DAY 19 – REALITY CHECK

BULLS @ HEAT

Ovaj put energija prvaka je prisutna od prve sekunde. Bullsi pokušavaju tricama (opet su odlično parirali Heatu u ovom segmentu) i agresivnom obranom (tehničkih i namjernih kao u priči u uvodu utakmice) ostati u igri, ali Heat stalno vodi, stalno prijeti odvajanjem do kojega konačno dolazi krajem druge četvrtine kada serijom trica (dvije Cole, jedna James) odlaze na +17.

Tu je stvar gotova, Bullsi nemaju širine za nove nadljudske poteze i stizati ovakvu razliku protiv ovako nabrijanog Miamia ne vodi nigdje. U nastavku prednost tako samo raste iz minute u minutu, sve do završnih +37, ali Thibodeau barem rano šalje startere na odmor.

Eto, smatrao sam kako će pobjeda od 20 razlike biti dovoljna da se Miami iskupi za onakvu kilavu prvu utakmicu, ali ovakvim nastupom su samo dokazali kako su poraz shvatili puno ozbiljnije od nas neutralnih promatrača.

Nešto još ozbiljnije u slučaju Heata je dojam da Wade ne izgleda najbolje. Istina, sudjelovao je u lomljenju utakmice, ali onaj spin pored Bellinelia na startu, nakon kojega nije imao snage zakucati, izgledao je stvarno veteranski. Koljeno je izgleda opet klimavo.

Kako sama utakmica nije bila previše zanimljiva, većinu vremena sam posvetio kontemplaciji. Dok sam gledao stalno kretanje igrača i lopte kod Bullsa palo mi je na pamet kako ova druga izgubljena šansa u borbi za naslov nije poštena ni prema njima, ali ni prema nama. Naime, raspadom Mavsa i starenjem Celticsa, u ligi praktički postoje samo tri momčadi koje su savladale košarku na tolikom stupnju da su kolektivni IQ i talent praktički stopili u jedno. Spursi i Heat su dvije, a Chicago je bio treća dok ga ozljeda Rosea nije unazadila i uskratila im borbu za naslov lani i ove godine.

Znam, ponavljam se previše, ističem to već dvije godine, ali nikada mi neće dosaditi – to je jebena nepravda. Momčadi koje ostvaruju preko 75% pobjeda u sezoni ne rastu na grani. Teza “bi li Heat danas imao naslov da su ih prošle godine umjesto Celticsa u finalu Istoka čekali Bullsi” tu uopće nije važna, važno je to što smo ostali uskraćeni za dvije sezone vrhunca jedne potencijalno šampionske momčadi, što je, ako mene pitate, još veća tragedija nego kada je u pitanju individualna loša sreća. Igrač će imati još dovoljno sezona za pokušati nadoknaditi izgubljeno, ali šampionski prozor franšize otvoren je puno kraće.

WARRIORS @ SPURS

Iskreno, mislio sam da će Spursi i drugi put za redom naći načina maskirati vlastite trenutne nedostatke i doći do 2-0, koristeći se ponajprije činjenicom da su se Warriorsi ispuhali nakon što su im poklonili prvu utakmicu. Međutim, još jednom se pokazalo da su Warriorsi, kao uostalom i Bullsi, u jednom potpuno drugom stanju uma od protivnika. Dok su se i jedni i drugi borili za goli život u dramatičnim serijama protiv Netsa i Nuggetsa, Spursi i Heat praktički su odradili 4 kvalitetna treninga. Razlika u razini adrenalina i uopće krajnost ovih dviju situacija glavni su razlog zašto smo gledali ono što smo gledali u prvim utakmicama serija.

I dok je pljuska probudila Heat i konačno ga uvela u playoff stanje uma, Ginobilieva trica sa sirenom (uz svesrdnu pomoć Marka Jacksona) produžila je letargiju San Antonia. Ali, samo dijelom se u tome krije razlog za činjenicu da su Warriorsi do sada dobili 5 od 8 četvrtina. Jer, dok Chicago ipak nema ozbiljne šanse protiv Miamia s ovakvim rosterom, Warriorsi su ogroman problem za San Antonio i taktički, a ne samo mentalno. Dijelom i zbog spomenutih nedostataka koji proizlaze iz lošije forme praktički svih udarnih igrača Spursa (i koju je naglasila epidemija zdravstvenih problema pod košem), a dijelom i zbog individualnih mathcupova koji će od Popovicha i svih uključenih tražiti maksimalnu koncentraciju u planiranju i izvedbi. Ukratko, imamo seriju, a naslov današnjeg posta tiče se i nje. Nisu samo Bullsi ti koju su naglo morali shvatiti da je ovo do sada ipak bio pomak od realnosti, već i Spursi moraju pogledati istini u oči – u ovom trenutku i kontekstu, Warriorsi su jednostavno u maloj prednosti i na njima je uzvratiti na izazov Jacksonove družine.

Zanimljive odluke odmah na startu, Diaw koji je bio odličan u prvoj utakmici (pogotovo obzirom na činjenicu da se oporavlja od operacije) očito nije bio spreman za važniju ulogu te je ustupio mjesto u petorci Bonneru, a Jackson je nastavio jahati Greena gurnuvši ga u petorku umjesto Ezelia ili Jacka. Također, iz nekog razloga Parker je prve dvije akcije Warriorsa čuvao Currya, što je ovaj iskoristio da mu stavi dva suha lista preko glave. Ne treba ni govoriti da je već u idućem napadu na Stephu završio Green.

I dok Pop stalno nešto miksa u potrazi za raspoloženom postavom, Warriorsi zabijaju lakoćom iz napada u napad (nakon Currya luduje i Thompson, i više se ne gasi do kraja), naglašavajući nedostatke Spursa u obrani, ne samo kod pick & rolla već uopće u svakom segmentu (većina ih proizlazi iz korištenja Bonnera i nespremnog Splittera, ali i postave Neal-Ginobili-Parker bez Leonarda ili Greena – neshvatljivo je da Pop dva ključna obrambena igrača drži na klupi dok su u igri i Curry i Thompson).

Dati Warriorsima otvorene šuteve cijelu večer jednostavno je blesavo, ali s ovakvom rotacijom visokih koja je trenutno totalno osakaćena usporenim Duncanom te nespremnima Diawom i Splitterom (potonji bolje da nije ni zaigrao), a posebice ovakvim korištenjem vanjskih igrača, to je neizbježno. Da ne govorim da je Parker za ovaj dvojac Warriorsa ono što je u prvom kolu bio Lawson – čim se nađeš s njim 1 na 1 u napadu, diži se na šut. Ne možeš ga držati na Curryu, ne možeš ga sakriti na Thompsonu – to je rupa s kojom treba živjeti, a to nije lako kada nemaš dva visoka igrača koja mogu pokriti reket.

Da Pop nije bio u formi dokazuje i odluka da ranije od uobičajenog u vatru baci Manua kako bi ubrzao napad. Bez Dannya Greena na parketu, Curry i Thompson su bili kao na treningu, ali Pop je smatrao da mu je važniji još jedan kreator koji će razbiti obranu Warriorsa nego 3&D šuter koji čeka u kutu. Zanimljivo, iako je miksao svakakve vanjske kombinacije u potrazi za dobitnom, Pop u prvom poluvremenu gotovo da nije koristio nisku postavu s Leonardom uz Duncana. Zar se bojao post-up akcije Greena? Ako već Splitter i Diaw nisu bili spremni nositi veći dio tereta, a nisu, zašto igrati toliko minuta s Bonnerom?

Bonner praktički i nije visoki, što znači da i dalje imaš jednaku rupu u obrani kao da igraš s niskom postavom, a niti se može spustiti u post kazniti Greena, dakle po ničemu nije učinkovitija opcija od Neala ili Ginobilia. Pop je tako sjajnu nisku postavu iz prve utakmice koristio samo par minuta na kraju druge četvrtine, što je sigurno pomoglo Warriorsima da izgrade prednost od 19 koševa prije odlaska na veliki odmor, prednost koja će se pokazati ključnom jer ovaj put Jacksonu neće pasti na pamet prokockati je.

U poluvremenu Pop konačno Bonnera skriva na klupu gdje mu je i mjesto (poznavajući Popa, bojim se da Bonnera nećemo vidjeti idućih par utakmica), kreće u nastavak s niskom postavom i dolazi do sličnog preokreta kao utakmicu ranije, u jednom trenutku Spursi stižu do -7 u trećoj, čak i do -6 u četvrtoj. Ali, Warriorsi uvijek imaju odgovor u trici Thompsona ili ulazu Currya, drže prednost od nekoliko posjeda lopte pod kontrolom jer Jacksonu ovaj put ne pada na pamet eksperimentirati i igrati bez centra. Bogut je odradio odličan posao u obrani u ovoj završnici, ali, najvažnije od svega, izgleda kako je Jackson pronašao rotaciju za ovu seriju.

Petorka je odradila ključni posao, a Green pored Boguta nije ni približno toliki problem kao Green sam u sredini (tu monstruoznost neću tako skoro zaboraviti). Obzirom da su Spursi trenutno tanki pod košem, ovo je idealna postava, uz zdravu dozu Jacka i Landrya s klupe (Jack mijenja sva tri vanjska startera, Landry uskače umjesto Greena) i uz još jednu sjajnu rolu Ezelia kao back-up centra Bogutu što im je omogućilo solidnu kontrolu reketa cijelu večer.

Treba istaknuti kako dobar dio problema Spursa leži i u činjenica da Leonard nije spreman napraviti korak naprijed. Kad bi on ulazima stvarao pritisak na obranu Warriorsa, to bi olakšalo život Parkeru i otvorilo prostora Duncanu ili tko god već bio na parketu. Zbog njegove pasivnosti, koja je u ovoj utakmici bila dodatno naglašena zbog loše realizacije u onih nekoliko ulaza, Ginobili ili Neal su neophodni gotovo stalno, a tu dolazi do rušenje obrambene koncepcije jer protiv ovog uber-bekovskog dvojca Warriorsa nije moguće sakriti minuse Parkera i još jednog sporog i niskog beka.

Dakle, Pop će morati pronaći načina kako izvući nešto iz Leonarda i nekako podići Timmya u formi za iduće dvije utakmice kako bi se vratili doma barem s 2-2. Warriorsi su u ovom trenutku jednostavno bolji, trebali su imati 2-0 i imaju šansu dovesti se u još bolju poziciju pred svojom publikom jer su Spursi trenutno u problemima s formom, koji dovode i do potrebe za prilagodbom u hodu, a ta prilagodba pak dovodi do sumnji u identitet i zastoja u sistemu.

Rješenje? Trebaju zaigrati obranu (što će teško moći bez rotacije pod košem), trebaju dominantne Duncana i Leonarda jer nema šanse da se nose s Golden Stateom u čistom napucavanju (ironično, provukli su se u run & gun utakmici, a izgubili u ovoj puno sporijoj koja je trebala više odgovarati Duncanu) i definitivno trebaju više minuta od samog početka za nisku postavu (to je ujedno i jedini potpuno ostvariv dio ovoga plana). Najviše od svega, trebaju Popa koji ne gubi dvoboj protiv Jacksona. Koji je ovom prilikom ne samo nadmašio učitelja, nego je čak zamijenio i uloge s njim – on je bio taj koji je stoički vjerovao u ono što radi, dok je iskusni protivnik miksao u potrazi za čarobnom formulom kao da igra NBA2K.

2 thoughts on “DAY 19 – REALITY CHECK

  1. Splash brothers u elementu. Bogami kako praćke rade, neće ovo dobro završit’ – po Spurse..

  2. Srećom za Spurse, tradicija pokazuje da Klay ovakvu utakmicu može odigrati jednom u tri mjeseca, pa će ga Spursi ubuduće vjerojatno držati pod kontrolom… Ali što sa Stephom i ostatkom ekipe? Wariorsi ih teroriziraju s trice (Steph, Clay), s poludistance (Barnes, Jack), s ulazima (Steph, pa čak i Green), u reketu isto ponešto ubodu… bojim se da Spursi neće moći pokriti sve rupe jer su unazad par mjeseci u igračkom padu, dok GS igra puno bolje u play offu nego u sezoni. Nego, upravo pročitah da je Denverov Masai(!) dobio godišnju nagradu za najboljeg GM-a. Mislim, jedno je dati Karlu nagradu za trenera godine, jbg. čovjek opasno visi na koncu a radi taj posao već desetljećima, ne prigovara puno i ne radi štetu nikome (tj. redovito ispada u prvome krugu play offa), pa hajde da ga se nagradi (nešto poput počasnog članstva u Akademiji ili počasnog doktorata na sveučilištu). Ali, nagraditi pritom i operativca organizacije koja nije u stanju napraviti korak naprijed već desetljećima, koja nije u stanju dovesti u momčad barem jednog all stara… e to smrdi na vonj domaćih/rvatskih institucija koje redovito nagrađuju prosječnost, odnosno poslušnost. U tom smislu dostojnim bi zamjenikom komesara Sterna mogao biti i komesar Danko Radić (kako gordo zvuči riječ „komesar“ na Zapadu, u donedavno „imperijalističko-kapitalističkom“ okružju). Dakako, riječ „komesario“ izuzeta je od bilo kakvih negativno konotiranih aluzija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *