SOUTHEAST

MIAMI

THAT WAS THEN:

Iako je malo blesavo govoriti o značajnom napretku u kontekstu momčadi koju je godinu ranije od naslova dijelila samo činjenica da je Dallas u svom šuterskom savršenstvu bio jedan od najmanje očekivanih prvaka u povijesti NBA, Miami je neosporno igrao bolju košarku u odnosu na prvu sezonu, kada su uglavnom letjeli na fizikalijama svojih zvijezda. Za razliku od prvog izdanja, Heat je odustao od izolacija kao osnovnog oružja u napadu, posvetivši se stavljanju Jamesa i Wadea u izrađene spot up situacije oko linije trice iz kojih su dva najkreativnija swingmana u ligi mogla birati između ulaza, asista i šuta. Uz puno više kretanja suigrača i lopte, još jedna bitna stavka novog napada Heata bila je zabrana potezanja izolacijskih trica Wadeu i Jamesu, a dodatnu učinkovitost donijelo je i to što je LeBron konačno trećinu lopti realizirao u post up situacijama. Ok, njegov skok-šut unazad s lijevog bloka nije baš najidealniji šut kojega možete uzeti u blizini obruča, ali je opet učinkovitije rješenje od dizanja na skok-šut s poludistance dok ti je nečija ruka na licu.

Playoff je pak pokazao da sva kvaliteta obrane i izbrušenost napada nisu dovoljni pored sakate rotacije. Indiana i Boston su bili vrlo blizu skidanju skalpa zvijezdama Miamia koje su, ostavši bez Bosha na startu doigravanja, postale još ranjivije. Ali, pokazalo se i to da ekstra talent može nadoknaditi sve mane, što su zorno ilustrirali Wade i James u krucijalnoj utakmici broj 4 protiv Pacersa (zabili 70 poena u 55% šuta, 2-2 za trice, 27 skokova, 15 asista i 4 blokade), odnosno James protiv Celticsa u, ruku na srce, najvažnijoj utakmici karijere. Da je Heat izgubio utakmicu broj 6 u Bostonu, svijet kakav danas poznajemo, svijet u kojem je Jamesa najnormalnije staviti u istu rečenicu s Jordanom, bio bi drugačije mjesto. Heat, naravno, nije izgubio jer je James, u maniri svojstvenoj samo velikanima poput Abdul-Jabbara, Big O-a, Magica ili Birda, zasuo Celticse s 45 poena uz 73% šuta, pri tome uhvativši 15 skokova, tako i simbolično obilježivši godinu u kojoj je osvojio prsten, olimpijsko zlato i titulu MVP-a.

Osim kao nešto što će se prepričavati dok je lige, utakmica broj 6 je bila bitna i zbog toga što se radilo o prvoj pobjedi nove postave Heata s Jamesom i Battierom kao hibridnim krilnim centrom, što je Spoelstrin izum na račun kojega je Miami kasnije prošetao do naslova. Utakmicu ranije Heat je po prvi put u sezoni startao bez dva klasična visoka, izgubili su je, ali pri tome su odigrali dovoljno dobro da je Spoelstra produžio eksperiment i za sljedeći susret u Bostonu. Uslijedile su dvije lagane pobjede protiv Celtics i četiri nešto teže protiv Thundera, ali score od 6-2 ne ostavlja mjesta sumnji kako se radilo o jednom sjajnom trenerskom potezu u sezoni u kojoj ih nije bilo previše kada je Heat u pitanju.

THIS IS NOW:

Prije godinu dana bio je običaj podcjenjivati ih, a sada bi moglo preći u naviku precjenjivati ih. Iako se bez sumnje radi o prvim favoritima za naslov, posebice sada kada imaju potreban know how i srce prvaka (i Allena iza linije za tri), ne treba smetnuti s uma kako Heat i dalje ima problema sa širinom rotacije i tankim izborom igrača pod košem. Uostalom, do finalne serije protiv Thundera, Spoelstra nije ni znao svoju startnu petorku. Za očekivati je da ove godine nastavi sa samo jednim klasičnim visokim i nekom kombinacijom hibridnih igrača na četvorci (James i Battier sada imaju podršku u Rashardu Lewisu koji možda jeste gotov igrač, ali, indikativno, upravo je on jedan od revolucionara pozicije zadnjih godina), što bi napad i dalje trebalo držati podmazanim. James i Wade sada itekako znaju kako treba igrati u novom sistemu, a dodatak Allena dodatno će im olakšati život jer sada Bosh neće biti jedini igrač koji im može raširiti reket za kreaciju.

Uostalom, Istok je slabiji nego lani – nema Bullsa i nema Dwighta, a to su bile jedine dvije sile koje su im znale stati na put zadnje dvije godine. Naime, Heat čak ni s dva visoka nije mogao kontrolirati skok kako treba, što su posebice sjajno koristili Bullsi sa svojim agresivnim hvatanjem odbijanaca u napadu. Prelazak na nižu postavu sigurno ne bi pomogao Heatu da taj problem sakrije. Međutim, kako bez Rosea Bullsi nemaju vatre u napadu, taj detalj teško da će biti presudan. Dwight pak možda bude problem naiđu li na Lakerse u Finalu, jer bi za zaustaviti njega Spoelstra vrlo vjerojatno morao odustati od novog stila igre i dati više minuta minus napadačima poput Haslema ili Anthonya.

Bacimo li pogled na konkurenciju, jasno je kako Thunder nema šanse suprostaviti se Heatu dok god James i Wade fizički dominiraju nad Durantom i Hardenom. Čak i da Brooks odustane od sulude potrebe za drvom poput Perkinsa na parketu, potrebe zbog koje ih je Heat skoro pomeo, činjenica da bi Miami dobio dva ključna individualna dvoboja presudila bi njima u korist. S Dwightom pak ne bi imali taj luksuz jer Howard je jedno od rijetkih stvorenja na planeti pored kojega James ne predstavlja fizičku prijetnju. Spursi imaju jedan dobar adut kojim se mogu suprotstaviti Heatu, a to je kretanje lopte i šut iz vana, ali više nisu na defanzivnoj razini da ih smatramo ozbiljnim izazivačima.

Što me opet vraća na Bullse i tragediju zvanu Roseova ozljeda. Ne samo da smo ostali uskraćeni za gledanje jednog superstara u naponu snage, već smo ostali i bez jednog od najtvrđih rivalstava u ligi. Već smo spomenuli napadački skok zbog kojega Chicago uvijek ima šansu protiv Heata, ali ništa manje nezgodna za obranu Miamia nije ni sklonost Bullsa kruženju lopte po perimetru. Bullsi su bili treća momčad lige po ubačenim tricama i treća po asistiranim koševima, a najslabiji dio Heatove obrane upravo je pokrivanje prostora na perimetru. Naime, u konstantnom pomaganju, udvajanju i zatvaranju kako bi zaštitili reket i spriječili lagane koševe (a što sve proizlazi iz manjka čuvara obruča u sredini), igrači Miamia uvijek ostave nekoga samog na šutu. Obična NBA momčad, koja ne teži dodatnom pasu, teško može eksploatirati takvu manu, ali, ekipe poput Bullsa ili Spursa, kojima je dodatni pas temelj napada, često dolaze do otvorenih šuteva u takvim situacijama, što je još jedan faktor zbog kojega su upravo Bullsi bili najveća prijetnja Heatu. Danas praktički sve ostaje samo na Dwightu i tome koliko može dominirati kao skakač i obrambeni igrač te tako naškoditi učinkovitosti Heata na oba kraja parketa.

PLUS:

Dolazak Allena će jednu od najboljih spot-up momčadi u ligi pretvoriti u još opasniju. Sada će uz Jamesov i Wadeov triple-threat talent loptu licem košu primati i najbolji tricaš svih vremena. I to uglavnom sam na šutu. U kutu. Kako je napad Miamia lani konačno odustao od gomile izolacije i kako su počeli sve bolje miksati koševe iz post situacija, učinkovitost je skočila do neba, ali loša šuterska sezona Battiera i pola sezone slomljeni Miller često su im napad ostavljali bez trice koja bi dodatno raširila reket za dva kreatora. Uz Allena takve suše se ne bi trebale događati.

MINUS:

Lani su se provukli usprkos ozljedama i tankoj rotaciji, a nešto slično ih čeka i ove sezone. Kada imaš tako malenu marginu za pogrešku, teško je smatrati te potencijalnom dinastijom. Čak i ako budu imali više sreće s ozljedama i ne ostanu bez Bosha u krucijalnim utakmicama, pitanje je kako će se Dwyane Wade oporaviti od zahvata na koljenu. Obzirom na njegove godine i stil igre, postoji šansa da je ono izdanje protiv Pacersa bio zadnji klasični Wadeov moment kojega smo imali prilike gledati. Jasno, čovjek je dovoljno svestran da pomogne i u roli Pippena koju je sjajno odradio u Finalu, ali njegov učinak u napadu na visokoj razini bitan je i zbog odmaranja Jamesa tijekom sezone, a ne samo zbog gomilanja brojki i pobjeda. U svakom slučaju, bude li Wade i dalje Wade, izbjegnu li ozbiljnije ozljede uže rotacije i odrade li svi ovi veterani ono što se od njih očekuje, nema razloga da ovogodišnje izdanje Heata ne bude bolje čak i od šampionskog.

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Ostavši bez Horforda nakon samo 11 utakmica, Hawksi su djelovali osuđeni na grčevitu borbu za playoff. Ipak, do nikakvog značajnijeg pada nije došlo jer je Josh Smith obrambeno i skakački odigrao sezonu života, a Larry Drew je istovremeno završio s tranformacijom jednog sporog, izolacijskog napada pod Woodsonom u nesebičnu i rastrčanu šutersku družinu. Joe Johnson je oživio lišen potrebe da kreira za sve uživajući u novoj spot-up ulozi, pridruživši se u razigravanju Smithu i Teagueu koji se nametnuo kao pouzdana slash opcija. Šuterski su bili u gornjoj trećini lige, tricaški u 5 najboljih momčadi i sve to usprkos tome što je Smith i dalje nastavljao potezati svoje nepotrebne duge dvojke.

Uz relativno pouzdan napad, Hawksi su prezentirali i jednu od boljih obrana, posebice na vanjskim pozicijama. Johnsonova dužina i snaga nastavili su biti problem većini šutera u ligi, a sličnu prepreku predstavljao je i Marvin Williams sa svojim rasponom ruku na drugom boku. Teagueova brzina i Smithova spretnost (posebice za viskog igrača) bili su korisni i u tranziciji i u branjenju pick igre, a sve to dobro je osjetio Boston u prvoj rundi doigravanja u kojoj su dvije utakmice završile s razlikom od jednog posjeda lopte, a još tri s razlikom koja se mogla stići u dva napada. Da je Horford bio spreman od početka, umjesto što se spustio usred serije kao podobranac, tko zna bi li Celticsi uopće došli u priliku izazvati Heat.

THIS IS NOW:

Horford se vraća, ali Hawksi su ostali bez dva udarna čovjeka na boku, Johnsona i Williamsa. Obzirom da Horford ima osjećaj za asist ravan ostatku lanjske jezgre, nesebičnost i kruženje lopte i dalje bi trebali ostati obilježje Hawksa, dok će dolazak cijelog niza sjajnih šutera vjerojatno i poboljšati tricašku učinkovitost s bokova. Međutim, bez dužine Johnsona i Williamsa, njihova obrana bit će puno ranjivija i možemo sa sigurnošću očekivati da će doživjeti pad. Sad, hoće li taj pad biti takav da ga nešto bolji napad neće moći sakriti, na to će odgovor dati vrijeme.

