SHOPPING SPREE, DAY 5.

Glavni domino je pao, Dwightov izbor Houstona kao novog doma, osim što je totalno logičan (James Harden će se brinuti za napad, Kevin McHale za igrački i duhovni razvoj, igrat će polufinale konferencije vrlo vjerojatno već prve godine), omogućit će i ostalim slobodnim imenima da brže i lakše pronađu krov nad glavom.

Dok čekamo daljnji razvoj situacije na tržnici i sutrašnji početak ljetnih liga (kojega ću, nadam se, stići najaviti kroz sutrašnje jutro), pokušajmo se osvrnuti na sve što se jučer dogodilo, naravno, počevši od događaja dana.

ROCKETS

Dovođenjem najboljeg obrambenog centra u ligi, Rocketsi su se pozicionirali kao ozbiljan izazivač na Zapadu kroz iduće četiri godine. Sada na rosteru imaju dva rasna igrača oko kojih možeš graditi playoff momčad, dvije legitimne prve opcije koje opasno koketiraju i s etiketom franšiznih igrača, što osim njih imaju još samo Heat, Thunder i Clippersi. Jasno, dok ne popune ostatak rostera ne možemo ih staviti u istu rečenicu s dotičnima, ali, već površni pogled na IOR, dakle bez ikakvih detaljnih projekcija minuta i baziran samo na ovih 8 imena koja trenutno imaju pod garantiranim ugovorima, govori kako se radi o momčadi u rasponu od 47 do 52 pobjede. Jasno, ovo je najniža moguća projekcija – pronađu li rasnu startnu četvorku i pretvore li Asika i Lina u potrebne šutere, 57 do 59 pobjeda postaju realna granica, a tu već pričamo o šampionskim aspiracijama.

Trenutno je na tržištu ostao Josh Smith kao meta koju bi željeli i Dwight i Morey, a ako se ova opcija realizira i Josh postane treći čovjek, to bi značilo da su Rocketsi pronašli svoju veliku trojku. Iako osobno vjerujem da bi Dwight puno bolje funkcionirao uz stretch igrača kao što je Ryan Anderson (idealno, ali ne i realno, Pelicansi upravo na njegovom šutu iz vana baziraju buduće funkcioniranje svog pick & rollom krcatog napada) ili možda čak i Millsap (koji je neshvatljivo brzopleto ponudio skroman ugovor Hawksa umjesto da čeka bolju priliku, možda i poziv u Houston), talent u rangu Smitha svakako bi odveo momčad još korak naprijed. Njegov šut nije sjajan, ali napad Rocketsa je već toliko učinkovit da bi se bez problema moglo uklopiti i Smitha u ulogu u kojoj ne bi štetio, dok bi istovremeno obrana imala potencijala postati monstruozna – Dwight i Josh su top 10 obrambeni igrači zadnje 3-4 sezone, fenomenalne atlete koji bi zaključale reket, uništile pick igru protivnika i uz sve to još stigle braniti perimetar.

U svakom slučaju, treba držati oko na sljedećim Moreyevim potezima, jer, u sjeni Dwightove odluke, pošlo mu je za rukom izvesti još jedan sjajan. Doduše, uz pomoć svog dojučerašnjeg suradnika, danas GM-a Sixersa, Hinkiea. Pa je tako Royce White završio na capu Sixersa zajedno s dolarima koji će mu pokriti godišnju plaću (vjerojatno zadnju u NBA koju će ikada dobiti), u Houston će krenuti vjerojatno nekakva prava na zamjenu picka druge runde 2159. godine, momci se još nisu dogovorili, ali, najvažnije, Houston je ovim potezom ostao s prostorom potrebnim da potpiše Dwighta direktno i tako ne izgubi ništa značajno putem sign & tradea (koji će se ionako vjerojatno dogoditi, tako uvijek bude, Lakersi će pokloniti Dwightu petu godinu u zamjenu za par pickova druge runde).

LAKERS

U sjeni gubitka Howarda, Lakersi se pripremaju za još jedan ekspresni rebuilding koji bi mogao rezultirati prvim pickom na idućem povijesnom draftu. Neke su franšize jednostavno rođene pod sretnom zvijezdom, tako da nemojte zanemariti mogućnost da Wiggins i Parker završe u dresu Celticsa i Lakersa, što bi bio još jedan ironični način da se sudbina našali s ostatkom NBA lige. I dok smo šanse Celticsa u tankiranju detaljno obradili prije nekoliko dana, evo brzinske analize Lakersa. Naime, oni trenutno na rosteru imaju 8 garantiranih ugovora, a kako su Kobe, Nash i Gasol sami teški cijeli cap, jedina opcija koja im ostaje za ozbiljnije se pojačati je porezni mini-midlevel. Uglavnom, ne privuku li 4-5 solidnih igrača za ova minimalna sredstva, njihova rotacija dogodine uključivat će puno Meeksa, Hilla i Blakea, a možda čak i Sacrea u ozbiljnim minutama.

Računajte da će Kobe propustiti pola sezone (i to je ona optimistična prognoza), kao i da će teško igrati na lanjskoj razini nakon povratka. Računajte da će Gasol i Nash nastaviti stariti, plus dodajte mogućnost od ozljeda (Gasol ima problema sa stopalima već godinama, sada popisu dodajte leđa i koljena, a Nash se može raspasti svaki tren). Računajte da će Artest, ako ga ne amnestiraju kako bi smanjili teret poreza (što bi bilo potpuno razumljivo u ovoj situaciji, teoretski bi mogli proći bez poreza ako nakon otkaza njemu ostatak rostera popune samo igračima na minimalcu), imati na raspolaganju previše, previše lopti. IOR ovakvoj rotaciji prognozira 30 pobjeda maksimalno u slučaju idealnih uvjeta, a, otpuste li Artesta i ostanu li bez Nasha i Gasola na neki duži period, tu već pričamo o teritoriju od 23 do 25 pobjeda što je u trenutnim projekcijama baziranim na trenutnim rosterima score gori od Orlandovog (u biti, gori od svih momčadi u ligi – jedini koji bi ih mogli nadmašiti su Sixersi izbjegnu li potpisati iole solidnog igrača s preostalim prostorom).

Obzirom da trenutno nemaju nikoga osim Nasha na capu za sezonu 14/15, uopće nije nemoguće zamisliti da Lakersi već za godinu dana, u stilu Spursa s Duncanom, odrade rebuilding nakon kojega će hvatati Carmela, LeBrona, Wadea ili Bosha s talentom poput Wigginsa već zakaparenim na rosteru. Gledajući povijest NBA, tako nešto uopće ne bi trebalo čuditi, dapače, velike su šanse da će se i dogoditi. Što je dozvoljenu Bogu, nije volu, a to je očito moguće primijeniti i na tankiranje.

WARRIORS

Morali su se zadovoljiti utješnom nagradom u lovu na Dwighta, ali ključna riječ je zadovoljstvo – pojačali su roster u nemogućoj financijskoj situaciji (hvala, Utah) igračem kojega su dobili ispod cijene. 12 milja godišnje je realna cijena za drugu bananu, ali, obzirom na tržište, očito je kako je Iggy mogao dobiti puno više da je htio karijeru nastaviti u nekoj manje atraktivnoj situaciji. Međutim, po vlastitom priznanju, dao je popust Warriorsima fasciniran njihovom kemijom prikazanom u playoffu protiv Denvera, tako da nije razmišljao ni trenutka kada se ukazala prilika doći u Zaljev.

Jasno, dolazak Iggya ne pretvara Warriorse u izazivače kao što bi bio slučaj da su doveli Howarda, ali im osigurava mjesto u playoffu, koje je bilo pod puno većim upitnikom prije njegovog dolaska. Ne zaboravimo da je Golden State, usprkos solidnom scoreu, statistički pružao dosta slabiji učinak nego što su rezultati pokazivali, a takav nesrazmjer ima običaj doći u ravnotežu godinu nakon. Dovođenje Iguodale vjerojatno anulira mogući korak natrag, što pokazuje i IOR – s Rushom bi bili momčad za oko 42 pobjede, dakle oko 50%, što obzirom na snagu Zapada ne garantira playoff, dok su s njim na oko 46, što je puno solidnija pozicija.

Naravno, i dalje sve ovisi o Bogutu – uspije li on konačno odraditi sezonu u komadu, dodatna produkcija s petice u stanju ih je lansirati i do 50 pobjeda. Dakle, dovođenje Iggya taj detalj nije promijenilo – u generaciji u kojoj su franšizni centri izumrli zbog ozljeda (Oden, Bynum i Bogut trebali su biti u rangu s Gasolom i Howardom), plafon Warriorsa ovisi o dometima nekadašnjeg prvog picka.

Također, mogućnosti pojačanja im nisu sjajne. Kako bi napravili mjesta za Iggya, morali su se odreći prava na Jacka i Landrya, što znači da im ostaje još samo midlevel za pronaći kvalitetnog igrača, svejedno da li visokog ili beka. Rotacija na bokovima s trojkom Thompson-Iguodala-Barnes će biti sjajna, a da su kojim slučajem ostali Jack i Landry, imali bi sve što im treba za pokušati probiti granicu od 50 pobjeda. Ovaj trenutni roster, s 8 garantiranih ugovora koji jedu cijeli cap, jednostavno nije u istoj razini s onim što imaju Spursi, Clippersi, Thunder, pa čak i ovi nedovršeni Rocketsi.

Što se tiče naknade koju su dali Jazzu, dva picka prve runde u njihovoj situaciji nisu puno, ali nisu ni malo kada stvari staviš u kontekst. Da su bili malo strpljiviji, dogodine su mogli i sami otpustiti Jeffersona i Biedrinsa i završiti u sličnoj situaciji bez da se odreknu bitnih resursa. Jasno, prilika da se dođe do centra Howardova kaliba ne javlja se svaki dan, zbog toga se isplatilo pokušati napraviti nemoguće, a Iguodala je solidna utješna nagrada.

JAZZ

Jazzersi su problem prostora na capu riješili brzinski, posudivši ga Warriorsima za pristojnu naknadu. Do sada su pickovi prve runde koštali nešto manje, ali ni ovih oko 12 milja potrošenih po picku nisu bačeni u vjetar (inflaciju pripišimo novom kolektivnom zbog kojega su pickovi vrjedniji nego ikada). Iako Warriorsi djeluju kao franšiza koja će birati u donjoj trećini prve runde, Jazz će u tim sezonama imati dodatnu priliku pojačati roster idealnom radnom snagom, jeftinim i mladim talentima.

To što će godinu dana morati trpiti mrtva tijela poput Jeffersona i Biedrinsa je u ovom trenutku ionako nebitno, jer konačno otvaraju prostor Favorsu, Kanteru, Haywardu, Burksu i Burkeu da se razmašu. Držati još godinu Millsapa ili Jeffersona jednostavno nije imalo smisla, dovoljno su čuvali klince i sada je krajnje vrijeme da ih bace u vatru. Ova momčad se definitivno neće osramotiti – Favors i posebice Hayward su spremni za eksploziju (njihov napredak iz godine u godinu je fascinantan, sada ćemo vidjeti koliko je stvar bila u tome da su držani u kontroliranim uvjetima, a koliko u stvarnoj kvaliteti), a Kanter i Burke bi se trebali solidno snaći u startnim ulogama. IOR ih vidi u rasponu od 33 do 37 pobjeda, što je minimalan pad u odnosu na lanjskih 43-39 s veteranima.

Uspije li Rush uhvatiti formu nakon godine pauze i ozbiljne ozljede, mogli bi imati i solidnu rotaciju, plus im ostaje još dovoljno prostora, oko 7 milja, da potpišu par veterana sposobnih odraditi 15 do 20 minuta po potrebi. Jedina zamjerka s moje strane je što su pustili borbenog Carrolla da odšeta, ali, obzirom na dolazak Jeffersona i prisustvo Williamsa, očito nije bilo potrebe za potpisivanjem još jedne trojke.

MAVS

Dallas je drugu godinu za redom ostao praznih ruku, a tugu su pokušali utažiti potpisivanjem Calderona za nepotrebno dug ugovor. Dirk, Vince, Shawn i Jose sada su uvjerljivo najstarija jezgra u ligi, ujedno i dovoljno kvalitetna da izbaci Mavse iz priča o tankiranju (trenutno je nemoguće napraviti projekciju njihove sezone jer imaju samo 6 igrača pod ugovorom, ali, već ova četvorka uz podršku Crowdera i Larkina te dva prosječna rotacijska igrača sposobna odraditi posao sedme i osme opcije, kreće se oko 33-34 pobjede).

I dok će Carlisle sa svojim veteranima dati sve od sebe da uhvati playoff, aktualna postaje priča o dovođenju Bynuma. To je jedino preostalo ime koje Mavse može učiniti zanimljivima, ujedno i ogroman upitnik. Ako je Bynum novi Oden, rizik u koji se upuštaju neće biti isplativ, ali, ako će naginjati više u smjeru Boguta, onda bi se moglo raditi o zanimljivom dodatku. Cuban nema što izgubiti, kako je očito da neće tankirati iz poštovanja prema Dirku i Carlisleu, mudro posložena ponuda za Bynuma nameće se kao logičan potez (12 milja godišnje s momčadskom opcijom za drugu, treću i četvrtu godinu čine se razumnima, ako je Bynum gotov šteta je minimalna, dogodine i dalje ostaje prazan cap, a, ako je u njemu ostalo soka, to je čisti jackpot).

HAWKS

Hawksi očito nisu ni sami ozbiljno uzimali svoje šanse za dovesti Dwighta (tužno, jer su teoretski mogli dodati i Dwighta i Iguodalu pored Horforda, Teaguea i Korvera, ali ta Atlanta je očito toliko neprivlačna lokacija da se čak ni lokalni blogeri nisu trudili promovirati ovakve scenarije), pa su odmah nakon njegove odluke doveli Millsapa. Što je užasno iz razloga što će jadni Horford opet morati igrati centra, ali i razumljivo iz kuta prikupljanja resursa. Ove dvije godine i cifra ispod tržišne vrijednosti su toliko skromne da nema sumnje kako će Ferry od prvog dana mahati ovim ugovorom pred očima zainteresiranih ne bi li izvukao nazad komad koji se bolje uklapa u fazu obnove.

Koliko god ovakvi potezi otežavaju tankiranje, toliko Hawksima ipak daju nekakve opcije, tako da iz njihove vizure ovo ima smisla. Ono što mi nema smisla je Millsapova brzopletost – iako je na tržištu ostalo sve manje praznog prostora za uhvatiti dobar ugovor, pričekati par dana i vidjeti kako će se razviti situacija s Rocketsima definitivno je bila mogućnost (još uvijek je moguća i opcija da ga Ferry jednostavno zamijeni za Asika i tako konačno olakša život jadnom Horfordu).

Dovođenje Carrolla za 2.5 milje solidan je potez, koji možda ukazuje na to da će Ferry, ako već nije uspio u namjeri da dovede slobodnog igrača, možda ipak pokušati još jednom hvatati playoff. Iako Hawksi trenutno imaju tek 7 garantiranih ugovora, potpišu li Teaguea već će imati jezgru za biti konkurentni na Istoku.

PACERS

Ipak su se dogovorili s Copelandom koji očito nije vidio previše prostora za sebe u New Yorku dolaskom Bargnania i povratkom Amarea. U Indiani će biti back-up Westu, a Pacersi se nadaju kako će tricaškim serijama dati poticaj s klupe barem u napadu. Teoretski im tako klupa sada izgleda malo bolje, ali opet su izostali potezi koji su mogli donijeti razliku tako da je ovo i dalje momčad za 50 pobjeda kojoj se plafon kreće oko Grangera, bilo oko njegova učinka ili onoga što mogu dobiti za njega u tradeu. Naime, Watson je bolja opcija od Augustina, ali ne zato što je Watson neki specijalni talent, već zato što je Augustin lani bio jednostavno grozan. Copeland pak nije fajter i smetalo u obrani kao Hansbrough, igra puno mekaniju košarku, ali je nešto jeftiniji, a to je očito u Indiani u ovom trenutku jedino bitno.

BUCKS

Evo, i ovo je potvrđeno, Mayo je stigao kao zamjena za Ellisa, za relativno ok cijenu – 8 milja godišnje je bolje nego 10. Problem je samo što Mayo nije kreator poput Montae, a takav je neophodan na ovakvom rosteru. Ostanak Jenningsa sada je imperativ, a kako je Dallas izabrao Calderona, čini se i realnim. Tko zna, možda Mayov stil igre legne nešto bolje uz Brandona od Ellisova. Na kraju krajeva – koga briga. Ovdje su važni ionako samo Sanders i Henson.

CATS

Vraćanjem McRobertsa formira se solidna NBA unutarnja rotacija u Bobcatsima – u odnosu na prošlu godinu kada je bio najbolji visoki, Joshy bi u novoj sezoni trebao odrađivati ulogu četvrtog visokog. To su već luksuzi kakvih u Charlottei nije bilo od dana Larrya Browna.

PELICANS

Vratili su Aminua kao zakrpu za slučaj da se eksperiment s Evansom na trojki ne pokaže uspješnim. U najboljem slučaju, Aminu će donositi dozu energije s klupe, makar ni on nije bio jeftin, ove 3.5 milje dodatno će im otežati potragu za pojačanjima jer su s njima upravo ostali bez prostora na capu i s tek iznimkom od oko 3 milje koju mogu pretvoriti u pojačanje.

THE OTHER SIDE OF THE BALL

Iako je obrambeni učinak već dobio ulogu kakvu zaslužuje u IOR-u, zaustavivši igrače koji ne igraju obranu da se plasiraju na više pozicije (fantastični mladi talenti koji za sada igraju samo u jednom smjeru poput Irvinga i Cousinsa su najbolji primjer), danas ćemo pokušati odvojiti obranu u potpunosti od ukupnog učinka ne bi li stekli dojam tko su najveći defenzivni majstori u ligi.

Proces odvajanja nije bio kompliciran, a sastojao se od određivanja obrambenih postotaka u tri osnovne formule koje smo koristili u IOR rangiranju (PER, WS/48, NPM). Sam postotak nije bilo problem odrediti pošto već postoje izdvojeni obrambeni učinci, bilo bazirani na individualnom učinku (PER protivnika) ili momčadskom (dozvoljeni poeni po posjedu lopte u WS sistemu koji uzimaju u obzir cijelu sezonu i koje sam samo morao preračunati u formu jedne utakmice). Za izvući obrambenu efikasnost iz net plus/minus učinka jednostavno sam odabrao postotak koji odgovara ovim dvoma (npr. ako nekome na obranu otpada 25 % individualnog i 35% momčadskog učinka, od +/- učinka odlučio sam izdvojiti 30% za obranu).

Završnu glazuru dale su, kao i u slučaju IOR izračuna, ocjene vještina. I dok sam u originalnoj formuli jednostavno obranu sveo na jednu od pet osnovnih vještina (koja uključuje, kao prvo, individualni PER učinak protivnika, kao drugo, pozitivni +/- učinak i, kao treće, iznaprosječne brojke u individualnim obrambenim vještinama poput blokada, ukradenih i floppova – ovisno o tome koliko su bili dobri u ove tri kategorije, igrači su dobivali ili gubili bodove), ovom prilikom sam posebno izdvojio učinak u blokadama, ukradenim loptama i iznuđenim faulovima u napadu kao posebnu kategoriju, kako bi najbolji dobili poneki dodatni bod. Razlog zašto baš ove tri vještine dobivaju dodatnu važnost je jasan – radi se o takozvanim stop kategorijama, dakle one rezultiraju prekidom napada, a što je više prekida napada, to je i obrambena efikasnost veća.

Iz istog razloga sam ignorirao učinak u skoku i broj prekršaja u obrani. Skok je osnovni dio igre i u napadu i u obrani, dovoljno kompleksan da ga se može smatrati zasebnom kategorijom, a uostalom dolazi do izražaja tek nakon što je protivnik uputio šut prema obruču. Naravno da će dobar obrambeni skok spriječiti daljni posjed lopte protivnika, ali, kako će u isto vrijeme omogučiti i vaš napad, pitanje je kako odvojiti njegovu obrambenu od napadačke vrijednosti.

Obzirom kako su najveći košarkaški treneri i teoretičari zastupnici teze kako je skok ono što povezuje igru i kako ne pripada jednom ili drugom dijelu terena, ovom prilikom sam ga izostavio. S druge strane, obzirom na manjak obrambene statistike, često ćete vidjeti kako se upravo skok vodi kao ključni segment igre u obrani, što više govori o lijenosti da se pronađe način za izračunati igru u obrani nego o samom skoku. Skok je jednostavno ključni dio igre, a ne samo jednog njenog dijela.

Što se faula u obrani tiče, obzirom da je njihova jedina funkcija odgoditi napadački pokušaj ili omogućiti lagane koševe protivniku, pitanje je koliko ih ima smisla uopće voditi kao dio ičega pozitivnog u igri (uostalom, nije slučajno da su neke od najboljih obrana lige, poput Bullsa ili Heata, ujedno i obrane s nekima od najmanjih postotaka osobnih). Dean Smith je odavno usadio u košarkašku svijest da je linija slobodnih najučinkovitija pozicija u košarci objasnivši to jednostavnim primjerom – prosječni košarkaš puca iz igre 50%, što znači da će iz 2 napada zabiti 2 poena. Ako umjesto šuta ta dva napada završi na liniji slobodnih, a ako uzmemo u obzir da prosječan košarkaš s linije puca 75%, iz 2 napada zabit će 3 poena (stoga neka vas ne čudi da su momčadi Georgea Karla i njegovih učenika poput Scotta Brooksa uvijek u vrhu lige po pokušajima s linije slobodnih, a time i po napadačkom učinku). Dakle, previše osobnih vas ne čini idealnom obranom, ma koliko se Jerry Sloan protivio takvom razmišljanju.

Uglavnom, iako ovo završno pumpanje vještina donosi malu dozu odstupanja od prvotne formule (do 3 dodatna boda), ovaj obrambeni IOR zamišljen je tako da u potpunosti odgovara onom ukupnom. Praktički, može se reći kako od, npr. 172 ukupna boda koja je ostvario James, njih toliko i toliko otpada na obrambenu stranu. A kako bi naglasili tko je više oslonjen na obrambenu stranu priče, pored DIOR bodova (opet originalan naziv, nema što) stoji i ukupni IOR učinak uz postotak koji otpada na obranu (u slučaju da dva igrača imaju isti broj bodova, bolje će rangiran biti onaj tko ima veći postotak obrambenih bodova u svom IOR učinku).

Podatci su također miks prošlogodišnjih i prosjeka zadnje tri godine, kao i u ukupnoj formuli, a još bih napomenuo kako sam u obzir uzeo samo igrače koji su bili top 5 u minutama u svojim momčadima. Logika jednostavno nalaže da se mnogobrojni obrambeni specijalci ovom prilikom ignoriraju jer, kako se radi o bodovima koji se izvode iz akumuliranih i sirovih brojki, netko s puno manje minuta jednostavno nije u stanju ostaviti značajniji trag na obrani bez obzira koliko dobra njegova individualna rola bila. Uostalom, tijekom IOR nabrajanja jasno su istaknuti svi igrači kojima je obrambeni učinak bio pozitivan, bez obzira o tome koliku malu ulogu igrali, tako da za ovu priliku gdje biramo samo desetak najboljih njihov izostanak (ili, ako hoćete, kratkoću liste) ne smatram problemom.

Ukratko, 11 igrača (11 jer nisam htio ispustiti Chandlera samo zato što je bio jedno mjesto iza deset imena koliko sam prvotno tražio) koji su u stanju obrambenim učinkom značajno utjecati na utakmicu su:

1. DWYANE WADE (Heat), 55 bodova (od ukupno 131, što iznosi 42% učinka)

Wade ima idealan omjer igre u napadu i obrani, čak i pre-idealan ako uzmemo u obzir teret koji mora nositi u napadu kao strijelac i kreator. Ali, u tome i leži glavna razlika između franšiznih igrača i onih smrtnika koje smatramo “tek” prvim opcijama – oni su dominantni na obje strane parketa. Wade je u jednu ruku klasični stoper (drži protivnike na 4 poena slabijem PER učinku od prosjeka), ali puno važniji je njegov stop učinak, posebice kao blokera (možda najbolji svih vremena za jednog bočnog igrača). A ni kao flopper nije loš, dapače.

2. DWIGHT HOWARD (Lakers), 54 boda (od ukupno 132, što iznosi 41% učinka)

Tu se nema što objašnjavati, svatko tko nije pao s Marsa zna da je Dwight izrastao u najpokretnijeg i najboljeg obrambenog visokog u ligi koji je u stanju vrhunski čuvati i svog čovjeka, ali i cijelu obranu. Da je lani imao sezonu u svom stilu (nešto slabije brojke od očekivanih, što zbog ozljede, što zbog konteksta u kojem je igrao), vjerojatno bi sada bio ispred Wadea. Fascinantno je i što mu ni isključivanje skoka iz ocjene uopće nije smetalo da ispliva na vrh. Ako se ne slažete s mojom odlukom da se iz rangiranja obrane isključi defanzivni skok, onda slobodno stavite Dwighta na prvo mjesto.

3. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 50 bodova (od ukupno 91, što iznosi 55% učinka)

All-round specijaliziran za obranu koji je toliko dobar u tome što radi da je isplivao ne samo u vrh obrambenih igrača, nego i među top 20 u ligi po IOR-u. Njegove 1 na 1 stoperske brojke zadnjih godina su zastrašujuće (-6 PER poena u prosjeku imaju njegovi protivnici), ali ukupni obrambeni učinak nešto je slabiji, što je u biti logično jer bočni igrači ne bi smjeli imati stop brojke kao visoki. Jasno, osim ako se ne zovu Dwyane.

4. LEBRON JAMES (Heat), 47 bodova (od ukupno 172, što iznosi 27% učinka)

Taj James, stvarno je bezveze, tek je četvrti po dominaciji u obrani. Pih.

5. TONY ALLEN (Grizzlies), 44 boda (od ukupno 58, što iznosi 76%)

E, ovo se zove specijalac. Tony je savršen primjer igrača zadatka koji je u stanju popuniti petorku jer je u svom poslu vrh vrhova. Od stoperskog do stop učinka u debelom plusu, kao presing igrač na loptu nezamjenjiv u obrani Memphisa.

6. RAJON RONDO (Celtics), 43 boda (od ukupno 85, što iznosi 51%)

Ni jedan drugi play u ligi nije mu ravan. Odlične 1 na 1 brojke, odlična količina stop akcija na račun fantastičnih fizikalija, a naravno da je za sve zaslužna i ogromna količina minuta koju provede na parketu kao dio jedne od najboljih obrana lige. Sve što prođe pored njega zaustavi Garnett, a to definitivno itekako utječe na njegove brojke (vrijedi i obrnuto – ne bi Boston godinama bio u obrambenom vrhu da ima samo jednog dominantnog obrambenog igrača). Na kraju krajeva, ako Rondo kreiranjem zicera Garnettu može značajno utjecati na njegov učinak u napadu, zašto mu ovaj ne bi vratio uslugu u obrani?

7. KEVIN GARNETT (Celtics), 43 boda (od ukupno 93, što iznosi 46%)

Nakon Dwighta najpokretniji branič u ligi, bilo da se radi o preuzimanju ili pokrivanju zone. Nije više dominantan 1 na 1, a i u stop brojkama je tek dobar, što je očiti znak da godine čine svoje po pitanju golog atleticizma.

8. SERGE IBAKA (Thunder), 41 bod (od ukupno 72, što iznosi 57%)

Ibaka je tek lani počeo ostvarivati svoje obrambene potencijale što se tiče učinka na broj primljenih koševa, pokrivanje obrane i 1 na 1 igre. Kako mu je tek jedna prava sezona pomogla da se pozicionira tik iza Garnetta u sistemu koji u obzir uzima i ranija izdanja? Odgovor je jednostavan – Ibakin atleticizam omogučavao mu je, čak i prije, dok nije bio ni blizu ovako kompletan obrambeni igrač kao danas (a u kakvog se tek može razviti nećemo ovom prilikom), da ostvari stop učinke kakvima se može približiti tek Dwight.

9. LUOL DENG (Bulls), 41 bod (od ukupno 75, što iznosi 55%)

Još jedan bočni stoper balansiranog all-round učinka, ali čija vrijednost prvenstveno leži u fenomenalnoj 1 na 1 obrani, nedostaju mu stop brojke koje bi ga stavile u rang Iggya, pa čak i Allena.

10. JOSH SMITH (Hawks), 40 bodova (od ukupno 87, što iznosi 46%)

Njegov 1 na 1 učinak, posebice u postu, jedva da je vrijedan spomena, ali kombinacija pokretljivosti koju ima (zato je puno korisniji kao visoki nego na krilu) uz dodatak vrhunskih stop brojki, lansirala ga je u sam vrh obrambenih majstora prošle sezone. Sada će bit zanimljivo vidjeti može li ponoviti lanjske partije u paru s Horfordom, obzirom da su mu obrambene brojke iz ranijih sezona puno slabije u svakom segmentu osim u ovom ovisnom o fizikalijama. Tu je uvijek sjajan.

11. TYSON CHANDLER (Knicks), 38 bodova (od ukupno 79, što iznosi 48%)

Odličan stoper, solidne stop vještine, pouzdan visoki branič u svim segmentima igre. Praktički, Tyson je Dwight light kojega smo navikli dizati u nebesa zato što je velikim dijelom zaslužan za naslov Dallasa. I koliko god zahvalan igrač bio u oba smjera (odličan omjer napadačkog i obrambenog učinka od kada je počeo gađati slobodna pristojnim postotkom), ovaj njegov relativno niski plasman može poslužiti i kao upozorenje pred novu sezonu da ne ignoriramo Dwighta jer on može sve što i Chandler, samo još puno bolje.

SUMMER FRENZY, vol. 4

Iskreno, nisam planirao nikakav pisani osvrt želeći se još nekoliko dana odmoriti od tastature prije nego se bacim na liste koje pripremam već neko vrijeme (rangiranje igrača, trenera, GM-ova i sudaca), ali kako je informativan i zabavan razgovor s bratom fanatikom Sickreom ostao u zraku zbog neplanirane greške u programu za snimanje, ne ostaje mi ništa drugo nego pokušati zapisati najveći dio onoga čega smo se dotakli kroz nesuđeni summer frenzy podcast. Uz osvrt na Olimpijadu, glavna tema je očekivano bio prelazak Dwighta u Lakerse, a gubili smo vrijeme i na omiljenom sportu svakog NBA fanatika usred ljeta – slaganju power rankingsa za iduću sezonu.

OI REPORT

Velika očekivanja obično urode velikim razočaranjima, a tako nekako je završila i moja ovogodišnja epizoda s olimpijskim košarkaškim turnirom. Umjesto fantastičnih četvrtfinala i nezaboravnih bitki po skupinama kako bi se prvim mjestom zaradilo pravo na ždrijeb koji u polufinalu ne donosi Amere, imali smo šetnje u četvrtfinalu i tankiranje kako bi se zaobišla USA.

Jedini zanimljivi trenutci pozitivnog predznaka u grupama bile su dvije pobjede Rusa protiv izravnih suparnika, Brazila i Španjolske, a nešto manje pozitivno, ali jednako zabavno, bilo je šetanje Litvanaca kroz USA obranu i očajnički pokušaji Španjolaca da zabiju manje od Brazila i tako izbjegnu Amere.

U četvrtfinalu smo umjesto utakmica za pamćenje imali prilike gledati mučenje između Francuza i Španjolaca tijekom kojega se činilo kao da ni jedna momčad nije željela ići dalje te nemoćni Brazil koji opet nije uspio ostaviti dojam momčadi koja ima glavu i rep. Osim u drugom poluvremenu protiv Rusije, u kojem su pick & rollom Barbose i Nenea (dok su Huertas, Splitter i Varejao sjedili na klupi) uništavali Ruse, Brazilci uopće nisu ostavili dojam pripremljene reprezentacije. Iako su za razliku od Argentine imali korisnu klupu i puno više tijela, manjak kemije i ideje još jednom ih je ostavio s krive strane ždrijeba.

Španjolci su se probudili u drugom dijelu polufinalne utakmice protiv Rusa i pokazali dio svog talenta, ali, to stalno prebacivanje iz prve u petu brzinu kakvo si nisu priuštili ni Amerikanci, umalo ih je koštalo medalje – slučajno su završili u situaciji da igraju Finale u kojem su se našli zahvaljujući tom jednom dobrom poluvremenu. Rusi su kao konstantno najbolja momčad zaslužili broncu, a USA je valjda s nikada gorom obrambenom rotacijom lakoćom došla do zlata jer su šuterski i slasherski bili nikada bolji. Stvarno, primanje preko 80 koševa u prosjeku za 40 minuta u ovakvoj konkurenciji jedan je poprilično mizeran podatak za USA selekciju, ali kako im to zamjeriti kada se ni Krzyzewski nije uzbuđivao oko manjka akcije u defanzivi – u Finalu je protiv Španjolskih divova igrao s Jamesom i Loveom, znajući da će to omogućiti Pau Gasolu da dominira u napadu, ali i da će Jamesova brzina u sredini biti ključna za razbijanje Španjolske obrane.

Indikativan pokazatelj opuštenog pristupa USA selekcije utakmica je protiv Litve u kojoj su Litvanci zabili 94 koša ostavljajući dojam da igraju protiv čunjeva. Osim Jamesa i Paula, koji su jednakim žarom igrali na oba kraja parketa, team USA nije imao nikoga voljnog kretati se u obrani. Fascinantno je bilo promatrati postavu s Williamsom, Anthonyem, Durantom i Loveom kako pada na driblinge košarkaša koji se jedva znaju kretati pravocrtno NCAA brzinom, ali to je nešto s čime se Krzyzewski toliko pomirio da obrambenim specijalistima poput Iguodale i Chandlera uopće nije davao značajnije minute.

U revijalni obrambeni pristup sjajno se uklopio i šuterski karneval u kojem su već tradicionalno briljirali Anthony (na svakom FIBA natjecanju) i Durant (na zadnjem SP-u). Njihova visina i šuterski raspon nerješiva su zagonetka i u NBA okruženju, a, u ovoj konkurenciji, s FIBA tricom i sa suigračima koji im omogućuju da se posvete isključivo šutu, ostavljaju dojam kao da su na treningu. Ni jedna USA repka nije ovoliko dominirala šuterski, a isto tako se ne sjećam da je ijedna bila ovako kilava obrambeno. Što je zanimljivo kada uzmeš u obzir da je ovisnost o šutu s perimetra i minimum 1 na 1 jedan obrambene aktivnosti obilježje Euro košarke – dakle, ne samo da je Europa (sa svojim satelitima u Južnoj Americi) talentom smanjila razliku u kvaliteti, već je USA, nedvojbeno i pod utjecajem Euro talenta koji je došao u ligu tijekom zadnjih 10 godina, počela igrati sve europskiju verziju košarke (još da većina lige počne koristiti zonu kao Dallas i eto nam uber-Eurolige).

Što se Jamesa tiče, očekivano je uspio odraditi Jordanovsku ulogu na parketu. Jasno, obzirom na razliku u talentu između ovog rostera i onog iz 1992. njegova igra imala je puno veću težinu i odgovornost od Michaelove, ali simpatično je bilo gledati kako vodi momčad pristupom u obrani i pretjeranim dodavanjem u napadu, dakle na iste one načine na koje je to radio MJ u Barceloni. Razlika je samo bila u tome što je Jordan uloge strijelaca prepustio Barkleyu i Maloneu koje će susresti u budućim playoff bitkama, a LBJ pak Carmelu i Durantu, dvojcu kojega je nekoliko mjeseci ranije u međusobnim playoff dvobojima jednostavno razmontirao, odnosno u tome što je MJ vladao na perimetru dok se LBJ opet predstavio kao point-center Waltonovskih kvaliteta. Sličnosti ne ostaju samo na tim obilježjima alfa mužjaka i neprikosnovenom statusu prvog među jednakima, čak se i simbolika poklapa – 1992. MJ je u Barcelonu po zlato stigao kao MVP sezone, MVP Finala i vlasnik prstena, što je ista stvar koju je 20 godina kasnije izveo LBJ.

Iako je sve manje-više završilo po očekivanjima, svakako treba istaknuti nekoliko saznanja. Prvo, tko zna kada ćemo opet gledati Argentinu na ovakvim turnirima. Fascinantno je da nisu uspjeli promovirati ni jednog jedinog mladog igrača ili da na klupi nemaju nikoga sposobnog pružiti 10-ak solidnih minuta. Imali su sreće što su Nocioni i Prigioni u pozitivnom i poznatom okruženju repke odigrali najbolje partije u valjda zadnjih 3 sezone, ali sa Scolom na zalazu i Manuom umornim od nošenja najvećeg tereta, jasno je kako na idućem turniru neće biti ni blizu medalje. Srce prvaka ovaj put je pomoglo da se bore za broncu i preskoče Brazil, kojemu je upravo taj manjak šampionskog iskustva očito nenadoknadiv minus, ali to njihovo srce na dobrom je putu da prestane kucati.

Uostalom, protiv Rusije nisu mogli, a Rusi su upravo najugodnija nova ekipa na svjetskoj sceni, točnije u zoni medalja. Kirilenko ulazi u završnu fazu karijere, ali Rusi su tiho izgradili sjajnu momčad s izuzetnim miksom veterana i mladih snaga. Nemam pojma može li Shved onakvom light konstitucijom ikada biti koristan NBA igrač, ali da je mali hakler s neobranjivim driblingom za Euroligu, to je očito. Kao i to da je Fridzon vanserijski šuter ili da je Ponkrashov zeznuta playmakerska opcija sa svojom visinom i sjajnom igrom leđima. Francuzi i Španjolci izbacuju dovoljno solidnih mladih igrača da se održe u vrhu, Grci i Srbi imaju solidne reprezentacije koje bi mogle napraviti korak naprijed pokaže li se neki od njihovih mladih igrača NBA talentom, Turci i Litvanci su u sličnoj situaciji, usred smjene generacija koja bi uskoro trebala početi davati ploda, ali Ruska stabilnost, koja dobrim dijelom počiva na Davidu Blattu koji je za ovu reprezentaciju napravio isto ono što i Ratko Rudić za naš vaterpolo (držao pod kontrolom višegodišnji projekt bez potresa), čini se najboljom okladom za medalju na sljedećem EP-u i SP-u.

THE TRADE

Trade Howarda ispao je ne samo vrhunac ovoljetne tržnice, već i jedan od značajnijih tradeova zadnjih nekoliko sezone. Naime, očekivano preseljenje Howarda u mjesto gdje kad-tad završe svi veliki centri, dovelo je do rijetke situacije u kojoj su čak 3 od 4 momčadi uključene u posao izašle kao pobjednici, a, što je još zanimljivije, jedini gubitnik je baš ona momčad koja je imala najmanje šanse da se loše provede. Stoga, krenimo s njima.

Orlando

Stvarno je neka vrsta magije izvesti ovako loš posao kao što su to napravili u Orlandu. Jasno, kada se rješavaš franšiznog igrača, očekivan je rebuilding koji će biti dug i bolan. Zato direktna zamjena Howarda za Bynuma nikada i nije imala smisla jer bi ostavila Orlando u sredini poretka, bez mogućnosti pojačanja putem drafta. Međutim, fascinantno je da Magic iz ovog tradea nije uspio dobiti ni jednu od tri ključne stvari za početak rebuilding faze – mladi talent, lutrijske pickove i prostor na salary capu.

Umjesto da u Houston pošalju Turkoglua ili Big Babya, zadovoljili su se otpisom ne toliko problematičnih ugovora Richardsonu, Clarku i Duhonu. Umjesto da od Houstona dobiju puno vjerojatniji lutrijski pick Raptorsa, pristali su na tri picka prve runde sigurnih playoff momčadi (Sixersi na Istoku ne ulaze u playoff samo u slučaju da se Bynum raspadne u prvoj utakmici sezone). Na kraju, umjesto da pokupe jedan ili dva od mnogobrojnih lutrijskih talenata koliko ih Rocketsi imaju na raspolaganju, zadovoljili su se Vučevićom i Harklessom čiji potencijal s razlogom pripada u drugu polovinu prve runde drafta.

Ok, Rocketsi su potpisima Lina i Asika znatno smanjili mogućnost manipulacije salary capom, ne zaboravite da se njima novi ugovori Linu i Asiku vode u prosjeku ukupne garantirane svote, dakle koštaju ih 8 milja godišnje umjesto 5 koliko bi koštali Bullse ili Knickse da su ih izjednačili, ali čak i ovakvi Rocketsi bili su u mogućnosti sastaviti bolju ponudu od ove realizirane – zadnja godina Kevina Martina svakako djeluje privlačnije od 4 garantirane godine Afflala. I tu dolazimo do meni najmanje jasnog dijela cijele zamjene. Zašto bi, uz sve ove polovne vrijednosti koje su dobili za Dwighta, u Orlandu nakon svega pristali i na tri veterana koja im ovogodišnji roster čine skupljim nego bi bio da su ostavili Richardsona, Duhona i Clarka?

Postoje dvije škole mišljenja koje donekle opravdavaju ove poteze. Prva je ona koja zastupa tezu kako je novi GM Magica Hennigan, koji je do jučer kuhao kavu i donosio novine Popovichu i Bufordu, odnosno Prestiu (karikiram, naravno, ali angažman 30-godišnjeg genijalca dovodi do gornje granice trend angažiranja od Spursa odobrenih birokrata – kao i svaki trend, i ovaj je počeo dobro, ali nakon masovne eksploatacije sve dobre stvari ubrzo postaju karikature originala), namjerno izabrao najgori mogući scenarij kako bi se Orlando što duže zadržao na dnu i kako bi onda kroz dva, tri ili četiri drafta, posložio novu jezgru.

Teze iz druge škole kažu kako su vlasnici postali nestrpljivi i kako je cijeli posao realizirala klika iznad Hennigana koja odgovara direktno vlasnicima. Ovo drugo mi se čini puno realnije i zasigurno se radi o nekoj kombinaciji raznih pritisaka (odnosi među samim vlasnicima i direktorima Lakersa i Magica, agenti koji žele Dwighta u Lakersima i zauzvrat obećavaju sitne usluge), ali i nedoraslosti nove uprave situaciji. Kako god bilo, zahvaljujući novom ugovoru Nelsonu i dovođenju Afflala te gomili garantiranih rookie ugovora za upitne NBA potencijale, u Orlandu ne trebaju voditi brigu o salary capu minimalno iduće dvije godine, čime su poslali jasnu poruku NBA fanaticima, ali i svojim navijačima – ne očekujte od nas ništa osim novih Bobcatsa tijekom idućih sezona. A budu li imali sreće da na draftu pronađu svog Duranta i Westbrooka, očekujte zatim još minimalno toliko loših godina dok klinci stasaju. Ukratko, Orlando čeka minimalno 5 gladnih godina tijekom kojih će Jacque Vaughn postati trener s najgorim scoreom u ligi.

Lakers

Majstori iz Grada Anđela ovim potezom nisu samo pokrpali najveći dio rupa na rosteru i usput se lansirali u rang šampionskih momčadi, već su se pobrinuli da i nakon Kobeova odlaska Lakersi ostanu playoff momčad. Nema šanse da Dwight ne produži za maksimalan ugovor iduće ljeto, a s Dwightom na rosteru Lakersi će nastaviti svoj niz uspjeha koji uključuje, pazite sada ovaj podatak, samo 5 propuštenih playoff nastupa u 65 sezona. Da Magic nije bio prisiljen povući se iz košarke početkom ’90-ih i da se Kobe, Phil i Shaq nisu popeli jedan drugome na vrh glave sredinom nultih, govorili bi o samo 3 lutrijske sezone u povijesti, odnosno njih 0 (nula, zero) u eri Jerrya Bussa.

Od kada je Buss kupio klub krajem ’70-ih i okružio se Jerryem Westom, a zatim i Mitchom Kupchakom, ispada kako Lakerse iz playoffa može izbaciti samo splet okolnosti koji veze nema s košarkom. Ovaj pedigre pobjednika jednako je važan faktor u privlačenju igrača kao i sjaj i novac koji se veže uz Los Angeles. Uostalom, dosta vam je pogledati primjer Stevea Nasha koji ima i kuću u New Yorku i koji je isto tako mogao u Knickse, na jedino preostalo NBA tržište kojemu nikakvi porezi na luksuz nikada neće predstavljati problem. Čim su se na horizontu ukazali Lakersi čovjek nije dvojio ni trenutka između njih i Knicksa jer, ruku na srce, sinonim za New York je, usprkos svom novcu i sjaju, gubitništvo.

Dovođenjem Nasha riješen je šut iz vana, Dwight pokriva obrambene rupe i Lakersi su na papiru šampioni. Čak ni tanka rotacija više ne izgleda toliko tanko, dovođenje Jodiea Meeksa pravi je potez majstora jer dodaju 3&D igrača zadatka (Meeks u karijeri puca trice 40%) usred petorke kojoj ne treba nitko drugi nego bočni igrač koji će čekati u kutu na povratnu loptu i igrati obranu bez puno zanovijetanja. Naravno, ako situaciju stavimo u nešto realniji kontekst, godine Bryanta i Nasha te Dwightova nedavna operacija leđa svakako su razlozi za zabrinutost, kao i činjenica da rotacija, usprkos Meeksu i Jamisonu, i dalje ne ostavlja pozitivan dojam. Ali, poanta nije da imaš osiguran naslov na papiru početkom sezone, nego da imaš šansu na kraju. A to su Lakersi postigli. I, kao što spomenuh, još su se pobrinuli da i nakon Kobea imaju franšiznu veličinu na koju mogu pasti. Bolje ne može.

Jedini minus u ovoj situaciji, a koji bi bio isti i da je ostao Bynum, tiče se onog “a tko ovo more platit?” retoričkog pitanja. Naime, po novim pravilima koja na snagu stupaju od iduće sezone, Lakersi će za ovakav roster s 4,5 max ugovora (od čega Kobe vrijedi za dva jer je potpisan po starom pravilniku) plaćati oko 90 milja poreza (Nash, Kobe, Dwight i Pau koštat će ih 80 bez ikoga drugog). Godinu nakon toga, penali postaju još žešći i, ostane li Kobe na rosteru makar i s popustom kakav su Duncan i Garnett dali svojim momčadima, porez bi se mogao popeti i na 120 milja. Mislim, zamislite da netko plaća 3 salary capa kako bi imao šanse boriti se za naslov?

Teoretski, Lakersi koji godišnje samo od TV prava zarađuju oko 200 milja mogu bez problema pokriti ovakav trošak, posebice u današnjoj NBA koja je, usprkos nedavno donesenom kolektivnom ugovoru i dalje ostala nedorečena oko podjele profita (npr. u baseballu, koji nema salary cap, Yankeesi troše na roster u sličnom 3 prema 1 omjeru u odnosu na ostale, ali usput moraju dati i 30% od svega što zarade u zajednički fond). U NBA, momčadi s visokim profitima moraju tek financijski pokriti razliku između sebe kao poreznog dužnika i onih koji ne plaćaju porez zbog nemogućnosti da ostvare profit (po nekim izračunima radi se o 16 milja po gubitašu koje će pokriti Lakersi, Knicksi, ali i sve ostale momčadi koje plaćaju porez). Praktički, kako ispada da bi samo od ovih 200 milja od lokalnih TV prava (dakle, bez nacionalnih TV ugovora na razini lige, prodanih karata, dresova i ostalih sponzorskih ugovora) Lakersi mogli pokriti i svoju platnu listu od 80 milja i eventualni porez od 120 milja, što ih sprječava da se bahate?

