ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

16Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Zbog manjeg broja odgledanih tekmi nego inače (do čega je došlo zbog maslina, jedne žene, ogromnih količina piva i visinskih priprema za odlazak na Truckerse) bit će ovo izuzetno kratak osvrt na tjedan, a kako je vrijeme i dalje dragocjeno, krenimo što prije na masline. Pardon, na posao.

TKO SU DRUGI NOSITELJI

Nakon prvog tjedna oduševljeno sam izjavio kako bi vrlo lako druge momčadi Istoka i Zapada, odmah nakon neprikosnovenih Lakersa i Celticsa, mogle biti upravo Bullsi i Jazz. Danas u to više ne sumnjam. Na Zapadu je, doduše, konkurencija za drugu poziciju ogromna, ali ovaj niz utakmica koji su odradili Jazzeri, ta stalna vraćanja nakon dvoznamenkastih zaostataka protiv vrhunskih protivnika, ukrašena herojskim partijama pojedinaca (Millsapove tri trice su valjda već upisane u nove verzije mormonske biblije), otkrivaju nam kako je ova momčad možda u idealnoj godini.

To naravno ne znači da će Jerry Slona dobiti trofej za trenera godine – neće, jer Monty Williams je pick kakav upadne u oko, netko tko je naizgled od momčadi predodređene za podbačaj napravio ratnički stroj koji gazi sve pred sobom. Ono, tipična ljudska priroda. Jerry je ionako tu svake godine, već je pomalo dosadio s tim uspjehom. A nagrada Montyu opravdat će to što nismo vjerovali u Hornetse početkom sezone, proglasimo li ga čudom od trenera objasnit ćemo sami sebi da nismo pogriješili u procjeni, već da su Hornetsima trebala upravo čuda da budu ovako dobri.

Da se razumijemo, i Jazz i Bullsi i dalje imaju ogromne probleme u određenim dijelovima igre. Utah će uvijek imati propuh pod košem, Chicago nije u stanju zabiti dovoljno iz vana. Ali, radi se o tako dobro posloženim momčadima, igračima među kojima vlada savršena kemija, pojedincima koji su jednostavno briljantni te svakako imaju pravo nadati se tom drugom mjestu.

Uostalom, Miami šteka više nego su i najveći pesimisti mogli očekivati. Pod košem apsolutno nemaju nikoga – podatak da sjajni stari Z, usprkos svoj tromosti, samo sa svojim šutom iz vana koristi više od bilo koga drugoga, sve govori. Problem je naravno u tome što gospodin Chris Bosh očito još nije spreman zasukati rukave i raditi. Doduše, transformacija iz uloge prve opcije u sporednu nije laka, ali ja osobno nisam siguran da Bosh u sebi ima iti zrno karaktera potrebnog da se pretvori u ratnika pod koševima.

Davit Thorpe je mudro povukao paralelu s Gasolom u čiju muškost smo također sumnjali, ali Gasol je, dok smo mu vikali da je tetkica, ipak bio rasni igrač u postu, barem u napadačkom dijelu. Bosh je tek strijelac licem košu, a njegovo bježanje pred Rondom ili onaj jedan skok protiv Hornetsa sve govori o njegovom pravom mentalitetu. Pogrešan igrač za pogrešnu momčad.

Ne smijemo poštediti ni LBJ-a. Da, pored zbunjenog Wadea često izgleda kao jedini koji ima hrabrosti i odlučnosti, ali zar nije malo simptomatično što može igrati samo ako ima loptu u rukama i ako igru Miamia pretvori u ono što smo gledali u Cavsima? Prije će Boshu izrasti par testisa i prije će se Wade pretvoriti u stopera i strijelca iz vana nego će LBJ napraviti išta korisno bez lopte.

Orlando se muči, a muči se i Van Gundy koji na sve načina pokušava oživiti anemični napad. Pa onda šalta Lewisa s četvorke na trojku, pa ga sada opet vraća na četvorku. Međutim, stvar je jednostavna. Rashard Lewis je drugi najskuplji košarkaš na svijetu, odmah nakon Kobea Bryanta. A igra kao Damir Markota. Pa se ti bori za naslov u takvoj situaciji.

JESU LI HORNETSI STVARNI

Jesu, i to iz više razloga. Iako sam jutros gledao kako prosipaju prednost pred Dallasom, činjenica je kako su stvarno dobre Mavse imali u šaci. Chris Paul je apsolutni pokretač svega, ali treba priznati da im se poklopila gomila stvari na koje nitko normalan nije mogao računati.

Obrana im je fantastična, počevši od Paula koji je vječna opasnost po loptu, pa preko Arize koji grize kao lud, do Okafora koji igra kao da je opet na UConnu. Paul je taj koji nesebičnim dijeljenjem lopti sve čini sretnima, poslušnima i maksimalno angažiranima, ali nisu samo on i obrana zaslužni za dobre igre. Hornetsi odjednom imaju i dobru klupu.

Jason Smith odigrao je solidnu rookie sezonu za Sixerse (zamalo upao u all-dorks team ispodobruca 2008.) zatim je drugu propustio zbog teške ozljede koljena, da bi lani tu i tamo dobio šansu dok se oporavljao. Ali, nakon dvije godine života u sjeni nitko od njega nije očekivao previše, a danas opet igra kao onaj sjajni rookie. Bori se pod koševima, ima meku ruku koja se da rastegnuti skoro do trice, ono – idealni treći visoki.

A ako je njegovo buđenje iznenađenje, što tek reći za igre Williea Greena, jednog od bezveznijih košarkaša u NBA već godinama, koji je odjednom strijelac s klupe kakav je trebao biti Marcus Thornton.

Sad, dok Ariza i Okafor igraju van pameti, s ovakvom podrškom klupe, sve je moguće. Samo, postavlja se pitanje što će biti kada Okaforu cigle više ne budu upadale i kada utakmicu započne s 4 promašaja? Do kada će Ariza uživati u staroj ulozi all-round krila i ponovnom dokazivanju NBA svijetu i što ako se opet probudi onaj silovatelj lopte iz Houstona? Koliko dugo mogu Smith i Green odavati dojam ozbiljne klupe?

Znači, pravi odgovor glasi – Hornetsi jesu stvarni, ali isto tako su na tankoj liniji da od neporažene momčadi upadnu u sličnu seriju poraza i postanu onaj prosjek kakav smo očekivali da će biti. Za sada je sve idealno, bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u trenutcima kada stvari neće biti ružičaste. I, naravno, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati trenutni kandidat za trenera godine.

ŽILAVI VETERANI

Spursi, Mavsi i Sunsi već godinama trebaju prepustiti mjesto mlađima, ali uporno se ne daju. Kakvi Rocketsi, kakvi Blazersi, kakav Thunder. Momčadi koje su u vrhu već skoro cijelo desetljeće opet se vraćaju jače nego ikada. U čemu je tajna?

U San Antonio ona je izražena u nikada zdravijoj momčadi, ovo je valjda prvi put u zadnjih pet sezona da su sva tri nositelja spremna i da ih ne gnjave zdravstveni problemi ovako rano u sezoni. Također, širina rotacije nije na odmet, uvijek će se naći dva-tri igrača koja će po večeri iskočiti i pomoći Timmyu, Manuu i Tonyu da odrade posao.

Poseban pak osvrt zaslužuje Richard Jefferson, koji opet igra korisnu košarku i koji je izgleda konačno shvatio što mu je glavni zadatak – zabiti sve one otvorene šuteve koji mu ostanu nakon što velika trojka odradi svoje. A i to što Eva više neće gnjaviti Tonya oko selidbe u New York ili L.A. vjerovatno će pomoći. Longoria je opet samo Parker.

Mavsi su pri vrhu zahvaljujući sjajnoj obrani na čelu koje je spremni Tyson Chandler, pratiti njihove obrambene rotacije poseban je gušt i još jedan dokaz da je u tom segmentu igre Rick Carlisle pravi doktor košarke. Međutim, u napadu ih i dalje drži samo sjajni Dirk, a odličan posao odrađuje i Barea kao jedini slasher u ekipi koja čeka da mladi Beaubois zaliječi petu i da mladi Jones shvati što mu je uopće činiti ne bi li malo začinila ovaj predvidljivi napad (koji se opet ne može braniti dok god Dirk ima onu savršenu ruku).

Bareina vrijednost posebno je značajna zbog Kidda i Terrya koji su u godinama kada bilo kakvi ulazi pod koš više nisu dobrodošli. To ekstra vrijedi za Kidda koji još uvijek prekrasno vodi momčad i šalje točne i pravovremene pasove, ali doslovno to radi od jedne crte trice do druge, bez da zagazi u obilježeni prostor oko obruča. Čovjek izgleda kao nekakva poluga koja ide gore-dolje, uvijek u istom pravcu, bez promjene ritma ili naglih skretanja.

Ono, sjajan je i dalje, posebice kada zabija tricu, ali pitanje je gdje bi bio kraj Mavsima kad bi imali jednog rasnog beka koji može igrati obranu bez pomoći i koji je u stanju stvoriti višak ulazima. Inače, Mavsi opet imaju fantastičan prosjek pobjeda u gustim završnicama, nakon što su lani u tom segmentu vodili u ligi (u broju pobjeda s razlikom manjom od jedne lopte), ove su došli već do tri pobjede s tri poena ili manje.

Jednostavno, Dirk i Terry su closeri kakve samo poželjeti možete, ali isto tako njihova obrana i skok u stanju su odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Doduše, u playoffu se to nekako raspadne, ali barem u regularnoj sezoni treba Dirka staviti uz bok Carmelu kada je zadnji šut u pitanju.

Što se Sunsa tiče, iako skoro cijelo vrijeme igraju s načetim Lopezom (koji je usprkos limitiranim minutama pokleknuo i propustit će neko vrijeme) nekako su dogurali do pozitivnog rezultata. Znamo i zašto, naravno, zbog Stevea. Najbolje je to rekao Ric Bucher u svom tweetu kada ga je nazvao MacGyverom lopte. Daj čovjeku četiri potpuna invalida i on će naći načina da ih iskoristi.

CRTICE

Kevin Love je sa svojim 31 skokom u onoj ludoj večeri postao lider na ljestvici najboljih skakača, preskočivši Noaha, Gasola i Howarda. Svi znamo da je prvi čovjek nakon skoro 30 godina i Mosesa Malonea koji je u jednoj utakmici imao 30 ili više koševa i skokova, ali ono što je još luđe je to što do prosjeka od 14.3 skoka po utakmici dolazi usprkos tome što igra deset minuta manje od Gasola i Noaha (Dwight igra samo dvije minute više, što zbog osobnih, što zbog Van Gundyevih rotacija i Gortata).

Carmelo Anthony mora da opako želi taj novi ugovor negdje drugdje, jer ne samo da šutira bolje nego ikada, već se i bori kao lav, osobito u skoku gdje je s prosjećnih 6 skokova došao na prag double-doublea (čemu su pomogla i sinoćnja 22 skoka protiv Sunsa, što dovoljno govori kakav pakao pod košem čeka Sunse bez Lopeza). Doduše, nagledali smo se dobrih početaka i prijašnjih godina i pada negdje oko Nove Godine. Možda jedina razlika bude u tome što će ovaj put Novu Godinu Melo dočekati u novom dresu.

Paul Pierce je prešao granicu od 20 000 koševa u karijeri i time valjda definitivno potvrdio svoju poziciju jednoga od velikana košarke svih vremena i jednog od najvećih Celticsa ikada. Ono što je posebno bolesno je da je to sve postigao pred očima moje generacije – sjećam se kao jučer drafta 1998. i krađe koju su Celticsi izveli draftavši ga desetim pickom. Mislim, nisam tada uopće bio mulac, imao sam 17. I u tih 13 godina ovaj ludak je ostvario sve o čemu većina sanja, iako mu nitko nije davao nikakve izglede. Ono, star sam, ali i ponosan što sam proveo s njim cijelu karijeru. I što ću ga uz malo sreće još jednom gledati u Finalu.

Nažalost, ništa slično neće se dogoditi Brandonu Royu. Nakon što ga je opet izdalo to nesretno lijevo koljeno, sam Roy izrazio je sumnju da će ikada više moći igrati kao do sada. To do sada ionako uključuje četiri sezone u kojima su smetnje bile konstanta gotovo u jednakoj mjeri kao i sjajni driblinzi i ulazi ili šutevi s poludistance nakon što bi jednim pokretom tijela izbacio protivnika iz ravnoteže. Dok jedan Pierce preživi višestruke ubode nožem i uspije ući u legendu, Roya će te iste legende koštati nož koji mu iz sezone u sezonu čačka po ligamentima. Život je prekrasan, ali u isto vrijeme i jebeno okrutan.

Posted by Gee_Spot

Comments (10) Trackbacks (0)
  1. mrzim portland, paula allena, wesa matthewsa, njegovog agenta lancea younga, tržišno gospodarstvo, davida sterna, udrugu igrača, cba i sve ostale faktore koji su na ovaj ili onaj način utjecali na to da matthews pođe ća iz jazza.

  2. pa jebem mu mater kako to da se KOC (kojeg trenutno također mrzim) nakon kampa u ljeto 2009. nije sjetio stavit mu u ugovor team option za sve sezone od 2010. do 2025.??? kako???

  3. Pravilo Gilberta Arenasa je krivo, iako sam je u ljeto mislio da su ga minimalno potpisali na još sezonu. Mislim, točno to, tko daje ugovore nedraftiranim igračima bez team optiona za minimalac na barem još godinu? Zamisli Wesa danas u Jazzu, kako ulazi s klupe s Milesom (ah, pa ti to i zamišljaš vjerovatno svaki dan). Jebeno.

  4. lance young je inače lik koji se ponosi time da je od najškrtijeg gazde u ligi isposlovao max ugovor za gaya.

    zapravo je za sve kriv kirilenko s njegovim ugovorom pa odmah startam s hejtanjem istoga.

  5. #7, nemoj mrziti portland, nisu oni krivi sto se jazz zaklao sa okurom i ak47.
    Dji, nemam snage pisat o royu tako da je ova paralela sa PP-em bolno dovoljna.

  6. jebiga, knjiga mormona kaže da moram, isto su bili kap maliciozni s milsapom i gore spomenutim. bit će da je larry h. miller negdje nekad razbio paula allena na frnja pa se ovaj osvećuje njemu i njegovoj djeci.

  7. možda bi ti bilo mnogo lakše kad bi mrzio Turkoglua (iako kad spojiš sa Okurom, lako ispadne neko sranje na nacionalnoj razini, ali opet u Hrvatskoj nakon 2008 to i nije rijetka pojava). Da se Hedo odlučio za onaj masni ugovor u Portlandu još bi Wes igrao u Jazzu

  8. zapravo je orlando sve zajebo što su uopće pustili heda, trebali su mu dati maksimum.

  9. orlando će tu grešku platiti činjenicom kako više neće imati šansu za osvajanjem naslova

  10. na nba.com javna isprika millsapu jer ga nisu kandidirali za all star game. svašta!

    http://www.nba.com/2010/news/features/art_garcia/11/18/asg-ballot-millsap/index.html


Leave a comment

No trackbacks yet.