Činjenica je kako u Devinu Harrisu i Lou Williamsu imaju dodatne kreatore koji ulazima mogu razbiti obranu, od čega bi dodatno trebali profitirati Korver i Morrow. Prihvate li sve pridošlice Drewov sistem kruženja lopte i uspije li Drew raspodijeliti minute tako da svi budu zadovoljni i da momčad od toga profitira, odlazak do jučer nezamjenjivog Johnsona u napadu neće se ni osjetiti. Ali, obrambeni balans zahtijevat će nekakve neželjene poteze.

Naime, i Korver i Morrow mogu biti solidni braniči ako pored sebe imaju čovjeka koji je u stanju preuzeti najopasnijeg protivničkog swingmana, ali sami protiv vhrunskog talenta neće se dobro provesti. To prevedeno znači da bi više minuta nego treba mogao dobiti DeShawn Stevenson koji jedini odgovara opisu obrambenog specijalista. Jasno, radi se o tipičnom žrtvovanju napada za obranu, ali dok ne zamijene jednog od bekova viška za bočnog stopera (Harris kao back-up play je nepotreban pored Teaguea i Williamsa kao šestog čovjeka), samo im žrtvovanje i preostaje.

Dobra je vijest da će Danny Ferry vjerojatno vrlo brzo poduzeti nešto kako bi sredio trenutni nedostaka balansa rotacije, dok će istovremeno paziti da Hawksi ostanu dovoljno financijski fleksibilni. Naime, iako je Smith izrazio želju da produži s Atlantom, a rok za to je do kraja mjeseca, Ferry tu temu jasno i glasno ostavlja otvorenom do ljeta, svjestan da dodatnu godinu koju Smithu može ponuditi Atlanta ne može nadmašiti nitko. Odgađanjem novog ugovora Ferry traži dokaz da lanjska Smithova sezona nije bila slučajna, usput ga držeći u izlogu kao potencijalni mamac za nastavak rebuildinga. Koji ne bi bio ni upola primamljiv da dolazi s masnim višegodišnjim ugovorom umjesto s ovom jednom preostalom godinom.

PLUS:

Zanimljiva kombinacija kreativnih visokih igrača i sjajnih šutera uokolo trebala bi ih učiniti atraktivnom momčadi, a Lou Williams kao alfa i omega druge postave imat će prilike vrlo brzo natjerati sve navijače da zaborave na dane Jamala Crawforda i njegovo 1 na 5 haklanje. Uspiju li Hawksi stvarno izboriti top 3 poziciju na Istoku koju im prognozira IOR, Williams će vjerojatno biti najveća konkurencija Jamesu Hardenu i Ginobiliu za najboljeg šestog igrača.

MINUS:

Rotacija je na papiru dobra, višak kvalitetnih košarkaša ne bi smio biti minus, ali postoji problem raspodjele minuta. Dok je pod košem manje-više sve jasno, s Horfordom i Smithom kao starterima te Zazom kao klasičnim garbage manom i enforcerom koji će biti prvi čovjek s klupe, krila i bekovi previše su slični da bi imali jasnu podjelu uloga. Posebice će biti zanimljivo vidjeti kako Drew misli koristiti Williamsa. Naime, bude li ga koristio isključivo kao dvojku, to znači da će ili Morrow ili Korver biti drugi bočni, a to pak dodatno smanjuje kvalitetu obrane. Dati mu dio minuta na jedinici, znači ostaviti manje prostora Teagueu i Harrisu. Eventualno korištenje Stevensona radi balansa koštat će napad.

Tu je i opcija igranja sa Smithom na trojci te Horfordom i Zazom pod košem, ali to je prvenstveno zanimljiva povremena formacija koja bi se trebala čuvati za specijalne prigode. Smith na boku samo bi dodatno težio šutu, a to bi uništavalo učinkovitost najvećeg oružja Hawksa – zabijanja iz vana. Koje je neophodno jer Hawksi nisu briljantni u postizanju lakih koševa. Doduše, Williams iznuđuje slobodna bacanja u serijama i u ovoj fazi karijere radi to bolje od ostarjelog Johnsona koji je zadnjih godina ionako sve više izbjegavao ulaze, ali teško će jedan čovjek toliko popraviti učinak u tranziciji i s linije da bi anulirao eventualno blijedo šutersko izdanje.

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Wizardsi su iskoristili godinu za odraditi čistilište, iako je na trenutke sve skupa više izgledalo kao pakao. John Wall je playmakerski imao istu sezonu kao i godinu ranije, dok je šuterski čak bio i gori, ali stvari su se i za njega popravile kada su konačno makli Flipa Saundersa (koji tu očito nije želio biti) i kada su doveli Nenea. Točnije, obzirom da je Nene odigrao tek 11 utakmica prije nego su ga stavili na led zbog ozljede, bolje je reći da su se stvari popravile kada su iz svlačionice odstranili McGeea, Younga i kada su rekli Blatcheu da uzme slobodno do kraja sezone.

Iako nisu imali talenta da zaigraju ozbiljnu košarku, Wizardsi su se pod Wittmanom barem počeli truditi, što je definitivno korak naprijed. Inače, o jednom od najgorih napada lige nema se previše toga za reći. Sve se vrtilo oko Walla i njegovih odluka nakon pick igre, u čemu su bili očajni jer do Nenea praktički nije bilo razloga da se obrane koncentriraju na ikoga osim na Walla. Jedino što je funkcioniralo u napadu bila je tranzicija, što je opet zasluga Wallove brzine s loptom, dok je obrana bila nešto bolja. I tu se opet uočava Wallova važnost, od sjajnog pritiska na loptu do izvrsnih reakcija u preuzimanjima, nositelj igre Wizardsa iskazao je barem fizikalije potrebne da opravda etiketu potencijalnog franšiznog igrača.

THIS IS NOW:

Treća sezona i nešto bolji suigrači trebali bi konačno pomoći Wallu da su pridruži playmakerskoj kremi lige, iako svježa ozljeda koljena ne izgleda kao idealan početak. Napadački će Wizardsi svakako biti opasniji dok god je Nene na parketu jer dva na dva igra njega i Walla trebala bi postati osnova novog napada. Ariza će uz obranu na boku dodatno pomoći i u tranziciji, ali upitno je mogu li on i rookie Beal dovoljno poboljšati najgori dio napada, a taj je vanjski šut. Wizardsi su bili među tri najgore momčadi po trici prošle sezone, a ni u novoj pomak naprijed neće biti prevelik.

Naravno, osim što je Wall konačno postavljen kao prvo ime i što su se riješili svih viškova, priča sezone za Wizardse je riskiranje s veteranskim pojačanjima. Ariza i Okafor daju im dva iskoristiva igrača u rotaciji, ali cijena za njih je previsoka, ne toliko zbog očitih financijskih razloga, koliko zbog zakrčenosti salary capa koja će spriječiti Wizardse u eventualnim transakcijama tijekom dvije sezone. Eventualni prostor koji bi im ostao da su jednostavno otpustili Lewisa mogao je rezultirati dovođenjem igrača koji bi bio prirodnija opcija uz mladog Walla od dvojca koji je već odigrao svoje najbolje utakmice.

I dok u široj slici Ariza i Okafor nemaju pretjerano značajne uloge osim kao ugovori koji se u daljoj budućnosti mogu eventualno pretvoriti u nekakvu novu vrijednost, čak ni u užoj neće donijeti bitniju korist. Teoretski, Ariza kao stoper na boku i Okafor kao čuvar reketa trebali bi sasvim solidno nadopuniti Wallov atleticizam u obrani, ali problem nastaje u praksi, posebice u napadu. Naime, teško je očekivati kemiju između Wallovih povratnih i Arizinog šuta kada ovaj u karijeri trice gađa 30%. Još je teže očekivati da Nene i Okafor mogu funkcionirati kao par visokih, posebice obzirom na sklonost Wizardsa tranziciji. Dva teška visoka koja se najbolje snalaze u ulozi centra definitivno nisu stabilan temelj u ligi u kojoj su na cijeni brzina i poziciona fleksibilnost u napadu, odnosno pokrivanje što više pozicija i prostora u obrani. Za očekivati je da Okafor bude preskupi back-up centar, a, uostalom, limitirana minutaža mu najbolje i odgovara obzirom na sve manje uočljive vještine na oba kraja parketa.

PLUS:

Mogućnost da Wall napravi skok u trećoj godini te da se istovremeno Beal potvrdi kao novi sjajni all-round bek šuter u rangu Hardena ili Gordona važnija je za ovu franšizu od skromnog napretka u pogledu omjera pobjeda i poraza. A ta mogućnost nije mala.

MINUS:

Recimo, puno je veća od mogućnosti da Nene ostane u komadu tijekom cijele sezone ili uopće odradi svoj bahati ugovor do kraja. Ili od mogućnosti da Okafor u 30-oj nakon svih ozljeda dobije nazad dio skočnosti i brzine. Ili da Ariza počne zabijati trice takvim postotkom da se može nametnuti kao prava 3&D opcija. Dok Wall i Beal budu pokušavali zaigrati svoju najbolju košarku, okruživat će ih suigrači koji su danas u fazama karijere kada njihovo ime na dresu nosi puno veću vrijednost od učinka na parketu, što je tek malo manje blesava kombinacija od okruženosti stvarnim blesavim tipovima poput JaValea ili Blatchea.

ORLANDO

THAT WAS THEN:

U svom zadnjem pokušaju, osovina Howard-Van Gundy lakoćom se prošetala do playoffa usprkos nešto slabijoj Dwightovoj sezoni nego što smo navikli i usprkos ne baš funkcionalnom stanju u svlačionici – teško je i zamisliti kako je to kada vam se trener i najvažniji igrač nađu u totalnom raskoraku s pogledima na svijet koji ih okružuje. Napad Orlanda smjestio se u prosječnost, jedino što ga je dizalo iz sivila bila je tricaška rapsodija koju je predvodio Ryan Anderson. S druge strane, činjenica da su bili najgora momčad u ligi s linije zahvaljujući Dwightu (s 60% pao ispod 50%) nije im omogućila veći skok (koliko je Dwightova mentalna odsutnost u kombinaciji s načetim leđima bila tragična dodatno naglašava činjenica što je Magic bio najgori u ligi usprkos dvojici fenomenalnih izvođača slobodnih poput Andersona i Reddicka koji su obojica bili u top 10 po preciznosti).

Ista stvar bila je i s obranom, gdje su Dwightovo kretanje i posebice blokerski učinak dodatno naglašavali da mu ni glava ni leđa nisu na mjestu. Pad s pozicije jedne od najboljih obrana u prosječnost osudio je Magic na ulogu playoff prolaznika, a raniji kraj sezone za Dwighta zbog ozljede leđa te davanje njegovih minuta Big Babyu, tu ulogu su dodatno obezvrijedili. Zamijena jednog od 5 najboljih igrača u ligi čovjekom čiji učinak možete pronaći jednim telefonskim pozivom, obilježilo je tako kraj sezone, ali i jednog uspješnog razdoblja za franšizu.

THIS IS NOW:

Nema Dwighta, Van Gundya, a ni Andersona, dakle rebuilding je potpun već u startu. Priča ljeta je svakako loš ulov Magica što se tiče budućih pickova i posebice što se tiče ugovora koje su dobili zauzvrat (nisu uštedjeli ništa), ali, ako vam je cilj biti što gori, onda će svi ti loši potezi samo pomoći. Ipak, čak ni u situaciji totalne pasivnosti ne možemo ostati slijepi na činjenicu da novi GM Rob Hennigan nije uz Dwighta pokušao vezati barem ugovor Big Babya, koji je, kraj svih loših poteza bivše uprave, bio možda i najgori.

Rookie trener Jacque Vaughn na raspolaganju ima solidnu jezgru veterana koja se neće tek tako predati i koja će svaku večer izaći na parket s namjerom da odradi posao. Samo, pitanje je koliko će u kontekstu rebuildinga i lova na što bolju draft poziciju Nelsonu, Redicku, Afflalu i Ayonu biti dozvoljeno da se natječu, a koliko će prevagnuti šira slika u kojoj će značajne minute dobiti i mlađi igrači koji se tek moraju dokazati. Na kraju krajeva, svi ovi veterani uopće nisu bitni za budućnost i vrlo je izvjesno kako će dio njih tijekom sezone promijeniti sredinu.

PLUS:

Eventualno bi dobra stvar mogla biti ako neki od mladih igrača poput Nicholsona, Harklessa ili Vučevića nadmaši očekivanja i nametne se kao prvi komadić buduće jezgre. Osim toga, Orlando jednostavno nije u situaciji da mu plus išta znači, dobre igre pri ovakvom totalnom rušenju dobrodošle su kao Stan Van Gundy. Ukratko, što manje pluseva, to će Hennigan biti zadovoljniji.

MINUS:

Produživanje ugovora s Nelsonom na dvije sezone jasno govori koliki vremenski rok su u Orlandu sebi dali da budu grozni. Naime, 2014. konačno odlaze Turkoglu i Quentin Richardson, a Nelson i Harrington nemaju garantirane gaže, što bi značilo da će Magic tada biti bogatiji za minimalno svoja dva visoka lutrijska picka i 30 milja prostora na salary capu. Dvije bačene godine u principu i nisu puno iz kuta strategije, iako će ostaviti traga na tržišnu vrijednost franšize.

S druge strane, ovakav totalni rebuilding u stanju je donijeti izuzetne povrate (ne zaboravimo da slobodni igrači vole Floridu, njenu klimu kao i porezne zakone) i svakako je bolja opcija od neodlučnosti i osrednjosti kojom su krenuli npr. jedni Sunsi, čiji GM priča o tome kako će pokušati pronači novoga Nasha bez da postanu grozni nesvjestan da su već grozni i da nikakve razlike nema izgubili 55 ili 50 utakmica. Uglavnom, ako već možemo stvar spinati do te mjere da ni gomile poraza ne moraju nužno biti minus, onda je minus svakako činjenica da će netko gledati Big Babya kako ispaljuje cigle. Ja tu namjeru nemam – obzirom da nema mladih igrača ni jezgre koja se razvija, valjan razlog za gledati Magic na League Passu jednostavno ne postoji.

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Rich Cho u svojoj je prvoj sezoni kao GM Bobcatsa okupio NBDL roster koji je, prezentiravši jednu od najgorih sezona ikada, došao do možda prvog pravog ulova na draftu u povijesti franšize. Jer, dosadašnji izbori Bobcatsa nisu ostavili nikakvog značajnijeg traga, a kako se radi o klubu koji postoji tek 8 sezona, neće nam oduzeti previše vremena da se lagano osvrnemo na sve njihove promašaje:

– 2004. biraju Emeku Okafora koji je danas rotacijski igrač, to i nije bio loš potez obzirom da je tada Okafor smatran najboljim NCAA visokim igračem i da je u rookie sezoni odradio dobar posao
– 2005. troše dva lutrijska picka na Feltona i Seana Maya, prvi je osrednji playmaker sklon debljanju, drugi je izvan lige bez šansi za povratak
– 2006. biraju Adama Morrisona trećim pickom što je popriličan flop obzirom da je Morrison, po vlastitim riječima, pred mirovinom zbog nesposobnosti da se nametne kao NBA igrač
-2007. trejdaju lutrijski pick prve runde za veterana Jasona Richardsona kojega se ubrzo riješavaju
– 2008. troše još jedan lutrijski pick na osrednjeg playmakera, ovaj put Augustina koji od ovog ljeta više nije u klubu
– 2009. draftaju solidnog igrača zadatka u Geraldu Hendersonu
– 2010. nisu imali lutrijski pick jer su ga poslali još ranije u Denver za prava na Alexa Ajincu koji se valjda danas ni sam ne sjeća da je ikada igrao u NBA (kasnije je taj pick pretvoren u Lukea Babbita od strane Blazersa)
– 2011. opet biraju minijaturnog combo-beka u lutriji, ovaj put radi se o Kembi Walkeru, kao i u slučaju Feltona i Augustina solidnom igraču, međutim takvih je puno tržište

