ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

17May/130

DAY 26 – SYMPTOMS OF CONCUSSION

Posted by Gee_Spot

PACERS @ KNICKS

Woodson je nakon jednog poraza napustio nesretnu visoku petorku s Martinom i vratio se provjerenoj formuli, uz bitnu promjenu – odustao je od pokušaja zaustavljanja Hibberta i Westa agresivnim udvajanjima koja su otvorila dodatan prostor Hillu i Georgeu u dvije prethodne utakmice. To je to, biraš svoj otrov, a ovaj izbor ima smisla jer Knicksi definitivno nemaju šanse ostane li serija u ritmu u kojem ih ubijaju ne samo Hibbert i West u sredini, već ostaje i dovoljno prostora za dva Georgea (pa čak i Stephensona koji je zabio 5 trica u zadnje dvije tekme) da iz vana trpaju uspješnije od Mela i Smitha.

Pacersi pak u utakmicu kreću bez Hilla kojem je nakon prošle utakmice utvrđen potres mozga, s Augustinom kao starterom, što je minus iz dva razloga. Prvi je što Augustin obrambeno nije ni sjena Hillu, iako teoretski može zabiti dovoljno trica da pokrije napadačku stranu igru, a drugi što Pacersi trećeg playa na rosteru nemaju te će u trenucima dok je Augustin na klupi loptu morati kontrolirati George i Stephenson, dva igrača koja solidno driblaju za swingmane, ali definitivno nisu rasni bekovi.

Kada na ovo dodamo da su Knicksi u utakmicu ušli nizom sjajnih obrambeno-šuterskih poteza, da je Hibbert brzinski zaradio dvije osobne i da je West u jednom napadu nezgodno stao na nogu i počeo šepati, izgledalo je kako se sve otvara Knicksima da produže seriju. Međutim, žilavi Pacersi nisu se dali, za što dobar dio zasluga pripada činjenici da su svaki napad vrtili kroz post zbog dodatnog prostora koji su visoki imali, a plus je svakako i igra u obrani Mahinmia koji drugu utakmicu za redom drži reket zaključanim i bez Hibberta (ovo nikako nije dobra vijest za Heat, koji je prošle sezone najveću razliku radio upravo u trenucima bez Hibberta na parketu).

U principu, da su Pacersi u ovom uvodnom periodu gađali slobodna u nekim normalnim postotcima, a ne ispod 50%, utakmica bi bila u egalu (prema kraju su se malo popravili, ali završnih 58% s linije su svejedno sramotan rezultat). Ovako, Knicksi su nekako održali +6 na poluvremenu, što je obzirom na okolnosti stvarno bila minimalna prednost. Fascinantno je da nisu uspjeli bolje iskoristiti prisustvo Augustina u obrani i još slabiju kontrolu lopte Pacersa nego inače, iako su doduše i sami dodali nekoliko novih opravdanja za blijedi nastup, od Smithovih problema s virusom (valjda onim od kojega ne možeš ništa pogoditi, istoga ima i Kidd) do Feltonova zgloba.

U nastavku Copeland i Prigioni daju potreban poticaj tricama, prednost raste do desetak koševa, ali Pacersi i dalje vise u blizini, držeći se formule stalnog spuštanja lopte na svoja dva visoka. Ipak, iako su u jednom trenutku u završnici prepolovili zaostatak, izgubljene lopte koštale su ih ozbiljnije prijetnje (19 ukupno na kraju). Knicksi tako uspijevaju produžiti život, ali razina igre koju su prikazali u ovoj utakmici teško da je donijela nešto revolucionarno u odnosu na ono što smo vidjeli do sada.

West i Hibbert su jednostavno nerješiva zagonetka. Od njih sve počinje – ako ih pustiš 1 na 1, zabit će dovoljno da Pacersima donesu prednost, a, ako ih udvajaš, hranit će loptama Georgea (možda i Hilla koji bi trebao biti spreman za idući susret, iako su ligaška pravila oko potresa mozga poprilično stroga) i tako anulirati onu teoretsku prednost koju bi New York trebao imati na vanjskim pozicijama, barem što se šuta tiče. Jedina nada Knicksima u povratak doma za utakmicu broj 7 tako počiva na istom onome na čemu su izgurali sezonu – treba im neobjašnjivo uspješna tricaška noć u idućem susretu kako bi imali šanse, jer igrati postavljeni napad za postavljenim napadom u gostima protiv ovakve kombinacije obrane i centarskih kvaliteta, ne donosi previše razloga za optimizam.

SPURS @ WARRIORS

Andrew Bogut u utakmicama broj 1, 2, 3 i 4 u prosjeku je igrao 29.9 minuta, usprkos svim problemima s osobnima, kondicijom i Popovichevom taktikom namjernih prekršaja. U tim utakmicama Warriorsi su ostvarili bolji napadački i obrambeni učinak od Spursa u jednoj stvarno sjajnoj i neizvjesnoj seriji. Andrew Bogut u utakmicama broj 5 i 6 igrao je 19.7 minuta zbog obnovljenih problema s operiranim zglobom, obrana Warriorsa se raspala, što su Spursi iskoristili za mirno odrađivanje posla. Mislim da je ovaj odlomak sasvim dovoljan za objasniti što se stvarno dogodilo u ovoj seriji i da stvarno nema potrebe za ikakvim glorificiranjem igre Spursa u zadnje dvije utakmice. Jednostavno, uzeli su ponuđeno, ali, ako je pola Boguta imalo ovakav utjecaj na njihovu učinkovitost u napadu, možete li zamisliti što će se tek dogoditi kada nalete na Marca Gasola?

Iako je sve jasno, razradimo još malo ovu tezu jer ipak se na njoj slomila serija. U prve četiri utakmice Warriorsi su bili skoro 2 poena na 100 posjeda lopte bolji od Spursa, s tim da su s Bogutom na parketu ostvarivali prednost od čak 4.2 poena na 100 posjeda lopte. Bez njega na parketu su bili negativni gotovo u svim kombinacijama. Dakle, nije pretjerano zaključiti da, koliko god je Curryeva šuterska kvaliteta ono što ovoj momčadi daje štih, toliko su bez Boguta nedorasli ovoj razini.

Što je uostalom dokazala i sinoćnja utakmica. Dok je Andrew bio na parketu prvih 9 minuta, Warriorsi su imali rezultat u egalu i Spurse pod kontrolom (15-16). Nakon toga Jackson očajnički miksa postavu pod košem kako bi naišao na dvojac koji može odigrati obranu na razini NBA playoffa. Čak vraća i Boguta na parket već nakon par minuta druge, ali ga odmah i vadi zbog zgloba koji opet zahtijeva specijalni tretman u svlačionici. Spursi ovu konfuziju u rotacijama koriste da preuzmu kontrolu, pa su tako prvu ozbiljniju prednost izgradili u trenutcima dok je na parketu bio Biedrins kao usamljeni visoki s niskom postavom (ovakav biser je samo Jackson mogao izvesti, fascinira raspon njegovih poteza u ovoj seriji, od genijalnih do diletantskih).

Bogut izlazi na parket još par minuta pri kraju druge četvrtine, dobiva još dodatnih šest na startu treće, ali očito je kako se više ne može odlijepiti od poda - Splitter i Duncan zabijaju pored njega kao da je Landry ili Lee. Čovjek izlazi iz igre u 30-oj minuti i više se ne vraća, a s njime odlazi i šansa Warriorsa u preokret. Jednostavno, Jackson više nema čovjeka koji može držati obranu pristojnom, pogotovo pored ovako kvalitetnog napada koji ne samo da ima širinu talenta i sistem, već i prednost u visini (koju Spursi maksimalno koriste do kraja, pogotovo Splitter koji se provlači kroz rupe u obrani i zabija zicer za zicerom).

Curry se trudio držati priključak na svom vlastitom klimavom zglobu (uz loš šut, ali puno srca), ali bez Boguta i Thompsona (koji je još jednom nestao u rukama Leonarda) to nije bilo moguće, a posebice jer ovaj put nije bilo ni Barnesa da pomogne - rookie se dobro razbio nakon jednog skoka krajem druge četvrtine, zaigrao u trećoj, ali izgleda da se i kod njega radilo o potresu mozga zbog čega nije igrao u završnih 12 minuta.

Tako da je još fascinantnije da su usprkos svemu Warriorsi ostali u igri doslovno do zadnje dvije minute (dobra rola Ezelia koji je odradio najbolju moguću kopiju Boguta u ovom trenutku i potvrdio se kao back-up petica budućnosti), kada se Spursi spašavaju od neugodne završnice tricama Manua i Parkera, stavljajući ironičan naglasak na osvježavajući playoff nastup Warriorsa koji je do sada toliko puta bio produžen upravo zbog tih istih trica.

Warriorsi su tako prividno živjeli od trice, pa su od nje i umrli, a stvarnost nas ipak upozorava da bi ova serija ipak imala bitno drugačiji rasplet da se nisu uplele ozljede. Za Golden State je ova dionica puta završila, ali se putovanje nastavlja i dogodine bi definitivno oni trebali biti u ulozi favorita protiv Spursa. Koji su u ovom trenutku daleko od potrebne forme za osvajanje naslova.

Eye test nije pozitivan, ovo što su pokazali kroz ovu seriju teško da je ikoga moglo impresionirati. Tony i Timmy igraju ispod potrebne razine, Leonard i Green nisu u stanju preuzeti veći teret u kreaciji, a Manu i ostatak rotacije pod košem igraju toplo-hladno. Iako do sada imaju najbolje brojke u playoffu nakon Heata, izbacimo li nebitnu seriju protiv Lakersa iz jednadžbe, padaju iza Memphisa napadački, a iza Memphisa i Indiane obrambeno. I to ako uzmemo u obzir svih 6 utakmice protiv Warriorsa. Ako bi bili još drastičniji i iako bi se koncentrirali samo na one prve četiri u kojima je Golden State u ključnim momentima imao zaštićen reket, Spursi bi bili u rangu playoff igara Bullsa u oba smjera.

Ali, o tome više sutra, u najavi finala Zapada.

4Mar/138

THE RANKINGS, WEEK 17.

Posted by Gee_Spot

Dvije trećine sezone su iza nas i kompletna slika manje-više je posložena. Imamo dovoljan uzorak za ozbiljne zaključke, a kako su mogućnosti pojačanja rotacija praktički nemoguće (osim povratnika od ozljeda koji mogu osigurati određeni poticaj svojim momčadima, kojega je pak nemoguće predvidjeti zbog različitih reakcija pojedinca, ali i šireg konteksta, na povratak u akciju nakon dužeg izbivanja s parketa), na trenutni raspored snaga do početka playoffa utjecat će ponajviše zdravstveni karton.

Današnji post stoga je i svojevrsna proto-najava doigravanja, baš kao što je i ovih preostalih sedam tjedana regularne sezone za polovinu lige zagrijavanje pred pravu stvar (za drugu polovinu pak zadnja trećina sezone poslužit će kao poligon za postavljanje novih ciljeva koje će se pokušati realizirati iduće sezone). I dok 30 momčadi traži svoju individualnu istinu, pogledajmo kako se one međusobno križaju u tim pokušajima i tako čine trenutnu paradigmu lige.

1. SPURS (5600)

Iako su statistički prva momčad lige, realno im ipak pripada uloga prvog izazivača Thunderu i Heatu. Dodao bih i jedinog - samo oni imaju dovoljno dobru kombinaciju obrane i napada da se mogu nadati spajanju serije partija kojom bi prešli preko oba suparnika. Protiv Thundera ključnu ulogu trebala bi odigrati njihova dubina (nužno je da dobiju niže rangirane matchupove, uključujući i onaj Parkera protiv Westbrooka, jer onaj ključni protiv Duranta zasigurno neće), a protiv Heata šuterska kvaliteta i kruženje lopte (samo oni imaju dovoljno discipline za parirati Heatu koš za koš).

Naravno, za idealne partije nužno će biti posložiti i formu - Duncana sve češće gnjave ozljede, sada je i Parkerov fantastični ritam poremećen, a Ginobili praktički cijelu sezonu nije skupio niz utakmica bez potrebe za konzultacijama sa zdravstvenim osobljem. Ovakvo stanje je nedopustivo misle li izvesti ono što su prije dvije sezone izveli Mavsi.

2. THUNDER (5125)

Individualni napredak Duranta, Ibake i Westbrooka možda ipak neće biti dovoljan za skinuti Heat dok god Scott Brooks igra 4 protiv 5 u oba smjera u utakmicama protiv Miamia. Naime, dok protiv Spursa mogu sakriti Perkinsa zbog njegovih obrambenih kvaliteta (dokazano je u stanju smetati Duncanu u post-up situacijama i čuvati ga 1 na 1, što znatno otežava Spursima organizaciju napada kroz post), protiv Heata to je nemoguće jer Miami nema klasičnog post-up igrača. Čak i da riješe ovu jednostavnu jednadžbu tijekom playoff serije, pitanje je imaju li dovoljno vatrene moći za pratiti napad Miamia koš za koš - Durant i Westbrook su nadmoćni u svakom drugom matchupu protiv preostalih 28 momčadi, ali protiv Jamesa i Wadea potrebna im je podrška ostatka momčadi.

Martin nije dovoljan - čak i da nadmaši Allena u direktnom matchupu, jednostavno nemaju dovoljno šutera za stabilnu nisku postavu - Sefolosha, a pogotovo Brewer ili Liggins, nisu rješenje za drugi bok dok je s druge strane Wade. Također, tu je i problem izgubljenih lopti - često improviziranje dovodi do ogromnog broja bačenih napada, što na pritisku na perimetar izgrađena obrana poput Heatove itekako zna kazniti u tranziciji.

Još jedan simpatičan detalj na koji treba ukazati - Durant je potencijalno prvi strijelac lige i ove sezone, ali i prvi čovjek još tamo negdje od '50-ih koji uz tu titulu nema status prvog potrošača u vlastitoj momčadi. Naime, tu kaska za Westbrookom koje je do ove sezone tradicionalno trošio puno više lopti nego je možda trebao, ali je barem uzimao pola šuta manje od Duranta. Sada pak puca jedan više, što u praksi ne mora značiti puno, ali je čisto simbolički, pa možda i iz ovog nekog racionalnog kuta, neprihvatljivo (čista košarkaška logika - ako je Durant toliko bolji realizator, a jeste zato što ove sezone ima sjajnih 50-40-90 koji razlikuju najbolje od običnih šutera, zašto ne dobiva više lopti od čovjeka od kojega je u svakom segmentu šuta bolji barem za 10%?).

Iako je i ovo samo još jedan prilog tezi da Brooks ovoj momčadi ne pomaže razviti potencijal, odgovornost za ovo leži i na Westbrooku. Koji je sjajan košarkaš, ali prvenstveno u napadačkom dijelu igre - sve brojke kojima se koristim kako bi lakše shvatio ono što gledam u obrambenom dijelu igre, od individualnog protivničkog učinka, preko +/- pokazatelja i obrambene efikasnosti momčadi, do vlastitih postotaka u raznim obrambenim situacijama, ukazuju na njega kao na rupu u obrani Thundera, posebice u spot up situacijama u kojima uredno gubi iz vida svog čovjeka. Mislim, nitko od njega ne traži da na poziciju koju igra bude išta više od skretničara, ali čemu onda onakva žestina i ljutnja nakon greške, bilo svoje ili tuđe, ako iz toga u finišu ne proizlazi bolja igra?

Nema ništa loše u tome da se srce nosi na rukavu, ali čovjek ima 24 godine, ovo mu je već peta sezona u ligi i vrijeme je da barem mali dio tih sirovih emocija zamijeni jedna doza zanatstva. U tom svjetlu treba promatrati i dovođenje Dereka Fishera - Thunder ga sigurno nije doveo da bi mu dali minute u rotaciji (ovaj, barem se nadam), već prije svega da iskustvom i prisustvom pozitivno utječe na Russove emocije. Drugim riječima, Fisher je Yoda, a sada treba vidjeti hoće li Russ postati Obi Van Kenjobi ili Dart Vejder.

3. CLIPPERS (5120)

Statistički se još dobro drže, ali imaju sličan problem kao i Thunder - nisu u stanju iskoristiti vlastiti potencijal do kraja, što zbog nedovoljno dobro izbalansirane rotacije (primjer je svaka utakmica u kojoj zbog problema s osobnima Blakea ili Jordana na parketu gledamo Turiafa ili Hollinsa - za takve nema mjesta u playoff košarci), što zbog trenera koji ne stavlja momčad u idealnu situaciju da iskoristi svoje resurse. Jednostavno rečeno, dok su San Antonio i Miami momčadi u naponu snage koje itekako poznaju svoje slabosti i mane, Thunder i Clippersi su još uvijek projekti u fazi razvoja koji trenutno stagnira, ali se može ubrzati pronalaženjem dokazanog kormilara (navijam svim srcem da braća Van Gundy dogodine dobiju ove dvije momčadi u ruke jer to je dvojac koji je već dokazao radom u Knicksima, odnosno Orlandu, da zna što to znači izvući maksimum iz talenta kojeg imaš na raspolaganju).

Izuzetni su u pritisku na loptu što bi mogli iskoristiti protiv Thundera, ali, s druge strane, previše fauliraju i dopuštaju previše skokova u obrani, što su slabosti kao stvorene da ih Oklahoma ili Miami iskoriste (to su znakovi nedovoljno zrele obrane - ne možeš računati na uspjeh u žestokoj playoff seriji ako protivniku dozvoljavaš lagane koševe, a loša kontrola obrambenog skoka i previše slanja na liniju slobodnih jamstvo su upravo takvog raspleta). Spursi im donekle odgovaraju kao matchup (ove sezone imaju 2-1 score), ali kao što je prošla godina pokazala, pa i onaj nedavni poraz u kojem ih je San Antonio demolirao (treba dodati i da nakon sinoćnje pobjede Thunder ima 3-0 protiv Clippersa ove sezone), u kvalifikacijskim sudarima taktička prednost je na strani iskusnijih. Praktički, ako se složimo da je razina talenta u egalu i ako svedemo stvar na dvoboj Vinnie-Pop, na koga ste se spremni kladiti u seriji od 7? U situacijama kada je margina pogreške minimalna, egzekucija uvijek ima prednost pred inspiracijom.

4. HEAT (5060)

Heat nema problema s postavama, od svih koje Spoelstra koristi problematične su samo one u kojima igra Norris Cole i koje su uglavnom negativne (što je vrlo jasan znak da bi Cole jednom kada dođe playoff mogao završiti na dnu klupe i ustupiti minute u rotaciji Allenu, Wadeu i Jamesu). One klasične, s Joelom Anthonyem i Haslemom, nešto su bolje u obrani i skoku, ali slabije u napadu, dok su daleko najefikasnije one s Battierom na četvorki i dodatnim šuterom u postavi umjesto Chalmersa. Obrambeno su malo slabije, ali napadački su prve u ligi. Međutim, i dalje su u stanju igrati obranu iznad prosjeka. Kako je to moguće?

Pa prvo zabijaju nenormalno efikasno. Allen i Battier su dva ponajbolja šutera iz kuta u ligi, Bosh je nakon Nowitzkog najbolji šuter s vrha reketa, a to znači da Jamesu i Wadeu ostaje prostora da rade što žele i pucaju od kuda žele. Drugo, iako i Battier i Bosh pod košem nemaju prednost jer čuvaju uglavnom više i snažnije igrače, snaga Jamesa i Wadea i brzina kojom se rotiraju i udvajaju dobrim dijelom anulira prednost koju bi protivnik mogao imati. Međutim, ono što najviše pomaže obrani Heata je činjenica da su James i Wade toliko dominantni obrambeni igrači na perimetru da u startu sprječavaju protivnika da uđe u sredinu (čime se potvrđuje da je ona bolje spriječiti nego liječiti istinita).

Dakle, ono po čemu je Heat netipičan od klasične velike momčadi je to da im snaga obrane dolazi s vanjskih pozicija umjesto ispod obruča. Primaju dosta trica zbog agresivnih rotacija u sredinu, ali kontroliraju reket i upravo ih je pomak u tome segmentu igre napravio boljom momčadi od one na startu sezone kada je Spoelstra eksperimentirao u pokušaju da spoji stari stil igre (agresivnu obranu) s novim (suludo efikasan napad). Ključno je što, za razliku od ranije, više Jamesa ne guraju u sredinu po defaultu već po potrebi (čuvanje drugog visokog je nešto za što se isključivo brine Battier), što znači da je James češće u situacijama u kojima njegova fizička dominacija najviše dolazi do izražaja.

I da, što je s Rayom kojega ćemo teško zamijeniti za stopera? Pa, u ovim postavama James uzima protivničkog broj 1 igrača na boku, Wade se brine za broj 2, tako da Allenu ostaje najslabija karika na vanjskim pozicijama protiv koje može odraditi itekako solidan posao i tako ne utjecati negativno na obranu - godine u Bostonu napravile su od njega izuzetnog sistemskog obrambenog igrača, a ne zaboravite da Miami igra istu vrstu obrane kao i Boston (veza Thibodeau - braća Van Gundy - Riley), što je Allenu dodatno olakšalo prelazak u novu sredinu.

I za kraj jedan detalj koji potvrđuje fantastične partije koje su kroz drugi mjesec pružali James i Heat.

Prilikom all-star izbora putem IOR-a, izračunali smo kako je Duranta napredak u all-round kategorijama potpuno približio Jamesu, dapače kako je James zbog slabijih obrambenih partija u prvom dijelu sezone čak i zaostao za Durantovim učinkom ove sezone. Za taj izračun koristili smo brojke do početka veljače. Niti punih mjesec dana kasnije, nakon niza suludih šuterskih partija, James je opet preuzeo primat najboljeg – kada onakav all-round monstrum gađa kao šuterski specijalist, onda tu stvarno više nema priče tko je najbolji, što potvrđuje i IOR s najsvježijim podacima:

LeBron James, IOR 179 (prije tri tjedna 169) – desetak utakmica 60+ postotka šuta tako su cijelu sezonu digli u nebesa (šut iz igre je najvažnija košarkaška kategorija, a James je u desetak utakmica debelo podigao svoje prosjeke), a ne treba zanemariti ni sve bolje obrambene brojke od kada sve više igra na perimetru

Kevin Durant, IOR 168 (prije tri tjedna 172) – u ovom periodu Durant je odigrao gomilu blowout utakmica zbog kojih mu je prosjek minuta pao s 40 na 39, što ga je koštalo par bodova, ali i malog pada u učinku (svejedno je jasno kako je Durantov trenutni plafon negdje oko ove granice, dok bi James s više minuta mogao probiti i granicu od 180 bodova)

5. NUGGETS (4605)

Oni su izgleda osuđeni na dvoboj s Memphisom u playoffu, a samim time i na ponavljanje serije slične lanjskoj protiv Lakersa. S jedne strane Nuggetsi će jurišati, s druge će Memphis pokušati usporiti igru do boli kako bi koristio visinu, a pobjednik će biti onaj tko uspješnije nametne svoj stil. Ključna bi mogla biti domaća utakmica prednosti, posebice stoga jer dokazano znamo da Nuggetsi imaju stvarnu prednost na svojoj nadmorskoj visini.

Trenutno je omjer u sezoni 2-1 za Nuggetse, a zadnji obračun je 15.3. u Denveru (zapišite u kalendaru). Tu ćemo vidjeti da li trenutno bolje kotira napad Denvera ili obrana Memphisa, iako je u svakom scenariju najrealnije očekivati seriju od 7 na koju su i jedna i druga momčad ionako navikle nakon prošle sezone i dvoboja s Lakersima i Clippersima. S tim da će ovaj put netko ipak otići u drugi krug. Bude li to Denver, očekivati nešto više od polufinala konferencije jednostavno je nerealno - niti je njihov napad toliko dobar kao lani zbog neprirodne kombinacije na boku gdje rotiraju uglavnom trojke (sva 4 njihova swingmana po svemu su više krila nego bekovi), niti im obrana na perimetru može maskirati slabosti u sredini. To su aspekti igre koje trebaju mijenjati u budućnosti misle li uhvatiti gornju četvorku.

6. GRIZZLIES (4455)

Nadovežimo se odmah na raniji paragraf - imaju poprilične šanse preskočiti Denver, iako nisu favoriti ako će imati utakmicu manje na svom parketu. Njihova prednost u sredini je ključna ako dođe do gustih završnica, a bit će ih jer su ove momčadi izuzetno izjednačene usprkos različitim stilovima. Činjenica da Denver baš i nema idealan šuterski dvojac na boku, olakšati će život također ne baš napadački nadarenom dvojcu Memphisa - Denver je praktički jedina momčad na vrhu Zapada koja neće moći maksimalno iskoristiti šuterske slabosti Memphisa zato što su i sami tanki u tom segmentu igre. Denver pak svoj napad bazira na ulaze u reket, a Memphis je upravo u sprječavanju penetracije najbolji u ligi, dok Grizzliesi dominiraju u sredini gdje obrana Denvera dokazano nije u stanju odigrati 48 minuta poštene obrane.

I dok će očito u međusobnom dvoboju odlučivati sitnice, slabašan napad Memphisa nije garancija za išta više u slučaju prolaska. Spursi i Oklahoma možda nemaju idealan matchup protiv Gasola i Zacha, ali u stanju su zabiti puno više koševa od prosječnog NBA napada protiv kojega Grizzliesi oštre zube tijekom regularne sezone. Također, Clippersi su matchup iz pakla za Memphis - njihov presing protiv Paula jednostavno ne prolazi, dapače Clippersi su jedina momčad u ligi koja kreira više izgubljenih i laganih koševa iz tranzicije od Memphisa, a Blake i Jordan mišićima su u stanju na trenutke čak i nadjačati dvojac Memphisa koji je ponekad sklon uzeti skok-šut viška u napadu kako bi predahnuo. Dakle, Denver mogu preskočiti, ali prve tri momčadi samo uz pomoć više sile.

7. PACERS (4320)

Memphis Istoka što se tiče kombinacije lošeg napada i kvalitetne obrane. Indiana ima šansu doći do finala konferencije dok god može zabiti dovoljno. Primaju najmanje trica u ligi, što znači da su itekako sposobni zaustaviti momčad poput Knicksa. Izuzetni su u skoku i zaštiti reketa, što znači da itekako mogu parirati Netsima i Hawksima. Jedina momčad koja im nikako ne odgovara je Boston - previše su slični s tom formulom obrana-napad tako da je nemoguće predvidjeti tko će imati kakvu večer. A kako stvari stoje, vrlo lako bi mogli gledati upravo bitku između ove dvije momčadi već u prvom krugu (Boston će teško izbjeći 7. poziciju, a Pacersi su sve bliži preuzimanju 2.), što opet ide na ruke Heatu. Mislim, nije da Miami u vakumu ionako nije izraziti favoriti protiv svih (kad kažem vakumu, mislim na kontekst bez dramatičnih ozljeda), ali upravo ta izjednačenost, da ne kažem osrednjost, momčadi poredanih od 2. do 7. najviše doprinosi Heatu - dok netko dođe do njih, već će biti dobrano izrauban, što će biti i slučaj s Pacersima nalete li na Boston već u prvoj rundi.

8. KNICKS (4315)

Istok dakle ne bi trebao biti neizvjestan što se tiče krajnjeg rezultata, ali to ne znači da nećemo imati prilike uživati u gomili zanimljivih serija. Knicki definitivno nisu šampionski materijal zbog ispod-prosječne obrane, ali tko može garantirati da na valu šuterske inspiracije (pogotovo ako u isto vrijeme Kidd bude zdrav i odmoran, a Amare rastrčan i voljan glumiti garbage mana u drugoj postavi) neće doći do finala Istoka? Pod uvjetom da izbjegnu Pacerse ili Bullse u prve dvije serije. Chicago slično Pacersima fantastično brani tricu i ove sezone već imaju 3 lagane pobjede protiv Knicksa, dakle bez Rosea, a lani su imali score 3-1 s tim da su jedini poraz doživjeli u produžetku kada je Rose promašio šut za pobjedu nakon što je Melo s tricom preko ruke doveo Knickse u prednost od jednog poena.

