30 FOR 30: NEW YORK

SCORE: 36-30

MVP: Tyson Chandler

X-faktor: New York, New York

Osvrt na Knickse moramo započeti od ljeta 2010. koje je trebalo označiti vrhunac u pokušaju povratka Knicksa na pravi put, a pravi put u njihovom slučaju bio je bilo koji put koji na sebi nema podsjetnike na Isiaha Thomasa i njegov nebulozni smisao za evaluaciju igrača i slaganje rostera. Nakon sjajnog posla obavljenog u prethodne dvije godine, tijekom kojih je GM Donnie Walsh očistio roster od ostataka prethodnog režima, Knicksi su prvi put od 1996. imali prostora na salary capu za potpisati slobodnog igrača (tada su svjetlima velegrada privukli sjajnog mladog beka Allana Houstona iz Pistonsa, što je kasnije rezultiralo raspadom potencijalno opasne momčadi predvođene Grantom Hillom).

Jasno, dvije godine patnje koje su proživljavali Walsh kao GM, Mike D’Antoni kao trener i Jim Dolan kao bahati gazda, bile su sredstvo da se dođe do cilja zvanog LeBron James. Ili barem do plana B zvanog Dwyane Wade. U najgorem slučaju, do utješne nagrade zvane Chris Bosh. Naravno, svi znamo kako je to završilo – James je umjesto luksuza Knicksa izabrao put prema naslova prvaka, a Knicksi su se našli pred dvojbom – ili nastaviti čekanje do iduće skupine franšiznih igrača koja bi postala dostupna u budućim sezonama (CP3, Dwight) ili potrošiti svu krvavo stečenu fleksibilnost odmah. Naravno, dvije godine razuma bile su previše za Dolana koji je više od svega želio konkurentnu momčad i maksimalan ugovor je tako poklonjen Amareu Stoudemireu, igraču točno onakvog profila kakav bi se našao na rosteru Isiaha Thomasa.

O kakvom se točno profilu radi? Nekoliko malih digresija poslužit će da bolje objasnim, ali, ukratko, u pitanju su egoistični igrači koji su od prvoga dana postavljeni na vrh iako takvu poziciju nisu ničim zaslužili i koji tako nikada nisu dobili priliku shvatiti da se do rezultata u košarci može doći samo odricanjem. Odricanjem slobodnog vremena, tijela, planova, ako treba i novca. Ali, najprije odricanjem ega.

Digresija 1.
Amare je iza sebe imao uspješnu karijeru u Sunsima koju su s jedne strane obilježile ozljede, a s druge gomila zakucanih koševa za koje se pobrinula njegova pick & roll igra sa Steveom Nashom, moderni odgovor na Stocktona i Malonea. Međutim, iako je iza sebe imao 5 all-star nastupa i status jednog od najpopularnijih igrača u ligi, gole činjenice jasno kazuju kako je u 8 sezona u Phoenixu odigrao samo 4 na all-star razini (prve dvije bez Nasha bile su privikavanje na ligu, još dvije je izgubio zbog ozljeda). Ali, čak i u tim sezonama tijekom kojih je bio nezaustavljiv, njegova očajna igra u obrani i problematičan karakter uvijek su ga udaljavali od šampionskog puta.

Digresija 2.
Iako sam gledao NBA od kada znam za sebe (prve utakmice kojih se sjećam bile su Finalni sudari između Lakersa i Bullsa 1991.), prve ozbiljnije tekstove počeo sam pisati tek 2005. inspiriran igrom Sunsa i posebice Stevea Nasha. Kada je Steve u pitanju teško mi je ostati subjektivan čak i danas kada se isključivo oslanjam na stvari poput napredne statistike i velikih uzoraka, a možete misliti kako je tek bilo prije 5-6 godina kada sam u užasu gledao kako Amare svojom sebičnošću uništava ionako male šanse da D’Antoniev stil dođe do Finala. Kako redovito imam no-star izbor u kojem biram totalnu suprotnost od all-star momčadi (igrače koji su užasno preplaćeni i precijenjeni ili jednostavno beskorisni kao košarkaši), 2009. i 2010. Stoudemirea sam bez pardona izabrao za kapetana iako je u ovoj prvoj godini bio ozljeđen, a u ovoj drugoj uopće nije igrao loše. Evo što je subjektivni pizdek u meni tada rekao:

2009.
„Da je barem retardiran, pa da znamo da nije u stanju igrati obranu i skakati zbog nekakvog urođenog defekta. Bilo bi lakše. Ovako, gledati ga iz sezone u sezonu kako trati talent, stvarno postaje mučno“

2010.
„Znam, nije u redu staviti ga u ovu skupinu antitalenata, ali moram samo zbog pristupa. Evo što je rekao neki dan: „I’m not a captain so you can’t place too much of the blame on me, it’s not my job to rally the troops and get everybody on board. It’s the captain’s job to do that“. Kakav moron. Nije tvoj posao? A što jeste tvoj posao, za 15 milja godišnje plakati kako nemaš dovoljno lopti? Kao da je Nash kriv što Alvin Gentry kao novi trener ne želi da se sve isključivo vrti oko tebe i ugađanja tebi. Više ti se ne serviraju ziceri i odmah plaćeš, kao pravo derište. Ova organizacija i tvoj kapetan Nash su ti dali sve što imaš, najmanje što možeš je iskazati im poštovanje i odraditi svoj posao, umjesto da šetaš uokolo i gledaš kako ti iza leđa protrčava tko god poželi.“

Digresija 3.
Knicksi imaju dva naslova iz ’70-ih ostvarena pod vodstvom Reda Holzmana, trenera čije ideje su nastavile živjeti u ligi kroz njegovog najslavnijeg učenika Phila Jacksona. Nakon Reda, nastavili su biti konkurentni u erama Hubiea Brownea i Ricka Pitina, ali su tek dolaskom dva Pata, Rileya i Ewinga, opet došli u šansu postati pravi izazivač. Znamo kako je to završilo, Jordan i Olajuwon također su imali nešto za reći, ali uspješni Rileyevi temelji držali su se sve do 2002. kada dva ključna igrača, Allan Houston i Latrell Sprewell, prelaze 30-u i raspadaju se, a Rileyev učenik i nasljednik Jeff Van Gundy dobiva otkaz.

Tada Dolan dolazi na briljantnu ideju da kao GM-a angažira prijatelja Isiaha Thomasa, koji bez ikakvog obzira prema salary capu i košarkaškoj logici počinje paliti novac na sve strane. Prvo stiže Steph Marbury (koji je još bio u naponu snage, ali je, kao i svaki prosječni all-star koji igra samo u jednom smjeru i nema mentalnu snagu da iz sezone u sezonu radi na svojoj igri i tijelu, počeo propadati čim se približio 30-ima), zatim Jamal Crawford (još jedan combo-bek koji ne igra obranu poput Starburya – idealan par u Thomasovom svijetu), pa Penny Hardaway (uništen ozljedama, ali i dalje „vrijedan“ maksimalnog ugovora), Eddie Curry (dati 10 milja po godini centru koji ne igra obranu i nije u stanju ostati u formi tipični je Thomasovski potez – fascinanto je da netko, tko je osvojio dva naslova kao igrač isključivo igranjem obrane, kao GM nije bio u stanju vidjeti dalje od prosjeka koševa), Steve Francis (već načet ozljedama i blizu 30-ima, ali ponosni vlasnik max ugovora) te Zach Randolph (protjeran iz Portlanda zajedno sa svojim max ugovorom).

Dovođenje ofucanih zvijezda koje su prošle svoj zenit tako je postao zaštitni znak Knicksa, a u takvom okruženju problematični mladi igrači poput Currya ili Randolpha nisu imali nikakvu šansu – poštena momčad bi mogla sakriti jednog takvoga i izvući iz njega ono pozitivno, ali, okružen s gomilom upitnika, upitnik će uvijek ostati upitnik. Trošenje novca nije stalo na igračima – Isiah je poklonio Larryu Brownu milijune da trenira ovaj kaos, a Brown je u svom stilu ubrzo izludio sve oko sebe, pokupio lovu i pobjegao. Dolanu nije preostalo ništa drugo nego da prepusti kreatoru Thomasu treniranje svoga vlastitog Frankensteina.

Konačni rezultat svih ovih spaljenih milijuna i bezbrojnih transakcija bio je jedan (1) nastup u playoffu (prva Marburyeva godina, ispadanje u prvoj rundi) i 4 gladne godine. Koje su dovele do toga da je Dolan 2008. konačno otpustio Thomasa i predao franšizu u ruke Donnieu Walshu, koji je napustio svoju mirnu poziciju u Indiani kako bi za bogatu nagradu Knickse naučio slaganju košarkaške momčadi.

I tu sada opet dolazimo do ljeta 2010.

Činjenica da Amare nije franšizni igrač već all-star talent na zalazu, bila je manji problem u ugovoru kojega su mu dali Knicksi. Puno veći krio se u činjenici da nijedno osiguranje nije htjelo osigurati njegov max novac iz razloga što su čovjeku uništena oba koljena, što ima kronične probleme s leđima i što mu je jedno oko trajno oštećeno. Graditi budućnost na nekome tko je isključivo oslonjen na fizikalije, skočnost i brzinu, a tko se približio 30-ima s ovakvom povijesti bolesti, stvarno je potez kakav si mogu priuštiti samo Knicksi.

Nakon desetljeća irelevantnosti, ovo definitivno nije bio početak kakvoga su zamišljali, ali to ih nije spriječilo da tijekom iste sezone naprave novi pogrešan korak. Dovođenje Carmela Anthonya bio je opet čisti stilski potez bez imalo smisla, što se osjetilo i na parketu jer, ma koliko god PR stručnjaci i mas-mediji polirali stvarnost da bi prodali svoj proizvod, lopta ne laže. Amare je uživao vodeći Knickse prema prvom playoffu u 7 godina, igrao je svoju klasičnu igru u jednom smjeru, sa svim ovlastima u napadu i bez brige u obrani, držeći se na polovičnom učinku (score bez Carmela 28-26).

Logično bi bilo pomisliti da dolaskom all-star talenta kakav je Anthony momčad doživi skok, ali oni su ostali na istome (score s Carmelom 14-14). Razlog je jednostavan – Amare je koristan isključivo kao strijelac, a kako mu je dolazak Mela oduzeo određenu kvotu lopti, njegov učinak je oslabio. Kako Melo također nije all-round igrač već isključivo strijelac, ispada kako su Knicksi pretplatiti dva ista igrača – iako je Amare nominalno visoki, on nije dominantan skakač i obrambeni igrač da bi opravdao takvu kvalifikaciju, dok Carmelo, iako nominalno swingman, najveći dio svojih koševa zabija u i okolo reketa. Jednostavno, umjesto da jedan drugome pomažu u 2 na 2 igri (kombinacija Nash-Amare kao idealan primjer suradnje playa i visokog igrača) ili si barem otvaraju prostor (kombinacija Melo-Billups/Smith kao idealna kombinacija šutera i dominantnog strijelca s vrha reketa koja je Denver odvela do finala Zapada), oni si oduzimaju vrijednost.

Jasno, problem je što u startu nisu toliko dobri – James i Wade imaju slične probleme jer ni jedan nije toliko dobar šuter da može otvoriti prostor onome drugome, ali su fantastični playmakeri i obrambeni igrači koji su u stanju biti korisni čak i u svim onim trenutcima kada napad ne ide preko njih. Melo je definitivno sjajan strijelac, uz Dirka možda najbolji igrač s poludistance u ligi, ali to je samo jedan element igre. Bi li Melo mogao osvojiti naslov s onako sjajno balansiranom momčadi kakav je bio Dallas? Teško, iz jednostavnog razloga što Dirk nije toliko jednodimenzionalan – zbog prirode svoje pozicije i svojih fizikalija, Dirk je koristan skakač, a zbog prirode svoje ljubavi prema igri ne uzima predah u obrani. Čak i ako nije u stanju previše pomoći u ovim segmentima, jedno je neosporno – Dirk je za klasu bolji šuter od Carmela, a u ligi gdje je učinkovitost ono što razlikuje contendera od pretendera, njegovih 48% ukupnog šuta u karijeri uz 38% za tricu i 88% sa slobodnih ostavljaju u prašini Melovih 46% ukupno, 32% za tricu i 80% sa slobodnih.

Ako Melo nije franšizni talent poput Jamesa i Wadea, a niti netko poput Dirka, tko zbog do vrhunca dovedene specijalizirane vještine može odglumiti franšiznog igrača, tko je on? Nakon čačkanja po povijesti lige u oko mi je upalo jedno ime koje se nameće kao logična usporedba – Dominique Wilkins. Svojevremeno sjajan strijelac, volume scorer kojemu je prosjek koševa uvijek bio važniji od postotka šuta, također trojka koja je skakala kao četvorka i koja je većinu koševa zabijala na račun eksplozivnosti i fantastične skočnosti. Najveća razlika između njih je što Carmelo fizikalijama izgleda kao Barkley, dok je Wilkins bio elegantan poput pravog swingmana, ali šuterske brojke i potrošnja su im identične. Wilkins je bolji skakač i obrambeni igrač, Carmelo je, kada želi, bolji asistent, ali ovaj volume scoring u rangu franšiznih igrača, ali bez učinka franšiznih igrača, ono je što im je zajedničko. Nique je tako proveo karijeru u sjeni Birda i Jordana, Melo u sjeni LeBrona i Kobea, Nique ima 0 prstenja, a toliko će ih imati i Melo dok god bude prva napadačka opcija u momčadi.

Na ovom primjeru Amarea i Mela košarka je još jednom pokazala svoju ljepotu i potvrdila kako nije dovoljno samo okupiti talent, već taj talent treba znati posložiti. Sljedeći potez Walsha tako je bio da odmah poslije sezone da otkaz. Dok je čistio salary cap i dok je momčad bila u tranziciji sve je bilo ok, ali čim je Dolan opet dobio svoju igračku na raspolaganje, Walsh više nije bio potreban. Zastrušujuće je bilo čuti kako je čovjek dobrim dijelom zaslužan za angažmane Stoudemirea i Anthonya bio upravo Isiah, koji se uključivao iz ljubavi i da pomogne prijatelju Dolanu. Jasno da u ovakvoj atmosferi Walsh nije imao što tražiti.

Da priče o Thomasu koji i dalje vuče konce iz pozadine nisu samo glasine, potvrdio je i izbor njegovog dugogodišnjeg pomoćnika Glena Grunwalda za novog GM-a, čiji prvi potez nakon okončanja lockouta je bio dati treći preostali max ugovor prvom slobodnom kvazi all-star igraču na tržištu. U ovom slučaju to je bio Tyson Chandler, što je bio prvi pametan košarkaški potez koji je ova franšiza napravila u dugo vremena, ali ujedno i potez koji je stigao prekasno. S Tysonom su Knicksi dobili temelje za postati dobra obrambena momčad, ali tu su se pojavila dva problema:

– Mike D’Antoni nije došao u New York da trenira obrambenu momčad

– Chandler samo dodatno zagušuje prostor u reketu u igri prema naprijed

Naravno, kada nemaš dugoročni plan ni viziju završnog proizvoda, već djeluješ isključivo u afektu, onda se dovedeš u situacije u kojoj su na početku sezone bili Knicksi. Imali su trenera koji je stručnjak za pick & roll napad koji na rosteru nije imao playmakera (ne poštenog playmakera ili prosječnog playmakera, već doslovno nikakvog), sjajnog obrambenog centra bez obrambenog sistema kojim treba dirigirati i dvije zvijezde koje nisu u stanju funkcionirati zajedno.

Stvar se dodatno zakomplicirala Amareovim problemima s formom (čudo, nije trenirao tijekom lockouta), leđima (hernija diska) i uopće emotivnim stanjem nakon smrti u obitelji (kao da šok gubitka karijere nije dovoljan sam po sebi, Amare se u isto vrijeme morao suočiti i sa stvarnim životom), što je dovelo do toga da je Stoudemire za 18 milijuna Knicksima pružio sezonu u rangu trećeg visokog igrača. Brojke su mu se doslovno srušile – nikada nije zabio manji broj poena pod samim košem, popio je uvjerljivo najviše banana u ligi, a gađao je s 10% slabijim učinkom iz reketa, s vrha reketa i s poludistance.

Gubitak Amarea se pored Carmela ne bi toliko osjetio iz razloga koje smo spomenuli ranije u postu, ali pad napadačke učinkovitosti je bilo nemoguće zaustaviti obzirom na sve druge probleme od kojih je najveći bio nedostatak bekova – nominalni play na početku sezone Toney Douglas stjeran je na dno klupe nakon što je sezonu otvorio sa šutem ispod 30%, back-up play zvao se Mike Bibby (čovjek je sezonu završio s 28% šuta iako je trice gađao 30%), iz Barona Davisa su uspijeli iscijediti 10-ak solidnih utakmica (završio karijeru s 37% šuta i uništenim koljenom), a dvojac koji se rotirao na poziciji beka-šutera imao je sve osim šuta (rookie Shumpert trice je pucao 30%, a Landry Fields 25%).

Kada je Carmelo upao u probleme s preponama zbog kojih je propustio 11 utakmica, izgledalo je kako Knicksima nema spasa. I onda se dogodilo čudo. Ili se tako barem činilo u tom trenutku.

Najopjevanija priča prošle sezone stvarno više ne zaslužuje nove pasuse, ali nemoguće je ne spomenuti kako su Knicksi, u situaciji kada je Amare već bio gotov i kada su istovremeno ostali bez Carmela, s dna klupe izvukli Jeremya Lina pod čijim vodstvom su score 9-15 pretvorili u 18-18, dakle svoj poslovični polovični učinak. D’Antoni je, bez Amarea i Mela da mu smetaju, konačno mogao postati meštar ceremonije, a sve što mu je za to trebalo bio je playmaker sposoban odigrati pick & roll s Tysonom Chandlerom koji je u ovom periodu također uživao u igri, jer je netko konačno bio u stanju nagraditi sav njegov trud na obje strane parketa. Također, nije na odmet bilo ni prisustvo Stevea Novaka koji je dobio Melove minute i nastavio širiti obrane tricama iz kuta.

Naravno, čim su se dva udarna igrača vratila, pick & roll je morao ustupiti mjesto akcijama dizajniranim za Mela i Amarea, što je dovelo do D’Antonieva odlaska jer ovaj nije htio popustiti i prilagoditi igru onima kojima je trebao. U ovoj situaciji nije bilo govora da Dolan stane na stranu čovjeka koji je ionako ostao iz Walshova razdoblja i koji je, ruku na srce, bio totalno izgubljen s ovim rosterom. Srećom, nije angažirao Thomasa, ali jeste Mikea Woodsona, starog lisca koji je odavno shvatio kako za opstati u ligi treba znati naći zajednički jezik sa zvijezdama, ma kakvi njihovi limiti bili.

Dolaskom Woodsona Linova uloga u napadu se smanjuje, ali više nije bilo ni bitno. Uz Novaka, koji je postao standardni dio rotacije, rosteru se pridružio i povratnik iz Kine J.R. Smith, što je Knicksima dalo poštenu rotaciju i podršku s perimetra, a odluka da se cijeli napad bazira preko Carmela barem je dala nekakav identitet u napadu momčadi koja je do tada uzalud potrošila 40-ak utakmica u pokušajima da ga otkrije. Čak i bez Lina, koji se nedugo nakon Woodsonova preuzimanja ozljedio, New York je sezonu završio scoreom 18-6. Razlog za ovaku promjenu s onog 50-50 učinka koji se činio dosegom jezgre Carmelo-Amare leži i u Woodsonovim potezima, ali i u čistom slučaju:

– Amare je ovdje definitivno otpao, a bez njegovih stalnih ulazaka i izlazaka iz petorke momčad je konačno uhvatila neki ritam

– kako je Amare igrao na razini rezerve, njegov izostanak otvorio je minute boljim igračima, prije svega Smithu i Novaku koji su šutem iz vana širili reket Carmelu i tako mu pomogli da podigne šutersku učinkovitost (čim se Amare pred playoff vratio, Knicksi su se raspali)

– raspored na kraju sezone bio je krcat lutrijskim momčadima koje već odavno nisu igrale za ništa osim prestiža

Na kraju balade Knicksi su izborili playoff, gdje ih je Heat ubio, ali ništa drugo nije ni bilo za očekivati obzirom na tek 17. mjesto u ligi po napadačkoj učinkovitosti. Naravno, za kraj sam ostavio spomen najvećeg paradoksa cijele sezone, a to je igra u obrani, koja je Knickse održala iznad vode tijekom svih ovih šokova koje su proživljavali i preživljavali te im omogućila da slete na solidnih 36-30 (bolje od 50-50, razlog za slavlje).

Mike D’Antoni je ni kriv ni dužan po prvi put u životu imao sjajnu obranu (top 5), a razlog za to je jednostavan – zbog manjka tijela bio je prisiljen u petorku pored Chandlera gurnuti Fieldsa i Shumperta. Fields je klasičan stoper na bokovima koji jednostavno mora igrati obranu da opravda svoje minute, a rookie Shumpert pokazao se majstorom za presing svojom agresivnom igrom na loptu. Praktički, Knicksi obrambeno nisu imali loš element – Shumpert bi od prve sekunde napada bio na lopti, Fields je držao izvan igre najboljeg protivničkog strijelca s vanjskih pozicija, a, ako bi lopta i ušla u reket ili ako bi protivnik pokušao screen igrom otvoriti nekakav prostor, tu je bio Chandler kao ponajbolji unutar-van obrambeni igrač u ligi da zatvori sve rupe.

Woodsonovim dolaskom u obrani se angažirao i Carmelo (Woodson njemu ključeve momčadi, on njemu trud u obrani), što je idealnu petorku New Yorka u završnici sezone (Shumpert, Smith, Fields, Melo, Tyson) činilo jednom od najpokretnijih, a time i najboljih obrana u ligi. Jasno, svaka postava sa Shumpertom i Fieldsom, pa i Chandlerom koji je bez pravog asista bezopasan, užasno je problematična u napadu, ali Woodson je za razliku od D’Antonia ispravno prepoznao kako snaga ovog rostera leži u obrani. Što je još jedan paradoks Knicksa jer sigurno nisu mislili da će ovakva rečenica imati uporišta u stvarnosti kada su u klub dovodili Amarea i Mela.

FAST FORWARD

Najveću rupu na rosteru sanirali su dovođenjem dva back-up playa (Felton i Kidd), pri čemu su se odrekli jednog back-up playa (Lin). Igrački gledano, radi se o dobrom potezu – iako Lin jedini ima potencijal postati nešto više, također je istina da taj njegov potencijal ponajviše leži u tome što pojma nemamo koliko je dobar, dok za Feltona i Kidda znamo da su na nepovratnom putu prema dolje (Felton ima 28 godina, što je granica na kojoj ovakav tip igrača puca, on čak ni u mlađim danima nije živio od vještine koliko od brzine, a brzine više nema, dok je Kidd i dalje dobar asistent i obrambeni igrač, ali i čovjek manje u napadu).

Istina, Lin donosi milijune u dionicama, a nije fer ni riješiti ga se nakon što ti je pola navijača kupilo dres s njegovim imenom, ali ti isti navijači moraju shvatiti da onih 25 utakmica nisu ništa nego splet okolnosti. A to što se ovaj put Dolan nije pokazao fer prema njima, e pa na to su već mogli naviknuti – ako su željeli podržavati franšizu koja vuče racionalne poteze na i van parketa, izabrali su krivu. Također, Lin je imao jedan problem zbog kojega nije bio vrijedan eventualnih iskri u svlačionici – on je D’Antonieva relikvija, a kao takav trn je u oku Melu i Amareu, a time i Dolanu.

Dovođenje Cambya je također simpatično rješenje iz dva razloga. Prvi je svakako košarkaški, jer Chandler sada konačno ima nekoga da ga odmori na 15 minuta po utakmici, a drugi je navijački – umjesto da liju suze za Linom, navijačima Knicksa bi bilo pametnije da pozdrave čovjeka koji je kao igrač druge godine bio najvažniji visoki član rotacije u Finalu kojega su Knicksi iznenađujuće igrali protiv Spursa 1999. U sličnoj maniri, valjda kao nekakvo saniranje štete nastale odlaskom Lina, u New York je vraćen i Kurt Thomas, još jedna klupska legenda i drugi najvažniji visoki iz spomenutog Finala, ali on danas ne predstavlja ništa osim ormara kojega možeš parkirati u reket. Camby pak dolazi u sjajnu rolu, izgubio je noge za biti starter, ali kao podrška s klupe omogučit će Knicksima da imaju kontrolu skoka i reketa svih 48 minuta.

Naravno, dovođenje tri solidna back-up igrača imalo bi smisla kada bi Knicksi imali sređenu petorku, stoga u ovom kontekstu možemo samo zaključiti kako su s ova dodatna tri ugovora potrošili više nego što bi potrošili da su ostavili Lina, a to cijelu priču o štednji čini tipičnim spinom.

Produženje ugovora s Novakom i Smithom bilo je nužno zbog nemogućnosti da se iziđe na tržište, ali u tome i leži glavni problem Knicksa kojega oni neće biti u stanju sagledati dok god se drže Thomasovskih postulata pri slaganju rostera – novi kolektivni ugovor ne kažnjava momčadi koje troše previše samo novčano, već i ukidanjem opcija i nametanjem hard capa. Uzmite za primjer samo ovo ljeto – uz pomoć sign & tradea s igračima na koja su imali prava, Knicksi su došli i do Cambya i do Feltona. Od iduće sezone, sign & trade opcija se oduzima svim momčadima iznad poreza na luksuza kako bi ih se spriječilo u daljnjem krcanju ugovora.

Dakle, ovi trenutni Knicksi su ono što ćemo gledati iduće tri sezone dok ne istaknu ugovori Chandleru, Amareu i Carmelu. Izgleda da je i sam Dolan svjestan toga te su i sve pridošlice dobile po 3 godine ugovora. To je to, s ovim se ide u borbu. S Amarevim upitnim povratkom u formu startera, s napadom koji i dalje nema baruta za uskočiti u top 10 i obranom koja će bez 2 ključna igrača (Fields otišao, Shumpert out do veljače) morati ponoviti lanjski top 5 učinak samo da održi ovaj roster iznad vode. Iznad 50-50. Iako, nije sporno da Knicksi napreduju – nekada im je trebalo 100 milijuna ugovora da završe u lutriji, a danas su sa samo 80 u stanju uhvatiti donji dio playoffa.

JEZGRA: Melo, Amare, Chandler, Kidd, Felton, Camby, Smith, Novak (69 milja)

ROSTER: jezgra + Novak, Prigioni, Brewer, Shumpert, Thomas, White (79 milja)

– Knicksi već sada imaju garantiranih 76 milja za sezonu 2013/2014, što znači da će jedini način da dovedu nove igrače biti potpis veterana za minimalac

– opet, obzirom kako su ukrali Brewera za ništa, očito je kako se New York uvijek može snaći – Brewer će bez problema pokriti odlazak Fieldsa za petinu svote koju će ovaj dobiti od Raptorsa

– ako se pitate što će im Prigioni u 35-oj godini kada već 4 sezone konstantno pada s razinom igre, odgovor je jednostavan – NBA minimalac je trenutno najviše što čovjek može dobiti jer u Europi nitko nije lud da mu ponudi garantiratnih 500 000 dolara

– James White je osvojio natjecanja u zakucavanju u NBDL-u, Rusiji, Turskoj i Italiji i to je u biti sve što treba znati o njemu (usprkos tome što ima 30 godina, na ljetnoj ligi je ostvario prosjek od 6 koševa za 22 minute uz šut ispod 30% što definitivno obećava kada je u pitanju swingman)

BOOGIE NIGHTS

Noćas nitko nije bdio, ali tijekom jutra odgledani su svi susreti. Sickre se živcirao uz Celticse, Emir je skautirao kako je to Orlando uspio pobjediti usprkos 34% šuta iz igre, a Gee se još jednom uvjerio u mane Blazersa koje se sve više čine nepremostivima. Bez daljnjeg duljenja, nastavlja se playoff odiseja.

CELTICS – KNICKS, G 2

Kao sportaš, teško je biti sretan zbog poraza, ali Melo je nakon sinoćnje partije zasigurno duboko u sebi – sretan. Amare nije igrao cijelo drugo poluvrijeme zbog problema s leđima tako da je Carmelo vukao cijelu kompoziciju Knicksa, pogađao trice na početku i na kraju napada, zabijao onaj svoj lijevi ulaz s desne strane, skakao, blokirao i čak čuvao Ronda. Nosio je ekipu koja je u nekim trenucima (poput promašaja cijelog koša od strane Masona) izgledala kao NBDL momčad. Da nije bilo dva Jordanovska poteza Garnetta u zadnjih pola minute, jednog u napadu i jednog u obrani, Carmelo bi danas bio heroj New Yorka, nova zvijezda Spike Leeovog dokumentarca o povratku košarke u njezinu Meccu, a Dolan bi već jutros dogovarao još jedan Melo megaboard negdje oko Times Squarea.

Paradoksalno po Mela, što je tražio, dobio je. Svjetla pozornice. I poraze.

Igra Knicksa više nije D’Antonijeva škola, što se sinoć lijepo vidjelo po sporoj tranziciji u napad. Sad to izgleda kao neki derivat – niti igraju obranu niti su lepršavi u napadu (jedan od “velikih” uvijek štopa igru). Sinoć su ti velikani zamijenili uloge u prvom dijelu pa je Melo zadržavao loptu i sam kreirao igru, a Amare stajao po strani i rijetko sudjelovao. Čak je u jednom trenutku u prvoj četvritini primio loptu na trici te ju se s gnušanjem dobacio prvom slobodnom beku kao da daje do znanja da večeras nije njegova partija (što nas tjera da se pitamo – da li su u poluvremenu bolila leđa ili nešto drugo).

Boston se, kao i cijeli zadnji dio sezone, čak i pored Carmela najviše borio sam sa sobom. Rondo je zabio 30 poena, gotovo sve iz reketa (zabio je 12 nakon 6 kontri u prvih 8 minuta, što je bio sjajan potez Bostona – umjesto da daju loptu playu i trče u kontru, suigrači su uredno lansirali pasove Rondu nakon skoka, što je ovaj nesmetano pretvarao u koševe, čak ga je Rivers morao izvaditi ranije nego je planirao jer čovjek jednostavno nakon tolikih šprinteva nije imao zraka). Izvrsni komentator Steve Kerr izjavio je kako se ne sjeća kada je neki play zabio toliko ispod koša.

Problemi Bostona nekako i kreću tada, točnije micanjem startera i ulaskom klupe. Čiji učinak je mizeran. Postalo je očito da posljedica Perkinsovog trejda nije toliko rupa pod košem ili nekakav psihološki učinak, već činjenica da ono što su dobili za njega ne pruža – ništa. Rezerve Celticsa u zadnjih 20-ak utakmica ne postoje, ne sjećam se kada je zadnji put netko s klupe podigao ekipu i odveo je do pobjede. Čak se i Big Baby, do tradea šesti igrač, utopio u ovo sivilo. I to je ono što mora brinuti Riversa. Obje pobjede protiv Knicksa su došle kao posljedica izvrsnih igara prve petorke (uključujem tu i Jermainea) koja lomi protivnika u završnici i jednostavno zna završiti utakmicu.

Ali, napredak u play-offu neće biti moguć bez pomoći ostatka rostera, jer ovo je momčad složena na principu rada cijele petorke i ne trpi niti soliranje niti statiranje. A starteri po logici stvari ne mogu biti na visini zadatka svih 48 minuta. West još nije uhvatio formu nakon zadnje ozljede i nastavlja biti nebitan. Davis je bio solidan, borben i nije forsirao šut s poludistance (što je dobro, jer trenutno ga pogađa s kriminalno niskim postotkom). Krstić se ukazao i otišao, kao nekakva Gospa. I da, navodno je zaigrao i nekakav Jeff Green.

Taj čovjek je najveći problem Celticsa u ovom trenutku, i to ne zato što ne pogađa šuteve ili što se ne može naviknuti da ulazi s klupe. Momak se trudi, ali njegov izraz lica i kretnje na terenu previše podsjećaju na Duquana iz The Wire, dakle sve više liči na klinca bez trunke samopouzdanja koji je prešao iz 7-og osnovne u 1. srednje. Sljedeći razgovor u Riversovom uredu treba biti s ovim dečkom, bez njegovog boljeg učinka ova ekipa neće daleko.

Kad nema injekcije energije, sve je u rukama Piercea (njegova streljana krajem treće odvodi ih na komotnih +10), pa se onda početkom četvrte prospe prednost i uđe se u neizvjesnu završnicu koju riješi prva petorka sinoć predvođena Garnettom, utakmicu prije Allenom.

Teška pobjeda Celticsa ako se uzme da su Knicksi bili bez Billupsa i većim dijelom susreta bez Amarea. Ipak, svakom ovakvom pobjedom oni rastu, a Knicksi – padaju. Ne samo rezultatski već i mentalno, što je u ovakvim serijama puno bitnije. Knicksi su ekipa na čijoj supstanci treba još puno raditi, a čini se kako je D’Antoni osoba sve manje sposobna predvoditi taj poduhvat.

A sada Madison Square Garden.

MAGIC – HAWKS, G 2

Atlanta je i u drugoj utakmici probala ponoviti igru iz prve – pusti Duvajta da zabije sve što može, a čuvaj sve ostale. Međutim, cijeli plan je pao u vodu kada je već u 3. minuti Al Horford morao sjesti na klupu s dvije osobne. Doduše, nije Orlando u tim trenutcima preuzeo vodstvo i riješio utakmicu, ali s Horfordom na terenu možda su Hawksi mogli doći do nekog većeg vodstva nego je to bio slučaj.

U tim trenutcima po meni Larry Drew radi grešku – umjesto Horforda uvodi Powella, koji u paru s Collinsom čine centarsku liniju koja više odgovara NLB ligi nego NBA playoffu. Ne znam zbog čega Drew nije probao Josha Smitha vratiti na četvorku gdje je i igrao cijelu sezonu, a uvesti npr. Jamala Crawforda. Jasno mi je kako je Drew sa Smithom odlučio potpuno isključiti Heda iz igre, ali mišljenja sam kako bi dobru obranu na Hedu mogao igrati i Joe Johnson, bez obzira na razliku u visini. Uostalom, Hedu je najvažnije oduzeti dribling kako bi ga se neutraliziralo u pokušaju kreacije, imati na njemu visokog igrača radi šuta ne čini se trenutno toliko važnim (baca cigle u završnici sezone kao i većina suigrača).

Bilo kako bilo, Atlanta nije patila previše zbog toga što Drew nije poslušao ovog balkanskog NBA fanatika. Hawksi su patili zbog toga što je Redick u drugoj četvrtini podigao razinu igre cijelog Magica i digao publiku na noge. Orlando je tada preuzeo vodstvo i držao ga do kraja, s time da su u završnici ipak pokazali kako nisu ni blizu stabilnoj momčadi.

Naime, 4 minute prije kraja bilo je 10 razlike za Orlando, a na kraju je Atlanta mogla i pobijediti. Međutim, Jason Richardson nije tako mislio i stavio je ključnu tricu kojom Orlando s Floride u Georgiu odlazi s 1-1. Nevjerojatno je da je Howard igrao svih 48 minuta, a da praktično nije ušao u probleme s osobnima. Razloga je više – centri Atlante ne služe ničemu osim da ga fauliraju, Horford nije igrao duže, Hawksi u svojim redovima nemaju izrazitog slashera koji bi riskirao potres mozga da bi iznudio faul-dva. To je možda Josh Smith, ali on, bez obzira što je imao solidan učinak u ovoj utakmici, ne igra svoju tipičnu ulogu.

Orlando u ove dvije utakmice ničim nije pokazao da je momčad sposobna za ozbiljne domete. Atlanta je posljednja dva mjeseca izgledala kao lutrijska ekipa, a u ovoj seriji imaju igru koja bi im čak mogla donijeti prolaz dalje. Sada je samo pitanje hoće li imati bilo kakvu pomoć navijača u svojoj dvorani. Dobro bi im došla…

MAVS – BLAZERS, G 2

Utakmica po svemu slična prvoj, s tim da je napad Mavsa ovaj put djelovao kompletniji i raznovrsniji, ponajviše zahvaljujući Stojakovićevim tricama. Također, dok je u prvoj utakmici Portland bio ravnopravan, ostavivši čak dojam šire momčadi, noćas je Dallas ipak ostavio dojam za klasu bolje ekipe koja ima rješenje za svaku situaciju. Kidd je opet bio na razini, ne prevaga, ali pravi lider. Dirk je odradio svoje, opet je preuzeo odgovornost na kraju, ali Pejine trice bile su onaj x-faktor koja bi svaki puta Blazerse dočekao kao nož u prsa.

Dodaj da je Barea svojom energijom u ključnim momentima početkom četvrte kao zamjena za Kidda praktički sam napravio razliku protiv anemične druge postave Blazersa i eto ti dovoljno razloga zbog kojih Dallas jednostavno nije mogao izgubiti. Plus, Portland se u završnici činio jednostavno nedoraslom momčadi.

McMillan ovaj put nije ponovio grešku iz prve utakmice i nije ostavio Roya na parketu, ali nakon sinoćnje predstave prve petorke u završnici postane vam jasno zašto mu je tako nešto uopće palo na pamet na startu serije. Blazersima fali kreacija. Vrte oni sjajno te postavljene napade , Miller je pametan play koji zna dodati loptu, ali kada im protivnik oduzme opcije A i B, što im preostaje? Millerova igra i pasovi ipak su prilagođeni otvorenoj igri, a Matthews i Wallace nisu igrači koji mogu stvoriti višak kada požele. Postavljene čvrste obrane, posebice ove u završnicama kada se domaćinu ništa ne svira, čine stoga ovoj momčadi ogroman problem.

Dodaj još da nitko od nabrojanih nije ni pouzdan vanjski šuter (kada sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da je najbolji tricaš kojega imaju mali Batum, zbog čega Mcmillan stalno traži načina da ga u završnicama drži na parketu) i ne treba se čuditi što se Blazersi uvijek kada trebaju koš vraćaju na jedno te isto – baci loptu Aldridgeu pa on što napravi.

A Aldridge je fantastičan igrač, ali nije svemoguć. Također, nije isto trpati cijelu utakmicu i trpati u završnici. Za to ipak treba posebna vještina, to je recimo ono što Dirk ima i što je još jednom i sinoć dokazao. Aldridge je za razliku od njega svoje pokušaje promašio. Ponavljam, čovjek toliko toga odradi da je stvarno previše od njega očekivati da još bude i svjež i spreman za završnicu (možda je razlog zašto je Dirk onako nezaustavljiv na kraju i taj što ga čuva upravo Aldridge – em igraš svaki napad preko njega, em očekuješ da čuva najboljeg protivničkog igrača, pa tko još na ovakav način vodi momčad).

Bit će zanimljivo vidjeti kako Blazersi reagiraju doma u završnici, mogu li se stvari promijeniti samo pod utjecajem one sjajne publike, ali nakon dvije utakmice jedno je jasno – Dallas je ipak kvalitetnija i šira momčad. Glavni razlog zašto sam ih otpisao bio je taj što sam mislio da neće moći uhvatiti onu sjajnu formu s početka. I iako nisu toliko dobri, dakle iako i Dirk i Terry itekako štekaju, nalaze načina da pametnom obranom i dovoljno raznovrsnim napadom odigraju približno tom nivou, što je očito jednoj šljakerskoj momčadi koja živi od nesebičnosti i ima jednu jedinu šemu napada neuhvatljivo. Također, moram naglasiti kako i pored svih igračkih dvoboja na terenu imam dojam da je do sada najviše individualno odskočio Carlisle, koji je potpuno nadigrao McMillana. Rješenjima i prilagodbama u igri, ali čak i izmjenama i time-outovima.

TIMMY! AND THE LORDS OF THE UNDERWORLD

Kad sam jučer pun dojmova nakon prve playoff večeri napisao osvrt, palo mi je na pamet kako bi cool bilo kada bi život bio takav da čovjek može svaki dan pogledati sve utakmice i napisati nešto o tome iskustvu. Naravno, jasno mi je bilo da će izvesti nešto slično biti nemoguće, ali u dogovoru sa Sickreom i Birdeom ispodobruca će ipak pokušati donijeti barem crticu o svakoj odigranoj utakmici.

O prva dva sinoćnja dvoboja tako danas donosimo Sickreove i moje dojmove, a za preostala dva pobrinuo se Emir. Obzirom da mi se ovo klanje između Knicksa i Celticsa uopće ne gleda, jedva čekam odgledati Thunder i Nuggetse pa da puknem neki komentar. Svi vi koji ste uhvatili dio akcije i smatrate da smo zaboravili napomenuti nešto bitno komentirajte, jer cilj nam je na kraju imati solidan dokument jednog playoffa koji po prvim događanjima obećava biti jedan od najboljih u dugo, dugo vremena.

Spurs – Grizzlies, G1

Bez Ginobilia Spursi jednostavno nemaju istu razinu kreacije u napadu, to je sinoć postalo bolno jasno. Neal i Hill su napadali, ali nisu pomagali ostatku momčadi, dok je Parker pokleknuo pod teretom organizacije igre na svojim leđima, u čemu mu Manu inače itekako pomaže, ali i pred čvrstom obranom Conleya, koji je uz Ronda valjda jedini play lige u stanju pratiti sve ove brzance koji mu se nađu s druge strane. Njegovo kretanje kroz blokove čista je poezija igre, Mike možda u napadu nije ništa više od solidnog organizatora i šutera, ali kretanjem u obrani zaslužuje igrati NBA playoff kao lider jedne momčadi.

Ta vanjska obrana Grizzliesa i sinoć je briljirala, Allen i Young mlatili su sve okolo sebe, krali lopte i bili na svakom šutu, ali pobjedu su ipak donijeli igrači pod košem. Spursi sa Bonnerom ne mogu braniti Randolpha i Gasola, a Bonner im je neophodan u napadu, kao što se pokazalo na kraju kada im je zamalo donio pobjedu s one dvije trice. Doduše, nije da bilo koja kombinacija visokih Spursa može zaustaviti Zacha i sjajnog brata Gasola (koji je na jednu večer ostavio dojam velikog brata ako uzmemo u obzir očajnu Pauovu partiju), ali u stanju su ih udvajati jer ovaj Memphis muku muči sa šutom.

Sinoć ih je spasio Mayo, koji je ulaskom u igru donio tu toliko potrebnu dozu vanjskog šuta koja je pomogla da se reket ne zgusne, ali očito je taj segment igre najveća prepreka budućim uspjesima ove ekipe. Allen, Young, pa i Conley, daleko su od pouzdanih šutera, te bez Mayova i Battierova učinka ne mogu računati na dovoljan broj koševa iz vana. I njie samo trica u pitanju, Memphisov najbolji strijelac s poudistance je Randolph, a pokazali su da čak ni slobodna bacanja ne mogu zabiti u dovoljnom omjeru. Opet, dok god su Spursi bez Ginobilia, ta drvenost Memphisa neće biti presudna.

Za kraj da istaknemo još dvije stvari. Prvo, ovom pobjedom, prvom u povijesti franšize u playoffu, Memphis je dobio na samopouzdanju samo tako, što će njihov bedem pod košem učiniti još čvršćim. Drugo, kada gledaš brojke vidiš da je Duncan odigrao još jednu solidnu utakmicu, ali brojke ne govore o tome koliko je taj čovjek iz sebe izvukao energije ne bi li nekako pokrenuo momčad. Na žalost, na kraju sva ona zakucavanja, ulazi i borbenost nisu bili dovoljni jer Randolph i Gasol su se pokazali dostojnim protivnicima. Oba su definitivno zaslužila nove ugovore.

Lakers – Hornets, G1

Phil Jackson je odlučio nositi različiti prsten za svaku utakmicu playoffa. Nastavi li LA igrati kao da i dalje traje završnica regularne sezone, neće stići pokazati ni one zarađene u Chicagu. Lakersi su, blago rečeno, odigrali kriminalno, praktički se osim Kobea i Artesta nitko nije pojavio na utakmici. Gasola su Hornetsi otjerali od obruča, a kasnije je bilo kasno, kada je i imao šansu za nešto odigrati, Kobe ga je ignorirao. Ovaj put mu na tome nemamo što zamjeriti – iako ni njegove brojke nisu bajne, činjenica je kako ovih 26 lopti što ih je uzeo sinoć vjerovatno nitko drugi ne bi pametnije iskoristio.

Gasol je bio anemičan i nadigran, Odom potpuno nezainteresiran, a čak je i Bynum, usprkos solidnom skakačkom učinku, toliko plivao u obrani i napadu da je izgledao kao da ga netko kontrolira daljinskim, a ne kao košarkaški centar. Uostalom, koliko su Lakersi neozbiljno pristupili ovoj utakmici govori i podatak da su dali minute nekakvom Johnsonu koji im se priključio prije par dana. Svaka čast čovjeku na trudu, ali ne kužimo o čemu se ovdje radi. Kao da Phil šalje poruku momčadi, kao da suigrači šalju poruku Kobeu, a onda na kraju on sve njih skupa šalje u jedno lijepo mjesto.

Nego, na stranu Lakersi koji nisu ni zaslužili da im se posveti pažnja. Paul je odigrao fantastičnu utakmicu, odradio je školu košarke i prezentirao možda najbolju playmakersku partiju sezone. Koristio je svaki mismatch, zabijao preko centara Lakersa kao da ih nema, što mu je inače kroz regularnu sezonu bio problem, a neki potezi, posebice ono vaterpolsko dodavanje u drugoj četvrtini, remek-djela su koordinacije ruke i oka. Šteta što se na kraju ozljedio drugi junak večeri, centar Gray, koji je pristupom i igrom ostavio u prašini all-star konkurenciju.

Svaka čast i treneru Williamsu koji je sjajno vodio utakmicu, praktički ni u jednom trenutku ne dozvolivši momčadi da se opusti. Hornetsi su dali svoj maksimum, tri izgubljene lopte i 50% šuta stvarno su podatci za respekt, i sada je red na Lakersima. Sve osim razbijanja u sljedećoj dokaz je da ova momčad više možda i nema onaj žar potreban da se ode do kraja. Protiv momčadi koju vodi CP3 jednostavno nema opuštanja i igranja pod ručnom – ako ne daš maksimum, tip je u stanju iskoristiti svaku tvoju slabost.

Celtics – Knicks, G1

Na kraju je Ray Allen zabio tu odlučujuću tricu, Rondo bio na rubu triple-doublea, a Pierce i Garnett imali solidan učinak, ali pobjedu Celticsima je donio Jermaine O’Neal. Suludo zvuči, ali čovjek kao da je u poluvremenu dobio nova koljena – početak treće četvrtine obilježio je besprijekornim šutem, skokovima u napadu i bananama. Tada su Celticsi smanjili prednost Knicksa, počeli kontrolirati utakmicu i na kraj je riješiti u trenutcima za koje Ray živi.

Kod D’Antonija nas više ne bi smjelo ništa iznenaditi, ali je potpuno nevjerojatno da mu se parketom motao Jeffries nakon što je Turiaf odigrao sjajno na početku utakmice. Na kraju je Francuz završio sa samo 29 minuta, a dojam je da bi New York prošao bolje da je igrao više. Ignoriranje Stoudemirea iako je zabijao kako je htio za posebnu je priču, ostavimo to medijima u New Yorku (zabio duplo više od Carmela, a potrošili su jednaki broj lopti).

Knicksi su pokazali kako će se igrati protiv Celticsa – pusti Ronda da puca s poludistance. Ako te Boston ima dobiti na takav način, neka te dobije. Puno je važnije da se Celticsima zatvori tranzicija i u tome je New York dobar dio utakmice uspijevao. Međutim, s napadačke strane imali su tu crnu rupu u trećoj četvrtini u kojoj Carmelo nije mogao pogoditi ništa i to ih je koštalo pobjede.

Zanimljiv podataka koji bi mogao utjecati na tijek serije je činjenica kako je Anthony Carter solidno čuvao Allena te bi mogao dobiti više minuta od očekivanog, prije svih kao alternativa Douglasu koji ne može ništa drugo nego eventualno zabiti neku ludu tricu. Također, zanimljivo bi bilo čuti razlog zašto je D’Antoni na klupi zaboravio Landry Fieldsa koji iza sebe ima sezonu u kojoj je dokazao da može biti od koristi.

Znamo da Garnett usprkos trudu očito ne može čuvati Amarea kada ovoga krene, znamo da Carmelo može puno bolje, a pitanje je što će biti s Billupsom, odnosno hoće li mu ozljeda dopustiti da igra drugu utakmicu. Uglavnom, Knicksi se očito neće tako lako predati.

Sa strane Celticsa sve i dalje isto, osim tog nenadanog učinka Jermainea. S klupe ništa – Delonte se pokazao u jednoj akciji, Green niti u jednoj, a i Big Baby se izgubio. Green se doduše nešto trudio protiv Mela u obrani, ali više je tu bilo na Melu nego na Greenu.

Sve u svemu, ukoliko New York nastavi s ovakvom igrom na Rondu i ovaj to ne iskoristi, ako im uspije usporiti Allena i Piercea, onda imaju šanse za dobiti poneku utakmicu. Jermaine teško da se opet može od nikuda pojaviti kao spasitelj. Uglavnom, Boston će ovu seriju dobiti, ali puno teže nego je itko zamišljao.

Thunder – Nuggets, G1

Kada gledaš Denver, cijelo vrijeme se pitaš kada će u igru ući njihov prvi igrač. Potpuno suluda momčad koja trpa sa svih strana, ali koja dopušta i da im se trpa. Onda se na kraju samo postavi pitanje tko će na kraju zadnji da utrpa. Kada su s druge strane Durant i Westbrook, onda su sve šanse da će ipak Nuggetsi biti ti kojima će biti utrpano.

Oklahoma je odigrala ovu utakmicu kao i više-manje cijelu sezonu. Two men game u kojoj Kevin i Russell uzimaju sve što se uzeti može s time da imaju sreće da su ih s druge strane u dobrom dijelu utakmice čuvali fizički inferiorniji Ty Lawson i Danilo Gallinari. Da Denver ima neke druge opcije za poslati na njih (šteta šta je Afflalo ozljeđen), onda dvojac Thundera vjerojatno ne bi imao ovako strašan postotak šuta (Durant je pucao 13-22, a Westbrook 12-23) pa bi se i utakmica mogla drugačije razviti.

U ovom prvom susretu potvrđeno je da bi ovo mogla biti duga serija, meni osobno je teško zamisliti da netko može pobjediti u gostima. Istina, Durant i Westbrook dva su najbolja igrača na parketu, ali ako i ubuduće budu igrali sami protiv svih, onda taj podatak ne znači previše. Doduše, to ih još ostavlja u poziciji favorita protiv Denvera, ali za nešto više? Ni slučajno.

Jer, ako se slažemo da ne može Miami do kraja sa samo tri igrača, onda je logično da ne može ni Thunder sa samo dva. Sad, jedina razlika je što Miami stvarno nema nego tri igrača, dok Oklahoma ima više od dvojice, ali ih ne koristi. Ibaka je strašan u obrani, Sefalosha je stoper na svoj način, ali tko je od njih koristan u napadu? Očajnu Hardenovu večer sinoć je tako nadoknadio Maynor, ali više zato jer je netko i u drugoj postavi morao zabiti nešto.

Ključ za Denver mogao bi biti Nene, koji je sinoć razbio Perkinsa i priče po kojima ovaj sam po sebi donosi čvrstinu pod košem. Očito sve one batine koje mu je Perk udijelio u zadnja dva dvoboja regularne sezone nisu čovjeka otjerala od koša, već upravo suprotno. Nene je ulazio kako je htio, zakucavao i s desnom i s lijevom rukom, solidno kontrolirao obrambeni skok i bio prvi igrač svoje momčadi. Kada se primio za koljeno, George Karl je vjerojatno bio na rubu plača, ali se Brazilac ipak vratio. Biti će zanimljivo vidjeti može li Nene odigrati ovako do kraja serije. On i Kenyon Martin, koji je uz sve ostalo i dosta dobro razigravao momčad, čine Denver kompletnom momčadi.

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno ako se barem malo ne zaustave, odnosno barem uspore, Durant i Westbrook.

WEEKLY PICK’N’ROLL

MVP NAKON POLA SEZONE JE…

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ”The Guru Of Go” i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D’Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D’Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt – Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa – od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi “Eastern Promises“, čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo – u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put – ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

KNICKS

”I’m a history guy. I’m trying to find my original culture, and I’m very spiritual. This trip to Israel has helped me find my original culture.Wearing a Yarmulke, celebrating Shabbat, not going to eat on Yom Kippur it’s now a part of my culture, it’s going to be a part of my lifestyle, and it’s going to be a part of my family’s lifestyle. I’m totally into it, and I feel that my spirituality is connected to it.”
– Amareh Stoudemireberg

SCORE: 36-46
PRVIH 5: Felton, Chandler, Galinari, Stoudemire, Turiaf
5 ZA KRAJ: Felton, Azubuike, Galinari, Randolph, Stoudemire
MVP: Spike Lee
LVP: Wilson Chandler

Ja ovoj momčadi jednostavno ne vjerujem. Da, na papiru izgledaju možda i bolje od većine ovih osrednjih/loših ekipa na Istoku. Ali, na igraju obranu. Nemaju skok, osim ako ne mislite da Ronnie Turiaf može biti startni centar i nositi ih u tom segmentu igre cijelu tekmu. Ne vjerujem njihovom treneru koji je dokazao da je obični gubitnik ako Nash nije u blizini, nesklon ikakvim prilagodbama. Nije spreman suočiti se s vlastitim limitima, a znamo da takvi muškarci jednostavno nisu pravi muškarci.

Ne vjerujem njihovoj superzvijezdi. Amare će imati sjajne brojke i uživat će kao showman (prihvaćanje židovstva prvi je dokaz). Uopće neću spominjati njegova koljena, vid i ostale zdravstvene probleme (btw, Amare je valjda jedini čovjek u NBA čiji je ugovor odbilo osigurati ijedno osiguravajuće društvo, mislim da to sve govori i o potencijalu da odigra kompletnu sezonu, a i o Knicksima i rizicima kojima se uporno izlažu na tom financijskom planu). Mene samo zanima hoće li igrati pick ‘n’ roll subotom, sada kada je jedan od onih koji ne rolaju na šabat.

Ne vjerujem ni Feltonu kao novom organizatoru (od solidnog all-round igrača koji u ničemu nije dobar ali je ok u svemu, sada postaje čovjek sa svim ovlastima u napadu što će mu izbiti iz ruku dobre strane poput obrane, a naglasiti loše poput užasne selekcije šuta i slabe realizacije). Ne vjerujem ni Randolphu koji do sada nije ničim opravdao toliku vjeru u njegov talent, a ni Galinariu koji je najobičniji mini Bargnani s leđima starca.

Run and gun u New Yorku zvuči dobro, možda će čak i izgledati dobro. Uz malo sreće možda donese i rezultat, odnosno plasman u playoff. Ali, ja jednostavno ne pušim priču o Knicksima koji su puno bolji od lanjskih. Ovo je ista momčad, ako ne i gora jer Amare nije šljaker i sjajan momak s kojim bi rado popio pivo nakon hakla poput Davida Leea.

Najveći razlog zašto ne vjerujem ovoj momčadi je taj što nema šutera na rosteru. Cijela poanta D’Antonievog sistema je otvoreni vanjski šut nakon brzog udara, ali tko će ovdje redovno zabijati svoje trice? Njihovi bekovi i krila su Wilson Chandler, Toney Douglas i Kelenna Azubike, dokazano osrednje šuterske opcije, a dovođenje jednog Rogera Masona koji je lani potpuno podbacio u Spursima, definitivno može biti vijest samo u New Yorku. Da je neki drugi klub dovođenjem Masona pokušao riješiti pitanje šuterskog specijalca, svi bi mu se izrugivali. Ovako, to je skroz cool, jer New York je tako cool.

Međutim, New York nije cool. Osim ako ne volite buljiti u obećanja na papiru i neostvarene planove. I stoga ovdje idem kontra popularnog mišljenja (iako nisam imao muda staviti ih niže od 9. mjesta), smatram da će Knicksi biti jednako loši kao što su bili i da će se u borbi za playoff naći samo zato što ima još lošijih momčadi, a ne zato što su napravili revolucionarne pomake naprijed.

Postavimo još nekoliko pitanja? Tko je back-up Feltonu? Da li je taj mali Douglas stvarno tako dobar da praktički preuzme rolu šestog igrača? Tko su zamjene startnim krilima? Rotirat će se postojeće opcije, iz ultra visoke postave s Galinariem ili čak Randolphom na trojki do ultra niske s Amareom na petici, ali da li će D’Antoni opet morati posegnuti za kratkom rotacijom kao u danima Sunsa? Rus Mozgov navodno ima super meku ruku i bit će odlična pick ‘n’ pop opcija. Super, ali može li skočiti i gurati se pod košem?

Za kraj samo mogu citirati dobrog starog Le Batarda: ”New York, welcome to another decade of irrelevance”.

I ne, ne mislim da vam i Carmelo može pomoći.

PHOENIX

SUNS

Njihov lanjski rezultat, realno gledajući, nadmašio je očekivanja i najvećih optimista. To finale Zapada s onakvim rosterom i ekipom koja je u konstantnom padu već par sezona, usporilo je neizbježni rebuilding barem na sezonu. Umjesto rezanja troškova stvarani su novi, sve kako bi se održao privid konkurentnosti. Ali, sve se to odnosi uglavnom na parket jer rebuilding uprave je bio potpun.

Otišao je GM Steve Kerr, čovjek koji će ostati upamćen po eutanaziji starih Sunsa dovođenjem Shaqa u petorku i Terrya Portera na klupu. I Shaq i Porter su klub napustili u ekspresnom roku te je bilo samo pitanje dana kada će i Kerr za njima. On je lani ionako uživao plodove rada trenera Gentrya koji se vratio korijenima, sam samcat stvorivši rezultat čime je stekao poptuno povjerenje vlasnika Roberta Sarvera.

Prepoznavši Gentryev rad, Sarver mu je ovo ljeto dao odriješene ruke za izbor igrača, dok je sam u isto vrijeme tražio nasljednike Kerru u ulozi GM-a. Prvi potez bio mu je imenovati bivšeg igračkog agenta Lona Babbya za novog direktora momčadi i čovjeka prvenstveno zaduženog za financije. Talentom će se pak baviti Lance Blanks, anonimus koji je do jučer bio jedan od asistenata bivšeg GM-a Cavsa Dannya Ferrya.

Usprkos tome što će Blanks nositi titulu GM-a, Babby i Gentry će očito biti ljudi od Sarverova povjerenja. Babby je inače bio dugogodišnji agent Granta Hilla koji je sezonu ranije pristao ostati u Sunsima još dvije sezone za siću prema onome što mu je nudio jedan New York, oduševljen organizacijom kluba i svojom ulogom u njemu. Sad, nije da impliciram nekakve tajne dogovore i slično (kladim se u Davora i Dragu da je Hill budući kadar za neku od pozicija u upravi), ali zar nije malo simptomatično što se ubrzo nakon Babbya u Arizonu doselio i Hedo Turkoglu, također njegov sada već bivši klijent?

Možda je sve samo slučajnost, Sarver tvrdi da su svi tradeovi ovoga ljeta prvenstveno rezultat odluka njega i Gentrya, bez uplitanja sa strane. Ako je tako, mora se priznati da nisu previše pomogli svome direktoru – Turkogluov ugovor visit će im kao kamen oko vrata idućih godina dok se budu pokušali reorganizirati u pogledu igračkog talenta.

Kako god, Hedo je sada novi lider, zamjena za u New York odbjeglog Amarea (kojega nisu htjeli potpisati bez određenih klauzula u ugovoru koje bi ih oslododile dijela obveza u slučaju da Amare zbog raznih ozljeda opet propusti velik dio utakmica). Da bi doveli Turkoglua u Toronto su poslali Barbosu, koji se tako opet spojio s čovjekom koji ga je doveo u Phoenix, Brianom Colangelom. Ovaj trade me opet tjera da se pitam – rade li ovi ljudi posao vođeni nekakvim podacima ili golim emocijama?

Zatim je doveden Warrick kao loša kopija Amarea, a iz Grčke je stigao Childress i to za enorman ugovor kojega je, barem po meni, suludo dati igraču koji je u najboljem slučaju materijal za solidnog šestog igrača. Sad, momčadi koje ovako drastično nadmaše očekivanja u jednoj sezoni obično iduće padnu na nešto realniju razinu. Za očekivati je tako da Sunsi s 54 dođu na recimo 44 pobjede. Međutim, kada još dodaš taj pad s Amarea na Warricka, ispada da bi konačni score mogao biti i niži.

Dovevši ovakav profil igrača Sunsi su očito odlučili potpuno zanemariti obranu. I iako Gentry djeluje kao čovjek koji je pronašao formulu da ”7 sekundi ili manje” napravi još bržima, činjenica je kako je ova momčad u duši tipični Nelliev smallball projekt. 4 beka i jedan visoki po potrebi. Na kraju krajeva, jedini način da svi vide dovoljno minuta je ako gurneš Hedu, Childressa, Dudleya ili Richardsona na četvorku dobar dio vremena. Rookie Lawal, čiji izbor u drugoj rundi drafta je bio zadnji Kerrov potez, stilom igre ionako je jedina prava četvorka na rosteru, a obzirom na važnost šutera i igrača sposobnih stvoriti probleme obranama u ovom sistemu, teško da ćemo ga se previše nagledati u rotaciji.

DIAMONDBACKS

D-backsi, kako ih od milja zovu u Arizoni, su relativno svježa franšiza – priključili su se ligi 1998. zajedno s Tampa Bayom. I dok je Tampa prošla svoj put od dna do vrha tipičan za sve ekspanzijske momčadi, D-backsi su već u svojoj trećoj sezoni osvojili naslov Prvaka.

Naime, vlasnici nisu štedili na ničemu, nakrcali su momčad provjerenim veteranima do te mjere da su im prva dva pitchera u godini osvajanja naslova bila dva najbolja pitchera ’90-ih – Randy Johnson (u 22 godine dugoj karijeri – umirovio se tek početkom ove sezone u 46-oj godini – postavio je mnogobrojne rekorde i upisao se gotovo u svaku zamislivu povijesnu statistiku) i Curt Schilling (kasnije odveo i Red Soxe do dva naslova, a prije toga je skoro cijele ’90-e proveo u Philliesima gdje se također upisao u sve moguće knjige rekorda).

Složiti takvu momčad bilo je nemoguće bez ogromnih ulaganja, a pokazalo se da Arizona nije New York, niti da se može postati Yankeesima preko noći. Dugovi su se samo gomilali, momčad nije ni izbliza pokrivala troškove, a to je dovelo do rasprodaje svih igrača i novih vlasnika koji su s vremenom klub spustili do današnjeg budžeta, jednoga od najnižih u ligi.

Naravno, ostavši bez novca, momčad je ubrzo potonula na dno gdje se nalazi i danas. Bez izgrađenog sistema i konstantnog priljeva novih, kvalitetnih igrača, Arizona je postala osuđena na prolaznike što je rezultiralo nekim katastrofalnim sezonama. 2007. su nakratko bljesnuli izborivši playoff, ali već iduće sezone opet su se vratili na gubitničke staze.

Početkom ove godine pričalo se o pomaku na bolje (naime, na rosteru se i dalje nalazi dobar dio igrača koji su prije nekoliko godina izborili playoff), ali podbacio je novi nositelj igre, tijekom ovih gubitničkih sezona iz Oaklanda doveden Dan Haren. Haren je trebao biti novo lice franšize koje će Arizonu dignuti s dna, ali ubrzo se i on stopio sa sivilom.

Njegov problem nije talent već previše grešaka koje u ovakvoj momčadi i na ovakvom stadionu još više dolaze do izražaja. Naime, Arizona je svoje igrače slagala samo po jednom atributu – snazi udarca – a ne raznovrsnosti u igri, što pitchera ostavlja bez podrške obrane koja može uhvatiti dobar dio lopti i izbaciti ponekog trkača. Također, park ove momčadi je jedan od najkraćih u ligi i rađen je specijalno kako bi publika imala prilike gledati home run za home runom, što opet ne pomaže ni pitcheru (ovdje je u startu poklonjen poen nešto što bi negdje drugdje bila visoka lopta koja bi završila u rukavici obrambenog igrača u polju), niti igračima (kako hvatati lopte koje lete izvan igrališta).

Haren je tako nedavno poslan u Los Angeles, čime je budžet za ubuduće dodatno smanjen, a to je ujedno i jedini plus ove godine. Naime, njihovi preostali pitcheri su redom veterani iza kojih su odavno najbolji dani, a jedina dva mlada startera su upitnog potencijala – Kennedy je ove sezone i previše puta dobio po sebi da bi ga smatrali ozbiljnim samo na račun raznovrsnih lopti koje ima na repertoaru, a Hudson iza sebe ima tek par solidnih nastupa te je prerano proglasiti ga budućnošću kluba.

Catcher Montero najveća im je zvijezda, rijetkost je da su igrači na toj poziciji tako dobri u napadu, a cijela postava oko baza puna je solidnih igrača u naponu snage koji pate od maloprije spomenute jednodimenzionalnosti. Zamahuju na svaku lopticu kako bi zabili home run, umjesto da se koncentriraju na dolazak do baze. Drew, Johnson, LaRoche, Reynolds – svi su u stanju opaliti lopticu i to je sve. Nema obrambenih reakcija, nema preciznosti, nema osvojenih poena na bilo koji drugi način. Slična je i vanjska trojka, s tim da su u njoj barem dva mlada igrača koji imaju potencijala postati nešto više od revolveraša, Parra i Upton (treći vanjski igrač Young veteran je u rangu ranije nabrojane četvorke).

Naravno da momčad koja za dogodine praktički nema spremno ni jedno pitchersko rješenje nije lako uzeti ozbiljno, ali uspiju li preko zime pronaći dva-tri veterana koja bi mogla odraditi posao lidera kao što su to već jednom napravili Johnson i Schilling, u ovom napadačkom dijelu i dalje ima dovoljno vatre barem da se suprostave svima na svom stadionu. Međutim, šanse za nečim takvim na ovakvom tržištu su minimalne, osim ako se ne misle opet baciti u dugove. Stoga, ne računajte na njih u dogledno vrijeme, dok se klub ne razvije iz ovog pretpotopnog načina razmišljanja u nešto modernijem smjeru.

THE ROSTER OF THREE

Seven Seconds Or Less (Jack McCallum, 2007.)

Ako je Halberstam najveći sportski pisac ikada, onda dobri McCallum sa Sports Illustrateda definitivno puca na drugu poziciju. Nažalost, usprkos svim naporima nikako da nabavim njegovu knjigu o Boston Celticsima iz 1990. (cijene koje tipovi nabijaju po netu su smiješne, radije čekam eventualno reizdanje), ali zato ovu o Sunsima znam napamet. Svako ljeto odvojim jedno popodne da je iznova listam i guštam u zgodama Stevea, Matrixa, braće D’Antoni, Borisa, Barbose, Housea i posebice u ukazanju Tima Thomasa. Nezaboravna knjiga za nezaboravnu sezonu momčadi koja je spasila NBA.

Anvil! The Story Of Anvil (Sacha Gervasi, 2008.)

Iako se vodi kao dokumentarac o legendarnom heavy metal bendu koji nikada nije uspio kultni status pretočiti u nešto opipljivije, za mene je ovo najživotniji, najemotivniji i najljepši komad filmske vrpce kojega sam vidio u zadnjih par godina. Suze i smijeh miješaju se u ovoj priči o prijateljstvu i upornosti koja debelo nadilazi okvire žanra. Ovo je jednostavno remek-djelo i ako ga još niste pogledali učinite to odmah.

Everest (Eva Braun, 2001.)

Vrhunac stvaralaštva još jednog u nizu genijalnih rock bendova koji su zadnjih godina dolazili s prostora bivše države. Koliko je dobra ova nova scena najbolje govori baš to što jedan ovakav u principu ljigavi brit-pop bend sklon svaki pjesmuljak nakititi orkestracijama – rastura. Možda se ne radi o ničem revolucionarnom na globalnom planu, ali kombinacija zaraznih melodija i tekstova koji se nakon par slušanja uvuku u glavu je lokalno neodoljiva.

NEW YORK

KNICKS

Treba biti pošten i reći – Knicksi su mogli i gore potrošiti sav onaj novac koji im je ostao nakon što se nitko osim Amarea nije odazvao na zov Velike Jabuke. Opet, treba biti pošten i reći da su ovo i dalje Knicksi, ista disfunkcionalna franšiza kao i svih ovih godina. Od vlasnika Jamesa Dolana, prototipa nesposobnog sina razmetnog koji ne zna drugo nego rasipati obiteljsko bogatstvo, preko GM-a Donniea Walsha, koji se na najvažnijem sastanku godine (mislim, cijeli smisao njegovog postojanja zadnje dvije sezone vrti se oko toga da pripremi momčad za dovođenje Jamesa) pojavio u kolicima jer je pred raspadom od starosti, do Mikea D’Antonia, koji lagano postaje parodija samog sebe dok uporno pokušava ponoviti čaroliju iz Phoenixa bez igrača koje je imao u Phoenixu – ova franšiza je u groznom stanju.

Roster je nešto bolji nego što je bio prošle sezone, ali ne toliko bolji od onoga kojega je nova uprava zatekla prije nego je krenula sve raspustiti, rasprodati i razdijeliti ne bi li stvorila nadu bez pokrića. Doduše, barem je izbjegnut klasični NY potez – natrpavanje rostera preskupim i isluženim igračima. Što znači da će i dogodine Knicksi imati barem zdravo stanje na salary capu koje im garantira dovođenje ponekog slobodnog igrača. Međutim, kraj svih pluseva i minusa, najveću istinu rekao je Dan Le Batard kada je uzviknuo:

”New York, welcome to another decade of irrelevance.”

Ako niste od onih koje zanimaju ove ”pioniri maleni” priče o budućim novim super-frendačima koji će se okupiti u New Yorku po uzoru na Nazgule u Miamiu (Carmelo + CP3 + Amare), već vas zanima prvenstveno realnost, onda vam je jasno da Knicksi ni ove godine neće biti pretjerano uspješni (ako pak pišete za ESPN, onda podržavate tezu da su upravo oni osma playoff momčad na Istoku samo zato da bi zadovoljili prosjećnog posjetitelja vašeg sajta).

Zašto i dalje lutrija? Prvi razlog je Amare. Nakon svih ozljeda i nakon što smo se svi itekako dobro upoznali s njegovim problemima u shvaćanju košarke, očekivati od Amarea da nosi jednu momčad malo je blesavo. Plus, cijela ova situacija s dolaskom krilnog centra čija se igra bazira na eksplozivnosti iz Phoenixa u New York malo previše podsjeća na onu priču s McDyessom. Hej, ne kažem da neće biti zanimljivo promatrati kako će se jednoga dana Amare prilagoditi starim danima, ali sada dok se još smatra superstarom stvari neće biti toliko zabavne. Uostalom, Dyce je barem uvijek bio sjajan skakač tako da je imao što pružiti kada je spao na ulogu šutera s poludistance.

Nego, da ne lutam previše, Amare je cijelu karijeru igrao pick n roll s Nashom, a sutra će mu partner biti Ray Felton. Gospodin osrednji, solidan u svemu, sjajan u ničemu. Cijela ova situacija čak ima i ironični potencijal – Felton se iskazao kao vrlo dobar obrambeni igrač, a dolaskom u New York taj segment njegove igre postaje nebitan. Što se napada tiče, imat će prilike nabijati statistiku, ali te napuhane brojke neće značiti ništa jer učinak će biti isti. Osrednji, samo s više lopti i slobode.

Puno bolji potez bio je trade s Warriorsima. Iako bih ja osobno radije ostavio Leea, ljubimca publike, umjesto da ga mjenjam atraktivnijim ali sličnim Amareom (ni jedan ni drugi ne igraju obranu, s tim da Lee ipak skače za svakom loptom u blizini), ovo što su dobili za njega sasvim je pristojan povrat. Azubuike i Turiaf donose živa tjela na klupu koja do jučer nije ni postojala, a Randolph se i dalje vodi kao potencijalni all-round monstrum. Tko zna, možda je baš on najveći dobitak Knicksa ovoga ljeta, igrač koji bi u ovom sistemu i s pravom minutažom konačno mogao pokazati dio talenta o kojem se priča već godinama.

Za popunu rostera Knicksi su potpisali mladog i nedraftiranog ruskog balvana Mozgova (po onome što se sjećam iz reprezentacije radi se o pravom centru bez previše vještine ali pokretnom usprkos impozantnoj masi i visini) te od Spursa odbačenog veterana Masona (njegovih 15 minuta je prošlo, čemu je zorni dokaz lanjska sezona, nebitan potez). Kad potpišu rookiea Rautinsa (za kojega iskreno sumnjam da bi uspio i u nekom boljem Euroligaškom klubu), imat će 13 igrača na rosteru (15 ako potpišu i druga dva rookiea izabrana u drugoj rundi, Fieldsa i Jordana), nekoliko zanimljivih napadačkih opcija i potpuni izostanak ikakvog obrambenog potencijala.

Drugim riječima, toliko priče i toliko kombinacija, toliko darovanih pickova, da bi se dobila ista momčad kao i do sada. Mogu mediji spinati ovu situaciju koliko hoće, pretvarati se da je bolje biti osmi nego zadnji, ali činjenice jasno govore – Knicksi su opet zeznuli. I da, čak nema ni potrebe da uključimo Isaiaha Thomasa u ovu priču. Makar Dolan zadnjih dana misli da ima.

Što ono reče Le Batard?

YANKEES

Do sada bez premca franšiza koja je najviše puta spomenuta u ovim postovima. S razlogom, jer Yankeesi jesu baseball. U cijeloj igri sve je podređeno njima i njihovom bogatom vlasniku (nedavno preminuli George Steinbrenner, poznat i kao šef Georgea Costanze, imao je samo jednu želju prije smrti – da njegovi nasljednici i dalje ne štede ni centa kad su Yankeesi u pitanju). Naime, MLB je jedina američka profi liga toliko zastarjela da i dalje nema salary cap, već funkcionira po principu na koji smo mi u Europi, nažalost, odavno navikli – najbogatiji kupuju sve što im treba bez da postoje ikakva pravila koja bi im to otežala.

Obzirom na to kako u baseballu svi drže do povijesnih vrijednosti, o eventualnom salary capu se i ne priča (srećom, priče o potrebi uvođenja snimaka po uzoru na ostale lige sve su glasnije, jer sudci u baseballu su veći kriminalci čak i od nogometnih), ali je ipak uveden porez na luksuz, kako bi se donekle odvratilo bogatije klubove od pretjerivanja. Naravno, na kraju je ispalo da je taj porez opet samo pomogao Yankeesima. Naime, granica je postavljena dovoljno visoko da je većina klubova ionako nikad ne bi prešla, a neki, poput Bostona, su smanjili budžet ne bi li izbjegli plaćanje penala.

Yankeesi nemaju takvih briga te uredno svake godine plaćaju porez na luksuz, često i kao jedini klub (do sada je od svih prikupljenih dolara ”samo” 95 % došlo od njih). Zanimljivo, prikupljeni novac se ne raspodjeljuje ostalim klubovima koji ne plaćaju porez, kako to radi NBA, već ostaje ligi za njene potrebe. Dakle, ispada da Yankeesi godišnje ligi plaćaju na desetke milja ligi te nije ni čudo da na kraju dana ona postoji ponajviše zbog njih.

Međutim, kako je zadnjih godina koncept moneyballa (spominjan u postu o Oakland Athleticsima) sve više uhvatio maha u ligi, sve manje momčadi gubi vrijeme razbijajući glavu oko Yankeesa i njihova Imperija, te se koncentriraju na pobjeđivanje. Trenutni najbolji primjer su Tampa Bay Raysi, momčad s jednim od najmanjih budžeta u ligi, koja se svake godine ravnopravno bori s Yankeesima i Red Soxima u bolesno moćnoj diviziji iz koje će maksimalno dvije momčadi vidjeti playoff.

Raysi ne preplaćuju igrače već ih stvaraju, a to je politika koju su danas preuzele gotovo sve ekipe osim Yankeesa. Oni svoje talente uglavnom podijele uokolo prije vremena koristeći ih u razno raznim tradeovima kojima u klub dovode zvijezde u naponu snage. Tako se već priča kako će dogodine najboljih igrač Raysa, Carl Crawford, preći u Yankeese za ugovor težak negdje oko 20 milja po sezoni (trenutno zarađuje 10, što je maksimum u momčadi Tampe) a Raysi se uopće ne brinu zbog toga jer u nižim ligama već imaju igrača koji samo čeka da ga se pozove i koji će dobrim dijelom nadoknaditi Crawfordov učinak. Yankeesi će pak imati tek još jednu zvijezdu koja ionako može samo nekoliko puta tijekom utakmice izaći udarati. Sad, ako se pitate kako to da momčad s rotacijom sastavljenom od najboljih igrača nije u stanju zabiti najviše poena svaku večer, odgovor je jednostavan. Forma i ozljede uvijek igraju ulogu, ali razlog zašto Yankeesi ne mogu kupiti prvenstvno je taj što nemaju najbolje pitchere. Plus, za razliku od udarača, pitcheri uglavnom osciliraju od sezone do sezone (osim onih desetak stvarno največih) te nikada ne znaš sa sigurnošću kakvu će tko godinu odigrati.

Prošle godine osvojili su naslov jer je njihov as Sabathia (brat blizanac Pervanovog Antimona) imao sjajan playoff, te zato što su skupi veterani Pettitte i Burnett igrali baseball života kada je bilo najpotrebnije. Za ovu sezonu pojačali su rotaciju još jednim iskusnim pitcherom, Vasquezom (samo ova 4 igrača koštaju više nego što trećina MLB ekipa potroši na cijeli roster od 25 ljudi), a ulogu petog startera rezervirali su za konačno jedan vlastiti talent, Phila Hughesa, koji je odigrao iznad svih očekivanja te će već dogodine biti broj dva iza Sabathie.

Njihova klupa također košta kao budžet nesretnih Pittsburgh Piratesa, od čega većina otpada na legendu kluba Mariana Riveru (možda najvećeg closera u povijesti) te nedavno dovedenog Kerrya Wooda, još jednog legendarnog veterana koji bi trebao poslužiti za osmu devetinu, prije nego Rivera zaključi stvar. Wood je doveden jer igrač koji inače obavlja zadatak prvog prije closera, Chamberlain, ove sezone nije pretjerano pouzdan a i zato što si Yankeesi mogu dozvoliti trošak od deset milja usred sezone bez ozbiljnijeg razloga.

Što se tiče udarača, tu sve vrvi od zvjezdanih imena. Valjda jedina dva baseball igrača koji su totalni mainstream te za koje zna svatko tko je jednom surfao internetom nalaze se na ovom rosteru – Derek Jeter i Alex Rodriguez. Jeter je apsolutna ikona kluba ne samo zato što je dijete kluba već zato što je i rođen u Jerseyu, dakle lokalni klinac. A-Rod je pak poznat po tome što je najskuplji igrač u baseballu, s gažom u rangu budžeta – a koga drugoga nego opet – nesretnih Piratesa.

Jedini problem? Njihova imena su možda zvjezdana, ali ne i igra, jer danas su to dva veterana koji i dalje daju sve od sebe, ali to više nije dovoljno da bi se opravdala sva ta strka oko njih. Yankeese drži širina rotacije, od catchera Posade do petog s klupe svi su u stanju ostvariti fantastične brojke. Ove sezone nose ih prije svih mladi infielder Cano, koji je i lani bio solidan ali ove godine je jednostavno eksplodirao, te još mlađi Gardner, koji je tek ove sezone dobio priliku. Zanimljivo je što su obojica proizašla iz njihova sistema i što ih čak ni Yankeesi nisu tretirali kao vrhunski materijal. Što dovoljno govori o tome koliko u ovakvom sportu nema smisla preplaćivati ikoga.

Dva najveća razočaranja su skupo plaćena pridošlica iz Detroita, Curtis Granderson, koji je lani imao jednu od najboljih sezona među vanjskim igračima u cijeloj ligi (što pak govori o tome koliko nema smisla preplatiti nekoga nakon jedne vrhunske sezone), te nominalno treća napadačka zvijezda momčadi Mark Teixeira, koji je od jednog od najubojitih igrača lanjske ekipa ove godine sveden na preskupog promatrača. Tu je još i odlični all-round Swisher, a krajem prijelaznog roka dovedena su još dva veterana da pojačaju rotaciju, Kearns iz Indiansa te Berkman iz Houstona (Berkman je nekada bio zvijezda u Houstonu, kapetan i legenda, a danas je tu tek da uskoči u ulogu dežurnog udarača).

Kako god okrenuli, Yankeesi su puni k’o brod i imaju priliku osvojiti još jedan naslov, a najveći protivnici bit će im Tampa (Boston je ove godine, izgleda, otpao u trci ove tri ekipe za dvjema playoff pozicijama) i Philadelphia. Minnesota možda može pratiti ovu trojku napadom, ali ne i obranom, dok su ostale momčadi koje su u trci za doigravanjem (Texas, Atlanta, St. Louis, a posebice San Diego i Cincinatti) ipak previše limitirane.

Proradi li na mjesec dana npr. Teixeira, te budu li veterani Pettitte i Burnett zdravi i u pristojnoj formi, New York je prvi favorit. Međutim, ne bude li sve po planu, šansu će imati netko drugi. I u tome je ljepota cijelog natjecanja, da usprkos svim milijunima i svom talentu, Yankeesi ipak nisu neranjivi. Ne zvuči kao neka utješna stvar, ali kada si MLB franšiza koja se ne zove New York Yankees, to je sve što imaš. Srećom po ostale, dok god Yankeesi ne skuže da treba kupiti 5 najboljih mladih startnih pitchera, bit će više godina u kojima će drugi imati šansu nego onih u kojima neće. Uostalom, u 97 sezona postojanja, Yankeesi su naslov osvojili ”samo” 27 puta.

THE ROSTER OF THREE

77 (Talking Heads, 1977.)

Nikad mi nije bilo jasno zašto se toliko buke diže oko kasnijih albuma Talking Headsa, posebice oko solo karijere Davida Byrnea, dok se ovo čudo od ploče uglavnom zanemaruje. Je, definitivno je više seksi eksperimentirati s raznim stilovima i imati Enoa za producenta, ali to ti dođe kao da cijelo vrijeme vrtiš neke kompilicirane akcije u kojima se igrači 20 sekundi non-stop križaju a da to nema nikakvog učinka na posljednje 4 sekunde u kojima će netko postaviti blok nakon kojega slijedi ili šut ili asist. Prvi album jednog od najvećih New Yorkških bendova od početka do kraja niže takve jednostavne akcije, punk-rock s osjećajem za ritam i novovalnu estetiku koja pak ni trenutka ne baca sjenu na srž svega – pop glazbu s rock n roll dušom. Volim ja sve albume Talking Headsa, ali samo ovaj volim više od Talking Headsa samih, ako kužite što hoću reći.

End Of The Century (Jim Fields, Michael Gramaglia, 2003.)

Ultimativna priča o Ramonesima, od početka do doslovnog kraja (Johnny je umro nedugo nakon što je dokumentarac završen). Zanimljivo je da su autori materijal prikupljali čak deset godina, prilikom kojih su snimili gomile razgovora i originalnog materijala, namjeravajući ga završiti prilikom prvog umirovljenja grupe, 1998., da bi ih period u kojem su jedan za drugim umrli Joey, Dee Dee i Johnny konačno natjerao da projekt privedu kraju. Obzirom na gomile razgovora s Ramonesima i goli dokumentaristički stil, film je ovo prvenstveno za fanove koji žele izblizu vidjeti svoje junake, nikako za slučajnog prolaznika željnog zabavnog i ujedno poučnog materijala smještenog u širi kontekst. Kakav kontekst, sve je ionako – one, two, three, four.

Life On The Run (Bill Bradley, 1976.)

David Halberstam je najveći pisac koji je ikada pisao o sportu, tu nema dvojbe. Njegove knjige o Blazersima i Bullsima klasici su ne samo zbog košarkaških tema, već zbog njegovog talenta da prikaže svaki lik i svaki trenutak kao stvarne, potresne i bitne. Zamislite sad kako bi bilo da je Halberstam bio insider, ne novinar nego npr. košarkaš, kakve bi to tek priče bile? Jeste li? Ako ne možete jer vam se čini predobro da bi bilo moguće, ne morate se truditi. Jer ovaj knjiga je točno to. Prekrasni komad literature, krcat životom, razmišljanjima, sitnicama i emocijama. Bradley je bio krilo u šampionskoj generaciji Knicksa, kasnije senator s predsjedničkim ambicijama. Ovdje opisuje jedan kratki period u sezoni nakon drugog naslova, period u kojem Frazieru, Jacksonu, Lucasu, Reedu i svim ostalim legendama postaje jasno da su dani ponosa i slave iza njih. Klasik.

BATMAN MANDRAK FANTOM

Smiriti me neces ni tim sjajnim dijamantom
Jer prijatelji moji jesu Batman, Mandrak, Fantom !

Hoće li Pat Riley ovo pjevati Jacksonovom bimbi (naime, taj sjajni dijamant u stihu odnosi se na prsten specijalno napravljen da obujmi Philovo spolovilo) za nekih 6 sati? Tko se boji tvoga prstenja kada su tu Batman (Wade), Mandrak (Bosh – ipak je Mandrak najmanje cool) i Fantom (doduše, možda je Bosh bolja opcija za Fantoma od Jamesa, jer s onim purpurnim trikoićem Fantom je nekako ženskast).

Odmah na početku da odradim ovaj ne-košarkaški dio. Da, navit ću alarm noćas u tri sata, kao da je u pitanju playoff tekma. Dignut ću se i probati nekako pogledati taj jedan sat ničega/nečega. Ne toliko zato što me zanima gdje će LeBron, ne – to mogu saznati i nekoliko sati kasnije, nakon doručka i pozdrava suncu, uz toplu šalicu kave, zavaljen u svoju fotelju pred monitorom. Već samo zato što moram vidjeti kako će to izgledati. Mislim, kužite li vi da je ovo najveće dno na koje će i ESPN i LeBron ikada spustiti (a nije da je mala konkurencija dnovitih trenutaka – mislim da sam upravo i riječ izmislio, dnovito).

Najluđe od svega, sumnjam da i jedni i drugi imaju na umu kako su urnebesno komični. LeBron i ekipa ionako misle kako su svemogući (a na tome im ne možemo ni zamjeriti, sve im se nudi na pladnju pa tako i sat vremena udarnog programa), a ESPN-u je ionako samo do gledanosti. Sve je to u redu, iako mi je malo čak i jadno kako jedan sportaš postavlja uvjete tako moćnoj korporaciji. Ali hej, oni su ga i stvorili zar ne?

Mislim, sumnjam da su LBJ i ekipa oko njega, sve redom prijatelji iz školskih dana od početka imali ovakav plan. Ali s vremenom, kada su skužili da i sportsko novinarstvo u biti nije ništa drugo nego jedan oblik žutog novinarstva, te da se samo žutilo prodaje, zaigrali su igru s namjerom da jednog običnog đikana pretvore u Globalnu Đikonu. Definitivno su u svemu tome zaplivali na jednoj razini kojoj nisu dorasli, što su pokazali svi propusti ovih godina (da spomenem samo onaj najbitniji – mislim, koliko dugo možete reklamirati nekoga kao najboljeg košarkaša na svijetu a da tip nije u stanju dobiti playoff seriju?).

Još tamo u doba dok je LBJ igrao Finale protiv Spursa, ovaj moment nije bio tako izražen, ali kako je vrijeme odmicalo očito su on i društvo počeli slagati cijelu priču koja kulminaciju ima noćas u spomenutom prijenosu. Čak mi je i simpatično da su uspijeli u tome bez pomoći svemoćnih korporacija i skupih savjetnika (iako, tko zna, možda se iza svega ipak krije nekakav vrhunski PR), ekipa iz kvarta koja je na koljena bacila zapadnu civilizaciju. Ludnica.

I ne, stvarno me nije briga gdje će Kralj na kraju otići. Kažem, nije me briga što će reći, niti mi se da secirati razloge zašto bi jedan scenarij imao više smisla od drugoga. Vrijeme je tržnice i normalno je da ljudi mijenjaju klubove. Onda poslije mi fanatici lijepo sjednemo i pričamo o tome kako će u novim sredinama funkcionirati. To je zakon. A to kako će to izvesti i zašto na ovaj način, kažem, to je prije svega vrhunski moment da se čovjek podsjeti u kakvom svijetu živi.

Mislim, noćas ćemo saznati koliko su LeBron i ekipa limitirani. Možda je izbor Jima Graya za voditelja (ja sam mislio da je taj tip odavno negdje u mirovini) namjeran, jer, kao, ipak se radi o čovjeku koji je odradio hrpu ekskluzivnih intervjua, posebice s Kobeom Bryantom, od onih vezanih uz optužbe za silovanje do prijetnji o odlasku iz Lakersa prilikom Kobeove slične avanture kao slobodnog igrača. Ja bih na njihovom mjestu Graya zvao samo ako imam problema sa spavanjem. Sad, možda je Bron fasciniran Kobeom i želi nadmašiti njegove ispade. Možda ne zna bolje, a možda je u pitanju interna šala. Ma ovo zadnje nije sigurno, bit će to toliko patetično da ću za svaki slučaj pripremiti kantu za riganje. Kvragu, ako bude previše dosadno vraćam se odmah u krevet. U biti, najprije ću zaspati u fotelj, zahvaljujući Jimu Grayu.

Ali, okvirno mislim ovo, u vezi LeBronove odluke i nastupa. Jedini način da donekle sačuva obraz nakon svih ovih sranja koja je odradio je da ostane u Clevelandu. S tim da bih ja osobno, da sam navijač Clevelanda, želio da ode jer je, prvo s ucjenama kluba, zatim s odbijanjem potpisa ugovora i sada s ovim cirkusom, uništio svaki normalni odnos koji je imao s navijačima.

Ali, kako nisam navijač Cavsa već NBA lige i u interesu mi je da svih 30 klubova bude donekle kompetitivno, smatram da je ostanak u Clevelandu jedino ispravan. Sve drugo samo će se nadovezati na sve ove loše stvari kojima nas je zatrpao zadnjih mjeseci – od očajnih partija u playoffu, do očajnih PR poteza i globalne đikanije kojom nas zabavlja. Hoću reći da ga uopće više neću moći ozbiljno smatrati košarkašem koji može osvojiti naslov već prelazi u onu skupinu predmeta sprdnje ili prezira, koji su vremenom, zasluženo ili nezasluženo postali Carter, Iverson i ostali.

S tim da je to doba sebičnosti i marketinga, koje je skoro upropastilo ligu, danas u LeBronu dobilo svog ultimativnog predstavnika. Iako smo mislili da je najgore iza nas i da je ova nova generacija vrijedna respekta, zaboravilo smo da respekt treba zaslužiti. A za to treba godina i godina prakse. Još nije kasno. Ali, kažem opet, ako izabere bilo koji drugi put osim Clevelanda bit će prekasno. Dok je u Cavsima, za mene će i dalje biti košarkaš koji sazrijeva i koji možda jednoga dana shvati što je potrebno za biti lider. Sve drugo obećave tek još jednu dugu, bolnu karijeru punu frustracija. Ozbiljno to mislim. Nitko nije takav talent da može samo tako nadići karakter.

A to je ono što imaš ili nemaš. Durant ga ima. Momak je jednostavno produžio sa svojim klubom, bez puno pompe. Zašto i ne bi, ljudi rade odličan posao da slože pobjedničku ekipu. Nitko ne može osporiti da su i u Clevelandu pokušavali isto. Zar to nije jedino važno? Dati sve od sebe? Zar nije važno biti dobar suigrač? Odan prijatelj? John Wooden srećom ne mora gledati što je postao sport koji je dobrim dijelom upravo on ustrojio svojim radom.

Dok James planira osvojiti svijet, znate što radi Durant? Gleda utakmice ljetne lige svoje momčadi. I kladim se da bi dao sve da može zaigrati u njima. Možda bi čak odbio snimati i jednosatni specijal da negdje zahakla. Vidite, zato me sve ovo skupa previše ne frustrira. Jer, postoji LBJ ali postoji i Durant. Samo treba izabrati stranu, ništa više. Zaboravite na idealno. Držite se svojih vrijednosti i zanemarite ono što vas frustrira.

Svi ljudi koje cijenim i s kojima pričam o ovoj temi misle isto. Svi ljudi koje cijenim u NBA ligi misle isto. Svi novinari koje pratim misle isto. Zanimljivo, senzacionalizmom se bave upravo oni nešto kreće pameti, koji nikada nisu u stanju složiti zanimljivo, originalno i dobro argumentirano mišljenje. Nije ni čudo da najviše minuta na ESPN-u ima jedan Broussard dok pravi novinari poput Steina ili Buchera miruju.

Čak se i Bill, inače sklon glupiranju, odmaknuo od cijele priče. Doduše, prije nekoliko sati izašla je i njegova kolumna, ipak treba prehraniti obitelj, ali odradio je to dobro. Praktički, njegova kolumna i sjajni osvrt Wojnarowskog su sve što čovjek treba pročitati da shvati što se događa. Ako je u stanju, naravno. Ako je Broussard, onda neka i dalje izvlači nepostojeće priče na račun neprovjerenih citata nebitnih izvora.

Uglavnom, od sutra će (nadam se) iza nas biti jedan od napornijih prijelaznih rokova ikada i tada se možemo vratiti u normalu. Razmišljanjima o igri i tome tko je bolji na parketu a ne u marketingu.

Dakle, tradeovi.

Riley je odradio očekivano, možda i iznad očekivanoga. Iako se vjerovatno i on malo usrao nakon što su zaredale priče o Chicagu (obitelj i djeca ipak nisu stvari s kojima se zajebava, tako da ne vjerujem baš da je Wade time htio samo skrenuti pažnju na sebe), ovakav scenarij ipak je odavno očekivan. Wade je na kraju sezone rekao da ostaje i da će pokušati sve da dovede barem još jednoga vrhunskog igrača u klub. Misija uspjela.

Bosh je najbolje rješenje na tržištu. LeBron mora imati loptu da bi iskoristio svoje talente, Wade također, tako da spoj njih dvojice ne bi nužno rezultirao maksimalnim učinkom (iako mi je glupo govoriti u prošlom vremenu obzirom da je stvarno sve moguće s Kraljem, pa tako i da uzme manje novca da zaigra u Miamiu – mislim, zar itko ima pojma što je tome čovjeku u glavi?). Boozer bi ipak bio preplaćeni nabijač brojki, Amare niti to (navodno je i sam Wade stavio veto na njegov dolazak, i to još tamo na kraju prijelaznog roka tijekom sezone kada je Steve Kerr opet bio nudio Amarea na sve strane).

Bosh je ubojitiji od ubojice, a to mišljenje temeljim prije svega na kilometraži. Boozer je svoje najbolje godine ostavio iza sebe, a i Amare iza sebe ima već toliku povijest bolesti da je uopće besmisleno uspoređivati ga s Boshem. Drugo, Bosh je sam samcat izborio svoju poziciju all-stara, dok su za karijere Amarea i Boozera dobrim dijelom zaslužni Nash i Williams. Ćovjek je vrhunski talent, tu nema spora.

Imamo i dosta dokaza da je Bosh poprilično mekan igrač, ali zar su Boozer i Amare oličenja čvrstoće? Pazite, govorimo o ovogodišnjoj ponudi, dakle tu nema rasprave da je Bosh definitivno nešto posebno među visokim igračima. Makar ne bio ništa više nego mlađa verzija Boozera (odličan šuter iz vana nakon povratne, solidan skakač kojemu treba prava petica iza leđa), ipak je – mlađa. Dovoljno.

Uglavnom, ne sumnjam da će s igračem Wadeovih kvaliteta odigrati najbolju sezonu karijere. Njihova igra dva na dva odlična je osnova za slagati momčad, i u biti tek nas sada čeka prava poslastica, treba pratiti kako će dobri stari Riley oko ovakvoga temelja složiti ostatak rostera (ne zaboravite da je samo on mogao izvesti ono što je napravio Heat 2006. – nitko od nas smrtnika nije očekivao da će Jason Williams, Gary Payton, Toine Walker i James Posey biti tako dobra pratnja Shaqu i Wadeu).

Wade i Bosh doduše tek trebaju dokazati da su najbolja 1-2 kombinacija u ligi. To su još uvijek Kobe i Gasol, ali Wade i Bosh definitivno imaju potencijal da ih prestignu. Kvragu, čak i stilovima igre liče jedni na druge – Wade je kompletna dvojka, all-round monstrum koji sam samcat može nositi momčad poput Kobea, dok je Bosh super-talentirani visoki igrač koji zna sve o košarci osim kako pobjeđivati. E, tu na scenu stupa Kobe/Wade i preuzima taj teret na sebe, s tim da će i Bosh vjerovatno, poput Gasola, iz svakoga poraza izađi jači. Ne zaboravite da smo još prije dvije sezone Gasola smatrali tetkicom. Tko mu to može reći danas nakon 67 skokova u napadu u sedmoj utakmici Finala?

Uglavnom, Riley ima svoga Kobea i Paua. Sad još samo treba negdje izmisliti Rona, Bynuma, Odoma, Fisha. I Blakea. Ono, želim reći da neće biti lako i neće biti ekspresno, ali i najteži put započinje prvim korakom. Miamiev prvi korak je poprilično velik, i to je ono najvažnije ovoga ljeta. Ovo je projekt, nikako nešto za jednokratnu upotrebu.

Još bih se malo zadržao na Boshu. Prvo, gomila izjava, i to njegovih a ne samo iz nekakvih anonimnih izvora, govorila je o tome kako Bosh želi maksimalnu lovu. I to iz dva razloga, kako bi nešto ostavio Raptorsima i kako bi nešto više dolara donio sebi. Oba razloga su razumna. Međutim, Raptorsi su očito bili spremni pristati na trade u Houston koji bi im donio nekoliko zanimljivih igrača, a Bosh je uporno odbijao svaku pomisao na povratak u Teksas. Mislim, stvarno me zanima zašto tip ne želi doma. Da li se ipak boji pritiska? Da li je to razlog zašto je pristao uz Wadea? Što je s onim pričama da želi svoju momčad?

Ispada da je Bosh ipak razumniji nego što smo mislili. Ili je totalni mekušac koji se nakon nekoliko večera s Wadeom prepustio struji, što samo potvrđuje teorije onih koji ga smatraju gubitnikom. Kakogod, bio razuman ili gubitnik, našao sa u najboljoj mogućoj situaciji. Očito da nema problema s tima da bude Robin Wadeovom Batmanu, a to je jedino bitno. Naravno, sada je idealan trenutak da spomenem fantastični Shaqov komentar na evenutalno udruživanje Bosha, Wadea i LeBrona u Miamiu. Naime, tko je u tom slučaju Robin? Shaq je to na svoj specifičan način lijepo rekao – Wade je Batman, James je Robin a Bosh je – Bat Girl.

I da, ako dođe u Miami LBJ je definitivno Robin. Kako se to uklapa u brand Globalne Đikone? Vladaš svijetom a nisi u stanju kontrolirati ni vlastitu momčad? Mislim, biti nasljednik Scottiea Pippena nije ni približno ravno kraljevskoj tituli.

Ispada da su jedini gubitnici u cijeloj ovoj situaciji Bullsi. Knicksi su ionako propalice, tako da dolazak Stoudemirea i ne-dolazak LeBrona ne znači previše (iako, kad čovjek dobro razmisli, za Đikonu jedino Velika Jabuka može biti dovoljno velika), osim što bolno podsjeća na dane kada je u NYC sletila jedna druga eksplozivna četvorka sklona ozljedama iza koje su bili najbolji dani i koja je također napustila Arizonu radi Gothama. Da, dobri stari McDyess je poput Amarea želi u New York bez obzira na sve, da bi na kraju postao tek jedna u nizu propalih investicija Knicksa u eri poslije Rileya i Ewinga.

Ali Bullsi, oni su se odrekli dobrog dijela momčadi ne bi li nekako napravili prostora za potpisati barem jednog slobodnog igrača (može li se ikako vratiti Kapetana Kirka i potencijalnog novog Ibaku?). Kako su im svi izgleda zbrisali (po meni su se od prvog dana trebali koncentrirati samo i isključivo na Bosha, koji im igrački savršeno odgovara, umjesto da plešu oko LBJ-a), ostao im je Boozer i to po poprilično povoljnim uvjetima (nije valjda pristao na manje samo da bi ostalo dovoljno i za LBJ-a? – odgovor na to i slična pitanja slijedi uskoro na ESRTL-u). Što nikako nije loše rješenje, ali kada pogledaš koliko su svih ovih godina igrača Bullsi uokolo posijali pripremajući se za ovaj trenutak (Sefolosha i Salmons dobro bi došli za zakrpati tu rupu na dvojci, posebice sada kada se i Ray Allen odlučio vratiti u Boston), definitivno ne možemo reći da su napravili posao. Odradili su taman za prolaznu ocjenu.

Kako je Utah Jazz nakon smrti Millera u štedljivom raspoloženju (otpustili Brewera, čekaju s Korverom i Matthewsom), sign & trade očito ne dolazi u obzir. Bolje po Bullse, u svakom slučaju, koji sada ostaju sa solidnom momčadi, spremni za korak naprijed. Boozer je, na kraju krajeva, upravo onakav igrač pod koševima kakvoga čekaju već godinama, netko tko može zabiti i rasteretiti vanjske igrače.

Znači, manje-više sve je ispalo očekivano, neke ekipe su se poboljšale, ali nije se desilo ništa revolucionarno. Hm. Obzirom na ovoliku dramu, cijela ova priča definitivno zaslužuje eksplozivan kraj. Kvragu, koliko god mi se to gadi priznati, James u Miamiu definitivno bi promijenio sve. Em bi se po prvi put dogodilo da tri tako mlada igrača odustanu od stalnog busanja u prsa kako bi igrala zajedno košarku. Em bi se svi odrekli novca (nije da ga nema dovoljno, ali malo je tko do sada ostavio na stolu 20-ak milja). U biti, ispada kako cijela ova priča oko Miamia donosi svima iskupljenje za sva maltretiranja koja su nam priuštili.

Baš zato nekako mislim da ništa od toga. Ne želim floridske Celticse, tri velikana koja to još nisu, okupljena oko svetog cilja. Ne želim ni LeBrona vjernog svome gradu kao što je to Durant. Ma ne želim da itko od njih ispadne pozitivac.

LeBron u New Yorku. E to ima smisla – budući najomraženiji košarkaš na svijetu u najarogantnijem gradu na svijetu. Kao stvoreni su jedno za drugo. Može, to je opcija za koju navijam. I još jedan dodatni razlog da se dignem u tri.

MAXIMUS FOR LIMITUS

Svi smo očekivali da će Kralj James biti taj koji će prvi potpisati novi ugovor nakon čega će se sve ostalo odigrati lančanom reakcijom. Pokazalo se pak da je prvi potez povukao Joe Johnson i time postavio nova pravila igre. Mjesecima se priča u prazno kako će Joe za LeBronom ili za naslovom ili za Wadeom, bla bla, a nitko nije uzeo u obzir činjenicu da Johnson ide za lovom. To je ona vječna priča – ako se glasa kao patka i hoda kao patka, onda je – patka. Joe je napustio Sunse, nekada momčad budućnosti, kako bi uzeo novac u Atlanti. Zašto bi itko očekivao da ostavi novac na stolu kako bi išao u New York? Ili kako bi možda osvojio naslov u nečijoj sjeni, iako je drugi razlog prelaska u Atlantu iz Sunsa bio i taj što je htio momčad samo za sebe?

Evo zašto je bilo očekivano da ostavi novac na stolu – zato jer je bilo logično pretpostaviti da ga neće ni biti. Osobno sam mislio da će se Hawksi okrenuti nekakvim promjenama i da ni u ludilu neće Johnsonu ponuditi maksimum, te ga na taj način natjerati da potraži utjehu u Chicagu ili New Yorku. Međutim, u Atlanti su se odlučili vjerovati kako je bolje imati vrabca u ruci nego goluba na grani – čemu slagati novu momčad kad već imaš na okupu četvrtu ekipu na Istoku te ti ostaje nada da će u idućih 3-4 sezone u nju na neki način sletiti taj jedan igrač koji će napraviti razliku. Hawksi imaju mlade krvi koje itakako obećava (Teague, od ove sezone i Crawford mlađi) ali njih dvoje u najboljem slučaju zamijenit će Bibbya i Crawforda starijeg. Taj igrač koji bi mogao napraviti razliku mora biti centar koji će stići u nekakvom sign’n’tradeu, obzirom da su pretrpani garantiranim ugovorima. Dok ga čekaju, ostaje im se samo nadati da će Johnson opravdati barem mali dio ugovora. Ja mu tu lovu ne bih dao nikada, ali razumijem da je strah od ponovnog pada na dno jači. Ima nešto smirujuće u osrednjosti. Ali, ima i nešto uznemirujuće u tome što je limitirani igrač kao Joe, granični all-star i potencijalna sjajna druga banana, kroz karijeru uredno dobivao maksimalne ugovore te ih potpisivao. Što je s pričama o pobjeđivanju? Zar je i danas, kada su najbolje godine iza tebe, važnija lova i status od mogućnosti da za pišljivih 20 milja manje igraš u Bullsima i boriš se za naslov? Je, kada si Joe i kada si očito svjestan toga da u biti nisi u stanju napraviti razliku nigdje. Da je završio u Bullsima, Johnson bi morao opravdati ugovor sjajnim partijama u playoffu protiv ne samo Salmonsa, već i protiv Piercea, Redicka i Jamesa. Ovako, može mirno ostati u Atlanti, te bez pritisak i dalje biti ono što je. Limitirani igrač vrijedan maksimalnog ugovora (čisto da spomenem, Johnson će zaraditi 80 milja više od Salmonsa za godinu više – zar to nije malo suludo ako ćemo se sjetiti kako su igrali jedan protiv drugoga u nedavnom playoffu?).

Međutim, najbitnija stvar u cijeloj priči je ta što je, uzevši maksimum, Johnson jasno zacrtao put ostalima. Lova se ne ostavlja. Svatko tko misli da će LeBron, Bosh, Boozer i Amare uzeti manje novca da bi se borili za naslov je naivac u rangu najvećih Hlebinaca. Doduše, Amare i Knicksi su se izgleda već dogovorili oko maksimuma, te je perverzna medijska mašinerija Gothama već krenula u proizvodnju novih dimnih zavjesa za iduću sezonu, s pričama o Parkeru i Anthonyu, da se skrene pažnja s još jednog poraza Knicksa, koji očito nikada neće shvatiti da se momčad gradi vremenom i pickovima a ne arogancijom i glupošću.

Kad sam se već dotakao New Yorka, ono što želim da im se dogodi je Tony Parker. Naime, još dok sam slagao potencijalne tradeove u ESPN-ovom Trade Predictoru, najteže mi se bilo odlučiti kamo bi poslao Davida Leea. Kako su Spursi prisiljeni na promjene ne bi li ostali pri vrhu, a svi znamo da Tony Longoria neće produživati ugovor jer je uškopljen u najboljem Beckhamovom stilu i ide tamo kamo Evica kaže, jedino što im ostaje je trejdati Parkera što prije kako bi dobili nešto zauzvrat. New York je zasigurno grad u kojem bi Eva radije sjedila uz parket od San Antonia, pa zašto onda Knicksi i Spursi ne bi jednostavno zamijenili Leea i Parkera? Iz onih podataka koje sam pronašao, ovakav trade nije vjerojatan jer Spursi nisu mišljenja da Lee vrijedi svotu koju bi mu morali plaćati, a osobito ne u Popovom sistemu. Štogod. Neke stvari su prelogične da bi se dogodile – Parker bi dao D’Antoniu potrebnog playa, Knicksi bi si kupili godinu mira te bi dobili priliku ipak složiti respekta vrijednu ekipu dogodine kada se riješe Currya, a David Lee bi Spursima dao double-double mašinu pod košem kojoj leđa i dalje može čuvati Timmy, dok bi Parkera zamijenio George Hill. Plus, ne sumnjam da bi Knicksi bili spremni dati nekoliko pickova prve runde, tamo negdje oko 2020.

Kad sam već počeo s nagađanjima, da kažem zašto mislim da će na kraju u Dallasu završiti i Ray Allen i Shaq. Zato što je Dallas poput groblja slonova, svi veterani tamo odlaze umrijeti. Ne znam kako će to izvesti, možda će Rayu dati midlevel a Shaqu veteranski minimum ili bi-annual, možda neće, ali iako mi je Ray najdraži igrač ikada, ne želim ga više gledati u Bostonu. A kad sam već kod toga, ne želim ga gledati ni u jednoj momčadi koja ima budućnost, dakle ni u Bullsima, Thunderu (iako znamo da mu Presti nikada ne bi dao lovu), Clippersima, Rocketsima i tako dalje.

Boston se mora pojačati a za to mu ostaje samo midlevel opcija i mora je mudro iskoristiti. Pogledajte što nam ostaje na tržištu i recite mi ima li boljeg igrača za Celticse od bijelog Raya poznatog i pod imenom J.J. Redick? 30 milja za njega imaju puno više smisla nego za Allena, i iako će Orlando odgovoriti na svaku ponudu, ako bi Redick izrazio želju za odlaskom sumnjam da bi ga itko pokušao zadržati na silu. Naravno, sad već pričam gluposti, iz svega što znamo logičan je Redickov ostanak u Orlandu – em se vlasnici Magica ne boje trošiti, em se J.J. pokazao kao ultimativni suigrač i pametan momak koji neće tek tako napustiti klub. Nije da želi pobjeći iz momčadi prikovane na dno, zar ne? Kvragu, izgleda da Ray ipak ostaje Celtic.

A po novim glasinama čak bi i Sheed i dalje ostao Celtic, sada kada su svi ostali odlučili da se vraćaju. Jadni Ainge, taman se ponadao da bi mu njegov ugovor mogao donijeti neko dodatno pojačanje sa strane (već su poslali upit Sunsima za Barbosu čijega ugovora bi se Sarver riješio dok kažeš Nash). Ovako će izgleda morati produžiti ili s Tonyem Allenom ili s Robinsonom, uz eventualno dovođenje Rajabelle, Brada Millera ili Kurta Thomasa. Navodim ove veterane tek tako, iako je Brad navodno bio na razgovoru u Bostonu, jer ne mogu dočekat vidjeti gdje će se skrasiti.

Kad sam već kod toga, evo liste top 5 ljubimaca ispodobruca.com koji su potpuno slobodni igrači i samo čekaju da im netko omogući da prehrane obitelj:

1. Brian Scalabrine (valjda će netko tko slaže novu ekipu shvatiti njegovu vrijednost u svlačionici, u pretežno crnom svijetu on je komični predah, ekvivalent onome što su u pretežno bijelom svijetu Chris Tucker ili Chris Rock)

2. Craig Smith (kad će više završiti u momčadi koja je važna kako bi svi vidjeli o kakvom se borcu pod koševima radi?)

3. Adam Morrison (tko će se upecati na mogućnost da ipak ima nešto u njemu?)

4. Steve Blake (čekaj, njega su već zakaparili Lakersi, što reći nego da Kupchak zna posao)

5. Mike Miller (ako je istina da ga interesira ponuda Clippersa, onda ga se odričemo te ovdje upisujemo Udonisa Haslema u kojem ima još dovoljno vatre i kvaliteta za pomoći pravoj ekipi)

Prije nego se pogubim u ovim kombinacijama, koju su da istaknem puno slađe od nagađanja gdje će završiti LeBron, još par riječi o – LeBronu. I tako je Kralj prekršio obećanje da će do danas donijeti odluku, sada čeka do četvrtka, točnije do službenog početka potpisivanja kada ćemo doznati i iznos salary capa dogodine. Tko zna, možda čeka da se sve druge pozicije popune pa da mu ne preostane ništa drugo osim ostanka u Clevelandu.

Ionako su se u razvoju stvari oko superzvijezda javila dva puno važnija motiva od LeBronove neodlučnosti aka maksimalnog iskorištavanja medijske pažnje kako bi si dodatno pojačao brand. Naime, Wadea smo svi uzeli zdravo za gotovo u Miamiu, međutim zbog obiteljskih razloga Bulls se opet vraćaju u prvi plan. Prva misao – Wade i Rose nisu idealna kombinacija, ali su svakako bolja od Jamesa i Rosea. Ali, razmislimo, hoće li Dwyane imati snage ostaviti iza sebe klub u kojem je doslovno sve kako bi bio bliže djeci i kako bi se skrasio u rodnom gradu? Ili je i ovdje u pitanju stvaranje nečega iz ničega? Naime, Wade je odavno odlučio da između sezona živi u Chicagu, i već odavno je kupovinom nove kuće krenula priča o njegovom mogućem prelasku u Bullse. Međutim, kako je vremenom pokazivao da nema namjeru napuštati Miami, logično da su se lešinari okrenuli tajnovitom Jamesu koji puno bolje manipulira s njima. Sad je taj novi motiv razvoda i djece u igri, ali, ako se ne varam, Wade je dobio skrbništvo nad djecom te će ona ionako biti s njim, bilo u Miamiu bilo u Chicagu. Mislim, definitivno ima najviše razloga od svih razmisliti o preseljenju (LeBron ostaje doma, Bosh se vraća doma, pa što ne bi i on, kad je takav trend) ali sve su to nagađanja bez činjenica koja bi ukazale na mogući rasplet. Ipak, sama mogućnost nas tjera da se pitamo što ako Heat ostane bez ičega, da li će Riley otići u mirovinu ili će ostati na čelu momčadi koja će muku mučiti da skupi 13 pobjeda?

Druga stvar oko koje se šuška je nestrpljenje Raptorsa da zaključe posao i dobiju nešto zauzvrat prilikom Bosheva odlaska. U pitanju su vjerovatno sitni pritisci na Bosha kojima mu se daje do znanja da pristane na povratak u Teksas, ako misli dobiti maksimalan ugovor koji želi. Kako postoji već popriličan broj situacija koje potvrđuju da Bosh baš i nije lud za povratkom doma, možda cijela priča o sign’n’tradeu pukne zbog nemogućnosti dogovora. Ali, obzirom da Houston stvarno ima sve potrebno da zadovolji i Toronto (igrače, talent i ugovore) i Bosha (jedina momčad u kojoj bi definitivno bio prva opcija, a da ga već čekaju spremni igrač broj 2 i broj 3 – Ming i Martin), njegov ostanak na Istoku za manje novca i u goroj situaciji bio bi pravo iznenađenje. Kao što je Joe Johnson pokazao, igrači svjesni vlastitih limita uvijek će pokušati zgrabiti maksimum. Bosh nije glup momak, tako da je valjda svjestan da nije u rangu s Wadeom i Jamesom. Zašto bi pristao na manje i život u sjeni kada može imati (skoro) sve?

U ovom čekanju do konkretnih događaja, da ne bi pričali samo u prazno, evo i nekoliko činjenica.

Trent Plaisted, drvo koje je upravo odigralo sezonu u Zadru, pokušat će upasti u NBA na ljetnoj ligi, i to u dresu Sixersa. Obzirom na ono što smo vidjeli u dresu Zadra, šanse za tim su jedno 598 puta manje nego da Urugvaj osvoji SP.

Jedno pak drugo drvo potpisalo je za Netse. Šokiralo me da nitko nije izabrao Briana Zoubeka na draftu, mislim da kraj svakakvih igrača čija imena su pročitana u drugoj rundi prava petica koja je upravo osvojila naslov s Dukeom, koja fizičkom igrom pod košem podsjeća na Brada Millera i koja je odličan skakač, nije smijela biti zaobiđena. Tu grešku su ispravili Netsi, potpisavši ga za nekakvu siću. Eto ti drafta – pola igrača izabranih u drugoj rundi nikada neće vidjeti ligu, a Zoubek je oklonim putem već započeo svoj profesionalni put za kojega ne sumnjam da će trajati dok god koljena dozvoljavaju. A Netsi su bez puno muke riješili pitanje back-up Lopezu.

Samo me čudi jedno – Jazz je tako dozvolio da im pobjegne još jedan potencijalni igrač koji može zatvoriti reket, bijelac uz sve, te me baš zanima na koji način misle zakrpati rupu koja će nastati kada ode Boozer? Plaisted u Jazzu, koji je koeficijent?

Možda će se ugledati na Sunse, koji su u tipičnom Sarverovom škrtom stilu Amarea brzinski zamijenili Hakimom Warrickom. Ono, ni on ne igra obranu niti skače, a može zabiti s poludistance kao i Amare. Praktički, sve ostaje isto, samo što umjesto čovjeka koji može zabiti 40 u playoff utakmici sada imate drugoga koji će zabijati 10 (možda i nešto više uz Nasha). Ono što je Sunsima ipak najvažnije je da će umjesto 20 i nešto imati 4 i nešto milje plaće. Jeiii.

I još za kraj da spomenemo kako je jedan od ljubimaca bloga, Sergio Rodriguez, mudro odlučio vratiti se u Španjolsku. Mali ima talenta, ali kada se nije u drugom dijelu sezone uspio nametnuti kao play u Knicksima, i to u sistemu koji je kako stvoren za njega, očito je da niti mentalno a niti fizički nije NBA materijal. Šteta, njegovo trčkaranje, asisti i povremena luda trica od prvog dana u Portlandu napravili su od mene fana, ali nije sve ni u stilu, treba malo i sadržaja. Pa gdje ćeš onda boljeg kraja još jednog posta o tržnici nego sa Sergiom, jer i tržnica je na kraju poput njega – puno se zuji a meda nigdje.

WHERE AMAZING HAPPENS

Japanka Kokos nastavlja terorizirati cijeli svijet, pravog proljeća još nema, u fantasy baseballu sam bolji nego u fantasy basketballu, a bogami ni Ovechkin se više ne smije nakon što su Capitalsi spušili prvu doma od Montreala. San Jose neću ni spominjati, žao mi Neila, ali sam je kriv – jedan Kanađanin pa da navija za Sharkse (i još mora slušati Seek & Destroy svaku večer, umjesto da sluša Harvest Moon). Međutim, sve je to govnu brat obzirom da igraju Šibenik i Hajduk. Šalim se, naravno. Koga boli kita za amaterski nogomet, kada od sedam navečer pa skoro do sedam ujutro idućeg dana, imamo priliku gledati prve utakmice NBA playoffa.

Naravno, već i mali Cigo na deponiju zna da, paralelno s playoffom, i ekipa okupljena oko ispodobruca.com prognozira rasplet završnice i to kroz The Zoran Vakula Awards, koje se ove sezone održavaju po treći put. Svatko željan sudjelovanja u istima može ostaviti prognozu playoffa, rundu po rundu, u komentarima, ako to već nije napravio na nekom drugom mjestu, tipa u knjigi žalbe u restoranu Sabora, ili na stranicama Fantasy Lige.

Kako je to već običaj, slijedi moja prognoza, a hoće li se Sickre dovoljno oporaviti pa da objavi svoju do sutra – ne ZNA SE.

FIRST ROUND

Cavs – Bulls 4-2

Ekipa koja ima Noaha i Rosea mora dobiti barem jednu utakmicu. Metla je nekako najrealnija. Cavsi u ovoj seriji ne trebaju ni Shaqa. Bullsi su svoje napravili samim plasmanom u doigravanje. Bla bla bla. Bullsi su ekipa koja je lani namučila Celticse i pružila nam NAJBOLJU PLAYOFF SERIJU IKADA. Znam, ovo više nije ista ekipa. I znam da su ranjeni – Deng igra na pola noge, Miller igra bez nogu. Ali, ima nešto u Roseu i Noahu što mi govori da neće ovo biti nikakvo napucavanje. Cavsi će možda dobiti jednu tekmu s više od deset, sve druge bit će guste. S malo koševa. I par lijepih pobjeda za uspomenu i mirniji ulazak u pripreme za novu sezonu. Barem bez Vinnia, kad se već ne mogu riješiti Paxsona.

Magic – Bobcats 4-1

Bobcatsi su zeznuta ekipa, ali nisu imali sreće. Ne mogu zabiti više od Orlanda što god da pokušaju, a ako i navuku Magic na rovovsku bitku, Dwight i ekipa imaju odgovor i na to. Lagano zagrijavanje prije nego se stroj Orlanda potpuno razmaše.

Hawks – Bucks 4-2

Bucksi će izvući dvije pobjede, jednu na račun agresivnosti a drugu na račun povremenih mentalnih blokada Hawksa. Međutim, bez Boguta nije to momčad sposobna dobiti playoff seriju. Šteta, jer čekao bi nas pravi rat. Ovako će dvoboj Salmons-Johnson ostati u sjeni, kao i epizodni bljeskovi Delfina, Ilyasove, Horforda i Josha Smitha. Jesam rekao da je šteta što se Bogut ozljedio?

Celtics – Heat 4-2

Ako mi je zbog ičega krivo, onda jeste zbog činjenice da je Istok tako slabašan da će se Boston provući u drugi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka malo sutra jer Boston više nije ni p od prvaka. Ne vjerujem im ni najmanje – kad god su trebali pobjediti i dokazati karakter zakazali su, a uredno su gubili tekme koje nisu smjeli. Rivers je izgubio nadzor, najbolji igrači – a to su mladi lavovi Rondo, Perkins i Davis – i dalje su u sjeni iako učinkom debelo nadmašuju veterane. Kemija je dakle loša, a ni biologija nije bolja. Wadea nema tko čuvati, KG je praktički danas malo agresivniji Haslem, sve što može Ray može i Q Rich (ok, ovo je malo nategnuto, ali nije ni daleko od istine). Miami ima Wadea, ima odličnu obranu, ali ipak dajem prednost Bostonu samo zbog jedne stvari – Heat ne može računati na svoje mlade snage. Da su Beasley i Chalmers normalni momci, i da znam da se na njih čovjek može osloniti, ne bi dvoumio oko glasa Miamiu. Ovako, Rondo i Perkins će raditi što hoće, a kada vam play i petica kontroliraju igru, nemate se zbog čega brinuti.

Lakers – Thunder 4-3

Lakersi ne mogu dobiti Thunder bez Bynuma i bez Kobeovih vrhunskih partija. U ovoj seriji izgleda bit će i bez jednoga i bez drugoga. Zašto onda nemam muda reći da će Durant i društvo proći dalje? Zato što je jedna stvar vjerovati u mladu momčad koja igra obranu i može zabiti u regularnoj sezoni, ali nešto sasvim drugo je vjerovati da će ta ista mlada momčad dobiti playoff seriju. Nitko od njih još nije naišao na nešto ovakvo – svaki drugi dan igraš protiv iste momčadi, a opet te svaki drugi dan dočeka nešto novo. OKC je kao i svaka mlada ekipa kroz sezonu patila od oscilacija. Gubili su utakmice koje nisu trebali, zbog čega su na kraju i ušli u doigravanja tek kao osmi. Oscilacije si ne mogu dopustiti u ovo doba godine.

Thabo će namučiti Kobea, koji se ionako već muči sam od sebe. Harden i klupa Thundera gazit će klupu Lakersa. Bez Bynuma, nema najveće prednosti Lakersa. Durant će pomesti pod s Artestom. Fisher može samo gledati kako Westbrook leti pored njega. Odom će anulirati Greena, Gasol će pojesti Krstića, ali njih dva nisu dovoljni.

U jednoj utakmici OKC može djelovati kao buduć prvak (što će i biti – samo ne ove sezone). Ali, Lakersi jesu prvaci. Jackson već zna koje karte treba igrati, Kobe zna kako će do poena bez obzira na šut. Fisher zna da nije važno dobiti svaku bitku, već rat. I na kraju će se Lakersi provući. Iako još uvijek ne mogu skužiti kako.

Mavs – Spurs 4-1

Dallas je bolja ekipa bio i lani, a ništa se specijalnog nije dogodilo pa da to ne bude i sada. Dirk igra na istoj razini, Timmy ne. Parker je ozljeđen, Kidd je zdrav. Marion je gotov, ali je još uvijek bolji od Jeffersona. Terry luduje s klupe, a s druge strane više nema Ginobilia da mu parira, jer je zauzet nošenjem tereta prvog igrača. Mislim, možda su Spursi igrali dobro ovaj zadnji dio sezone, i možda su uvjerljivo pobjeđivali kada su pobjeđivali. Ali, Dallas je dobio 9 od zadnjih 13 međusobnih tekmi, uključujući i četiri pobjede lani u prvom krugu. Za razliku od Sunsa, nikada nisu imali problema dobiti San Antonio, čak ni u doba dok je Timmy bio na vrhuncu. I da, Butler i Haywood su dva pojačanja o kakvima Popovich može samo sanjati. Meni dovoljno.

Suns – Blazers 4-3

Da je Roy zdrav, ne bi me uopće bilo bed proglasiti Sunse za totalne autsajdere u ovoj seriji. Ovako, apsolutni su favoriti. Samo, čak i bez Roya, Blazersi djeluju kao previše tvrd orah da bi izgubili doma. Ima nešto posebno u toj dvorani, a vruća atmosfera će biti još naglašenija sada kada je momčad ranjena. Sunsima neće biti lako, posebice bez Lopeza pod košem, ali Steve i Amare mogu vrtiti pick ‘n’ roll do smrti. Roy i LaMarcus ne mogu jer Roya nema. Neće valjda Andre Miller zabiti 30 svaku večer preko Nasha? Neće valjda Camby imati 20-20 kroz seriju bez Lopeza da mu parira? Neće.

Nuggets – Jazz 4-3

Kakva šteta. Opet ta riječ, šteta. Mislim, playoff je ludnica, ali zamislite tek kakav bi bio da je npr. Oklahoma dobila priliku izbaciti Dallas, te da su zdravi Roy, Bynum, Martin, Karl, Lopez, Bogut, Parker. Osjećam se zakinutim. A opet, nema smisla negodovati jer bolji će naći načina da prođe dalje, bez obzira na okolnosti. A imam osjećaj da je Denver trenutno bolji. Bez obzira što će biti bez Karlove smirujuće trbušine, i bez obzira što je Martin nespreman. Billups može odgovoriti na Williamsove izazove, Carmelo može sve dignuti na novu razinu. Utah ima solidnu rotaciju, ali ni jedan njihov swingman ne može odgovoriti na Afflala i Smitha. Kirilenko je out, Boozer se načeo u najgorem mogućem trenutku (ili u najboljem, jer si neće moći srušiti cijenu očajnim playoof izdanjem), i sva prednost koju bi Utah mogla imati pred Denverom nestala je preko noći. Nisu bili u stanju zadržati bolju startnu poziciju. A nisu jer trenutno ima boljih ekipa od njih. Da, dobar dio godine izgledali su sjajno, ali ni ovo nije njihova godina. Osim ako ih ne poljubi sreća u lutriji.

CONFERENCE SEMIS

Cavs – Celtics 4-2

Boston nije Orlando pa da iskoristi nervozu LBJ-a i Mikea Browna. Osim ako Bron ne osjeća nervozu. Što bi bio ultimativni dokaz da je đikan, jer ja bi se na njegovom mjestu usrao od straha. Najbolji igrač na svijetu a nije u stanju doći do Finala ni ove godine. Brrrr. Ma, pritisak je ogroman, siguran sam, samo Boston nema baruta da to iskoristi. Cavsi mogu zaustaviti sirovu snagu Ronda i Perkinsa, Boston nema čime sirovu snagu Jamesa. Pobjeda Cavsa u šestoj tekmi bit će gaženje. Michael Finley odigrat će u njoj više minuta negu u cijelom playoffu do tada, dok će se kamere fokusirati na Pierceov zbunjeni pogled s klupe. Gdje je pošlo krivo?

Magic – Hawks 4–0

Stroj Magica neće biti pošteno ni izazvan. Zaza Pachulia možda i može protiv Gortata, problem je što će morati protiv Dwighta. Jer, budu li slali Horforda kao i do sada, ne samo da neće zaustaviti Howarda, već će ostati bez učinka jednog izuzetno važnog igrača. Mike Woodson nije čarobnjak. Šteta, jer Hawksi protiv Cavsa bili bi barem gledljiva serija.

Lakers – Nuggets 2-4

Nema pravog Martina, ali nema ni pravog Bynuma. Cijela sezona je jedna duga priprema za ovaj obračun, i iako Denver izgleda ranjiv jer nemaju Karla uz aut-liniju, Lakersi ne mogu zaustaviti Billupsa, Mela i Smitha. Ne s Fisherom u petorci. Sve što treba je uzeti jednu od prve dvije tekme u Los Angelesu, a Denver to može. Kao što je dokazao kroz sezonu. Uostalom, iako će se i jedni i drugi namučiti u prvoj rundi, posljedice će puno više osjećati Lakersi – zato jer Vujačić i Mbenga nisu klupa. Osveta za prošlogodišnje patnje. I pobjeda posvećena treneru.

Mavs – Suns 4-3

Nulte nikako da prođu. Sunsi i Mavsi su uporni u pokušajima da osvoje naslov, i izgleda da će jedni ovaj put dobiti priliku. I to u prekrasnoj seriji u kojoj na obrane možete zaboraviti. Zbog čega bi nešto veća sklonost Dallasa istoj, mogla biti i presudna. A možda i neće. Mislim, ovdje domaći teren ne igra nikakvu ulogu, jedinu ulogu igra kakvog će raspoloženja određenu večer biti Amare, Steve, Dirk ili Terry. Da, Dallas ima solidno zatvoren reket, ali ni jedna momčad ne svijetu ne širi ga bolje od Phoenixa. Ključ je u Amareovim rukama – ako uz 30 koševa bude kupio 15 skokova, Sunsi su u prednosti. Ne bude li – Sunsi uopće nemaju šanse. Obzirom da mi je to malo previše vjere u jednog Amarea, malu prednost dajem Dallasu. Kvragu. Još jedan ožiljak na duši svih nas.

CONFERENCE FINALS

Cavs – Magic 2-4

Repriza lanjskog dvoboja. Isto vrijeme, isto mjesto, isti bat-kanal. Isti rezultat. Da, Shaq je tu da zaustavi Dwighta. Jamison i Hickson su odgovori na širinu Magica. Ali, Magic i dalje ima onaj sastojak koji Cavsi nemaju – jaja. Muda. Huevos. Reddick, Pietrus, Lewis, pa čak i Vince, uvijek su spremni na ludu seriju. Mo Williams, LBJ i Jamison nisu. Shaq će odraditi svoje, ali neće moći više od toga. Više od toga mora napraviti Bron, a on za to nije spreman. Ili sam ja uzalud gledao sve one guste završnice koje su Cavsi gubili protiv ovih ekipa iz gornjeg doma. U tom slučaju, League Pass mi dogodine ni ne treba. Čemu gledati stotine tekmi, ako iz njih nisi u stanju izvući ništa pametno.

Mavs – Nuggets 2-4

Mavsi ne mogu dobiti u Denveru, a Denver itekako može u Dallasu. Doduše, ovogodišnji Dallas je bolji nego lanjski, dok je ovogodišnji Denver slabiji nego lanjski. Dakle, umjesto 4-1 za Mela i društvo, neka bude 4-2. Karl, koji se oporavio nakon pobjede nad Lakersima, pridružuje se momčadi da proslavi naslov prvaka divljeg, divljeg Zapada. J.R. Smith i Mark Cuban bivaju kažnjeni s po 25 000 dolara zbog tučnjave na presici nakon pobjede Nuggetsa u šestoj.

FINALS

Magic-Nuggets 4-1

Orlando sam proglasio budućim prvacima na početku sezone. Doduše, protivnik im je bio San Antonio, ali to previše ne mijenja onu prvotnu prognozu. Dapače, Denver tek nema nikakav odgovor za Dwighta i to bi trebao biti kraj priče. Van Gundy i ekipa znaju što im treba za otići do kraja, žive za ovakve utakmice i ovaj playoff bi trebao biti njihov ples. Da, živcirali su me kao malo tko ove sezone, trebali su lakoćom doći do 60 pobjeda, ali njihova razigranosti i pozitivno ludilo uzeli su danak. Takvo traćenje talenta je grijeh, ali ne i dovoljan da ih se baci s trona favorita. Van Gundy je djelovao izgubljeno, Carter raspadnuto, Nelson autistično, ali na kraju je u pravom trenutku sve sjelo na svoje mjesto. Ovo je momčad s misijom. Misijom koja se zove naslov NBA prvaka. Imaju moj blagoslov.

Dragi prijatelji, vežite se. Polijećemo.