ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Nov/101

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Sinoć sam valjda prvi put nakon Svjetskog Prvenstva sjeo pred televiziju da pogledam jednu nogometnu utakmicu. Ono, bez laptopa sa strane, bez knjige u krilu, bez namjere da zaspem u fotelji. El Clasico, ta gomila hypea, ali i valjda ono najbolje što nam jedna igra može ponuditi.

I nije bila loša tekma, stvarno je ta Barcelona nešto posebno. A opet, zakasnio sam na drugo poluvrijeme jer sam tražio po netu što ima novoga o trenerskoj situaciji u Miamiu. Naravno, treći i četvrti gol Barcelone nisam ni vidio jer sam uredno zakljucao dok sam ležao na podu u pokušajima da oponašam Stevea Nasha i njegovo ravnanje kralježnice.

Ne želim reći da nije bilo zanimljivo, ali opet moram naglasiti jednu ogromnu razliku između košarke i bilo kojega drugog sporta. Možda sam potpuno subjektivan u svom fanatizmu, ali nema šanse da se jedni nasuprot drugima nađu Lakersi i Celticsi, Real i Barca NBA lige, pa da nam ponude nešto drugo osim klasika.

Ne el clasica, već pravo pravcatog klasika u kojem neće biti ni trenutka dosade, u kojem će iznenađenja i obrati biti češći nego na početku ljubavne veze ili Pinolova romana. Takvih klasika smo se imali prilike nagledati proteklih dana. Koju god kombinaciju da spojiš, jedna vrhunska NBA momčad i druga vrhunska NBA momčad daju vrhunsku košarku.

Jazz-Lakers, Lakers-Bulls, Spurs-Mavs, Mavs-Heat (Heat ima jednu posebnu draž). Bilo da Deron Williams leti kroz obranu Lakersa kao da ne postoji, bilo da Kobe spaja ludu seriju dok se bore na licu Raje Bella svakim skok-šutom čine sve veće i veće. Bilo da Steve Blake i Matt Barnes postaju junaci, bilo da Joakim Noah i Taj Gibson igraju najbolju obranu u paru još od partnerstva Carlosa Gammere i Celsa Ayale na SP-u u Francuskoj. Bilo da George Hill vuče Spurse dok se Timmy gega po terenu, bilo da Jason Kidd djeluje kao da ima 19 godina iako više šeta nego trči. Bilo da James, Wade i Spoelstra svima nama pred očima djeluju kao Kina, Amerika i Sjeverna Koreja (Bosh je Tajvan u tom slučaju). Bilo da Tyson Chandler odjednom igra kao kombinacija Dwighta Howarda i Roberta Parisha.

NBA je zakon. Košarka je zakon, ali zaboravite na trenutak na naše potrebe da sve gledamo idealistički, zbog čega i patimo u životu umjesto da uživamo u onome što imamo. Zaboravite na karaktere, nesavršene i sjebane produkte odgoja i socijalizacije, zaboravite na novac, slavu i bahatost. Zaboravite na loše trenere ili dobre trenere koje nitko ne sluša. Maknite se od vlastitih stavova, krivog i pravog puta. I samo uživajte u onome što je apsolutno najvažnije – talentu.

Zovite ga individualnim, zovite ga kolektivnim. Zovite ga kako god hoćete. Zovite ga spletom okolnosti, rezultatom konteksta. Ali, činjenica je da NBA liga, iako možda na prvi pogled ne djeluje tako jer imamo dvije ekipe za koje smo gotovo sigurni da ćemo ih gledati u Finalu što nužno mora ostaviti neki trag na percepciju šire slike, dakle, da NBA liga nije imala ovakvu razinu talenta još od zlatne sredine 90-ih, kada su sjajne ekipe Bullsa, Sonicsa, Knicksa, Rocketsa, Jazza, harale ligom.

Talent je na neko vrijeme bio zamijenjen čudnim likovima koji ga nisu znali staviti u službu igre, likovima kojima je individualno pravo da s tim talentom rade što žele bilo važnije od toga da ga iskoriste. Bilo je to deset gadnih godina u kojima su eksplozija novca, povećani interes javnosti, marketing, nikada veći bazen radne snage (zbog igrača koji su preskakali sveučilište i igrački razvoj te zbog dolaska stranaca) stvorili nešto potpuno novo. Kaos. Globalizacija i slom burze u jednome.

Ali, danas iz toga kaosa izrasta novo zlatno doba košarke, jer danas su svi svjesni da talent daje šansu, a da je rad pretvara u stvarnost. Europljani više nisu meki, momci iz geta više nisu divlji, a svi skupa su fokusirani samo na to da odigraju najbolje što mogu iz večeri u večer. Jedan nesretni lik poput DeMarcusa Cousinsa danas je iznimka, ne pravilo. I kada ga sutra zbog vlastitog nedostatka inteligencije proguta mrak, nitko neće biti kriv nego on sam.

Međutim, poanta je da nitko neće ni primjetiti njegov nestanak jer liga je toliko krcata talentom da jednostavno ne stignemo obraćati pažnju na one koji svoje talente ne uspiju realizirati. U vremenu smo obilja, barem kada je košarka u pitanju. Uživajmo.

14.9 & 14.2

Možda statistika nije toliko važna, ali prilikom pogleda na prosjek skokova Kevina Lovea u 17 utakmica, odnosno prosjek asista Rajona Ronda u 13 susreta, ne mogu da se ne sjetim onih prijašnjih dana u kojima su ovakve brojke bile normalne. Kad smo zadnji put imali ovoliko skakača iznad 10, odnosno ovoliko asistenata oko 10?

Nije razlog samo ni promjena pravila koja omogućuje bržu igru, samim time i više napada, već prije svega talent. Pokušajte složiti listu deset najboljih playmakera. Ludo. Nije slučajno Kevin Love ostvario prvu 30-30 tekmu još tamo od Mosesa Malonea, niti skuplja 20-20 utakmice kao da je Kareem Abdul-Jaabar.

Nije Rondo slučajno na prosjeku neviđenom od Stocktona. Oni stvarno jesu na toj razini. U nekim dijelovima igre, naravno – Rondo neće nikada biti šuter kakav je bio Stockton, niti će Love ikada biti post igrač kakav je bio Kareem, ali poanta i nije u tome da budu njihove kopije. Poanta je u tome da su oni originali i da su sada i ovdje. Ne propustite ih pogledati, jer za 20 godina možda baš o njima budemo pričali kad se okupimo na godišnjem sastanku liječenih košarkoholičara.

SPOELSTRAZADA

Naravno, uz svu ljepotu loptanja pod obručima, ni ono što se događa uokolo njih nije za baciti. Dapače, Miami nam je ponudio dodatnu zabavu, ponudivši nam svoje probleme na pladnju i tako učinivši ovu sezonu još zanimljivijom.

Heat se toliko secira svakodnevno da nema smisla pokušati reći išta pametno jer vjerovatno smo svi već negdje čuli sve moguće scenarije, ali činjenica je da igraju ispod svake razine na oba kraja terena (za svaki slučaj, ako netko već nije pročitao evo link na sjajni tekst Woje o LBJ-u - ako je netko propustio ovaj nešto stariji tekst nek' uživa u seciranju Kralja nakon kojega se pitaš nije li James Woji napravio nešto osobno kada ga ovako dobro poznaje, šta ako je Wojo taj koji noću grije mamu Gloriju umjesto Delontea - a evo i link na podcast u kojem Simmons i Le Batard pričaju o Heatu).

Kada stvari ne funkcioniraju netko mora snositi odgovornost, a LeBron James je odlučio da taj netko bude trener Spoelstra. Ovako rano pokušati baciti trenera pod vlak stvarno je jadno čak i za njega, od kojega smo navikli na svinjarije.

Problem je samo što to nije rješenje. Čak i ako James uporno odbije prihvatiti odgovornost za dio krivice, odlazak Spoelstre neće ništa riješiti. Uostalom, tko može garantirati da čak i jedan Riley na klupi može od Jamesa napraviti muškarca? Čovjek ionako vjeruje da je veći od košarke i života uopće, pa zašto bi se onda mijenjao pred jednim Rileyem?

Problem s Jamesom nije talent ili stil igre, pa čak ni njegov odnos prema suigračima. Možda emocionalno nije u stanju uspostaviti odnos povjerenja i prijateljstva zbog svoga ogromnog ega, ali uvijek će ti dodati loptu ako si otvoren, a to je jedino bitno.

Problem s Jamesom je to što funkcionira samo kada su stvari idealne. Čim nisu, počne se ponašati poput razmaženog dijeteta. Njegov um uvijek i u svakoj situaciji traži izliku. Nagledali smo se toga s Michealom i Kobeom, jednostavno svi ti igrači nad kojima je instalirano to posebno povećalo masovne histerije puno više pažnje posvećuju svojoj temperaturi, uganutom gležnju, udarenom laktu.

Kao da dodatno moraju naglasiti svoju veličinu time što će i protiv takvih izazova naći načina da se izdignu kao najbolji. Međutim, dok su Micheal i Kobe stvarno sa svakim izazovom bivali sve veći i zreliji, LeBron je još uvijek isti onaj klinac okružen srednjoškolskom ekipom koji ne kuži da veličina nije samo u tome da ukazuješ na prepreke, već da ih i preskačeš.

Sada je imao šansu to napraviti, došavši u ekipu u kojoj nije morao biti glavni mogao se posvetiti skoku, obrani, asistiranju. Samo, očito nije tako zanimljivo biti ni Pippen ako stvari ne idu kako si očekivao.

Zato je ovaj put uloga gležnja i lakta namijenjena treneru. Spoelstra je kriv zato što nas previše drži u igri, zato što nas krivo postavlja u napadu, zato što se uopće ne trudimo u obrani. Svi smo igrali hakl s takvim ljudima barem jednom u životu – jednom ga ne vidiš i ne dodaš mu loptu i odmah se prestaje truditi, razina energije mu pada, a tebi pada volja za igrom jer ti netko upravo siše sav gušt iz nje.

Jamesu treba psiholog, ništa više. Sad ćemo vidjeti koliko su i Riley i Spoelstra u tome dobri, ali vidjet ćemo i od kakvog je materijala stvarno Wade. Jer, ruku na srce, da on ne igra ovako očajno kako igra (iako dobar dio toga možemo pripisati ozljedi, činjenica je da Wade ničim nije pomogao Jamesu da se osjeća bolje i obrnuto), Miami bi danas možda imao puno bolji score i pričali bi tek o tome kako ih čeka još puno posla, a ne kako su gotovi nakon 18 utakmica.

Mislim, ovo je preluda situacija. Sve bih dao da mogu biti u Spoelstrinoj glavi, jer valjda je i njemu jasno na kakvom se raskrižju nalazi. Osjete li igrači strah, rastrgat će ga, može zaboraviti da će ikada biti trener. Uspije li se nekako nametnuti, pokaže li se dovoljno inteligentnim da balansira između svih ovih egomanijaka, možda stvarno postane jedan od najvećih svih vremena. Od skromnog sveučilišnog košarkaša preko video-skauta do hall of famea. Priča za film.

Zamislite i tog nesretnog Bosha. Wade i James održavaju zajedničke presice, prezentiraju se kao lideri. Gdje je treći super-prijatelj, onaj kojega ste tako vjerno vukli uz sebe dok ste se slikavali i reklamirali, usprkos tome što smo ga mi zvali Bat Girl? Kako se on osjeća danas kada je očito da će se morati boriti za svoje mjesto pod suncem i da je na hranidbenom lancu bliži Ilgauskasu i Arroyu nego dvojici šefova?

Kada i kako će James i Wade uopće profunkcionirati? I mogu li? Mene je strah iz više razloga. Jedan je Jamesova glava, kao što smo već rekli. Drugi je Wade. Umjesto da posluži kao glas mudrosti, Wade izjavljuje najveću glupost ikada – dajte nam više izolacija (uostalom, pročitajte o tome nešto više na Heat Indexu koji mi se sve više sviđa, da nije njega gdje bi čovjek saznao što će se dogoditi u sljedećoj epizodi najdraže sapunice, ipak imaju smisla svi ti novinari).

Praktički, ispada da ni jedan ni drugi uopće ne žele napustiti svoj dosadašnji stil igre kako bi se malo žrtvovali za opće dobro. Uvjereni u svoju veličinu, oni će dijeliti lopte međusobno (možda je bolje reći da ći ih brojiti) dok će ostali stajati uokolo i gledati. Ne kuže zašto nešto, što je do sada donosilo rezultat, ne bi moglo funkcionirati i ubuduće, potpuno nesvjesni toga da na svijetu postoji još netko osim njih samih.

Sad, ne može biti gore nego što je bilo do sada, zar ne. Samo, ako smo išta naučili svih ovih godina, to je da svaki igrač ima svoju ulogu. Ono što je Spoelstra pokušao u startu bilo je stvoriti prostor kako bi House, Arroyo, Ilgauskas, Jones i ostali što lakše dolazili do poena.

Oni su to i radili. U skladu s mogućnostima, jasno. Ovakva pratnja ne može bolje, ali bit i nije bila da svi oni odjednom postanu all-star klase, već da budu dio momčadi. Po ovome kako su to zamislili Wade i James, momčad su oni, ostali su nebitni.

Znamo kamo vodi ovakvo razmišljanje. Stoga, opustimo se i uživajmo u trenutno najboljoj sapunici na malim ekranima, sapunici čiji sljedeći nastavak zvan Miami @ Cleveland (emitira se u četvrtak, 2.12.) donosi nova neočekivana uzbuđenja (ako pitate Sama A. Smitha, ono što nas čeka su pištolji u torbici dame koje sjedi iza klupe Miamia, Riley u invalidskim kolicima te James kojega otimaju brđani Ohia i drže ga zatvorenog u kolibi).

U međuvremenu nudim dva rješenja kako bi se izvukao maksimum iz trenutne situacije. Mislim, kad treneri mogu biti svi osim trenera, zašto ne bi i blogeri. Prvo je genijalno i nije mi jasno kako ga se Riley i Spoelstra još nisu sjetili. Dakle, ako James i Wade ne mogu zajedno i žele loptu u 1 na 1 situacijama, zašto ih ne bi koristili svakoga po 24 minute?

James se ionako žali da igra previše, a ovako bi svi bili zadovoljni. Em bi igrali taman koliko treba, em bi cijelo vrijeme bili glavni na parketu. Plus, tko bi mogao braniti 24 minute Wadea u punoj snazi, u stalnim jurišima na koš? Isto vrijedi i za Jamesa.

Ovo je čista logika. Jednu večer Wade otvara u neparnim četvrtinama, sljedeću LBJ, tako da obojica imaju dovoljno prilika za biti heroji i liječiti svoje komplekse. Praktički, svaki može dobiti i svoju prateću četvorku (biraju ih prije tekme kao na haklu, s tim da Veliki Z uvijek ide s Jamesom), jer ostali ionako neće služiti ničemu. Garantiram da ovakvim sistemom igre momčad Heata ne bi izgubila od Indiane.

Drugo rješenje je manje genijalno, ali poslužio bi se njim u slučaju nužde. Miami ima rupu pod košem, fali još jedan šuter iz vana, a ne bi zgorega bilo imati i igrača u postu i malo boljeg playa za prenijeti loptu? Nema problema.

Jamesa jednostavno pošaljete u Cleveland u zamjenu za Varejaoa, Gibsona i Hicksona. Možemo dodati još ponekoga ne bi li se dokopali i Williamsa. Eh, moj McGee, nije ti neka fora. Nije, slažem se, ali problem je što se uopće ne šalim. Zamisli Wadea i Bosha u screen and roll situacijama, oko njih Gibson ili Mo Williams, dok leđa čuva Varejao, a Hickson čeka priliku na klupi. Zar ovaj roster na račun čvršće obrane, boljeg skoka i boljeg šuta ne bi imao bolji score od ovoga kojega trenutno ima Miami?

Da, ali što bi Cleveland s Jamesom? Pa bio ono što smo očekivali na početku sezone – najgora momčad u ligi.

TURCI

Opet osvajaju svijet. Na stranu to što rođenu majku više ne vidim iako živimo pod istim krovom jer oka ne odvaja od Okura iz Šeherezade (koji nema nikakve veze s Okurom iz Utah Jazza koji je ujedno glumio u seriji Seks i Grad), ali što kažete na dva Turska centra koji igraju solidne role u vrhunskim ekipama?

Semih Erden i Omer Asik nisu ništa više od četvrtog visokog u rotaciji koji će dobiti 10 minuta po večeri, ali poanta je da su u tome što jesu - sjajni. Iako nisu atlete, nemaju čak ni nekakav solidan šut s poludistance, nisu blokeri, ono što imaju je srce i vrhunski pristup.

Nedostatak brzine i pokretljivosti nadoknađuju vrhunskim postavljanjem u obrani i napadu koje uvijek rezultira ili izborenim napadačkim faulom u obrani ili izborenim prekrašajem i slobodnima u napadu. Ukratko, korisni su usprkos svim limitima. I to u ekipama koje se bore za vrh.

U biti, ne bi me čudilo da u nekom poprilično realnom scenariju dobijemo jedan poprilično genijalan pod-zaplet Finala Istoka. U sudaru Bostona i Chicaga koji je svakim danom sve realniji, početkom druge četvrtine mogli bi gledati Omera i Semiha kako idu jedan na drugoga. Hoće li ih nabrijanost i želja da se dokažu jedan protiv drugoga izbaciti iz uloge koje su ovako sjajno prigrlili?

Još jedan razlog zašto je NBA zakon.

VAŽNO JE ZVATI SE TYSON

Ako je nekome promaklo - ovo što je Tyson Chandler odigrao u prethodnih pet utakmica je nenormalno dobro i vrijedno je minimalno titule igrača tjedna. Osim toga, Chandlerove sjajne igre sa sobom donose i hrpu pitanja.

Prvo se odnosi na nastup u reprezentaciji. Ako je ljeto s Team USA u stanju ovako preporoditi čovjeka, zašto igrači ne stoje u redu da izbore pravo nastupa? Mislim, koji je drugi razlog zašto je Miami ovako loš osim što su cijelo ljeto potrošili na slikavanja, snimanja i izgradnju brenda, umjesto da su trenirali?

Drugo se odnosi na Thunder. Da li bi Oklahoma igrala ovako klimavu obranu da im leđa čuva jedan ovakav centar? Ne zaboravite, Chandler je bio na korak do toga da postane suigrač Durantu, ali su riziku neskloni čelnici kluba odlučili da ne vjeruju njegovom palcu, kao da se u najmanju ruku radi o čovjeku bez koljena.

Treće pitanje je dotaknuo Edin Avdić u razgovoru kojega ćete moći poslušati sutra u novom podcastu. Najbolji Sportski Komentator Na Ovim Prostorima buđenje Tysona Chandlera veže striktno uz Kidda i njegovu sposobnost da suigrače čini boljima.

To je neosporno, ali zar nije Kidd zadnjih godina u Dallasu imao i Dampiera i Haywooda pa nije bio u stanju od njih napraviti ništa? Medalja uvijek ima dvije strane, a u ovom slučaju je jasno kako su obje strane poprilično sjajne.

Jer, ma kako Kidd bio briljantan asistent, s druge strane ipak moraš imati čovjeka koji je u stanju uhvatiti tvoj pas i nešto s njim napraviti. Chandler je još s Paulom dokazao da je zahvalan partner za ovakvu vrstu plesa. Svojom pokretljivošću i spretnošću ne samo da drži obranu, već je i napadu dao tu dodatnu opciju kakvu godinama nije imao.

S njim sposobnim zabiti svaki zicer, Dallasu je omogućen bolji protok lopte, a i Kidd se ne mora mučiti zabiti. Umjesto da se kilavi u penetraciji ili da forsira trice, Kidd će uvijek baciti lob Chandleru jer zna da su ogromne šanse kako će ga ovaj realizirati.

To je ta simbioza o kojoj pričamo. Za tango je potrebno dvoje. Za košarku je potrebna petorka. Za Miami Heat, pak, potrebna je izolacija.

Jebena sezona do sada, nema šta.

Posted by Gee_Spot

Comments (1) Trackbacks (0)
  1. Miami Trejda Bosha za osrednjeg Centra i osrednjeg Playa I Starter Igrača X,uz pretpostavku da Igrač X može igrati obranu,i naravno da Centar ima visinu,Mislim da bi bi bilo puno lakše.


Leave a comment

No trackbacks yet.