar-mar. Svaka čast još jednom Dwightu i Redicku, greške koje su radili ne treba shvatiti tragično, jer bez njihove srčanosti ne bi uopće bili u prilici te greške smatrati važnima, naime, Boston bi stvar riješio puno prije završnice. Momci se bore, upijaju, na jedan način koji LBJ možda neće nikada shvatiti. Jer njemu je od stvarnih pobjeda važniji dojam nepobjedivosti (sorry, morao sam ga opet spomenuti, naime Stern je uputio dopis svim NBA blogerima da uvijek i na svakom mjestu promoviraju Kralja).

Što se još ima dodati? Prvo poluvrijeme druge utakmice između Celticsa i Magica najboljih je sat vremena sporta koje sam imao prilike gledati ove godine. I ne sumnjam da će biti još takvih trenutaka, jer Orlando je momčad sa srcem koja se neće predati, ma u kako se neizglednoj situaciji nalazila.

Žao mi je Cartera, jadnik se cijelo vrijeme trudi da ostavi dojam muškarčine, diže se s poda bez pomoći suigrača, ulazi pod koš i traži kontakt, potpuno svjestan da s jednom dobrom playoff serijom može isprati sve one negativne situacije iz ranije faze karijere. I onda dođe ključni moment, dva bacanja koja mogu Orlando dovesti na koš razlike, i on promaši oba. Jebiga, možeš se truditi koliko hoćeš, ali od svoje prirode očito ne možeš pobjeći.

Noćas igraju Lakersi i Sunsi, ali ova noć će, što se mene tiče, proteći u spavanju. Sunsi nisu zaslužili da se dižem u dva po noći i gledam ih kako se predaju bez borbe. Bez obzira kako Kobe dobro igrao, ne smiješ dozvoliti da ti protivnik šeta po reketu. To je nešto što Boston i Orlando nikada ne bi dozvolili. Garnett i Howard bi ti, da gube 20 razlike, uvalili lakat prvom prilikom kada bi krenuo na polaganje. Odoma i Gasola nitko i ne gura. Kažem, sve je u dojmu, a on govori da su Sunsi izgubili ne samo utakmicu, već i dobar dio obraza koji su tako teško sticali ovu sezonu i posebice playoff.

I da, lutrija. Ako smo ikada i sumnjali da se namješta, mislim da smo sinoć dobili konačnu potvrdu. Dvije ekipe s tradicijom i rezultatima kao što su Wizardsi i Sixersi dočepat će se svojih budućih zvijezda oko kojih moraju graditi budućnost (drugim riječima, Arenasa i Iguodalu treba trejdati pod hitno), dok su neugledne franšize poput Kingsa, Wolvesa, Netsa i Warriorsa preskočene. Šalim se, naravno da ništa nije namješteno, ali očito postoje neke karmičke sile koje paze na ove stvari.

Prokhorov bi stvarno mogao biti ruski Cuban, očito je tip spreman trošiti na sve strane da napravi brzinski rezultat sa svojom novom igračkom, što opet znači da će zbog žurbe upropastiti budućnost franšize, sve radi par brzih i kratkih playoff izleta (Amare i Johnson, ili Boozer i Johnson, sljedeći su igrači Netsa s maksimalnim ugovorom, moja sućut). Wolvesi su smiješni, toliko smiješni da smo svi potajno navijali da dobiju prvi pick, samo da onaj nesretni Kahn opet izabere playmakera. Warriorsi se prodaju i prodaju i prodaju, ali kolo vode još uvijek isti nesposobnjakovići koji su uredno upropastili sav talent koji su nakupili zadnjih, sad već, 20 godina. Kingse vode braća koja usprkos svoj gluposti nikako da potroše novac koji im je otac ostavio.

Prva dva picka su definitivno u pravim rukama. A sve one priče o nikada slabijem draftu su mi smiješne, možda nema vrhunskih igrača ali svaka momčad će imati prilike izabrati barem jednog solidnog, koji može ostvariti uspješnu NBA karijeru. Tako da treće mjesto Netsa, deveto Jazza, pa i sedamnaesto Bullsa, nije uopće nebitno.

13 thoughts on “CHANGING OF THE GUARDS

  1. Drago mi je da se kosarka sa Turnerom ima priliku vratiti u Philly, to je sredina koja razumije i postuje igru. Da maknu A.I.-a i dovedu neku trenercinu a la scott brooks i eto nam nove simpa momcadi na istoku.

  2. Pa zapravo i ne baš, po meni nisu oni toliko partiju izgubili koliko su Lakersi propustili lakše dobit.

    Ali Steve je reko: Oni su sačuvali domaći teren, to ćemo napravit i mi i vraćamo se u LA na sedmu. Pa da vidimo čija mater crnu vunu prede! Ovo zadnje je moje, ne njegovo.

  3. iskreno nisam još gledao cijelu tekmu, jutros pri ustajanju upalim videotekst i slučajno vidim da su lakersi dobili. Onda sam uz kavu brzo premotao i odgledo zadnje dvi minute.
    Kako vi ostali gledate playoff? Uživo nemogu, čak i vikendom zaspim na pola, jedino kad izdržim do kraja ako se vratim s nekog izlaska pa onda gledam. Rano buđenje isto neide jer rijetko kad legnem prije ponoći. Tako da mi ostaje snimak, koji nažalost stavljaju tek oko pola osam, osam, ponekad stignem pogledat prije posla, ponekad cijeli dan izbjegavam sve što bi moglo odat rezultat.

  4. niti ne pokušavam izbjeći spoilere, lijepo odmah ujutro pogledam rezultat i boxscore, a onda navečer iza 10 pogledam snimku ako budem raspoložen. eventualno nakon nekog izlaska pričekam početak prijenosa, izdržim max do poluvremena, a već tijekom 2/4 počnem lagano buncati. tako sam prijatelju prošlu subotu u emira rekao “ljubavi, aj smanji to malo ako ti nije bed”, a ovaj je zatim prestravljen otišao u sobu, zaključao vrata i više nije izlazio dok ja nisam otišao doma. ma zapravo nije napravio ništa od toga, ali bila bi fora da jest.

  5. Ovu koja me ne zanima gledam u snimkama, za Sunse idem leć oko 11 navijem sat za 3 i onda još dva sata odspavam posli utakmice. Budem u kurcu na poslu, pa ubijem par sati popodne da dođem sebi. Ali, kako mi je danas zadnji dan na poslu, tako ću sve gledat bez presinga.

    Beat L.A.!

  6. Jebate, znači da spavaš 4 + 2 + popodne, pa to je ludilo (šta, opet se mijenja posao, sad ćeš imat vrimena pisat za listu barem :)).
    Komesaru je dovoljnu leć između 10 i 11, pa do tekme, plus još sat kljuce nakon do 7, radio ujutro il ne radio. U biti, ako ne radim onda radije izbjegnem kljucu jer onda sam lijen cijelo jutro pa se izležavam, a ako radim, jebe mi se što sam lijen jer ionako idem na posao. Odavno sam odustao od čekanja do tekme, jer rezultira lomom vrata, a svi oko mene su već navikli da kad je tekma ne računaju na izlaske, tulume, ili ne daj bože alkohol. Prioriteti su prioriteti, a to znači da gledam uživo sve što mislim da je važno (preskočio tekme 3 i 4 u ovoj seriji jer sam stvarno mislio da će Celticsi pomest a Lakersi doć doma s 3-1)

  7. Kurčinu se minja posao, ovdi mi je samo isteka ugovor na RTLu, vraća se cura s porodiljskog koju sam minja, a neka planirana širenja odjela se nisu realizirala 🙁

    Tako da se sad kreće u potragu novog posla, ali neće bit tragično ako se dva miseca i ne nađe, nešto se ušteđevine skupilo, a svjetsko i serije koje sam propustija će napunit vrime. Jedino šta mi novopronađena odgovornost brani da i ovo lito idem u Švedsku, ipak triba štedit.

    Za Potlistu će bit nešto vrimena, ako ne bude depresije. Steve, pokaži da si najveći!

    Šta se spavanja tiče, ne ispadne to baš 6 sati spavanja koliko 6 sati ležanja od čega 3-4 spavanja, ali može se normalno funkcionirat.

  8. dočekati početak utakmice nije neki problem – dočekati drugo poluvrijeme te iste utakmice je već izazov 🙂 utakmica se pogleda naknadn, rezultat se (kors) zna i tako to…

  9. eto sinoć ista priča, prvi dio još nekak odgledao al se onda nisam vratio sa pauze. Ko mi je kriv kad sam ko Vince Carter pa uvijek hoću da gledam ležeć umjesto da se malo namučim sjedeć za kompom..
    Anyway sad kad su Celtsi prošli nama kolko tolko neutralnim može biti svejedno tko će biti drugi finalista, srce ipak malo vuče na Sunse ali iskreno nebi mi bilo krivo ni gledat finale Lakers – Celtics.

  10. To je jedino Finale koje me zanima, dvije šampionske ekipe koje znaju što rade, mogu zabiti, mogu se braniti, plus Lakerse još peče onaj poraz od prije dvije sezone. Bolje nego sam očekivao u najluđim kombinacijama

  11. joe, pa zar ne znaš 1. pravilo mrlijanja koje kaže: smjesti se neudobno jer jedino tako zakljucati nećeš!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *