ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

NFC SOUTH

Iskreno, ne sjećam se kad sam zadnji put bio ovako napaljen na nešto (naglasak na ovo ''nešto'' – iako ste sigurno zabrinuti za moj društveni život obzirom na ovoliku posvećenost trivijama, u svim sferama on je poprilično običan i redovan – ovo redovan može isto s naglascima). Ma kakva nova sezona omiljene serije, ma kakvi novi blockbuster. Glazbu da i ne uvlačim u ovakav razgovor, ona ionako najbolje funkcionira kad se prišulja iza leđa i zaskoči te iz zasjede.

Kad govorim o napaljenosti, mislim na ono uzbuđenje koje čovjek može osjetiti samo pred početak nekakvog sportskog susreta ili natjecanja. Osobno, u ovakva stanja bih upadao pred početak SP-a u nogometu, do zadnjih par turnira kada sam valjda prerastao tu fascinaciju mundijalom i počeo ga promatrati tek kao još jedan proizvod u moru sličnih i to pritom ne baš dobar (tko je spomenuo FIFA-u i suđenje?).

NBA je pak već toliko dugo dio mene da me početak sezone ne uzbuđuje previše, obzirom da ona za mene nikada i ne završava. Nakon 18 punih godina toplo-hladnih odnosa (puno više toplih), ja i NBA smo kao par zarobljen u idealnom braku. Sve je kao i prvoga dana, od seksa do zajedničkih večera, razgovori su uvijek puni razumijevanja, ali strast je odavno zamijenjena ljubavlju. Iz pogleda ne frcaju iskre već blago teleće razumijevanje.

I zato sam trenutno totalno lud za početkom nove NFL sezone. Povijest mene i footballa je škrta - gledao sam kad god bih uhvatio priliku, svake godine bi se na neki način snašao pa bi iskopao prijenos ili snimku barem Superbowla ne nekoj satelitskoj televiziji, ali bez mogućnosti praćenje sporta iz tjedna u tjedan, novinski naslovi ne znače ništa. Preko ESPN-a sam bio u toku sa svim važnim događanjima, ali nisam imao ono najvažnije, nisam imao svoj stav. A njega ne možeš formirati ako nisi prosjedio sate pred ekranom studirajući događanja na terenu.

Zahvaljujući prekrasnim ljudima iz T-Coma na čelu s dobrotvorom Mudrinićem koji su konačno odlučili ponuditi nešto raji u zamjenu za sav novac koji im se sliva niz džepove, lani smo dobili priliku preko MaxTv-a gledati football svaki vikend, nedjeljom i po 12 sati u komadu. Praktički, od 16, 14 ili 13 utakmica koliko ih donosi svaki od 17 tjedana, čovjek s običnim paketom je mogao vidjeti uživo barem njih pola, što uživo, što u snimci.

Nakon četvrtog tjedna, čim sam pohvatao konce, definirao pravila i osnovne nijanse igre, shvatio sam da je football – totalni zakon. Iz top 10 sporta doletio je poziciju broj 2 u samo jednu sezonu, preskočivši ovaj naš nogomet kao da nikada nije postojao Francesco Totti. Kao što redovni čitatelji znaju, pred početak lanjskog playoffa krenuo sam s postovima o footballu, sve do Superbowla, a od ove sezone NFL se ovdje prati redovito, od prvog tjedna regularne sezone do Superbowla.

Naravno, NBA je i dalje cijenjena i obožavana supruga, ali kako smo pomalo mormonski nastrojeni, nema ništa protiv da se jednom tjedno kresne i nešto sa strane, jeli.

Da ne duljim s uvodom, NFL sezona starta u idući četvrtak, a utakmica koja ju otvara je repriza finala Nacionalne konferencije a.k.a. NFC-a – gostovanje Favrea i Vikingsa u New Orleansu kod branitelja naslova. Stoga i krećemo u pregled po divizijama od one u kojoj su Saintsi, ritmom od posta dnevno (svaki dan po divizija), a plan je biti gotov do starta prve utakmice (nedjelja će biti dan pauze, taman između konferencija), zatim još dva odmarati i u onda u nedjelju zasjesti pred TV od 17.00 i ne micati se barem osam sati.

NEW ORLEANS SAINTS

Patriotsi su zadnja momčad koja je obranila naslov, uspijelo im je to 2005., a bez obzira na izjednačenost lige, obrana naslova nije rijetkost u NFL-u. Barem kada je u pitanju franšiza koju možemo okarakterizirati dinastijom, dakle momčad koja niz godina ima vrhunske rezultate, ima fantastične igrače na svim pozicijama i kao od šale se plasira u playoff.

Saintsi nisu takva momčad, njihovi rezultati su prije prošlogodišnje eksplozije bilo blago rečeno prosjećni. Jedine prave dinastije, momčadi koje već dugi niz godina ne znaju za lošu sezonu su Coltsi, Patriotsi, Steelersi (iako se i o ovom da razgovarati, Steelersi lani nisu ušli u playoff, međutim od zadnjih 9 Superbowla ove ekipe su doma odnijele njih 6), a odmah tu negdje su i Cowboysi (njima je sve osim naslova razočaranje, ali uvijek se bore za playoff) te Chargersi (prvenstveno zbog lake divizije lakoćom dolaze do playoffa).

Za ove momčadi vrijede neka druga pravila, toliko su naučili sve oko sebe na pobjeđivanje da svaki sitni podbačaj izaziva reakcije katastrofalnih razmjera. Primjera je koliko hoćete – Chargerse više nitko ne uzima za ozbiljno nakon što su ih lani Jetsi zgazili, a opet će se prošetati do minimalno 10 pobjeda, Steelersi su nakon jedne lošije godine (i to prvenstveno u obrani, napad je bio fantastičan) odjednom autsajderi u vlastitoj diviziji, a Patriotse smatraju prastarom momčadi iako je postava koja je osvojila zadnji Superbowl osvježena u svim linijama.

Koliko god članaka i analiza pročitao, koliko god odgledao i odslušao emisija na temu nove sezone, nigdje nisam našao dovoljno dobar razlog zbog kojega bi bilo koju od gore navedenih ekipa podcjenio. Ma koliko se ravnao onom pričom o ravnopravnosti i ligi u kojoj je sve moguće, gore spomenute momčadi ostat će nedodirljive i ovu sezonu. Doduše, Cowboysima neće biti lako osvojiti izjednačenu diviziju, ali dok se ne dokaže suprotno treba im ukazati dužno poštovanje (iako u predsezoni djeluju katastrofalno).

Praktički, ostaje nam pokušati odgovoriti na ono pitanje koje je još davno postavio Chuck Klosterman kada se nakon susreta s Bonom Voxom i njegovim idejama upitao – ''Is Bono for real or is he full of shit?'' U ovom kontekstu treba se odlučiti između toga jesu li Saintsi nova dinastija, momčad koja je okolnim putem došla do vrha, ne nakon godina pripreme već odmah, u prvom pokušaju, ili su Saintsi one hit wonder poput Giantsa ili Tampe, da spomenem samo najsvježije osvajače naslova koji su nestali nakon jedne sezone (da ne spominjem razne Arizone, Seattleove ili Caroline koji su iznenađujuće dolazili do Finala i na kraju bi propustili tu jedinu šansu).

Po onome kako su igrali regularni dio prošle sezone i zatim playoff, treba biti iskren i reći da im se poklopilo sve što je moglo na putu do Superbowla. Sjećam se samo susreta protiv Miamia, u kojem su gubili cijelo vrijeme, u jednom periodu treće i s 21 razlike, da bi u zadnjih 15 minuta zabili 22 poena (36 ukupno u drugom poluvremenu) i pobijedili uz čak dva obrambena touchdowna. Pa susret protiv Washingtona, u kojem su Redskinsi vodili 10 razlike do 5 minuta prije kraja i u kojem su imali bezbroj šansi za povećati vodstvo (promašili udarac iz polja s dvadesetak yardi), da bi u zadnjim sekundama Saintsi izjednačili i odnijeli pobjedu u produžetku.

Da su izgubili ove dvije utakmice koje je njihovim protivnicima bilo lakše dobiti nego izgubiti, Saintsi bi u zadnja četiri kola ušli sa scoreom 10-2, što bi na kraju dovelo do omjera 11-5 koji ipak ne zvuči tako moćno kao 13-0 tri kola prije kraja. Slično se nastavilo i u playoffu. Umornu Arizonu su pregazili, ali Minnesota je bila udaljena od Superbowla jedan Favreov pas ili jednu izgubljenu loptu manje od strane Adriana Petersona. A što se Superbowla tiče, svi se valjda još sjećate onog riskantnog kratkog ispucavanja na stranu kojega je obrana uhvatila i tako zaradila napad na početku drugog poluvremena, napad koji je urodio touchdownom pored zbunjenih Coltsa.

Međutim, fokusiranje na splet okolnosti koji je završio sretno ne smije zamagliti činjenicu da su Saintsi karakterna momčad koja se ne boji izazova. Također, od dolaska Drew Breesa i Seana Paytona u klub još tamo 2006. momčad iz New Orleansa ima jedan od najučinkovitijih napada u ligi. Razlika između ranijih sezona i ove zadnje je u tome što su se od jednog od najboljih popeli na sam vrh te što su konačno imali podršku respekta vrijedne obrane. Rekao bih i da su ih izbjegle ozljede, ali tu opet dolazimo na faktor spleta okolnosti koji je u footballu, baš zbog nemogućnosti da momčad ostane zdrava pored onakvih napora, užasno važan.

OFFENSE

Sve polazi od Breesa i trenera Paytona koji su u tandemu zaduženi za napadačke akcije. Saintsi su lani bili luđački učinkoviti, to je možda nešto što se neće tek tako moći ponoviti, ali njihova glavna snaga, raznovrsnost, ostaje i dalje glavno oružje. Brees miksa kratke pasove s dugim bombama u frenetičnom ritmu, a u isto vrijeme, iako imaš osjećaj da se sve vrti oko njega, running backovi konstantno vrše pritisak na protivničku obranu.

Payton miksa napadačku postavu kako god mu padne na pamet, nije rijetkost vidjeti napad bez RB-a, s četiri receivera ili nekakvu kombinaciju s dva RB-a i dva tight enda. Poanta je da su svi sposobni uhvatiti loptu, od prve zvijezde na krilu Marquesa Colstona preko drugog TE-a Davida Thomasa do backova Pierrea Thomasa i Reggiea Busha koji ionako često igra ulogu trećeg receivera bližeg ofenzivnoj liniji.

Ofenzivna linija je iskusna i uigrana, vraća se bolja nego ikada zbog sezone iskustva (lani su prvi put zaigrali u postavi koja je osiguravala Breesu da u miru bira koga će uposliti), a uz klasične pluseve na račun snage i pokretljivosti imaju i dodatni u činjenici da desnog braniča igra Jahri Evans, div od 2 metra i 150 kila koji nikada nije propustio utakmicu i koji iz tjedna u tjedan radi najčvršće blokove u NFL-u. Za ono što igraju ovih 5 igrača zdravlje i uigranost su najvažniji, ali kada još imate tako dominantnog tipa koji doslovno nikada ne gubi dvoboj, onda je jasno da čak i u tom djelu igre možete ostvariti prednost.

S ovakvim zidom ispred, nije ni čudo da napad funkcionira kao sat. Kada Brees ne razigrava receivere od kojih su lani čak trojica uhvatila lopti i osvojila yarda u rangu prvih opcija jedne prosjećne momčadi (redom su to Colston, Robert Meachem i Devery Henderson), onda obično stvar prepušta u ruke elegantnim backovima Bushu i Thomasu koji odlično koriste spretne ruke i rupe koje im omoguči ofenzivna linija za osvajanje terena. Kod Saintsa ništa ne ide na silu, sve klizi, pa tako nema probijanja yardu po yardu bez dodatnog plana.

Obzirom na širinu (čak je i startni TE Jeremy Shockey potpuno spreman za ovu sezonu nakon što je prošlu dobrim dijelom igrao razbijenih rebara i koljena), karakter koji se nikada ne predaje (a sada su i dodatno samopuzdani - Payton i Brees se pak brinu da to samopouzdanje ne postane samozadovoljstvo bez učinka), otvorenost novim idejama i rješenjima, mislim da nije nikakva mudrost reći da su, barem što se ovoga djela igre tiče, Saintsi definitivno velika momčad.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Glavni razlog zbog kojega možda neće postati dinastija krije se u ovoj postavi. Obrana je prošle godine podigla razinu igre dovoljno da osvoje Superbowl, ali napravili su to na način koji nije lako ponoviti. Naime, sjećate se kako su u playoffu sve izgubljene lopte završavale u rukama njihovih igrača? Ili svih onih pogodaka nakon presječenog dodavanja? E, pa oslanjati se na takve akcije dvosjekli je mač, šanse su poprilične da će bez obzira na pritisak obrambene linije poneko dodavanje ili poneki rushing rezultirati uspješnom napadačkom akcijom.

Saintsi imaju fantastičnu zadnju liniju obrane. Njihov secondary čine dva osigurača istog prezimena, ali bez rodbinskih veza – Roman i Darren Sharper te dva kvalitetna cornerbacka, Jabari Greer i Tracy Porter. Ovaj dio svake momčadi često je sastavljen od prosječnih igrača koji nisu imali ono nešto za postati receiveri, a nisu dovoljno snažni za igrati neku drugu poziciju. Međutim, Saintsi su usprkos nekim problemima s ozljedama dvojice cornerbacka, na ove četiri pozicije imali konstantno dobar učinak.

Veteran Darren Sharper je u 35-oj godini postao junak, došao je na početku prošle godine iz Minnesote i odmah počeo sijati paniku presječenim loptama od kojih je dobar dio uspio pretvoriti u touchdowne. Njegova sezona karijere bila je taj poticaj koji se prenio na Greera koji je briljirao u playoffu nakon što se mučio kroz sezonu, a igre njih dvojice omogučile su preostalom dvojcu da djeluje solidnije nego što jeste.

Saintsi su vjerni 4-3 obrani naprijed, ali, iako i tu povremeno pokažu dijelić ekstravagancije kakav ima napad (u Superbowlu su bez pardona u jednom trenutku zaigrali 3-3, kako bi što izravnije s 5 backova držali oko na tri recievera s kojima Coltsi gotovo uvijek igraju, opet potpuno zbunivši Manninga i društvo), nemaju dovoljno klasnih pojedinaca da se suprostave iz tjedna u tjedan najboljim ekipama. Međutim, lani su to nadoknadili dubinom rotacije, na svakoj od četiri linijske pozicije imaju jednako dobru alternativu (možda je bolje reći jednako prosjećnu) što je barem navelo protivnike da se pošteno uznoje.

Glavni prednji branič je Jonathan Vilma, središnji linebacker koji služi i kao obrambeni koordinator te ujedno i kao glavna opasnost po protivničkog QB-a. Opet, ma kako Vilma bio dobar, jedan klasni igrač je premalo za prednjih sedam. Kako su ostali bez veterana Scotta Fujite koji je potpisao za Cleveland i koji je uz Vilmu bio druga najveća opasnost po pas igru suparničkog napada, Saintsi su u prvu postavu ubacili lanjskog rookiea Jonathana Casillasa, jednog od junaka Superbowla (uhvatio spomenuti početni udarac u drugom poluvremenu).

Što se specijalaca tiče, tu se nema ništa posebno za reći. Reggie Bush bi i dalje trebao vraćati ispucane lopte, njegova brzina i spretnost u svakom trenutku mogu donijeti neočekivanu prednost. Međutim, zbog sve veće Bushove uloge u napadu, Courtney Roby se nametnuo kao glavni osvajač prostora. Pucači su lani bili upitni, ali takva je to pozicija. Garrett Hartley praktički nije bio starter sve do pred kraj sezone, a onda je pogodio sve što je zapucao, posebice onaj nezaboravni gol koji je Vikingse koštao nastupa u Superbowlu. Uglavnom, niti su nešto posebno, niti su nešto specijalno. Postava za odmor pravih startera u svakom pogledu.

TOTAL

Rekli smo kako je moguće da njihov stil igre u obrani ove godine donese nešto slabije rezultate. Saintsi su i lani puno primali, bila je to svojevrsna run and gun verzija footballa (jedina razlika što u ovom sportu r&g ekipe očito imaju bolje izglede za nešto napraviti), ali su u playoffu, kada je bilo najpotrebnije, odigrali bez greške.

A obzirom na spomenuti manjak talenta među prednjom sedmoricom u obrani i posebice obzirom na činjenicu da će Darren Sharper teško ponoviti lanjsku sezonu (odradio i operaciju koljena nakon osvojenog naslova), nije ih lako zamisliti kako opet drže momčad u rangu Coltsa ili Cardinalsa (ne ovih današnjih nego lanjskih s velikim Kurtom Warnerom) ispod 20 poena.

Ne sumnjam ni najmanje da će Brees i društvo osvojiti diviziju, Falconsi ipak još nisu toliko dobri, ali i broj pobjeda i konačni rezultat bit će na kraju manji, odnosno realniji. To pak ne znači da su skrenuli s puta da postanu dinastija – dvoznamenkasti broj pobjeda drugu godinu za redom potvrdit će da Saintsi nisu Bono Vox. Samo, bez nešto solidnije obrane ne mogu računati na još jednu godinu u kojoj se baš sve poklopi kako treba. Poraz u jednoj od ranijih rundi playoffa tako se čini najrealnijim.

SCORE: 11-5

ATLANTA FALCONS

Falconsi su lani bili jedno od većih razočaranja. Iako su uhvatili respektabilnih 9 pobjeda, nakon eksplozije godinu ranije svi su očekivali više. Naime, sezonu prije, Falconsi su krcati rookieima i predvođeni rookie QB-om Mattom Ryanom te running backom Michaelom Turnerom ostvarili 11 pobjeda. Međutim, ovaj lagani pad rezultat je prije svega ozljeda koje su dobar dio sezone van forme držale i Ryana i Turnera. Igrali su, ali ponekad bi bilo bolje da nisu.

Potpuno spremni, s još godinu dana iskusnijim rosterom iza sebe, ovaj dvojac sposoban je voditi momčad do playoffa. Da će skinuti Saintse baš i ne vjerujem, Turner je neumorni old school RB koji će se cijeli dan zabijati u zid ispred sebe, ali Ryan još nije na razini jednog Breesa da bi tek tako, bez povremenih skretanja s puta, odveo momčad direktno u playoff.

OFFENSE

Moćna i ujednačena. Ako Ryan jednoga dana dohvati visine o kakvima svi govore da je sposoban, ova momčad može osvojiti Superbowl. Za sada, ona je konkretni playoff kandidat koji treba imati podmazane sve dijelove da funkcionira. Ryan je lani bio solidan, što je obzirom na probleme sa stopalom pozitivno, ali zabrinjava što je i u onom prvom periodu sezone kada je bio zdrav odavao dojam istog igrača kao što je bio godinu ranije – zrelog rookiea koji ništa ne forsira, bira uvijek ista rješenja i uglavnom odradi posao. Pouzdan a tako mlad quarterback nije najgore što vam se može dogoditi, ali više rizika s više dugih i točnih dodavanja ono su što ovoj momčadi treba.

Nije da nema kome bacati – Roddy White već godinama je prva i jedina opcija na krilu, a lani se iskazao i kao prva opcija uopće dok nije bilo Turnera. Nedostatak ostalih wide receivera Falconsi prikrivaju maksimalnim korištenjem trke, tako da će zdravi Turner opet dobiti većinu lopti, ali ne previše. Naime, nakon što je godinama imao skoro po 30 nošenja po utakmica, izgleda da ga je ta izraubanost koštala lanjske sezone, pa su u Atlanti odlučni olakšati mu prabacivanjem dijela odgovornosti na Ryana, a dijela na rezervne backove.

Uz Whitea, Ryanova omiljena meta bit će i vječni tight end Tony Gonzalez, po mnogima najbolji igrač na toj poziciji u povijesti. Dodaj svemu profesionalnu napadačku liniju koja rijetko griješi sastavljenu od provjerenih veterana i pouzdanih plaćenika uz dozu talenta u najboljim godinama u vidu Ryanova tjelohranitelja Sama Bakera (ove godine dobili su i novu dozu svježe krvi i kilograma u provjerenim sveučilišnim igračima što će pojačati rotaciju) i dobiješ napad koji nije ništa posebno, ali koji može zabiti dovoljno na razne načine i koji u svakom trenu može otići na višu razinu u slučaju Ryanove evolucije.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Još uvijek važniji dio momčadi. Bez obzira koliko Ryan i društvo u napadu bili dobri, ništa lošije stanje nije ni u obrani. Doduše, u startu će biti bez dva najbolje linijska igrača, enda Jonathana Babineauxa (služi kaznu zbog posjedovanja marice) i tacklea Kroya Biermana (lakša ozljeda), ali dovoljno je provjerenih veterana da izdrže dok dvije zvijezde ne budu spremne.

U njihovoj 4-3 obrani važnija je ionako ova sljedeća trojka. Već uigrani, s pravim omjerom iskustva i talenta, linebackeri Falconsa bit će zid za trku protivnika, a povremeno i opasnost za quarterbacka. Glavni igrač od trojice je Ryanov vršnjak pokupljen na istom draftu Curtis Lofton (zanimljivo, s tog drafta su stigli i Bierman i Baker), a uz njega su nešto iskusniji Stephen Nicholas i veteran Mike Peterson.

U zadnjoj liniji stanje je jednako dobro, odnosno barem bi trebalo biti nakon dovođenja provjerenog cornerbacka Duntae Robinsona iz Houstona. Na pozicijama safetya i lani su bili dobri, duo Eric Coleman – Thomas DeCoud funkcionirao je sve bolje kako je sezona prolazila, dok je pozicija drugog cornerbacka za sada otvorena čak trojici igrača.

Od specijalaca u Atlanti nemamo koga izdvojiti, ni u kojem segmentu nemaju provjerenog igrača te će biti zanimljivo vidjeti može li ih zanemarivanje ovog dijela igre koštati.

TOTAL

Ostvare li (a hoće) i treću pozitivnu sezonu za redom, vrijeme je da se ova mlada momčad počne smatrati novom silom sposobnom u dogledno vrijeme boriti se i za naslov. Svi sastojci su već tu, sad samo treba čekati i vidjeti kako će ispasti finalni proizvod, na što će dobrim dijelom odgovoriti i ova sezona. U kojoj će Falconsi u playoff kao wild card.

SCORE: 10-6

CAROLINA PANTHERS

Panthersi su nakon iznenađujućeg nastupa u Superbowlu 2003. iduće sezone još šokantnije pali, ali zanimljivo, nikada na dno. Uvijek se vrte tu negdje oko 50% učinka, uz povremeni bljesak svakih par godina. Ovaj uzorak se ponavlja, a kako su lani imali točno score 8-8, ove godine možda je vrijeme za iskorak. Samo, teško je vjerovati da mogu zamijeniti poziciju s Atlantom.

Gle, ovakve ekipe nemoguće je prognozirati. Na rosteru je dovoljno dokazanih veterana, igrača koji imaju iskustva važnih utakmica. Ima tu i talenta u obje postave. Ali, ako si godinama osrednji, doduše bez groznih sezona, ali i s minimumom uspješnih, onda si valjda baš to – osrednja momčad. Koja još jednom nije napravila nikakve važnije promjene da se makne s mrtve točke.

OFFENSE

Kako su lani sa onako očajnim QB-om poput Jakea Delhommea uspijeli uopće godinu završiti pozitivno? Odogovor na to pitanje ima ogromne implikacije na budućnost kluba. Naime, Delhomme je otišao u Cleveland (kako se uopće našla jedna momčad voljna angažirati ga novo je pitanje koje pak nema veze s Panthersima), ali ionako je maknut iz prve momčadi četiri tjedna prije kraja (kako se radi o legendi kluba, morali su čekati da slomi prst kako bi ga udaljili iz rotacije) s jasnom porukom da neće dobiti novi ugovor.

Tada je u ulogu lidera uskočio rezervni QB Matt Moore, osrednji igrač koji je služio kao osigurač, ali koji je momčad odveo do tri pobjede za redom na kraju. Koje su ostvarene protiv momčadi protiv Vikingsa, Giantsa i Saintsa, koje su do tada na neki način već zaključile svoju regularnu sezonu (Vikingsi i Saintsi kao sigurni za playoff, Giantsi kao ogromno razočaranje).

Kako to već biva, u klubu su dobre rezultate povezali s Mooreom (eto njihovog odgovora na pitanje od maloprije) koji je ostavljen kao startni QB za novu sezonu u kojoj će tako Carolina opet loviti polovični uspjeh umjesto da se okrene izgradnji nove momčadi s novim snagama.

Moore je solidan igrač koji će odraditi ono što mora i ništa više od toga. Kako to definitivno neće biti dovoljno da bi se ova momčad digla iznad konkurencije, za očekivati je da ga negdje na pola sezone zamijeni Jimmy Clausen, ovogodišnji rookie koji bi potencijalno mogao biti budućnost franšize na najvažnijoj poziciji.

Za njegovu sigurnost brinut će se jedan od boljih dijelova momčadi, pouzdana napadačka linija koja ima i netipičnu širinu za ovaj dio igre. Šteta jedino što će sve te mrcine uglavnom čuvati beskorisne generale (iako, njihov učinak u olakšavanju života backovima definitivno ne treba zanemariti).

Dok momčad stagnira, prolaze one preostale dobre godine koje još u svojim nogama ima eksplozivni receiver Steve Smith, ali još je gore što svoja tijela za nikakav povrat riskiraju dva sjajna running backa koji čine najbolju jedan-dva rotaciju na toj poziciji u cijeloj ligi – DeAngelo Williams i Jonathan Stewart.

Williams i Stewart su pravi šljakeri, probijači koji se ravnomjerno izmjenjuju u ulogama rushera te svojim učinkom drže ekipu iznad vode. Oni su i jedini pravi odgovor na pitanje zašto je Carolina godinama u sredini, bez pada na dno koji je neizbježan u NFL žrvnju. S konstantnim vrhunskim učinkom na poziciji RB-a, dakle samo s tim jednim oružjem, momčad može dobiti dovoljno utakmica ako ima barem prosjećnu obranu. Jedino pozitivno u cijeloj situaciji je što su dvojica u toj ulozi, što znači da se manje troše i da će si produžiti karijeru. Tisuće je primjera u povijesti kako završe backovi koji se raubaju svaki tjedan kao osnova napada.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Steve Smith je lice franšize i lider u napadu, preostala legenda iz postave 2003. koja je igrala Superbowl. Ono što je on u tom segmentu igre, u obrani je bio Julius Peppers, koji se nakon godina nezadovoljstva smjerom kojim klub ide skrasio u još goroj situaciji u Chicagu (na kraju je presudan bio masni ugovor).

Bez njega, glavnog razbijača pas igre, obrana Caroline je definitivno oslabljena, a kad još dodaš da su ih napustila tri veterana, ispada da je desetkovana. Međutim, kako se radi o igračima za koje se znalo da će uskoro ili u mirovinu ili u neki drugi klub, mlađe zamjene su pripremljene. Naravno, sad trebaju pokazati da su u stanju obranu održati pouzdanom, a da ostanu na pravom putu pobrinut će se jedini preostali dokazani igrač, mladi Jon Beason.

U 4-3 postavi on će u ulozi linebackera biti novi lider obrane, ali i glavna uzdanica te je pomaknut iz središnjice na vanjsku stranu kako bi se što više koncentrirao na rušenje QB-a, odnosno kako bi se što manje zamarao guranjem na crti. Njihova zadna linija bila je poprilično pouzdana, ali je i ona doživjela dosta promjena te je upitno kako će sve ove transformacije završiti. Posebno je zabrinjavajuća situacija s osiguračima gdje će se krpati i ove sezone, dok su role cornerbacka sigurne u rukama Chrisa Gamblea i Richarda Marshalla.

Što se specijalaca tiče, ni njihovi nisu ništa specijalno, ali svakako treba izdvojiti njihovog punt returnera. Ne toliko zbog učinka, iako se radi o neustrašivom trkaču koji često i pogriješi kada se sjuri ravno u blok radi nekoliko yardi, već zbog imena – Captain Munnerlyn valjda je najoriginalnija kombinacija u cijelom NFL-u.

TOTAL

Obzirom na sve promjene u obrani, očekivati bljesak od ove ekipe nije mudro. Obzirom na limitirani, ali pouzdani napad, očekivati pad na dno također nije mudro. Kad sve zbrojiš i oduzmeš, dođeš još jednom do računice s kojom su fanovi Panthersa odavno upoznati – osrednjost. Ovaj put ipak s nešto negativnijim nabojem, momčad je ovo koju čeka ozbiljna obnova i od pada na samo dno udaljena je tek jednu ozljedu nekoga od napadačkih temeljaca.

SCORE: 8-8

TAMPA BAY BUCCANEERS

Lani divizijska kanta za napucavanje, Tampa je mudro odlučila prekinuti patetični život u osrednjosti u stilu Panthersa te su se prošle sezone posvetili totalnom rebuildingu. Odigrali su katastrofalnu sezonu, a score od tri pobjede čak zamagljuje činjenicu da su ponajprije izgledali kao momčad za nulu.

Očekivanja od nove sezone su nešto viša, iako je suludo očekivati pomak ka vrhu divizije. Naime, očistivši roster Tampa je ostala bez ikakvog talenta, a ovo mladosti što su skupili u par godina ni u kojem pogledu još nije dovoljno za ozbiljniju borbu. Dapače, ostavši bez ikakve poveznice s ekipom koja je prije 9 godina osvojila Superbowl, Tampa se našla doslovno bez ičega što bi joj pomoglo da prebrodi porođajne muke, što bi moglo rezultirati nešto dužim rebuildingom od planiranoga.

OFFENSE

Sve se vrti oko lanjskog rookiea i izbora prve runde, quarterbacka Josha Freemana. Malo je reći da je Freeman bio razočaranje – smatran budućim nositeljom napada, Freeman ničim nije ukazao na takav potencijal te je dobar dio sezone proveo na klupi dok su momčad vodili totalni prolaznici. Naravno, klubu ne preostaje ništa drugo nego još jednu sezonu bazirati sve na njemu, nadajući se da će ipak postati barem solidan profesionalac u svome poslu.

Obzirom da ionako nema kome bacati, Freemanov razvoj može pričekati. Tampa doslovno nema recievera na kojega bi pokazali i rekli to je taj. Kvragu, nemaju čak ni backa veterana koji bi povremenim trčanjem i probijanjem nosio napad. Cadillac Williams definitivno nije taj.

Čak i njihov najbolji napadač, tight end Kellen Winslow nije ništa više od prosjećnog igrača na svojoj poziciji, skuplja dobre brojke zbog toga što je Freemanu najlakše kratkim pasovima pronalaziti najbližeg recievera.

Čak je i njihova ofenzivna linija, dio napada koji je najlakše dignuti na jednu prosjećnu razinu, ispodprosjećna. Nedostaje joj mesa i snage, tako da je lakše vidjeti Freemana kako bježi s loptom od protivničkih d-endova i linebackera nego kako je ima vremena baciti u shotgun formaciji. A na nekekav pocket oko njega jednostavno zaboravite.

DEFENSE + SPECIAL TEAMS

Njihov ovogodišnji treći pick drafta potrošen je na Geralda McCoya, koji će od prvog dana biti najpouzdaniji linijski igrač. Kad vam je jedan rookie glavni oslonac, to sve govori, bez obzira na njegove neupitne kvalitete.

Najbolji dio momčadi su linebackeri. Trojac Barret Ruud, Geno Hayes i Quincy Black pokriva koliko može sve propuste prednje četvorke i zatvara obranu, a sjajni Ruud usput stiže biti i prijetnja pas igri.

Nažalost, iza njihovih leđa nema pouzdanog igrača, četvorka koja je lani krpala pozicije u zadnjoj liniji u istom je sastavu, a iz Philadelphie doveden Sean Jones također je samo prosjećan igrač za poziciju safetya i upitno je da li će uopće pojačati konkurenciju.

Od specijalaca treba izdvojiti returnera Clintona Smitha, zaduženog za vraćanje svih ispucanih lopti, koji je svojim učinkom držao ovaj dio ekipe iznad ligaškog prosjeka. Eto, barem u nečemu su bili dobri.

TOTAL

Ne treba biti naročito pametan da se momčad koja nema talenta na nijednoj poziciji u napadu proglasi apsolutnim autsajderom. Kad dodaš klimavu obranu, nova sezona s 13 poraza trebala bi biti realnost. Ali, obzirom da Freeman ne može biti gori nego što je bio u rookie sezoni, da će obrana dolaskom McCoya i stabilizacijom secondarya (uz neupitan učinak linebackera) sigurno biti bolja, šasne za malim korakom naprijed su moguće. Pitanje je samo koliko dugo misle poduzimati ovako sitne korake - ne izbaci li ova sezona barem nekoliko budućih nositelja među svim ovim mladim igračima, ne samo da će se smatrati promašajem, već bi i ekipa koja je dobila odrješene ruke da sprovede obnovu mogla dobiti nogu. A onda u novu obnovu.

SCORE: 4-12