ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

Posted by Gee_Spot

Comments (22) Trackbacks (0)
  1. Napokon neko s kin se slažen za Knickse. Ovi ostali navijači tvrde da idu po naslov hahaha

  2. @ Bobulo pa ko to može tvrditi da ovakvi Knicksi idu po naslov?! mislim da je svima jasno da će ova sezona biti korak unatrag u odnosu na prošlu…ionako je i u prošloj Woodson izvukao maksimum iz onog rostera. ponavljanje prošle sezone (2. krug playoffa) bio bi ravan dobitku na lottu. a na žalost ni budućnost nije puno svijetlija 🙁

  3. Knicksi mogu do 2. kruga isključivo ako odigraju odličnu sezonu i dođu do 3. mjesta na istoku da izbjegnu četvorku Heat-Pacers-Bulls-Nets. Ili da se netko od ostalih ekipa opet polomi.
    Ali Netsi, to je druga priča. Ako izbjegnu ozljede imaju ekipu za potući se za naslov. Iako, ispadanje u drugom krugu ili finalu istoka su vjerojatniji.

  4. Meni su 76ersi jedino nejasni u kompletnoj ovoj slici, pa koji će đava oni radit u ligi ove godine. Hrpa igrača s upitnim potencijalom. Sve mi miriši na još jednu razmjenu jer Turner – Hawes – Young nemaju nikakvu budućnost u ovoj ekipi.
    Nadam se da će im se obit o glavu ovo šta rade jer skupit ekipu koja bi imala problema osvojiti ABA ligu i nadati se all star talentu na draftu je poprilično klimava budućnost (ako i pogode na draftu jer se uvijek u top 5 kriju Miličići, Gilkristi i slični), a tek razvoj pojedinih igrača koji slijedi nakon toga, ma čudesa. Ako govorimo o najboljem mogućem scenariju (ubodu franšizni kapacitet) opet će im trebat minimu dvije godine da prismrde doigravanju, a tko će da plaća sve te propuste, pad prodaje ulaznica zbog konstantnog gubljenja utakmica, te kako će se mladi igrači razvijat u gubitničkoj atmosferi, itd. Najbolji slučaj je Thunder, a opet kakve su šanse da pogodiš s 4 pika u nizu. Franšiza s hodajućim upitnikom na glavi, a ima ih još nekoliko koji se nadaju da će ih draft i top 10 pikovi spasit. Uglavnom, ne podržavam ovakav način upgrejda koji se svodi na čekanje da im se Fortuna smiluje

  5. @wade – mislim da je glavni problem ta mantra da ne mozes biti osrednji vec da se moras naglo podmladiti. houston je ovo ljeto dokazao suprotno. i svi ovi razlozi oko luzerskog mentaliteta i gubitka publike apsolutno stoje. fanovi ce odjebati sixerse i ici na flyerse, piratese i eaglese

  6. @ wade potpisujem sve što si napisao…upravo je to jedna od rijetkih stvari koje me smetaju u NBA (i američkom sportu uopće). zašto nagrađivati dobrim pickovima ekipe koje slažu ovakve grozne rostere i svjesno ulaze u sezonu ne želeći se natjecati. a najgore što možeš napraviti je boriti se u svakom trenutku i biti negdje na rubu ulaska u playoff…po meni ipak malo nepošteno. sustav bi trebao nagraditi ekipe koje se bore u svakom trenutku, a ne projekte kao ovogodišnja Phila…

  7. nitko ih ne nagrađuje, sadašnjost im je kazna, a budućnost nepoznanica. koliko god da je doticanje dna i odgurivanje prema gore najlakše, ipak nije najbolje jer osuđuje ekipu na barem 3, 4 godine očaja (čišćenje od loših ugovora, odabir, čekanje na sazrijevanje odabranoga, sparivanje s FA). zato se slažem s blazersima koji nisu željeli poći tri koraka unazad, da bi za 3-4 godine zakoračili četiri koraka unaprijed. ali jedno je kad imaš aldridgea, a drugo kad imaš jruea, zato treba shvatiti i phille ovoga svijeta

  8. i ne protiv gilchrista! tip će biti validna treća opcija. na draftu se može pogoditi i pogriješiti, ali izvući treću opciju nije neuspjeh…

  9. Ako netko želi vidjet kako će to izgledat na utakmicama Sixersa ove godine (osim naravno kad stignu Heat, Thunder, Bullsi i slični, jer onda će svaki gradski šminker na tekmu), nek baci pogled na tekmu Pistonsa i Makabija jučer… deset ljudi u dvorani, razglas nabijen preko svake mjere da se ne čuju igrači kako međusobno pričaju…horror…ali kako lete Monroe i Drummond, i kako Josh Smith u drugoj akciji utakmice poteže dugu dvicu nakon 20 sekundi pimplanja…koga briga što nema fanova – igre počinju!

    NBA ionako sve plaća, dio zarade ide u zajednički bazen i sve se pokriva tako da ni jedna franšiza neće propast ni ako igra loše ili je loše vođena (uostalom, pogledaj Kingse zadnjih godina, čak su ostali u Sacramentu) ili nema gledatelja.

    Plus ovaj Harris iz Sixersa ima love k’o blata, briga njega za minus, čovjek hoće slavu. Sixersi će još na kraju zaradit jer će Netsi platit toliki porez da će svima pokrit minuse. A fanovi će se vratit kad za godinu dana budu imali koga gledat, to je takav ciklus.

    I da, dok su u Detroitu namještali razglas, u Salt Lakeu su postavljali novi sat, prve četvrtina trajala sat vremena, tako da ispada kako NBA u predsezoni izgleda ko neka lokalna balkanska liga. Ali, opet kažem, kad gledaš kako Favors leti uokolo i lijepi bananerose Bogutu kad god poželi, koga briga za sve ovo uokolo…

    @ xavier – Šta se tiče ovoga zašto nagrađivati ekipe koje slažu grozne rostere, pa zna se zašto – da imaš jaku i ujednačenu ligu jer bi inače svi išli u tri ista grada nakon faksa. Problem u NBA nije sistem koliko očajne uprave, odnosno razlike između onih najboljih i onih najnesposobnijih. USA sistem je stotinu puta bolji od europskog gdje su uvijek iste ekipe na vrhu jer imaju moć i lovu.

    Ok, NBA možda nije najbolji primjer toga da je sistem savršen (koji jeste?), ali pogledaj NFL gdje je postignuta ravnopravnost o kojoj Liga prvaka ili bilo koja druga liga mogu samo sanjati. Uostalom, nije problem NBA sistem sam po sebi, već to što je košarka igra 5 na 5, u kojoj je individualac bitniji nego u bilo kojem drugom momčadskom sportu i u kojoj ti je dosta naći 8-9 sjajnih igrača i u kojoj jedan vanserijski talent odnosi prevagu. Pogledaj samo što je Thunder dobio s Durantom, kad shvatiš koliko je bitno imat top 5 igrača na planeti, kako zamjeriti nekome što pokušava do takvog talenta doći na bilo koji način?

    Uostalom, danas imamo 7-8 ekipa s legitimnim šansama da postanu prvaci, koja ne-američka liga nudi takvu neizvjesnost, dakle zašto se uopće uzrujavati s dnom? Dnom koje uz malo sreće za 4-5 godina može biti na vrhu, isključivo zbog tog “nepoštenog” sistema. Da ne govorim da bi bez drafta kakav je, pao interes za trećinu momčadi. Mislim, mi pričamo o Sixersima, hej. Stern je genije. Svi židovski odvjetnici su geniji.

  10. Ali Smithove 3/3 trice su nešto neprocjenjivo (jeste predsezona, ali sam se derao po kući na svaku pogođenu i opraštam mu duge dvice dok god ovako gađa trojke), ne znam jel u karijeri ikada uspio ovo izvest, go Smith. Čitam da je izgubio koje kilo da bi se što bolje pripremio za poziciju trojke, a i izgleda mršavije.

    Očito svi žele izbjeć scenarij Hawksa, a ta ekipa je bila na fenomenalnom putu da budu contenderi i falili su u samo 1 ugovoru kojih ih je pokopao u prosječnst.

    Gee, mislim da ipak treba puno više od “malo sreće” da se bude u vrhu lige (ne znam kolike su šanse da dobiješ prva dva picka i onda još pogodit u sridu, a puno stvari može poć na loše).

    @ramirez, eto zamisli da sada netko ubode u Glikrista kao top 3 pika. Kreće razvoj koji će trajat bar 2 godine, a max koji ćeš dobiti je 3 opcija i opet se faktički na početku jer nemaš “ono nešto”.

  11. Istina, treba ti pun k_ sreće 🙂

    Tipa, da je Durant ostao još godinu na Texasu, Thunder je mogao draftati Yi Jianliana 🙂

    Nakon sreće, treba ti pametna i hrabra uprava s istim takvim stručnim štabom (logično je fokusirati se na igrače, ali jel iko primjetio da se po NBA finalima uglavnom kreću nekakvi Riley, Jackson, Brown, Popovich…uglavnom uvijek iste face). Mislim da nema franšize u povijesti koje je otišla do kraja, a da ne ispunjava ova dva uvjeta.

  12. @ sickre – Houston je posebna priča i njihov primjer ništa nije dokazao. Morey je još nakon playoffa 2009. odlučio ići u pošten rebuilding. No tu ga je zaustavio Les Alexander s pričom da on ne želi imati gubitničku momčad te mu je zadao nesretan posao rebuildinga bez da se ide ispod 50% pobjeda. Daryl je to prihvatio, čisto da zadrži posao, i pune 3 sezone se Houston kupao u mediokritetu i imao onaj famozni 14. pick, a iz svakog Moreyjevog intervjua se dalo iščitati da postoje veliki sukobi s vlasnikom te da nikako nije sretan sa situacijom u kojoj se nalazi. Nije zgoreg spomenuti da je, sve do Hardena, imao ogromnu nesreću otkako je došao na mjesto GM-a Rocketsa – ozljede Minga i McGradyja, propali trade Battier i Scola za Stoudemirea na trade deadline 2010. (Amar’e nije prošao liječnički), Carmelo izabire New York naspram Houstona, Stern stavlja veto na trade za Pau Gasola (a pred potpisom su bili Nene i Chuck Hayes), i kao čavao u lijes, Dwight odlazi u Lakerse, iako su Rocketsi bili na korak do tradea (to ih je Hennigan osobno zajebao, ostatak uprave je htio Houston).
    No onda u ljeto 2013. dolazi do pomirbe – Les napokon shvaća da je nemoguć rebuilding iznad .500, a Morey, u zadnjoj godini ugovora, dobiva odriješene ruke u slaganju rostera. On odmah trejda sve dugogodišnje ugovore za pickove, amnestira Scolu i nakrca se s mladim igračima i neprovjerenim potencijalima u Ašiku i Linu. Jedna od najgorih momčadi lige je složena, a Gee u svom previewu sezone piše da je Morey šarlatan kojeg treba što prije potjerati. Međutim, stiže poziv iz Oklahome. Morey napokon ima svoju zvijezdu i doveo ju je za kikiriki. Jeremy Lamb, Steven Adams i top-20 zaštićeni pick Dallasa (od 2018. nezaštićen) su bili potrebni da se dovede James Harden. I za kraj, prije par mjeseci, Dwight Howard, čovjek kojeg je Morey toliko jarko želio dovesti sezonu prije, izabire Houston kao svoj novi dom.
    Jedina pouka koja se može izvući iz primjera Rocketsa – mili moji, sreća i upornost su jako bitni, kako u sportu, tako i životu.

    Ovdje u komentarima se recimo govori da Sixersi čekaju da im se Fortuna smiluje. E moj Wade, ni deset božica im ne bi pomoglo da su nastavili istim putem. Do dolaska Hinkieja su bili potpuno nebitni, a sad će u par sezona imati sjajnu priliku da naprave ozbiljnu momčad. Pa San Antonio Spursi su ljubimac većine zagriženih NBA fanova, ali mnogi zaboravljaju način na koji je jedan mag kao Poppovich došao do Duncana. Da, odgovor je očit. Tankiranje.

  13. #BeWell

  14. Samo sam htio reci da tankiranje nije jedini put do izgradnje dobre fransize.

  15. kao jedan fan Philadelphije htio bi samo reći da je već svima bio pun k…c tih ekipa koje svake godine uđu kao 7. ili 8. u playoff i onda ih netko nabrzinu nakanta. još kad ekipu slažu i vode likovi kao Thorn i Collins, majko mila.

    Hinkieju i Harrisu dižem spomenik. Pogotovo Harrisu, ne vjerujem da ima puno vlasnika koji bi dopustili takvo rasturanje ekipe i rušenje cijene vlastitog proizvoda. Čovjek ima viziju i vjeru 🙂

    ovu sezonu će biti apsolutno užasni, ali gledat ću ih s puno većim užitkom nego npr. prošle. umjesto totalno besmislenog lova na playoff bez ikakvog plana, ideje, mladih igrača, ikakvog optimizma, gledat ću mladu ekipu kojoj je ova godina praktički jedan veliki trening kamp. puno mi zanimljivije zvuči promatrati razvoj MCW-a, Noel, Wrotena i ostalih nego gledati Wilkinsa, N.Younga, K. Brown i ostalu plejadu spodoba od prošle godine.

  16. @ Gee slažem se s tobom…i po meni je američki način puno bolji od europskog. nije uopće sporno da nijedna europska liga ne nudi takvu izjednačenost. isto tako, slažem se da se košarka igra 5 na 5 i naravno da tu pojedinac igra puno veću ulogu nego u nogometu ili footballu…

    ne znam da li si me shvatio…nisam ja išao u smjeru da bi trebalo ukinuti draft. to bi bilo smiješno. vjerojatno bi sve potencijalne zvijezde karijeru nakon faksa počinjale ili u Lakersima ili u Knicksima 😉 draft je odlična stvar. i lutrija je jako dobra stvar jer da ne postoji bilo bi degutantno gledati borbu za najgori omjer (siguran sam da bi uskoro netko napao i omjer 0-82 ;-))

    ja bi recimo svima koji ne uđu u playoff dao iste šanse za 1. pick. znači imamo 14 ekipa koje se nisu plasirale u playoff i svaka ima 7,14 % šanse za osvajanje lutrije. to je jedno od jednostavnijih rješenja…puno je tekstova napisano na tu temu i ima stvarno zanimljivih ideja…

  17. lupetam jer o NFL neznam više manje ništa, ali nije li QB bitniji od bilo kojeg individualca u NBA?

    što se tiče SAS i tankiranja – te godine im je robinson slomio nogu, a i sean elliot je više neigro nego igro, chuck person isto nije igro pa ne znam kolko je bilo pravo tenkovanje.

  18. Ne, eventualno se može povuć paralela između njega i rasnog kreatora tipa LBJ ili Durant ako je QB svemirac tipa Manning, ali QB je praktički pozicija ista kao i jedinica u košarci. Ako imaš cara, onda ti je lako, ali bezbroj je primjera momčadi koje s prosječnim QB-om ostvaruju sjajne uspjehe. S druge strane, ako taj QB nema liniju ispred sebe koja ga može čuvati, uzalud mu sve. Po meni su te osnovne linije (5 na crti u napadu, prednjih 7 u obrani ako pričamo o footbalu) ključne i osnova svega, kao i centri odnosno visina u košarci – ako imaš kvalitetu u tim segmentima, imaš temelje. Ako nemaš, onda ti treba svemirac na nekoj od ostalih pozicija da budeš konkurentan.

    Što se tiče ideje o tome da sve momčadi u lutriji imaju iste izglede, nemam ništa protiv toga, ali ne mislim da bi se time nešto naročito dobilo, dapače. Strah me da bi dobar dio ekipa koje se bore za osmo mjesto izgubio volju i odlučio da im je lutrija i povećane šanse za talentom tipa Wiggins pametniji izbor od toga da završe deveti, što bi ubilo čar završnica sezone koji se uglavnom vrti oko upravo tog lova na zadnje mjesto ili dva u obje konferencije. To bi se sigurno događalo kad bi svi imali iste izglede, dakle možda bi takav sistem dodatno potaknuo tankiranje bez obzira što bi one s dna imale manje razloga biti grozne – mislim, te ekipe su u startu loše i to što se skidaju do kraja umjesto da glume nekakvu vjerodostojnost u stilu Bucksa ne bi ništa značajno promijenilo jer bi i dalje ostale u lutriji. Kad već imaš 5-6 loših ekipa koje po defaultu ciklusa i smjena generacija ionako moraju biti loše, zašto bi riskirao imati ih 8 ili 9 samo da se broj poraza ravnopravnije raspodijeli?

    Trenutni sistem je ionako dovoljno pošten – toliko rijetko se dogodi da momčad s najgorim omjerom dobije prvi pick da se tu već slučaj brine za određenu razinu poštenja. Za ostalo se brine sposobnost – ako je ta franšiza za kitu, onda će joj talent ionako pobjeći i neće od njega imati koristi.

    Meni je dovoljno da se Finale vraća na 2-2-1-1-1 format, bravo Silver.

  19. Spurse su te sezone poharale mnoge fantomske ozljede.

    @ sickre haha, u redu je. A ja sam samo htio reći da su Rocketsi bili na putu tankiranja kad im je upao poklon u ruke, dijelom i zbog Moreyjeve upornosti da dovede Hardena prijašnjih godina.
    Sixersi nisu neka top FA destinacija pa im glavni način osnaživanja momčadi leži u draftu i tradeu. Mislim da su Holidaya odlično unovčili te još bolje se pozicionirali za nadolazeći jaki draft.

  20. slažem se sa većinom stvari…svaka promjena donosi neke dobre stvari, ali donosi i nove probleme. kako niti jedan sustav nije savršen tako nije ni ovaj (niti će ikad biti)…

    inače Steve Kerr je imao zanimljiv tekst o tome:

    http://www.nba.com/2013/news/08/12/morning-tip-steve-kerr-guest-column-fixing-the-nba-lottery/index.html

  21. Meni ovo što 76ersi rade nije nikakav put za nešto bolje. Evo zadnji primjer tko je rastavio franšizu u komade je Jordan svoje Bobcatse koji su bili u doigravanju. Šta mu se dogodilo, nekoliko lošijih draft pickova i pad u zaborav da se cila liga šprda s njim i kompletnom franšizom. 76ersi su za sada napravili najjednostavniju stvar koju gotovo svatko može napraviti, razbili kompletnu momčad i krenuti od doslovno nule. Šta će im to donit, nitko ne znam, pa čak ni oni sami, hoće li pogodit Adama Morrisona, Odena ili Duranta, šta će biti s Noelom, itd. Njihova odluka se svodi da će birati igrače koji još nisu odigrali minute ozbiljne košarke, nije poznato hoće li uopće ti igrači izać odmah na draft, hoće li imat kakvu ozljedu, itd.

    Spursi su na rosteru imali već franšizni talent, te gomilu ozljeda kroz sezonu (sad kakve su one bile, nebitno)

  22. Kada ide Central, sigurno prepravljaš probleme sa spacingom zbog Smithove epizode 🙂


Leave a comment

No trackbacks yet.