ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

16Oct/120

CENTRAL

INDIANA

THAT WAS THEN:

Od 16 momčadi koje su prošle sezone ušle u playoff, Pacersi su bili najgori po postotku šuta iz igre. Među tih istih 16 momčadi, bili su predzadnji po broju asista (već pogađate, manje asista od njih imala je samo Oklahoma). Drugim riječima, Pacersi su igrali ružnu košarku oslonjenu isključivo na silu. Usprkos nedostatku estetike, uspjeli su biti sedmi po napadačkom učinku zahvaljujući ogromnoj količini slobodnih bacanja (samo je Oklahoma zabila više), finom postotku pogođenih trica (šesti u ligi), malom broju izgubljenih lopti (sedmi) i gomili dodatnih napada (peti u napadačkom skoku).

Ove dobre strane nisu slučajne (Vogelova trenerska filozofija zasnovana je na obrani i šutu iz vana, svih 5 startera mogu spustiti loptu na parket i napasti obruč, s Georgeom kao dvojkom praktički imaju 4 igrača unutarnje linije koja idu na skok), ali loša realizacija i manjak smislene akcije u napadu itekako su opasni za budući razvoj. Posebice kada na raspolaganju imate talent za puno više. Mislim, ako već u petorci imate dva visoka igrača sjajnog pregleda igre koja briljiraju u post up situacijama, neobjašnjivo je da niste u stanju vrtiti poštene akcije.

Opet, ova bizarna kombinacija napadačkih rezultata u kojoj su manje značajni elementi (slobodna, skok, izgubljene lopte) zasjenili onaj najvažniji (zabijanje iz igre visokim postotkom) bila je dovoljna da, u kombinaciji sa solidnom obranom, Indianu izbaci na vrh Istoka. Imali su šansu protiv Heata koji je u dvoboj ušao bez Bosha, trenerske vizije i smislene rotacije, ali, srećom po Miami, Indiana je pokazala još manje vizije i još goru klupu. Dakle, nije im pomoglo ni to što su bili kompletni, a što je bio slučaj cijele sezone – takva količina sreće, da vam cijela top 8 rotacija odigra praktički bez preskočene utakmice, rijetko se viđa (samo je Hill propustio dvoznamenkasti broj utakmica, 11, a ostalih top 7 igrača po minutaži zajedno su preskočili tek 12 susreta).

Što se obrane tiče, odlično su branili reket i tranzicijsku košarku, što znači da su primali jako malo laganih koševa, ali ovakva filozofija rezultirala je velikim brojem prekršaja – da nisu faulirali kao ludi, možda bi obrana bila pozicionirana i bolje od devetog mjesta po učinku. A čak i tu su imali ludu sreću – protiv Pacersa su protivnici iz nekog razloga gađali slobodna 2% slabije od ligaškog prosjeka (jedina momčad protiv koje su se slabije realizirali penali bio je Heat). Praktički, ako prilagodimo prosjek pogođenih bacanja ligaškom prosjeku, obrana Indiane bi s tih pola koša više pala s 9. na 11. mjesto. Ovo samo po sebi i nije nekakav veliki pomak, ali kada uzmeš u obzir koliko im se drugih stvari poklopilo, onda svaka sitnica dodatno dobiva na težini.

THIS IS NOW:

Ako vjerujete da će kombinacija svega ranije navedenog, od skoka, kontrole lopte, trica i slobodnih, pa preko sreće, zdravlja i promašaja s linije slobodnih, još jednom biti dovoljna da zasjeni manjak pravog playmakera na vanjskim pozicijama i nedostatak izrađenih pozicija za šut, onda svakako Pacerse vidite u vrhu Istoka kao momčad koja je iskoristila pad Chicago Bullsa.

Međutim, ako spadate u one koji smatraju da se put do vrha ipak treba izgraditi i da nije tek dovoljno na njega nabasati, onda poput mene očekujete rezultatski regres. Možda i važnije od toga da igrate lijepo za oko je da barem imate triple threat vanjskog ili bočnog igrača koji može ulazom razbiti obranu i stvoriti višak, a takvoga Pacersi nemaju. Praktički, i ova sezona, a i budućnost ove generacije, ovise o tome kako i koliko će se razviti Paul George. Momak mora pokazati više agresivnosti u kreaciji za sebe i druge, jasno ako mu Vogel poveća ulogu.

Njegov razvoj u smjeru all-star igrača je ključan, ali bitno je i da Roy Hibbert opravda svoj novi bahati ugovor još boljim igrama. Krakati centar je izuzetno koristan na oba kraja parketa, ali mora pronaći način za ostati što duže u igri (manje osobnih i bolja fizička sprema) i pri tome biti konstantniji u izvedbi. Jer, dok njih dvojica ne izađu iz sjene odavno dokazanih veterana Grangera i Westa, Pacersi će ostati to što jesu - dobra momčad poznatih limita. George i Hibbert svoj plafon još nisu dosegli i u tome leži jedina prava nada ove jezgre.

PLUS:

Život na granici je opasan i tvrd, ali život na liniji, e to je sjajan život. Svih 5 startera Indiane iznuđuje osobne i pogađa ih iznad prosjeka, a, kao da to nije dovoljno, Psycho Hansbrough postao je rijetko viđeni jednodimenzionalni strijelac s klupe koji skoro pola svojih koševa zabije s linije. Obično svi ti razvikani NCAA strijelci po dolasku u ligu nestanu s radara jer nemaju skočnosti ni brzine da se uopće dovedu u izglednu situaciju za zabiti koš ili izboriti faul. Hansbrough također nema skočnost ni brzinu, ali ima talenta za iznuđivati bacanja, što mu je praktički jedina korisna vještina kao trećem visokom. A kada smo već kod visine, Pacersi je imaju na svim pozicijama, što znači da skok ne bi trebao doživjeti regresiju.

MINUS:

Riješili su se Collisona i tako makli s dnevnog reda jedan potencijalni problem (natjecanje između Hilla i Collisona za ulogu prvog playa), ali ostala ih je sasvim dovoljno. Prvo, pitanje je do kada mogu držati Grangera ispred Georgea obzirom da razlike u učinku više ni nema – Granger ima 35% više lopti na raspolaganju, ali i slabije postotke šuta u svim situacijama osim u slobodnim bacanjima. Kao skakač, asistent i obrambeni igrač, George ga je već prestigao i nema sumnje da bi s istim ovlastima (a te su praktički da može potegnuti od kuda hoće kad hoće) lakoćom došao do Grangerovih 19 koševa u prosjeku.

Također, tu je i čudni trenerski odnos između Vogela i pomoćnika Shawa koji je u jednu ruku i stvorio ovaj hibrid košarkaških filozofija koji rezultira time da filozofije praktički i nema. Ni nova uprava postavljena odlaskom Birda baš ne djeluje sposobna izaći na kraj s ovako čudnim rosterom (da ne govorim koliko je tek odlazak Birda sumnjiv - ljudi obično ne dižu sidro netom nakon što su sklopili uspješnu jezgru koja bi trebala trajati barem pola desetljeća) . Uz sve ove upitnike, ostaje možda i onaj najveći – klupa. Augustin će biti zujalica poput Collisona, ali po svemu do sada viđenom ne i tako učinkovita. Mahinmi je bolji back-up centar od Amundsona, ali misli li itko da s njim na parketu učinkovitost druge postave opet neće potonuti? Jedina nada je da Gerald Green nastavi rešetati kao lani u Netsima, njegov šut u kombinaciji s Hansbroughom na liniji barem bi im omogučio da prate protivnike napadački dok se udarna petorka odmara.

CHICAGO

THAT WAS THEN:

Dok su mnogi razbijali glavu oko toga da li je Rose zaslužio biti MVP, treba li amnestirati Boozera i, ono najvažnije, mogu li Bullsi preskočiti Heat bez prave druge opcije u napadu, Chicago je drugu godinu za redom gazio sve pred sobom, opet ostvarivši 76% pobjeda i to iako su igrali bez najboljeg igrača nešto više od trećinu sezone.

Nije uopće nemoguće zamisliti da bi s nešto boljim zdravstvenim kartonom (osim Rosea, ozljede nisu mazile ni Hamiltona ni Denga) taj postotak uspješnosti bio i veći, obzirom da su Bullsi u drugoj sezoni pod Thibodeauom osim sjajne obrane prezentirali i izuzetno kvalitetan napad. Skok sa skromne 11. pozicije po učinkovitosti na čak petu omogučilo im je bolje bolje kretanje lopte (Bullsi su po asistima bili u rangu sa Spursima i Celticsima, dakle među nesebičnim momčadima koje su znale izvući iz svoje rotacije nešto više od pukog zbroja individualnih djelova) i bolja realizacija trica, ali prije svega rijetko viđena dominacija u napadačkom skoku – Bullsi su imali 5 pokušaja više po utakmici od prosječne NBA momčadi.

Ono što je još važnije, Chicago se držao iznad prosjeka i u obrambenom skoku, čime su kontrolirali protivničke dodatne pokušaje i tako samo povečavali razliku u broju pokušaja po utakmici. Asik, Noah, Boozer i Gibson jednostavno su čistili sve pred sobom i time održavali kičmu momčadi neslomljivom, a bolji napad bio je onaj šećer na kraju. Sve te dodatne trice bile su važne, ali još važniji bio je učinak druge petorke koja nije dozvoljavala ikakav pad ni obrambenog ni napadačkog učinka. Dapače, često su ga i nadmašili.

Naravno, kada je Rosea izdalo koljeno na kraju prve utakmice prve runde, sve vrline Bullsa pale su u vodu i ustupile mjesto nešto tmurnijim tonovima budućnosti.

THIS IS NOW:

Roseova ozljeda i mogući gubitak sezone (mislim, čak i da se vrati za zadnjih par mjeseci, teško da će iti približno igrati na razini na koju nas je navikao) praktički su ovu sezonu osudili na status prijelazne i prije nego su loši potezi uprave uništili klupu. Nakon što su momčad napustili još i Asik, Brewer, Watson, Lucas i Korver (praktički druga petorka), postalo je jasno kako ovogodišnje izdanje Bullsa neće imati previše sličnosti s ovima od prethodne dvije sezone, a pretplaćivanjem Hinricha Bullsi su nespretno aktivirali hard cap zbog kojega su jedva dogovorili rookie ugovor s Teagueom (morao pristati na niži iznos od onoga na kojega je imao pravo) i zbog kojega trenutno ne mogu imati više od 13 igrača na rosteru (svaki dodatni garantirani ugovor im je blokiran jer bi s njim prešli granicu capa, stoga će potpisi s Fesenkom i eventualno Jarićem uslijediti tek u fazi sezone kada njihov iznos ne bude prelazio hard cap, dakle nakon nešto više od mjesec dana sezone).

Pad obrane i napada je neminovan, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemogućnosti nove rotacije da održava vrhunsku razinu igre dok su starteri na klupi. Također, Asikov izostanak ostavlja Bullse bez izuzetnog skakača, nominalno četvrtog, ali uglavnom prvog kad god je bio na parketu, a ne treba zanemariti ni tricašku paljbu koja će biti znatno oslabljena bez Korvera, Lucasa i Watsona.

Zdrava petorka na čelu s Roseom bi možda našla načina da nekako sakrije sve ove nove rupe u rotaciji, ali činjenica je da bi čak i sa zdravim Derrickom Chicago teško podnio promjenu stila igre koja bi postala neminovna s renoviranom svlačionicom. Bez Rosea, pad bi mogao biti značajan, pogotovo ako se Noah, Hamilton i Deng nastave mučiti s ozljedama, a Boozer nastavi stariti i gubiti pokretljivost.

Jezgra je ovo koja zdrava može ostvariti 40 i nešto pobjede i izboriti nastup u playoffu, ali ovaj put ispadanje u prvom krugu neće biti rezultat nikakvog šoka, već realnost. Sezona je stoga zamišljena prije svega kao prijelazno razdoblje u kojem će se pokušati vratiti Rosea u formu, a kako su konačno produžili i s Thibodeauom, poslužit će i da snime koji član jezgre zaslužuje biti dio novih Bullsa. Da li produžiti s Gibsonom, trejdati Noaha i(li) Denga, amenstirati Boozera? Sve legitimna pitanja na koja će odgovor dati vrijeme. Tko zna, ne krenu li stvari u pravom smjeru (tipa, napadnu li ozljede startere), moguće je da Bullsi uopće ne forsiraju povrataka Rosea na parket ove sezone, odrade poneki trade ili barem pošalju još koje ime na led kako bi se dočepali pojačanja putem drafta (copyright by San Antonio Spurs). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari, tako da u ovakvoj situaciji stvarno treba biti spreman na sve.

PLUS:

I bez Asika, rotacija pod košem je i dalje odlična zahvaljujući Gibsonu koji bi više minuta i veću ulogu trebao iskoristiti da se dodatno nametne kao najvažniji visoki čovjek na rosteru. Njegove obrambene kvalitete u kombinaciji sa sve boljim šutem s poludistance već ga izdižu iznad Boozera koji sve teže double-double učincima sakriva nemoć u defanzivi, a pitanje je dana kada će u prašini ostaviti i puno svestranijeg Noaha, koji usprkos all-round kvalitetama nikako da postane dominantan igrač makar na jednom dijelu parketa.

MINUS:

Svaka im čast ako misle da Hinrich, Robinson i rookie Teague mogu izgurati cijelu sezonu na razini potrebnoj za NBA playmakera. Realno je očekivati da Butler uskoči u Brewerove cipele, pa čak i da Belinelli dijelom maskira manjak Korvera, ali zamijeniti Rosea, Watsona i Lucasa maloprije spomenutom trojkom jedna je od najluđih zamisli ovoga ljeta, ravna ideji Magica da Howarda zamijeni Big Babyem, Vučevićem i McRobertsom. S tim da je kontekst totalno drugačiji, Magicu odgovara da bude katastrofalan, što valjda Bullsima nije u planovima. Ili jeste?

MILWAUKEE

THAT WAS THEN:

Ne znam da li se radilo o potezu očajnika željnog preživjeti još jednu godinu ili čistoj stručnoj odluci kako bi se od igrača na raspolaganju izvukao najbolji mogući rezultat, ali Scott Skiles je odustao od svoje krvave obrane, svjesno je zanemarivši ne bi li napad podigao sa samog dna. I tako je Milwaukee ubrzao igru do krajnosti, zaigravši run and gun kakvoga se ne bi posramili ni Bucksi Dona Nelsona (uz pomoć asistenta Sidneya Moncriefa, koji je pod Nelsonom bio lider tadašnje generacije i koji je pomogao usaditi brzinu i kruženje lopte kao glavne motive u novoj sezoni).

Povrataka nellieballu podigao je napad Bucksa s dna ravno na ligaški prosjek, ali pri tome je obrana doživjela pad s vrha u sredinu. Naravno, to je značilo da rezultati nisu pratili stilski preobražaj, iako potonji zbog toga nije bio ništa manje fascinantan. Barem su dokazali da su spremni pokušati sve da se pomaknu iz učmalosti, pa ako treba i zamjeniti svog franšiznog centra za combo beka. Doduše, obzirom da su trejdali ozljeđenog Boguta, šok tijekom sezone je izbjegnut jer su bez njega već bili navikli na saznanje da više nisu skakački sjajna momčad kao ranije i da im je reket puno propusniji.

THIS IS NOW:

S Ellisom i Jenningsom u postavi od starta, ova momčad bi trebala igrati puno više 1 na 5 košarke nego je to bio slučaj lani, kada je Skiles uspio forsiranjem brzih pasova i kruženja lopte izbjeći nepotrebni gubitak napada. Kako će Ellis i Jennings dobar dio tih lopti koje poklone vratiti na drugoj strani, ne bi se trebalo raditi o značajnom minusu, ali svakako je u pitanju trend koji naznačuje kako će napad Bucksa teško isplivati iz sredine.

Puno veći problem od gubitka lopte mogao bi biti eventualni gubitak stila igre, do kojega bi moglo doći vrati li se Ellis starim izolacijskim navikama. Lani je po dolasku u novu sredinu reagirao izuzetno i brzo se nametnuo kao glavni kreator pored limitiranog Jenningsa, kojemu nedostatak ulaz-povratna igre ozbiljno ruši vrijednost. U idealnom svijetu, Skiles bi možda pokušao s Ellisom kao playmakerom, ali kako nema drugog beka kojemu može povjeriti veći broj minuta, osuđen je na ovu neprirodnu combo kombinaciju dva beka koja nemaju pravu ulogu.

S jedne strane, Jenningsova pick igra i Ellisovi ulazi opasna su kombinacija, ali, s druge, dobar dio njihova učinka ruši loša šuterska statistika – Jennings u karijeri puca ispod 40% iz igre (što ga ne spriječava da nakon bloka uglavnom traži vlastiti šut), prvenstveno zato što rijetko ulazi u sredinu i uzima nepotrebni skok šut za skok šutom, dok Ellis nema tricaški domet koji bi mu dodatno otvorio prostor kako bi iskoristio sjajan prvi korak i brzinu (u karijeri za tricu gađa 33%, a zadnje tri sezone ispod 30%).

Da je moguće u nekakvom laboratoriju iz njih napraviti jednog igrača, Skiles bi na raspolaganju imao top 10 playmakera u ligi. Ovako, ima nesavršene combo bekove koji mogu biti korisni u striktno kontroliranim rolama. U situaciji u kojoj se sve vrti oko njih, to će biti puno teže. Jednoga neučinkovitog strijelca poput Jenningsa bilo je moguće sakriti, ali dvojicu, to je već nemoguća misija.

I dok će Ellisova forma odrediti putanju napada, u obrani će se sve vrtiti oko toga koliko će Skiles imati uspjeha u pronalasku idealne formule pod košem. Ako ništa drugo, na raspolaganju ima dovoljno talenta da barem može pokušati nadoknaditi odlazak Boguta. Sanders, Dalembert, Udoh i rookie Henson donose blokersku širinu koju ima malo koja momčad. Sva četvorica su također više nego dovoljno pokretni i krakati da povećaju broj stop akcija dodavanjem popriličnog broja ukradenih lopti. Dalemebert ima masu za gurati se pod obručem, Udoh je jedan od najboljih pick & roll visokih braniča u ligi, a i rookie Henson je upravo u tom dijelu igre briljirao na sveučilištu. Dodaj Mbah a Moutea kao ultra korisnog 1 na 1 stopera i jasno je kako ova obrana ima potencijala da ispliva iz osrednjosti i kako će upravo u njenom povratku na vrhunsku razinu ležati sudbina Bucksa.

Međutim, nekoliko je detalja koji će im itekako smetati na povratku u relevantnost. Prvi je manjak širine na bokovima, posebice obrambene. Osim u presingu, Jennings i Ellis nemaju vrijednost ni kao zonski ni kao 1 na 1 braniči. Sve bi to bilo dobro da imaju alternative, ali Bucksi kao da su zaboravili na ovaj dio rotacije. Udrih i Dunleavy mogu krpati minute na dvojci, ali obrambeno su u toj ulozi puno lošiji nego kada igraju prirodne pozicije playa i trojke. Manjak tijela znači da će do minuta na boku doći i lanjski rookie Tobias Harris, što je opet minus za obranu obzirom na to da je Harris tweener, minus atleta bez šuta za tri, a to znači da niti će moći braniti brže swingmane, niti raširiti reket. Očajnički potpis Marquisea Danielsa radi popune broja swingmana također neće donijeti korist.

Loša obrana na vanjskim pozicijama neće pomoći unutarnjoj liniji, koja i sama ima nekoliko felera. Prvi je taj što Skiles neće moći igrati s dva obrambena specijalca veći dio utakmice iz razloga što je jedno mjesto pod košem rezervirano za Ilyasovu, čiji učinak je neophodan da bi se njihov napad uopće kotrljao. Međutim, Ilyasova je kriminalan obrambeni igrač koji treba nekoga da mu čuva leđa zbog čega će teško dobiti više od 30 minuta po susretu. Sljedeći paradoks krije se u tome što je Ilyasova daleko najbolji skakač na rosteru, dok su Sanders, Udoh, pa čak i Gooden jedva prosječni, što pak znači da će Bucksi opet biti loši u obrambenom skoku, osim ako se Dalembert ne nametne kao legitimna prva opcija na petici.

Znači, ako će Skiles htjeti igrati obranu, morat će žrtvovati napad. Ako poželi imati napad, morat će žrtvovati obranu. I tako u krug. Idealne kombinacije jednostavno nema, a u ovom slučaju bogatstvo izbora je tek paravan za nedostatak rasnog talenta. Zbog svega ovoga nabrojenog, jednostavno mi se čini nerealnim očekivati od Milwaukeea da bude išta više nego je bio lani – osrednja momčad koja će u ganjanju osmog mjesta trebati više sreće nego pameti.

PLUS:

A sreće bi mogli imati obzirom da su im konkurencija dvije momčadi nad kojima vise ogromni upitnici. Sixersi svoje nade polažu u gomilu nepoznanica, od kemije između nove rotacije do razvoja igrača, koje bi, čak i u slučaju da se raspletu pozitivno, mogle biti nedovoljne u slučaju da se Andrew Bynum opet ozljedi. Bullsi su pak jednu ozljedu pod košem udaljeni od kolapsa, koji dodatno priziva potencijalna katastrofa na jedinici – bit će zanimljivo vidjeti kako oni misle izvući 50 do 60 kvalitetnih utakmica iz onoga što imaju na raspolaganju. U ovakvom okruženju osrednjost Bucksa mogla bi biti dovoljna, posebice ako sami izbjegnu veće potrese.

MINUS:

A potresi su itekako mogući. Skiles okružen Jenningsom i Ellisom ne zvuči kao mirna kombinacija, a gužva pod koševima mogla bi potencirati bitku za minute, posebice ako stvari krenu loše. Pravo je čudo što je Skiles izdržao ovoliko dugo bez otvorenog sukoba s nekim od udarnih igrača, ne računajući lanjske probleme s Jacksonom koji je ionako bio na izlaznim vratima. Možda je promijenio stil, ali onaj njegov temperament zasigurno negdje čeka priliku da eruptira.

S tim da će malo tko osim najzadrtijih NBA fanova tu erupciju vidjeti jer Bucksi tradicionalno imaju jedno od najslabijih posjeta u ligi, što je obično "uspjeh" rezerviran za momčadi u potpunom rebuildingu. Koliko god se trudili imati osrednju momčad i biti u borbi za playoff, ljude u Wisconsinu košarka jednostavno ne zanima u toj mjeri da bi joj posvetili pažnju osim ako se radi o vrhunskoj momčadi. U biti, to je problem većine klubova u centralnom dijelu Amerike. U takvom okruženju nije lako održati ambicije, a posebice ne ako ste ujedno i jedan od najsiromašnijih franšiza (niti vlasnik niti marketinški ugovori nisu dovoljno duboki da pokriju dubioze nastale malim interesom).

Uglavnom, Bucksi su doslovno zaglavili u najgorem mogućem položaju, sredini bez nade, što će konačno imati prilike ispraviti za godinu-dvije odluče li se za ipak nešto radikalniji rebuilding i lov na novog Boguta. Mislim, održavati generaciju okupljenu oko svog prvog picka sada kada tog prvog picka više nema, stvarno se ne čini racionalnim činom.

DETROIT

THAT WAS THEN:

Nakon drame koju su priuštili navijačima sezonu ranije, u kojoj su stalne svađe između trenera i igrača zatrovale atmosferu u klubu do te mjere da više nitko nije želio dolaziti u dvoranu, Pistonsi su konačno odlučili pozdraviti svoje veterane i okrenuti se rebuildingu. Dobro, Dumars nije mogao odoliti a da ne vrati Big Bena još jednu sezonu, ali prva godina pod Lawrenceom Frankom ipak je prošla u znaku mladih snaga.

Roster bez Hamiltona i McGradya, s ozljeđenim Villanuevom i Gordonom u sporednoj ulozi, potonuo je napadački, ali barem se vratila želja i pristup u obrani. Greg Monroe nametnuo se kao prvo ime izuzetnom prezentacijom pod koševima gdje je zabijao zicere i skupljao skokove kao na traci, Stuckey je pokazao da Dumars nije pogriješio kada mu je dao novi ugovor pokazavši se korisnijim igračem od Gordona i Hamiltona, a ogromnu minutažu kako bi se priviknuo na NBA igru dobio je rookie Knight. Jasno, kako se ne radi o talentu u rangu Irvinga, on je tom minutažom torpedirao momčad, ali ovaj put Pistonsi nisu razmišljali kratkoročno, nadajući se da će sva ova ulaganja donijeti korist u budućnosti.

Ipak, da stvari i dalje ostanu obavijene velom misterije, pobrinuo se Dumars odlučivši zadržati u klubu veterana Princea nepotrebno dugim i skupim ugovorom. Dobro, možda Joe polaže nade u to da će Princeovo prisustvo pomoći mladima da lakše stanu na noge, ali svejedno se čini ishitrenim tijekom rebuildinga ulagati poprilična sredstva u veterana koji neće biti dio buduće jezgre.

THIS IS NOW:

Riješivši se Gordona i draftiravši Drummonda, Pistonsi su napravili dva koraka naprijed, olakšavši si salary cap situaciju i priključivši rosteru potencijalnog centra budućnosti. Jasno, ta budućnost je još uvijek prilično daleka i mutna, ali barem ispunjava onaj osnovni uvjet, a taj je da navijačima opet budi nadu u bolje sutra, što bi se trebalo odraziti i na posjetu dvorani.

Što se razvoja jezgre tiče, opet bi se sve trebalo vrtiti oko Monroea, koji bi lanjski skok u minutama i učinkovitosti trebao nadograditi još boljim asistentskim brojkama (to ovisi i o tome koliko će Frank povećati volumen akcija specijalno preko njega) i još boljim šutom s poludistance. Poboljša li dodatno ova dva elementa igre, Pistonsi mogu računati da su riješili jedan temelj za budućnost.

Drugi temelji su ipak nešto upitniji. Drummond je još uvijek klinac koji se tek uči košarci, što bi njegovu rolu tijekom prve sezone trebalo svesti na povremene bljeskove zakucavačko-blokerskog tipa (u stilu DeAndre Jordana), dok će Knight, ne doživi li kvantni skok i nastavi li očekivanom progresijom, postati tek nešto bolja spot up verzija lanjskog izdanja. Uglavnom, ovoj momčadi i dalje nedostaje rasnih playmakera, a to neće moći sakriti ni solidnim učinkom s linije slobodnih, u kojem bi Maggette trebao pojačati već sjajnu Stuckeyevu sposobnost dolaska do laganih poena.

Bez all-star talenta na vanjskim pozicijama sposobnog kreirati za sebe i druge, Pistonsi neće moći zabijati dovoljno, a to će još jednom fokus prebaciti na obranu. Lani su se barem trudili igrati je, ove sezone trebat će pokazati i nešto više. Monroe je sam dovoljan da ih drži na ligaškom prosjeku na obje strane parketa što se tiče skoka, ali bez obrambenih igrača diljem rotacije njihova obrana bi još jednom trebala ostati u donjoj trećini lige. Prince će odraditi solidan posao na boku, ali bez pravog čuvara obruča neće imati temelj za išta više. Monroe, nažalost, ima jedan ogroman feler u svojoj igri, a taj je kretanje i eksplozivnost, bez čega nema ni zatvaranja prostora ni zaštite reketa. Drummond upravo u tom atletskom dijelu ima neograničene potencijale i stoga bi u budućnosti ovo mogla biti ubojita kombinacija, ali ta simbioza neće se dogoditi ove sezone.

PLUS:

Već činjenica da je Dumars odustao od održavanja na životu osrednjosti ravna je pobjedi, čovjek je konačno krenuo u proces obnove na pravi način, režući veteranske ugovore i dovodeći mlade i jeftine nade koje imaju potencijala. Klupa je krcata igračima poput Singlera, Englisha ili Middletona koji bi mogli biti korisni igrači NBA rotacije, a i davanje šanse u trening kampu još uvijek mladim i nedefiniranim talentima poput Terrencea Williamsa i Jonnya Flyna znak je da Dumars konačno opušteno pliva u ovim post šampionskim danima. Mislim, barem im nije dao garantirane ugovore u startu.

MINUS:

Manjak playmakerskog talenta u napadu i stoperskog u obrani prije svega. Ali, maknemo li očite činjenice sa strane (mislim, reći za lošu momčad da joj je minus to što je loša baš i nije neka analiza), jedan od detalja koji bi mogao pokvariti sezonu mogao bi biti odnos između veterana i mladih snaga. Iako u ligi ima puno gorih primjera loše balansiranog rostera, prisustvo Maggettea, Villanueve, Maxiella, pa i Princea, samo zagušuje prostor i oduzima minute koje bi se puno korisnije mogle potrošiti na Singlera, Jarebka i ostale.

CLEVELAND

THAT WAS THEN:

Dan Gilbert je čovjek rođen pod sretnom zvijezdom. Godinu nakon što je ostao bez LeBrona i nakon što je vjernoj publici prezentirao jedan od najgorih rostera s ove strane Bobcatsa (pravo je čudo u kolikoj količini su ljudi hrlili na utakmice Cavsa u post-LeBron sezoni, ta društvena kohezija koju je izazvao odlazak voljenog Kralja prava je tema za doktorat iz sociologije), Gilbertu je u krilo upao sljedeći franšizni igrač u liku i djelu Kyriea Irvinga, talent sposoban zadržati publiku u dvorani.

Na stranu solidan ulazak Cavsa u sezonu tijekom kojega su ostavljali dojam potencijalne playoff momčadi, barem dok se nije ozljedio Varejao i dok raspored nije postao malo teži, priča prošle sezone tiče se samo neprikosnovenog rookiea godine. Šuterske brojke koje je Irving prezentirao u svojoj prvoj sezoni u ligi rijetko se viđaju i, iako malom predstoji popriličan rad na obrambenoj strani igre (gdje je, blago rečeno, bio očajan) te savladavanje role NBA playmakera (slabašan omjer asista i izgubljenih), šuterski već sada pripada samoj kremi lige. I nije stvar samo u tome što trpa otvorene šuteve, već što je u stanju zabijati iz svih mogućih situacija i pri tome iznuđivati gomile slobodnih. To što mu ni sav pritisak protivničkih obrana, ni teret ovlasti prve opcije, nisu smetali da briljira već u rookie sezoni, dovoljno govori s kakvim talentom imamo posla.

THIS IS NOW:

Rijetko se dogodi da igrač s rookie sezonom poput Irvingove ne nastavi rasti izuzetnom progresijom kakva je svojstvena samo najvećim talentima. Mali bi mogao biti all-star već ove sezone, a, kako obično u trećoj dođe do eksplozije, dogodine bi se trebao naći u istoj rečenici s Roseom i Westbrookom kada se bude govorilo o najboljem mladom playmakeru. Za ovogodišnji iskorak pak trebao bi se prije svega pobrinuti kontekst, odnosno povećana minutaža (lani igrao samo 30 minuta po utakmici) i povećani volumen lopti (bliži brojci od 20 nego 15 po utakmici).

I dok Cavsi čekaju da se Irving razvije u igrača kojega će moći jahati na putu do playoffa, bit će zanimljivo pratiti razvoj ostalog talenta kojega su prikupili zadnje dvije godine. Lani su, na doduše slabašnom draftu, četvrti pick potrošili na Tristana Thompsona, koji u prvoj sezoni nije pokazao previše. Osim skočnosti i fizikalija, najviše je imponirala njegova volja da troši napade, ali slab šut i nedostatak post igre osudio ga je na sporednu ulogu, što bi se lako moglo ponoviti i u novoj sezoni.

Uglavnom, taj pick je bio rizičan jer su se Cavsi kockali s potencijalom (što im obzirom na manjak sigurnih stvari ne možemo zamjeriti, ali treba im zamjeriti što su propustili nasljednika Big Z-a - dolazak Valanciunasa u Cleveland bio bi barem vrhunski ne-košarkaški potez), a nešto slično su ponovili i ove godine kada su novi četvrti pick potrošili na combo jurišnika Waitersa (u puno boljoj ponudi talenta). Teoretski, momak bi igrom u obrani i slash & kick kvalitetama mogao sjajno nadopuniti Irvinga koji je možda i korisniji bez lopte stalno u rukama, ali u praksi će to biti znatno teže izvesti. Ovo su dva ključna picka jer o njihovom razvoju ovisi i snaga buduće jezgre, dok je izvan lutrije izabrani Zeller dobar pick i kao osiguranje pod košem, ali prije svega kao vrijednost u odnosu na poziciju na kojoj je izabran.

Kako će promatranje razvoja i planiranje budućnosti biti ključni moment ove sezone, jasno je da uprava nije gubila previše energije na veteranska pojačanja. Starosjedilac Varejao i pridošlica Miles veterani su koji donose profesionalni pristup obrani kako ova ne bi bila najgora u ligi (iako joj ni njihovo prisustvo neće pomoći da ne bude jedna od gorih), ali, kako je budućnost tema dana u Clevelandu, ne bi trebalo čuditi ako obojica tijekom sezone odlete iz kluba u zamjenu za nekakav pick.

Cavsi su bili i u trci za Bynumom, ali kako je on odlepršao put Philadelphie, odlučili su mirovati do nove tržnice i novog potencijalnog velikog ulova, što je u biti jedini logičan potez. Riješe li se Varejaova ugovora tijekom sezone (ja ću po tisućiti put istaknuti potrebu Spursa da se dokopaju takvog obrambenog igrača u reketu), dogodine će uz Irvinga i ostatak mlade jezgre imati na raspolaganju i više od 30 milja prostora na salary capu, što će biti više nego dovoljno da putem tržnice dodaju all-star igrača.

I to je u biti taj scenarij za 2013. – Irving napravi kvantni skok, netko od dvojca Thompson-Waiters nametne se kao granični all-star talent, a onda još potpišu Ala Jeffersona ili Josha Smitha (ili obojicu). I eto Cavsa u playoffu, kao nove sile na Istoku (novi draft da i ne spominjem). I sve što je trebalo za ekspresni rebuilding bilo je nekoliko draftova i puno mudrih odluka oko ugovora veteranima. I, naravno, puno sreće da nabasaju na talent poput Irvinga.

PLUS:

Doveli su se u situaciju da praktički ne mogu fulati u budućnosti jer jednostavno imaju previše opcija na raspolaganju. Ona najvažnija, vrhunski talent, apsolovirana je. Gomila potencijala također je tu, a novi draft i Varejaov ugovor trebali bi se pobrinuti za dodatni priliv. Financijska situacija je sjajna, čak toliko sjajna da su vratili nazad Geea i potpisali Milesa za minimalne iznose jer su si mogli dopustiti čekati (nisu pristali na Geeova duplo veća potraživanja na početku tržnice, a Miles im je upao skoro za veteranski minimum jer u principu nikome i ne treba swingman bez šuta) pošto ih očito nije briga što će biti ove sezone, a pogotovo što će Gee i Miles prezentirati. Obzirom na ovakvu svjetlost na kraju tunela, što je još jedna mračna godina.

MINUS:

Irving je u rookie sezoni imao sitnih problema s ozljedama, a tijekom ljeta je slomio šaku. Kad na ovo dodamo da je praktički propustio jedinu sezonu na Dukeu zbog slomljenog nožnog palca, postaje jasno kako mali nema bitnih kroničnih problema, ali kako očito nema sreće. Jasno, dok nitko ne spominje leđa ili koljena, sve je ovo više smiješno nego tužno, međutim postoji šansa da ozljeda šuterske ruke, koliko god benigna bila, ipak ostavi traga na realizaciji u novoj sezoni.

Osim toga, najveći minus Cavsa je kriminalna klupa sastavljena uglavnom od odbačenih igrača. Opet, gledajući širu sliku, bolje je dati minute nekome poput Jona Leuera, dakle igraču koji ima šanse postati solidan rotacijskih igrač zahvaljujući visini i pick & pop kvalitetama, nego nekakvom potrošenom veteranu. Međutim, kratkoročno, manjak kvalitetne rotacije definitivno neće pomoći Cavsima da budu išta više od skupljača poraza. Što je opet dobro – što više poraza skupe, imat će bolje izglede da se i na idućem draftu dokopaju izuzetnog talenta.

Posted by Gee_Spot

Comments (0) Trackbacks (0)

No comments yet.


Leave a comment

No trackbacks yet.