ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

9Aug/131

AGENT SIX ZEROS, PART ONE

Posted by Gee_Spot

Kao što je i najavljeno, danas se bavimo pokušajem povlačenja paralela između agenata i odluka donesenih na tržnici. Kao i uvijek kada je u pitanju tračanje, neke stvari će možda izgledati nategnuto, ali po svemu što znamo o ligi u ovom slučaju definitivno vrijedi ona gdje ima dima ima i vatre. Na redu je prvih 15 momčadi, u sutrašnjem nastavku ostatak.

BLAZERS

Kod njih se sve vrti oko Aldridgea čije priče o odlasku već mjesecima paraju uši. Iako ih Aldridge (sramežljivo) demantira, nema sumnje kako Tellem u rukavu ima dovoljno asova da odradi potencijalni trade s Bullsima, a onaj osnovni je što u isto vrijeme zastupa i Rosea i Aldridgea. Naravno, kako je Olsheyu u interesu zadržati prvo ime franšize, ovo ljeto je podebljao klupu i to ni manje ni više, kakvo čudo, upravo Tellemovim igračima poput Lopeza i Wrighta. Hoće li to biti dovoljno za zadovoljiti ambicije druge strane, vidjet ćemo.

Zanimljivo je primijetiti kako su zadnja dva drafta Blazersi birali isključivo igrače Jeffa Schwartza s kojim je Olshey u dobrim odnosima još od dana u Clippersima (Griffin je također njegov igrač). Schwartz sigurno nema težinu kao Tellem u odnosima u klubu, ali, ako tražite razlog zašto je pick druge runde potrošen na Crabbea umjesto na nekog drugog igrača, odgovor je jasan - kako bi se zadovoljilo Schwartza koji zastupa i McColluma i Leonarda.

A kada smo već kod McColluma, dovođenje Mo Williamsa, nevezano uz ove igre iza kulisa, još je jedan pokazatelj da Blazersi idu svom snagom na playoff i ostanak Aldridgea. Nakon ljetne lige postalo je još jasnije kako McCollum definitivno ima puno više zajedničkog s igračima poput Garya Neala (s kojim smo ga i usporedili u finalnom osvrtu pred draft) nego s Lillardom i kako postoje ogromni rizici ako njega ostavite kao jedinog rezervnog playa na rosteru, što je rješeno ovim potezom - Williams je pouzdana back-up opcija koja garantira da rezultati neće previše patiti eventualnim dužim Lillardovim izostajanjem s parketa. Doduše, sada se javlja problem pronalaska minuta za sve ove bočne igrače (što je obzirom na lanjsko stanje njihove klupe stvarno vrhunac ironije), ali istovremeno Blazersima postaje aktualna opcija tradea mladih igrača poput Leonarda i McColluma za neko provjereno ime pod košem gdje su najtanji (Gortat nažalost ima nekakvog lijevog agenta koji, što je očito po zadnje dvije sezone, nije u stanju odraditi posao, što znači da je sve u rukama GM-ova, a onda to ide puno, puno sporije).

CATS

Uz Choa i Jordana najvažniji čovjek ove franšize od nedavno je Jeff Schwartz. Osim što je agent Walkeru, upravo je on usmjerio Jeffersona u Bobcatse nakon što je, možda, nagrađen iznenađujuće visokim pickom Codya Zellera kojega, gle čuda, također zastupa. To bi možda donekle moglo objasniti zašto je došlo do reakcija čuđenja i zgražanja NBA fanova nakon što je na draftu izabran Zeller koje nitko prije drafta nije vidio u top 5 (što ne znači da neće biti top 4 igrač generacije) - ovakve stvari nisu slučajne.

BUCKS

Njihovo suludo ljeto možda dobije nekakvu patinu realnosti nakon što bacimo pogled na agente. Naime, Bucksima je trenutno najvažnija stvar vezati Sandersa na dugo godina, što neće biti problem obzirom da su već udovoljili njegovom agentu Milleru dovođenjem Delfina, kao i ranijim ugovorom Ilyasovi.

A da se Miller ne osjeća kao jedini odgovoran za franšizu, tu je i Tanner, koji je nekim čudom u Milwaukee uhljebio i Pachuliu i Ridnoura. Zašto su Bucksi pristali angažirati ova imena? Sigurno ne zato što su već jednom bili dio kluba, već zato što je Tanner ujedno i agent Johnu Hensonu, drugom najvažnijem čovjeku za budućnost franšize.

BULLS

Zašto je Mike Dunleavy, igrač koji definitivno ima težinu kao potencijalno pojačanje, onako brzinski nestao s tržišta ispod realne cijene? Zato jer mu je stalo igrati za pobjedničku franšizu, a gdje ćeš bolje od one u kojoj dijeliš agenta (Tellem) s najboljim igračem kluba (Rose).

CAVS

Zašto je Jack izabrao baš Cleveland u kojem će biti zamjena Irvingu, odnosno zašto je dobio tako izdašan ugovor? Možda dijelom zato što su Cavsi neočekivano izabrali Anthonya Bennetta prvim pickom, pa se Jeff Schwartz, ujedno i zastupnik Tylera Zellera, osjetio dužnim vratiti uslugu.

Inače, Cavsi su zanimljivi jer nemaju izrazitu kliku, Irving ima malog agenta (Jeff Wechsler) kojega je izabrao zbog prijateljstva između njega i oca koji se praktički brini za njegovu karijeru, Waiters je kod Pelinke, Thompson kod LeBrona/Paula, a Varejao kod Fegana. Doduše, ovaj potonji je možda dao nekakva posebna obećanja u vezi Brazilca kada je uspio zaraditi onakav ugovor Earlu Clarku.

CELTICS

Osim što su uz Olynyka doveli još jednog Tellemovog centra u Faveraniu (a još imaju i Mela i Humphriesa) i tako dokazali kako im je itekako važno biti dobar s potencijalnim budućim agentom Wigginsa i Randlea ovoga svijeta, zanimljivo je kako Celticsi imaju dva Falkova igrača u Sullingeru i Greenu. Falk, nekadašnja zvijezda koja valjda i dan-danas zarađuje na svom najvećem klijentu Michaelu Jordanu, tako je petinu svojih klijenata smjestio u Boston, a ugovor koji je zaradio Greenu očiti je dokaz da zna posao.

CLIPPERS

Osim što su draftirali Bullocka koji je Schwartzov čovjek kako bi zadovoljili agenta svog drugog najvažnijeg igrača Griffina, Clippersi baš i nemaju očite sklonosti. Rose je nominalno Paulov agent, ali prgavi play izgleda kao čovjek koji sam odlučuje o svojoj sudbini (nakon što je spojio svoju trojku u Miamiu, Rose je imao plan napraviti nešto slično s Melom i Paulom, ali nije mu baš pošlo za rukom), tako da je jedini koji ima neki veći utjecaj Tellem, koji je za nagradu što je doveo Reddicka dobio angažman Mullensa.

GRIZZLIES

Mike Miller voli Memphis, u to nema sumnje, ali bitan razlog zašto se pristao vratiti u staro jato umjesto da ode u Oklahomu je i agent Tellem koji zastupa Gasola i Pondextera (kojega očito u skoroj budućnosti čeka midlevel). Treba istaknuti i Brothersa koji istovremeno zastupa Randolpha i Allena, srce i dušu momčadi, i koji je sigurno dobio neko obećanje da Randolpha neće trejdati čim je ekspresno Allena usmjerio nazad u Memphis.

HAWKS

Ferry se nije vodio nikakvim mutnim poslovima prilikom slaganja rostera, ali definitivno treba istaknuti da je do Millsapa došao dobrim dijelom zbog greške u koracima Paulovog agenta. Naime, Millsap je očito old school tip koji nema ništa protiv toga da mu karijeru vodi ujak, izvjesni DeAngelo Simmons, koji mu je ujedno i mentor i najbolji prijatelj. Sve ostaje u obitelji pa će valjda lakše podnijeti i izgubljene milijune jer takav granični all-star igrač ne potpisuje ugovore od 2 godine kada lakoćom može dobiti 4. Međutim, Simmons se uspaničario kada je vidio da se prostori na salary capu lagano tope, pristao je na nešto što mu se činila zgodna godišnja gaža, dokazavši tako još jednom da se posao i obitelj nikada ne trebaju miješati.

HEAT

Koliko je god Heat Rileyev projekt, toliko je i Roseov. Odnosno, bio je dok LeBron nije poželio da sljedeći projekt bude samo njegov pa se odvojio od agencije koja i danas zastupa Bosha, Wadea, Haslema i Birdmana (ovo objašnjava zašto je Birdman onako ekspresno pristao na minimalac, kao i zašto je Haslem, ikona kluba, toliko nedodirljiv).

JAZZ

Bartelstein rijetko ima glavne igrače u klubovima, ali ove sezone bi to mogao biti slučaj u Jazzu gdje ima Haywarda. Uz Evansa i novopridošlog Rusha definitivno će imati najbrojniju skupinu na rosteru lišenom neprirodnih veza, ali krcatom čudnih pojava. Pa tako i Kanter i rookie Burke imaju nezavisne agente, Enesa zastupa sunarodnjak Ergul (prava je rijetkost da netko zadrži agenta sa starog kontinenta nakon što pređe ocean, a pogotovo istoga onoga upletenog u skandal oko love ispod stola u Turskoj zbog koje nikada nije dobio pravo igrati za Kentucky), a Burkea je odlučio predstavljati vlastiti otac i to bez pomoći velike agencije (npr. i Mikea Conleya zastupa otac, ali pod okriljem Duffyeve agencije). Skupina osobenjaka koju će biti zanimljivo pratiti.

KINGS

Potpisavši Cousinsa Fegan je dobio otvorena vrata za nametnuti utjecaj u klub koji se na prvu čini lišen nečega sličnoga (od ovoljetnih pojačanja, svi su od različitih agenata - Landry od Bartelsteina, Vasquez od Tellema, Mbah A Moute od Schwartza, što možda znači da se nova uprava pozicionira za što bolje odnose za igre iza paravana u budućnosti).

KNICKS

Nakon očajne lanjske sezone u kojoj je dodirnuo dno, mnoge franšize ne bi dodirnule Bargnania ni teleskopskim štapom. Knicksi nisu imali takvih dvojbi, Grunwald je otvoreno priznao da su u situaciji u kojoj doslovno moraju tražiti pitu u govnu (prevedeno - nadati se da će Andrea odigrati košarku kao 2011.) ako se misle pojačati. I sve je to ok, ali nitko nije spomenuo da je bitan razlog zbog kojih su oni pickovi otišli put Toronta i taj da Andreu zastupa ista agencija kao i Mela i Smitha (CAA) i da je jedan od uvjeta da oni ostanu zadovoljni vjerojatno i taj da se trebalo pobrinuti za talijanskog klijenta (od tuda i fleksibilnost prilikom sklapanja novog ugovora sa Smithom koji je par puta prepravljan dok ga nisu smjestili u gabarite koje si Knicksi mogu priuštiti).

LAKERS

Kako je jednostavno biti GM Lakersa - nazoveš Kobea, on nazove Pelinku, a ovaj pošalje Kamana i Wesa Johnsona da popune roster (mislim, postoji li ijedan drugi razlog zašto će Wes Johnsona dogodine imati posao u NBA umjesto negdje u Belgiji osim činjenice što ima dovoljno sreće da dijeli agenta s Kobeom?). Kobe je tako istovremeno i Wolverine i (ne)službeni GM Lakersa.

MAGIC

Oni će tek razviti veze s agentima kako na red budu dolazila produženja ugovora s mladim igračima (Vučević je kod Duffya, Oladipo kod Brothersa, Harkless kod Fegana, a Harris kod Rosea), ali zanimljiv su primjer koliko je za veterana upitne vrijednosti bitan kvalitetan agent - da Pricea i Maxiella ne zastupaju Schwartz, odnosno Miller, koje su šanse da bi dobili posao u ligi pored toliko bolje konkurencije?

5Jul/1322

SHOPPING SPREE, DAYS 3. & 4.

Posted by Gee_Spot

Dok Dwight korača stopama kojima nijedan čovjek prije njega koračao nije, kombinirajući metode Phila Jacksona (meditacija u Montani) i Kobea Bryanta (prokreacija u Coloradu) kako bi donio odluku o nastavku karijere tijekom današnjeg dana (a donijet će je, nova bi odgoda dala materijala medijima da ga ponovno gađaju kakicom, takvu PR katastrofu si nitko ne može dopustiti, ovaj, zar ne?), u protekla dva realiziralo se i nešto poslova. Pa da vidimo tko je kako tržio.

CATS

Potpis Jeffersona je jednostavno pljuvati na prvu kao još jedan dokaz da Jordan i Cho pojma nemaju što rade - taman što su došli pred sudbonosni draft 2014. kada bi im se sve dosadašnje tankiranje moglo konačno isplatiti, oni riskiraju biti dovoljno kvalitetni da izbjegnu dobru poziciju u lutriji. Međutim, stanimo malo na loptu i pokušajmo stvari staviti u kontekst.

Kao prvo, potpis Jeffersona dolazi s amnestijom Thomasa, što je izuzetno bitno jer se radi o prvom znaku u Jordanovoj eri da je momčad voljna nešto i potrošiti. Također, zamijenit će tipa koji je do sada uništio živce barem dvojice trenera (o atmosferi u svlačionici da ne pričam) čovjekom koji je ultimativni profesionalac. Gle, ja sam prvi za ulaganje kroz pickove i vjerujem u onu tezu da, ako već ne možeš biti na vrhu, onda je bolje biti na dnu nego u sredini. Ali, nakon godina takvog razmišljanja, bilo je krajnje vrijeme da Jordan nešto vrati navijačima i gradu. Ovo bacanje dolara korak je u pravom smjeru, makar isključivo na simboličkoj razini. Dakle, to što su malo pretplatiti graničnog all-star igrača nije nikakav problem - poanta je da su doveli graničnog all-star igrača bez odricanja od bitnih resursa poput pickova ili mladog talenta, što se momčadima u njihovoj poziciji rijetko događa.

Problem je tako samo taj strah od toga da će možda biti pre-kvalitetni (ova rečenica sama po sebi je toliko apsurdna da ti dođe da se zapitaš ima li ovaj sistem lutrije ikakvog smisla). Bacimo pogled na situaciju - petorka Kemba, Henderson (ako ostane, a sudeći po dovođenju Jeffersona hoće), MKG, Zeller i Big Al po prvim IOR projekcijama (u kojima ostatak rotacije čine Sessions, Biyombo, Gordon i Taylor) trebala bi završiti negdje između 32 i 36 pobjeda, što je još uvijek daleko od playoffa (doduše, na Istoku bi iduće godine i ovo moglo biti dosta). Ako ćemo odvojiti momčadi poput Miamia, Indiane, Chicaga, New Yorka i Brooklyna kao sigurne playoff sudionike, a ja bih tu još dodao i Wizardse, ostaje nam srednja klasa koju čine Cleveland, Detroit i Toronto, možda i Atlanta (ovisno o potpisu Teaguea), klasa koja će se boriti za preostala dva playoff mjesta i koja se realno nalazi ispred Bobcatsa.

Dakle, Catsi i dalje ostaju među 5 najgorih na Istoku (što je bitno i da pick ne završi u Chicagu jer ima samo top 10 zaštitu), a ni tu situacija baš nije jasna. Znamo samo da će Orlando biti užasan, a i da bi Boston, ovisno o tome što bude s Rondom, vrlo lako mogao potonuti na dno. Sixersi i Bucksi trenutno imaju još uvijek dovoljno veterana da mogu računati na 30 pobjeda, što znači da Bobcatsi i dalje imaju solidne šanse za top 5 pickom dogodine. Te šanse postaju još i veće kada uzmemo u obzir da su na Zapadu brutalno loši samo Sunsi. Jasno, nemoguće je predvidjeti strategiju pojedine franšize i stupanj tankiranja kojemu će se posvetiti nakon all-star pauze, ali ovako na papiru se ne čini da su Bobcatsi napravili toliko dramatičnu grešku.

Uostalom, zadnje dvije sezone su bili katastrofalni pa opet nisu imali sreće - prvo su 2012. ostali bez Davisa iako su imali najgori score u ligi, a ove godine su ostali izvan top tri usprkos drugom najvećem mogućem broju kombinacija za prvo mjesto u bubnju. Kako dogodine možda čak i prvih 8. pickova donosi potencijalne all-star igrače, ovaj njihov rizik s Jeffersonom i nije toliko rizik koliko solidan poslovni potez. A solidno je nešto što je Bobcatsima trebalo više od nade.

HAWKS

Slično kao i s Bobcatsima, potpis Korvera naišao je na negodovanje zbog toga što Hawkse usmjerava prema osrednjosti umjesto prema totalnom rebuildingu. Međutim, činjenica je kako ovo nije grozan potez za nikoga osim za fanove NBA lige jer sada nećemo imati prilke gledati Kylea kako pojačava Indiane i Memphise ovoga svijeta i tako borbu za vrh čini još zanimljivijom. Umjesto toga, Korver se vraća na nedefinirani roster za kojega samo znamo da se neće boriti za ništa bitno i gdje će uz Horforda, Williamsa i (vjerojatno) Teaguea održati Hawkse u banalnosti osrednjosti. Ali, razlozi za ovakav rasplet su očiti - za Kylea, koji je već u poznim godinama, ovakva garantirana lova je super ulov (vrlo vjerojatno se radi o njegovom posljednjem ugovoru), a Hawksi jednostavno negdje moraju potrošiti cap. Trenutno imaju samo 5 igrača pod ugovorom, pa ako već nekome moraju dati novac, zašto ne čovjeku koji donosi dokazane vrijednosti i koji je pravi NBA profesionalac?

I koji će, a ovo je ključ cijele priče, imati itekakvu vrijednost na kraju prijelaznog roka baš tim spomenutim Indianama i Memphisima ako im sezone ne krenu kako su zamislili. Prostor na capu je važan u slaganju momčadi, ali to ne znači da može poslužiti samo za dovođenje slobodnih igrača koje želiš - možeš ga potrošiti na dovođenje slobodnog igrača kojega ćeš zatim pretvoriti u nešto što ti je dugoročno interesantnije. Da su Hawksi čekali s ponudom, ostali bi bez Korvera, a onda bi cap morali potrošiti na igrača za kojega sutra možda ne bi dobili ništa. Gledano iz ovog kuta, jasno je kako je ovaj potez jedino što je Ferryu preostalo - nije on Cuban ili Riley koji može osloboditi cap i onda sanjati o tome da na njega slete najpoželjniji talenti.

CELTICS

Kolika je moć bostonskog lobija u USA medijima dovoljno govori što se o novom treneru Celticsa priča tri puta više nego o bilo kojem drugom tradeu. Kada pogledaš činjenicu da su Celticsi institucija američkog sporta, da je Boston ogromno tržište i da 70% novinara dolazi iz Nove Engleske (gdje su smještena najbolja sveučilišta na Istoku, kao i sjedište ESPN-a koje iz njih regrutira ljudstva) ovo je razumljivo. Ali, ujedno je i nebitno za košarku. Bitno je da je Stevens fin dečko, jako je mlad, izgleda kao ideal i za mormonske i za katoličke mame i tate.

Prognozirat išta glede rezultata u ovakvoj situaciji jednostavno je blesavo - jedino što je bitno je da, ako se klub već odlučuje na rebuilding rostera, onda je svakako bolje pokušati pronaći novog trenera i skrivenu vrijednost od vječnog recikliranja već poznatih NBA imena (trend koji je ove sezone mogao biti potpuno izbjegnut da nije bilo old school poteza Joea Dumarsa i njegova učenika Hammonda, kao i nejasnog poteza Cavsa s Brownom - i ne, ovo nije slučajno, Dumars, Hammond i Grant su i pedigreom iz nekih drugih vremena i time vjerojatno više štete franšizama nego što im pomažu).

Dakle, Ainge je izabrao jedino logično rješenje, a Stevens, osim što izgleda kao da je jučer sišao s "Mayflowera" zbog čega je odmah postao lice novih Celticsa (zbog toga, a i zbog toga što će odlaskom Ronda i u praksi biti prvo ime franšize), stvarno ima respektabilnu biografiju (meni još samo nije jasno kako će u isto vrijeme uspjeti trenirati Celticse i igrati na boku za Utah Jazz).

O njegovim uspjesima na limitiranom programu poput Butlera sve govore Final Four nastupi, a za Celticse je bitno da se njegova filozofija bazira na obrani i kontroli ritma. Stevens nije poznat po nikakvim ludim zonama ili presingu već isključivo po 1 na 1 obrani uz zaštićen reket i kontrolu skoka, dakle tu se više uklapa u pedigre NBA stratega tipa Pop nego NCAA stratega tipa Pitino, dok u napadu stavlja naglasak na kontrolu lopte i odabir kvalitetnih pozicija za realizaciju kroz nešto sporiji ritam.

Zanimljivo je istaknuti kako Stevensove momčadi nikada nisu imale problema s tim da žrtvuju poneki poen u tranzicijskoj obrani kako bi došli do skoka u napadu, što će biti možda i najveća promjena u odnosu na Riversov stil, pošto je Doc po uzoru na Popovicha tranzicijsku obranu pretvorio u prioritet broj 1, a skok u napadu učinio apsolutno nebitnom kategorijom.

Još jedan razlog zbog kojega se Ainge zagrijao za Stevensa je njegova sklonost naprednoj statistici - Butler je, naime, prije nešto više od godinu dana angažirao dugogodišnjeg suradnika Basketball Prospectusa i NCAA fanatika Drewa Cannona kao analitičara upravo na Stevensovo inzistiranje, što je bio potez u NBA stilu i očiti znak da čovjek razmišlja bitno drugačije od trenera-institucija s kojima je okružen u NCAA.

Uostalom, nije da NBA ima previše izbora kada su NCAA treneri u pitanju - jedan Self na Kansasu ima više dolara od Riversa, D'Antonia, Thibodeaua i Woodsona zajedno, tako da mu baš i nije u interesu otići u NBA u ovakvu situaciju u kakvoj se nalazi Boston. Butler pak nema tih sredstava da se natječe s NBA klubom, a i Stevens je dovoljno mlad da mu ovakav poziv predstavlja izazov. Kad se sve tako poklopi, stvarno nema razloga za ne pokušati izbjeći trend angažmana dokazanih NBA asistenata.

SPURS

Ugovor s Manuom je ok, možda djeluje puno na prvi pogled, ali ovo je realna cijena obzirom na njegovu lanjsku produkciju - na stranu playoff, Manu je i dalje, usprkos ozljedama i starenju, kvalitetna napadačka opcija od koje momčad ima samo koristi. Obzirom da sumnjam kako bi za njim vladao veliki interes, možda su Spursi mogli proći i za par milja ispod tržišne cijene, ali smatrajmo ovo bonusom za godine vjernog služenja.

Dovođenje Belinellia je također solidan potez, pogotovo ako su glasine da bi Neal mogao negdje drugdje dobiti midlevel točne. Za 3 milje, Marco donosi sigurnost kao peti bek, ima combo vrijednosti slične Ginobiliu i sada će imati prilike pokupiti par trikova i od najboljega. Doduše, kao ni Neal ni on nije u stanju odraditi posao back-up playa tijekom cijele utakmice, ali s njim i Ginobiliem moći će se izgurati i eventualno dulje razdoblje bez Parkera (osobno ni malo ne vjerujem u Josepha koji je opet imao mizeran IOR rezultat, ali on i Mills bi trebali biti podnošljive alternative za regularnu sezonu).

Uglavnom, sada imaju 13 igrača pod ugovorom, na oko 60 su milja i ostao im je još samo midlevel. Potpišu li Kirilenka ili Landrya, mogu ciljati na novo Finale - na prvi pogled mi se samo Clippersi čine kao momčad sposobna kazniti manjak pokretljivosti u zadnjoj liniji kroz pick & roll Paula i Griffina, za sve ostale matchupove rotiranje Kirilenka i Splittera moglo bi biti idealna zakrpa (Splitter čuva klasične ormare tipa Randolph ili West, Kirilenko stretch igrače poput Jamesa ili Ibake, a samo Blake ima kombinaciju unutar-van igre kojom ih obojicu može nadigrati).

PELICANS

Već sam neki dan izrazio sumnje u to kako će nova vanjska linija Pelicansa funkcionirati, ali, bez obzira na upitnost krajnjeg rezultata, bit će ovo zanimljivo gledati. Pelicansi su praktički završili rebuilding s izborom Davisa, to je poruka, toliko vjeruju u svog nositelja da su spremni odmah krenuti po rezultate. S tri kreatora na vanjskim pozicijama, Davisom u sredini kao pick & roll mašinom te Andersonom na perimetru kao idealnom četvorkom sposobnom otvoriti reket za bekove, ova startna petorka ne bi trebala imati problema s napadom. Obrana je pak upitna, pogotovo dok ne saznamo može li Davis igrati peticu puno radno vrijeme (lani nije mogao igrati ništa jer je bio preslab čak i za čuvati četvorke).

Problem je što ova petorka poprilično i košta - Pelicansi trenutno imaju oko 54 milje garantirane za samo 7 igrača. Dakle, dubina praktički ne postoji, osim ako ne želimo vjerovati da će Rivers i rookie Jackson pokrpati bekovske pozicije i gubitak Vasqueza. Jason Smith je trenutno jedina zamjena za Davisa i Andersona, što je poprilično neozbiljno ako stvarno misle loviti playoff i tu će se osjetiti manjak Lopeza (Withey na kojega su im Blazersi ustupili prava tu neće pomoći). Osim, naravno, ako se ne dogodi očekivani trade s Gordonom. Mislim, sve se slaže - Pelicansi su se odrekli lanjskih startera na jedinici i petici, a Sunsi u izlogu upravo imaju Dragića i Gortata koji taman idealno stanu u Gordonov ugovor.

Ok, tu se javlja pitanje oko toga treba li uopće Sunsima i dalje Gordon sada kada su doveli Bledsoea, ali obzirom da im još manje treba Dragić, a da je Gortat ionako u zadnjoj godini ugovora, zašto ne bi odradili ovaj trade? Bledose je dokazao da može čuvati veće bekove, a Gordon pak da je u stanju biti playmaker koji može sakriti Bledsoeve kreativne mane. Ovo je prelogično da bi se dogodilo, znam, ali ionako moramo čekati još samo desetak dana da saznamo - tada se, naime, diže zabrana s opcije Sunsa da dovedu Gordona putem tradea zbog toga što su ga pokušali potpisati prošlo ljeto. Ovim potezom Pelicansi bi riješili rupe na rosteru, s Dragićem kao back-up playom i Gortatom kao centrom već bi ozbiljno kucali na vrata playoffa, a još bi im ostalo i dovoljno prostora na capu da potpišu solidnu trojku (oko 4 milje - na midlevel nemaju prava dok god ne popune cap, a kako su ispod, moći će iskoristiti samo mini midlevel, takozvani room exception težak oko 2.5 milje, što znači da u teoriji mogu dovesti još dva solidna igrača, a ne samo jednoga i tako sastaviti opaku rotaciju).

Ostanu li pak pri Gordonu, osim što će imati tanku klupu i muku oko formiranja rotacije, sve što će nam ponuditi bit će taj show dok gledamo kako se Jrue, Tyreke i Eric natječu tko će ispaliti više skok-šuteva iz driblinga. U tom slučaju ispada kako bi najbolje bilo da su Evansa potpisali direktno i da uopće nisu uključili Vasqueza i Lopeza u trade. Tanka je granica između toga hoće li Demps na kraju ispasti vizionar ili iz aviona.

KINGS

Kingsi su dobro prošli, ali su mogli i još bolje da su zadržali Lopeza umjesto što su dozvolili da se u priču uključi Portland koji im je za njega dao dva picka druge runde. Kada su već odlučili da nema smisla dati toliko novca Evansu, dobitak Vasqueza na onom minimalnom ugovoru je odličan potez - sada imaju i drugog solidnog playa koji je u principu idealan back-up, ali može biti i starter u ovakvoj momčadi u razvoju. Problem je samo što već jednog takvog plesača po Felton liniji imaju u Thomasu, iako nema razloga da njih dvojica ne podijele minute (svakome po dvije četvrtine), plus i zaigraju tu i tamo zajedno protiv manje opasnih napada (Vasquez je rupa u obrani na dvojci, ali sasvim je solidan u spot-up ulozi). Uglavnom, da su zadržali i Lopeza kako je prvotno bilo planirano, imali bi playoffa vrijednu rotaciju visokih (Cousins, Patterson, Thompson, Lopez, s Hayesom kao petim članom rotacije), nije da nemaju prostora za prihvatiti tih Lopezovih garantiranih 5 milja - trenutno su oko 12 milja ispod capa s 11 igrača pod ugovorima. Ali, izgleda da im loviti playoff još nije namjera, što izbjegavanje veterana poput Iggya i sada Lopeza potvrđuje.

BLAZERS

Blazersi se zadovoljili graničnim starterom kao svojom peticom i izgleda da su zaključili svoju priču oko potrage za centrom. U jednu ruku LMA može biti zadovoljan jer se neće morati raubati pod košem pošto mu Lopez može poslužiti kao zaštita na sličan način na koji je lani služio Davisu, a u drugu ruku može biti nezadovoljan jer ovo pokazuje nedostatak vizije stručnog štaba. Lopez je igrač za maksimalno dvije četvrtine, dakle, što se događa u preostale dvije?

Blazersi su ovim tradeom završili na oko 53 milje za 11 igrača, dakle definitivno ne mogu ponuditi lovu za Pekovića. Ono što mogu ponuditi je nekakav paket sastavljen oko Leonarda ili Robinsona kako bi doveli Gortata - dvojac Gortat-Lopez, e to već zvuči kao ozbiljna rotacija na petici koja je u stanju potpuno sačuvati Aldridgea od prljavih poslova.

Ako pak smatraju da je ovo što imaju sasvim u redu, malo se varaju. Ovu trenutnu rotaciju IOR za sada vidi kao 41-41 momčad i to u najboljem slučaju, dakle ako uračunamo da će i McCollum odraditi svoje kao šesti igrač i da će Barton poslužiti kao kvalitetna zamjena na boku (ni u jedno ni u drugo ne možemo biti sigurni, McCollum je ipak rookie, a Barton je proigrao lani u trenutcima kada je sezona već bila zaključena). Ovih preostalih 4-5 milja svakako bi trebalo potrošiti na poštenu trojku kako bi se dodatno osigurali (Dorell Wright?), možda i još jednog visokog jer poprilični upitnici su i nad time koliko su Leonard i Robinson spremni uskočiti u ozbiljne role, pogotovo ako će se momčad boriti za playoff u završnici sezone.

Glava boli od pogleda na beskorisne, garantirane i skupe ugovore Clavera i Freelanda, ali nada da se ovaj brzinski facelift rostera može spasiti još uvijek postoji.

CAVS

Stvarno? Earl Clark? Počinjem ozbiljno sumnjati u poteze Chrisa Granta - od izbora Thompsona preko Waitersa do Bennetta, plus povratkom Browna, Cavsi praktički od draftiranja Irvinga nisu povukli solidan potez. Dojam da riskiraju samo rizika radi potvrđuje i ovaj nepotrebno visok ugovor (više od 4 milje godišnje). Jasno, prostora na capu imaju koliko žele - čak i nakon potpisa Clarka ostaje im oko 20 milja na raspolaganju, što znači da je ovo financijski minimalan uteg. Ali, ako već imaš rupu na trojki, a navodno se želiš boriti za playoff, s podizačem energije Clarkova profila nećeš je popuniti. Clark je bljesnuo u Lakersima onoga trenutka kada je gurnut ne četvorku, gdje se kombinacijom solidnog šuta i mladenačke energije nametnuo kao dobar igrač za D'Antoniev sistem. U Cavsima su pak u zadnje tri sezone u lutriji izabrali dvije četvorke, jednu upravo prije nekoliko dana, što znači da se na ovoj njemu idealnoj poziciji baš i neće naigrati. A kako je čak i u Lakersima bio ispodprosječan NBA igrač kada bi završio na boku (obrambeno solidan zbog snage i dužine, ali napadački rupetina), teško je očekivati da će donijeti išta više od onoga što je lani donosio CJ Miles ili da će preskočiti Geea u rotaciji. Ukratko, bačen novac - koliko god da ga Cavsi imaju na raspolaganju, ovakvog igrača su mogli pronaći za duplo manje.

KNICKS

Grunwald radi jedino što mu preostaje, svim silama rasipa novac ne bi li zadržao na okupu barem lanjsku jezgru. Ugovor sa Smithom je ok, čak i ispod tržišne vrijednosti, ali JR očito nije želio zamijeniti neonska svjetla New Yorka plinskim svjetiljkama Milwaukeea, pa makar i za puno više dolara (stječe se dojam da u tim nekim gradovima u Americi ljudi još nemaju struju koliko ih slobodni igrači izbjegavaju). Ostanak Prigionia je također postao nužnost obzirom na mirovinu Kidda.

Uglavnom, Knicksi su debelo u zoni poreza, tako da im ostaje još samo porezni midlevel kojega će morati potrošiti na Copelanda kojemu su neke momčadi do sada navodno bile spremne ponuditi skoro i puni midlevel - to znači da non-Bird prava neće biti dovoljna (koristeći njih maksimalno mu mogu ponuditi oko 2 milje). Jasno, ponude li Pacersi 4 ili 5 milja, onda ni te 3 New Yorka ne bi trebale biti dovoljne, ali tu se javlja ovaj spomenuti efekt neona protiv voštanica koji se često pobrine da Knicksi dobiju igrača kojega žele.

Recimo da Copeland ostane i da će to zadovoljstvo Knickse koštati porezni midlevel - to bi značilo da imaju 10 igrača pod ugovorom i da ostatak rostera mogu popuniti samo minimalcima uz eventualni povratak Martina kojemu mogu ponuditi malo više od minimuma zbog non-Bird prava. Dakle, sve se čini kako će Grunwald opet morati zasukati rukave ne bi li iskopao nekoliko bisera u Europi i na ljetnoj ligi.

HEAT

Spominjem ih samo jer su dali negarantirani ugovor top 60 igraču s IOR draft workouta, Mycku Kabongu, koji će predvoditi njihovu momčad na ljetnoj ligi. Ima uokolo dosta potencijalnih bisera, a lijepo je vidjeti da su nakon godina nebrige i u Heatu počeli razmišljati o razvoju talenta.

BUCKS

Tržište se suši brzinom prosječnog proračuna latinoameričke države, što znači da će se Bucksi morati zadovoljiti preplaćivanjem Mayoa. Navodno je dogovoreno, ali nigdje nisam pronašao cifru, po nekim glasinama između 8 i 10 milja po godini. Dakle, čak su i Bobcatsi odradili suvisliju trgovinu, što znači da Bucksi trenutno vode na zamišljenoj rang listi kao franšiza koja ima najveće šanse za završiti u Seattleu.

6Aug/122

30 FOR 30: UTAH

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Paul Millsap & Al Jefferson

X-faktor: mlade snage (Favors, Hayward, Kanter, Burks)

Da mi je netko nakon prve 4 utakmice sezone rekao kako će Utah završiti u playoffu, ozbiljno bi posumnjao u razum dotične osobe. Naime, Jazzeri su u post-lockout doba ušli totalno raštimani, izgubivši na strani 3 utakmice s prosječnom razlikom od 19 koševa. Jedinu pobjedu ostvarili su doma protiv Sixersa, ali, tih +3 koje su jedva izvukli u gustoj završnici, nisu pomogli da se koš razlika popravi. Njihovih minus 54 u ovom periodu bili su najgora prezentacija košarke nakon Bobcatsa.

Naravno, uslijedio je niz utakmica doma koje su ubrzo stvari vratile na talentu primjereniji 50-50 učinak, ali nije samo rijetki zrak Salt Lake Citya bio razlog za bolje igre. Učenik Jerrya Sloana, trener Tyrone Corbin, povukao je nekoliko poteza koji su okrenuli stvari u njegovu korist - vratio je Millsapa u startnu petorku, smanjio minute veteranima poput Bella i Howarda, povećao ih mladim snagama Haywardu i Burksu te usput složio drugu postavu koja se tijekom sezone nametnula i kao tajno oružje, ali i potvrdila kao jezgra budućnosti.

Energijom u obrani se kao predvodnik klupe nametnuo Derrick Favors, a upravo je on ustupio mjesto u startnoj petorci Millsapu. Kao momčad u rebuildingu, Jazzersi su svom udarnom mladom igraču pokušali odmah ukazati povjerenje, ali, ironično, on ga je zaslužio tek na kraju sezone kada je u playoff seriji protiv Spursa dobio šansu startati u zadnjoj utakmici godine. Favors je tako počeo i završio sezonu kao starter, a, osim što je time simbolično obilježio ovogodišnje izdanje Jazza, partijama između ovih događaja potvrdio se kao apsolutno najvažnije ime za budućnost franšize.

Uglavnom, povratak na dokazanu kombinaciju Jefferson-Millsap stabilizirao je momčad i Utah se ubrzo iz Bobcatsa Zapada pretvorila u klasičnu neugodnu momčad Jazza (posebice doma gdje su izgubili samo 8 od 33 utakmice). Jefferson je trpao iz svih pozicija i nametnuo se kao jedan od najboljih napadača na poziciji petice u ligi, s raznovrsnom unutar-van igrom, a Millsap se izvlačio na vrh reketa odakle je pasovima, šutom i ulazima održavao napad podmazanim.

Nažalost, koliko god činili sjajan napadački duet, toliko su bili kilavi u obrani – Millsapov nedostatak centimetara i prosječni atleticizam u paru s Jeffersonovim sporim nogama učinili su reket Jazza toliko propusnim da čak ni vječna Sloanovska taktika fauliranja pod svaku cijenu nije pomogla.

Utah je tako primala treći najveći postotak koševa na obruču nakon Kingsa i Sunsa (momčadi u startu lišenih ikakve obrambene odgovornosti), što je u kombinaciji sa slobodnim bacanjima koja su poklonili protivniku (najviše nakon Raptorsa) obrambeni učinak zadržalo na mizernom 19. mjestu (bio bi i puno gori da Jefferson i Favors nisu odradili izuzetan posao blokadama, da Millsap nije bio jedan od najboljih visokih u ligi po broju ukradenih lopti i iznuđenih prekršaja u napadu te da sva trojica plus Kanter nisu radili odličan posao u kupljenju obrambenih skokova).

Napad, postavljen na dva izuzetno efikasna visoka igrača, ostavio je puno bolji dojam i zahvaljujući njemu su na kraju i izborili simbolični nastup u playoffu – završili su kao 6. momčad po učinku i 4. po broju postignutih koševa. Međutim, čak i u ovom dijelu igre imali su rak-ranu koja ih je osudila na ulogu prolaznika – nisu imali šut za tri.

Jazzeri su nakon Bobcatsa zabili uvjerljivo najmanje poena iz vana, a, usprkos tome što su bili svjesni manjka kvalitetnih šutera i što su izbjegavali forsirati trice, sezonu su završili među 4 najgore momčadi po učinkovitosti u tom segmentu igre (uz Bobcatse, iza njih su bili samo Kingsi i Wizardsi, koji, očekivano, nisu radili razliku između dobrog i lošeg šuta).

Na kraju samo ostaje zamisliti kakve bi brojke ostvarili Millsap i Jefferson da su imali podršku barem prosječnog NBA učinka s trice, ako su i usprkos gužvi u reketu nalazili načina napad odvesti do ovako visokog učinka.

Zadnji vlak za playoff tako je bio sasvim realan domet za ovaj roster i, iako ih je stajao picka prve runde koji se vratio Minnesoti, gubitak kasnog lutrijskog picka apsolutno je nebitan gledajući širu sliku. I pri tome ne mislim na mizerno playoff iskustvo koje su stekli zahvaljujući metli Spursa (iako je Favors radio toliku razliku u obrambenom dijelu da je postalo jasno kako ga dogodine više nitko neće izbaciti iz prve petorke nakon par loših utakmica), već općenito na savršeno stanje u kojem se nalazi roster Jazza, i financijski i talentom. Mislim, kada na raspolaganju imate 4 lutrijska talenta sa zadnja tri drafta i kada svaki od njih već ima ulogu u rotaciji usprkos prosjeku od 20 godina, onda ste mirni što se tiče budućnosti.

A promoviranje te četvorke koja čini jezgru budućnosti upravo je i najvažniji zadatak ostvaren ove sezone. Nakon slabašnog starta, Favors se ubrzo nametnuo kao ključni čovjek za razvoj momčadi, ne samo zbog snage i skočnosti, već prvenstveno zbog pokretljivosti koja mu omogućuje da igra all-round obranu. Danas bez takvog centra nemate šanse postati ozbiljna franšiza (osim ako niste Miami), a zahvaljujući Netsima koji su ga se odrekli (i još više Sixersima koji su umjesto njega na draftu radije izabrali Evana Turnera), Utah ima šanse postati puno bolja obrana čak i od onih top 10 izdanja dok su na bokovima ordinirali Brewer i Kirilenko.

Enes Kanter pokazao se kao potencijalno odličan partner Favorsu zbog mase i osjećaja za skok, ali i zbog šuta s vrha reketa – Favorsov najveći problem je nedostatak ikakve napadačke igre osim zakucavanja i trpanja zicera, stoga, ako on već kreće stopama Chandlera, pored sebe će trebati čovjeka koji može širiti obrane. Dok Kanter ne postane pouzdan u ovoj ulozi, tu su Jefferson i Millsap, koji su obojica majstori iz situacija licem košu.

Preostala dva mlada talenta popunjavaju bokove – Hayward je tijekom sezone postao light-Kirilenko, igrač sposoban napuniti statistiku u svih pet glavnih kategorija. Iako je u playoffu pao na zemlju, njegova igra u obrani ne ostavlja mjesta sumnji – radi se o swingmanu startnog kapaciteta.

Alec Burks s druge strane odradio je sjajan posao za rookiea koji nije imao ni trening kamp, svojim slasherskim kvalitetama donio je momčadi toliko potreban playmakerski poticaj s vanjskih pozicija. Ipak, obojica su imala problem sa šutom za tri, što je bilo očekivano obzirom na brojke ostvarene na sveučilištu. 33% šuta Burksa i 35% šuta Haywarda premalo su za buduću udarnu kombinaciju na bokovima, ali napredak je neminovan – obojica imaju kvalitetnu šutersku formu i stvar je prije svega u navikavanju na NBA daljine i nove uloge u momčadi.

Šuterske slabosti s bokova mladih snaga (Hayward i Burks zajedno su zabijali samo jednu tricu po utakmici) dodatno su istaknule općenito lošu situaciju Jazza u tom dijelu igre. Raja Bell, koji je u startu dobio šansu kako iskusni veteran, ubrzo je izgubio minute iako je bio jedna od rijetkih solidnih catch & shoot opcija, što je kasnije dovelo do sukoba s trenerom Corbinom za kojega je Bell jasno i glasno rekao da nema pojma što radi. Što se moglo opravdano shvatiti kao potez očajnika obzirom da Bell, nekoć sjajan 3&D igrač zadatka, u 35-oj godini više nije ozbiljan rotacijski materijal.

Minute na bokovima su dobivali i starosjedilac Miles i još jedan istrošeni veteran Howard, ali kako su obojica kao šuteri debelo ispod prosjeka (30% i 24% za tri), njihov boravak na parketu nije previše pomogao napadu Jazza i bio je presudan za ekspresan prelazak Haywarda iz uloge s klupe u startnu rolu.

Playmakerska situacija je bila jednako osrednja. Startni play Harris, koji se nakon lošijeg ulaska u sezonu prema kraju popravio do te mjere da je ostvario najbolje šuterske brojke u životu (36% za tricu uz 1.2 trice po utakmici), pronašao je formulu za nastavak karijere (obzirom da je nakon serije ozljeda i gubitka brzine ostao bez najvažnije komponente svoje igre, driblinga i ulaza u reket, bolja šuterska forma svakako će mu dobro doći). Samo, to u ukupnoj slici nije značilo previše.

Dok su Burks i Hayward pozitivnim učinkom u obrani i organizaciji igre donekle kompenzirali šuterske slabosti kako bi pomogli da se na swingmanskim pozicijama ostvari barem neutralan učinak, Harrisove slabašne obrambene partije držale su produktivnost na jedinici u minusu. Minusu koji bi se vrlo brzo pretvarao u debeli minus čim bi u igru ušli atraktivni asistenti Tinsely i Watson. Njihove lopte s očima zasigurno su pomogle Favorsu i Kanteru, ali obojica su veterani bez brzine za pomoći u obrani i kriminalni šuteri (Tinsley se držao na 27% za tricu, a Watson je, sa svojih 19% iz vana i s 32 godine na leđima, pao u kategoriju bivših).

Jazzeri su bili toliko očajni zbog igara Milesa, Howarda, Watsona i Tinsleya da su pri kraju sezone, kada se lov na playoff zahuktao, šansu dali i NBDL igračima poput playmakera Ahearna i swingmana Carrolla. Ahearn je dokazao da se 40% za tricu iz NBDL-a u NBA pretvaraju u 22%, a Carroll da nije uzalud promijenio 4 kluba u 3 sezone – čovjek može zabiti iz spot up situacije i odigrati obranu, ali ne na NBA razini koja zahtijeva konstantne partije.

Kada se sve zbroji i oduzme, glavni arhitekt Jazza Kevin O'Connor ima itekako razloga biti zadovoljan ovakvom sezonom. Utah je nadmašila očekivanja, usput promovirala 4 mlada igrača sposobna ponijeti dio tereta odmah, a sve to koristeći minimalna sredstava i skroman roster (koji je imao i previše dodirnih točaka s Bobcatsima). Biti u sredini možda i jeste najgore mjesto na kojem možeš biti u NBA svijetu, ali, ako si poduzeo sve mjere sigurnosti od brutalnog pada na dno i ako je jedini put kojim možeš prema gore, onda je sredina jedna poprilično dobra situacija.

FAST FORWARD

Prvi potez koji su napravili bila je zamjena zadnje godine ugovora Devina Harrisa za potencijalne dvije godine Marvina Williamsa. Što je racionalan potez jer Williams im donosi upravo onakvog igrača kakav im treba na boku – lani je gađao 39% za tricu i, usprkos tome što se čini kako je u ligi već desetljeće, ima samo 26 godina i tek je ušao u najbolju fazu karijere. Povrh svega, bori se za novi ugovor. Ukratko, nakon Milesa i Howarda, Williamsova 3&D kvaliteta činit će se kao dobitak na lotu.

Najbolje od svega, čak i da Williams iskoristi svoje pravo i uzme opciju za sezonu 2013.-2014. (a obzirom da je Beasley upravo dobio tri garantirane godine, sve su šanse da će nakon eventualnog kvalitetnog izdanja izići na tržište), Jazzerima i dalje ostaje prostora za čak dva maksimalna ugovora dogodine odreknu li se Bird prava na Jeffersona, Millsapa i Mo Williamsa.

Ovaj drugi Williams uskočio je u priču kako bi popunio rupu na jedinici nastalu odlaskom Harrisa. Iako se radi o igraču koji dokazano najbolje funkcionira kao combo-bek s klupe, u Jazzu su odlučili dati šansu čovjeku koji je karijeru i započeo u Salt Lake Cityu i koji je do prije godinu dana bio kompetentni startni play. Naravno, uz LeBrona Jamesa čak i playmaker ne mora znati ništa više nego gađati tricu, a O'Connor se nada da će nešto slično Williams raditi uz Millsapa i Jeffersona – za razliku od Harrisa, koji je lani s 36% za tri ostvario daleko najbolji rezultat u karijeri (prosjek mu je 32%), Mo se rutinski drži na 39% već godinama.

Praktički, s dva poteza i odricanjem od eventualnih 7.5 milja dogodine na ionako polupraznom salary capu (Moa i njegovu jednu preostalo godinu ugovora su uvalili u iznimku koja im je ostala od tradea Okura u Netse čime su izbjegli nepotrebne komplikacije), O'Connor je popravio najveći problem lanjskog napada povećavši tricaški prosjek startnog playa i jedne bočne pozicije s 33% na 39%. Naravno, Mo neće pomoći u obrani kao što će to napraviti drugi Williams, ali poanta iduće godine ionako nije u slaganju savršene momčadi, već u slaganju najboljeg mogućeg rostera koji će opet biti konkurentan bez da optereti budućnost nakon iduće sezone.

Praktički, Jazz ostaje s istom momčadi koja je ušla u playoff, čak i malo poboljšanom, a da pri tome nisu riskirali ni malo od postojećeg talenta ili prostora kojega će imati. To vam se zove vrhunski management.

O'Connor je produžio s Jeremyem Evansom, mladim visokim krilom koje drugu godinu za redom ostvaruju sulude brojke na oba kraja parketa u limitiranoj minutaži (čovjek sve što dobije u napadu zakuca tako da su mu napadački učinci van pameti, a usput je izuzetan skakač i bloker). Očito računaju kako to nije slučajno i kako možda u njemu imaju još jednog budućeg člana jezgre, ali problem oko pronalaženja većeg broja minuta za njega leži u netipičnoj građi – usprkos 24 godine, Evans na 206 cm ima tek 88 kg (i to je navučen podatak), a kao takav je, usprkos fascinantnoj skočnosti i rasponu ruku, prelaka meta drugim centrima u obrani.

Zadnji potez bio je potpisivanje Randya Foyea, još jednog tricaša (lani 39%, u karijeri 37), što jasno ukazuje koliko je nedostatak vanjskog šuta lani frustrirao Jazzere.

JEZGRA: Millsap, Jefferson, Mo Williams, Marvin Williams, Hayward, Burks, Favors (50 milja)

ROSTER: jezgra + Kanter, Carroll, Tinsley, Evans, Watson, Foye, Bell (67 milja)

- Tinsley i Carroll ostaju na rosteru kao jeftini veteranski osigurači (u ulozi trećeg playa, odnosno petog swingmana) obzirom da Utah nije iskoristila mogućnost da ih otpiše tijekom ovog ljeta

- jedini problem trenutno na rosteru je Raja Bell, koji definitivno neće biti član svlačionice iduće sezone, a upravo na njegovom slučaju O'Connor je napravio jedinu grešku cijelog ljeta

- naime, Utah je mogla bez problema amnestirati Bella, ali računali su kako će ovaj zasigurno pristati na otkup ugovora za manji iznos od 3,5 milje koliko mu duguju

- takva škrtost kakve se ne bi posramili ni Bullsi na kraju se nije isplatila – Bell je odbio dogovor, traži puni iznos, a to znači da će Jazz opet plaćati nekoga da ne igra, samo što će se ovaj put to voditi pod salary cap (što u njihovom slučaju nije toliko bitno jer nema šanse da dođu u zonu poreza, ali svejedno - ako nema uštede, čemu maltretiranje)

- bit će zanimljivo pratiti ovu igru mačke i miša, jer netko mora popustiti – ili će Jazz plaćati Bella da sjedi i ne igra, ili će ovaj pristati na smanjenje odštete kako bi potpisao za nekog izazivača (tako se barem on nada)

- kada Raji konačno odzvoni, to će značiti da Jazz ima još dva mjesta na rosteru koja mogu popuniti dvogodišnjom iznimkom ili ostatkom midlevela bez straha da će prijeći granicu poreza (obzirom na balansiran roster, logičnije je očekivati da se tu i tamo potpiše poneki 10-dnevni ugovor u slučaju ozljede)

- naravno, ne treba isključiti ni mogućnost da će Jazz, u slučaju da sezona krene krivim tokom i ne budu u konkurenciji za playoff, pri kraju prijelaznog roka biti itekako bitan igrač, jer uvijek postoji opcija da zadnju godinu Millsapa ili Jeffersona pošalju u zamjenu za nekakav draft pick ili mlađeg igrača (po mogućnosti playmakera)

- obzirom da su obojica u naponu snage, za očekivati je kako će Jazz iduće ljeto zadržati barem jednoga (jer nekako će trebati popuniti salary cap), a da će sve ostale raspoložive financijske snage biti okrenute lovu na nekog od dostupnih playmakera koji bi se mogao uklopiti uz ovako mladu jezgru (Holiday, Lawson, Collison, Curry, Jennings)

17Apr/124

UTAH ROCK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Prekrasna NBA noć donijela je čak četiri zanimljive utakmice. Doduše, samo su tri imale nekakav značaj, dok je susret Clippersa i Thundera uglavnom bio za prestiž, ali je dobio potrebnu težinu nedavnom pobjedom Paula i društva u Oklahomi (rađanje potencijalnih suparništava se ne smije propuštati, postoje šanse da ove dvije momčadi gledamo opet već u drugoj rundi). Od ove tri rezultatski bitne tekme, dvije su bile između momčadi koje se bore za poredak od šestog do osmog mjesta, a treća se odnosila na rutinsku partiju koju su Sunsi morali odraditi protiv Portland Tank Blazersa. Ovu zadnju tako nisam ni gledao duže od jedne četvrtine koliko je Phoenixu trebalo da dokaže kako se nema namjeru zezati s lovom na osmu poziciju (Blazersi su poveli 2-0 na početku i to bi bio manje više sav otpor koji su pružili), ali uz ove ostale poslastice vrijedilo je provesti sate.

NUGGETS @ ROCKETS

Denver se po tko zna koji put ove sezone stabilizirao kada je bilo najpotrebnije i dobio dvije ključne utakmice, praktički razigravanje za playoff s direktnim suparnicima Rocketsima. Houston dan ranije u Denveru nije ni pokušao pružiti otpor, a ništa boljima se nisu pokazali ni u ključnoj utakmici sezone pred svojom publikom.

Rocketsi su beskrvna skupina u kojoj su pobjednički ritam udarali Kyle Lowry i odlična druga petorka, ali efekt domina koji su uzrokovali problemi Lowrya (koji je totalno van forme nakon mjesec dana provedenih u bolnici praktički bez treninga) i ozljeda Martina srušio je temelje na kojima su gradili uspjeh. Dragić i Lee kao starteri ne mogu nositi igru na način na koji su to navikli raditi s klupe, a to je bilo očito i noćas. Koliko god sjajno izgledao njihov šuterski učinak, činjenica je da moraju potrošiti ogromnu količinu lopti kako bi ga ostvarili, a pritom ni približno ne pomažu u obrani.

Neučinkovitost vanjske linije svaljuje dodatni teret na leđa Scole koji u ovoj fazi karijere jednostavno ne može biti nositelj ozbiljnog napada. Dragić, Scola i Lee su poprilično mekani igrači koji su izvrsna podrška iz pozadine, ali definitivno nisu jezgra na koju se možeš osloniti, makar i u ovakvom prisilnom i kratkoročnom kontekstu.

Jedini igrač Rocketsa koji je digao igru u ovom periodu je rookie Chandler Parsons, koji je i noćas često bio prisiljen uzimati stvar u svoje ruke dok su ostali uglavnom nemoćno gledali kako se ruši zadnja prilika da odvedu ovaj klub u playoff nakon dvije godine ostajanje prvima ispod crte. Izgleda da će se sličan scenarij ponoviti i ovaj put.

I iako se ovom prilikom mogu izvlačiti manjkom sreće, činjenica je da Rocketsi nisu ništa bolji od ovih ostalih osrednjih momčadi s kojima se bore za osmu poziciju, a četiri poraza za redom (od čega čak tri doma) od Jazza, Sunsa i Nuggetsa tu samo dolaze kao točka na i. Uostalom, Jazz nema vanjsku liniju, Sunsi nemaju Granta Hilla, a Nuggetse su ozljede skoro uništile još puno ranije. Isprike su ionako za gubitnike, a razlog zbog kojega su Rocketsi gubitnici leži prije svega u njima samima.

Recimo, Kevinu McHaleu je teško nešto prigovoriti zbog tolikih ozljeda, ali njegovo nepovjerenje u Sama Dalemberta pokazalo se samoubojstvom. Samuel je praktički sam samcat cijelu sezonu držao obranu Rocketsa na nekakvoj prihvatljivoj razini svojim blokersko-skakačkim učinkom, da bi ga McHale istjerao iz postave nakon dolaska umirovljenika Cambya. Umjesto da doda Cambya u rotaciju kako bi imao na raspolaganju 40-ak minuta centarske igre barem u obrani, McHale je ostao vjeran igri s malom drugom petorkom, dao Dalembertove minute Cambyu, a ovoga posjeo na dno klupe.

Ok, čovjek je svjesno žrtvovao obranu zbog napada – Dalembert igra za budući ugovor i crna je rupa koja vidi samo koš kada primi loptu, dok je Camby ipak rasni playmaker s vrha posta. Međutim, kao što se i noćas vidjelo, dok je Sam u reketu, Houston puno bolje izgleda obrambeno. Čovjek je s 9 skokova i 7 blokada u 24 minute Rocketse činio boljom momčadi, a zašto na kraju nije dobio šansu igrati, e to treba pitati McHalea koji će očito radije držati otvoren reket (Nuggetsi su se u završnici šetali kroz njega) nego potrošiti poneku loptu u napadu da svog centra učini sretnim.

Najgore od svega, Rocketsi još imaju šanse jer imaju utakmicu više od Jazza, a na rasporedu su im barem tri zicera (dva susreta s Hornetsima, jedan protiv Warriorsa). Iako bi se, obzirom na nesposobnost koju su iskazali u dosadašnjim susretima, teško dalo ustvrditi da za njih postoji nešto poput zicera.

Denver je pak sebi osigurao minimalno sedmu poziciju, a možda i šestu, ovisno o tome hoće li Dallas riješiti sljedeća dvije utakmice doma u svoju korist (a obzirom da dočekuju Rocketse i Warriorse, odgovor na to bi trebao biti potvrdan). Obrana Nuggetsa i dalje ne može zaustaviti nikoga, ali im napad barem opet štima - Galinarieva i Harringtonova dužina iz vana, Lawsonova brzina te Millerova i Afflalova muda, najbolji su sastojci koje Karl ima na raspolaganju i dok su oni na parketu većinu minuta, Nuggetsi su playoff momčad.

MAVS @ JAZZ

Za razliku od beskrvnih Roketa, Jazzeri su Dallasu pripremili pravu playoff bitku od početka do kraja. Bilo je tu svega - od Westova prsta u Haywardovom uhu (možda je Delonte u nižim razredima bio higijeničar), preko NBDL klupe Jazza (Bell i Howard su gotovi za sezonu, Miles je out do daljnjega, što je u petorku gurnulo šljakera DeMarre Carrolla, a na klupu dovelo Blakea Aherna, čovjeka koji izgleda kao stariji brat Stevea Nasha i koji je jedan od najboljih strijelaca i playmakera NBDL-a ove sezone), do suđenja s playoff tolerancijom kontakta.