I konačno dolazimo do 2012. i izbora Michaela Kidd-Gilchrista, all-round majstora koji ima potencijala postati nositelj kakvog ova franšiza nije imala još od prvih par sezona Okafora. Umjesto izbora zvučnog NCAA imena tipa Harrison Barnes ili Thomas Robinson, za koje je teško predvidjeti kako će se snaći u NBA vodama, Catsi su konačno igrali na sigurno vodeći se NBA potencijalom umjesto NCAA pedigreom – MKG posjeduje obrambene kvalitete i atleticizam na koje se uvijek može dočekati, a nakon ovoliko kikseva upravo je ta sigurnost ono što je trebalo Bobcatsima.

Osim o ulovu na draftu, što se još može reći o sezoni kakvu su imali Bobcatsi i nesposobnosti koju je ovaj roster prezentirao u svim segmentima igre, bivajući uvjerljivo zadnji u svakoj relevantnoj statističkoj kategoriji?

THIS IS NOW:

Ulazak MKG-a u klub, dovođenje trenera koji je potvrđen kao stručnjak za obranu te potpis nekoliko veterana koji bi trebali ojačati rotaciju pod košem, Bobcatse stavlja u nešto bolji kontekst od lanjskog, ali ne previše. I dalje imaju uvjerljivo najgori roster u ligi, s užom rotacijom koja teško da broji 8 korisnih NBA igrača, o stupnjevima korisnosti da ne pričamo – ovdje nema ni treće opcija, a kamoli prve ili druge. Međutim, već iduće sezone njihova financijska situacija postaje znatno povoljnija nakon što se riješe svih ostataka prethodnog režima, a od 2014. ova franšiza bi po prvi put u povijesti mogla imati prave temelje.

MKG će tada ulaziti u svoju treću godinu, a uz gomilu prostora na salary capu (jasno, ako se ne povedu za primjerom Wizardsa i nakrcaju se u međuvremenu skupim veteranima, što su već jednom prošli pod Larryem Brownom koji je lovio rezultat pod svaku cijenu) i dva dodatna lutrijska picka koja će teško izbjeći (možda čak tri ili četiri ako im dodamo pickove prve runde Pistonsa i Blazersa koji bi mogli doći na naplatu već 2014. usprkos raznim zaštitama), bit će pozicionirani za korak naprijed (bitno da postanu dobri do 2016. jer tada Bullsi imaju pravo na njihov pick prve runde bez ikakve zaštite). Do tada, sadašnjost će i dalje uglavnom biti sastavljena od gomilanja poraza, samo ipak ne u povijesnom stilu kao što im je to pošlo za rukom lani.

PLUS:

Uz MKG-a na boku, Haywooda pod košem (ne zaboravimo i godinu dana zrelijeg Biyomba) te Dunlapovu trenersku filozofiju, ovo bi od starta trebala biti poboljšana obrana. Najvažnije je pak što fokus na nove vrijednosti više neće dozvoljavati veteranima, poput lani Thomasa, Diawa ili Maggettea, da šire defetizam u svlačionici. Možda će gubiti utakmice u serijama, ali Bobcatsi bi ove godine barem trebali ostavljati dojam profesionalne košarkaške družine.

MINUS:

Osim Kidd-Gilchristova potencijala, na ovom rosteru nema igrača čiji talent bi se dao projicirati kao dio buduće playoff jezgre. Walker je solidan strijelac u combo ulozi, Henderson pouzdan dvosmjerni igrač za popuniti bok, ali definitivno nisu materijal na kojemu možeš dizati temelje. Svi ovi propušteni draftovi i loši ugovori tako će svoj danak uzeti i u prvoj pravoj sezoni Jordan-Cho ere.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *