ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Apr/136

DAY 4 – THE WARRIORS CAME OUT TO PLAY

BUCKS @ HEAT

Bucksi su još jednom solidno ušli u utakmicu – Ellis i Jennings tražili su otvorene šutere i birali kada će potegnuti, Ilyasova i Dunleavy su zabijali, Sanders i Udoh su dužinom zatvarali reket, uglavnom opet su igrali pravu košarku na obje strane, s tim da su to kruženje lopte i disciplina u izboru šuta stvarno dobro izgledali, što znači da je Boylan ne samo odlično pripremio momčad (mogu mu slobodno skinuti upitnik za iduću sezonu, čovjek je s ove dvije utakmice dokazao da zaslužuje posao), već i potpuno pridobio Ellisa i Jenningsa na stranu dobra (ili je pak za to isključivo odgovorna obrana Heata koja im ne dozvoljava da se razmašu).

Osim što ovakva igra jasno govori da one isprike za ogromnu potrošnju ovog dvojca ne stoje jer očito nisu morali uzimati sve one loše šuteve da bi se momčad kotrljala, već su ih uzimali zato što su to htjeli (da je Milwaukee ovako igrao kroz veći dio regularne sezone, odnosno s ovakvom raspodjelom lopte, nema šanse da bi imali negativni score na kraju godine), radi se i o pozitivnom znaku za buduće poslodavce – oba revolveraša očito su itekako spremna biti dio nečega većega i nisu nepopravljivi elementi. Nisu odigrali briljantno, daleko od toga, jednostavno nisu dorasli ovakvim protivnicima, ali to što nisu upucali vlastitu momčad je, barem za mene, izuzetno pozitivan aspekt ove priče, barem kada su Bucksi u pitanju.

Heat je djelovao puno kaotičnije, odlučivši se uglavnom za pokušaje iz kontri i što bržu tranziciju kako bi uhvatio obranu protivnika nespremnu. Također treba istaknuti da je ključni čovjek Milwaukeea u ranom periodu ipak bio Udonis Haslem koji je bio peta kolona u redovima Heata – ono što je on odigrao u startnih 6 minuta bio je čisti horror, takva nesposobnost da se ostavi pozitivan trag u ijednom aspektu igre je zabrinjavajuća. Heat je puno bolje izgledao čim se James prebacio na četvorku ulaskom Battiera, a pogotovo ulaskom Birdmana (to već postaje tradicija), ali Bucksi su i dalje visili u egalu, otišavši na odmor sa samo -4.

U nastavku ista priča, Milwaukee se drži pametnom igrom (bilo je zanimljivo gledati kako Heat ne može zaustaviti pick & roll sa Sandersom, kao i istaknuti da je Jennings s 5 poena do zadnje četvrtine odigrao bolju utakmicu nego što je slučaj kada zabije 20 uz 25 ispucanih lopti – playoff je stvarno nešto posebno kada igrače natjera na ovakvu zrelost) i u egalu je do početka četvrte. Heat onda jednostavno ubacuje u višu brzinu i to doslovno, kao u nekakvoj igrici ubrzali su se na obje strane parketa (warp pogon?) i u jednom od onih svojih već prepoznatljivih euforičnih perioda tijekom kojih izgledaju kao s drugog planeta za čas su otišli na +15 (i tako u manje od 180 sekundi uništili svaku nadu Bucksa). S tim da treba istaknuti kako je i ovaj put dio udarne postave bio Birdman koji očito ide ruku pod ruku s luđačkom energijom (a kad sam već kod energije, moram još jednom istaknuti koliko je dobra stvar za Heat u daljnjem tijeku playoffa što se neće morati oznojiti u prvoj rundi - možda će im baš protiv Thundera ove pohranjene rezerve biti ključne).

Milwaukee do kraja nije odustajao od svog stila, praktički možemo reći kako su 45 minuta bila u egalu, ali kako nisu imali odgovor za one 3 ključne minute u kojima je Heat bio Super Heat. Ipak, svaka čast zbog toga što su igrali košarku i sačuvali nas mučenja, odnosno gledanja Jenningsa i Ellisa kako glume Kobea Bryanta ili pokušavaju opravdati svoje nebulozne izjave (Ellisovu da je bolji od Wadea, Jenningsovu da su Bucksi bolji od Heata). Igrali su kao ono što jesu, dva prosječna košarkaša, omogućivši tako momčadi da odigra iznad prosjeka. Zbog toga - respect.

CELTICS @ KNICKS

Nastavlja se šahovska partija koju osim sporog ritma i razmišljanja prije svakog poteza u napadu obilježava i igra s polomljenim figurama. Chandler je totalno van forme (nepokretan i bez skoka, uopće ne liči na sebe), ali sreća po Knickse što Celticsi ne mogu direktno koristiti taj matchup zbog Garnettove limitirane uloge (bit će zanimljivo zato vidjeti kako će se New York suprotstaviti Pacersima i Hibbertu ako prođu dalje).

Plus, Doc ne može na petici rotirati Garnetta i Bassa (koji ne bi imao nikakvih problema s Martinom u obrani, a možda bi ga mogao napasti i u napadu uvjerljivije od KG-a) jer bi time osudio Greena i Piercea na čuvanje Anthonya cijelu utakmicu, a to bi onda ovaj iskoristio za još više post-up situacija koje bi samo dodatno otvorile prilike šuterima. Bass barem ne dozvoljava Melu da se stalno spušta pod koš, a očito je kako će upravo upravljanje figurama pod košem donijeti nekome prednost (Woodson se odlično nosi s problemima i barem ih ne uvećava korištanjem Novaka, umjesto kojega kao stretch četvorku i zamjenu za Anthonya koristi Copelanda).

Iako, možda Docu neće ni ostati ništa osim rizika ako misli zapaliti ovu seriju jer partija je ovaj put trajala puno kraće nego prvi put - Boston je pao bez borbe, već nakon dvije četvrtine. Knicksi su u nastavku opet digli razinu energije u obrani i to je bilo dovoljno, Boston jednostavno nema ideja kako se nositi s problemima (tu je, očekivano, došla na naplatu ovisnost o Rondu kao osnovi napada – kroz sezonu su se mogli nositi s takvim gubitkom promjenom pristupa, ali u playoffu ti treba i kvaliteta igre, ne samo uma, a bez Ronda toga nema), a ovaj put nije imao ni energije zbog kriminalne partije Greena koja je Piercea ostavila na streljani kao jedinog nositelja. KG je pak zbog problema s osobnima odigrao čak i manje od očekivanih 30 minuta.

Doduše, na početku se činilo da bi stvari mogle biti gotove i ranije zbog šuterskih kvaliteta Smitha koji je obilježio prvih 12 minuta suzom s 9 metara koja je izgledala pravilinije i čišće od 90% šuteva sa slobodnih bacanja u ligi. Iako je JR na kraju odigrao bitnu ulogu, presudila je ipak napadačka širina Knicksa, ovaj put još i pojačana u odnosu na prvu utakmicu povratkom Prigionia u rotaciju i to čak u roli startera.

Woodson uživa kada može koristiti veterane kao što su Kidd i Prigioni u ulozi organizatora jer su sposobni kontrolirati loptu i tako svesti Feltona na spot-up igrača, što je u biti potrebno protiv ovakve obrane kakvu igra Boston – Prigioni/Kidd i Chandler/Martin vrte pick & roll, a oko njih su u spot-up situacijama tri igrača (idealno Felton, Smith i Anthony) koje mogu ne samo zabiti otvoreni šut, nego i kreirati sebi još bolju situaciju driblingom. Dodatni plus ove postave je što se i Kidd i Prigioni nakon što započnu napad pretvaraju u pouzdane šutere. Petorka sa Shumpertom to ipak ne može, iako je princip sličan. Ali, Iman nije šuter ni kreator u razini Feltona, kao što ni Felton nije pouzdan dirigent kao Prigioni ili Kidd.

Rivers o ovakvim kombinacijama može samo sanjati, ali za to je dobrim dijelom kriv i sam jer je sve bazirao na igraču kojega nema i jer u međuvremenu nije stvorio sistem koji bi ga zamijenio. I Terry i Crawford kroz karijeru su pokazali pick & roll kvalitetu (mislim, Terry je 2 na 2 košarkom s Dirkom osvojio naslov prije dvije sezone), ali u dresu Celticsa služe samo kako bi potezali šuteve preko ruke (u čemu su bili skroz solidni noćas s klupe). Za to vrijeme lopta je u rukama Bradleya koji nije play, a Lee, solidan 3&D igrač koji bez problema može odraditi rolu kao Shumpert, ne koristi praktički ničemu (njemu bi se mogle otvoriti minute odluči li se Doc za nižu postavu - jasno, sve je ovo teoretiziranje bez uporišta ne zaigra li Green kao muškarac protiv Mela).

Jasno, Woodson nije imao izbora nego uigrati ovakve postave kao osnovu napada, dok je Boston ipak u srži naslonjen na Ronda, Piercea i Garnetta. Samo želim reći da razlika u talentu nije glavni razlog zašto Knicksi igraju bolju košarku - osim Anthonya, nema tu igrača koji može napraviti značajnu individualnu prednost u cijeloj seriji. Knicksi su jednostavno prihvatili to što jesu i iz toga izvukli momčad, dok su Celticsi već duže vremena u fazi mutacije i, poput Čudovišta iz močvare, ni sami nemaju pojma što su u stvari.

To ne znači da nemaju šanse dobiti iduće dvije u Bostonu, ali samo ako nađu načina i inspiracije da ubace više od 80 jer s 20 po četvrtini ne mogu izazvati ovakav New York, pa makar on bio bez Chandlera.

WARRIORS @ NUGGETS

Faried nije bio spreman startati ni drugu utakmicu, što je Jacksonu svakako olakšalo odluku o zamjeni za Leea – umjesto da potroši Landrya kao startera uz Boguta, gurnut će u petorku Jacka i tako pokušati parirati Denveru njihovim oružjem, igrom s 4 beka. A to je pak značilo da ćemo gledati još luđi ritam i još manje obrane nego u prvoj utakmici.

E, pa ovo sa obranama se ostvarilo, posebice u slučaju šuterske rapsodije Warriorsa, ali ritam je bio nešto sporiji (koliko god u to bilo teško vjerovati obzirom na broj koševa, ovo je bila utakmica s manje posjeda lopte nego prethodna koju su obilježile nervoza i greške). To je pomoglo Warriorsima da sačuvaju dah i donekle iskoriste Bogutovo prisustvo, iako je ključ svega ipak bila trica - od kada je Curry krenuo polovinom druge s rešetanjem, više nisu stajali.

Prvu grešku je napravio Karl, koji je Iggya, nakon što je ovaj dobar dio prve utakmice bio zadužen za Currya, stavio na Thompsona kako bi spriječio njegove ulaze u post, dok se za Stepha brinuo ostatak momčadi stalnim preuzimanjima prilikom svakog postavljenog bloka. Istu stvar su radili i Warriorsi, što je totalno logično kada praktički igraš s istim tipom košarkaša. Ne želim implicirati da je ovo ostavilo prostora Curryu jer takvu klasu je nemoguće zaustaviti kada krene, ali definitivno mu nije smetala činjenica da je uglavnom igrao protiv Lawsona.

Uvođenjem McGeea i Farieda krajem prve, dakle uvođenjem dva najbolja visoka igrača, Karl je zaigrao na kartu visoke postave i dizanja energije baš u trenutku kada je Bogut morao na klupu jer je odigrao prvih 9 minuta. Teoretski dobra zamisao - ovo je Jacksona prisililo da uz Landrya na teren gurne i Ezelia, što ih je ostavilo bez potrebne širine u napadu. Ali, srećom po Warriorse, Faried je izvan ritma serije, McGee se nije upalio (to je vječni problem s njim - na 10 minuta može biti najbolji čovjek na parketu jednu večer, a već drugu je nevidljiv) i veće štete nije bilo.

Ovo transformacija iz ultra niske postave u ultra visoku je dobro zamišljena, ali nije donijela rezultata. S pravom peticom i pravom četvorkom, Millerom na playu i dva rasna swingmana na boku, Denver je u drugoj četvrtini izgledao kao klasična snagatorska playoff momčad, a Jacksonov odgovor na ovo je bio još radikalniji – uz Ezelia i Landrya pod košem na bokove je stavio Greena i Jeffersona, odlučan da ne popusti ni centimetra (ovakvo povjerenje su mu i jedan i drugi vratili - zabivši trice). U ovom ludom periodu praktički je Curry driblao, dok su preostala četiri igrača postavljala blokove, ali je funkcioniralo – utakmica je cijelo vrijeme bila u egalu, a Steph je pronašao ritam.

Kada su se krajem druge na parket vratile udarne postave, Curry je već bio u elementu - s 11 poena u nizu (15 ukupno u drugoj četvrtini) napravio je razliku koju, pokazat će se, Denver neće stići do kraja. Iggy se ubrzo prebacio na njega, ali bilo je kasno, šteta je već bila napravljena. Denver je na kraju zabio svoja 53 poena za 24 minute, ali dijelom zbog kilavije obrane nego inače (skoro da su bili bez blokade i ukradene lopte u prvom dijelu, o kretanju u obrani da ne pričam), a dijelom zbog činjenice da za Currya nema lijeka kada uđe u ritam, primili su čak 61.

Sva nadanja da ih je spasilo zvono i da će nakon odmora preuzeti inicijativu, Curry je brzo zgazio – odmah je zabio dugu dvicu u prvom napadu nastavka, a zatim u čistoj kontri nalazi Thompsona, koji u stilu najvećih šuterskih mudonja tipa Dražena, Oscara, Larrya i Andrewa, poteže i zabija tranzicijsku tricu. Košarka Warriorsa u jednoj akciji - velika muda, sa šuterskom rukom između njih umjesto kite. To bi im trebao biti logo umjesto onog mosta.

Denver se u ovim trenutcima našao pred teškim zadatkom - istovremeno su morali naći rješenje za sve ove opasne tricaše i za zonu s Bogutom kao korektorom ispod obruča. To nije nimalo lako kada ne možete spojiti par šuteva iz vana - da bi dobio iskru u napadu Karl je odmah krenuo u nastavak s Millerom i Lawsonom, ali to je samo značilo da će ili Curry ili Thompson češće dolaziti u dobru poziciju za realizaciju. I tako se razlika od desetak koševa koju se Curry stvorio iz ničega održala - svaki put kada bi Denver zabio dva napada za redom, ili Steph ili Klay zabili bi tricu preko Lawsona.

Onda u jednom trenutku šok - Curry je u jednom driblingu iskrenuo taj svoj nesretni zglob, nije izgledalo opasno, ali, poznavajući njegovu situaciju, prva je misao bila da će ispasti iz ritma, možda i iz utakmice. Međutim, takva mogućnost nije puno uzbudila njegove kolege – Thompson i Barnes su uzeli stvar u svoje ruke i poput prekaljenih playoff veterana u tom periodu bez Stepha držali su prednost. Kao uostalom što su Ezeli i Green bili spremni na izazov kad god su dobili zadatak nešto odraditi. To Jacksonovo povjerenje u mlade zna uzeti danak, što je bio slučaj u prvom susretu, ali se i vraća ovakvim samouvjerenim partijama.

Digresija na trenutak - Barnes je imao prilično mirnu rookie sezonu, ali digne li igru na višu razinu u playoffu i to u situaciji kada je potreban, Warriorsi su dobili još jednog mladog i neustrašivog igrača za jezgru prije vremena, čime su praktički riješili brige oko rostera i plasmana u playoff idućih 6-7 godina.

Ovim emocionalnim i šuterskim buđenjem Warriorsa u trećoj, u zadnjih 12 minuta se ušlo s momentumom debelo na strani gostiju, kojima je na ruku išlo što su sačuvali dio energije za završnicu. S druge strane Karl je pokušao sve moguće, ali nije uspio naći raspoloženu postavu koja bi se mogla oduprijeti na oba kraja parketa, nitko nije mogao spojiti dva šuta, niti je itko donio energiju u obranu (bez McGeevih minijatura Denver nije Denver, a koliko je Karl bio očajan u potrazi za nečim od visokih sve govori podatak da je u ovom periodu šansu dao čak i Anthonyu Randolphu).

Kada se pokazalo da je zglob u redu i kada se Curry vratio u igru, pa onda odmah zabio novu tricu, postalo je jasno da Warriorsi ovo mogu izgubiti samo ako se svoj petorici startera odjednom strgaju mišići u kuku (što me, obzirom na to kakva je ovo sezone, uopće ne bi začudilo). Game over.

Denver i dalje ima dvije utakmice doma i dovoljno izgleda da iščupa jednu na strani u ludoj atmosferi Oracle arene u kojoj trice upadaju još većom frekvencijom. Međutim, morat će zaigrati s puno više energije i puno više ritma kako bi iskoristili manjak tijela kod protivnika. Za šutere Warriorsa nemaju rješenja, kao ni za zonu - rezultat je možda 1-1, ali igra je debelo na strani protivnika (5-3 u četvrtinama, a o dojmu da ne pričam). Mislim, prepuste li im i ovaj energetski dio igre, Nuggetsi nemaju što tražiti u ovoj seriji. Trčati, trčati, trčati, skakati, skakati, skakati - to je jedina formula koja im može donijeti prednost.

To je to što se tiče filozofije igre, a može li se što poduzeti po pitanju matchupova?

Trojka Miller-Lawson-Iggy trebala bi činiti vanjsku liniju, ali problem je što u tome slučaju imaš dva minus obrambena igrača i Iggya kojega ne možeš maknuti s Thompsona. To znači da se nadaš kako će Miller i Lawson zabiti barem približno kao Jack i Curry, dakle na ovim pozicijama pobjedu ne možeš odnijeti sve i da hoćeš. Zaigra li s Iggyem i Brewerom na boku kako bi jednoga mogao staviti na Currya, gubi kreaciju u napadu koju donosi Miller. Ovdje nema dobitne kombinacije kada protivnik ima najboljeg igrača na parketu, stoga bi se prema tome tako trebalo i postaviti - Curry je ključ, dakle Iggy mora biti na njemu i treba živjeti s onim što napravi Thompson, iako je i on u ova dva susreta dokazao da se ne boji ničega i da će vas zaklayti čim mu se pruži prilika. Slay Thompson.

Tako da je najveći adut Karlu i dalje pod koševima – Faried mora igrati puno bolje (i to od prve minute kako bi iznenadili Jacksona koji zasigurno nakon ovakve predstave nema namjeru odustati od igre s 4 niska i Barnesom na četvorki), a McGee mora igrati puno inspiriranije u svojim epizodnim pojavljivanjima i biti dominantna pojava u reketu misle li zaprijetiti. Karl dakle mora ne samo ubrzati igru, već je fokusirati na unutarnju liniju, što je totalno ironično, da je momčad koja je od run and guna i niskih postava napravila umjetnost naišla na protivnika koji još bolje trči i koji ima još bolju nisku postavu (a ironiju dodatno naglašava činjenica da to nikada ne bi saznali da se Lee nije ozlijedio).

HIGH FIVE

Steph Curry, Klay Thompson, JR Smith, Harrison Barnes, Carmelo Anthony

Posted by Gee_Spot

Comments (6) Trackbacks (0)
  1. Puno si bolji u sažetcima utakmica nego u rangiranju, ovo je vrhunsko štivo
    http://www.youtube.com/watch?v=ibVhOGDzoA4

  2. pa naravno da si čovjek da više truda u izvještajima sa playoff utakmica nego u rangiranjima regularne sezone i to tjedan za tjednom (gdje se često nije ništa značajno dogodilo u odnosu na prethodni tjedan)…treba uopće imati inspiracije svaki put nešto novo napisati 😉

  3. Jesu Ratnici, svaka im cast. Zanimljivo mi je vidit da u ovih 6 ekipa treneri rade vrlo dobardo odlican posao. Jacksona bi proglasio najvecim mudonjom ovog doigravanja, tri rookie i jedan sophmore su bitni clanovi rotacije

  4. Ovo sto Curry izvodi i kako covjek šutira,ja nisam do sada vidio,a mogu reci da sam gledao vecinu najboljih šutera,još od Birda pa do danas…ono što me najviše fascinira kod njega je-za razliku od većine velikih šutera njemu nije potrebno bezbroj blokova saigrača da bi uputio šut-kao Allenu recimo,on uglavnom sam sebi kreira šut i pogadja sa nevjerovatnim postotcima,272 trice u sezoni sa postotkom od 45%,teško da će to neko u skorije vrijeme ponoviti…totalno je originalan,jedino me malo po stilu igre podsjeća na bivšeg beka Denvera Mahmoud Abdul Raufa ili Chris Jacksona,dok je bio na LSU-u,i on je radio slične stvari,brzi šut iz driblinga,ali ne bas ovako često i na ovom nivou kao Curry,kada njega gledam imam osjećaj da će svaka lopta koju šutne ući u koš,stvarno ga je uživanje gledati.

  5. Hvala, Manu, baš sam razmišljao na kog me podseća čovek 🙂
    Uspeva da se izbori za šut s lakoćom dostojnom jednog Pita Maravića. Samo da ga zdravlje posluži i narednih godina. Ovo što radi je stvarno suludo. 272 trice uz 45% je bolesno! Rej Alen koji je sinonim za dobrog (najboljeg šutera) je u sezoni kad je ubacio 269 trica imao procenat 41%. Dennis Scott je onih sezona kad je linija trice bila bliža ubacivao s procentom od oko 42, 43%. Ali ovaj procenat uz ovoliki broj ubačenih trica je zastrašujuć. Plus mislim da je dečko totalni kralj ovako 😀

  6. Curry nije novonastalo čudo: ovo što sada radi pokazao je već u Davidsonu, samo ondje je kvalitativno bio usamljen, a sada raspolaže s pola tuceta odličnih suigrača. Dečko je vrhunaravni talent, nije samo ograničen na šut, ima izvrstan pregled igre, sjajnu motoriku, i što je najvažnije, razumije igru. Za sada je posve fokusiran na košarku i treniranje tako da će se pred njim tek klanjati. Jednom rječju – budući prvak…


Leave a comment

No trackbacks yet.