Njihova unutarnja linija Jefferson-Millsap-Hayward dala je svoj apsolutni maksimum i, ma koliko se on dobar dio vremena činio nedovoljnim, na kraju su ipak uspjeli isčupati pobjedu nakon tri produžetka koja bi, da su se dogodila u playoffu, danas nosila etiketu klasika (naravno, apsolutni maksimum u slučaju Big Ala znači pucati 25 lopti za 28 poena bez ijednog slobodnog, a u slučaju Millsapa dopustiti Dirku 40 poena).

Zanimljivo kako se usprkos tolikoj potrošenoj energiji frontcourta Jazza i desetkovanim bokovima, utakmica odlučila vanjskim šutem gdje su ogroman posao odradili Devin Harris (povremenim bljeskovima podsjetio na starog Harrisa, a sigurno je nešto imao i dokazati bivšoj momčadi u kojoj je igrao najbolju košarku karijere) i prolaznik DeMarre Carroll (odigrao partiju života koja je mogla biti još bolja da je umjesto onih predugih dvica s jednom nogom na liniji pucao trice).

Dallas je kaskao cijeli susret za Jazzom, ali u završnici je zatvorio reket i preuzeo kontrolu. Odlučili su udvajati svaku situaciju u kojoj bi se Millsap ili Jefferson našli pod košem, čime su bacili rukavicu izazova najgoroj tricaškoj momčadi u NBA koja u prosjeku ne zabija niti 4 trice po utakmici. Međutim, Harrisovo ludilo rezultiralo je s čak 5 od 12 ubačaja, a kad dodaš da je Hayward uredno stavio 4 iz kuta, ispada kako se kocka Mavsima nije isplatila.

Opet, tijekom cijele ove završnice koju nema smisla prepričavati već je jednostavno morate pogledati, Dallas je ostavljao dojam momčadi koja može zabiti kada se sjeti. Terry, Dirk, Carter i West zabili su u jednoj utakmici više ključnih trica nego ih neka momčad ostvari u sezoni, ali Jazz se nije predavao. Uz netipične šuteve iz vana koji su ih spašavali, bilo je tu sjajnih Jeffersonovih skok-šuteva s poludistance, Millsapovih skokova u napadu, Haywardovih vratolomija i čak jedan Harrisov old school ulaz kao da je 2006.

Ta Dallasova mirnoća u završnicama ipak nije bila dovoljna pored upornosti Jazza koji je zaslužio ovu pobjedu na račun želje, ali indikativna je za playoff kada će ovakve situacije postati učestale i kada će svaka utakmica imati težinu. To iskustvo koje Mavsi imaju, srce prvaka i taj know how - nemaju cijenu. Kod njih nema kompleksa, ega ili nečeg sličnoga, već postoji samo vječna potraga za suigračem u boljoj poziciji. Usprkos vidljivim manama pod košem, Kidd i društvo su rasna veteranska skupina koja odbija umrijeti iako su najbolje dane ostavili iza sebe (ako itko podsjeća na Houston 1995. to su oni, dijelom i zato jer se i njima smješi start sa šeste pozicije, ali ipak ne treba zanemariti da je onaj Houston svojevremeno bio top 10 napad lige, dok je Dallas cijelu sezonu u donjoj trećini).

Koliko god je bila milina gledati Mavse kako nalaze situacije za pucati otvorene trice u završnici, toliko je takav razvoj situacije govorio i o očajnim rotacijama Jazza. Ali, očajna obrana Jazza je ionako bitna za neku širu sliku, a o toj trenutno nitko u Salt Lake Cityu ne razmišlja. Bitno je samo izboriti još poneku playoff utakmicu pred svojim navijačima, za što sada imaju ogromne šanse. Praktički, sve je u njihovim rukama – imaju tri zicera (Portland vani i doma, Orlando doma) te izravni dvoboj s direktnim protivnikom Phoenixom pred svojom publikom za točno tjedan dana. Trebaju im barem 3 od 4, a ne uspiju li, barem imaju lutrijski pick.

Sunsi su pak u puno težoj situaciji – imaju to gostovanje protiv Jazza i četiri tekme doma, ali radi se o susretima protiv Thundera, Clippersa, Nuggetsa i Spursa. Iako će neke momčadi tada već odmarati (recimo Spursi), ipak se radi o playoff kvaliteti. Držimo fige da Sunsi ostanu u igri do utakmice sa Jazzom, jer u tom slučaju njihov dvoboj bit će prava najava playoffa. Kao dodatni bonus, treba istaknuti kako će sve goriti na stranicama ispodobruca.com čija čitateljska jezgra se sastoji upravo od navijača spomenuta dva kluba. Osobno držim fige Sunsima iz dva razloga:

1. kako bi se Steve oprostio od Phoenixa u svom playoff stilu

2. kako bi Jazz ipak dobio pick i priliku za izabrati Kendalla Marshalla

THUNDER @ CLIPPERS

Kako je moguće da je OKC zabio samo 25 koševa u nastavku nakon rutinska 52 u prvom poluvremenu tijekom kojega su držali stvari pod kontrolom? Pa, dijelom su za to zaslužni Clippersi koji su odigrali odličan drugi dio utakmice, ali puno veće zasluge pripadaju katastrofalnoj igri Thundera koji je drugi dio večeri forsirao šut, igrajući bez prepoznatljivih ulaza i povratnih lopti.

OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije. Osim Duranta, nitko živ nije išao na liniju, a, ionako mizeran broj asista, bez kretanja sveden je na minimum. Jednostavno, u drugom poluvremenu kao da je istrčala momčad kojoj se uopće ne da biti na parketu i praktički ih je potpune sramote spasio jedino vrijedni Ibaka skokovima u napadu.

Clippersi su pak pokazali sav svoj repertoar potvrdivši da nisu uzalud potrošili ovaj drugi dio sezone tijekom kojega su poboljšali tri stvari:

- sada konačno imaju vanjsku rotaciju (Bledsoe, Young i Mo Williams krpaju sve potrebe na bokovima u napadu, a Bledose svojom energijom donosi živost i u obranu)

- sve više koriste Blakea kao playmakera, što ionako efikasan napad predvođen Paulom pretvara u još bolji (kretanje lopte je iz utakmice u utakmicu sve bolje jer sada ne čekaju da Paul stvori višak i razigra, već loptu prebacuju preko Blakea do spot up šutera)

- očajnoj obrani dodali su jedan fini dodatak - zonu (zaigrali su je sredinom treće i ionako pasivni Thunder pretvorili u bacače cigli), za što je zaslužan ove godine angažiran pomoćni trener Dean Demopoulos, vječni McMillanov pomoćnik koji je bio zaslužan za obrane Sonicsa i Blazersa, poznat i kao doktor zonske obrane (jedno neugledno sveučilište Temple u 16 godina koliko je tamo bio zadužen za obranu 16 puta odveo na završni turnir).

Što se Thundera tiče, jedna očajna četvrtina se događa svakome, ali odigrati cijelo poluvrijeme u ovakvom ritmu, e to je već previše. Kad dodaš da su i prošli susret protiv Clippersa izgubili u završnici postavši totalno pasivni, osudivši se na očajničke pokušaje trice Duranta i Westbrooka, možda je ovo znak problema koje imaju protiv ove momčadi, ali i protiv sličnih ekipa koje vode računa o lopti (Paul je ne gubi nikada) i mogu šutirati trice u serijama (Spursi i Dallas su u tome još opasniji od Clippersa). Skakački i obranom reketa OKC može nadoknaditi puno problema, ali ništa ne može pokriti totalno zakazivanje napada.

Međutim, ovakve toplo-hladno partije su odavno njihov problem za kojega je puno više od protivnika zaslužan dobro nam znani manjak IQ-a. Kao što smo već milijun puta rekli, nitko ne može reći da li je taj manjak rezultat mladosti (nijedan bitan igrač OKC-a u napadu nema više od 23 godine) ili pogrešno strukturiranih temelja (Westbrook i Brooks baš ne ulijevaju povjerenje u svojim ulogama koje nisu zanemarive).

Noćašnji poraz i mizernih 25 koševa možemo pripisati tome što je Duranta igrao bezveze, što Harden već neko vrijeme zbog problema s koljenom ne pokazuje ni pola onoga što zna i što su Westbrook i Brooks odlučili uzeti slobodnu večer. Ono što ostaje kao puno veći problem je to što ovakve epizode, čak i u puno kraćem trajanju tijekom playoffa, mogu biti razlika između pobjede i poraza. I zato Thunder, usprkos svom talentu i odličnoj rotaciji, nije nego papirnati favorit. Iako nema super momčadi koja se nameće kao razbijač zubi, iako su Miami i Chicago itekako puni vlastitih felera, mladost OKC-a jednostavno traži da je tu i tamo opalite po ustima. Mada je postalo upitno, obzirom na zavidno playoff iskustvo koje su stekli, kolika je ta mladost isprika.

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

23Feb/124

RUNNING WITH THE PACK G34

Posted by Gee_Spot

Noćašnji sudar s Jazzerima donio je nezgodan match-up Wolvesima zbog sjajne post igre protivnika koja stavlja ogroman naglasak na, blago rečeno, prosječnu obranu para Love-Peković. Jazz većinu svojih akcija odigrava na duo Jefferson-Millsap koji je napadački puno prirodnija kombinacija od dvojca Wolvesa. Millsap živi od kretanja bez lopte i neprestanih cutova iza leđa obrane, Jefferson je nezaustavljiv jedan na jedan zbog spoja šuta s poludistance i brojnih pivot poteza, dok su Love i Peković prvenstveno buldožeri u reketu koji funkcioniraju samo zato što je Love fenomenalni spot up šuter.

Iako Wolvesi ne zaostaju za Jazzom što se tiče količine napada koje vrte kroz dva visoka igrača u postu, za razliku od šuterski efikasnih Jazzera oni svoju nadmoć u tom segmentu ostvaruju prije svega sjajnim skokom u napadu i stalnim traženjem kontakta koji rezultira čestim boravkom na liniji slobodnih. Dvojac Jazza više ovisi o finesi i njihova učinkovitost u postu praktički nema pandana u ligi. Od ostalih momčadi koje svoje napade u ovolikoj mjeri baziraju na dominantnim visokim igračima možemo istaknuti još samo Memphis, koji zbog ozljede Randolpha nije bio u prilici pokazati svoje kvalitete, i Lakerse koji su, usprkos idealnoj kombinaciji visokih (Bynum kao sirova snaga i Gasol kao čisti talent) te ogromnom broju akcija kroz post, i dalje prvenstveno Kobeova momčad.

Uglavnom, kombinacija dva spora visoka igrača poput Lovea i Pekovića nije u stanju pratiti Millsapa, a to automatski znači i da Jefferson ne nailazi na onoliki broj udvajanja koji je potreban da se zaustavi strijelca takve kvalitete. Utah je zbog toga dominirala većim dijelom utakmice, ali, srećom po Adelmana, noćas je na scenu stupio Derrick Williams. Rookie drugu utakmicu za redom svojom pokretljivošću i duljinom bitno diže razinu obrane Wolvesa u završnici i, obzirom na solidne napadačke kvalitete, izgleda kako konačno nalazi rolu u ovoj momčadi i zaokružuje rotaciju pod košem.

Još jedna dobra vijest za Minnesotu je ta što su do pobjede protiv žilavog protivnika došli u večeri u kojoj su Loveu i Pekoviću ziceri doslovno curili iz obruča. Rubio je imao par bljeskova, ali uglavnom je djelovao totalno izgubljeno zbog čega ga je Adelman morao maknuti s parketa u završnici. Praktički, obzirom da je i Love djelovao dekoncentrirano i da je samo Peković uspio upornošću pod protivničkim košem popraviti dojam, ispada da su pobjedu isčupali bez učinka dva najvažnija igrača. Osim ključne role Williamsa, za takav razvoj situacije najvažniji je bio Barea, koji je veći dio utakmice bio one-man offense i koji je uvijek nalazio načina zadržati priključak s Jazzom.

Dakle, u večeri u kojoj nisu mogli zabiti zicer, u kojoj nisu mogli uspostaviti dominaciju u skoku i u kojoj su tradicionalno slabo vodili brigu o lopti, Wolvesi su kombinacijom vanjskog šuta i obrane došli do važne pobjede zadavši nokaut direktnom suparniku za playoff. Sve zahvaljujući Barei i Williamsu.

(hm, čini se nekako sumnjivo da su samo dva igrača anulirala sve dobro što su napravili Millsap i Big Al)

Ovakav učinak dva do jučer sporedna igrača apsolutno je ohrabrenje pred nastavak sezone, Adelman će nakon all-stara imati na raspolaganju obrise prave momčadi. Naravno, treba naglasiti i potpunu dominaciju vanjske linije Wolvesa koju su još činili Ridnour (nakon ulaza u reket zabio floater za pobjedu u zadnjoj sekundi) i Webster (poput Williamsa, igrom u obrani zadnjih par utakmica nametnuo se kao član završne petorke), točnije treba istaknuti kako je Utah još jednom izgubila utakmicu zbog manjka balansa između vanjske i unutarnje linije.

(znači, tu se krije dodatni razlog zašto je Jazz ispustio utakmicu koju je veći dio vremena kontrolirao)

Razlog zbog kojeg Jazz, usprkos ovako sjajnom dvojcu pod košem, nije ozbiljan pretendent na playoff je dakle taj već opjevani nesrazmjer između njihove unutrašnje i vanjske linije koja niti napadački niti obrambeno nije na potrebnoj razini (noćašnjih 1-7 za tricu su stvarno apsurdan podatak, pogotovo kada protivniku dozvoliš da zabije 11 od 22 pokušaja za istu). Iako i Minnesota ima problema na bokovima, Adelman se barem može osloniti na raznolikost rješenja, šutersku širinu i čak tri playmakera. To je luksuz o kojem Corbin može samo sanjati.

Njegov Jazz je zadržao dva bitna obilježja Sloanovih momčadi, flex napad s puno kretanja, blokova i cutova te gomilu faulova u reketu. Međutim, ono po čemu se ovaj Jazz bitno razlikuje od ranijih generacija je potpuni izostanak pick & roll akcije. Jednostavno, Devin Harris nikada nije bio ništa više od slash & kick playa koji je zbog stalnih ozljeda, a pomalo i zbog godina, danas toliko izrauban da na njegovu brzinu više ne možeš računati. Do nedavno jedan od najbržih košarkaša u ligi danas više nije u stanju pomoći momčadi u onome u čemu je bio sjajan – ulazima pod koš i presingom na loptu.

Može tu i tamo pogoditi otvoreni šut, može odigrati solidnu obranu, ali kako nema instinkte playmakera, praktički je sveden na nekoga tko prenosi loptu i promatra daljnji tijek zbivanja. Earl Watson je za razliku od njega pravi playmaker, ali radi se o očajnom šuteru koji je upravo zbog toga minusa, usprkos talentu za igranje pozicije, s razlogom cijelu karijeru proveo u sjeni. Praktički, Corbin mora iz dva back-up playa izvući 48 minuta, što u ovakvoj konkurenciji na Zapadu nije dovoljno.

Da ne govorimo kako je posebno teško istrpiti ovako loše opcije na jedinici kada im gotovo nitko iz cijele ergele swingmana ne može pomoći. Vječno načeti veteran Josh Howard dobio je priliku startati ozljedom Bella, ali Howard, iako donosi solidan all-round učinak i zna zabiti, nije šuter iz vana. Praktički, Raja Bell je jedina pouzdana spot up opcija u ovoj momčadi, što je loše iz dva razloga. Prvo, Raja je veteran koji više nema noge za biti koristan u obrani, a niti za ući pod koš, što njegovu popriličnu minutažu čini besmislenom. Drugo, logično je da momčad koja igra preko posta u količinama u kojima to radi Jazz dolazi do gomile spot up situacija nakon povratnih lopti iz reketa, a to što je Raja još uvijek najbolji u realizaciji istih, dovoljno govori o tome koliko ih nisu u stanju iskoristiti.

Hayward je solidan all-round košarkaš, to je neosporno, njegov pregled igre i borbenost vrijedni su divljenja, ali bi puno korisniji bio da može redovno zabiti otvoreni šut. Zbog šuterske nemoći čak ni dva potencijalno najbolja swingmana ne dobivaju dovoljno minuta – Miles je najbolji stoper u momčadi, ali i najgori šuter od svih navedenih, a rookie Burks je najveći talent i all-round potencijal kojem je jedina mana klimavi šut iz vana. Da je kojim slučajem već sada kompetentan u tom dijelu igre, bez sumnje bi bio starter s punom minutažom.

Što me dovodi do, uz Jeffersona i Millsapa, najveće snage Jazza, a to je klupa. Ne samo što je postojanje druge petorke dobro došlo u ovakvoj sezoni, već Corbin polako ali sigurno kroz nju gradi budućnost. Kanter, Favors i Burks su tri donedavna tinejđera koji se tek uče košarci, ali sva tri pokazuju kako ih čeka svjetla budućnost u ligi. Čvrstoća u reketu koju iskazuje Kanter je nevjerojatna za nekoga tko praktički nema iza sebe ni sezonu igranja organizirane košarke, ali očito ima talent za skok i igru u postu. Favors je još jedan dominantan skakač koji iz utakmice u utakmicu sve bolje barata s loptom. Burks je pak kompletan visoki bek, već sada izuzetan u ulazu i tranziciji, all-round atleta koji kuži igru i koji samo mora dodati taj šut (što će napraviti kad-tad obzirom da ima solidnu mehaniku) da postane nositelj ove momčadi.

Jazz je dokaz da ne moraš uništiti momčad i godinama tavoriti na dnu kako bi izveo rebuilding, oni su to napravili (još jednom) bez puno drame, u isto vrijeme bivajući konkurentni i razvijajući mlade snage što je apsolutno za svaku pohvalu. Kevin O'Connor je pogodio (još jednom) s procjenom talenta, a cijela priča je još impresivnija kad uzmeš u obzir da su obnovu praktički izveli samo oko Williamsova tradea. Obzirom kako pogađaju na draftu, ne bi trebalo čuditi ako, u izuzetno jakoj klasi čak i za dno lutrije, pronađu još jedan mali komadić koji im nedostaje.

Ono gdje će ipak morati imati i sreće je pronalaženje playmakera. Odrekli su se jednog od najboljih kako bi izgradili novu pobjedničku jezgru, a doći do igrača Williamsovih kvaliteta neće biti lako. Istina, u njihovom slučaju čak i pomak ka prosjeku na toj poziciji bi bio dovoljan da se dogodine još uvjerljivije bore za playoff, stoga će biti zanimljivo pratiti poteze koje će vuči. Prostora na salary capu nemaju obzirom na ogromne ugovore Millsapa, Harrisa i Jeffersona, a to znači da im ostaje samo pronaći partnera za trade spremnog prihvatiti jednog od njihovih visokih. Obzirom na produktivnost to ne bi trebao biti problem. Sad, iako je scenarija mnogo, prvi koji mi je pao na pamet je nekakav trade s Bobcatsima.

D.J. Augustinu prestaje rookie ugovor, a Bobcasti imaju rupu pod košem i dovoljno prostora na salary capu da prihvate Big Ala. Augustin je daleko od sigurne oklade, ali po svemu što smo vidjeli ovih godina radi se o dobrom tricašu sposobnom vrtiti pick & roll, dakle radi se o čovjeku koji bi u sistemu Jazza imao šanse biti karika koja nedostaje (iako teško da bi takav patuljak pomogao već dovoljno lošoj obrani).

A jadni Big Al bi opet karijeru nastavio u gubitničkoj momčadi, što bi samo dodatno pojačalo dojam o njemu kao luzeru, iako je očito kako, usprkos svim slabostima koje iskazuje u obrani, glavni razlog za njegov nedostatak uspjeha u karijeri nisu njegove mane, već totalni nedostatak sreće prilikom izbora momčadi. Istina je kako oko tako sporog i neaktivnog obrambenog igrača nije lako posložiti momčad, pogotovo na poziciji centra koja po defaultu zahtijeva od košarkaša čvrstoču u čuvanju vlastitog koša, ali, dok ne vidimo Big Ala barem jednom u karijeri cijelu sezonu okruženog all-star talentom na vanjskim pozicijama, ne možemo donijeti konačni sud o tome koliko njegova anemična obrambena igra šteti momčadi.

Uostalom, ne zaboravimo da je bio sudionik playoffa još kao klinac i to u bitnoj roli u jednoj solidnoj momčadi Celticsa s Pierceom, Delonteom Westom i tada rookiem Rondom. U Minnesoti je bio oličenje sportaša okružen propalim slučajevima poput Jarića, Telfaira i Foyea prema kojima se ova ekipa vanjskih igrača u Salt Lake Cityu danas čini kao all-star okupljanje. Ne zaboravite da je čak odbio maksimalni ugovor pod izlikom da nije dokazan igrač, što je samo još dokaz njegove finoće koja, očito, ima i dobrih strana (sjajan suigrač i čovjek), ali i loših (bijeg od odgovornosti, zadovoljavanje sporednom rolom). A da nema sreće dovoljno govori i to što se po prelasku u Jazz, gdje se konačno našao u paru sa sjajnim bekom, usred jedne pozitivne sezone dogodio dvoboj Williams-Sloan zbog čega je preko noći opet postao dio gubitničke momčadi.

Kad bolje razmislim, bilo bi baš tužno da Big Al završi u Bobcatsima.

16Jan/121

WILD, WILD WEST

Posted by Gee_Spot

Jazz @ Nuggets

S jedne strane imate momčad s jednim od najboljih napada u ligi i fantastičnim playmakerom, momčad koja preferira kontranapade i brze ulaze u reket. S druge imate momčad praktički bez vanjske linije, u kojoj dva startna beka zabijaju ispod 10 koševa i imaju ogromne felere zbog kojih teško da mogu opravdati takvu ulogu, momčad koja preferira spore, organizirane napade i obranu uglavnom igra faulovima.

Ova prva momčad čak ima i dan odmora i uz to je domaćin. I to ne bilo kakav domaćin, nego domaćin o čijoj prednosti domaćeg terena zbog nadmorske visine i manjka kisika prilikom fizičkih napora su ispjevane bajke. Druga momčad dakle ne samo da dolazi u takvu posebnu atmosferu, već je večer ranije igrala utakmicu u svom domu nakon koje ju je još čekao put na gostovanje.

Po svim zakonitostima, posebice u ovakvoj zgusnutoj sezoni u kojoj dan odmora vrijedi zlata, Nuggetsi su sinoć morali dobiti Jazz. Nisu. I prije nego krenemo na detaljnu analizu zašto je došlo do toga, riječ-dvije o dosadašnjoj sezoni Jazza.

U sezonu su krenuli katastrofalno, sa šupljom obranom i bez ikoga na vanjskim pozicijama, zbog čega mi nije bilo jasno zašto su uporni u ignoriranju mladih i forsiranju veterana koji ni u najboljim okolnostima nisu jamstvo velikih rezultata. Tada su nakon očajnog prvog tjedna zaredale pobjede. Obrana se vidno poboljšala, točnije poboljšao se njen voljni moment i opet je postala ona klasična obrana Jazza, s ne baš sjajnim stoperima, ali s gomilom igrača koji neće dozvoliti lagani koš po cijenu gomile faulova. Međutim, bez napretka u igri vanjske linije, koja je i dalje djelovala bezopasno, takve rezultate moglo se pripisati nešto lakšem rasporedu i fenomenalnim igrama dvojca pod košem. Samo, nakon noćašnje pobjede protiv Denvera i načina na koji je ostvarena, Utah više ne možemo smatrati ekipom s dna – pokazali su i dokazali da se imaju čime uključiti u borbu za playoff na ovom ludom Zapadu.

Sad krenimo na detalje. Prvo razbijmo ovu famu oko domaćinstva. Jazz je došao u Denver ne pretjerano umoran, obzirom da su večer ranije igrali tekmu protiv očajnih Netsa tijekom koje su svi važniji igrači igrali oko 20-ak minuta jer su jednostavno pregazili nedoraslog protivnika. Zatim, Salt Lake City je od Denvera udaljen niti 600 kilometara, što je uvjerljivo najkraći let koji ijedan NBA klub mora uzeti dok dođe do Colorada. I da, obzirom da se radi o susjedima smještenim usred Rockiesa, treba istaknuti kako i Jazz redovno igra na sličnoj nadmorskoj visini i da su itekako navikli na problematiku rijetkog zraka.

Ukratko, Utah nije gost protiv kojega Nuggetsi mogu računati na pomoć vanjskih faktora. Jasno, nije ovo teoretiziranje nikakav pokušaj da opravdam poraz Denvera, jer je jasno da je i bez ovih detalja Karlova momčad imala ulogu favorita. Dakle, prava stvar se odvijala na parketu.

Naveli smo neke karakteristike napadačke igre Nuggetsa, a u ovom slučaju nametale su se još neke prednosti. Tipa, duboka rotacija, ogromnu prednost na vanjskim pozicijama, ritam. Brojke koje govore da je napad Denvera dominantan ne lažu. Sada da vidimo, korak po korak, kako je Utah razbila sve te postavke.

1. stilom igre

Nuggetsi su trčali u kontru kad god su stigli i napadali su reket ulazima, ali Jazz je tome parirao nametanjem svoje igre – sporih, postavljenih napada, spuštanjem lopte u reket i visokom realizacijom u tom području. Denver nema visokog igrača koji može parirati ovakvom učinku u napadu, Nene je premalo, što stavlja ogroman pritisak na njihov vanjski šut i lagane poene. Drugim riječima, Denver mora odigrati bezgriješno u dosta aspekata igre, od kontrole lopte do šuta, da zamaskira šuplji reket i manjak moći. Noćas im to nije uspjelo. Jazz je cijelo vrijeme koristio svaki povoljni match-up koji im se ponudio, a Karl osim Nenea nije imao koga baciti na dvojac Jefferson-Millsap. Što su ova dvojica redovno koristila, bilo da su maltretirali Harringtona i Galinaria pod košem ili Mozgova iz vana.

2. klupom

Denver se i dalje vodi kao momčad sa sjajnom klupom, ali ovo nije lanjska momčad koja je imala dvije jednake petorke. Postoji rotacija, ali ona je daleko od dominantne i previše je ovisna o napadačkom učinku vječnog talenta bez prave uloge koji trenutno zabija kao blesav. Naravno, pričam o Alu Harringtonu. Klupa Jazza pak iz sjene pokazuje sve kvalitete koje jedna klupa mora imati u ovakvoj sezoni. Najveća snaga je opet pod košem. Jeffersona i Millsapa mijenjaju Kanter i Favors, što je gotovo idealna kombinacija. Iako su oba klinci koji se još uče košarci i koji još nisu svjesni svojih mogućnosti, fizički su odavno prerasli svoje godine. Njihova snaga i masa definitivno nisu momačke, što im u konkurenciji klupa protiv kojih uglavnom igraju, omogućuje da iskažu i druge talente. Oba su izvrsni skakači, Kanter ima post igru čime idealno mijenja Jeffersona, a Favors ima pokretljivost i razinu energije kojom idealno zamijenjuje Millsapa. Dodaj na ovo hrpu atletskih krila poput veterana Howarda (može zabiti u serijama), Milesa (eksplozivni swingman i obrambeni specijalac) i Evansa (fenomenalni skakač koji samo na račun atleticizma i skočnosti radi kaos za svojih nekoliko minuta po utakmici) i imaš rasni frontcourt usprkos činjenici da startaš (i većinu vremena igraš) s tri lagana igrača. Problem je i ovdje vanjska linija, ali ipak puno manji – dok su Bell, Hayward i Harris kvalitetama zamjene koje startaju, Watson i rookie Burks su back-upovi koji upravo to i igraju. S tim da je iz aviona očito kako mali Burks individualnom kvalitetom odskače od konkurencije i kako bi uz minutažu vjerojatno imao sličan učinak kao i jedan drugi rookie, Brooks, u Netsima.

I tako je Jazz u jednu noć pokazao da razlika između njih i Denvera i nije tako velika kakvom se činila prije nekoliko dana. A kada se susretnu dvije podjednako snažne ekipe, obično pobjeđuje ona čiji najbolji igrači odigraju bolje. Dva nositelja Denvera, Lawson i Galinari, ovaj put su jednostavno ostali u sjeni Jeffersona i Millsapa, i to ne toliko zbog forme koliko zbog izuzetno nepovoljnih individualnih match-upova koje su potonji jednostavno iskoristili.

Big Al je i dalje rupetina pod košem i s godinama skače sve slabije, ali čovjek je ušao u godine u kojima se sazrijeva kao napadač i postao je oružje oko kojega možeš graditi momčad. Obrambeno, njegovo je napraviti faul i blokirati što se da, a ne pomagati uokolo (za pokrivanje terena zadužen je naravno Millsap), ali napadački je danas nezaustavljiv. Sjajnoj post igri dodao je i fantastičan šut s poludistance kojega je i ranije šutirao u enormnim količinama, ali ga nikada nije zabijao ovakvom lakoćom.

Međutim, nije čak ni Big Al glavni razlog jakog Jazza, niti je on njihov prvi kandidat za all-star. Paul Millsap igra fenomenalnu košarku na oba kraja terena i više nema sumnje da se radi o rasnom starteru koji zaslužuje punu minutažu (zanimljivo, iako redovno starta, Corbin mu i dalje daje 30-ak minuta koje je redovno imao i kao šesti igrač kod Sloana). O tome koliko će ova dvojica dugo držati ovakav nivo igre, ovisi i to hoće li se Jazz do samog kraja boriti za playoff. Jednostavno, njima su all-star izdanja Big Ala i Millsapa potrebna jer vanjska linija im je u komi.

Na početku sam spomenuo da startni bekovi Jazza imaju felere koji se teško mogu ukloniti i evo o čemu se radi. Devin Harris više jednostavno nema brzinu na kojoj je gradio svoju igru. Igrač bez naročitog šuta i playmakerskog instinkta, Harris je brzinom otvarao prostor suigračima i bio dovoljno učinkovit u obrani da zasluži minute. Nakon cijelog niza ozljeda i gubitka fizikalija, njegov nivo talenta sveo ga je na razinu back-up playa. Hayward pak ima nivo talenta za startera, ali nema fizikalije da bi ga upotrijebio. Naime, momak je totalni all-round stilom igre – sjajno vidi parket, sjajno se kreće, može zabiti otvoreni šut, može odigrati obranu – te je teoretski idealno malo krilo, ali nema mišiće za hrvati se s mrcinama poput Jamesa ili Denga ovoga svijeta. Čuvati bekove je nešto drugo, njegova dužina dobro dođe protiv npr. Kobea, ali za igrati drugog beka jednostavno je jalov jer čim spusti loptu na pod – nastaje pakao. Nema brzinu za dribling ili ulaz, nije catch & shoot opcija koja bi opravdala minute samo na račun onoga što zabije iz vana, a to prevedeno znači da nije startna dvojka u NBA. Tu na scenu stupa Raja Bell kao svojevrsna nadopuna, swingman koji bi trebao biti stoper na boku protiv čvrščih momaka, ujedno i netko tko može odigrati tu catch & shoot rolu u napadu. Treba li uopće napominjati da on danas više ne može biti ni jedno ni drugo i da je očito kako ga Corbin drži na parketu više kao produženu ruku. Sva tri back-upa na bokovima (Miles, Howard, Burks) imaju više smisla od Raje u ovom trenutku povijesti, a paradoks je da rookie Burks sve ove navedene kvalitete potrebne za dvojku ima i da je debelo u zaostatku s minutama i za Haywardom i za Bellom na toj poziciji. Ali, nema sumnje da će se s vremenom ova situacija iskristalizirati u njegovu korist.

Uglavnom, danima razbijam glavu oko power rankingsa i do prije 24 sata Jazz mi je bio u donjem domu Zapada, malo iznad Kingsa i Warriorsa. Danas su već među onom gomilom momčadi koja ima šanse za sedmu ili osmu playoff poziciju, a sutra, padne li pristup u obrani, popusti li klupa ili nestane šuterska forma udarnog dvojca (i uopće Millsapov all-round učinak), možda će opet biti u kategoriji ispod. Međutim, Denver, Denver je veći problem. Kada Lawson i Galinari lete po parketu u ritmu, ova Karlova kombinacija nesebične košarke u kojoj se uvijek traži pas više te agresivnih ulaza i vanjskih šuteva, djeluje kao dobitna formula na izjednačenom Zapadu na kojem nema momčadi s ekstra kvalitetom (osim naravno Thundera, ali znamo da oni imaju probleme drugačije prirode).

Međutim, usprkos tome što su na jednu večer uspjeli parirati u skoku solidnoj skakačkoj momčadi poput Jazza, njihov manjak skakača i previše šupalj reket strše kao govno u punču. Jednostavno, teško mi je zamisliti da momčad s ovakvim karakteristikama može dobiti playoff seriju od 7 protiv bilo kojeg balansiranijeg protivnika obzirom na nemogućnost da, osim krađama i solidnim rotacijama u pick igri, zaustave napadačku igru kroz post.

I tako se vožnja ovim ludim vrtuljkom Zapada nastavlja...

24Dec/110

NORTHWEST

Posted by Gee_Spot

OKLAHOMA CITY

THAT WAS THEN:

Prilika za uključiti se u borbu za naslov došla je prije nego su se nadali i prije nego su bili spremni. Thunder ima sve potrebno za godinama dominirati ligom – fenomenalna dva temelja u Durantu i Westbrooku, sjajne suigrače koji ih nadopunjuju u Ibaki i Hardenu te cijeli niz korisnih igrača zadatka. Ono što im je stalo na put bila je činjenica da još ne znaju kamo sa svim tim talentom, što je dijelom krivica igrača (posebice Duranta i Westbrooka koji često nepotrebno forsiraju), a dijelom nesretnog trenera Brooksa koji je protiv Memphisa imao sreće što obezgayevljeni Grizliji nisu mogli pratiti ritam njegove momčadi (a i Hollins mu je u par navrata učinio uslugu), dok ga je protiv Dallasa Rick Carlisle potpuno nadigrao i razotkrio. Brooks očito zna s mladima i zna postaviti igru u obrani, ali da je ranije prepoznao Hardena kao playmakera možda bi napad ovisan isključivo o individualnom talentu konačno poprimio i obrise nekakvog sistema.

THIS IS NOW:

Opravdanja više nema, s ovim rosterom Brooks mora napraviti korak naprijed. Westbrook i Durant odradit će glavninu posla, a Brooks samo mora pravilno rasporediti Hardenovu ulogu u napadu i tako postaviti Thunder na vrh Zapada, praktički u klasu za sebe. Istina, još uvijek su svi skupa premladi, ali nije da im konkurenciju više predstavljaju veteranske uber-momčadi protiv kojih treba čekati na red. Red na Thunder je stigao, sada samo moraju pokazati da imaju dovoljno inteligencije i hrabrosti da to iskoriste.

PLUS:

Čak da Ibaka nikada ne postane ništa više od osrednjeg napadača, njegov učinak pod obručima je nemjerljiv za ovakvu momčad i održava balans između obrane i napada. Rotacija je sjajna, posebice pod košem gdje veterani Collison, Perkins i Mohammed donose i šampionska iskustva i gomilu energije. Sefolosha je uvijek potreban stoper, Maynor pouzdani back-up play, a Cook dežurni tricaš. Roster ove momčadi je sastavio genijalac i da se u košarci dodjeljuju oskari, Presti bi dobio onoga za najbolji film kao producent.

MINUS:

Upitni košarkaški IQ. Dolazi li do povremene neuračunljivosti u njihovoj igri samo zbog Brooksovih krivih procjena i mladosti? Ili je greška stilske prirode, odnosno nalazi se u organskoj nemogućnosti da Durant i Westbrook zajedno funkcioniraju? Težina situacije je u tome što pozitivan odgovor na ova pitanje može dati samo naslov.

PRVIH 5: Westbrook, Sefolosha, Durant, Ibaka, Perkins

5 ZA KRAJ: Westbrook, Harden, Durant, Collison, Ibaka

SCORE: 49-17

PORTLAND

THAT WAS THEN:

Tipična sezona za Blazerse, još jednom obilježena ozljedama i vrlo dobrom igrom usprkos svim problemima. Ono što je razlikuje od većine u McMillanovoj eri je ta što označava kraj generacije koja je godinama trebala vladati NBA ligom i koja bi možda upravo ove sezone, obzirom na smjenu generacija, imala najveću šansu u lovu na naslov. Nažalost, Royeva koljena nisu izdržala, Odenova nikada nisu ni dobila priliku i jedno poglavlje je gotovo.

THIS IS NOW:

Međutim, na rosteru je još dovoljno vatre da se ne srlja bezglavo u rebuilding. LaMarcus Aldridge je još uvijek dobar oslonac i, iako nije superstar, okružen gomilom solidnih igrača može nositi Blazerse do dobrih rezultata. Problem s njegovom pratnjom je u tome što se uglavnom radi o igračima koji mogu dati maksimum samo ako su okruženi igračima koji su kvalitetniji. Praktički, svaki od igrača Blazersa igra ulogu koja mu je za jednu poziciju neprimjerena. Aldridge, idealan drugi igrač, sada je prvi. Wallace, sjajno atletsko krilo koje all-round učinkom može biti treća opcija, ovdje je drugo ime. Igrači poput Feltona i Matthewsa, stvoreni za zaokružiti petorku, morat će iskočiti na neki način i prihvatiti veću ulogu. Naravno, sve polazi od činjenice da je Royevom ozljedom brižljivo isplanirana momčad pala za taj jedna stupanj, a, gledano uži kontekst lanjske sezone, činjenica da su ostali bez Roya znači da su ostali i bez prvog čovjeka s klupe. To je donekle ispravljeno dovođenjem Jamala Crawforda, revolveraša sposobnog donijeti instant koševe s klupe. Činjenicu da je Marcus Camby danas uglavnom obrambeni skakač koji sam sebe izbacuje iz rotacije neprestanim promašivanjem šuteva s poludistance pokušat će nekako maskirati dovođenjem podcijenjenog fajtera Craiga Smitha i veterana Kurta Thomasa, koji danas može jedino i igrati u sporoj momčadi kakva su Blazersi. Očekivati da Oden svojim povratkom donese živost pod obruče iluzorno je obzirom na stalna odgađanja njegovog povratka na parkete, tako da jedina opcija da se nekako tijekom sezone pojačaju ostaje ili trade Wallacea (Batum može uskočiti u petorku i dobrim dijelom pokriti njegov učinak) ili eksplozija nekog od cijelog niza mladih anonimnih igrača koje su okupili i koji im sačinjavaju većinu na klupi.

PLUS:

Koliko god ponekad iritiralo gledati njihov spori napad, činjenica je da je nerijetko upravo McMillanov stil igre najveće oružje Blazersa. Posebice tu mislim na obranu koja je građena oko spriječavanja lakih koševa, mada i napad, usprkos prividnoj neučinkovitosti, funkcionira upravo na inzistiranju da su laki koševi ili barem oni iz izrađenih situaciji jedini pravi izbor.

MINUS:

Blazersi niti imaju dovoljno kvalitetnu jezgru da plešu s ovim mladim ekipama koje dolaze, niti su toliko stari da odjašu u sumrak rebuildinga s ovim veteranskim. Treba graditi u hodu, a to je uvijek opasno, posebno kad imate vlasnika koji ne preza od suludog trošenja novca. Tko zna, možda je pametnije pokušati još jednom, pa onda jednostavno krenuti iz početka, ma kako to bolno bilo.

PRVIH 5: Felton, Matthews, Wallace, Aldridge, Camby

5 ZA KRAJ: Felton, Crawford, Matthews, Wallace, Aldridge

SCORE: 38-28

DENVER

THAT WAS THEN:

Kotrljali su se nekako kroz sezonu u sjeni sapunice oko Carmela. Kada su ga se konačno riješili, Karl je osvario svoj davni san i složio run and gun momčad oko dvije podjednake petorke, proizvevši usput najbolji napad u ligi i ujahavši pobjednički u playoff. Gdje im je naravno lakoćom na put stala Oklahoma.

THIS IS NOW:

Karl zasigurno trlja ruke oko ovog rasporeda jer mu stil igre bez zvijezda omogućava da na parketu drži u tom trenutku najspremnije igrače, što bi moglo biti od presudne važnosti u back to back utakmicama. Također, prednost treniranja u Coloradu odavno je dokumentirana, teško će bilo tko u back to back situaciji moći do pobjede protiv Nuggetsa u Denveru. Međutim, sve su to detalji koji ne bi smjeli zasjeniti činjenicu da ovo ipak nije lanjska momčad. Ty Lawson više nije vihor s klupe već startni play i praktički najvažniji čovjek, obzirom da Andre Miller nije na razini na kojoj je bio Felton, niti pod stare dane može pratiti ovaj frenetični ritam Nuggetsa (iako ga Karl vrlo dobro poznaje i zasigurno zna kako ga najbolje može iskoristiti). Pad su doživjeli i na bočnim rotacijama, gdje su ostali bez korisnog Chandlera i Smithove eksplozivnosti – Rudy Fernandez i Corey Brewer daleko su od poštenih zamjena. Tako da će Nuggetsi ipak morati paziti na ritam misle li i sami dočekati kraj sezone na nogama, obzirom da su Lawson i Afflalo ipak puno kvalitetnije opcije od svojih zamjena i da će zbog toga vidjeti gro minuta. Danilo Galinari imat će šansu rešetati s krila, a glavne stvari događat će se pod košem. Zadržavši Nenea napravili su ono što su mogli, ali sada treba vidjeti tko će mu se još pridružiti učinkovitom igrom na način na koji su to lani činili veterani Martin i Andersen. Birdman možda ima još nešto u nogama, ali Martinov učinak trebali bi zamijeniti ili rookie Faried ili netko od euro dvojca Kupus – Mozgov, obzirom da je preplaćeni Harrington u ovoj fazi karijere tek šuter iz vana koji se lani nije ni uspio izboriti za bitniju ulogu u Karlovom sistemu. Ja se kladim na rookiea jer netko u petorci mora i skakati.

PLUS:

Nedostatak vrhunskog talenta nadoknadit će rotacijom i prednošću domaćeg terena. Ipak, sve je u rukama Karla koji mora pronaći načina da iz slabijeg rostera nego lani smiksa slične rezultate.

MINUS:

Napadačka učinkovitost će zasigurno pasti obzirom na promjene, a, kako osnova za značajniji napredak u obrani nema, Denver će morati itekako pripaziti ne bi li im se dogodilo upravo suprotno od onoga što većina očekuje – umjesto da budu potencijalno iznenađenje iz sjene, vrlo lako bi mogli ispasti iz playoff slike.

PRVIH 5: Lawson, Afflalo, Galinari, Nene, Mozgov

5 ZA KRAJ: Lawson, Afflalo, Galinari, Faried, Nene

SCORE: 35-31

UTAH

THAT WAS THEN:

Prošla sezona u povijesti Jazza bit će upamćena po odlasku legende Jerrya Sloana. Nakon toga, bit će zapamćena i po lakoći kojom su se odrekli svog najboljeg igrača Derona Williamsa, sve kako bi izbjegli buduće sapunice. Nije zemlja mormona diznilend ni Gotham pa da se poštena raja gnjavi tračevima. U SLC-u je bitna samo košarka, a ona je, nakon još jednog osrednjeg početka sa Sloanom i Deronom, dolaskom Corbina za trenera postala jedva gledljiva.

THIS IS NOW:

Možda je rano tako nešto tvrditi, ali meni se čini da Tyrone Corbin nije kapacitet za NBA trenera. Čovjek navodno želi popraviti nedostatke koje je imala Jerryeva obrana (previše faula i previše rupa) i onda u sredinu reketa gurne Ala Jeffersona, genijalnog strijelca koji se nije u stanju obraniti niti od muhe. Posao Corbinu neće olakšati ni čudna formula kojom je posložena ova momčad. U rukama ima roster sastavljen od gomile mladih igrača kojima treba dati minute i šansu s jedne strane, dok s druge strane stoji niz iskusnih veterana kojima se zasigurno ne prolazi kroz nekakav rebuilding. Pouzdani veteran Milsap svojom igrom s poludistance i konstantnim kretanjem dobro paše uz Jeffersona u napadu, ali oba su preniska za nadopunjavati se u obrani. Mladi Favors ima potencijal jednog dana biti rješenje za sve njihove probleme u reketu, možda pomogne i rookie Kanter, ali dok njih dva stasaju Big Al i Milsap vjerojatno će već biti u novim klubovima. Jazz je krcat pod košem i trebat će pametno podijeliti minute između veterana i mladih, ali zato na vanjskim pozicijama vlada suša. Doveli su veterana Josha Howarda ne bi li uštrcali malo eksplozivnosti u napad, ali Howard nakon svih ozljeda nije ništa manje istrošen od Rajae Bella. Uglavnom, dati minute njima na boku totalno je blesavo pored mladog Haywarda i novog rookiea Burcsa. Jedina pozicija na kojoj nemaju alternativu istrošenom veteranu je ona playmakerska gdje je Devin Harris usamljen do te mjere da su mu doveli Jaamala Tinsleya. Uglavnom, u ovoj sezoni osnovno će biti pratiti razvoj mladih, možda usput zamijeniti ponekog veterana za budući pick (makar i druge runde kao što su napravili davši Netsima Okura, usput dobivši i poprilični trade exception) ili neko prikladnije pojačanje. I, naravno, doći u poziciju sudjelovati u što boljim okolnostima u budućem super draftu.

PLUS:

Big Al je sposoban zabiti pod košem kao malo koji igrač u ligi, a cijeli niz zanimljivih igrača mogao bi potencijalno značiti i puno efikasniji napad nego je to bio slučaj lani.

MINUS:

Bez obzira koliko se Corbin trudio posložiti obranu, s ovim Sloanovskim rosterom bez i jednog stopera za očekivati je kako će Jazz uvijek puno više primiti nego će moći zabiti. Također, upitno je tko je od ovih mladih igrača uopće talent na kojega će se ubuduće moći osloniti. Hayward je u rookie sezoni pokazao malo, Favors osim povremenih skakačkih bljeskova nije pokazao ništa, Evans je bio dobar za kasni izbor druge runde samo što ove sezone mora uskočiti u Kirilenkove cipele (Miles to definitivno ne može), Kanter je praktički izabran na osnovu priča jer malo ga je tko ikada vidio da igra osim ovoga ljeta na EP-u, a Burcs je igrao na lijevom sveučilištu i pitanje je kako će se njegovi talenti prenijeti u NBA. Opet, obzirom na dokazanu kvalitetu Kevina O'Conora kada je pronalaženje talenta u pitanju, sve je moguće.

IDEALNIH 5: Harris, Hayward, Evans, Favors, Jefferson

SCORE: 27-39

THE PACK

THAT WAS THEN:

Kahnovski roster skrpan od gomile osrednjih playeva, promašenih visokih draft pickova i krilnih igrača koji smetaju jedni drugima, nikako da napravi nekakav mali iskorak koji bi, barem na sekundu, natjerao čovjeka da pomisli kako je Kahn svih ovih godina imao ideju što radi. Prošla sezona obilježena je promašajem s izborom trenera (nesretni Rambis pokušao je učiti trokut potpuno za njega ne-adekvatnu skupinu, što je nažalost rezultiralo time da je trokut osuđen na nestanak iz NBA, barem dok Phil ne sleti u Knickse) i Loveovom eksplozijom koja je povremeno skretala pozornost i na Wolvese. 30-30 i 20-20 nisu samo nazivi nekih tamo dokumentaraca, barem ako pitate prave NBA fanove.

THIS IS NOW:

Rubio je konačno sletio u čopor, što Kahnu izbija zadnje opravdanje iz ruku obzirom da je sve ove godine gradio momčad oko na Rubia potrošenog picka. Ili će Wolvesi konačno zaigrati košarku ili će David tražiti novi posao. Da zaigraju košarku pobrinut će se Adelman, iskusni trener koji neće poput Rambisa tvrdoglavo tražiti od igrača da se nametnu njegovim idejama. Adelman će ionako potentan napad dodatno otvoriti, što je dobra vijest za Lovea i suigrače. Obrambeno, Wolvesi ionako nemaju potencijala biti kvalitetni, a to znači da je suludo trošiti minute na likove poput Darka ili Pekovića. Adelman će svjesno riskirati dodatnu propusnost u reketu samo kako bi s Loveom ili Millerom na petici napad dobio dodatnu opciju. Bit će zanimljivo vidjeti kako će iskoristiti navodne talente (kažem navodne jer ih nitko još nije vidio, iako svi o njima pričaju) Randolpha i u manjoj mjeri Johnsona, a naravno da će sve oči biti uprte u Rubia. Nakon očajnih igara u Euroligi optimisti se mogu samo nadati da je NBA primjereniji stil za rastrčanog Španjolca. Način na koji će se raspodjeliti minute između Beasleya i Williamsa još je jedan zaplet na koji treba obratiti pažnju. Oba su preniska za klasične NBA četvorke, ali gurajući ih na krilo oduzimate im šansu da iskažu svoj skakački potencijal. Williams je bolji šuter za tri i boravak na perimetru ne bi ga trebao potpuno iznerediti, iako bi i njemu uloga četvorke pored Lovea najbolje legla, dok je usprkos gomili koševa lani bilo vidljivo da Beasley udaljen od koša nije ništa više od uber verzije tweenera poput Ryana Gomesa ili Marvina Williamsa.

PLUS:

U Williamsu imaju all-round potencijal koji bi mudrim vodstvom Loveu trebao konačno donijeti kvalitetnog suigrača. Ključna riječ za njih je svakako potencijal. Odigra li Rubio kako Kahn očekuje, pronađe li Adelman ulogu Randolphu (možda kao centru), tada mogu biti stvarno opasni.

MINUS:

Očekivanja su jedno, a činjenice nešto sasvim drugo. One i dalje jasno govore da je jedino Love dokazana kvaliteta, što je u ovakvoj sezoni možda dovoljno za desetak pobjeda. Moja prognoza je nešto optimističnija i najvećim dijelom se bazira na poboljšanjima koja će uvesti Adelman. Međutim, sumnje u ostatak rostera itekako postoje, bilo da gledamo individualno ili skupno. Jednostavno, previše je tu loših poteza bilo odigrano da bi se u jednu godinu sve dovelo u red.

IDEALNIH 5: Rubio, Johnson, Williams, Love, Randolph

SCORE: 23-43

12Oct/102

JAZZ

Posted by Gee_Spot

"The most important thing you have in this game is who comes off this bench and keeps you competitive. We have to have a good, hard performance out of everybody. We aren't good enough, when I look at the whole picture, to just try to win with three or four guys."
- Jerry Sloan

SCORE: 48-34
PRVIH 5: Williams, Bell, Kirilenko, Millsap, Jefferson
2 ZA KRAJ: Williams & Millsap
MVP: Deron Williams
LVP: Andrei Kirilenko

Individualne kvalitete Derona Williamsa, Paula Millsapa i Ala Jeffersona, uz asistenciju sistema Jerrya Sloana koji će se po defaultu pobrinuti za kontrolu skoka u obrani i učinkovitost u napadu (puno kretanja i puno dodavanja = puno koševa uz sjajne postotke), osnova su na račun koje će Jazz još jednom ujahati u playoff. Međutim, obzirom na promjene koje su se dogodile tijekom ljeta, pitanje je hoće li ova momčad biti bolja i gora od lanjske?

Na neke stvari će trebati odgovoriti. Prva i najvažnija je - tko će postati Williamsov primarni partner u pick igri? Hoće li to biti Millsap koji se već godinama odgaja za tu rolu i koji je lani u utakmicama bez Boozera pokazao da je spreman (posebica sjajnim izdanjem u playoffu)? Ili će Sloan još jednom odlučiti da mu je Millsapova energija potrebnija u drugoj postavi, zbog čega će u rolu Boozera ubaciti Jeffersona?

Ako Millsap postane primarni pick 'n' roll partner, kako će Big Al reagirati na rolu promatrača koji će uglavnom čekati povratnu loptu u izrađenoj poziciji? Koliko će često, sada kada ima najboljeg post strijelca u ligi, Sloan stopirati svoj patentirani napad da bi spustio loptu na Jeffersona? Može li Big Al, poznat kao crna rupa i slabašan asistent, pohvatiti konce ove verzije Princeton offense koju igra Jazz i u kojoj je kretanje lopte najvažnije?

Previše pitanja, ali to je i normalno u situaciji kada ovako drastično promijeniš petorku. Odgovore će dati vrijeme, ali bez obzira na svu neizvjesnost, ova momčad neće ozbiljnije podbaciti. Također, postoji i briga oko tanke klupe. Nije stvar u prvoj ili drugoj postavi - kako god ih Sloan izmiksao, činjenica je da na rosteru nakon spomenute trojke nema previše igrača oko kojih se protivnik treba posebno pripremati.

Odlascima Boozera, Korvera i Matthewsa Utah je izgubila tri igrača koji su činila samo srce rotacije. Bez obzira što je njihove vrline sistem dodatno isticao, te što Jeffersonu, Raji Bellu i Gordonu Haywardu treba dati početni kredit dok ne pohvataju konce, gledano čisto na papiru i po talentu Jazz je u gubitku (Raja ipak nema Matthewsovu mladost, a Hayward valjda neće od prvog dana živjeti u Korverovim visinama kada je vanjski šut u pitanju). Iz ovog startnog minuse može ga izvući samo Jeffersonova sezona karijere. Koliko je ona realna obzirom na sve potencijalne prepreke?

Izostanak Mehmeta Okura na početku sezone također je značajan problem, bez njega rotacija visokih postaje preovisna o balvanu poput Kyryla Fesenka. Dovođenje Jeffersona opet nije riješilo dugogodišnji problem igranja bez prave petice sposobne zalijepiti koju bananu, ali Jazz je manjak mišića pod košem nadoknađivao dubinom i agresivnom igrom. Bez Okura, Millsap i Big Al imat će puno muke u isto vrijeme biti agresivni te ostati na parketu.

Da bi visoki donekle izbjegli probleme s osobnima ogroman posao morat će odraditi trojka ispred njih. Penetracija se mora spriječiti pod svaku cijenu! Iako ovo zvuči kao nešto što bi rekao Dick Vitale (naj-porno ime ikada), u pitanju je košarkaški imperativ. Svaki izlazak Jeffersona i Millsapa s parketa povećava mogućnosti da minutažu nabijaju Fes ili, ne dao Joseph Smith, Francisco Elson.

Ima Sloan i opciju da pod košem koristi Andreia Kirilenka, ali upravo na malom krilu njegove duge ruke i spretne reakcije mogu najviše pomoći. Dodaj dužinu Calvina Juniora Milesa kojom odlično brani obje bočne pozicije, Bellovu žestinu također iskoristivu kao opciju na dvojki i trojki, i ispada da Jazz u ovom dijelu obrane može puno bolje nego lani kada su u završnice ulazili s borbenima, ali i limitiranima Matthewsom i Korverom (Matthews je bio prenizak, a Korver prespor).

Kada se Okur vrati, Utah će konačno dobiti i toliko željenog idealnog igrača s klupe o kojem Sloan priča. Jer Memo u ovim godinama i nije ništa više od lažne četvorke ili petice, igrača koji će razvući reket kako bi Williams i tko već imali još više prostora za prezentaciju školskih rolinga.

Veterani Earl Watson i Ronnie Price pobrinut će sa da u onih desetak minuta dok Williamsa nema na parketu sve štima kako je Sloan zamislio, još uvijek su u pitanju korisni igrači sposobni zabiti, a na vanjskim pozicijama možda bljesne i netko od lanjskih otkrića Sundiate Gainesa i Othyusa Jeffersa (a nikada ne treba isključiti ni mogućnost da je Sloan u izboru druge runde Jeremyu Evansu ili nekom nedraftanom rookieu vidio nešto što bi mu moglo koristiti).

Uostalom, lani smo se nagledali svega, posebice Matthewsa koji se u pola sezone izborio za mjesto u petorci omogučivši tako štedljivoj upravi da se riješi Brewera i ne plati porez na luksuz, riječ koja definitivno ne živi u Salt Lake Cityu. Mada, popriličan je luksuz imati Derona Williamsa u momčadi.

Jer, iako je na papiru ovo tanja momčad od lanjske, nigdje ne vidim ozbiljnije razloge zbog kojih bi pali ispod Sloanovske klasične rezultatske granice koja se kreće negdje od 45 do 55 pobjeda. Lider je tu, Millsap i Big Al su po meni sposobni biti druga i treća opcija (gledajući samo talent, Sloan na raspolaganju ima najpotentniji trojac još tamo od vremena Stocktona, Malonea i Hornaceka), a svi ostali igrači zadatka samo moraju upasti u već predviđene role.

Ako sam većinu posta proveo postavljajući pitanja zbog kojih jedva čekam da sezona počne i da vidim Jazz u akciji, sada je vrijeme i za poneku konstataciju. Deron, Paul i Al kroz ovu godinu će postaviti temelj i noseće zidove buduće supersile, a već iduće ljeto bit će finalizirana unutrašnjost i postavljen krov.

Naime, konačno ističe ugovor Kirilenku, ugovor kojim godinama četvrtog igrača plaćaju kao nositelja. Tako da će biti u mogućnosti dodati još jednog pravog beka-šutera, možda i bolje all-round krilo od Milesa. Uglavnom, bez puno muke Jazzeri su u mogućnosti složiti moćnu momčad u rangu Thundera ili Blazersa i priključiti se novoj generaciji vrhunskih NBA momčadi, a sve to uz podatak da su cijelo vrijeme bili dio i one stare vladajuće kaste, što je nešto što bez puno muke neće uspijeti ni Spursima, ni Sunsima, a vjerovatno ni Mavsima, bez obzira na to što Cuban za razliku od svih ovih drugih ekipa ne vodi računa oko salary capa.

Ta konstanta, to je definitivno najveći uspjeh Jazza, veći i od nekakvog šokantnog finala konferencije (nećemo sada i o konstanti teških poraza, ne možeš imati baš sve). Tko zna, možda je taj Smith stvarno zapisao nešto mudro u toj knjizi Mormona. A možda je ipak u pitanju samo Jerry. Sloan Lake City, bejbe.

29Aug/105

UTAH

Posted by Gee_Spot

Sinoć protiv Amera nije bilo utakmice, ali je barem bilo individualnih poteza NBA zvijezda. Večeras protiv Irana nije bilo ničega. Zato nemam što ni dodati, osim da ću pričekati sutrašnji susret protiv Slovenije (koji bi konačno trebao donijeti nešto što će barem podsjetiti na natjecanje) da bi donio konačni sud o našim beskrvnim antitalentima (hm, ovo već opasno zvuči kao mišljenje, zar ne?).
Ipak, nije mi jasno zašto, bez obzira na revijalne tonove ovih utakmica (a to zašto su revijalni također je pitanje za sebe, prave ekipe ni jedan susret ne shvaćaju kao trening), naš izbornik i dalje forsira onih klasičnih hrvatskih 12 žigosanih. Naime, u svakom sastavu naše reprezentacije jednaku minutažu dobivaju svi igrači, kao da smo u najmanju ruku zemlja koja izbacuje talenta u razine SAD-a. Zamislite Njemačku s ovakvim konceptom igre u vrijeme Dirka, pa da ga izbornik limitira na 25 minuta kako bi ostatak dobio nekakav Iks Ipsilon. Gle, ova naša ekipa, jasno je to kao dan, ima dva talentirana igrača koje možemo proglasiti iznadprosječnima - Tomića i Bogdanovića. Takva ekipa si ne može dozvoliti da njih dvojica igraju manje od 35 minuta po susretu, isključujući probleme s osobnima. Svaka nepotrebna minuta neke alternative samo nas dublje zakapa u blato. Samo toliko za sada.

JAZZ

Utah Jazz u svoju prvu sezonu bez dugogodišnjeg vlasnika Larrya Millera kreće u novom ruhu. Ali, samo doslovno - novi dresovi su najbolji do sada (ta zelena definitivno treba još više prostora). Međutim, na parketu sve ostaje isto tako da tvrdnja o novom ruhu nema figurativnu funkciju.

Millerov sin Greg nije ni imao previše prostora za manevre, obzirom da je momčad ionako debelo iznad granice salary capa zahvaljujući masnim ugovorima Kirilenka, Williamsa i Okura. Iz tog razloga se nisu previše ni natjecali za zadržati u momčadi Korvera, Matthewsa i Boozera, prepustivši ih tržištu.

Međutim, zahvaljujući čovjeku zvanom Kahn, osmjehnula im se sreća – Al Jefferson se odjednom našao dostupan za dva buduća picka prve runde, dobrano zaštićena za slučaj da Jazz nekako padne u lutriju (da, odrekli su se i Kupusa, ne tjerajte me da ga spominjem). Jazzeri su odradili vrhunski posao potpisavši Boozera u zadnji tren, zatim ga poslavši u Bullse samo za trade exception u iznosu prve godišnje rate (što je bilo moguće zato što su Bullsi bili ispod salary capa) koji su kasnije poslali u Wolvese uz pickove kako bi pokrili razliku u Jeffersonovoj maksimalnoj plaći i svom krcatom salary capu.

S tim četvrtim velikim ugovorom te s poprilično skupim Millsapom, Jazzeri će ove godine biti jedna od rastrošnijih ekipa lige. Dobra vijest je što se dogodine konačno rješavaju Kirilenka – možda ih to neće pretvoriti u igrače na tržnici, ali će itekako olakšati poslovanje.

Uglavnom, u Jeffersonu su dobili potrebnu svježinu i igrača koji će više nego dostojno zamijeniti Boozera te ih tako i dogodine ostaviti u borbi za poziciju nositelja u playoffu. Od lanjskog rostera treba zadržati Fesenka barem još jednu godinu (obzirom na ozljedu Okura zbog koje će propustiti dobar dio sezone to nije nevažno) te se treba suzdržati od budućeg dužeg ugovora ukrajinskom drvetu, jer Ante Tomić je spreman već dogodine uskočiti u njihovu rotaciju.

I dok su odlasci Boozera i Korvera na neki način bili očekivani – Korvera će pokušati zamijeniti izborom prve runde Haywardom (što će im uspjeti pred ženskim dijelom publike, Gordon je slatki bijeli dečko skoro kao Kyle, ali mene malo zabrinjava šuterski dio) – neugodnost im je (zamalo) drugu godinu za redom priredio Portland.

Agresivni Blazersi ponudili su maksimalan ugovor Wesleyu Matthewsu (igrači izabrani u drugoj rundi koji su igrali za minimalac i ne podliježu pravilima rookie ugovora kao oni izabrani u prvoj, ne mogu dobiti više od midlevela nakon prve ili druge godine u ligi kako bi originalna momčad imala prilike izjednačiti ponudu) koji Jazzeri nisu htjeli matchirati za razliku od lani kada su ipak ostavili Millsapa.

Obzirom na lakoću kojom Utah pronalazi igrače za svoj sistem (po tome se jedini mogu mjeriti sa Spursima) to je vjerovatno bio mudar potez, iako je manje mudro bilo dio tog novca usmjeriti na dovođenje veterana Raje Bella. Bell na papiru ne bi trebao imati problema nadoknaditi Matthewsov učinak, ali Bell je zadnje dvije sezone ili igrao ozljeđen ili uopće nije igrao te je upitno kakvu formu može dostići u svojoj 34. godini (da ne spominjem da mu novi ugovor traje do 2013.).

Nakon svih ovih poteza, ostalo im je samo na minimalnim ugovorima zadržati lanjska otkrića Jeffersa i Gainesa te potpisati još jednog rookiea, Jeremya Evansa, kojega su izabrali u drugoj rundi nakon što su ga iskopali s nekakvog lijevog sveučilišta i za kojega se nadaju da bi mogao biti novi Millsap. Međutim, još ugodnije iznenađenje bi mogao biti igrač koji uopće nije izabran na draftu, Ryan Thompson, sveučilišni veteran s Ridera kojega su svi preskočili zato što nije dovoljno dobar atleta za poziciju dvojke.

Međutim, nešto slično se govorilo i za Matthewsa, a na kraju se pokazalo da je zaokruženost igre i zrelost u glavi važnija od skakačkih sposobnosti. Ne bi nas trebalo čuditi ako baš Thompson bude novi Matthews, samo 30 puta jeftiniji.

WHITE SOX

Salt Lake City ima baseball klub u drugoj ligi koji je filijala Los Angeles Angelsa. Većina fanova u državi ionako navija za susjedne Rockiese iz Denvera. Tako da je veza između kluba kojega ću predstaviti i Mormona samo u tome što druga baseball momčad iz Chicaga u nazivu ima riječ – white. Što bi rekao Jole - sve je bijelo, bijelo.

White Soxi su uvijek bili drugi klub u gradu, iako su tek nešto mlađi od omiljenih Cubsa (oba kluba su osnovana krajem 19. stoljeća). Međutim, ponekad je tih nekolilo godine sva prednost koja vam treba. Cubsi su uvijek bili bogatiji i atraktivniji, iako su White Soxi osvojili čak i naslov više (3 naspram 2) i to čak jednoga nedavno, 2005. (dok Cubsi na svoga čekaju još od 1908.).

Njihov vlasnik također nije sitna riba. Jerry Reinsdorf tako uz Bullse posjeduje i svoju baseball franšizu koja po troškovima pripada u gornji dom baseballa, s preko 100 milja potrošenih na plaća igrača (što je opet negdje 40 milja manje od onoga što troše Cubsi).

White Soxi trenutno i dalje žive na račun stare slave, točnije oslanjaju se na veterane koji su im donijeli naslov prije 5 godina. Strašna su napadačka momčad, ne previše iza Twinsa s kojima se bore za naslov prvaka divizije, ali ostarjele noge veterana uz kombinaciju s čestim ozljedama pitchera koštaju ih obrambeno, zbog čega je ozbiljnija prijetnja u lovu na playoff ipak neostvariva.

Njihova tri vanjska igrača okosnica su igre. Rios, Qunetin i Pierre, uz asistenciju Konerka koji igra na prvoj bazi, u stanju su se svaku večer pobrinuti za poene. Ali, nestalnost forme pitchera košta ih stabilnosti potrebne da bi momčad napravila rezultat.

Njihov as Buehrle, junak prilikom osvajanja naslova, ove sezone odigrao je uglavnom katastrofalno, u nekoliko navrata sam izgubivši utakmicu. Njihova druga opcija, Peavy, cijelu sezonu muku muči s ozljedama koje su dovele do toga da ga potpuno uklone iz rotacije. Obzirom na ovakvu igru dva glavna pitchera, može se doći i do zaključka kako momčad još dobro i stoji. Istina, napad ih je izvlačio, ali stajali bi možda i bolje da je ostatak rotacije pružio išta.

Dva mlada igrača kojima su dali šansu i koje smatraju zamjenama za Peavya i Buehrlea nisu odigrali ništa bolje, što ih je prisililo da potraže pomoć na kraju prijelaznog roka. Iz Arizone je stigao Edwin Jackson koji nije imao dobru sezonu, ali je trenutno najbolji pitcher u klubu. Posljednje mjesto zauzima veteran Garcia koji ne odrađuje posao ništa bolje od ostatka rotacije.

Ironično je stoga da rezervni pitcheri igraju vrlo dobro te čine jednu od boljih klupa u ligi. Samo, bez barem tri pitchera koji mogu garantirati nekakvu konstantu, momčad je uvijek osuđena na balans između odličnih i očajnih partija, ovisno o raspoloženju napada. A dok je tako, osrednjost je sve što će White Soxi imati. Što je opet bolje nego biti na dnu poput Cubsa.

THE ROSTER OF THREE

Sacred Hoops (Phil Jackson, 1996.)

Na ovom svijetu postoje dvije vrste ljudi – rajlijanci i đeksonovci. Ma postoji ih valjda i više, ali nisu zanimljivi. Što je najluđe, između dvije vrste i nema nekih većih razlika. I jedni i drugi slijede mudre vođe, praktičare sklone mitologiziranju, ali i sanjare sposobne ostvariti svoje ideje. U ovoj knjizi Phil Jackson objašnjava zašto je baš on Zen Master. I to kroz doba provedeno u Bullsima (kasnije knjige, koje isto preporučam, ipak nemaju ovakvu auru nečega većeg od života). Ne kužim zašto ovo ne bi bila, recimo, obavezna literatura na bilo kojoj školi, ne samo sportskoj.

Tyson (James Toback, 2009.)

Još jedan dokumentarac koji je deset puta bolji od bilo čega drugoga što vam se nudi u kinima. Doduše, nije ga teško ni napraviti zabavnim kada imaš temu kakva je Tyson, totalni manijak. Uglavnom, da ne duljim, evo još nekoliko naslova koji nisu stali u ovo nabrajanje ali koje treba obavezno pogledati:

- ''English Surgeon'' (prikazivan i na jednom od mnogobrojnih festivala u ZG, sjajna priča o apsurdu života)
- ''The Devil And Daniel Johnston'' (priča o kultnom lo-fi rockeru)
- ''Some Kind Of Monster'' (priča o tome kako su Metallica obična hrpa tetkica)
- ''Encounters at the End of the World'' (Herzog na Antartici)
- ''Standard Operating Procedure'' (najveći američki angažiranti dokumentarist Morris opet u akciji, tema je ovaj put maltretiranje zatvorenika)
- ''Man on Wire'' (ma Tyson je tetkica za ovog luđaka)
- ''The Cove'' (jadne ribe, pardon delfini)
- ''Food, Inc.'' (bolje od onog Linklaterovog usranog angažiranog filma)

I da, što god radili u životu nemojte gledati DiCapriove i Gorove dokumentarce, amaterska sranja tipa ''Zeitgeista'' i jadnu propagandu tipa ''The Age of Stupid''. Gle, nije dovoljno samo imati poruku, treba je znati i prenijeti. Patetika i svetost ne vode nigdje. Osnujte crkve k'o dobri ljuta Utaha i ne pilajte nas više vašim sranjima.

Stranger Than Fiction (Bad Religion, 1994.)

Tako to obično biva. Kad nezavisni bend prijeđe na velikog izdavača za neke je to kraj, a nekima je to početak. U slučaju Bad Religiona, njihov dolazak na Atlantic meni je označio dolazak njihovog najmelodičnijeg i najhitoidnijeg albuma te uopće vrh njihova stvaralaštva. Nekima je ovo zvučako kao prodaja, ali ti neki su papci. Raniji albumi su jednako bedasti, ali definitivno nisu ovako slatki i melodični. Što se može, nekima je i mormonstvo - loša religija.

15Jul/104

SUMMER IS CRAZY SHIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIT!

Posted by Gee_Spot

Ovaj NBA fanatik je na godišnjem. Ono, ako se itko pitao, McGee je napustio zgradu (i slavi LeBrona govoreći o sebi u trećem licu). Skrasio se na fantastičnom otoku na kojem vlada anarhija i na kojem kapitalizam ne samo da se rimuje s minimalizam, već je i sličnog značenja, naime - minimalan je. Neću imenovati taj raj o kojem pričam, ali recimo samo da je na njemu vrlo lako pronaći hladno Kasačko a puno teže hladnu colu. Kreha vrlo dobro zna o kojem otoku pričam. I nabijem ga.

Zašto nabijam Krehu? Zar sam razvio sklonosti kakve imaju igrači koji za manje novca svoj talent dovode na South Beach? Zato što je poslavši mejl u kojem se našlo nekoliko zanimljivih pitanja vezanih uz NBA tržnicu opet natjerao prekuhani um da se počne baviti, budimo iskreni, jedinom stvari na svijetu kojom se isplati baviti svakodnevno. Da, čak i kada nema utakmica. I tako me evo danas pred monitorom, spreman izbaciti nekoliko kartica osvrta na tradeove.

Prije nego krenem na njih, dvije stvari. Naravno, jedna od njih odnosi se na LeBrona, kakav je to post u kojem ne bi nešto rekli o Tri Ami-egosa (jedan od boljih nadimaka izbačenih zadnjih dana, s tim da mi se osobno onaj Nazgul najviše sviđa ali isto tako shvaćam da je pre-dork da bi zaživio). Ova druga će me zato uvaliti u probleme, ali neka, ljeto služi za lude stvari (jedna od njih je i ideja da se jubilarni deseti fantasy draft održi u predvorju jedinog hotela na spomenutom otoku).

Naime, pala je The Decision. Nakon ova tri tjedna godišnjeg kreće se opet s idiotskim radom tijekom ljeta, koji bi da se mene pita trebao biti zakonom zabranjen. Kako me vezanost uz posao automatski veže uz jedno mjesto te mi onemogućuje potpuno življenje anarho-budističkih učenja, to mi ostaje dovoljno vremena između jutra i večeri na ovim pasjim vrućinama da izbacim post dnevno. Već vidim sreću na mnogobrojnim licima. Ali, čekajte da čujete samo o kakvim postovima će se raditi.

Dakle, od 1. do 30. kolovoza svaki dan mi je namjera napisati osvrt na dotadašnji učinak na tržnici jedne NBA ekipe. Od najškrtijeg mjeseca po postovima napravimo najbogatiji. Uz osvrt na roster, što je napravljeno i što još treba napraviti, bit će i nekoliko bonusa. Kako vas većina na odmor ipak ide tijekom kolovoza, svaki dan bit će i jedan savjet u vezi knjige koju treba ponijeti na plažu, albuma koji treba vrtiti u autu dok putuješ do plaže te videa kojega treba imati u pričuvi u slučaju nekakve ljetne oluje koje te prisili da ostaneš u sobi i pogledaš nešto na lejtopu ili ajpadu.

NBA post, tri dojave i sve to i dalje za istu cijenu. Kad već naša vlada nije u stanju napraviti posao i pomoći nam da preko ljeta zgrnemo lovu, moramo sami. Napraviti posao, jer kao što rekoh, cijena pretplate na ispodobruca ostaje ista. Ništa od zgrtanja love. I da, još nije gotovo. Post, savjeti i - sada stiže trenutak koji briše smiješak i pretvara ga u grč kakav se na licu pojavi kada mazneš šest banana, tri kinder pingvina, pizzu s kulenom i sve zaliješ Gatoradeom pa se smijestiš na šolju – baseball.

Balote. NSNPZAMIUOG. Ako netko nije upoznat s ovim nazivom, to vam je akronim za ''najdosadniji sport na planeti Zemlji a možda i u obližnjim galaksijama''. Sport prema kojemu je nogomet napet kao krimić Dennisa Lehanea kojega režira Ben Affleck (i to mislim doslovno, bez ikakvog sarkazma, ma kako se nemogućim činilo bez sarkazma reći išta vezano uz Afflecka). Ali, i sport koji se, jednom kada shvatiti o čemu se uopće na terenu radi, nauči cijeniti. Sport koji popunjava potrebe za sportom ljeti na tolike načine. Najmanje gledanjem tekmi, a puno više sjajnim emisijama koje idu svakodnevno (jer se igra svaki dan, te razne TV emisije i podcasti pokrivaju sve što treba), genijalnim fantasyem (u rangu košarke, možda i zanimljivije, jer za obranu i napad su zaduženi potpuno drugi igrači, dakle svatko pokriva svoje područje) i, što je možda najvažnije, kladionicom.

Ogroman broj ljudi u Hade Zelandu kladi se na MLB a pojma nema ništa o ligi niti o igri. E, pa kako je ovo već druga sezona u kojoj trošim poprilično vremena na taj sport, spreman sam podijeliti mišljenja o svakom od 30 klubova u spomenutih 30 postova kako bi ga približio barem fanaticima kladionice, kad već fanatici sporta baseball uopće ne smatraju sportom.

Sad, vjerni čitatelji zasigurno će pretpostaviti kako je u pitanju obećanje koje neće biti lako održati (bilo je primjera nerealiziranih planova i ranije) ali upravo zato ga ovako javno i izlažem, da se osjetim dužnim ispuniti ga a ne da u jednom trenutku izaberem prženje na suncu umjesto kuhanja u sobi.

Eto, a sada LeBron. Ne znam za vas, ali meni je puna kapa ovoga diskursa u kojem su Cavsi žrtve. Jedina zamjerka LeBronu koja mi se još prvog dana činila logičnom takvom se čini i dalje, a ta je da James nije trebao na onaj način objaviti svoju odluku. Ali, u pitanju je Globalna Đikona, što smo mogli očekivati od njega? Tip nam se popeo na vrh glave svojom dramom i stalnim marketingom, kvragu, čak sam ja bio taj koji je u fantasy ligi morao urgirati da se LBJ ne izbaci s drafta (iako će biti dostupan neće biti izabran u prva dva picka, a možda čak ni u prva četiri). Kao i uvijek, NBA fanatici su debelo predosjetili trend, dok je, eto, tek prije par dana cijeli svijet skužio da se Jamesu ne treba klanjati.

Sad, druga je stvar što mi je osobno Globalna Đikona sada draža nego ikada jer je izabrao ulogu Pippena (mislim, ni jebeni Pippen nije htio biti Pippen!!!), ali svi kuže da tip nije baš zdrav u glavi i da igra jednu pomalo iritantnu, hollywoodsku igru van terena. Uglavnom, sve drugo je potpuno čisto. OK, razumijem razočarenje Clevelanda, definitivno nije bilo u redu raskinuti na ovaj način, ali opet kažem – to je LeVlatka, Globalna Đikona, što očekujete od njega, da se ponaša kao David Robinson?

Ovo što se događa u Miamiu je super i jedva čekam to vidjeti i u pravoj NBA utakmici, a za Cleveland me boli briga. Zato jer su imali sedam godina da slože momčad na pravi način a nisu, već su to radili na najgori mogući, gomilajući skupe ugovore igrača koji su odavno prešišali najbolje godine. Da, LeBron ih je ucjenjivao, ali to je bilo njegovo pravo. Možda nije bilo cool potpisati na tri godine i stalno naglašavati da odlazi ako mu ne slože pravu momčad, ali to je taj globalni đikanizam. Netko te može pokušavati s njim ucjenjivati, ali to ne znači da na ucjene trebaš pristati. Gdje su Gilbertu bila muda proteklih godina? Kakav moron.

Najviše me od svih proteklih dana živcira Simmons (koji je zadnji put ovakva tetkica ispao u onom poglavlju u knjizi kada opisuje kako se susreo s Isaiahom – makni ga iz njegova okružja i frendova koji mu titraju jaja i od duhovitog i pametnog čovjeka dobivaš kmečavo derište). Ne toliko zbog razmišljanja o Miamiu, svatko ima pravo na svoje mišljenje. Nego zbog patetične vezanosti uz tu Cleveland rodni grad stranu priče. Kako nekoga nije sram uopće uspoređivati prevaru koja je Seattle ostavila bez Sonicsa s najnormalnijim prijelazom čovjeka iz jednog kluba u drugi (koji je, eto, samo nenormalno odrađen što je opet bio sjajan način da vidimo na kojoj razini funkcioniraju današnji mediji, sport, biznis i društvo uopće). Kao navijač Sonicsa bio sam razočaran, ali svjestan da bi klub ostao da je itko s druge strane povukao na stranu Seattlea. Takvih nije bilo dok stvari već nisu bile gotove. Ne, nije bilo pošteno, ali od kada je poštenje uvjet? Ja sam uvijek mislio da je najvažnija borba i upornost.

Ta tuga, bol i slična sranja kakvima se razbacuju navijači Cavsa i svi koji pokušavaju igrati na tu kartu ne bi li Jamesa pokazali papanom (kao da nema drugih argumenata) jadni su. Da, možda Cleveland nije New York isto kao što Sisak ili Šibenik nisu Zagreb, ali to ih ne spriječava da izvuku maksimum iz onoga što imaju. Ah, jadni, njihove momčadi stalno gube, a to depresivno područje treba nešto što bi mu održalo moral. E pa evo vam savjet papci – napravite nešto.

Pogledajte samo Pittsburgh. Isto jedan tužni industrijski grad iz kojega su svi odlazili. A opet, Penguinsi su stalno u vrhu NHL-a, Steelersi su institucija i jedan od najbolje organiziranih i najpopularnijih klubova u cijelom NFL-u. Čak se i grad u zadnje vrijeme okreće novim idejama, pokušavajući zadržati mlade i perspektivu. Što za to vrijeme radi Cleveland? Samo žuga i kuka. Cleveland je jebena Hrvatska. Pa naravno da je čovjek jedva čekao da ode od tamo.

Nego, da kažem nešto i o tradeovima. Nema nikakvoga reda, nego čisto ovako iz glave kako padnu na pamet.

U jednom trenu sam pomislio da je Michael Jordan kao vlasnik na svoju ruku odlučio dovesti Calderona i da klub puca po šavovima, ali razum je izgleda na kraju prevladao. Prvo je sam Jordan izrazio sumnju da trade s Raptorsima ima smisla (tko ga je onda uopće želio, zar je Larry izgubio razum?), a onda je cijela priča pala u vodu. Calderon nije play za Bobcatse. I to ne samo zato što se ne uklapa u Brownov sistem kao dobar obrambeni igrač (što definitivno nije), već zato što je Calderon pročitana knjiga. Mislim, lani ga je praktički iz momčadi izbacio Jarrett Jack.

Calderon ima mirnu ruku, ali njegove playmakerske sposobnosti više ne plaše nikoga, obzirom da nije u stanju stvoriti višak i malo previše voli cariniti loptu za svoje vlastito dobro. Da ne govorim da ima očajan ugovor. Uzeti takvoga igrača koji praktički više nema što za ponuditi te koji je u biti jedna odlična opcija za back-up playa (s ugovorom koji ga iduće tri sezone plaća kao da je u najmanju ruku Tony Parker) nije imalo smisla. Rijetko pametan potez franšize, iako se naravno nije u ovoj situaciji nije ni trebalo naći.

Naravno, da bi ipak napravili svoj glupi trade samo tradea radi, Bobcatsi su nakon toga poslali Chandlera u Dallas za Dampiera. Totalno van pameti. Ni jedan ni drugi nisu u stanju krpati poziciju centra više od 20 minuta. Imaju identične ugovore, s tim da je Chandlerov ipak garantiran za ovu sezonu. Dampierov nije, ali ne iz razloga na koje smo inače navikli, dakle da klub ili igrač imaju nekakvu opciju ranijeg prekida. Dampierov ugovor u zadnjoj godini nije garantiran zato što u prethodnim sezonama nije sakupio dovoljan broj minuta, odnosno utakmica. Znači, praktički se radi o slobodnom prostoru na salary capu. Zašto je Dallas takav adut potrošio na Chandlera, manje je bitno. Cuban se ne boji paliti novac, a na kraju krajeva Chandler će tu biti ionako samo jednu sezonu (ili manje, ako ga odluče trejdati tijekom sezone za nečiji drugi grozni ugovor).

Plus, riješili su se Najere koji je zadnjih par godina postao potpuno beskoristan ali koji sa svojih par godina i par milja nije toliki problem. Problem je što su vratili nazad u Charlotte jednog Matta Carolla i njegov očajni ugovor, umjesto da slave što su uopće našli nekoga toliko blesavog kao Cuban da ga uzme prije nekoliko sezona. Carroll ima još tri sezone s prosjećno 4 milje što je suluda svota za igrača koji je po svemu sudeći loša kopija Jasona Kapona.

Dakle, Dallas je ovdje mogao i bolje, ali ako će Chandler biti zdrav, mogao bi im možda pružiti i solidne minute kao zamjena Haywoodu (koji je također svježe preplaćen, ali kao što smo rekli, novac nije nešto što će u Dallasu smanjiti mogućnost slaganja rostera). Plus, riješili su se Najere i Carolla. OK, to je dovoljno. Vratimo se sada Bobcatsima.

Jordanov klub pak nije dobio ništa. Ako i otpuste Dampiera i dalje su iznad salary capa a dovevši očajne ugovore Carrolla i Najere nisu ništa ni uštedili. Eventualni trade negdje? Očita opcija. Zadnja godina Chandlerova ugovora mogla je poslužiti u tradeu s nekim tko želi osloboditi prostor na salary capu ubuduće, ali zasigurno nije ovako privlačna. Znači, da bi imali Dampierov ugovor koji će nekoga eventualno spustiti ispod salary capa te njima dovesti nekakvo ''pojačanje'', praktički da bi imali bolje mogućnosti za trade, Bobcatsi su progutali dodatnih 5 milja (recimo da im je Cuban i platio dio toga u kešu, opet nije dovoljno da pokrije sve minuse koje donosi to što imaš dva mrtva igrača na rosteru s garantiranim novcem).

Sve ovo samo da bi i dalje mogao trejdati Dampiera? Sva ova muka samo zato da bi se mogao igrati GM-a jer si ostao bez žetona? Nekada stvarno ne kužim NBA. Ali kužim da će netko dobiti Dampiera, uredno ga otpustiti otplativši mu par milijuna, osloboditi prostor na salary capu dok će Bobcatsi slaviti svoj novi preplaćeni ulov kojega se netko jedva dočekao riještiti. I koji im neće garantirati ni zadnju playoff poziciju dogodine na Istoku (bili su sedmi, a valjda se svi slažemo da ih je Chicago preskočio, što ih stavlja u poziciju osme momčadi a za vratom pušu mnogi).

Dovođenje Big Ala bi mogao biti strašan potez za Jazz, ali naglašavam ovo ''bi mogao''. Naime, najvažniji problem Jazza, obrana reketa, i dalje ostaje neriješena a bez čvrstine pod košem nema ni košarke na najvišoj razini. Kako je Millsap u zadnjem playoffu definitivno dokazao da je potpuno spreman zamijeniti Boozera u pick igri s Williamsom, Jefferson, koji voli primiti loptu i vagati svojom post igrom, bi mogao dati novu dimenziju napadu. Ono, Big Al je prava petica u tijelu četvorke i to neće škoditi igri u tom segmentu. Na drugoj strani pak opet je u pitanju premekan igrač koji se ne kreće dobro.

I to nije sve. Obzirom da Jerry Sloan sve češće radi one zbunjene face dok ga nadigrava Frodo Jackson, postoji opasnost da Ala ubaci u sistem kao zamjenu Boozeru što on nije. Dakle, da nastavi koristiti Millsapa kao energiju s klupe. Što bi bila katastrofa jer Big Al nije pick & pop tip igrača, a ni nema smisla krpati peticu nekakvim izmišljenim centrima ili Okurom (koji će tko zna kakav biti nakon ozljede). Jefferson je post igrač i kao takvoga ga nema smisla pretvarati u Malonea ili Boozera. To je Millsap, mkay? Jer, inače, bilo bi bolje da je Big Al završio u Chicagu a da je Boozer ostao.

Big Al je sebi stvorio ime u sezoni kada se igrao preko njega u McHaleovom sistemu. Stigla je ozljeda ali i novi trener s vizijom igre u kojoj nema mjesta za nekoga tko prima loptu leđima košu i zaustavlja napad. Od igrača koji se birao u prvoj rundi fantasya Big Al se pretvorio u prosjek. Da li je limitiran ili je samo u pitanju gomila krivih stvari koja se dogodila u krivo vrijeme? Pa, i jedno i drugo. Jer, ako ne može igrati obranu i ovisi o sistemu koji podilazi njegovim plusevima, onda je očito limitiran. Ali, definitivno nije netko tko bi ti trebao tek tako upasti u krilo.

Zato, Jerry, pobrini se da ga iskoristiš. U tvom sistemu uvijek ima mjesta za peticu koja će biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i koja će uvijek dobiti loptu u nesebičnom stilu igre Jazza. Jefferson na par metara od koša s pravom loptom mogao bi biti toliko efikasan da nadoknadi sve nedostatke koje će donositi u obrani. Samo ga nemoj uključivati u sistem u ulozi Malonea-Boozera. Jer time nećeš dobiti ništa a već imaš igrača koji je doktorirao tu ulogu i igra iznad svih očekivanja kada mu se da prilika. Big Al može biti novi Okur, bez trice ali s fenomenalnom igrom pod košem. Možda će tako zatvarati prostor za Williamsa i Millsapa, ali zašto ne bi bilo moguće vrtiti dva na dva s tri igrača? Par napada za Millsapa, par podvaljivanja Jeffersonu. Uglavnom, jasno vam je da treba obratiti pažnju na to kako će ovo izgledati jer borba za playoff pozicije na Zapadu bit će suluda.

Ostanimo na Jazzu i povratku Raje Bella u klub u kojem je odigrao dvije solidne sezone prije dolaska u Sunse. On je ok igrač za 20 minuta u ovoj fazi karijere, ali ne može nadoknaditi Matthesovu energiju, a po prvim informacijama upravo to bi trebao. Da imaš Matthewsa 28 minutu i Raju 20, onda bi ti čestitao i rekao da imaš rotaciju za ozbiljne stvari. Ako mi kažeš da je potpisivanje Bella zamjena za Matthewsa, onda nemaš ništa. Sve ovo skupa znači da će vrlo vjerovatno Jazz morati vratiti Ronniea Brewera. Ako ovaj prije toga ne završu u Chicagu jer znamo da tamo ionako završavaju svi Jazzeri. Sad, zar to neće biti malo ironično? I zar ne dopušta da pitamo, isto kao što smo se usudili sumnjati u Sloana, da je možda nakon smrti Larrya Millera jedan od najuzornije vođenih klubova u ligi pomalo izgubljen?

A ako je Utah izgubljena, što je s Denverom? Oteli su ih vanzemaljci? Denver i Harrington? Ima smisla, luda ekipa puna egoističnih, nezrelih mulaca dovela je još jednoga istoga takvoga. Jedini muškarac tamo je Carmelo, obzirom da je Chauncey preminuo u playoffu. Dakle, imamo jednog muškarca, duh nekadašnjeg muškarca i gomilu pijetlića. Harrington neće popraviti krvnu sliku, ali će dati solidnu napadačku opciju da se još jednom uhvati playoff i probije granica od 50 pobjeda. Šteta što dolazi lockout, ovako Carmelu ne preostaje nego da potpiše produženje ugovora. Ali, kada bi znali da će sve biti u redu s ligom, definitivno bi mu bilo bolje napraviti ono što su ovoga ljeta izveli LBJ i kompanija. Čekati da postojeći istekne i onda izabrati najbolju opciju. Jer, Denver se sve više zabija u kut lošim ugovorima umjesto da žrtvuje jednu sezonu i napravi radikalniji rez. Ne nešto u stilu Rileya, to je neponovljivo (hellouuuuu, car Riles je krenuo od nule), ali da barem čekaju da poneki loš ugovor istekne prije nego potpišu novi. Samo toliko.

Sunsi su se također priključili plesu pijanih bogataša. Hrabro, košarkaški će ovakvo prikupljanje raznovrsnih krila možda i uspijeti održati momčad u playoffu (ja sam ih ove godine opet bio spreman otpisati), ali ogromne su mogućnosti da na kraju sve ispadne jako, jako glupo. Prvo, zato što su praktički zamijenili jedan potencijalno očajni ugovor kojega su mogli dati Stoudemireu za onaj koji već ima Turkoglu.

Turkoglu i Steve malo su drugačiji par nego smo navikli, ali očito je skretanje prema radikalnom Nellieballu (ili smallballu). Sunsi su čak i u najluđim danima imali barem dva krilna centra u postavi (odnosno, Matrix je igrao kao krilni centar), a sada će im u petorci jedini visoki biti netko od dvojca Lopez/Frye? Već dvije godine gledamo kako se Sunsi lagano pretvaraju u Warriorse, a ovom prilikom su ih čak i nadmašili. Steve Nash u ulozi Barona Davisa i dalje ima vatre da napravi poneko iznenađenje u playoffu, ali zar bi bilo iznenađenje da ova momčad i ne vidi playoff? Meni ne. Osloniti se na J Richa, Hedoa i posebice Childressa da pokrivaju dvije pozicije u momčadi malo mi je previše.

Dovođenje Childress također je posebna priča. Nagledao sam ga se u Olympiakosu i nakon par godina jasno je da ima iste boljke koje su bile vidljive i u Atlanti. Solidan je all-round igrač koji daje od svega po malo ali od ničega dovoljno. Član rotacije koji teško da vrijedi višegodišnjeg ugovora koji mu je ponudio Poenix. A opet, Childress je nebitan u cijeloj priči jer šanse da odigra solidno za solidnu plaću su poprilične (s tim da i njegova zurka vrijedi barem pola ugovora, takvih likova nam treba što više, plus zamislite samo kontru njega i Lopeza, urnebes - a ako imate problema zamisliti kontru baš njih dvoje, zamislite ih kako si međusobno dodaju bong). Problem je Hedo.

Čovjek je plaćen kao drugi igrač. I to sve tamo do 2013. Colangelo ni sam još ne vjeruje da je uspio ispraviti ogromnu grešku koju je napravio kada mu je ponudio taj ugovor, ali jeste i još je kao nagradu za to dobio Barbosu koji je, kada je zdrav, još uvijek prava opasnost po koš. Mislim, mogu Sunsi i iz ovih igrača što su ih doveli izvući maksimum i opet nas ugodno iznenaditi, ali previše je tu nelogičnosti. Možda je najveća da će novi GM biti dojučerašnji agent svih navedenih igrača. Lon Babby čovjek je koji je Childressa odveo u Grčku (Sarver mu nudi posao GM a njegov uvjet je – zaposli Josha), koji je Hedi sredio ovaj suludi ugovor u Torontu a trenutno zastupa i Granta Hilla. Može li to biti slučajno? I da li je to dovoljan razlog da okupiš ovakav roster? Ludnica.

U biti, da je uspio Calderona poslati u Charlotte, Colangelo bi ispao junak ovih zadnjih nekoliko dana. Ovako, i dalje ima dva očajna ugovora za igrače broj dva i tri koji to nisu (Calderon i Bargnani) a nigdje na vidiku nema prvoga. Uf, skoro sam zaboravio onaj ugovor Amiru Johnsonu. Međutim, čak i s Barbosom, Toronto ima pristojnu situaciju na salary capu. Da je tu Hedo s trećim velikim ugovorom, mogli bi zaboraviti na bližu budućnost. Ovako, već nakon lockouta Raptorsi mogu krenuti s laganim rebuildingom. A ako Calderon ipak pronađe kupca, onda su praktički već pola posla obavili.

Da ne bi sada prošetao po svim momčadima a već sam najavio da ću to uskoro napraviti, možda je bolje da završim za danas. Uz još dvije zanimljivosti za kraj.

Prva se odnosi na način na koji su Hornetsi stopirali ponuđeni ugovor Lutheru Headu nakon što su dali otkaz dosadašnjem GM-u Boweru. Bilo je i vrijeme da se znojni debeljko nakon svih očajnih poteza makne. Možda to znači da su u tom klubu konačno razriješili probleme oko vlasničke strukture. Ali, probleme izaziva način na koji su Hornetsi odlučili stopirati zadnji Bowerov posao – bacili su Heada na tjelesnom pregledu. Ne znam baš kako ovaki potezi inače prolaze, ali možemo računati na tužbu, upletanje lige i definitivno još jednu negativno konotaciju koju CP3 može vezati uz svoj dosadašnji klub. Nije valjda da nije bilo drugoga načina za otkazati trade koji se još nije završio od bacanja na pregledu. Ludnica.

Druga zanimljivost je dovođenja Billya Kinga za GM-a u New Jersey. Još jedan dokaz da je Prokhorov totalni rookie i da nema pojma o poslu. U biti, kada bolje razmisliš, tip je kao stvoren za NBA. Šalu na stranu, ugovori Outlawu i Farmaru su totalno nepotrebni, dovođenje Petra također (zar mislite otpustiti Zoubeka???), a jedino bi Morrow sa svojim tricaškim serijama mogao opravdati trogodišnju plaću. I onda kraj slobodnog Kevina Pritcharda, koji se u Blazersima potvrdio kao član novog vala managera koji radi stvari na pravi način vodeći računa o salary capu, dovodiš Kinga koji je ustajali NBA kadar spreman preplatiti igrača dok kažeš votka? Zar će odoljeti tome dok mu leđa čuva ruski mafijozo koji stoticama pali cigare? Ludnica.

A nisam ni riječi rekao o Mikeu Milleru i Haslemu.

Svatko tko misli i napiše idućih dana da je Mike Miller zadnje tri godine gotov igrač i da je ovaj potpis nebitan, taj ne gleda NBA. Miller je to vrijeme proveo u očajnim klubovima u kojima je igrao van pameti praktički bivajući lider na parketu. Jedini problem bi mogao biti taj što se Miller toliko navikao skakati i asistirati da bi mogao propustiti sve one trice koje mu namjeste Dwyane i LeScottie. Ali, Mike je pametan momak i vrlo brzo će shvatiti da u ovoj momčadi ne treba glumiti trenera. Samo treba čekati povratne i zabijati. Haslem se pak odrekao eventualne love koju je Harrington dobio u Denveru (prelogičan potez za Denver, takav igrač bi im odlično došao i logično da se nisu borili za njega) da bi ostao u Miamiu gdje će i dalje služiti kao povremeni centar i back-up Boshu. Nastavi li Riley ovim tempom, možda lockout i neće biti neki problem. Igrala se sezona nakon ove ili ne, dajte trofej Miamiu i imate cijelu godinu za dogovor.