ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

17Jan/1419

NCAA TOP 16

S novom godinom krenule su i one bitne utakmice, konferencijske, u kojima će većina momčadi konačno zaigrati s nekim dostojnim protivnikom. Današnji rankingsi tako se baziraju prvenstveno na učincima u prvom dijelu sezone u kojoj svi značajniji programi sebi namještaju povoljan raspored, zbog čega sam puno veći naglasak nego inače stavio na snagu rasporeda. U odnosu na prethodni mjesec iz top 16 ispalo je čak 4 momčadi, što je još jedan indikator da gledamo izuzetno neizvjesnu sezonu u kojoj realno imamo desetak izazivača sposobnih otići do kraja ako im se poslože forma i raspored. Dodaj to fenomenalnoj draft klasi i postaje očito kako nas čeka ožujak za pamćenje.

1. WISCONSIN

Badgersi su godinama uvijek negdje u kombinacijama za vrh, ali ne sjećam se kada su imali ovakvu generaciju koja igra izuzetno učinkovitu i istovremeno lijepu košarku usprkos klasičnom pilanju Bo Ryana s napadom od 35 sekundi i patološkom čuvanju lopte. Dekker je pravi, kompletni hakler, Burst tricaški specijalac prve klase, a Jackson rasni NCAA combo bek sposoban smisliti poene kada sve drugo stane. Kvragu, čak im je i centar Kaminski prije svega šuterski specijalist (stretch visoki uvijek je sastavni dio Ryanova napada), a tu je i Gasser kao još jedna dokazana spot up opcija. Šuterski su jednostavno briljantni na svih pet pozicija u udarnoj petorci što otvara prostor i za ulaze Dekkera i Jacksona i daje im balans potreban za trajanje u turniru. Imaju dužinu i discipline za igrati obranu i teško im je naći manu osim one očite, a ta je da nisu najatletskija momčad u NCAA i da uvijek postoji mogućnost da ih protivnik, posebice ako ima dužu klupu, pretrči. Međutim, to mogu samo najbolji programi, ako niste spremni i nadahnuti kao što je to bila Indiana koja im je nanijela prvi poraz u sezoni neku večer, bit ćete izrešetani.

2. SYRACUSE

Prije početka sezone pitanje je bilo samo može li novi bekovski par, brucoš Ennis i lanjski treći bek Cooney, ponijeti teret koji su nosili MCW i Triche, a sudeći po tome kako ‘Cuse gazi sve pred sobom, odgovor je potvrdan. Istina, ovih njihovih 17-0 bazirani su na najlakšem rasporedu u naših top 16, ali treba i dobiti sve te utakmice na ovako uvjerljiv način. U Boeheimovu zonu i iskusne Faira i Christmasa kao njene glavne aktere ne treba sumnjati, u igraču druge godine Grantu imaju i potencijalni bonus (momak je iskočio u prvi plan ozljedom trećeg visokog Colemana i atleticizmom se nametnuo kao NBA potencijal), a tu je i Keita kao još jedan neboder u sredini (ili bi bolje bilo reći baraka obzirom na drvene ruke koje služe samo za bananiranje), tako da se narativ za ostatak sezone ne mijenja – i dalje sve ovisi o Ennisu i Cooneyu. Nastave li gađati tricu s 40%, redovno dolaziti na liniju slobodnih, otvarati prostor sugiračima i igrati klasični ‘Cuse presing na loptu i to sve bez pomoći klupe, eto narančastih na još jednom Final Fouru.

3. ARIZONA

Wildcatsi su zanimljiv slučaj, po mnogima najbolja NCAA momčad do sada zbog podjednako dobre obrane i napada, kao i zbog toga što su igrali jedan od težih rasporeda usrkos kojemu su trenutno na 17-0. Samo, ako smo nešto naučili svih ovih godina, to je da treba biti skeptičan prema Pac-12 momčadima, ako zbog ničega drugoga onda zbog lakšeg konferencijskog puta koji je pred njima od onoga koji čeka zvučna imena NCAA košarke na Istočnoj obali. Također, iako imaju učinkovit napad, on je dobrim dijelom baziran na skokovima u napadu, što često znači da ih jedan nezgodan matchup može vrlo brzo koštati momentuma, a to je gadno posebice u vrijeme turnira. Obrana ulijeva puno više povjerenja, ali ni ona nije elitna. Plus, lukavo su složili i raspored u prvom dijelu – iako su igrali protiv Baylora, San Diego Statea, Floride, Dukea i Michigana, sve redom momčadi koje su gotovo sigurne za NCAA turnir, što je podatak kojim se može pohvaliti malo tko, ni jedna od njih nije vrhunska (Duke ima ozbiljnih problema s obranom i na rubu je ispadanja iz top 16, a Florida i Michigan su također tu negdje na granici).

Uglavnom, kod njih sve ovisi o tome koliko će tijekom turnira moći dominirati u reketu na leđima kvalitete unutarnje linije (u Gordonu, Ashleyu i Tarcewskom ne samo da imaju tri NBA potencijala koja čine odličnu tročlanu rotaciju pod košem, već ih često koriste i zajedno, s Ashleyom koji je najbolji šuter s poludistance kao trojkom, čime dodatno pojačavaju ionako veliku i skakački moćnu petorku), odnosno koliko će solidni junior Nick Johnson moći držati formu i all-round učinak na razini koja ga trenutno stavlja u konkurenciju za igrača i petorku godine (da je malo bolji atleta i on bi bio puno više na NBA radarima, ovako je upitno može li biti išta više od još jednog Orlanda Johnsona na sljedećoj razini).

4. KANSAS

Obzirom na toliko koliko se pažnje posvećuje Wigginsovim manama i porazima Jayhawksa, čovjek bi pomislio da je Selfova momčad olupina kojoj nema spasa. Čak 4 poraza u onom prvom revijalnom dijelu sezone i score 9-4 nisu baš idealni, ali kad uzmemo u obzir da su gubili s prosječno 4 razlike, da su im nositelji tri brucoša (četiri, ako u jezgru uračunamo i combo beka Masona koji ima bitnu rolu kao treći bek) i da je izuzetno važni igrač treće godine, play Tharpe, u sezonu ušao ozljeđen te je prvih mjesec dana hvatao formu, jasno je kako Self ovdje stvara nešto potencijalno opasno.

Uostalom, činjenica da se većina stručnjaka slaže kako imaju dva od tri najbolja prospekta u jednoj fenomenalnoj generaciji govori sve što treba znati, zar ne? Kako Embiid i Wiggins iz utakmice u utakmice rastu, rastu i šanse Kansasa, tako da će za ovaj najvažniji dio sezone biti dobiti konstantne partije od bekovskog trojca Tharpe-Selden-Mason. Ovaj prvi je s vremenom došao na svoje i u prve tri konferencijske utakmice odigrao je fenomenalno, pomogavši Jayhawksima da dođu do tri pobjede, ali brucoši Selden i Mason morat će pružati puno konstatnije partije misle li pomoći momčadi da realizira potencijale.

5. OHIO STATE

Thad Matta je još jednom izvukao defanzivni maksimum od talenta kojega ima na raspolaganju i Ohio ima uvjerljivo najbolju obranu od svih ovih top 16 momčadi. Problem je što taj talent baš nije nešto specijalno, a nije da imaju i dubinu – nakon 13-0 u prvom dijelu sezone, Buckeyesi već imaju 2 poraza u konferencijskim bitkama, doduše protiv 6. i 7. momčadi na ovim rankingsima, što govori sve što treba znati o konkurenciji u Big Tenu (tu je još i Wisconsin i lanjski finalisti Wolverinesi).

Startna petorka im je solidna i prije svega iskusna, s dva seniora i tri juniora, i dok uspijevaju pogoditi dovoljno skok-šuteva i kontrolirati loptu uvijek će biti u igri zbog obrane. Međutim, bez ikoga na klupi vrijednog spomena i s manjkom kreativaca koji mogu razbiti protivničku defanzivu, teško ih je vidjeti kao momčad koja može pobjeđivati u nizu, što je u ovo doba godine ključno. Teško, ne i nemoguće.

6. MICHIGAN STATE

U prvom dijelu sezone imali su samo jedan poraz, ali ruku na srce i samo jednu pobjedu vrijednu spomena, onu protiv Kentuckya. Stvari se popravljaju od kada su počele ozbiljne utakmice, trenutno su na 5-0 u konferenciji uz standardno dobre igre Applinga i Paynea (koji je doduše propustio zadnje dvije zbog problema sa stopalom, ali bi trebao biti spreman već za sljedeći susret ovaj vikend). Izzo sve manje koristi klasičnu petorku s dva visoka i praktički igra s pet vanjskih obzirom da je Payne, valjda u pripremama za NBA rolu, odlučio živjeti na perimetru i pretvoriti se u stretch visokog (u prve dvije sezone nije pucao trice, lani ih je pucao jednu po utakmici, a sada je na skoro tri projektila po susretu koja gađa s preko 40%). To je dobro, jer otvara vrata Harrisu za ulaze koji su postali njihovo glavno oružje, iako je učinak budućeg lutrijskog picka dobrim dijelom poljuljan zbog netipično lošeg šuta za tri (30%). Uglavnom, obrana po kojoj su poznati više nije toliko dominantna, a napad je klimav kad god ne igraju u idealnoj postavi. Što je nažalost često jer je uz stopalo Paynea upitnik i nad Harrisom, koji je (odigravši i lani većinu sezone ozljeđen), u prosincu propustio određeni broj utakmica zbog problema sa zglobom koji navodno još nije u idealnom stanju. Dakle, ako budu pravi u pravom trenutku bit će opasni, ali manjak slashera i ozbiljnih igrača u sredini stavlja ozbiljan upitnik i nad ovu Izzovu generaciju.

7. IOWA

Netipična momčad bez NBA prospekta, čak i bez klasičnog lidera u liku nekakvog combo beka, koja se oslanja na rotaciju 8 ratnika, ima fizikalije i iskustva na svim pozicijama i uglavnom ovisi o tome koliko će uspješno gađati tricu. Dubina im omogućava da igraju brže nego što bi jedan autsajder trebao (obično momčadi bez vrhunskog talenta forsiraju igru sa što manje napada), ali to je zato što u tranziciji njihova obrambena agresivnost najviše dolazi do izražaja. Zeznuta svi-za-jednoga momčad koja ima balans u svim linijama.

8. VILLANOVA

Nadahnuti pobjedom nad Kansasom prošetali su se prvim dijelom sezone, razbivši zube jedino na Syracuse. Teži dio rasporeda u konferenciji za sada su izbjegli, imaju 4-0 i očita su turnirska momčad, ali i očiti ovisnici o jednom faktoru, postotku šuta za tri. Obrana je solidna, slično Iowi oslanjaju se na fizikalije, iskustvo i dubinu, ali puno su ovisniji o tome da ubacuju trice (čak 4 startera im pogađaju više od 1 po utakmici).

9. IOWA STATE

Treća ekipa za redom koja živi od trice, s tim da u momčadi Freda Hoiberga doslovno ne možete doći do minuta ako niste u stanju pogoditi otvoreni šut s perimetra. Dapače, Cyclonsi su od ove tri ekipe najklasičniji ubojica divova jer, osim gomile ispaljenih i pogođenih trica, igraju klasični presing na loptu koji rezultira gomilom ukradenih lopti. Nemaju ni približno duboku klupu, a posebice su uskraćeni u skoku jer nemaju poštenog visokog igrača, ali imaju možda dva najtalentiranija igrača u ovom trolistu s drugom Iowom i ‘Novom, sjajnog slashera Kanea koji je obranom i ulazima pokretač svega u napadu, te point-forwarda Nianga, haklera koji ove sezone još nije na šuterskog razini kao lani kad je bio brucoš, ali zato stalnim kretanjem, asistima i obranom iskazuje čak i NBA potencijal.

10. CREIGHTON

Doug McDermott trpa kao blesav, njihova uigrana jezgra lakoćom dolazi do otvorenih šuteva za tri, ali klasični manjak atleticizma opasno ih limitira. Nisu igrali ništa specijalno prvi dio, a ni ovih 5-0 u konferenciji nisu toliko impresivni uzmemo li u obzir razvodnjeni Big East. Jednostavno, ako im ne upada šut iz vana, nemaju se na što osloniti, u obrani nema ni visine ni mišića, a na rosteru nema ni poštenog slashera s loptom koji može uzeti stvar u ruke kada dođu do zida. Ali hej, bitno da je tata sina ubacio u NBA i još jednom u konkurenciju za MVP titulu.

11. OKLAHOMA STATE

Smart igra fenomenalno, sve sumnje u njegove playmakerske i šuterske sposobnosti su otklonjene i čovjek je u ovom trenutku ne samo najbolja jedinica klase i sigurni top 5 pick, već i prvi kandidat za igrača sezone. Jasno, pod uvjetom da Oklahoma State ostvari dobar rezultat, što postaje sve upitnije – Nash nije dovoljan pod košem, posebice sada kada se ozljedio startni centar Cobbins (praktički jedini pravi visoki na rosteru strgao je ahilovu i gotov je za sezonu), što znači da su doslovno postali tek još jedna momčad koja ovisi o količini ubačenih trica da bi dočekala idući dan. I to nije loše obzirom da u Brownu, Forteu i Clarku imaju tri vanserijska šutera s perimetra, ali definitivno nije dovoljno da bi Smart mogao računati na veće uspjehe.

12. KENTUCKY

Slično Kansasu, oni su također prolazili fazu uigravanja u prvom dijelu godine gdje su dolazili do neplaniranih poraza u pokušajima da uigraju svu ovu gomilu brucoša. Nažalost, Calipariu to još nije pošlo za rukom, napad igra sve bolje, ali obrana šteka usprkos blokeru poput Cauley-Steina u sredini. Randle je double-double mašina, Young odličan šuter kakav im je trebao, ali braća Harrison morat će dići igru na višu razinu ako misle do Final Foura – play Andrew ima više izgubljenih od asista, a šuter Aaron tricu gađa ispod 30%. Za drugu najbolju klasu brucoša Wildcasta u povijesti, to jednostavno nije dovoljno dobro.

13. LOUISVILLE

Nakon što se potvrdilo da neće biti lako nadoknaditi gubitak Sive i Dienga, sada su ostali i bez Behanana kojega se Pitino ipak odrekao zbog problematičnog ponašanja prije početka sezone. Manjak tri lanjska stratera nije lako nadoknaditi usprkos dubini koju imaju, u oba smjera su za klasu slabiji, ali posebice je bolan pad u obrani koja bez presinga Sive i blokada Dienga nije ni sjena one šampionske.

14. WICHITA STATE

Namjestili su si netipično lagan raspored za momčad koja ne igra u velikoj konferenciji (praktički, takve uvijek vole igrati protiv velikih programa u prvom dijelu kako bi testirale vlastite domete), što prije svega govori da su ih ti isti programi izbjegavali jer ih jednostavno ne žele vidjeti prije turnira. Ovo je ista ona žilava momčad koja je lani igrala Final Four i koja bi se do turnira mogla plasirati bez poraza (na 13-0 iz prvog dijela sada su dodali i 5-0 u konferenciji), što ne znači da su najbolji u NCAA, ali znači da s njima nema zezancije – imaju visinu, mišiće, rotaciju od 8 igrača, žilavu obranu i Earlya koji će uvijek nešto zabiti s bloka. Ipak, manjak trice za ovako dobar program bode u oči, bez barem prosječnog vanjskog šuta teško će ponoviti lanjski rezultat.

15. DUKE

Napad je očekivano fantastičan, odnosno barem je bio takav dok nisu krenule ove teže konferencijske utakmice (sada su pali iza Creigthona). Problem je obrana, odnosno nedostatak iste – coach K. forsira nisku postavu s Parkerom na četvorci kako bi dobio spomenutu kvalitetu prema naprijed, ali bez poštene unutarnje linije i bez stopera na ostalim pozicijama jednostavno je nemoguće braniti se. Stoga je Duke prigrlio ovo što je i u zadnje vrijeme Parker dobiva čak više minuta na petici nego na trojki. Zanimljiv eksperiment, kao i cijela ova sezona koja ipak po svemu sudeći neće donijeti ozbiljne rezutate – igrati bez skoka i ikakvog oblika obrambenog pritiska u ovakvoj košarci u kojoj je kontakt stalan jednostavno je besmisleno.

16. PITTSBURGH

Skoka i kontakta zato ne nedostaje Pittu, koji na krilima tri veterana, šljakera pod koševima Zanne i dva swingmana Wrighta i Pattersona koji konstatno napadaju obruč, živi od poena u reketu i solidne obrane. Ne pada mi na pamet ikada se pouzdati u momčad Jamiea Dixona, ali ovaj Pitt, kao i mnogi do sada, stvarno djeluje opasno. Dok ne dođe turnir.

NA RUBU ULASKA U 16

VIRGINIA – Slično kao i mnoge ranije spomenute veteranske ekipe, ovise o snazi i iskustvu te dominaciji u skoku. Razlog zbog kojega nisu u top 16 je bezvezan napad i manjak šuterske kvalitete.

MICHIGAN – Kako Robinson i brucoš Walton, nasljednik Burkea, dižu razinu igre, rastu i njihove šanse za povratkom u top 16, ali nakon što se saznalo da su McGaryeve loše igre ove sezone rezultat problema s leđima zbog kojih je već neko vrijeme na ledu, jasno je da im je plafon manji od očekivanoga, ako ne i potpuno srušen.

ISPALI IZ TOP 16

UNC - Solidno su igrali prvi dio godine, ali raspali su se početkom ozbiljne sezone, usput saznavši da ostaju bez pomoći PJ Hairstona (izbačen iz programa zbog izvan-nastavnih aktivnosti), nominalno najboljeg igrača bez kojega im ozbiljno padaju šanse da uđu među 64 (što je vidljivo i iz tri poraza na otvaranju konferencijskog programa). Hairston se skrasio u NBDL-u i netko će mu, valjda prije svih Dallas, do kraja sezone zasigurno dati šansu jer radi se o čovjeku koji je u svim projekcijama prije sezone bio pick prve runde. Osim što su ostali bez plafona, odricanjem od njega Williamsovoj družini srušili su se i temelji jer sve što su gradili, gradili su očekujući da je uskoro njegova trica nadograditi solidnu energiju ostatka momčadi.

VCU - I dalje su u klasi plutajućih mina i njihov presing i dalje je najučinkovitiji u NCAA, ali napad je užasan, bez šuta i konstantnog pritiska u sredini.

FLORIDA - Još jedna solidna veteranska ekipa, netipično za Gatorse bez NBA talenta, ali sa žilavom kolekcijom igrača duž petorke. Problem je, naravno, napad, odnosno premalo šutera na rosteru, kao i ogromna količina izgubljenih lopti – kada na parketu nema generala Wilbekina, njihova nesposobnost driblanja je fascinantna za ovako ugledan program (Chris Walker može ispraviti veći dio problema kao rasni atleta i lutrijski talent, ali još nije dobio dozvolu za igranje od NCAA).

MEMPHIS - Momčad koja pliva u osrednjosti, bez poštenih visokih za složiti kvalitetnu obranu, bez poštenih šutera da ima opasan napad. Najgore od svega, usprkos hrpi atleta, nisu u stanju doći ni na liniju slobodnih. Sigurni su za turnir, ali značajniji rezultati će opet morati pričekati.

TOP 10

Ovaj put sam odlučio složiti listu top 10 prospekata po formuli sličnoj onoj koju koristim prije drafta prilikom određivanja vrijednosti igrača, doduše s nešto šturijim podacima o atleticizmu i fizikalijama pošto nemamo rezultate combinea. Ali, uzevši u obzir osnove, box score učinke i vještine iskazane kroz njih, i usporedivši ih sa sličnim igračima koji su danas u NBA, došli smo do neke okvirne IOR ocjene koja je krojila poredak izbacivši ovih 10 imena od 50-ak koji su ušli u izbor, a potencijal im je određen u odnosu na ono što su u stanju ostvariti već prve godine. Tipa, ako su već u prvoj godini u stanju ostvariti učinak trećih opcija, a po svemu što znamo prvih 5 imena na ovoj listi za to su sposobni, onda im ne gine duga i plodna karijera, što znači da nas čeka draft koji će, pod uvjetom da se svi odluče za NBA, donijeti barem 4-5 all-star igrača. Sad, gledajući desetak godina unazad to ne odskače previše od prosjeka prosječnog drafta, što znači kako su očekivanja narasla što zbog konstantnog hypanja, što zbog činjenice da su tri zadnja drafta uz časne iznimke bila poprilično tanka (po do sada viđenom) pa se ovaj čini kao uskrsnuće. Iako je dubina ponude ovom prilikom pristojna, očito je kako će percepcija ove generacije ovisiti prije svega o plafonu ovih prvih top 5 pickova - tek nakon nekoliko godina, a posebice iskoči li još neki all-star iz pozadine što se gotovo uvijek dogodi, moći ćemo reći da je ovo najbolja klasa nakon 2003.

1. Andrew Wiggins – Apsolutno najbolji obrambeni igrač u ponudi, ovo što on prezentira na boku u rangu je partija Michaela Kidd-Gilchrista i to je za sada najveći plus. Mislim, momak je godinu mlađi od prosjeka klase, ali očita je zrelost u shvaćanju igre. Istina, svi smo po hypeu očekivali tipa koji će trpati preko ruke od kud se sjeti, međutim zaboravimo li na to, ostaje nam kompletan košarkaš bez loše strane, koji se još mora popraviti kao asistent i šuter, ali koji zato igrom u oba smjera dominira vanserijskim atleticizmom i čistom košarkaškom elegancijom.

2. Joel Embiid – Da nema Wigginsa i Parkera, Embiid bi bio ovogodišnja verzija Noela i Davisa, prototip petice neograničenog potencijala za kojim slini većina franšiza. Kao i Wiggins nema rupe u pogledu vještina, kompletan je igrač (što je sjajno obzirom da je košarku otkrio prije tri godine, znači imamo pred sobom prirodni talent rođen za igranje s narančastom loptom) i, ono što je zastrašujuće, ima okvir i visinu rasne petice. Mislim, kad smo zadnji put imali centra koji može zabiti licem i leđima, razigrati, trčati, skakati i zalijepiti bananu kad se sjeti? Od svih top prospekata zadnjih godina jedino se Oden može približiti ovim okvirima, s tim da nije bio ovako fluidan atleta, nije imao taj kreativni gen na vrhu posta i posebice nije imao ovako meku ruku. Jedini problem u ovom trenutku je što Embiid igra premalo minuta i nije takav doslovni centar kakve su inače punokrvne petice s pedigreom, ali kako mu Self bude povećavao minutažu i odgovornosti, jasno je kako će rasti i šanse da postane broj 1. Kao što odavno znamo, franšizni centri ne rastu na grani - ne pokažu li Wiggins i Parker sposobnost potpune dominacije, Embiid bi trebao isplivati kao neprikosnoveni prvi pick.

3. Jabari Parker – Suluda učinkovitost obzirom na ogromnu potrošnju malo je u zadnje vrijeme pala, Parker u novoj godini izgleda kao smrtnik, ali obzirom na kontekst nema mu se što zamjeriti. U prvom dijelu sezone vidjeli smo o kakvom se kompletnom napadaču radi, čovjeku koji će obzirom na konstituciju biti i odličan skakač i solidan all-round igrač na poziciji, posebice ako bude igrao trojku u NBA kako očekujemo.

4. Marcus Smart – Kada se priča o ovoj generaciji, prva trojica se obično ističu kao posebne klase, ali Smart je jednako kompletan igrač kojem je all-star karijera gotovo suđena, ovakvi učinci uz ovakvu odgovornost, igru u oba smjera i all-round korisnost jednostavno su fascinantni, posebice za poziciju jedinice.

5. Julius Randle – On nije na ovoj razini jer nije svemirski atleta za poziciju što se posebice osjeti u obrani, ali nije ni tek obična double-double mašina, zna napasti s loptom s visokog posta što je ključno za razvoj u nešto više od šljakera. Kažem, atletski pokazatelji ne fasciniraju, kao ni šuterski raspon, ali energija u kombinaciji sa solidnom razinom realizatorskog talenta gotovo da garantiraju produktivnu četvorku, također vrlo vjerojatno all-star dometa.

6. Aaron Gordon – Iako to pokušava biti, nije stretch igrač, a niti kreator. Ne znam zašto usporedbe s Marionom nisu češće, ali njegova trka, skok, energija i izuzetan pristup u obrani prizivaju upravo Matrixa. Nema kreativnu crtu, tako da je teško prognozirati all-star dosage, ali s njim dobivate NBA igrača makar za rotacijsku ulogu (nevjerojatno, ali još jedan rookie koji se ubija u obrani, dokaz da je ovo stvarno posebna generacija).

7. Noah Vonleh – Ne igra konstantno u napadu, zasigurno dobrim dijelom i zbog nedostatka podrške, ali njegov pristup i borbenost su svaku večer na mjestu. Fantastična kombinacija fizikalija i atleticizma, šljakerskog mentaliteta i napadački kompletnog arsenala koji još treba brusiti, ali koji je neosporan. Iako sada možda ne izgleda tako, Vonleh ima predispozicije biti all-star klasa, dok je u ovom trenutku tek startni materijal jer još nije pokazao da može biti nositelj koji kombinira potrošnju i učinkovitost.

8. Gary Harris – Kompletan bek koji je nakon lanjske šuterske briljantnosti ove sezone prigrlio ulogu slashera i pokretača, spoji li oboje na idućoj razini imat ćemo još jednog kvalitetnog startera, u najgorem slučaju odličnog trećeg beka.

9. Sam Dekker – Nije atleta poput tamnopute braće, ali Dekker je još jedan kompletan igrač sposoban pomoći u svakom segmentu igre koji uz to ima možda i najljepši šut u NCAA košarci, što mu garantira mjesto na NBA rosteru pa makar nikada ne nametnuo all-round stranu koju malo podsjeća na Gordona Haywarda. Nisam siguran da je starter na sljedećoj razini, ali rotacijski igrač u pravim rukama? O da.

10. Kyle Anderson – Istina, igra na UCLA, ali nije da samo pumpa brojke protiv loše konkurencije, momak je jednostavno kompletan igrač koji manjak brzine skriva pametnom igrom. Pokazao je da može držati i skok i gurati se u sredini, što je ključno jer će u NBA vjerojatno igrati četvorku u manjoj roli, a ne playmakera u glavnoj. Ali, sama činjenica da je toliko raznovrstan čini ga sigurnim dobitkom, naravno, u pravim rukama. U krivima, vrlo lako bi mogao biti neupotrebljiv.

Posted by Gee_Spot

Filed under: bball Leave a comment
Comments (19) Trackbacks (0)
  1. Sto mislis o Dante Exumu? Da li je hype tu opravdan, mislim nema puno materijala njegovih, ima ona snimka nike hoop summita, i eventualno koji susret te lige u kojoj sad nastupa, ali dal’ je momak dovoljno zreo sad odma za NBA ili bi mu bilo pametnije da ode jednu godinu na koledž, to pitanje stoji za vecinu brucosa sadasnjih, da li bi im bolje bilo jos jednu godinu ostati na koledžu te usavrsiti svoju igru?

  2. Pa zbog svega toga što si naveo trudim se ne misliti previše o njemu, vjerujem da je dobar ako većina stručnjaka tako kaže, ali nemam čak ni brojke pa da na osnovu njih donesem neki zaključak. Kad bi otišao godinu na koledž, e to bi svakako pomoglo prije svega nama, ali ako je stvarno toliko dobar, njemu je svejedno. Uglavnom, stay in school pristup je uvijek dobar osim u slučaju najvećih klasa, njima je svejedno gdje stječu iskustvo. I to ne mislim da je dobar samo za igrače, već i za klubove jer ostavlja manje šanse da pokupe mačka u vreći obzirom na veću bazu podataka koju stignu složiti.

  3. Ostanak Wigginsa i Embiida još jednu godinu na koledžu da ili ne?

    Na Duke dolazi rasni centar sljedeće godine, mislim da bi Jabari s njim pregazio ligu 😀

  4. Šarić će se gotovo sigurno ove godine prijavit na draft.Što misliš gdje je on u ovoj klasi?

  5. Znam da ne pratiš baš euro-košarku ali što ti se čini od ovih balkanskih zvjezdica za koje se pretpostavlja da će izaći na draft – na mock draftovima Šarić varira od 8. do 24. mjesta, s tim da je uglavnom u lutriji, Hezonja je isto tako između 11-og mjesta i sredine dvadesetih, Micić pretkraj prve runde i Nurkić oko 25. mjesta.

    Uz to što većina skauta Nurkića nije ni otkrila, a oni koji jesu su oduševljeni brojkama.

    Naravno, ako budu izabrani i dođu u NBA (pitanje je kakve otkupne klauzule imaju itd), meni se čini da se svima smiješi NBDL

  6. @ lenard – U njihovom slučaju dobro je i jedno i drugo, kako hoće, karijera i milijuni im neće pobjeći. Obzirom da mislim da i dalje imaju ozbiljne šanse za FF, ne vidim razloga ako ostvare značajan rezultat da se vraćaju i do sada nisam naišao na ni jedan relevantan izvor koji bi tvrdio drugačije. Duke dogodine dovodi ne samo najboljeg centra u klasi, već i playa, ujedno dvojicu najboljih prijatelja što znači da nas čeka repriza Conley-Oden generacije.

    @ luka – pa tamo negdje gdje ga stavljaju, u sredini prve runde. ja i dalje iskreno ne vidim kakvu bi on rolu igrao u NBA osim šljakera, fino se popunio i mogao bi uz par sezona iskustva skakati i gurati se u reketu s najboljima. obzirom da i dalje gubi gomilu lopti ne vidim tko će ga koristiti kao kreatora, to mu može proći tu u ovoj konkurenciji, a šuterski dio njegove igre je već opjevan, 30% za tricu u ozbiljnim utakmicama kažu da nije baš Mirza

    @ tommygun – mislim da svi znaju za Nurkića jer je u većini mockova već u prvoj rundi, ljudi su oduševljeni njegovom masom i rukom, to je uvijek privlačna kombinacija. nemam neko mišljenje od nikome od ovih imena jer ih nisam gledao previše, ali npr. super su mi od nedraftiranih igrača hakleri poput Bogdanovića ili Gentilea iako sumnjam da imaju atleticizam za NBA

  7. Mislim da Duke, Kansas, Kentucky neće izboriti FF, nekako mi miriše na sezonu u kojoj pobjeđuje taj neki kolektiv sa talentiranim igračima koji ne odskaču baš ono puno od ostatka, tipa Arizona, Michigan State, ‘Cuse i sl.

    Kad pogledam unazad par sezona, najbolji igrači svojih draft generacija su oni koji su ostali barem dvije sezone na koledžu(mislim da ćemo nakon MCW, Lilarda, gledati Marcusa Smarta kako bez problema ima 17p,5a,4s i nosi rookie of the year nagradu…., Embiid ako bi ostao i imao normalnu minutažu, pa da vidimo je li ono za šta mislimo da jeste, franšizni igrač…

    Conley-Oden tipa combo + rasni strijelac poput Jabaria, e to bih volio vidjeti 😀

  8. Da, oni su dio druge runde kako stvari stoje, Gentilea sam više gledao, on je fizički dosta impresivan, al i Nedović je, pa igra kako igra i nemože iz Oaklanda pogodit Pacifik

  9. Nurkica je već dolazio GM Atlante gledati u Zagrebu…

  10. @ Lenard Lillard je bio ROY, ali nije zbog toga najbolji u svojoj draft generaciji…mislim da Anthony Davis to jasno pokazuje ove sezone 😉

  11. govorim o prilagodbi na NBA, tom nekom iskustvu kojeg dobiješ ako ostaneš duže od jedne sezone(što naravno ne mora da znači ali)
    Lilard je igrao na malom koledžu, kad je došao u NBA, već izgrađen igrač, ostalo su finese…

  12. @tommygun
    Sto se Micica tice, njegov plafon u NBA je igrac tipa Vasquez/Dre Miller(sto uopste nije lose), znaci bekap plej, komandant na terenu, half-court napad. Moze jos da popravi sut.
    Sto se tice “nasih”(http://www.youtube.com/watch?v=tZDXdK_wGC0 🙂 ) izdvojio bih Bogdana Bogdanovica iz Partizana koji kida ove godine u Evroligi, mislim da ima fizikalije za NBA dvojku, samo je pitanje da li zeli da ide i sedi na klupi neko vreme.

  13. previše se tu podcijenjuje eurokošarku i neke pojedince. to je velika mana nositelja bloga. nema sumnje da ne možemo stavit znak jednakosti euro i nba, ali količina sprdanja je čisto bila onako s visoka. elitistička pomalo. tipično američka reklo bi se. ne znam po čemu to recimo hayward ima bolje fizikalije od obojice bogdanovića( bojana i bogdana). pitanje je više energetske prirode, ponaljanja, upornosti, a ne fizkalija. btw jedan mario hezonja je za haywarda što se fizikalija tiče michael jordan.

    šarićev pristup košarci je iz dana u dan bolji. danas u sn tvrdi kako nije siguran da će uopće izaći na draft. vjerojatno će čekati zadnji tren. ako izađe mislim da je garantirano lutrijski pick. bez obzira što je ova draft klasa sjajna.

  14. Gee, kakvo je stanje s ona dva brata što pg i sg pozicije, te kakav je hajp skočio oko LaVina – ima li tu materijala?
    Ne znam jel čitaš dnevnu hr. tiskovinu, al u današnjim sportskim ima veliki intervju sa Šarićem i nešto spominje da bi mogao ostat još godinu-dvi u Evropi-Ciboni, mislim da mu je to odličan potez za individualni razvoj (pretpostavljam da neće biti biran u top 10)

  15. Wiggins će bit teški bust
    Embiid franšiza
    Zapantite šta san vam reka

  16. dragič je također ušao u ligu kao čovjek bez šuta, sa epitetom radnika i igrača velike energije pa je evo sad all star kalibar. zato što je strahovito uložio. to radi i šarić i vjerujem da će zbog toga nadmašiti tvoje procjene. dečko je čisti lider. povukao je cijelu ekipu za sobom. takva all round klasa da bude običan šljaker. nema šanse. obrambeno je nezamislivo napredovao. trica koju svi kritiziraju je koliko tolika pristojna. gubljenje lopti je trnutno prevelika želja. to je najlakše popravit. pogotovo kad igraš u kvalitetnijoj ekipi. rijetko je u ciboni bila ovakva kemija i u potpunosti je to zasluga šarića.

  17. Evo ga, zapisa san u crni notes.. Da ne bi smetn’o jel;)

  18. kaže Embiid da nije siguran oće li uopće ić na draft, što ti misliš o tome, konkretno u njegovom slučaju, jel bolje ostat još godinu-dvi ili otić?

    i za Smarta su govorili kako mu je bolje ić lani pa vidimo kako igra ove godine 😀

  19. Ne znam jel itko prati ovaj youtube kanal, ali prejak je:
    https://www.youtube.com/user/DownToBuck/videos

    Kakve opise videa čovjek ima, to je prestrašno 😀


Leave a comment

No trackbacks yet.