Kako su Knicksi u sličnoj situaciji, jasno je kako ona priča o štednji oko Linovog novog ugovora nema smisla – Knicksi nisu produžili s ljubimcem navijača ne zbog financija, već zato što su se uvrijedili zbog Linova odbijanja njihovog prvotnog ugovora i njegovog izlaska na tržište. I ta sitnica je glavna razlika između Lakersa i Knicksa, vječnih pobjednika i vječnih gubitnika – dok su se Lakersi odrekli Bynuma, prvog centra u povijesti franšize kojega su sami izabrali na draftu i ljubimca obitelji Buss (nije tajna da je Jerryev sin Jim otkrio Bynuma i da je između njih vladao prijateljski odnos), radi boljeg igrača pri čemu nikakvi emotivni motivi nisu bili bitni, Knicksi su se odrekli svoje zlatne koke zbog čistog hira.

Jasno, usporedbe Lina i Howarda na razini talenta nemaju nikakve veze, ali na svim ostalim razinama, a posebice ovim poslovnim, radi se o sličnim situacijama. Lakersima je dolaskom Howarda vrijednost dodatno porasla, dok je odlaskom Lina vrijednost Knicksa pala za 50 milja na neopipljivom tržištu dionica, ali i gubitkom konkretnih sponzora u sličnoj, puno opipljivijoj vrijednosti (da ne spominjemo sve one razočarane navijače koji su hrlili kupiti Linov dres, lani najprodavaniji artikl čak i u Gardenu, a ne samo u Aziji).

Uglavnom, održavanja ovako skupog rostera nije više pitanje mogućnosti, već htijenja. Uspiju li Lakersi već ove sezone osvojiti naslov, odgovor na ovu dilemu bit će puno lakše pronaći. A za svaki slučaj, u blizini imaju i elegantno košarkaško rješenje – obzirom da je Gasol u novom poretku snaga sveden na sporednu opciju, njegovih 19 milja se uvijek mogu pretvoriti u solidnu klupu.

Philadelphia

Još jedna potvrda koliko je u NBA biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jednako važno kao i ekspertiza (često i važnije). Još do prije nekoliko dana iz tabora Sixersa stizale su najave kako će njihov udarni visoki dvojac iduće sezone biti kombinacija Hawes – Brown, što je toliko bizarna tvrdnja da čovjeku nije jasno u kakvom je stanju novinar zatekao Douga Collinsa kada mu je ovaj bio spreman tako nešto reći (mislim, em se liga okreće brzim visokim igračima sposobnima igrati obranu na perimetru u što se nikako ne uklapaju ni Hawes ni Brown, em Hawes usprkos šutu nema atleticizam za biti krilna opcija pod košem, em Brown nema kvalitetu za ponuditi išta u startnoj roli). A onda, puf, samo tako i Hawes i Brown postaju nebitni jer Sixersi konačno imaju svog franšiznog igrača.

Odricanje od Iguodale u ovoj situaciji ne predstavlja problem – Iggy je bio all-star, ali ne i lider kakav treba svakoj momčadi da uđe u onu završnu fazu sazrijevanja. Sixersi su trebali promjenu kursa, a do nje će svakako doći jer, kao što znaju mudri ljudi, franšize ne rastu na grani, a pogotovo ne one koje dolaze u liku rasnih petica.

Jasno, Bynum možda na ljeto izabere drugi klub, ali ni to nije toliko tragična opcija obzirom da će bez njega Sixersi barem imati čiste račune i mogućnost da se okrenu brzom rebuildingu. Ostane li pak Bynum u gradu bratske ljubavi i potpiše li dugogodišnji ugovor (i da mu pri tome izdrže artritična koljena), Philly ima čovjeka oko kojega može graditi budućnost. Kako su prve Bynumove izjave izuzetno pozitivne i uglavnom iskazuju oduševljenje time što je konačno u momčadi u kojoj može biti prva opcija (čitaj – dalje od Kobea), šanse da Sixersi budu playoff momčad i tijekom idućih pola desetljeća poprilične su.

Denver

I dok su Lakersi i Sixersi napravili korak naprijed, Denver je napravio troskok naprijed. Tako vam je to kada zamijenite igrača zadatka poput Afflala all-star majstorom poput Iggya (Lakersi i Sixersi su se ipak morali odreći provjerenih vrijednosti za nešto bolje opcije). I ne samo da je davanje Afflalovih minuta Iggyu dovoljno da se Denver iz playoff momčadi koja ostvaruje između 40 i 50 pobjeda po sezoni prometne u izazivača koji će ostvariti između 50 i 60 pobjeda, ključno je što Iggy dolazi u sistem koji je kao stvoren za njegov stil igre.

Igoudala je all-rounder koji najbolje funkcionira u tranziciji, a Denver je izgrađen na Karlovom run & gunu. Njegov ne baš sjajan šut za beka bit će kompenziran izuzetnim šuterskim učinkom Lawsona i Galinaria, dok će on svojom obranom i čvrstinom, ali i osjećajem za asist, pokriti sve minuse koja ova dvojica imaju u svojoj igri (a time i Nuggetsi). Praktički, Denver je preko noći dobio nešto slabiju verziju Oklahome, s agresivnim playom, all-round dvojkom i ubojitom trojkom. Nema tu franšiznog talenta, ali tri all-star talenta odlična su jezgra. Dodaj im još potencijalni napredak McGeea, Farieda i duboku klupu i postaje jasno kako Nuggetse iduće dvije sezone čeka borba za sami vrh. Pri čemu se uvijek mogu osloniti na svoju izuzetnu dubinu i mogućnost da u nekom novom tradeu mladim snagama dodaju još talenta u naponu snage.

Oklahoma, Lakersi i Spursi i dalje ostaju članovi prve klase na Zapadu, ali Denver će biti odmah tu negdje, spreman iskoristiti svaku šansu koja se ukaže zbog eventualne ozljede ili nekih drugih problema. A o tome kakav će užitak biti gledati njihovu petorku u napadu i pratiti njen napredak u obrani, koji je nedvojben obzirom na Iggya i razvoj visokih (kojima će bez Harringtona u blizini ostati još više minuta za igru), nema potrebe posebno pričati. Zapad je opet prošao bolje i pojačao se iz ničega, kao što je već postao i običaj.

EARLY PR

U ovom ekstra ranom izdanju power rankingsa nećemo previše pričati o svih 30 momčadi, već ćemo pokušati ukazati na one koju su doživjele najveći skok ili pad u odnosu na promjene rostera koje su se dogodile.

Svih 30 momčadi da se podijeliti u 4 kategorije – izazivače, playoff momčadi, momčadi na rubu (tzv. bubble teams, odnosno one koje će se međusobno boriti za par preostalih playoff mjesta) i lutrijske momčadi.

Phoenix je odlaskom Nasha i potpisivanjem lanjskog udarnog krilnog dvojca Wolvesa definitivno konačno postao rasna lutrijska momčad, a sličan put iz sredine na dno doživio je i Portland koji sa samo tri dokazana NBA igrača na ovakvom Zapadu ne može daleko čak ni ako LaMarcus Aldridge odigra najbolju košarku u životu. Houston je nakon svih promjena također lutrijska momčad, a to znači da su se Kingsima, koji i dalje ne izgledaju ništa spremniji da napuste lutriju, pridružile tri franšize koje su do jučer životarile na rubu.

Minnesota, Golden State, pa čak i New Orleans, borit će se s Dallasom i Jazzom za dva zadnja playoff mjesta na Zapadu, s tim da sam osobno spreman Jazz staviti čak i među sigurne, obzirom na solidan posao koji su napravili tijekom tržnice da pojačaju postojeću jezgru. Iako Hornetsi imaju potreban talent, teško da su dorasli bitci koja će se voditi između preostale tri momčadi. Dallas ima Dirka i sjajan sistem, Wolvesi imaju talent i konačno nešto nalik rotaciji na boku, a Warriorsi dovoljno potrebnih sastojaka u vidu talenta. Dallas možda ima malu prednost čisto zbog tog know how elementa, ali bude li Rubio spreman i izvuku li od Roya i Kirilenka dovoljno, odnosno poslože li se Warriorsi i pri tome ostanu zdravi, ne bih se kladio da će Mavsi proći u ovoj nabrijanoj konkurenciji.

Među sigurnima su praktički sami izazivači – Lakersi, Thunder i Spursi, te Memphis i Denver koji imaju dovoljno oružja da iskoriste priliku iz sjene, a jedino mi se Clippersi ne čine kao momčad dostojna puta do Finala. Njihova ovoljetna trgovina i posezanje za veteranima poput Billupsa (koji se pokušava vratiti nakon pucanja Ahilove tetive), Odoma (pukao psihički), Hilla (40 godina), Crawforda (38% šuta iz igre), , Turiafa (nebitan Miamiu) ili Hollinsa (nebitan Bostonu) priliči momčadi u naponu snage spremnoj za osvajanje naslova kojoj nedostaje samo mali poticaj s klupe, a ne franšizi u slaganju koja nakon prve dvije igračke opcije dugoročno gledano nema još ništa posloženo (Jordan je upitnik, a i Butlerov rok trajanja je pri kraju). Playoff im ne može pobjeći, kao ni novih 50 pobjeda, ali za nešto više od toga treba im podrška bolje rotacije od članova KK Gerijatrija.

Da li su nešto više fantastične sezone Paula i Griffina? Pa, zašto ne, moguće su, ali želim ukazati kako bi sve bilo puno, puno lakše da se Vinnie Del Negro, osim što se igra trenera, ovoga ljeta uz dopuštenje Sterlinga nije odlučio igrati i GM-a – škrti vlasnik Clippersa nije smatrao dužnim da nakon odlaska Neila Olsheya u Blazerse angažira novog GM-a, pa su sav posao oko sastavljanja rostera obavili Vinnie i onaj tko se toga jutra našao uz aparat za kavu.

Na Istoku se Orlando pridružuje Bobcatsima, a u lutrijskom rangu ostaju i Cleveland, Detroit, Washington i Milwaukee. U principu bi Wizardsi i Bucksi mogli ostvariti dovoljno pobjeda da ih proglasimo rubnim momčadima, ali misli li itko da će se toliko popraviti da izazovu hrpu graničnih momčadi na Istoku poput Knicksa, Atlante, Philadelphie i, po novome, Chicaga? Pad Bullsa je pak možda i najveći šok u odnosu na prošlu sezonu, ali tako vam je to kada ostanete bez najboljeg igrača i bez drugog najvećeg oružja – klupe.

U biti, jedina od lanjskih lutrijskih momčadi za koju smatram da se može priključiti u eventualnu borbu za osmo mjesto i možda preskočiti Hawkse, Bullse ili Sixerse, su Raptorsi. Dovođenjem Lowrya i dodavanjem hrpe korisnih igrača, od dva rookiea (Ross i Valanciunas) do Fieldsa, ne samo da su pojačali rotaciju i stvorili preduvjete za dodatan napredak u obrani, već imaju i roster koji će konačno nešto moći zabiti.

Ako su Bullsi doživjeli najveći pad preskakanjem jedne cijele kategorije, Netsi su doživjeli najveći skok – iz lutrije u playoff. Nisu izazivač u rangu Heata, Celticsa, pa čak ni Pacersa, dakle nisu momčad koja će lakoćom probiti brojku od 50 pobjeda, ali Deron Williams ima sasvim dovoljno oružja da ih mirno uvede u playoff i, što je možda i najvažnije, postavi ih za klasu ispred Knicksa. Problemi u obrani i tanka klupa koštat će ih ozbiljnijih rezultata, ali eventualno polufinale Istoka u prvoj godini u Brooklynu definitivno je sjajan rezultat (nažalost, nestrpljivost koju su iskazali u slučaju Howard koštat će ih značajnije uloge u ligi u budućnosti).

30 FOR 30: PHILADELPHIA

SCORE: 35-31

MVP: Andre Iguodala

X-faktor: Doug Collins

Malo je koja momčad u post-lockout sezoni zbunjivala objektivne promatrače kao što su to činili Sixersi. Na papiru, bila je to tipična ekipa za donji dom playoffa, raspon od 6. do 8. pozicije, točno tamo gdje su završili i godinu ranije. Naime, radilo se o potpuno istom rosteru, koji je jedini pomak naprijed mogao dobiti iznutra, u slučaju napredovanja mlađih igrača poput Evana Turnera i Jrue Holidaya. Takav pomak se nije dogodio, ali Sixersi su svejedno kroz prvu trećinu sezone uspjeli doći do omjera 16-10 i ostaviti dojam momčadi sposobne boriti se za vrh Istoka.

Međutim, još povoljnija od rezultata bila je statistika koja je tvrdila kako su Sixersi, s kombinacijom top 5 obrane i top 5 napada, bili uz bok s Heatom, Bullsima i Thunderom. Jasno, znamo kako je priča završila, na pola sezone stvarnost je pokucala na vrata i prividna dominacija srušila se kao kula od karata. Drugi dio godine odigrali su toliko loše da su na kraju jedva iščupali zadnju playoff pozivnicu te se po učinku u napadu iz gornje trećine strmoglavili u donju (završili kao 20. momčad). Ovakav finalni rezultat nije neočekivan obzirom da su godinu ranije bili samo tri pozicije bolji, ali takav slobodan pad je šokantan – iako smo svi znali da je ovakvom rosteru nemoguće održati šampionsku formu, fascinira da nisu bili u stanju bolje iskoristiti prednost koju su stekli tijekom prvih 45 dana sezone.

Naravno, ovakav rasplet samo je dokazao opasnost donošenja zaključaka na malim uzorcima i potvrdio kako se stvari kroz duže vremensko razdoblje ipak stabiliziraju negdje oko granice očekivanja. Sixersi su u playoff ušli osmi, tamo su iskoristili šok sistema koji su doživjeli Bullsi kada im se u završnici prve utakmice (koju su inače dobili lakoćom) ozlijedio Derrick Rose, a nakon toga su uspjeli do sedme utakmice dovesti seriju s ranjenim Celticsima koji su imali doslovno 5 korisnih NBA igrača na raspolaganju, od čega Piercea i Allena u stanju daleko od idealnog.

Iz ove perspektive nije problem uočiti razloge zbog kojih su Sixersi sjajno funkcionirali na startu sezone. Prvi je svakako bio raspored. U na početku posta spomenutom periodu tijekom kojega su ostvarili omjer 16-10, igrali su 13 susreta protiv kasnijih lutrijskih momčadi (čak tri utakmice s Wizardsima i dvije s Pistonsima). Drugi je uigranost – Sixersi nisu napravili nijednu bitnu promjenu u odnosu na godinu ranije, što im je u startu dalo prednost pred momčadima koje su doživjele određena preslagivanja i koje bez trening kampa nisu imale priliku izgraditi nove sustave igre. Treći razlog dijelom proizlazi iz prvoga – bez suočavanja s poštenim obranama, njihov bezidejni napad sastavljen uglavnom od tipičnih pick & roll i slash & kick akcija funkcionirao je besprijekorno, iako je najčešće završavao najmanje efikasnim šutem u košarci – dugom dvicom.

Sixersi su praktički uspjeli nemoguće – održavati vrhunskim napad bez rasnog šutera za tri (nalaze se među šest momčadi koje su pokušale najmanje trica) i, što je još fascinantnije, s mizernim brojem pokušaja ulaza do samog obruča (u donjoj trećini lige po broju slobodnih i s najmanje pokušaja realizacije ispod samog obruča u ligi). Košarka je kompleksna igra puna improvizacije, ali u jedno se možete kladiti – momčad koja nema širinu u napadu (trica) i koja nije u stanju izboriti lake koševe agresivnošću (slobodna) ili skokom u napadu (opet među 6 najgorih), momčad je koja nema osnovne preduvjete za uspjeh.

Naravno, za biti uspješan s poludistance nije dovoljno samo imati loše protivnike, već nešto zasluga pripada i onome tko uspije zabiti sve te prilike. Tu su Sixersi imali sreće jer je Doug Collins, nakon što je godinu ranije iskoristio izuzetne fizikalije pojedinaca poput Holidaya, Iguodale, Branda, Williamsa i Turnera da posloži sjajnu obranu, ovaj put izvukao i maksimum od onoga što ima na raspolaganju i u napadu (barem taj prvi dio sezone, jasno). Turner, Williams, Iguodala i Holiday nesebični su vanjski igrači kojima dodatni pas nakon ulaza nije predstavljao nikakav problem, ali i kvalitetni dribleri, te je napad Sixersa umjesto jednog izrazitog playa uglavnom imao 3 ili 4 igrača sposobna na slash & kick akcije.

U slučaju da ulaz-povratna stil igre ne bi donio ploda nakon dva ili tri pokušaja, a što se često događalo jer osim Meeksa i Iguodale nisu imali pravog spot up šutera, postojale su još samo dvije opcije – ili zavrtiti loptu preko visokog posta na Spencera Hawesa, koji se nametnuo kao asistent s vrha reketa u rangu Divca i Brada Millera, ili prepustiti loptu nekome da pokuša kroz izolaciju. Iako osim Iggya nemaju all-star talent na rosteru, a Iggy je all-star više zbog all-round učinka nego zbog tipičnih kvaliteta strijelca koje vezujemo uz takve igrače, u ovome su bili više nego solidni zahvaljujući izuzetnom učinku dvojice igrača druge postave. Tu dolazimo do još jednog ključnog Collinsova poteza.

Osim što je postavio nesebičnu igru u napadu s puno dodavanja, Collins je na klupi ostavio svoja najbolja dva individualna strijelca, Williamsa i Younga, koji su igrajući protiv drugih postava učinkovitost digli na vrhunsku razinu i uglavnom bivali najodgovornijima za svaku prednost koju bi momčad stekla. Sjajnom podjelom uloga, minimaliziranjem loših strana (manjak talenta startera skriven kvalitetom druge postave) i maksimiziranjem dobrih (all-round kvalitete i dubina rostera), Collins je tako iskoristio povoljan ulazak u sezonu i izvukao napadački maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju.

Obrana je pak druga stvar. Čak i kada ih je nakon pola sezone napad izdao i kada su protivnici shvatili kako je relativno lako zaustaviti momčad koja nema pouzdanu tricu i strijelce sposobne napadati obruč na redovnoj bazi, obrana Sixersa nije popuštala. Sezonu su završili kao treća obrana lige po učinku (prva po broju poena po posjedu i treća po broju ukupnih poena), što je samo po sebi bilo dovoljno da ih ugura u playoff bez obzira na sve probleme u napadu. Collins je iskoristio mladost i fizikalije, ali i dubinu rotacije, kako bi kombinacijom presinga, stalnih preuzimanja i čestih udvajanja izbacivao protivnike iz takta, ostvarivši tako rijetko viđen ujednačeni učinak u ovom dijelu igre.

Sixersi, naime, nisu bili ispodprosječni u nijednom aspektu obrane, što je fascinantno kada uzmemo u obzir da je čak i jedna dokazano šampionska obrana poput Miamieve bila izuzetno ranjiva na šut za tri poena (zbog previše rotacija koje je svaka momčad s lucidnom pas igrom na perimetru mogla kazniti), ali i u igri pod vlastitim košem nakon skoka u napadu (zbog nedostatka visine i pravog razbijača u reketu). Iako je za ovakvu obranu nedvojbeno zaslužna cijela momčad i činjenica da je Collins uspio sve članove rotacije posložiti u jedan sistem, tri pojedinca vrijedi posebno istaknuti – Iggya, Branda i Holidaya.

Holiday je svojevrsno razočaranje igrom u napadu gdje se ni u trećoj sezoni u ligi nije uspio nametnuti kao rasni NBA playmaker već samo kao solidan šuter i slasher u maniri combo-beka, ali je napravio ogroman iskorak u obrani gdje je svojom pokretljivošću i dugim rukama predstavljao prepreku u pokušajima organizacije igre. Iguodala se još jednom potvrdio kao najbolji stoper na perimetru sposoban preuzeti čuvanje najboljeg protivničkog igrača bez obzira radilo se o playu ili krilu. Uostalom, podatak kako je direktne protivnike prosječno ostavljao na 60% standardnog učinka, iako je uglavnom čuvao prve opcije na bokovima, nešto je čime se ne mogu pohvaliti ni James ni Wade usprkos tome što su nerijetko zajedničkim snagama uništavali prvog protivničkog igrača.

Brandovo prisustvo u reketu pak bilo je možda i najvažnije zbog balansa. Kako Hawes, Allen i Young nemaju fizikalije za gurati se u reketu, Brandova snaga dala je Sixersima potrebno sidro u sredini. Kako je ujedno Brand ušao u sezonu pripremljen kao rijetko koji veteran, njen prvi dio, dok ga nisu počele napadati sitne dosadne ozljede, odradio je bez greške – osim snage, donio je i potrebnu pokretljivost i skočnost u zadnju liniju obrane (najbolji omjer blokada i ukradenih u zadnjih 5 sezona od kada je bio stup Clippersa). Iako je danas daleko od double-double opasnosti, posao obrambenog osigurača u stanju je odraditi bez greške, davši tako izuzetnu protutežu pored isključivo napadu okrenutih Hawesa i Younga.

Naravno, kako je raspored postajao teži i kako je napadačka učinkovitost počela nestajati, sva briljantnost obrane izgubila je smisao. Kako su ozljede usporile Branda do te mjere da je u zadnjih 20 utakmica imao više negativnih nego pozitivnih obrambenih partija, postalo je jasno kako će Sixersi playoff ipak dočekati na očekivanom i logičnom mjestu – kao 8. momčad Istoka, s lutrijskim napadom i playoff obranom, što je kombinacija koja garantira brzo ispadanje i skori odlazak na praznike. Igrom slučaja njihov boravak u playoffu se odužio, ali vidjeti u tome išta više od slučajnosti bilo bi pogrešno. Protekla sezona, kako god puna uspona i padova bila, vrhunac je ovoga rostera.

Koji više nema niti onu opciju rasta iznutra, što možemo odgovorno tvrditi sada kada imamo dovoljno dokaza sumnjati kako će Holiday ikada biti išta više od solidnog startera i da je Turner tek zanimljiva opcija s klupe (iz kojeg razloga mu je Collins dao ogromnu minutažu u playoffu i tako dodatno osakatio i inače slabašan napad, ostat će ili vječni misterij ili jedan od najlošijih pokušaja trenerskog kockanja kojem smo ikada prisustvovali – daleko od toga da bi te minute koje je Collins uzeo Youngu i Williamsu značile prolaz protiv Bostona, ali stvarno je zanimljivo pitanje zašto je Collins srezao rotaciju i osudio dva udarna napadača na mrvice baš protiv momčadi koja nije imala apsolutno nikakvu klupu).

FAST FORWARD

Iskreno, očekivao sam možda čak i odlazak Collinsa nakon što je ova generacija dosegla svoj vrhunac, ali Doug se čini spremnim na još jedan pokušaj (iako, obzirom na stil treniranja koji je kombinacija mrkve i batine, postoje poprilični izgledi da ne dočeka kraj iduće sezone ako ga momčad isključi i pruži manje od maksimuma). Iggy je i dalje tu, što je još jedan znak da nisu shvatili kako oko njegove igre, ma kako zahvalna bila, ne možeš graditi ozbiljnu franšizu. Maksimalni ugovor kojega ima nije problem sam po sebi, problem je kontekst u kojem vrhunski drugi igrač biva prisiljen igrati ulogu prvoga, što povlači za sobom cijeli niz posljedica, među kojima i onu da Iggya smatramo preplaćenim igračem.

(Što dovodi do jedne duže digresije. Mislim, on definitivno nije max igrač, ali, ako ćemo pošteno, koliko max igrača u stvari ima u NBA? To nije ni Carmelo Anthony, koji bez obzira na sve uživa status superstara.

Istina je takva da se radi o istoj klasi igrača, all-star talentima koji pomažu momčadima svaki na svoj način, jedan obranom, drugi igrom u napadu, a da pri tome nisu dovoljno zaokruženi kao igrači da ikada posluže kao temelj ozbiljnog izazivača (Iggy može zabiti, Melo može zaigrati obranu, ali to rade u popriličnom kvalitativnom raskoraku s ostalim vrhunskim dimenzijama svoje igre). Naravno, u svijetu u kojem većina promatrača ne doživljava obranu iako na nju otpada 50% akcija koje pojedinac provede u igri, takvi stavovi (Iggy je sporedan igrač, Melo je superstar) su lako razumljivi i još lakše objašnjivi – kada studirate NBA action umjesto igre, jasno je da ne vidite ništa osim onoga što se događa u rukama igrača koji ima loptu.

Međutim, dovoljno je pogledati jednu utakmicu između Knicksa i Sixersa s fokusom na dvoboju Mela i Iggya i stvari će vam vrlo brzo postati jasne. Poput mnogih prije njega, Melo je sjajan strijelac koji svoje izuzetne napadačke instinkte koristi da bi trpao koševe, a trpanje koševe je najvažnija stavka u košarci. Ali, kako je NBA liga u kojoj igraju najveći talenti svijeta, trpanje nije rijetkost (jedina rijetkost su igrači koji su u stanju nositi teret na oba kraja parketa i u svim segmentima igre, franšizni talenti, a dva junaka naše današnje digresije to definitivno nisu). S druge strane, ako je liga krcata strijelcima, onda netko tko s može zaustaviti ili barem usporiti vrhunske napadače ima jednaku, ako ne i veću vrijednost.

Kad prihvatite ovakvu paradigmu, tek onda možete gledati i dalje. Iako nema sumnje kako bi Melo, koji je viši i jači igrač od Iggya, na račun svog talenta dobio 9 od 10 međusobnih 1 na 1 dvoboja na lokalnom iskrivljenom košu, to u kontekstu košarke nema nikakve veze – košarka je igra koja se igra 5 na 5 i u kojoj nije važno tko je kakav hakler, već tko je kakav košarkaš. Dakle, u njihovom pravom međusobnom dvoboju, koji se ne odvija na nekom mračnom igralištu već u kontekstu prave košarkaške utakmice, gdje postoje i elementi poput sudaca, trenera i suigrača, Melov talent je oslonac napada, a Iggyev obrane. Silom prilika, oni su osuđeni na čuvanje jedan drugoga – Iggy je lani sve svoje minute odigrao na trojki, a Anthony, koji je tek pred kraj sezone počeo dobivati veću minutažu na četvorki, na perimetru je proveo više od dvije trećine svojih minuta.

S Iggyem na sebi, Anthony se dovodi u teže situacije, ali to ga ne sprječava da forsira šut za šutom jer on je upravo to, volume scorer osuđen na povremene utakmice niske efikasnosti iz jednostavnog razloga – ako mu oduzmeš koševe, on se osjeća nemoćnim jer nikada nije shvatio da se momčadi može pomoći na više načina, a jedan od njih je i taj da ne uzimaš loše šuteve. Uglavnom, u tri lanjska susreta protiv Iggya, Melo je gađao 19-52 iz igre, što iznosi 37%. Za prvu opciju napada i prvog potrošača lopti, ovaj pad od 9% s prosječnog učinka od 46% loš je znamen samo po sebi, ali kada još dodamo da Melo usprkos ovakvom padu učinkovitosti nije previše odustao od klasične potrošnje (u prosjeku uzima 19 lopti, protiv Sixersa uzimao ih je 17), postaje jasno da on time šteti ukupnom učinku momčadi.

I tu nije kraj – obzirom da Melo iz nekog razloga ne igra s potrebnim žarom i srcem na drugom kraju parketa iako ima sve fizičke predispozicije, Iggy u dvobojima protiv Knicksa uspijeva s prosjeka od 12 koševa doći do 16, a s postotka šuta iz igre od 45% do čak 51%. Znači, Iggy pomaže momčadi ne samo time što usporava ključnu protivničku opciju, već i korištenjem rupa u njenoj obrani, odnosno podizanjem vlastitog učinka. I to je isto jedan podcijenjeni aspekt njegove igre – pod Collinsom, Iggy je prestao forsirati 1 na 5 košarku, prihvatio svoje limite kao košarkaša i prigrlio dobre strane. Od čovjeka koji zabija 19 koševa u prosjeku u ranijim sezonama i carini loptu dok ne nađe suigrača na ziceru, sada zabije 12, 13 ili 14 koševa, pri tome uglavnom bivajući onaj čovjek koji prvim pasom inicira napad i zabija lagane koševe iz kontri ili nakon utrčavanja i pravovremenog pasa s perimetra.

Naravno, obzirom da su Knicksi dobili godišnju seriju 2-1 (iako su Sixersi završili s +3 koš razlikom) uvijek možete odmahnuti rukom i reći kako sve to nema previše veze, jer je Melo taj koji će na kraju uspjeti kreirati dovoljno dobar šut za pobjedu, dok će Iggy uvijek ovisiti o pasu suigrača. Što je isto valjan argument, ali ne finalan i i neovisan o učinku momčadi, a osobito nebitan za ovu našu usporedbu dva igrača u kontekstu utakmice. Naime, kada govorimo o konačnom rezultatu moramo uključiti i preostale aktere. U ovom slučaju, možemo utvrditi kako s Chandlerom iza leđa, Melo ima igrača koji je lani ostvario bolje all-round partije i od njega i od Iguodale (Chandlerov šut od 70% iz igre ostvaren je na minimalnoj potrošnji lopti i sam po sebi je nebitan, ali kad njegovu prosječnu realizaciju – 4 od 6 – dodamo na Melovih 8 od 19, odjednom iz ispodprosječnog šutera s 43% dobivamo vrhunskog NBA igrača – pazite, Chandleru je potrebno samo 6 lopti da od Mela napravi korisnog partnera u svakoj 2 na 2 usporedbi).

Dakle, ako je Chandler taj koji svojim radom uspijeva spriječiti pad Knicksa usprkos lošem učinku njihovog prvog strijelca, to nije Melova zasluga, već zasluga suigrača. Da nije Chandlerova učinka koji donosi prednost, Melo uopće ne bi bio u prilici šutirati taj zadnji šut za pobjedu – isto kao što Iggy ne može doći do poštenog šuta ako mu ga netko ne pripremi, Melo ne može doći do prilike za pošteni šut ako ga netko ne pokrije u obrani (i postotcima). Sada kad smo ovo razjasnili možemo se vratiti na naš “dvoboj” (navodnici su tu da naglase značaj suigrača u svakom od ovih imaginarnih 1 na 1 matchupova), koji se odigrava u kontekstu košarkaške utakmice umjesto na obližnjem igralištu, postaje jasno da Melo nikako nije korisniji igrač od Iggya, ma koliko youtube šutio o tome. Oba su podjednako limitirani i podjednako dobri, ali nisu igrači koji mogu podignuti momčad na šampionske razine i ostvariti veći uspjeh bez podrške kvalitetnijih suigrača od njih samih. Kraj digresije.)

Uglavnom, trenutni temelji Sixersa su klimavi, a prvim potezima su se pobrinuli da i nadogradnja ne bude ništa bolja. Umjesto kao nosivi zid solidnog Branda, u grad bratske ljubavi stigao je Kwame Brown, pouzdan pod košem kao Slavko Cvitković u komentatorskoj kabini (HRT je pao na najniže grane ikada od kada su im privatne televizije razgrabile veterane, ali ovo što Cvitković izvodi je sramota – znam da NBA nikome u Hrvatskoj nije bitna i da nije potrebno znati sve o svakom igraču, ali kada ispucavate pogrešne informacije jednu za drugom, iako postoji stvar koja se zove internet na kojoj svaku možete provjeriti prije nego se bacite na posao, onda ne kenjate samo po onome što komentirate i onima koji vas gledaju, već i po sebi i po cijeloj profesiji).

U tom rangu je i zamjena jednog od najboljih strijelaca s klupe zadnjih nekoliko godina (Lou Williams), combo-beka sposobnog nositi napad i kreirati šut sebi, ali i drugima, igračem koji iza sebe ima dvije sezone jedva učinkovite košarke u ulozi dežurnog revolveraša koji najbolje funkcionira u catch & shoot situacijama (Nick Young). Doduše, obzirom da je Young pristao na jednogodišnji ugovor, rizik je minimalan, a za razliku od zamjene Branda Browneom koja je u startu osuđena na neuspjeh, ovo bi čak moglo i uspjeti ako Collins bude Younga koristio u 3&D ulozi startera, umjesto u combo roli s klupe.

Dovođenje Dorella Wrighta za ništa u suštini je dobar potez jer je takav specijalist za tricu koji je u stanju odigrati startne minute upravo ono što im je trebalo (Jodie Meeks je dobio sasvim dovoljno prilika da dokaže kako je idealan tek za rolu s klupe). Iako su prostor nastao amnestiranjem Branda možda mogli iskoristiti na nekog atraktivnijeg igrača, Wright je idealan jer je u zadnjoj godini ugovora i time, slično Youngu, ne opterećuje previše budućnost. Ono, možda nisu pojačanja, ali nisu ni dodatne poteškoće.

JEZGRA: Iguodala, T. Young, Hawes, N. Young, Holiday, Wright, Allen (45 milja)

ROSTER: jezgra + Turner, Vučević, Brown, Harkless, Moultrie (57 milja)

– Sixersi su miljama daleko od opasne playoff momčadi, ali barem imaju salary cap situaciju pod kontrolom – istina, ove godine će platiti Eltonu Brandu 16 milja (dvije im je uštedio Dallas koji ga je pokupio na aukciji za stvarno smiješan iznos), ali barem su izbjegli porez i pri tome potpisali čak 5 igrača (tri nova + dva produženja)

– obzirom da su ubrzo sav nastali prostor potrošili na Younga, Wrighta, Brownea, Allena i novi ugovor Hawesu, ostaje im još mini-midlevel od 2 milijuna za potpisati nekog igrača na kojega imaju pravo kao momčad koja je na početku tržnice bila ispod capa

FREE MONTA PODCAST

Za ubiti vrijeme do novih playoff dvoboja uvijek se može naći nešto pametnije za raditi od slušanja podcasta na ovim stranicama, ali, ako imate slomljenu nogu ili pomračen um, možda i možete odvojiti tih sat i nešto vremena pa poslušati o čemu su to pričali McGee i Frančeski u ovoj sirovoj, ne-editiranoj i ne-cenzuriranoj verziji osvrta na štogod bilo to na šta su se osvrtali.

DAY THIRTEEN – LOS ANGELES MIDGETS

BULLS @ SIXERS

Sjajna utakmica u kojoj je tijek zbivanja čak i zasjenio napadačku nemoć obje momčadi. Sixersi su krenuli odlučno u bitku, Holiday i Williams (koji je u globalu odigrao očajnu seriju) zabijali su preko Watsona i Lucasa, Iggy je uništio Denga na oba kraja parketa, a Bullsi su se trgnuli tek početkom nastavka kada se fokus napada pomaknuo s post up situacija za Boozera (nije napravio ništa cijelu večer) na akcije za Hamiltona (koji je kao u najboljim danima iz Washingtona na desetak minuta sjajno odglumio prvu opciju).

Bullsi su konačno u jednoj utakmici dominirali u skoku, posebice napadačkom, zbog čega su u završnicu ušli s osjećajem prednosti i to iako su Sixersi uspijevali zabijati u pristojnim razmacima. Međutim, isto kao što je napadački skok skoro produžio ovu seriju i tako se i simbolički istaknuo kao njihovo glavno oružje tijekom ove čudne sezone, na kraju su ih glave došla slobodna bacanja, njihov najveći minus kroz cijelu godinu.

Iggy je zasluženo ispao junak jer je odigrao Jamesovsku all-round partiju, netipično dobra šuterska večer držala je Sixerse u egalu tijekom perioda kada se nadmoć Bullsa u reketu počela isplačivati, obrambeni skok, agresivna kontra i slobodna bacanja kojima je zapečatio utakmicu šlag su na kraju, ali njegova obrana i organizacija napada ostat će ključni i neopjevani razlog plasmana Philadelphie u sljedeći krug.

U kojem nisu bez šanse dok god mogu zabiti dovoljno, a nije da nemaju potencijala (iako, radi se o malim postotcima obzirom na upravo odrađenu prezentaciju protiv momčadi koja je igrala bez dva ponajbolja igrača). Na stranu izgubljeni Turner, energetske rezerve Sixersa leže prije svega u učinku dvojca s klupe – ni Williams ni Young najveći dio serije nisu iskazivali ni upola one agresivnosti i učinkovitosti koja ih je krasila tijekom sezone. Dio razloga za to svakako leži u činjenici da u playoffu igraš protiv kraćih rotacija i nemaš mogućnosti nabiti brojke protiv lošije druge petorke protivnika, ali dio krivice je svakako i na njima, jednostavno moraju bolje koristiti prilike koje im se nude.

Što se Bullsa tiče, ovaj poraz je poslužio kao sjajna prilika da se na svim razinama uvjere kako je postojeća jezgra nedovoljna za borbu s ostalim pretendentima na naslov. Posebice u kontekstu Roseove ozljede – ako ćemo kao idealni primjer oporavka od ovakve ozljede uzeti Chrisa Paula, čisto zbog pozicije i utjecaja kojega ima na igru, onda možemo očekivati kako će Roseu trebati barem dvije sezone da se vrati na razinu igre koju je prezentirao prije pucanja ligamenata (s tim da težinu situacije povećava i činjenica kako je Roseov stil igre puno više ovisio o fizikalijama od Paulovog koji je i prije ozljede bio prvenstveno majstor pick igre i iskorištavanja prostora).

Bullsi imaju ogroman novac uložen u praktički tri role playera koja nisu u stanju ponijeti veći teret te ovu bližu budućnost, koju će provesti u čekanju da se njihov franšizni igrač vrati na vrhunsku razinu, moraju iskoristiti da zamijene dijelove. Mislim da nakon svega amnestija Boozera ne bi smjela doći u pitanje, koliko god Reinsdorf bio škrt nije valjda glup – zakrčiti salary cap maksimalnim ugovorom za čovjeka koji je u očitom raspadu i koji je jedva u stanju odigrati na razini prosječnog startera, nema aspolutno nikakvog smisla.

Kao što smisla nema ni plaćati Noahov osrednji učinak lovom koja po novom kolektivnom ugovoru pripada drugim ili trećim opcijama. Deng je skup, posebice za swingmana, ali ne treba zaboraviti da je čovjek odigrao odličnu sezonu usprkos ruci u zavojima i da za razliku od ove dvojice donosi intezitet u obrani tijekom cijele večeri kakav se rijetko viđa (za razliku od Noaha koji je ipak igrač trenutnog nadahnuća).

Tijekom ljeta ćemo se više baviti svim ovim opcijama i potencijalnim mogućnostima, ali već sada možemo zaključiti kako je prva faza ere Rose-Thibodeau završila. Vrijeme je za 2.0 verziju.

HAWKS @ CELTICS

NBA playoff je zakon. Kod ovakve izjave nam ne treba nikakav uskličnik jer radi se jednostavno o goloj činjenici. Druga utakmica za redom, druga drama koja se odlučila u zadnjim sekundama. Nakon početnog ispitivanja snaga, Celticsi su se brzo preko 2 na 2 igre Ronda i Garnetta nametnuli kao bolja momčad, a Hawksi su ih većinu utakmice pratili jedino zahvaljujući tricama Marvina Williamsa i Joea Johnsona (a dijelom i zahvaljujući solidnoj partiji dobrog starog Tracya McGradya s klupe, majstor je pokazao da u onom izmrcvarenom tijelo još ima soka za odraditi solidnu swingmansku rolu i najmanje je kriv što ga je Johnson nekoliko puta uvalio u teške situacije odbijajući uzeti odgovornost za šut na kraju napada).

U završnici je postalo gusto ponajviše zbog čudnih Riversovih rotacija koje su rezultirale time da je Garnett najveći dio zadnje četvrtine proveo na klupi, da bi se vratio u situaciju kada su Hawksi već bili u egalu. I to ne samo egalu – koristeći slabosti Bostonove obrane (Doc se opet oslonio na Hollinsa u završnici, računajući da njegova visina i pokretljivost mogu pomoći više od olovnih nogu Bassa i Stiemsme), Horford i Smith su zabijali kako god su se sjetili i donijeli Hawksima prednost.

U drami koja se odvijala u zadnjih pola minuta dogodilo se toliko toga da je nema smisla prepričavati, ali recimo samo da je poetska pravda da se sezona Hawksa završi onim što ju je i obilježilo – ciglom Josha Smitha s poludistance. Boston je ovaj put u foto-finišu bio koncentriran, nije bilo šanse da Pierce prokocka drugu utakmicu za redom i sada im ostaje pripremiti se za mlađe i bezopasnije Sixerse.

Hawksi pak ne smiju na odmor otići s misli kako bi sve bilo drugačije da su Horford i Smith bili potpuno zdravi. Istina, u tom slučaju bi protiv ovakvog Bostona bili favoriti (dakle, tu mislim na ovakav jednako načeti Boston), ali ostanak pri dosadašnjoj formuli više jednostavno ne vodi nigdje. Bit će vremena za posvetiti se i njima, ali ovako na brzinu, trade Josha Smitha, koji ulazi u zadnju godinu ugovora, čini se kao najbolja opcija.

Jednostavno, Horford je prekoristan igrač na pristojnom ugovoru za ono što pruža da bi ga se trejdalo, a Joe Johnson i njegov ugovor ne mogu nigdje (štoviše, postaje očito kako će Hawksi svoju amnestiju čuvati kako bi se riješili Johnsona puno prije isteka ugovora tamo pred sezonu 2016/2017), tako da se trejdanje ovogodišnjeg MVP-a čini logičnim potezom. Smith nikada neće imati veću vrijednost i možda bi se Lakersi bili spremni odreći Gasola i njegovog puno dužeg ugovora pri pokušaju da pomlade i ubrzaju momčad. Hawksima jednostavno treba netko tko može odigrati peticu i pri tome čuvati obruč, a ne se samo gurati u reketu. Jasno, misle li pokušati napraviti korak naprijed. Žele li i dogodine s istim sastavom pokušati iskoristiti slabosti Istočne konferencije (oslabljeni Bullsi, ostarjeli Celticsi), mogu i to, ali pored Heata i sve boljih Pacersa teško da imaju dobre startne pozicije.

LAKERS @ NUGGETS

Furioznim ulaskom u utakmicu Tya Lawsona (4 trice u nizu), Nuggetsi su u prvih nekoliko minuta stekli prednost koju su održavali do poluvremena, usprkos tome što je Kobe sjajnom partijom pokrenuo Lakerse koji su u tom prvom dijelu susreta u jednom periodu čak i kontrolirali ritam, usporivši Denver koristeći njihove slabosti u postavljenom napadu. Međutim, iako su ostavili Nuggetse bez run & gun igre koja im tako dobro leži, Lakersi nisu uspjeli potpuno zatvoriti Galinaria i Lawsona koji su nastavljali secirati njihovu obranu sjajnim korištenjem pick igre i svake mismatch situacije u kojoj bi se našli.

Mike Brown nije pokušao nikakvom zonom ili agresivnijim udvajanjem zaustaviti dva motora Denvera, oslanjajući se isključivo na preuzimanje, što se pokazalo kobnim. Naime, u nastavku su Nuggetsi opet krenuli furiozno, a ovaj put se sjajnom šuterskom učinku priključila i borbenost pod koševima gdje su Faried i kompanija još jednom voljnim momentom pomeli pod s Gasolom i Bynumom.

Susret je tako bio gotov već nakon 30 minuta kada se Denver s do tada standardnih desetak koševa prednosti približio razlici od +30. Neupitno je da su Nuggetsi sjajno šutirali većinu večeri i da ih je fenomenalna Lawsonova šuterska partija (13-18 iz igre) održala i u onim trenutcima kada se činilo da Lakersi preuzimaju kontrolu, ali, isključivo fokusiranje na njihovu večerašnju pobjedu kao na rezultat šuterske rapsodije značilo bi da smo potpuno promašili poantu.

Lakersi nisu izgubili dvije za redom u ulozi inferiorne momčadi zato što Denveru odjednom upadaju trice, već zato što su ih Nuggetsi potpuno nadigrali u svim ključnim segmentima igre. Karl i kompanija našli su načina održati napad podmazanim koristeći Lawsonovu brzinu i ponajviše Galinarievu prednost nad bilo kojim swingmanom Lakersa (tu se najviše vidi koliko nedostaje Artestova agresivna obrana), a u reketu su jednostavno srcem i željom nadskakali i pretrčali visoke trutove pod protivničkim košem.

U sedmoj je sve otvoreno, jer dok Lakersi ne uspostave kontrolu reketa i dominaciju u skoku, ni povratak Artesta neće biti u stanju okrenuti ovu seriju u njihovu korist. Gasol i posebice Bynum moraju zaigrati agresivnije, tražiti bolje pozicije pod košem i napadati – umjesto da se isključivo oslanjaju na visinsku prednost i činjenicu da mogu doći do šuta kad požele, vrijeme je da se oslone na mišiće. Jer, ako i dalje misle zaostajati u poenima iz reketa i skokovima za ovakvom visokom linijom Nuggetsa, onda nisu ni trebali igrati ovaj playoff.

THE REAL ALL-STARS

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa – Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može – iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SMALL FORWARDS

Manje-više besmisleni subjektivni izbori poput ovoga, u kojem biramo 10 najboljih igrača koji većinu minuta provode na poziciji trojke, otprilike imaju veze s realnošću kao i NBA action ili all-star utakmica. Košarka je ultimativni momčadski sport u kojem nijedan pojedinac nije važniji od momčadi (u većini drugih sportova postoji ta persona golmana ili vratara koja često više vrijedi od svih ostalih igrača u polju) tako da sama podjela po pozicijama ne znači ništa, obzirom da svaki igrač u sebi sadrži, u manjoj ili većoj mjeri, karakteristike koje iz intelektualne lijenosti uglavnom pripisujemo određenoj poziciji. Ipak, dok svi ne zaigraju s pet bekova ili pet centara, balans na parketu uvijek će donositi omjer dva mala i dva velika, s tim all-rounderom između, tim malim krilom koja jednako dobro mora funkcionirati u oba scenarija, onom vanjske i onom unutarnje linije.

Gee: Ljudi, krećemo od prvog prema desetom i to tako da zbrajamo redne brojeve ispred kandidata i dijelimo ih s tri. Što manje bodova, viša pozicija, s tim da u slučaju neriješenog prednost ima onaj tko ima nižu poziciju na nekoj od individualnih lista. Nije komplicirano, a šanse su da će konačni rezultat ispasti objektivniji jer, kao što stara dalmatinska poslovica kaže, čovik i magarac znaju bolje nego čovik sam. Što ne implicira kako mislim da je netko od nas magarac. Ili čovik. Uglavnom, mislim da na startu neće bit problema, valjda se svi slažemo da je prvi LBJ. Čovjek možda ima problema sa samopouzdanjem i trimerom brade, ali zbog svega to mi je još draži, ipak je to znak da je jedan od nas, a ne nekakav Kralj.

Birdie: Kako misliš izbjeći probleme oko broja jedan kad nominiraš Jamesa? I kako to misliš da ti je još draži, znači li to da ti je bio drag i prije? Kako, zašto? Kevin Durant je ispred LBJ-a, ne mogu staviti čovjeka koji ne može završiti utakmicu ispred čovjeka koji to savršeno radi. LBJ ima sjajne brojke ove godine, ali Miami je izgubio nekoliko glupih utakmica, a LBJ je u najvažnijoj do sada imao nevjerojatne tri pogreške u zadnjih 70 sekundi. Apsoultno sam siguran da Durant takve pogreške ne bi napravio i zbog toga je Durant broj 1 za mene. James je na drugom mjestu, kako u svojoj momčadi, tako i na ovoj listi.

Gee: Naravno da mi je bio drag, svaki NBA igrač mi je drag. Čak i Ray Felton. Ok, ako ispred svega stavljaš igru u završnici onda je izbor Duranta logičan. Samo, koje je to velike rezultate Durant ostvario? U njegovim godinama, LBJ je već bio u NBA Finalu s duplo sakatijom pratnjom od one koju KD ima u Oklahomi. Jebiga, sve vrhunske partije danas su zaboravljene zbog mentalne blokade protiv Celticsa koja mu još visi nad glavom i koju su “Decision” i lanjska igra u Finalu pojačali. Međutim, ja biram igrača oko čijih kvaliteta možeš slagati momčad, a ne nekoga tko dolazi kao završna glazura. Istina, Durant je toliko skakački napredovao i sve je bolji asistent da mu ne mogu prigovoriti zato što je slabiji obrambeni igrač jer je očito samo pitanje vremena kad će i tu napraviti korak naprijed. Ali, dok potpuno ne zaokruži igru, James je za mene najbolje all-round krilo u ligi. Za Duranta čak ne možemo reći ni da je najbolji strijelac, a pogotovo da je najbolji closer. Zato je još uvijek broj 2. A ovo s “drugi igrač na listi jer je drugi igrač u svojoj momčadi” je super fora. Ali samo fora. Jer, tko je ono lani u playoffu uzimao više lopti u ključnim trenutcima, KD ili Westbrook? Zar po toj logici ne možemo isto reći i za Duranta?

Birdie: To što je Westbrook uzimao više lopti je prvenstveno krivnja trenera, a ne Duranta. Vjerojatno ga je to i koštalo nastupa u Velikom Finalu u godinama kada je tamo bio i LBJ. Nego, meni je općenito ta priča oko toga što je netko napravio ranije bespotrebna i blesava, radije bih se koncentrirao na budućnost. Ukratko, da sam GM i da mi netko ponudi izbor da slažem momčad oko LBJ-a ili Duranta, odabrao bih Duranta. Ima to veze sa svim i svačim, ali najviše s povjerenjem kojeg imam u njega.

Sickre: Meni je Durant prvi upravo iz tog razloga – kad bih sad započinjao ekipu, startao bih s njim i gradio oko njega. LBJ je najbolji vodonoša u povijesti igre i zato ne može biti prvi SF, frajer je najbolje krilo u fantasyu, ali ne i u stvarnosti gdje su važni i neki drugi parametri, a ne samo brojke.

Gee: Pošteno, LBJ i KD su ionako dva ponajbolja igrača u ligi po svemu, tako da ako je rezultat 2:1 za Duranta, prihvaćam bez daljnjih prigovora. To jest, ako vam je LBJ obojici broj 2?

Sickre: Jeste, iako mi nije drago zbog takve realnosti. Durantu dajem prednost i zbog kulture koju donosi sa sobom, što je izuzetno važno ako govorimo o stupu momčadi, superstaru oko kojega se sve slaže i koju on u dobroj mjeri diktira. Jamesa ne cjenim od prvog dana kad je kročio na parket jer je kultura koju on donosi umjetna koliko i 75% sisa u Miamiu. O tome smo i pisali i razbijali glavu svih ovih godina, o globalnoj đikanizaciji i estradizaciji košarke, tako da nema smisla više ponavljati istu priču. On ne može biti dio neke organizacije veće od sebe jer je i sam organizacija i u skladu s tim se ponaša. Posljedica takvog pristupa jesu sva sranja kroz koja Heat prolazi nakon “Decisiona” – mediji ih razapinju oko svakog detalja, protivnici su maximalno napaljeni na njih, publika ih hejta – a mi smo zbog svega toga izgubili iz vida kakva je Miami sjajna i originalna momčad, građena oko beka i niskog krila kao okosnice, baš kao i Bullsi ‘90-ih (Harper – MJ – PIP – Toni -Rodman mi je valjda naj-petorka ikada), prava revolucija u odnosu na klasiku bek-centar kao garanciju prstena. I umjesto da guštamo u njima, moramo po petstoti put slušati kako LBJ ne radi iza 45-e minute. Kojeg ovako talentiranog sportaša su mediji toliko razapinjali? I za sve si je sam kriv. Pa ti vodi takvu ekipu. Još jedan bitan razlog mi je što se ne mogu oteti dojmu kako LBJ ne voli košarku toliko koliko KD. Šta LBJ radi ljeti?

Gee: Sa ovim svim što si rekao o kulturi se slažem, iako bih dio krivice prebacio i na društvo koje oduvijek stvara takve idole samo kako bi ih kasnije moglo s još većim guštom srušiti. Jebiga, klinac iz Clevelanda je uletio u tu igru, mislio je da je veći od nje, sad je valjda konačno skužio da nije i da mu je košarka jedina utjeha. Ne znam, možda sam ja naivac koji misli da se ljudi mogu promijeniti. Ali, s ovim o ljetu i ljubavi se ne slažem, pa odakle nam osim tog dojma ikakvi dokazi što čovjek radi? Pa valjda se kupa, šta ja znam. Zar je to bitno? Bitno je kakav je od kraja desetog do kraja petog mjeseca (ako ima sreće doživjeti ga), a u tom slučaju ga ne možeš negirati, bez obzira što mislio o njegovoj životnoj filozofiji ili psihološkom stanju.

Sickre: Pa ne negiram ga, dao sam mu prednost pred Pierceom. Samo kažem da s takvim čovjekom ne bi volio biti u istoj ekipi, ma kako dominantan bio.

Birdie: Ovo smo rješili, idemo dalje. Dakle, treći SF lige trenutno je Luol Deng. Po nekoj logici Melo bi trebao biti na toj poziciji, ali gledali smo ga ove sezone i stvarno ne znam kako bih ga mogao staviti ispred Denga koji je drugi igrač ponajbolje momčadi lige. Sada je samo pitanje koliko će ga ozljeda unazaditi jer je takve prirode da se treba operirati samo ako Deng to odluči. Ovako, on će pokušati osvojiti prsten i s tom ozljedom, a sva sreća je što se ne radi o šuterskoj ruci. Ono što je Deng igrao prije ozljede, a pogotovo u onih nekoliko utakmica bez Rosea, bila je pjesma – dodao je konstantnost svojoj igri, još više skokova i boljih postavljanja, obrana je ionako bila na visokom nivou, a počeo se ‘pojavljivati’ i u završnicama utakmica što mu se najviše zamjeralo. Početkom sezone ga nije išao šut za tricu, ali ju je stavljao svaki put kada je trebao. Uglavnom, može li Rose zamisliti boljeg suigrača od Denga i bi li itko mogao bolje povezivati cijelu momčad (bilo koju, ne samo Bullsa) od ovoga što Deng radi.

Gee: Deng treći kraj živog Piercea i Mela? Mela je prerano otpisati nakon pola loše sezone u očajnom kontekstu, a Pierce igra kao lud (uz Kobea valjda ne postoji tip u ligi s većom tolerancijom na bol, jebote pa njega su nožem izboli da bi nekoliko mjeseci kasnije igrao košarku). Deng me oduševljavao ove sezone prije svega stavom, tim samopouzdanjem kojega je dobio i koje zrači iz njegove igre. Do ove sezone kao da nije bio siguran da je on taj netko na koga se momčad može osloniti, ali čini mi se kako je igra za repku Engleske učinila čudo za njegov ego i kako danas jedva čeka situacije u kojima može do kraja iskazati svoj karakter i talente. Sad, njegov forte je i dalje sjajna obrana, odlična realizacija otvorenih šuteva i uopće all-round učinak, ali ipak je na razini ispod Piercea i Carmela koji mogu zabiti kad hoće i protiv koga hoće, odnosno nisu toliko ovisni o situaciji jer su je sami u stanju kreirati. Ali, meni je već sama činjenica da ga bez razmišljanja stavljam na petu poziciju ludilo uspjeh kad je takav profil igrača u pitanju.

Birdie: Isto kao i kod izbora Duranta ispred LBJ-a, u Mela nemam povjerenja da će napraviti ono što od njega momčad treba. Uostalom, ako Knicksi nisu ni playoff momčad, a imaju dva all-star igrača i najboljeg defanzivnog igrača lanjskih prvaka, onda je teško uzimati Mela zaozbiljno. Ti izgleda sastavljaš listu isključivo po talentu, a ne po tome što netko donosi nekoj momčadi

Gee: Nego po čemu ću je sastavljat? Po trenutnom kontekstu? Ajmo onda bit pravedni i svakog zamislit u tuđim cipelama – šta bi Deng s ovakvim Knicksima? Vodio ih na vrh Istoka? Kao da je Melo kriv što je upao u ovakvu situaciju i što igra s 3 i pol igrača kod trenera koji nema pojma što radi. Uf, jebote, pa jeste sam kriv, sam je zbog svjetala reflektora izabrao igrat za klub bez vizije i budućnosti.

Birdie: U tome i jeste čar cijele priče – pogledati tko su najbolji igrači u ovom trenutku, odnosno koji igrači ove sezone najviše doprinose rezultatima svoje momčadi. To je ona ljudska komponenta u cijeloj priči. Čini mi se laganim složiti 10 najboljih po talentu, ali složiti listu po ovim kriterijima puno je zanimljivije.

Gee: Ma sve su to dobri kriteriji i argumenti. Nego, tko je treći na kraju? Pierce?

Sickre: Pierce. Čovjek stari vrhunski, nenametljivo dominira igrom kao rijetko kada u karijeri. Imam dojam da ovako može još pet sezona. Na početku ga je mučila ozljeda pete, ali sad je najzaslužniji što su se Celticsi probudili iz kome. Kad nema Ronda on im je play, kad nema Raya on je tricaš, kad nema KG-a preuzima veću odgovornost u skoku i obrani. Car. Idem obuć dres odmah. Četvrti bi trebao biti Carmelo, ali svakim izlaskom na parket to sve više kompromitira. Čini se nesposobnim prilagoditi sistemu u kojem nije u centru pažnje. Tako da mi se za četvrto mjesto nameće Deng. Melo jest glavni u New Yorku, ali kao i u slučaju Jamesa, nisam siguran u kulturu koju donosi. Volim njegov šut, igru leđima, čak i obranu iz serije s Lakersima (finale Zapada). I to je najgore, takvu all-round igru nije više nikad ponovio, a to znači da može, ali, iz nekog razloga – neće.

Birdie: Ok, podržavam to da je Pierce još uvijek ispred Denga. Ali ne podržavam da je Melo četvrti. Ostaje iza Denga kao peti.

Gee: Mislim da ne možemo zanemariti koliko je roster Knicksa loš. I koliko je Melo u biti dobro odigrao obzirom na očekivanja. Jebiga, nije razigravao momčad kako je to D’Antoni zamislio, ali to je kao da sutra zamjeramo Dirku što nije u stanju zatvoriti reket bananama i masom ako Carlisle odjednom odluči da je on zamjena za Chandlera i novi centar Mavsa. Mislim, pogledaj Melove brojke – zapanjuje njegova konstantnost, od njega ćeš uvijek dobit 25-7-3. Istina, ove sezone znatno mu je pao postotak šuta, ali to je rezultat toga prebacivanja iz uloge prve opcije u ulogu jebene Katice za sve. Nema više catch & shoot situacija, barem dok ne nauči dodati sam sebi. Doslovno je natjeran da igra 1 na 5 više nego ikad pod izlikom da tako pomaže ekipi. Meni je on četvrti u svakom slučaju. Pierceu dajem prednost jer bi kao od šale imao brojke poput Mela da nije toliko prilagođen tom duhu Celticsa u kojem su svi jednaki. Dakle, Pierce treći, Melo četvrti.

Sickre: Melo je sad u poziciji kao svojedobno Pierce s Walkerom, slabašan sastav preovisan o nekoliko pojedinaca, od kojih je samo jedan pravi. Taj pravi sigurno nije Amare. Prednost tako dajem Dengu jer je njegovim igrama momčad dobila novu dimenziju. Znači, KD, LBJ, PP, Deng, Melo.

Birdie: Znači, Deng ima dvije četvrte i petu poziciju, a Melo dvije pete i četvrtu. Jupiiiiiiii-ijejejejejejeje! Melo je peti. A za šesto mjesto nominiram Iguodalu. Philadelphia stvarno igra dobro ove godine i kada bi nekim čudom uspjeli dovesti neko pojačanje bili bi zajebani. Najveći razlog dobroj igri je upravo Iggy. Potpuno se prilagodio momčadi i radi gotovo sve – skače, zabija, igra obranu, organizira napade. Kada bi još bio bolji u završnicama, stavio bih ga još i više.

Sickre: Meni je šesti Gerald Wallace, iz istih razloga koje sam upotrijebio za Denga – njegovim igrama momčad je dobila novu dimenziju. Sedmi Rudy Gay, sviđa mi se (njegova igra). Zatim Iggy.

Gee: Iggy je definitivno šesti, zbog all-round učinka i fenomenalne obrane koju je u stanju odigrati na sve tri vanjske pozicije. Glavni organizator u napadu, glavni stoper u obrani – rijetka kombinacija koja zaslužuje totalni respekt. Srce Sixersa. Jebiga, ubija u pojam lošim izborom šuta, ali da je bolji napadač, onda bi praktički bio kopija LeBrona, zar ne? A ovako je Iggy 1.0, totalni original. Sedmi mi je Rudy Gay, zbog talenta i potencijala da bude strijelac u rangu Carmela, uz plus što mu je stalo do obrane. Osmi mi je Danny Granger, jer je sve pomalo, solidan igrač u svakom pogledu, osim u onom kako sebe doživljava – kao nešto puno više nego što jest. Gerald mi je deveti, ogroman rispekt za čovjeka koji je karijeru stvorio iz ničega, praktički iz snage volje, ogromnih pluća, još većeg srca i beskompromisnog ulaza u reket. Deseti – Galinari. Malo jeste jednodimenzionalan, imam osjećaj da ako ne zabija iz vana nije na parketu, ali je u toj šuterskoj dimenziji toliko dobar da nemam izbora. Nije da ima previše konkurencije. Batum ima potencijala, ali premalo minuta. Nitko drugi mi ne pada na pamet.

Birdie: Gay sedmi, slažem se. Šteta što on i Zach opet ne igraju zajedno, da vidimo više Grizzliese u punoj snazi. Osmi mi je Gerald, njegova snaga volje je stvarno fascinantna. Nakon toga ne znam. Granger se nameće kao logičan izbor, ali mi se ne sviđa njegov stil igre, kao ni učinak. Radije bih nagradio Galinaria koji igra sjajnu sezonu i Carona Butlera koji fino zaokružuje petorku Clippersa i radi točno ono što se od njega traži.

Sickre: Galo je meni daleko bolji od Grangera, ima još prostora za razviti se, a već ima jedan od ljepših dvokoraka u ligi, dug i elegantan, odmah poželim loptu uzeti i krenuti na hakl. Nego, jel možemo uključiti Paula Georgea u utrku? Da imamo što više ovih kojima prezime počinje na G?

Gee: Ako ti je George napet, radije ga stavi među top 10 SG, tu nema previše izbora. A, ionako, nakon što je Emir Butlera stavio u top 10 ičega što nije top 10 ogromnih guzica, sve je moguće i sve je otvoreno. Butler je, ko što reče, netko tko fino zaokružuje petorku Clippersa, ali postavi jednostavno vježbu – s kim bi Clippersi bili bolji kao starterom, njim ili Grangerom? Butler ne igra obranu kakva je potrebna momčadi bez stopera na vanjskim pozicijama poput Clippersa i danas je tek solidan igrač kojem je najveći plus taj što ne šteti previše. Granger s druge strane ima odgovornost prve opcije u napadu (iako to očito nije), igra sjajnu all-round košarku (podcijenjen obrambeni igrač i još više podcijenjen kao point forward) i njegov najveći problem je kontekst, ne on sam. I zašto ja tebi moram pravdat Grangera, sjeti se lanjske serije protiv Bullsa. Tip je bio glavni igrač Indiane i prvi strijelac, iako ga je čuvao ljubljeni Deng. Mislim, jedino racionalno objašnjenje za ovakvo ignoriranje Dannya je to što si totalni navijač Bullsa i strah te Pacersa.

Birdie: Prihvaćam argumente i mijenjam poziciju broj 10 – stavi Grangera umjesto Butlera. Ali, Butler je stvarno odigrao dovoljno dobrih utakmica da ga se ne pljuje totalno.

Gee: Zamalo me strefio srčani zbog ovakvog tračka razuma kod tebe. Moram priznat da sam izbačen iz takta. Dakle, konačni raspored je (u zagradama su pozicije koju su dodijelili redom Birdie, Sickre i Gee):

1. DURANT (1+1+2)
2. LBJ (2+2+1)
3. PIERCE (3+3+3)
4. DENG (4+4+5)
5. MELO (5+5+4)
6. IGGY (6+8+6)
7. GAY (7+7+7)
8. GERALD (8+6+9)
9. GRANGER (10+10+8)
10. GALINARI (9+9+10)

ATLANTIC

Kako se ove sakate NBA predsezone sve odvija na brzinu, tako će i ovogodišnje najave regularne kamilice biti sažetije i ekspresnije nego ikada. Umjesto momčadi ili dvije dnevno, osvrnut ću se na cijelu diviziju u komadu jer vremena imamo manje nego Kobeova koljena, prve utakmice su ante portas. Poruka Raptorsima – Ante Portas NIJE ciparski centar na kojega morate potrošiti budući prvi pick.

BOSTON CELTICS

THAT WAS THEN:

Žilavi veterani dali su sve od sebe tijekom regularne sezone, da bi zatim odigrali iznad mogućnosti protiv Miamia u playoffu. Međutim, godine su učinile svoje, bioritam Piercea, Allena i posebice Garnetta danas je prilagođeniji utakmici tjedno nego bitci svaki drugi dan. Dva problema su samo pojačala veteranske slabosti – nikakav učinak klupe i manjak strijelaca u rotaciji. Ovo drugo su godinama maskirali fenomenalnom učinkovitošću, kontrolom ritma i obranom, ali protiv novostasalih vrhunskih momčadi poput Chicaga i Miamia, koje su obranu igrale jednako dobro, ako ne i bolje, to više nije bilo dovoljno. Klupu su pokušali umjetno pojačati tradeom s Oklahomom, ali eksperiment s Jeffom Greenom donio je samo razočaranja i srcobolju (prvo figurativnu, zatim i doslovnu).

THIS IS NOW:

Sve dobro što kraća sezona donosi (manjak utakmica), negira gomila back to back susreta (o back to back to back datumima da ne pričamo). Šanse da Celticsi u dva dana odigraju dvije odlične utakmice su minimalne, na što se prije svega trebaju fokusirati kladioničari. Hendikepi će biti bazirani na imenima, umjesto na činjenici da u drugoj utakmici back to backa na terenu neće biti Garnett, već njegov ispuhani brat blizanac. Nažalost, tanka klupa opet nije pojačana, zakonitosti salary capa su takve da si Celticsi mogu priuštiti samo otpatke, a Dooling, povratnik Daniels, dva rookiea i Wilcox upravo to i jesu. Suludi jednogodišnji ugovor Jeffu Greenu bio je očiti znak kako u Bostonu smatraju da je usprkos lanjskim mlakim igrama upravo on rješenje ovog problema, ali obzirom na operaciju srca zbog koje će propustiti sezonu, očito je kako Celticsima nije ni suđeno uključiti se u borbu za drugi naslov. I dalje je ovo momčad s dvije ogromne rupe u napadu na pozicijama playmakera i centra koje je sve teže krpati. Rondova drvena ruka imat će nešto lakši posao obzirom da će sada uz Garnetta moći vrtiti pick’n’pop i s Brandonom Bassom, nasljednikom Big Babyevih minuta i lopti, ali gomila visokih koji pucaju s poludistance solidna su opcija u napadu samo kada postoji i jedan pravi post igrač sposoban igrati leđima. Danas takvoga u Bostonu nema.

PLUS:

Nesebični napad baziran na veteranima koji znaju izvući maksimum iz igre s poludistance usprkos tome što njihov glavni igrač i pokretač svega istu ne posjeduje.

MINUS:

Napad baziran na dugim dvicama u ligi koja se oslanja ili na tricu ili na run and gun djeluje kao relikt prošlost. Najluđe od svega, u drugačijem kontekstu, taj relikt je dokazano davao šansu. Danas, bez ikoga u reketu i bez dovoljno tijela za bacati uokolo, ostaje samo kao muzejski eksponat.

PRVIH 5: Rondo, Ray, PP, KG, Jermaine O’Neal

5 ZA KRAJ: Rondo, Ray, PP, Brandon Bass, KG

SCORE: 42-24

NEW YORK KNICKS

THAT WAS THEN:

Sezona provedena u čekanju Godota Anthonya na kraju se smatrala uspješnom zbog simboličnog nastupa u playoffu. Moć samozavaravanja u New Yorku je neviđena s ove strane Zdravka Mamića, jer pored dobrih brojki Amarea i Carmela nitko nije ni primjetio da roster sačinjavaju prolaznici, da na njemu nema nikakvog balansa i da je većina glavnih aktera postavljena u uloge u kojima njihovi talenti ne dolaze do izažaja.

THIS IS NOW:

Knicksima svaka čast na tome što su u ovakvoj situaciji i na ovakvom tržištu uspijeli doći do najboljeg slobodnog igrača u ponudi. Obzirom na napadački arsenal Carmela i Amarea, Chandlerovi igrački limiti neće se ni primjetiti, a, obzirom na stil igre spomenute dvojke, kvalitete će se itekako isticati. Uspiju li naći nekakav ritam u kojem će si međusobno pomagati i razigravati se, tri visoka Knicksa čine možda i najtalentiraniji frontcourt u NBA. Ipak, puno veći problem od njihovih emocionalno-stilskih prepreka (egoizam, slični stilovi igre) bit će pronaći ravnotežu u vanjskoj liniji u kojoj nema playmakera. Da paradoks bude veći, trener ove momčadi je čovjek koji je sve u karijeri postigao bazirajući igru na učinku uber-playmakera kakav je bio Steve Nash. Douglas je dobar šuter, Fields i rookie Shumpert sjajne atlete, ali nitko od njih pojma nema o organizaciji napada. U konkurenciji njih, leša Mikea Bibbya i slomljenih leđa Barona Davisa (koja će ionako na raspolaganju biti tek za par mjeseci) D’Antoni mora pronaći dobitnu kombinaciju. Sretno. Ja osobno jedino neke nade polažem u Douglasov snajper.

PLUS:

Knicksi će učestalim napadačkim eksplozijama s puno manje muke nego lani osigurati nastup u playoffu.

MINUS:

Nedostatak košarkaškog IQ-a (i to ne samo na vanjskim pozicijama), alergija na obranu koju iskazuju Amare i Carmelo i uopće ideja da se u napadu sve vrti oko Carmela, usprkos Chandleru pod košem i gomili atleta uokolo, ne obećava previše u budućim playoff bitkama kada košarka prestaje biti samo gimnastika i dobiva dozu šahovske ozbiljnosti. Također, od kada je pametno sve karte baciti na tri igrača od kojih su dvojica (Amare i Chandler) skloni propustiti po pola sezone od prilike do prilike? Jasno, ne govorim ovdje isključivo o novoj sezoni, već općenito o cijelom ovom projektu koji ima rok od nekih 3-4 sezone. Onda opet, dugoročni planovi i New York ionako nikada nisu išli ruku pod ruku.

PRVIH 5: Toney Douglas, Landry Fields, Melo, Amare, Chandler

5 ZA KRAJ: Melo, Amare, Chandler i koja god dva beka budu imala bolju šutersku večer

SCORE: 40-26

PHILADELPHIA 76ERS

THAT WAS THEN:

Doug Collins je miksao i miksao dok nije našao idealnu formulu kojom može izvući maksimum iz ovog talentom limitiranog rostera. Taj maksimum je simbolični nastup u playoffu koji im ne bi trebao izmaknuti ni ove godine obzirom da su odlučili mirovati i nadati se kako će godina iskustva biti dovoljna za napraviti korak naprijed.

THIS IS NOW:

U ovom planu koji slažu Sixersi za korak naprijed puno važnije od vlastitog razvoja bit će pratiti regres protivnika. Jer, iako se nije dogodilo previše promjena, protivnici poput Bostona i New Yorka, da spomenem samo divizijske, ulaze u puno neizvjesniju sezonu u kojoj imaju mogućnost većeg dometa od Sixersa, ali i većeg pada. Taj eventualni pad Sixersi su u stanju iskoristiti upravo zbog cementirane lanjske postave u kojoj su uloge podijeljene do savršenstva. Tri igrača na koja se oslanjaju u obrani i napadu su Holiday, Iggy i Brand. Sva trojica su možda prilagođenija ulogama vodonoša, ali kao temelji barem donose stabilnost, ma kako ona siromašna bila. Uokolo su igrači zadatka s manjim, ali jednako bitnim rolama. Meeks i Hawes šire obrane, Young i Williams to u kasnijim fazama utakmice koriste. Collins jednostavno više nema što izmisliti i pitanje je hoće li uopće imati volje nastaviti s ovim projektom do kraja sezone obzirom na godine i poprilično prgav karakter.

PLUS:

Širina i uigranost.

MINUS:

Nedostatak X-faktora. Lani smo još mogli računati da bi eventualna eksplozija talenta u vidu Evana Turnera mogla momčad odvesti na jednu malo višu razinu, a sada već znamo da Evan Turner nema fizikalije ni šut koji mogu pratiti izuzetni all-round talent koji posjeduje. Još nije kasno da momak s NCAA ritma prijeđe na NBA nivo, ali Sixersi već imaju izuzetnog swingmana sposobnog dijeliti asiste i skakati. Čovjek se zove Iguodala. Također, vrlo dobro znamo da ovi ultra-light Pippeni ne vode dovoljno daleko kada vodu ne nose.

PRVIH 5: Holiday, Meeks, Iguodala, Brand, Hawes

5 ZA KRAJ: Holiday, Williams, Iguodala, Young, Brand

SCORE: 36-30


– Da sam deset godina mlađi napravio bi od tebe igračinu
– Da si deset godina mlađi napravio bi od tebe palačinku

NEW JERSEY NETS

THAT WAS THEN:

Prvi korak u izgradnji budućih Netsa je napravljen dovođenjem Derona Williamsa. Svi drugi očajni potezi, jadne igre i konstantno stanje katatonije u kojem franšiza živi dok očekuje prelazak preko mosta, padaju u drugi plan pored slabašne nade da na Deronu i nekome poput Dwighta mogu izgraditi budućnost. Zvuči jadno, ali je opet bolje nego ništa.

THIS IS NOW:

Nada u budućnost je i dalje jedini plan, a to znači da igre ove sezone nisu u prvom planu. Opet, potpuni pad na dno i manje od 20 pobjeda o kakvim neki pričaju čine mi se ruganjem, obzirom da momčad ima očitu prvu opciju u Williamsu. S njim na čelu ni respektabilnih 30-ak pobjeda nije neuhvatljivo. Lani su Netsi igrali bez talenta, ali i bez playmakera koji bi makar malo olakšao život suigračima. Spremni Deron na cijelu sezonu (makar i ovu kratku) znači da napad više neće biti onako očajan. Spremni Deron na cijelu sezonu znači da tricaš poput Morrowa konačno ima šansu zabljesnuti (tko zna, možda čovjek bude ono što je Dorrell Wright bio lani). Damion James ne može igrati gore od Travisa Outlawa. Brook Lopez je valjda konačno prestao jesti šparoge, odlučan da dokaže da može uhvatiti 8 skokova po tekmi (double-double više ne očekuju ni roditelji mu). Dodaj još Kardashiana kojega jednostavno moraju potpisati obzirom da će se odluka o Dwightu odužiti još neko vrijeme, možda i Kirilenka koji bi trebao sletiti na račun ruske osovine i eto ti solidne rotacije, ništa manje loše od ostalih loših rostera u ligi. Netsi nisu dobri, ali nemojte ih podcijenjivati. Da ne bi završili kao Jerry Sloan.

PLUS:

Deron Williams. Koliko danas poznajete double-double mašina na vanjskim pozicijama? Deron ima rijetki talent koji mu omogućava da u isto vrijeme bude i volume scorer i playmaker, i slasher i šuter. Tijekom izleta u Tursku je čak viđen kako u jednom trenutku ulazi pod koš i onda vraća loptu samome sebi na krilo za otvoreni šut. Jedna lasta ne čini proljeće, ali čini zeznutu momčad. Ovo nisu lanjski Netsi koji su imali Derona na 12 utakmica.

MINUS:

Tanka rotacija. Potencijala za korak naprijed ima, ali još je više pitanja. Što ako su Lopez i Morrow stvarno fizički limitirani do te mjere da nikada neće napraviti makar i taj mali korak naprijed? Hoće li, kvragu, uopće potpisati ta dva imena koja im trebaju da se kompletiraju pod košem?

PRVIH 5: Deron, Anthony Morrow, Damion James, Kris Kardashian, Brook Lopez

1 ZA KRAJ: Deron

SCORE: 28-38

TORONTO RAPTORS

THAT WAS THEN:

Lani su pale sve maske s Colangelova projekta kanadsko-europskog hibrida NBA kluba. Baziranje momčadi na šuterima i bijeloj boji, a potpuno zanemarivanje skoka i borbenosti, dovelo je do pada na dno s kojega se ne vidi put prema gore. Osim nizanjem visokih draft pozicija. Ova sezona pobrinut će se za prvi ulov.

THIS IS NOW:

Casey je dokazani doktor obrane, ali kao što su pokazali mnogi prije njega, za složiti obranu nije dovoljno imati samo dijagrame. Puno je važnije imati igrače s određenim talentima, a takvi ne stanuju u Torontu. O Bargnaniu i njegovoj personi znamo sve, pa nećemo još jednom ponavaljati kako je preplaćen i precijenjen. Ono što je sigurno kako ga Casey više neće koristiti kao centra samo da bi imao šutera više u napadu. Barganani će na krilo, a pod koš će netko tko ima noge za čuvati reket. Mrtvaci poput Magloirea, Graya i Alabia donose samo 6 osobnih, tako da možemo očekivati kako će jedan fini momak poput Eda Davisa ili skočni atleta poput Amira Johnsona imati najvažnije uloge upravo zbog obrambenog potencijala. Problem je samo jedan – Davis nije oličenje snage, a Johnson je upravo operirao skočni zglob zbog čega bi mogao patiti njegov najveći talent – skočnost. Što se vanjskih igrača tiče, DeRozan je uspio nametnuti se u gubitničkoj sezoni gubitničkim stilom igre koji uključuje puno šuteva s poludistance i uporne juriše na koš s jedne strane, odnosno potpunu alergiju na obranu i uopće odrađivanje bilo čega što koristi momčadi s druge. Calderon je pak oličenje nesebičnosti, ali i čunja oko kojega protivnički playmakeri vježbaju za All-Star Weekend.

PLUS:

Dogodine je draft sjajan.

MINUS:

Kakav genijalan zaključak – imamo lošu obranu, dovedimo trenera koji je zna učiti. Na papiru čak i ima smisla, dok ne pogledaš roster Raptorsa. Prema kombinaciji Caseya i ovih igrača, kombinacija D’Antoni-Knicksi čini se idealnim parom. Napadački potentni igrači poput Bargania ili DeRozana mogli bi dočekati pad minuta, dok bi limitirani tipovi poput Johnson & Johnson dvojca mogli biti na parketu puno više nego treba samo zbog toga što se trude. Sve skupa samo će dovesti do još većeg kaosa pa bi se na kraju sezone moglo postaviti pitanje ima li na ovom rosteru iti jednog jedinog igrača vrijednog da se u njega ulaže?

PRVIH 5: kao da ih Dwane Casey zna

5 ZA KRAJ: Ed Davis i još četiri igrača kod kojih Casey otkrije puls

SCORE: 16-50

NEAL YOUNG

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna – srećom – po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće – uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT – SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih ‘da se’, to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER – NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS – GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve – krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač – Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema – čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se – gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka – daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.