ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

2Jul/1212

30 FOR 30: ATLANTA

Posted by Gee_Spot

Početak sedmog mjeseca, spremaju se paklene vrućine, ali još je važnije da startaju tržnica, ljetna liga i pripreme za košarku na Olimpijadi. Uglavnom, bit će razloga za pisati o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu koliko hoćete. U pripremi je još jedan opširni summer frenzy esej koji će uglavnom baviti tržnicom i draftom, do srijede bi trebali imati spreman novi podcast posvećen istim temama, a danas krećemo s osvrtima na svih 30 franšiza, točnije na ono što je bilo i ono što će možda biti.

SCORE: 40-26

MVP: Josh Smith

X-faktor: klupa

Iako su ispali u prvom krugu, što se može smatrati korakom unatrag nakon lanjskog polufinala Istoka, Hawksi su odradili još jednu sezonu iznad očekivanja. Na kraju krajeva, od uspostave jezgre Johnson-Smith-Horford ova momčad napravila je poneki korak naprijed, poneki nazad, ali uglavnom se drži u pozitivnom balansu. Zašto pozitivnom? Zato što usprkos slijepoj ulici u koju su se doveli vežući budućnost uz jezgru koja je dosegla svoj maksimum, Hawksi ne odustaju od uporne, pobjedničke košarke koju je, nakon solidnih godina pod Woodsonom, novi trener Larry Drew podigao na novu razinu koja je rezultirala lanjskim neočekivanim prolazom protiv Magica, a zatim i ovom izuzetnom sezonom odigranom gotovo u cijelosti bez možda i najboljeg igrača, Ala Horforda.

Ključni potez kojim je Drew iz ograničenih unutarnjih resursa podigao momčad bazira se prije svega na promjeni igre u napadu, gdje su Hawksi nakon striktno izolacijske košarke pod Woodsonom postali nesebična družina koju krasi protok lopte i miksanje napadačkih akcija. Također, bitno je naglasiti da je razina obrane ostala ista (top 6 momčad po svim parametrima na tom dijelu parketa). Woodsonov recept, a nešto slično radi i u New Yorku, je relativno jednostavan – dati najboljim igračima odriješene ruke u napadu pod uvjetom da uzvrate maksimalnim angažmanom u obrani. Zato ne treba čuditi što je Carmelo Anthony nakon njegova dolaska igrao najbolju obranu u životu, niti što su Knicksi postali isključivo defenzivna momčad.

Drew je zadržao taj aspekt igre, ali pri tome mudro odlučio da forsiranje izolacija i 1 na 5 akcija nije rješenje za momčad koja nema rasnog strijelca te je u prvi plan stavio odličan osjećaj za pravovremeni pas kojega ima čak 4 od njihovih 5 idealnih startera (Smith, Johnson, Horford, Teague). Tako se na drive & dish igru Johnsona i Smitha nadogradio slasherski učinak Teaguea i Horfordovo razigravanja s vrha posta, što je bilo dovoljno da se jedan prosječni napad baziran na Joeu Johnsonu tijekom zadnje dvije sezone zadrži na prosječnoj razini usprkos Johnsonovom očitom padu. Izvrsno kruženje lopte omogučilo je tako da spot up situacije zamijene izolaciju kao osnova napada, a solidan učinak u pick igri, kretanju bez lopte, tranziciji, pa čak i post-up akcijama, donio je potreban balans osrednjem 1 na 1 učinku koji, ruku na srce, više nego iz stila igre proizlazi iz napadačkih limita prve tri opcije.

Nažalost, nikakva trenerska alkemija i nesebičnost ne mogu do kraja maskirati činjenicu da je Josh Smith očajan šuter kojega samo taj jedan segment igre drži ispod granice all-star kvalitete. Kad bi prestao forsirati vanjski šut, njegov učinak u zabijanju pod košem, obrani, tranziciji i organizaciji napada bio bi dovoljan da ga se smatra legitimnim all-star igračem. Igrajući bez Horforda ove sezone podigao je i skakački nivo igre, iako ne dovoljno da ga se smatra mašinom za skokove, ali kao drugi skakač u momčadi svakako može proći (bez Horforda u rotaciji najviše je patio ofenzivni skok). Uglavnom, dodamo li Smithovom šutu i sve lošiji učinak Joea Johnsona u 1 na 1 košarci koji je logičan i očekivan obzirom na pritisak godina, očito je kako Hawksi interno najveći napredak mogu napraviti dodatnim odustajanjem od izolacije nauštrb još više pick i cut akcija kako bi maksimizirali izuzetan kreativni potencijal petorke.

Individualno, eventualni iskorak Ala Horforda ili Jeffa Teaguea ostaje jedina nada u napadački napredak (pri tome svakako treba naglasiti da njih dvoje zajedno praktički nisu ni igrali u ove dvije godine). Horford je igrač bez mane, izuzetan skakač i asistent koji ima potencijala postati i vrhunski obrambeni igrač zaigra li ikada na svojoj prirodnoj poziciji, ali i njega trenutno napadački limiti drže u ulozi sekundarne opcije. Možda budući napredak leži upravo u povećanju njegove role, odnosno u usmjeravanju svih onih lopti koje ispuca Smith prema njemu. Horford je kvalitetan šuter s poludistance i s povećanim volumenom i više pick & pop akcija, možda iskoči u vrhunsko oružje koje je ovom napadu potrebno.

Da nije bilo spomenute ozljede, možda bi danas već imali takvu situaciju jer je Drew lani itekako povećao Horfordovu ulogu. Međutim, čak i ako ne izraste u franšiznog igrača, svojim all-round kvalitetama i bez izrazite rupe u igri, Horford je prvo ime ove franšize. Bi li eventualni odlazak Smitha povećao šanse da se razvije do kraja? Apsolutno, posebice ako bi se radilo o tradeu za igrača kao što je Pau Gasol čija sposobnost igre leđima u napadu i pokrivanja reketa u obrani bi omogučila Horfordu da se izvuče prema perimetru gdje i pripada. Ni jedan drugi potencijalni trade ovoga ljeta nema više smisla za Hawkse, a i Lakersi teško mogu dobiti veću vrijednost za Gasolovih 40 milja na dvije godine (Smith je toliko potrebno osvježenje napadu Lakersa koji bi ih preko noći pretvorilo u ozbiljnu tranzicijsku momčad iako ne bi riješilo pitanje šuta iz vana već bi ga dodatno pogoršalo).

Sad dolazimo do onog najzanimljivijeg dijela sezone Hawksa. Kako su usprkos ozljedi najboljeg igrača uspijeli održati razinu igre? Pa, recimo da odgovor na ovo pitanje nitko živ prije sezone ne bi pogodio. Naime, Hawksi su momčad iznad salary capa koja ne želi plaćati porez na luksuz, što ih limitira na princip rada u kojem postojeću jezgru okružuješ igračima za minimalac koje nitko drugi ne želi. I dok je bilo za očekivati da će njihovi skupo plaćeni igrači odraditi svoje, korist od klupe malo tko je mogao očekivati. Na kraju se ispostavilo da su Hawksi od svojih prolaznika dobili prosječan NBA učinak, koji bi izražen u pobjedama glasio negdje oko 10-11 utakmica. Naravno, ovo nije ni blizu Bullsima čija klupa (najbolja u ligi) donosi skoro 20 pobjeda, ali radi se o rezultatu u rangu Utah Jazza. Jedina razlika je što, eto, klupu Jazza doživljavamo kao korisnu zbog imena, dok ovu Hawksa uglavnom ignoriramo.

Ali, brojke ne lažu i učinak je itekako opipljiv. Ključna rezerva tako je bio Tracy McGrady, koji je odigrao solidnu sezonu na oba kraja parketa, ali ipak prije svega kao kreator u drugoj postavi. Iznad očekivanja u pojedinim dijelovima sezone odigrali su i Radmanović, Willie Green i Jannero Pargo, omogučivši Hawksima svojim šuterskim eskapadama da se kotrljaju u onim periodima kada su se udarni igrači zasluženo odmarali. Dodamo li na ovo izuzetan energetski učinak Ivana Johnsona (pomogao ne samo kao skakač već i agresivnim napadanjem obruča) i Kirka Hinricha (usprkos još jednoj ozljedi odigrao 48 utakmica kvalitetne obrane), dobivamo recept koji je uspio zamaskirati izostanak Horforda.

Kad smo već kod Hinricha, treba spomenuti i period u drugom dijelu sezone kada ga je Drew instalirao u petorku pomaknuvši Johnsona na trojku, zaigravši tako s nešto bržom i svakako manjom postavom. U ovoj situaciji Marvin Williams postao je šesti igrač, što je trajalo sve do zadnje utakmice sezone, šestog susreta protiv Bostona, kada je opet promoviran u startera. Upitno je koliko je konkretne koristi momčad imala od ove zamjene, obzirom da su i Williams i Hinrich prije svega 3&D opcije, ali radi se o nečemu na što svakako treba obratiti pažnju. Naime, ako je Johnson danas prespor da čuva dvojke, što se čini kao jedini logični argument zbog kojega bi Hinrich dobio prednost pred Williamsom, onda Hawkse čeka ozbiljan posao ovoga ljeta u sređivanju obrane.

Tu čak ni evenutalni napredak Teagua ne pomaže, iako je itekako pomogao Drewu da napravi spomenute pozitivne pomake u napadu i određivanju rotacije. Naime, mladi igrač na rookie ugovoru idealno je pojačanje za Hawkse, a nakon godinu dana učenja i eksplozije u lanjskom playoffu kada je konačno dobio šansu protiv Bullsa u drugoj rundi nakon ozljede Hinricha, Teague je ove godine postao jedan od temelja momčadi. Iako njegov učinak u obrani još nije ni približno na razini na kojoj bi se očekivalo od igrača takvih fizikalija i ipak sporedne uloge u napadu (Teague je teoretski nešto kao Chalmers, 3&D opcija na poziciji playmakera), momak je kombinacijom asista, ulaza i šuta skinuo popriličan teret s Johnsona i Smitha, nametnuvši se kao ozbiljna slash & kick opcija.

FAST FORWARD

Dakle, u novoj sezoni itekako treba pratiti razvoj Teaguea i Horforda, ulogu koju će igrati Smith (ostane li u klubu) te situaciju s Joeom Johnsonom. Obzirom da je Hinrich slobodan igrač, njihova jezgra sastoji se samo od 7 igrača pod ugovorom (uračunat pick prve runde), ali i to je dovoljno da ih stavi iznad salary capa i u situaciju da se opet krpaju jeftinim jednogodišnjim ugovorima. Očekivati još jednom korisno izdanje klupe u ovakvim okolnostima jednostavno nije realno, bez obzira ne trenerov nos za dobrim rotacijama, stoga se u prognozama budućnosti prije svega treba bazirati na postojećoj jezgri.

Možemo očekivati kako će Smith, Horford i Johnson još jednom odigrati na svojoj graničnoj all-star razini i kako će Horfordove bolje partije u principu maskirati Johnsonov pad. Preostala dva startera po trenutnom stanju svakako su Teague i Marvin Williams, koji je (kada na stranu maknemo kontekst drugog picka drafta izabranog ispred Chrisa Paula, Derona Williamsa i Andrewa Bynuma) solidan 3&D igrač. Samo, ako je Johnson stvarno u fazi karijere u kojoj i sam postaje spot up šuter u napadu i ako pri tome više nije u stanju čuvati bekove u obrani, onda praktički za Williamsa nema mjesta jer je jednostavno prespor za čuvati dvojke. Što nas opet dovodi do tradea kao jedine opcije za pojačati se, jer rookie John Jenkins teško da može odmah uskočiti u petorku na poziciju beka-šutera – čak ako se i odmah pokaže kao novi Redick, njegova igra u obrani trebat će puno više vremena za prilagodbu od jednog trening kampa.

Igrač jezgre kojega još nismo spomenuli je i Zaza Pachulia, skupi back-up centar koji je konačno došao do zadnje godine ugovora i koji je kao prisilni starter barem uspio zamijeniti Horforda u skakačkom dijelu igre. Zaza je pročitana knjiga, igrač manje u napadu s dva talenta, jednim za skakanje i drugim za borbu u low postu, ali s ogromnim plusem u činjenici da nije Kendrick Perkins pa ga Drew bez problema može držati na klupi koliko god želi. Njegova zadnja godina, uz Smitha i Williamsa, zasigurno će biti u izlogu cijelo ljeto, pa se ponajprije u odlasku nekoga od njih može očekivati osvježenje.

Danna Ferry je novi GM, a od njega kao studenta s diplomom Spursa, možemo očekivati poprilične pomake u cilju da se stekne fleksibilnost salary capa, ali i pokušaje da se ova solidna jezgra pojača ako se ukaže prilika. Tu se opet moram vratiti na trade za Gasola, jer s njim bi Hawksi praktički postali druga momčad Istoka obzirom na godinu punu upitnika koja čeka Bullse i upitan napredak Pacersa i Sixersa koji imaju slične strukturne probleme. Netsi navodno pikiraju na Joea Johnsona u slučaju da ostanu bez Derona, što bi bio tipičan luzerski potez Netsa, ali i potez koji bi Hawkse lišio najvećeg tereta gledajući prema naprijed. Čak i da zauzvrat dobiju samo trade iznimku u iznosu maksimalnog ugovora, Hawksi bi s jezgrom Teague, Williams, Smith i Horford i dalje ostali konkurentni na Istoku, plus bi dobili oko 15 milijuna za igrati se i pokrpati bočne pozicije.

Za očekivati je da ponovo potpišu Ivana Johnsona i Hinricha, pa i igrača druge runde Mikea Scotta, što im garantira roster od 9 igrača. Koji, da još jednom istaknem, i ovakav kakav jeste definitivno garantira još jedan playoff i još jednu sezonu iznad očekivanja (zahvaljujući Horfordu u petorci i Teaguevom napretku), ali koji bi uz eventualne tradeove mogao postati i šampionski u najboljem slučaju, a u najgorem konkrentan barem do isteka Horfordova ugovora prije sezone '16/'17.

TRENUTNA JEZGRA: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford, Jenkins, Pachulia (62 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Scott (minimum), Hinrich (pola midlevela), I. Johnson (pola midlevela), McGrady (minimum)

IDEALAN ROSTER: Teague, Mayo/Terry, Williams, Horford, Gasol, Machado, Jenkins, McGrady, Barnes, Scott, I. Johnson, Mohammed

- Gasol bi stigao u tradeu za Smitha i Pachuliu, a Mayo, Barnes i Mohammed bi se potpisali s 15 milja koje bi ostale nakon što bi Netsi uzeli Joea Johnsona (zadnja dvojica za malo više od veteranskog minimuma, a Mayo ili Terry za 8-10 milja na dvije godine kako bi se minimalizirao rizik), plus potpisali bi Machada u trening kampu
- obrana na perimetru bez Johnsona bi svakako patila, ali ako je njegov pad stvaran, onda praktički nema razlike između njega i Williamsa na trojci, dok bi napad s Gasolom u postu dobio priliku za iskorak, plus ne bi izgubili ništa od pas igre jer i Gasol i Mayo (ili Terry) su nesebični igrači koji bi nastavili održavati spot up igru podmazanom

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

26Oct/100

HAWKS / BUCKS

Posted by Gee_Spot

''I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.''
- Al Horford

''Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.''
- John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju - promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari - Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick 'n' roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa - momak igra nekakav pick 'n' roll na treningu, a Jasmin ga gleda ''bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat''), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek - fear the fear.

1Aug/101

ATLANTA

Posted by Gee_Spot

Kada sam u google ukucao riječ nepovjerenje, prvi rezultat koji mi je izbacio bio je nekakav blog na kojem se našao jedan citat Byrona koji glasi ''Nepovjerenje je teška oprema, koja je u stanju više da oteža nego da zaštiti.'' Zbog čega mi je google priuštio tih nekoliko sekundi pakla dok sam se osvrtao po spomenutom blogu koji uređuje izvjesna isfrustrirana babetina nemam pojma, ali pronađeni citat mi dobro dođe za uvod.

Naime, kao što neki već znaju, u idućih mjesec dana na ispodobruca.com ići će svaki dan po jedan post posvećen NBA tržnici, uz koji će se naći još i osvrt na jednu baseball momčad, te nekoliko preporuka vezanih uz film, knjigu i glazbu za one koji još nisu iskoristili godišnji. Za razliku od mene, koji protekla tri tjedna nije radio ništa osim uživao i povremeno slušao izljeve nepovjerenja od strane bliskih prijatelja.

Tako je baš Emir aka Birdie, povremeni suradnik i stalni prijatelj ovog bloga, izrazio apsolutnu sumnju u ostvarenje ovog projekta. Znam, bilo je i ranije nezavršenih pregleda i najava koje se nisu ostvarile, te definitivno ima razloga za nepovjerenje, ali za razliku od Byrona, mene nepovjerenje inspirira. Kakvo otežavanje, kakva zaštita. Jebo to i jebo majku. Byron je ionako bio homić. A ja ću idućih 30 dana da štancam kartice teksta kao da sam Aralica.

HAWKS

Prvo, kakav je problem napisati post u 30 dana ako nigdje okvirno nije navedeno koliko on treba biti opširan? Tko mi brani samo navesti promjene na rosteru Hawksa, zatim napisati još par rečenica o ostalome i voila - eto dnevnog posta u manje od kartice. Ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha ha.

Početi priču o Hawksima ne možemo bez Johnsona.Već smo ranije obradili trade i ništa novoga se tu nema dodati – Joe je limitirani igrač koji s godinama samo gubi na vrijednosti (da li je on danas uopće dobra druga opcija ili je već na razini treće?) te maksimalan ugovor takvom igraču nije ništa drugo tipičan očajni potez franšize koja se boji rizika te radije ostaje vjerna osrednjosti. Mislim, ipak ne vodite domaćinstvo već vrhunski sportski klub, malo muda ne bi škodilo.

Ovako se Johnson može pohvaliti najvećim ugovorom ovoga ljeta. Go figure ili po naški – čuj to. Sad, vratimo se malo na playoff. Johnson ne samo da je bio loš, već se momčad raspala po šavovima, navijači su ostali razočarani i izreklo se mnogo teških riječi (sam Johnson je već odlučio kako se ne vraća nazad da bi vrlo brzo promijenio mišljenje nakon što je na stol sjela maksimalna ponuda). Kakav naivac može vjerovati da je sve riješeno otkazom Woodsonu (koji je, da usput spomenem, po Sportskim Novostima i dalje trener Atlante - neki dan sjeo kod Emira na WC i uzeo listati SN pošto nisam ponio laptop na odmor, i, naravno, odmah se opet uvjerio da je odluka da ne pratim domaće novine ispravna).

Očito je bilo da između igrača i Woodsona odnosi nisu sjajni, ali tome je podjednako pridonijela i uprava kluba koja ni u jednom trenutku nije pružila podršku treneru. A znamo što se u tom slučaju događa s klubovima koji igrački nisu posloženi do kraja – trener postaje predmet iživljavanja svakog isfrustriranog milijunaša, bio to Josh Smith ili Joe Johnson.

Da stvar bude još blesavija, za novog trenera postavljen je dojućerašnji pomoćnik Larry Drew, čiji uloga je očito ta da bude dežurni krivac za sljedeći podbačaj preplaćene momčadi. Možda sam previše ciničan, ali imam neki osjećaj da ova sumnjiva uprava, koja i dan danas ima problema dok usuglasi sve želje većinskih vlasnika (kojih je i dalje previše), nije postavila Drewa za trenera zato što vjeruje u njegove kvalitete.

Sjetite se samo prvog dovođenja Johnsona, kada je jedan partner bio protiv trošenja novca na neprovjerenog igrača, što je dovelo do blokada funkcioniranja kluba i natezanja po sudovima dok ga se nisu riješili. Trenutno GM Rick Sund uspijeva zadovoljiti sve koji imaju pravo glasa, ali pitanje je vremena kada će jedan od bogataša ili odlučiti stati na kraj suludom rasipanju novca ili pak odlučiti da mu nije napeto trošiti novac na loše vođen biznis.

Uglavnom, nakon što je odlučeno da će se i ubuduće sve vrtiti oko Johnsona, Sund je ostavio i boljeg brata Collinsa (iskreno, više i nema neka razlike, oba su očajna, ali ovaj za razliku od onoga u Sunsima barem iza sebe ima one solidne sezone u Netsima kada je bio jedan od boljih obrambenih igrača u ligi). Minimalac je dobio i Josh Powell, mekušac iz Lakersa, a to sve skupa znači da će jadni Horford i dalje morati glumiti radnog konja pod košem umjesto da uživa u ulozi novog i boljeg Eltona Branda.

Inače, Al je već najavio da neće žuriti s produženjem ugovora već da će dobro razmotriti opcije što samo govori da se radi o momku koji ne samo da igra pametno na parketu već i van njega. Vezati se uz klub bez jasne vizije, vodstva i budućnosti nema smisla, bez obzira na dolare. Kad već njima nije važno dovesti poštenog centra ne bi li barem malo olakšali život Horfordu, zašto bi njemu bilo bitno ostati u Atlanti?

Uz rookiea Crawforda, koji je nasljednik veterana Crawforda u ulozi instant strijelca s klupe, momčad tako već broji 12 garantiranih ugovora i nema prostora na salary capu za ništa više od dovođenja još par igrača za minimalac. Ili, naravno, da eventualno zamijene neki pick za Shaqa ili nekog drugog veterana kojega se bivše momčadi još nisu odrekle za slučaj da im se pojavi opcija nekakvog sign & tradea. Bolje išta nego ništa, jeli.

Samo, čime god da popune roster, Hawksi neće biti ništa bolji od ovoga što su sada – osrednja momčad čiji je pad u budućnosti neminovan bez promjena osnovne igračke jezgre. I koju su upravo preskočili i Bucksi i Bullsi. Josh Smith, Marvin Williams, pa čak i ugovor Jamala Crawforda koji je u zadnjoj godini i težak je preko deset milja, solidne su opcije za potencijalni trade i promjenu. Problem je samo tko će odraditi posao? Sund? Netko od 397 vlasnika?

BRAVES

Svoj prvi osvrt na neku baseball momčad počinjem baš sa onom koja mi je iz više razloga totalno naj-antipatičnija. Prvo, još ni jednom nisam pogledao tekmu Bravesa a da nisam umro od dosade (ok, mislim da stvarno nema smisla formulirati ovakve rečenice kad su priče o baseballu u pitanju te ću ih ubuduće izbjegavati). Drugo, ni jedan igrač, bilo bacač bilo udarač, na mene nije ostavio nikakav specijalan dojam, da bih recimo smatrao igračinom. Treće, kada momčad vodi na domaćem terenu i kada je pobjeda na dohvat ruke, s razglasa se pušta nekakav kvazi-indijanski napjev (Braves je kao nekakvo kolonijalno ime za Indijance, ono, kao, hrabri narod koji smo satrali pa im sada odajemo počast tako što po njima nazivamo sportske momčadi) za vrijeme kojega se cijeli stadion diže na noge i maše rukama kroz zrak kao da u njima drži tomahawk. Žasu, ali iz nekog razloga totalno rasturi protivnike - buka stvarno postane nepodnošljiva.

U sezonu se krenuli katastrofalno, nakon prve trećine su se počeli dizati i to ponajviše zahvaljujući izvjesnom Troyu Glausu (veteranu kojega su nakon 12 sezona šetnje po ligi doveli da popuni momčad) koji je u periodu od početka petog do kraja šestog mjeseca (točnije do lakše ozljede koja ga je izbacila iz ritma) nagomilao 12 home runa, 33 poena i fantastičnih 47 ubačenih poena (jebote, stvarno debilno zvuči prevoditi ove termine ali netko i to mora) po čemu je bio prvi u cijeloj ligi u tom periodu.

Dok je Glaus ludovao, momčad se posložila te je i sada bez njega u solidnoj poziciji za izboriti naslov prvaka divizije i direktan prolaz u playoff, iako im prvi favoriti Philliesi opet pušu za vrat nakon što su prekinuli seriju loših rezultata i opet zaredali pobjedama. Za većinu koja ionako nema namjeru gledati utakmice ovo je možda i najvažnije – u sljedeća, posljednja dva mjeseca sezone (i posljednih 60 utakmica pošto igraju jednu dnevno), Philliesi bi trebali skočiti na vrh a Bravesi bi trebali završiti drugi.

U svakom slučaju može se kladiti i na jedne i na druge jer, čak i kao drugi, Bravesi bi, obzirom na raspored, mogli završiti kao najbolja drugoplasirana momčad u ligi što im donosi pozivnicu za playoff (samo 8 momčadi igra playoff, po tri prvaka divizija iz svake lige plus još dvije najbolje drugoplasirane iz svake lige). Stvari stoje ovako nekako – postoji 5 vrhunskih momčadi i 5 očajnih, dok su preostalih 20 u stanju dobiti i izgubiti od svakoga. Bravesi spadaju u ovu sredinu, tako da će stvari na kraju ipak ispasti očekivane, iako su mnogi nakon ova dva uspješna mjeseca bili spremni Atlantu proglasiti prvakom divizije. Ali, kao što rekoh, Bravesi nemaju igrače koji će ostaviti dojam na vas za razliku od Philliesa koji su takvima krcati.

Znači, netko bi trebao iskočiti na način na koji je to napravio Glaus, a to već spada u sferu fantastike. Realno, ostat će na 50 % učinka do kraja (i to više zahvaljujući lakšem rasporedu u Nacionalnoj Ligi koje su dio – zanimljivo, klubovi iz dvije lige praktički ne igraju međusobno osim nekoliko utakmica, te se Bravesi tako ne moraju bojati susreta s Yankeesima, Raysima ili Red Soxima već mirne duše mogu nastaviti pobjeđivati jednako osrednje Metse, Marlinse ili Nationalse).

Uglavnom, ni to im nije garancija playoffa, ali jako je važno znati da ekipe koje imaju šanse za playoff igraju puno ozbiljnije od onih koje su ostali bez šansi. Dakle, Bravesi bi uredno trebali pobjeđivati u onim situacijama koje inače karakteriziramo kao zicere. Zašto je tome tako? Pa, sve se vrti oko toga kratkog playoffa. Kako samo 8 ekipa ulazi u njega, onih deset do dvanaest koji imaju realne šanse ne štede sredstva da u tome uspiju jer tko zna kada će im se ukazati sljedeća prilika. Drugim riječima, da su Bravesi van playoff utrke, do današnjeg prijelaznog roka prodali bi npr. spomenutoga Glausa nekom klubu koji se bori za playoff a koji bi im zauzvrat dao nekoliko potencijalnih budućih MLB igrača. Ovako, kako su u igri, oni su ti koji kupuju, što su dokazali nedavnim potezom kada su u Toronto poslali svog mladog shortstopa Escobara (SS ili esesovac je najvažniji čovjek u obrani jer igra između druge i treće baze što je područje u kojega sjeda većina lopti) u zamjenu za veterana Alexa Gonzaleza (koji je kao i Glaus jedan solidan ligaški igrač koji je u kasnim godinama odlučio odigrati sjajnu sezonu, što ga je učinilo poželjnim momčadima koje žele rezultat sada i vrijednima momčadi poput Toronta koja trenutno nema budućnost).

Tu je zanimljivo istaknuti jedan od paradoksa ove igre – igra u obrani je važna a ona uključuje biti u pravo vrijeme na pravom mjestu, pročitati putanju lopte i poslati je na bazu u što kraćem roku. Međutim, ako nisi u stanju opaliti lopticu, uzalud ti najveća brzina i spretnost u polju. Escobar je bio očajan kao udarač ove sezone, ali je barem bio solidan u obrani. Gonzalez je možda rupa u obrani, ali lupa po loptici. Kao veteran pozicije donekle će krpati tu obrambenu rolu, na kraju krajeva tu mu pomažu i suigrači – ako bacač ima dobar dan i kako već na drugoj i trećoj bazi igraju dva solidna igrača, Gonzalez može biti spor koliko želi. Ali krpati napadačku rolu je nemoguće. Ili udaraš ili ne. Čuj to.

Uglavnom, do zadnjeg trena pokušali su dovesti i još jednog igrača za vanjske pozicije iz Floride, inače kluba u totalnoj tranziciji kojega gleda manje ljudi nego Šibenik (o tome više kada Marlinsi i Heat dođu na red), ali nisu uspijeli. Sada im ostaje samo nadati se da će Gonzalez pronaći formu iz Toronta (za sada još nije opalio ni jednu bombu od kada je u dresu Bravesa), te da će netko zamijeniti Glausov zvjezdani učinak.

Naravno, pitanje je ima li takvoga u blizini? Najveća snaga momčadi po meni je njena širina. Kad već nema ekstra kvaliteta, barem ima mnogo solidnih. Uz Glausa koji pokriva prvu bazu (na njoj obično igraju najkorpulentniji igrači koji uglavnom sjajno udaraju ali nisu u stanju trčati zbog čega im ta pozicija najbolje odgovara jer ne zahtijeva previše kretanja), u unutrašnjem dijelu polja igraju i legenda kluba Chipper Jones (u Atlanti je od 1993. i osvajač je naslova prvaka iz 1995. – zanimljivo je istaknuti kako su Bravesi u devedestima čak 5 puta igrali u Finalu, zbog čega su danas i jedan od najpoznatijih klubova lige – Finala baseballa u vrijeme buma kabelske televizije rušila su rekorde gledanosti te su zbog toga Bravesi urezani u svijesti Amerikanaca kao i Bullsi koji su u isto vrijeme dominirali NBA ligom) koji pokriva treću bazu, te možda i najbolji all-round igrač ekipe Martin Prado na drugoj. Spomenuti Gonzalez je shortstop, a katica za sve je Omar Infante i on uskače kad god nekome od njih u ove 162 tekme zatreba odmor.

Na vanjske tri pozicije izmjenjuju se mlaki Cabrera, trenutno ozljeđeni McLouth, sirovi Hinske koji pomaže u polju iako je u svakom pogledu idealan za prvu bazu, solidna rezerva Diaz i jedina svjetla točka i možda buduća zvijezda, rookie Jason Heyward. Iako je krenuo u sezonu sjajno, pa malo pao, pa se ozljedio, trenutno igrama dokazuje da, usprkos samo 20 godina, ima itekako mjesta u MLB. Inače, za razliku od košarke, mladi talenti u baseballu su rijetki, igrači redom godinama stasavaju u nižim ligama prije nego fizički i psihički sazriju za ovaj ritam života koji ne dozvoljava padove koji su pak neminovni kada se nečim baviš iz večeri u večer 162 puta za redom.

Heywardovi padovi su minimalni, ima snagu u udarcu ali i preciznost koja je još bitnija jer najvažnija stvar u igri je doći na bazu i osloboditi prostor za lupanje drugome a ne ispasti iz igre pokušavajući opaliti home run. 27% je možda nekakav solidan prosjek, nikako za velikog igrača, ali kada uzmeš u obzir da je momak rookie, to govori da će ubuduće biti samo bolje i da će dogurati do onih 30 i više posto uspješno udarenih lopti koje već označuju majstora zanata. Također, još važnije je da Heyward ne lupa u prazno – naime, kada bacač baci lošu loptu (van zamišljenih okvira zone udarca ispred udarača) ako zamahneš na nju, ona automatski postaje dobra i greška se pripisuje udaraču. Tu je još veća razlika između onih solidnih i najvećih igrača – ovi potonji jednostavno znaju na koje lopte je bolje ostati miran i zaraditi grešku bacaču. Čuj to.

Uz Heywarda je vezana i jedna mala zanimljivost. Naime, jedna od prvih baseball utakmica koju sam pogledao ove sezone bila je upravo ona u kojoj je on imao svoj prvi nastup na najvišoj razini. Komentatori su nešto pričali kako je momak rookie koji se brzo popeo iz nižih liga jer je tamo rasturao, ja i Stari smo nešto kljucali nakon napornog dana i nismo obraćali previše pažnju, Heyward je čekao svoju prvu profi lopticu, dočekao je i opizdio preko stadiona.

Home run u prvom ikada nastupu, ma u prvom ikada zamahu u prvoj ligi. Ono, čudo, komentatori su se raspametili i počeli pričati o povijesti a usput su izmjerili da se radi o jednom od dužih home runa zadnjih godina. Da, i među njima ima home runa i home runa. Uglavnom, Stari me pogledao i pitao ''Šta je ovo, jedan od najboljih igrača?'' ''Ma nekakav rookie'' kažem ja, ''ovo mu je prva utakmica''. ''Kažu komentatori da smo upravo prisustvovali povijesti, šta misliš o tome'' pitam je njega. ''Mislim da su to sranja, ali šta jest jest – dobro ju je opizdila mrcina''.

Uglavnom, Bravesi su solidna momčad koja ima potencijala da takvom i ostane u dogledno vrijeme, ali za iskorak će im trebati i nešto više od Heywarda ili povremenih bljeskova veterana. Imaju još jednog relativno mladog igrača koji obećava, u pitanju je hvatač Brian McCann koji je solidan u svome poslu (kao catcher prije svega je zadužen za komunikaciju s bacačem i spriječavanje krađa baza, dakle za obranu) ali koji je u početku karijere pokazao da može poslužiti i kao udarač (čisto da napomenem za one koji eventualno nisu upoznati s pravilima - u napadu se rotira svih sedam igrača u polju, te hvatač i bacač – doduše, u AL ligi umjesto bacača u rotaciji se služe takozvanim specijalcima, uglavnom debelim i isluženim igračima koji ne mogu poslužiti za ništa drugo – a hvatač i bacač su uglavnom najgori udarači jer njihova specijalizacija dozvoljava da ih se tolerira pa makar ne mogli pogoditi ništa) da bi ove sezone napravio lagani korak nazad. Doduše, i dalje udara dovoljno home runa da bi bio iznadprosječan hvatač, ali previše promašuje.

Međutim, i Heyward i McCann neće moći klub odvesti daleko ako se ne poboljša rotacija pitchera. Trenutna nije nešto (stvarno mi je bezveze pisati bacači pa se prabacujem na USA termine) - Bravesi nemaju što bi se reklo asa iliti prvog pitchera, zvijezdu koja praktički garantira pobjedu. Ono, nekoga čije ime na popisu za tu večer, ako je još protivnik nekakva slabašna momčad za koju baca četvrti ili peti pitcher, garantira da možeš slobodno kuću uložiti da će ovaj dobiti. Imaju tri solidna igrača – veterana Hudsona (radnik koji ima snage za ostati na terenu satima, koji baca pod kontrolom ali nema dovoljno oružja da izbacuje protivnike bez muke po obranu), mladoga Hansona (koji bi trebao biti buduća prva zvijezda i protuteža Heywardu u obrani ali koji je ove sezone napravio korak nazad i ispostavlja se kao u najboljem slučaju tek druga ili treća opcija, dakle jedan solidan pitcher i ništa više) te talentiranog ali ozljedama sklonog Jurrjensa (koji ima repertoar za biti možda čak i nositelj, ali za sada još uvijek nema kontrolu nad tim što radi, točnije previše griješi). Njih trojica u slučaju da Bravesi uđu u playoff nisu ništa više od osrednje rotacije (u playoffu se može prijaviti rotaciju od trojice, za razliku od sezone kada se koristi pet startera).

Preostala dvojica startera u regularnoj sezoni su očajna i momčad uglavnom gubi utakmice koje oni započinju (veterani Lowe i Kawakami koji tek odrađuju uloge četvrtog i petog startera, što bi rekli služe kao jedači devetina), ali je zato klupa solidna. Mladi Medlen je uskočio čak i kao starter dok je Jurrjens bio ozljeđen i pokazao se solidnim igračem koji u budućnosti može biti čak i solidan četvrti ili peti startni pitcher (već sada je bolji od obojice trenutnih), veteran Moylan ima dovoljno oružja i iskustva da odradi svoj posao pripreme (idealno bi bilo kad bi starter izdržao cijelu utakmicu, ali u nekom realnom scenariju on će izgurati 6 do 7 devetina, nakon čega posao završavaju dva najbolja relief pitchera – uglavnom se radi o bacačima koji nemaju dovoljno oružja za startati, dakle imaju dvije do tri vrste bacanja koja koriste), a drugi veteran Wagner ima još uvijek dovoljno jaku brzu loptu da stvar privede kraju (closeri su uglavnom ili nekadašnji veterani koji više ne mogu izdržati više od devetine, ili igrači koji su do savršenstva doveli jednu ili dvije lopte - uglavnom njihova uloga je ne ispustiti prednost u zadnjoj devetini u slučaju čega im se piše save iliti obrana kao podatak – definitivno precijenjena kategorija obzirom da taj posao može odraditi svatko od startera, ali ta stroga podijela uloga je jedna od ljepota baseballa).

Sve u svemu, Bravesi imaju dovoljno balansa za playoff i definitivno se isplati igrati na njih i ubuduće, posebice ako vidite da su formi McCann, Heyward ili netko od dvojca Glaus-Gonzalez. Dobro udaraju kao momčad, dolaze na baze, a to je dovoljno da netko jačim udarcem osvoji par poena. Još ako baca netko od prve trojke, velika su šanse da ih protivnik ne nadigra. Samo pažljivo, jer, kao što rekoh, u ligi ima još barem 20 podjednako solidnih ekipa i svaki detalj je važan. Potencijal za super momčad postoji, ali još je dosta toga ostalo do realizacije iste. Uglavnom, kako bilo, pratit ćemo daljnu situaciju na ovim stranicama. Čuj to.

ROSTER OF THREE

Gunnin' For That #1 Spot (Adam Yauch, 2008.)

Neki dan sam opet pogledao ovu sjajnu odu košarci u vidu dokumentarca i sad mi je žao što se nisam sjetio staviti ga na listu najboljih filmova desetljeća koju sam slagao za Ruralnu Gorilu. Mislim, ovo je takvo savršenstvo dokumentarizma (pogled na mlade igrače i okolinu iz koje dolaze uz povremene osvrte na industriju koja ih prati i pretvara u zvijezde od malih nogu), glazbe i slike (redatelj Adam Beasti Boy Yauch spojio je svoju opsesiju glazbom, posebice funkom i hip-hopom sa sjajnom režijom krcatom efektima koji začudo ne iritiraju već samo podebljavaju uživanje u igri) da se nisam prestajao grliti od sreće svih sat i pol trajanja. Za razliku od prvog gledanja kada sam uživao u životnom putu Kevina Loveu ali i kada nisam pojma imao tko su polovica od deset igrača na koje je stavljen fokus, dvije godina kasnije znao sam sve, zbog čega sam se još više veselio potezima Jenningsa, Evansa i Singlera. Poseban gušt je bio gledati tada totalno anonimne Aldricha i Hicksona kako igraju u ovoj konkurenciji iako nisu bili uključeni u projekt kao zvijezde, a još više me šokiralo kad sam skužio da je ovogodišnji pick druge runde Pacersa upravo ovaj Lance Stephenson iz filma, jedna od deset zvijezda i McGradyev klon koji je djelovao kao da je ispao iz epizode Wirea. Čuj to.

Suvišna Sloboda (Jarboli, 2001.)

Iako i danas snimaju dobar materijal, ja se i dalje ne mogu skinuti s ovoga već skoro desetljeće starog albuma. Toliko sam se naslušao i uživao u ovih 18 pjesama da ne mogu nego opet istaknuti očito – svatko tko voli novi val i glazbu uopće ovo mora poslušati. Znam, uspomene su lijepe, legende su legende i sve je to ok, ali ovaj album je ako ne bolji a ono barem rame uz rame sa svime što su u svoje vrijeme radili Električni Orgazam, EKV ili bilo koji drugi bend. Da, vokal zna biti malo iritantan, tekstovi možda malo previše arty, ali to su sitnice preko kojih čovjek prelazi bez problema kada ga s druge strane čeka takva ljepota melodija i prije svega ideja koje su u potpunosti realizirane. Ovome služi glazba, da uzmeš svoje uzore i onda od toga stvoriš nešto potpuno originalno i potpuno prekrasno. Rock n roll!

Hladna Koža (Albert Sanchez Pinol, 2003.)

Već sam jednom spominjao Pinola na ovim stranicama kao jednog od genijalnijih modernih autora s kojima sam se susreo zadnjih godina, i to nakon što sam u jedno popodne progutao njegov predzadnji roman, fantastičnu ''Pandoru U Kongu'' koja je nedavno objavljena kod nas. Nakon toga sam odmah posegnuo u arhivu knjižnice i pronašao nešto ranije objavljenu ''Hladnu Kožu'' koju sam (opet) pročitao u jedan dan. Mislim, ja stvarno volim čitati, ali to je nešto što obavljam u slobodno vrijeme, jer neke druge stvari koje imaju svoju satnicu dobivaju prednost. Uglavnom čitam publicistiku, jer mi rijetko kada koji roman privuče pažnju (radije bih si pilao nogu tupom pilom nego čitao stranice i stranice nečega što može napisati svatko s prosječnim mozgom, iznadprosječnom ambicijom i viškom vremena). Međutim, ovo što radi Pinol, e to vam se dragi moji zove talent. Kako čovjek piše na katalonskom to sam prisiljen na čitanje prijevoda ali srećom njegove tekstove otkupljuje Faktura koja je bez premca izdavač broj jedan kada je u pitanju priprema knige a posebice prijevod. Tako da je i ovaj put sva čarolija Pinolova pripovjedanja prisutna i opet ti ne ostaje ništa drugo nego odgoditi sve planove i završiti roman u dahu. Iako se nakon ova dva naslova može primjetiti kako Pinol vrti iste ideje i crpi iz možda plićeg bunara od očekivanog, i dalje je to neodoljivi spoj filozofije, osjećajnosti, humora, trasha, erudicije i spisateljskog dara kakav svijet nikada prije nije vidio. Verne, Twain, Eco – ima svega toga. I još više.