ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Oct/134

CENTRAL

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada - Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan - za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George - kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla - Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine - povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija - Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano - taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave - Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti - dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane - ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi - poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće - obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi - Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija - s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe - to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu - uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava - nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave - kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte - stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali - pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako - Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja - ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti - dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene - ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.

Posted by Gee_Spot

Comments (4) Trackbacks (0)
  1. Može li neki tekst o očiglednom napretku i izrastanju Anthony Davisa u ekstraklasu?

  2. Ne moze, preruzan je..

  3. @mentalist – čini mi se da ima post ili dva ranije o obećavajućim mladim igračima i davisa se dosta spominje pa baci pogled, ako već nisi 😉

  4. hoće li biti ove godine fantasy? tj. hoćemo li i mi moći? 😀


Leave a comment

No trackbacks yet.