UTAH
Sinoć protiv Amera nije bilo utakmice, ali je barem bilo individualnih poteza NBA zvijezda. Večeras protiv Irana nije bilo ničega. Zato nemam što ni dodati, osim da ću pričekati sutrašnji susret protiv Slovenije (koji bi konačno trebao donijeti nešto što će barem podsjetiti na natjecanje) da bi donio konačni sud o našim beskrvnim antitalentima (hm, ovo već opasno zvuči kao mišljenje, zar ne?).
Ipak, nije mi jasno zašto, bez obzira na revijalne tonove ovih utakmica (a to zašto su revijalni također je pitanje za sebe, prave ekipe ni jedan susret ne shvaćaju kao trening), naš izbornik i dalje forsira onih klasičnih hrvatskih 12 žigosanih. Naime, u svakom sastavu naše reprezentacije jednaku minutažu dobivaju svi igrači, kao da smo u najmanju ruku zemlja koja izbacuje talenta u razine SAD-a. Zamislite Njemačku s ovakvim konceptom igre u vrijeme Dirka, pa da ga izbornik limitira na 25 minuta kako bi ostatak dobio nekakav Iks Ipsilon. Gle, ova naša ekipa, jasno je to kao dan, ima dva talentirana igrača koje možemo proglasiti iznadprosječnima - Tomića i Bogdanovića. Takva ekipa si ne može dozvoliti da njih dvojica igraju manje od 35 minuta po susretu, isključujući probleme s osobnima. Svaka nepotrebna minuta neke alternative samo nas dublje zakapa u blato. Samo toliko za sada.
JAZZ
Utah Jazz u svoju prvu sezonu bez dugogodišnjeg vlasnika Larrya Millera kreće u novom ruhu. Ali, samo doslovno - novi dresovi su najbolji do sada (ta zelena definitivno treba još više prostora). Međutim, na parketu sve ostaje isto tako da tvrdnja o novom ruhu nema figurativnu funkciju.
Millerov sin Greg nije ni imao previše prostora za manevre, obzirom da je momčad ionako debelo iznad granice salary capa zahvaljujući masnim ugovorima Kirilenka, Williamsa i Okura. Iz tog razloga se nisu previše ni natjecali za zadržati u momčadi Korvera, Matthewsa i Boozera, prepustivši ih tržištu.
Međutim, zahvaljujući čovjeku zvanom Kahn, osmjehnula im se sreća – Al Jefferson se odjednom našao dostupan za dva buduća picka prve runde, dobrano zaštićena za slučaj da Jazz nekako padne u lutriju (da, odrekli su se i Kupusa, ne tjerajte me da ga spominjem). Jazzeri su odradili vrhunski posao potpisavši Boozera u zadnji tren, zatim ga poslavši u Bullse samo za trade exception u iznosu prve godišnje rate (što je bilo moguće zato što su Bullsi bili ispod salary capa) koji su kasnije poslali u Wolvese uz pickove kako bi pokrili razliku u Jeffersonovoj maksimalnoj plaći i svom krcatom salary capu.
S tim četvrtim velikim ugovorom te s poprilično skupim Millsapom, Jazzeri će ove godine biti jedna od rastrošnijih ekipa lige. Dobra vijest je što se dogodine konačno rješavaju Kirilenka – možda ih to neće pretvoriti u igrače na tržnici, ali će itekako olakšati poslovanje.
Uglavnom, u Jeffersonu su dobili potrebnu svježinu i igrača koji će više nego dostojno zamijeniti Boozera te ih tako i dogodine ostaviti u borbi za poziciju nositelja u playoffu. Od lanjskog rostera treba zadržati Fesenka barem još jednu godinu (obzirom na ozljedu Okura zbog koje će propustiti dobar dio sezone to nije nevažno) te se treba suzdržati od budućeg dužeg ugovora ukrajinskom drvetu, jer Ante Tomić je spreman već dogodine uskočiti u njihovu rotaciju.
I dok su odlasci Boozera i Korvera na neki način bili očekivani – Korvera će pokušati zamijeniti izborom prve runde Haywardom (što će im uspjeti pred ženskim dijelom publike, Gordon je slatki bijeli dečko skoro kao Kyle, ali mene malo zabrinjava šuterski dio) – neugodnost im je (zamalo) drugu godinu za redom priredio Portland.
Agresivni Blazersi ponudili su maksimalan ugovor Wesleyu Matthewsu (igrači izabrani u drugoj rundi koji su igrali za minimalac i ne podliježu pravilima rookie ugovora kao oni izabrani u prvoj, ne mogu dobiti više od midlevela nakon prve ili druge godine u ligi kako bi originalna momčad imala prilike izjednačiti ponudu) koji Jazzeri nisu htjeli matchirati za razliku od lani kada su ipak ostavili Millsapa.
Obzirom na lakoću kojom Utah pronalazi igrače za svoj sistem (po tome se jedini mogu mjeriti sa Spursima) to je vjerovatno bio mudar potez, iako je manje mudro bilo dio tog novca usmjeriti na dovođenje veterana Raje Bella. Bell na papiru ne bi trebao imati problema nadoknaditi Matthewsov učinak, ali Bell je zadnje dvije sezone ili igrao ozljeđen ili uopće nije igrao te je upitno kakvu formu može dostići u svojoj 34. godini (da ne spominjem da mu novi ugovor traje do 2013.).
Nakon svih ovih poteza, ostalo im je samo na minimalnim ugovorima zadržati lanjska otkrića Jeffersa i Gainesa te potpisati još jednog rookiea, Jeremya Evansa, kojega su izabrali u drugoj rundi nakon što su ga iskopali s nekakvog lijevog sveučilišta i za kojega se nadaju da bi mogao biti novi Millsap. Međutim, još ugodnije iznenađenje bi mogao biti igrač koji uopće nije izabran na draftu, Ryan Thompson, sveučilišni veteran s Ridera kojega su svi preskočili zato što nije dovoljno dobar atleta za poziciju dvojke.
Međutim, nešto slično se govorilo i za Matthewsa, a na kraju se pokazalo da je zaokruženost igre i zrelost u glavi važnija od skakačkih sposobnosti. Ne bi nas trebalo čuditi ako baš Thompson bude novi Matthews, samo 30 puta jeftiniji.

WHITE SOX
Salt Lake City ima baseball klub u drugoj ligi koji je filijala Los Angeles Angelsa. Većina fanova u državi ionako navija za susjedne Rockiese iz Denvera. Tako da je veza između kluba kojega ću predstaviti i Mormona samo u tome što druga baseball momčad iz Chicaga u nazivu ima riječ – white. Što bi rekao Jole - sve je bijelo, bijelo.
White Soxi su uvijek bili drugi klub u gradu, iako su tek nešto mlađi od omiljenih Cubsa (oba kluba su osnovana krajem 19. stoljeća). Međutim, ponekad je tih nekolilo godine sva prednost koja vam treba. Cubsi su uvijek bili bogatiji i atraktivniji, iako su White Soxi osvojili čak i naslov više (3 naspram 2) i to čak jednoga nedavno, 2005. (dok Cubsi na svoga čekaju još od 1908.).
Njihov vlasnik također nije sitna riba. Jerry Reinsdorf tako uz Bullse posjeduje i svoju baseball franšizu koja po troškovima pripada u gornji dom baseballa, s preko 100 milja potrošenih na plaća igrača (što je opet negdje 40 milja manje od onoga što troše Cubsi).
White Soxi trenutno i dalje žive na račun stare slave, točnije oslanjaju se na veterane koji su im donijeli naslov prije 5 godina. Strašna su napadačka momčad, ne previše iza Twinsa s kojima se bore za naslov prvaka divizije, ali ostarjele noge veterana uz kombinaciju s čestim ozljedama pitchera koštaju ih obrambeno, zbog čega je ozbiljnija prijetnja u lovu na playoff ipak neostvariva.
Njihova tri vanjska igrača okosnica su igre. Rios, Qunetin i Pierre, uz asistenciju Konerka koji igra na prvoj bazi, u stanju su se svaku večer pobrinuti za poene. Ali, nestalnost forme pitchera košta ih stabilnosti potrebne da bi momčad napravila rezultat.
Njihov as Buehrle, junak prilikom osvajanja naslova, ove sezone odigrao je uglavnom katastrofalno, u nekoliko navrata sam izgubivši utakmicu. Njihova druga opcija, Peavy, cijelu sezonu muku muči s ozljedama koje su dovele do toga da ga potpuno uklone iz rotacije. Obzirom na ovakvu igru dva glavna pitchera, može se doći i do zaključka kako momčad još dobro i stoji. Istina, napad ih je izvlačio, ali stajali bi možda i bolje da je ostatak rotacije pružio išta.
Dva mlada igrača kojima su dali šansu i koje smatraju zamjenama za Peavya i Buehrlea nisu odigrali ništa bolje, što ih je prisililo da potraže pomoć na kraju prijelaznog roka. Iz Arizone je stigao Edwin Jackson koji nije imao dobru sezonu, ali je trenutno najbolji pitcher u klubu. Posljednje mjesto zauzima veteran Garcia koji ne odrađuje posao ništa bolje od ostatka rotacije.
Ironično je stoga da rezervni pitcheri igraju vrlo dobro te čine jednu od boljih klupa u ligi. Samo, bez barem tri pitchera koji mogu garantirati nekakvu konstantu, momčad je uvijek osuđena na balans između odličnih i očajnih partija, ovisno o raspoloženju napada. A dok je tako, osrednjost je sve što će White Soxi imati. Što je opet bolje nego biti na dnu poput Cubsa.
THE ROSTER OF THREE
Sacred Hoops (Phil Jackson, 1996.)
Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi – rajlijanci i đeksonovci. Ma postoji ih valjda i više, ali nisu zanimljivi. Što je najluđe, između dvije vrste i nema nekih većih razlika. I jedni i drugi slijede mudre vođe, praktičare sklone mitologiziranju, ali i sanjare sposobne ostvariti svoje ideje. U ovoj knjizi Phil Jackson objašnjava zašto je baš on Zen Master. I to kroz doba provedeno u Bullsima (kasnije knjige, koje isto preporučam, ipak nemaju ovakvu auru nečega većeg od života). Ne kužim zašto ovo ne bi bila, recimo, obavezna literatura na bilo kojoj školi, ne samo sportskoj.
Tyson (James Toback, 2009.)
Još jedan dokumentarac koji je deset puta bolji od bilo čega drugoga što vam se nudi u kinima. Doduše, nije ga teško ni napraviti zabavnim kada imaš temu kakva je Tyson, totalni manijak. Uglavnom, da ne duljim, evo još nekoliko naslova koji nisu stali u ovo nabrajanje ali koje treba obavezno pogledati:
- ''English Surgeon'' (prikazivan i na jednom od mnogobrojnih festivala u ZG, sjajna priča o apsurdu života)
- ''The Devil And Daniel Johnston'' (priča o kultnom lo-fi rockeru)
- ''Some Kind Of Monster'' (priča o tome kako su Metallica obična hrpa tetkica)
- ''Encounters at the End of the World'' (Herzog na Antartici)
- ''Standard Operating Procedure'' (najveći američki angažiranti dokumentarist Morris opet u akciji, tema je ovaj put maltretiranje zatvorenika)
- ''Man on Wire'' (ma Tyson je tetkica za ovog luđaka)
- ''The Cove'' (jadne ribe, pardon delfini)
- ''Food, Inc.'' (bolje od onog Linklaterovog usranog angažiranog filma)
I da, što god radili u životu nemojte gledati DiCapriove i Gorove dokumentarce, amaterska sranja tipa ''Zeitgeista'' i jadnu propagandu tipa ''The Age of Stupid''. Gle, nije dovoljno samo imati poruku, treba je znati i prenijeti. Patetika i svetost ne vode nigdje. Osnujte crkve k'o dobri ljuta Utaha i ne pilajte nas više vašim sranjima.
Stranger Than Fiction (Bad Religion, 1994.)
Tako to obično biva. Kad nezavisni bend prijeđe na velikog izdavača za neke je to kraj, a nekima je to početak. U slučaju Bad Religiona, njihov dolazak na Atlantic meni je označio dolazak njihovog najmelodičnijeg i najhitoidnijeg albuma te uopće vrh njihova stvaralaštva. Nekima je ovo zvučako kao prodaja, ali ti neki su papci. Raniji albumi su jednako bedasti, ali definitivno nisu ovako slatki i melodični. Što se može, nekima je i mormonstvo - loša religija.
SUMMER IS CRAZY SHIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIT!
Ovaj NBA fanatik je na godišnjem. Ono, ako se itko pitao, McGee je napustio zgradu (i slavi LeBrona govoreći o sebi u trećem licu). Skrasio se na fantastičnom otoku na kojem vlada anarhija i na kojem kapitalizam ne samo da se rimuje s minimalizam, već je i sličnog značenja, naime - minimalan je. Neću imenovati taj raj o kojem pričam, ali recimo samo da je na njemu vrlo lako pronaći hladno Kasačko a puno teže hladnu colu. Kreha vrlo dobro zna o kojem otoku pričam. I nabijem ga.
Zašto nabijam Krehu? Zar sam razvio sklonosti kakve imaju igrači koji za manje novca svoj talent dovode na South Beach? Zato što je poslavši mejl u kojem se našlo nekoliko zanimljivih pitanja vezanih uz NBA tržnicu opet natjerao prekuhani um da se počne baviti, budimo iskreni, jedinom stvari na svijetu kojom se isplati baviti svakodnevno. Da, čak i kada nema utakmica. I tako me evo danas pred monitorom, spreman izbaciti nekoliko kartica osvrta na tradeove.
Prije nego krenem na njih, dvije stvari. Naravno, jedna od njih odnosi se na LeBrona, kakav je to post u kojem ne bi nešto rekli o Tri Ami-egosa (jedan od boljih nadimaka izbačenih zadnjih dana, s tim da mi se osobno onaj Nazgul najviše sviđa ali isto tako shvaćam da je pre-dork da bi zaživio). Ova druga će me zato uvaliti u probleme, ali neka, ljeto služi za lude stvari (jedna od njih je i ideja da se jubilarni deseti fantasy draft održi u predvorju jedinog hotela na spomenutom otoku).
Naime, pala je The Decision. Nakon ova tri tjedna godišnjeg kreće se opet s idiotskim radom tijekom ljeta, koji bi da se mene pita trebao biti zakonom zabranjen. Kako me vezanost uz posao automatski veže uz jedno mjesto te mi onemogućuje potpuno življenje anarho-budističkih učenja, to mi ostaje dovoljno vremena između jutra i večeri na ovim pasjim vrućinama da izbacim post dnevno. Već vidim sreću na mnogobrojnim licima. Ali, čekajte da čujete samo o kakvim postovima će se raditi.
Dakle, od 1. do 30. kolovoza svaki dan mi je namjera napisati osvrt na dotadašnji učinak na tržnici jedne NBA ekipe. Od najškrtijeg mjeseca po postovima napravimo najbogatiji. Uz osvrt na roster, što je napravljeno i što još treba napraviti, bit će i nekoliko bonusa. Kako vas većina na odmor ipak ide tijekom kolovoza, svaki dan bit će i jedan savjet u vezi knjige koju treba ponijeti na plažu, albuma koji treba vrtiti u autu dok putuješ do plaže te videa kojega treba imati u pričuvi u slučaju nekakve ljetne oluje koje te prisili da ostaneš u sobi i pogledaš nešto na lejtopu ili ajpadu.
NBA post, tri dojave i sve to i dalje za istu cijenu. Kad već naša vlada nije u stanju napraviti posao i pomoći nam da preko ljeta zgrnemo lovu, moramo sami. Napraviti posao, jer kao što rekoh, cijena pretplate na ispodobruca ostaje ista. Ništa od zgrtanja love. I da, još nije gotovo. Post, savjeti i - sada stiže trenutak koji briše smiješak i pretvara ga u grč kakav se na licu pojavi kada mazneš šest banana, tri kinder pingvina, pizzu s kulenom i sve zaliješ Gatoradeom pa se smijestiš na šolju – baseball.
Balote. NSNPZAMIUOG. Ako netko nije upoznat s ovim nazivom, to vam je akronim za ''najdosadniji sport na planeti Zemlji a možda i u obližnjim galaksijama''. Sport prema kojemu je nogomet napet kao krimić Dennisa Lehanea kojega režira Ben Affleck (i to mislim doslovno, bez ikakvog sarkazma, ma kako se nemogućim činilo bez sarkazma reći išta vezano uz Afflecka). Ali, i sport koji se, jednom kada shvatiti o čemu se uopće na terenu radi, nauči cijeniti. Sport koji popunjava potrebe za sportom ljeti na tolike načine. Najmanje gledanjem tekmi, a puno više sjajnim emisijama koje idu svakodnevno (jer se igra svaki dan, te razne TV emisije i podcasti pokrivaju sve što treba), genijalnim fantasyem (u rangu košarke, možda i zanimljivije, jer za obranu i napad su zaduženi potpuno drugi igrači, dakle svatko pokriva svoje područje) i, što je možda najvažnije, kladionicom.
Ogroman broj ljudi u Hade Zelandu kladi se na MLB a pojma nema ništa o ligi niti o igri. E, pa kako je ovo već druga sezona u kojoj trošim poprilično vremena na taj sport, spreman sam podijeliti mišljenja o svakom od 30 klubova u spomenutih 30 postova kako bi ga približio barem fanaticima kladionice, kad već fanatici sporta baseball uopće ne smatraju sportom.
Sad, vjerni čitatelji zasigurno će pretpostaviti kako je u pitanju obećanje koje neće biti lako održati (bilo je primjera nerealiziranih planova i ranije) ali upravo zato ga ovako javno i izlažem, da se osjetim dužnim ispuniti ga a ne da u jednom trenutku izaberem prženje na suncu umjesto kuhanja u sobi.

Eto, a sada LeBron. Ne znam za vas, ali meni je puna kapa ovoga diskursa u kojem su Cavsi žrtve. Jedina zamjerka LeBronu koja mi se još prvog dana činila logičnom takvom se čini i dalje, a ta je da James nije trebao na onaj način objaviti svoju odluku. Ali, u pitanju je Globalna Đikona, što smo mogli očekivati od njega? Tip nam se popeo na vrh glave svojom dramom i stalnim marketingom, kvragu, čak sam ja bio taj koji je u fantasy ligi morao urgirati da se LBJ ne izbaci s drafta (iako će biti dostupan neće biti izabran u prva dva picka, a možda čak ni u prva četiri). Kao i uvijek, NBA fanatici su debelo predosjetili trend, dok je, eto, tek prije par dana cijeli svijet skužio da se Jamesu ne treba klanjati.
Sad, druga je stvar što mi je osobno Globalna Đikona sada draža nego ikada jer je izabrao ulogu Pippena (mislim, ni jebeni Pippen nije htio biti Pippen!!!), ali svi kuže da tip nije baš zdrav u glavi i da igra jednu pomalo iritantnu, hollywoodsku igru van terena. Uglavnom, sve drugo je potpuno čisto. OK, razumijem razočarenje Clevelanda, definitivno nije bilo u redu raskinuti na ovaj način, ali opet kažem – to je LeVlatka, Globalna Đikona, što očekujete od njega, da se ponaša kao David Robinson?
Ovo što se događa u Miamiu je super i jedva čekam to vidjeti i u pravoj NBA utakmici, a za Cleveland me boli briga. Zato jer su imali sedam godina da slože momčad na pravi način a nisu, već su to radili na najgori mogući, gomilajući skupe ugovore igrača koji su odavno prešišali najbolje godine. Da, LeBron ih je ucjenjivao, ali to je bilo njegovo pravo. Možda nije bilo cool potpisati na tri godine i stalno naglašavati da odlazi ako mu ne slože pravu momčad, ali to je taj globalni đikanizam. Netko te može pokušavati s njim ucjenjivati, ali to ne znači da na ucjene trebaš pristati. Gdje su Gilbertu bila muda proteklih godina? Kakav moron.
Najviše me od svih proteklih dana živcira Simmons (koji je zadnji put ovakva tetkica ispao u onom poglavlju u knjizi kada opisuje kako se susreo s Isaiahom – makni ga iz njegova okružja i frendova koji mu titraju jaja i od duhovitog i pametnog čovjeka dobivaš kmečavo derište). Ne toliko zbog razmišljanja o Miamiu, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Nego zbog patetične vezanosti uz tu Cleveland rodni grad stranu priče. Kako nekoga nije sram uopće uspoređivati prevaru koja je Seattle ostavila bez Sonicsa s najnormalnijim prijelazom čovjeka iz jednog kluba u drugi (koji je, eto, samo nenormalno odrađen što je opet bio sjajan način da vidimo na kojoj razini funkcioniraju današnji mediji, sport, biznis i društvo uopće). Kao navijač Sonicsa bio sam razočaran, ali svjestan da bi klub ostao da je itko s druge strane povukao na stranu Seattlea. Takvih nije bilo dok stvari već nisu bile gotove. Ne, nije bilo pošteno, ali od kada je poštenje uvjet? Ja sam uvijek mislio da je najvažnija borba i upornost.
Ta tuga, bol i slična sranja kakvima se razbacuju navijači Cavsa i svi koji pokušavaju igrati na tu kartu ne bi li Jamesa pokazali papanom (kao da nema drugih argumenata) jadni su. Da, možda Cleveland nije New York isto kao što Sisak ili Šibenik nisu Zagreb, ali to ih ne spriječava da izvuku maksimum iz onoga što imaju. Ah, jadni, njihove momčadi stalno gube, a to depresivno područje treba nešto što bi mu održalo moral. E pa evo vam savjet papci – napravite nešto.
Pogledajte samo Pittsburgh. Isto jedan tužni industrijski grad iz kojega su svi odlazili. A opet, Penguinsi su stalno u vrhu NHL-a, Steelersi su institucija i jedan od najbolje organiziranih i najpopularnijih klubova u cijelom NFL-u. Čak se i grad u zadnje vrijeme okreće novim idejama, pokušavajući zadržati mlade i perspektivu. Što za to vrijeme radi Cleveland? Samo žuga i kuka. Cleveland je jebena Hrvatska. Pa naravno da je čovjek jedva čekao da ode od tamo.
Nego, da kažem nešto i o tradeovima. Nema nikakvoga reda, nego čisto ovako iz glave kako padnu na pamet.
U jednom trenu sam pomislio da je Michael Jordan kao vlasnik na svoju ruku odlučio dovesti Calderona i da klub puca po šavovima, ali razum je izgleda na kraju prevladao. Prvo je sam Jordan izrazio sumnju da trade s Raptorsima ima smisla (tko ga je onda uopće želio, zar je Larry izgubio razum?), a onda je cijela priča pala u vodu. Calderon nije play za Bobcatse. I to ne samo zato što se ne uklapa u Brownov sistem kao dobar obrambeni igrač (što definitivno nije), već zato što je Calderon pročitana knjiga. Mislim, lani ga je praktički iz momčadi izbacio Jarrett Jack.
Calderon ima mirnu ruku, ali njegove playmakerske sposobnosti više ne plaše nikoga, obzirom da nije u stanju stvoriti višak i malo previše voli cariniti loptu za svoje vlastito dobro. Da ne govorim da ima očajan ugovor. Uzeti takvoga igrača koji praktički više nema što za ponuditi te koji je u biti jedna odlična opcija za back-up playa (s ugovorom koji ga iduće tri sezone plaća kao da je u najmanju ruku Tony Parker) nije imalo smisla. Rijetko pametan potez franšize, iako se naravno nije u ovoj situaciji nije ni trebalo naći.
Naravno, da bi ipak napravili svoj glupi trade samo tradea radi, Bobcatsi su nakon toga poslali Chandlera u Dallas za Dampiera. Totalno van pameti. Ni jedan ni drugi nisu u stanju krpati poziciju centra više od 20 minuta. Imaju identične ugovore, s tim da je Chandlerov ipak garantiran za ovu sezonu. Dampierov nije, ali ne iz razloga na koje smo inače navikli, dakle da klub ili igrač imaju nekakvu opciju ranijeg prekida. Dampierov ugovor u zadnjoj godini nije garantiran zato što u prethodnim sezonama nije sakupio dovoljan broj minuta, odnosno utakmica. Znači, praktički se radi o slobodnom prostoru na salary capu. Zašto je Dallas takav adut potrošio na Chandlera, manje je bitno. Cuban se ne boji paliti novac, a na kraju krajeva Chandler će tu biti ionako samo jednu sezonu (ili manje, ako ga odluče trejdati tijekom sezone za nečiji drugi grozni ugovor).

Plus, riješili su se Najere koji je zadnjih par godina postao potpuno beskoristan ali koji sa svojih par godina i par milja nije toliki problem. Problem je što su vratili nazad u Charlotte jednog Matta Carolla i njegov očajni ugovor, umjesto da slave što su uopće našli nekoga toliko blesavog kao Cuban da ga uzme prije nekoliko sezona. Carroll ima još tri sezone s prosjećno 4 milje što je suluda svota za igrača koji je po svemu sudeći loša kopija Jasona Kapona.
Dakle, Dallas je ovdje mogao i bolje, ali ako će Chandler biti zdrav, mogao bi im možda pružiti i solidne minute kao zamjena Haywoodu (koji je također svježe preplaćen, ali kao što smo rekli, novac nije nešto što će u Dallasu smanjiti mogućnost slaganja rostera). Plus, riješili su se Najere i Carolla. OK, to je dovoljno. Vratimo se sada Bobcatsima.
Jordanov klub pak nije dobio ništa. Ako i otpuste Dampiera i dalje su iznad salary capa a dovevši očajne ugovore Carrolla i Najere nisu ništa ni uštedili. Eventualni trade negdje? Očita opcija. Zadnja godina Chandlerova ugovora mogla je poslužiti u tradeu s nekim tko želi osloboditi prostor na salary capu ubuduće, ali zasigurno nije ovako privlačna. Znači, da bi imali Dampierov ugovor koji će nekoga eventualno spustiti ispod salary capa te njima dovesti nekakvo ''pojačanje'', praktički da bi imali bolje mogućnosti za trade, Bobcatsi su progutali dodatnih 5 milja (recimo da im je Cuban i platio dio toga u kešu, opet nije dovoljno da pokrije sve minuse koje donosi to što imaš dva mrtva igrača na rosteru s garantiranim novcem).
Sve ovo samo da bi i dalje mogao trejdati Dampiera? Sva ova muka samo zato da bi se mogao igrati GM-a jer si ostao bez žetona? Nekada stvarno ne kužim NBA. Ali kužim da će netko dobiti Dampiera, uredno ga otpustiti otplativši mu par milijuna, osloboditi prostor na salary capu dok će Bobcatsi slaviti svoj novi preplaćeni ulov kojega se netko jedva dočekao riještiti. I koji im neće garantirati ni zadnju playoff poziciju dogodine na Istoku (bili su sedmi, a valjda se svi slažemo da ih je Chicago preskočio, što ih stavlja u poziciju osme momčadi a za vratom pušu mnogi).
Dovođenje Big Ala bi mogao biti strašan potez za Jazz, ali naglašavam ovo ''bi mogao''. Naime, najvažniji problem Jazza, obrana reketa, i dalje ostaje neriješena a bez čvrstine pod košem nema ni košarke na najvišoj razini. Kako je Millsap u zadnjem playoffu definitivno dokazao da je potpuno spreman zamijeniti Boozera u pick igri s Williamsom, Jefferson, koji voli primiti loptu i vagati svojom post igrom, bi mogao dati novu dimenziju napadu. Ono, Big Al je prava petica u tijelu četvorke i to neće škoditi igri u tom segmentu. Na drugoj strani pak opet je u pitanju premekan igrač koji se ne kreće dobro.
I to nije sve. Obzirom da Jerry Sloan sve češće radi one zbunjene face dok ga nadigrava Frodo Jackson, postoji opasnost da Ala ubaci u sistem kao zamjenu Boozeru što on nije. Dakle, da nastavi koristiti Millsapa kao energiju s klupe. Što bi bila katastrofa jer Big Al nije pick & pop tip igrača, a ni nema smisla krpati peticu nekakvim izmišljenim centrima ili Okurom (koji će tko zna kakav biti nakon ozljede). Jefferson je post igrač i kao takvoga ga nema smisla pretvarati u Malonea ili Boozera. To je Millsap, mkay? Jer, inače, bilo bi bolje da je Big Al završio u Chicagu a da je Boozer ostao.
Big Al je sebi stvorio ime u sezoni kada se igrao preko njega u McHaleovom sistemu. Stigla je ozljeda ali i novi trener s vizijom igre u kojoj nema mjesta za nekoga tko prima loptu leđima košu i zaustavlja napad. Od igrača koji se birao u prvoj rundi fantasya Big Al se pretvorio u prosjek. Da li je limitiran ili je samo u pitanju gomila krivih stvari koja se dogodila u krivo vrijeme? Pa, i jedno i drugo. Jer, ako ne može igrati obranu i ovisi o sistemu koji podilazi njegovim plusevima, onda je očito limitiran. Ali, definitivno nije netko tko bi ti trebao tek tako upasti u krilo.
Zato, Jerry, pobrini se da ga iskoristiš. U tvom sistemu uvijek ima mjesta za peticu koja će biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i koja će uvijek dobiti loptu u nesebičnom stilu igre Jazza. Jefferson na par metara od koša s pravom loptom mogao bi biti toliko efikasan da nadoknadi sve nedostatke koje će donositi u obrani. Samo ga nemoj uključivati u sistem u ulozi Malonea-Boozera. Jer time nećeš dobiti ništa a već imaš igrača koji je doktorirao tu ulogu i igra iznad svih očekivanja kada mu se da prilika. Big Al može biti novi Okur, bez trice ali s fenomenalnom igrom pod košem. Možda će tako zatvarati prostor za Williamsa i Millsapa, ali zašto ne bi bilo moguće vrtiti dva na dva s tri igrača? Par napada za Millsapa, par podvaljivanja Jeffersonu. Uglavnom, jasno vam je da treba obratiti pažnju na to kako će ovo izgledati jer borba za playoff pozicije na Zapadu bit će suluda.
Ostanimo na Jazzu i povratku Raje Bella u klub u kojem je odigrao dvije solidne sezone prije dolaska u Sunse. On je ok igrač za 20 minuta u ovoj fazi karijere, ali ne može nadoknaditi Matthesovu energiju, a po prvim informacijama upravo to bi trebao. Da imaš Matthewsa 28 minutu i Raju 20, onda bi ti čestitao i rekao da imaš rotaciju za ozbiljne stvari. Ako mi kažeš da je potpisivanje Bella zamjena za Matthewsa, onda nemaš ništa. Sve ovo skupa znači da će vrlo vjerovatno Jazz morati vratiti Ronniea Brewera. Ako ovaj prije toga ne završu u Chicagu jer znamo da tamo ionako završavaju svi Jazzeri. Sad, zar to neće biti malo ironično? I zar ne dopušta da pitamo, isto kao što smo se usudili sumnjati u Sloana, da je možda nakon smrti Larrya Millera jedan od najuzornije vođenih klubova u ligi pomalo izgubljen?
A ako je Utah izgubljena, što je s Denverom? Oteli su ih vanzemaljci? Denver i Harrington? Ima smisla, luda ekipa puna egoističnih, nezrelih mulaca dovela je još jednoga istoga takvoga. Jedini muškarac tamo je Carmelo, obzirom da je Chauncey preminuo u playoffu. Dakle, imamo jednog muškarca, duh nekadašnjeg muškarca i gomilu pijetlića. Harrington neće popraviti krvnu sliku, ali će dati solidnu napadačku opciju da se još jednom uhvati playoff i probije granica od 50 pobjeda. Šteta što dolazi lockout, ovako Carmelu ne preostaje nego da potpiše produženje ugovora. Ali, kada bi znali da će sve biti u redu s ligom, definitivno bi mu bilo bolje napraviti ono što su ovoga ljeta izveli LBJ i kompanija. Čekati da postojeći istekne i onda izabrati najbolju opciju. Jer, Denver se sve više zabija u kut lošim ugovorima umjesto da žrtvuje jednu sezonu i napravi radikalniji rez. Ne nešto u stilu Rileya, to je neponovljivo (hellouuuuu, car Riles je krenuo od nule), ali da barem čekaju da poneki loš ugovor istekne prije nego potpišu novi. Samo toliko.
Sunsi su se također priključili plesu pijanih bogataša. Hrabro, košarkaški će ovakvo prikupljanje raznovrsnih krila možda i uspijeti održati momčad u playoffu (ja sam ih ove godine opet bio spreman otpisati), ali ogromne su mogućnosti da na kraju sve ispadne jako, jako glupo. Prvo, zato što su praktički zamijenili jedan potencijalno očajni ugovor kojega su mogli dati Stoudemireu za onaj koji već ima Turkoglu.
Turkoglu i Steve malo su drugačiji par nego smo navikli, ali očito je skretanje prema radikalnom Nellieballu (ili smallballu). Sunsi su čak i u najluđim danima imali barem dva krilna centra u postavi (odnosno, Matrix je igrao kao krilni centar), a sada će im u petorci jedini visoki biti netko od dvojca Lopez/Frye? Već dvije godine gledamo kako se Sunsi lagano pretvaraju u Warriorse, a ovom prilikom su ih čak i nadmašili. Steve Nash u ulozi Barona Davisa i dalje ima vatre da napravi poneko iznenađenje u playoffu, ali zar bi bilo iznenađenje da ova momčad i ne vidi playoff? Meni ne. Osloniti se na J Richa, Hedoa i posebice Childressa da pokrivaju dvije pozicije u momčadi malo mi je previše.

Dovođenje Childress također je posebna priča. Nagledao sam ga se u Olympiakosu i nakon par godina jasno je da ima iste boljke koje su bile vidljive i u Atlanti. Solidan je all-round igrač koji daje od svega po malo ali od ničega dovoljno. Član rotacije koji teško da vrijedi višegodišnjeg ugovora koji mu je ponudio Poenix. A opet, Childress je nebitan u cijeloj priči jer šanse da odigra solidno za solidnu plaću su poprilične (s tim da i njegova zurka vrijedi barem pola ugovora, takvih likova nam treba što više, plus zamislite samo kontru njega i Lopeza, urnebes - a ako imate problema zamisliti kontru baš njih dvoje, zamislite ih kako si međusobno dodaju bong). Problem je Hedo.
Čovjek je plaćen kao drugi igrač. I to sve tamo do 2013. Colangelo ni sam još ne vjeruje da je uspio ispraviti ogromnu grešku koju je napravio kada mu je ponudio taj ugovor, ali jeste i još je kao nagradu za to dobio Barbosu koji je, kada je zdrav, još uvijek prava opasnost po koš. Mislim, mogu Sunsi i iz ovih igrača što su ih doveli izvući maksimum i opet nas ugodno iznenaditi, ali previše je tu nelogičnosti. Možda je najveća da će novi GM biti dojučerašnji agent svih navedenih igrača. Lon Babby čovjek je koji je Childressa odveo u Grčku (Sarver mu nudi posao GM a njegov uvjet je – zaposli Josha), koji je Hedi sredio ovaj suludi ugovor u Torontu a trenutno zastupa i Granta Hilla. Može li to biti slučajno? I da li je to dovoljan razlog da okupiš ovakav roster? Ludnica.
U biti, da je uspio Calderona poslati u Charlotte, Colangelo bi ispao junak ovih zadnjih nekoliko dana. Ovako, i dalje ima dva očajna ugovora za igrače broj dva i tri koji to nisu (Calderon i Bargnani) a nigdje na vidiku nema prvoga. Uf, skoro sam zaboravio onaj ugovor Amiru Johnsonu. Međutim, čak i s Barbosom, Toronto ima pristojnu situaciju na salary capu. Da je tu Hedo s trećim velikim ugovorom, mogli bi zaboraviti na bližu budućnost. Ovako, već nakon lockouta Raptorsi mogu krenuti s laganim rebuildingom. A ako Calderon ipak pronađe kupca, onda su praktički već pola posla obavili.
Da ne bi sada prošetao po svim momčadima a već sam najavio da ću to uskoro napraviti, možda je bolje da završim za danas. Uz još dvije zanimljivosti za kraj.
Prva se odnosi na način na koji su Hornetsi stopirali ponuđeni ugovor Lutheru Headu nakon što su dali otkaz dosadašnjem GM-u Boweru. Bilo je i vrijeme da se znojni debeljko nakon svih očajnih poteza makne. Možda to znači da su u tom klubu konačno razriješili probleme oko vlasničke strukture. Ali, probleme izaziva način na koji su Hornetsi odlučili stopirati zadnji Bowerov posao – bacili su Heada na tjelesnom pregledu. Ne znam baš kako ovaki potezi inače prolaze, ali možemo računati na tužbu, upletanje lige i definitivno još jednu negativno konotaciju koju CP3 može vezati uz svoj dosadašnji klub. Nije valjda da nije bilo drugoga načina za otkazati trade koji se još nije završio od bacanja na pregledu. Ludnica.
Druga zanimljivost je dovođenja Billya Kinga za GM-a u New Jersey. Još jedan dokaz da je Prokhorov totalni rookie i da nema pojma o poslu. U biti, kada bolje razmisliš, tip je kao stvoren za NBA. Šalu na stranu, ugovori Outlawu i Farmaru su totalno nepotrebni, dovođenje Petra također (zar mislite otpustiti Zoubeka???), a jedino bi Morrow sa svojim tricaškim serijama mogao opravdati trogodišnju plaću. I onda kraj slobodnog Kevina Pritcharda, koji se u Blazersima potvrdio kao član novog vala managera koji radi stvari na pravi način vodeći računa o salary capu, dovodiš Kinga koji je ustajali NBA kadar spreman preplatiti igrača dok kažeš votka? Zar će odoljeti tome dok mu leđa čuva ruski mafijozo koji stoticama pali cigare? Ludnica.
A nisam ni riječi rekao o Mikeu Milleru i Haslemu.
Svatko tko misli i napiše idućih dana da je Mike Miller zadnje tri godine gotov igrač i da je ovaj potpis nebitan, taj ne gleda NBA. Miller je to vrijeme proveo u očajnim klubovima u kojima je igrao van pameti praktički bivajući lider na parketu. Jedini problem bi mogao biti taj što se Miller toliko navikao skakati i asistirati da bi mogao propustiti sve one trice koje mu namjeste Dwyane i LeScottie. Ali, Mike je pametan momak i vrlo brzo će shvatiti da u ovoj momčadi ne treba glumiti trenera. Samo treba čekati povratne i zabijati. Haslem se pak odrekao eventualne love koju je Harrington dobio u Denveru (prelogičan potez za Denver, takav igrač bi im odlično došao i logično da se nisu borili za njega) da bi ostao u Miamiu gdje će i dalje služiti kao povremeni centar i back-up Boshu. Nastavi li Riley ovim tempom, možda lockout i neće biti neki problem. Igrala se sezona nakon ove ili ne, dajte trofej Miamiu i imate cijelu godinu za dogovor.