9. LAKERS (4300)

Zanimljiva momčad jer apsolutno sve ukazuje na to da pripadaju u playoff, osim onog najvažnijeg - scorea. Doduše, čak i ako izbore nastup u playoffu, što je usprkos sve boljim rezultatima i dalje upitno jer i dalje imaju jednako propusnu obranu, nisu ozbiljna prijetnja vrhu lige. Zar nije fascinantno koliko su ljudi opsjednuti rezultatom, a koliko zanemaruju izvedbu - kada su Lakersi gubili, neki su bili spremni jesti govna ako uđu u playoff, a sada kada dobivaju, neki su ih spremni proglasiti potencijalnom smetnjom Thunderu ili Spursima. Međutim, istina je da je i u prvom i u drugom slučaju ovo bila ista momčad koja je igrala istu ili sličnu igru, samo što sada, eto, uspijeva dobiti poneku utakmicu. Izvedba je uvijek bitnija od rezultata, barem ako se pokušavamo baviti ozbiljnom analizom, a ona u njihovom slučaju ne garantira ništa specijalno - s obranom koja prima ovoliko koliko oni primaju, Lakersi su osuđeni na ispadanje u prvom krugu od boljih momčadi.

10. HAWKS (4060)

Horford zadnjih mjesec dana igra možda najbolju košarku karijere, a kako je i trade Smitha stavljen sa strane do ljeta, svi se mogu koncentrirati na sadašnjost. A ona je jasna – nastave li Horford i Smith igrati na all-star razini, čine najbolji visoki par na Istoku (Bullsi i Pacersi imaju bolje rotacije pod košem, ali nemaju dva bolja individualca) koji bi, pod uvjetom da dobije podršku od Teaguea i Korvera, vrlo lako mogao biti ta famozna druga momčad u Finalu Istoka.

Knicksi imaju kilavu obranu, Pacersi kilavi napad, a Bullsi pucaju po šavovima (posebice napadački) – sve skupa otvara vrata Atlanti koja ima i top 15 napad i top 15 obranu. Jasno, primijetili ste da ne koristim onu klasičnu top 10 u oba smjera formulu koja obično obilježava rasne playoff momčadi. Razlog je jasan – Hawksi to nisu, njihov plafon je odavno određen. Međutim, u ovakvom kontekstu, okruženi momčadima koje su u jednom segmentu igre odlični, a u jednom loši, ta njihova osrednjost mogla bi biti presudna (sjetimo se 2011. kada su izvan svih očekivanja iznenadili Magic, kao i muka koje su svih ovih godina priuštili Bostonu).

Istok možda neće biti zanimljiv što se tiče samog vrha, ali slaganje poretka od 2 do 7 moglo bi donijeti itekako zabavne utakmice jer, barem se tako čini, svih 6 momčadi imaju šanse ako im se poklopi povoljan matchup.

11. ROCKETS (4050)

Period bez stretch četvorki i uopće drugog visokog igrača omogućio im je da svoju smallball run and gun igru rastegnu do maksimuma, s Parsonom i Delfinom kao četvorkama. Naravno, s ovakvom postavom nemoguće je igrati ozbiljnu obranu, ali potvrdili su da imaju jednu izuzetnu povremenu opciju kojoj mogu pribjeći kada im treba brzinska doza koševa i koja je sjajno oružje za promjenu ritma. Motiejunas je u međuvremenu preuzeo rolu stretch četvorke i u dva starta odradio je sasvim solidan posao (skakački i obrambeno kilav kao i dva prethodnika, ali šuterski itekako u stanju držati reket raširenim plus posjeduje all-round potencijal koji je kod Morrisa i Pattersona već otpisan). Čeka ih još puno posla, ali, obzirom na lagan raspored do kraja, ovo što imaju trebalo bi biti sasvim dovoljno za miran ostanak u playoffu.

12. WARRIORS (4040)

Sjajna pobjeda protiv Spusa koju su izborili bez Boguta bila je ključni pokazatelj da u njima ima dovoljno snage, mentalne i fizičke, i da propuštanje playoffa ne dolazi u obzir. Već smo isticali kako je razlog za pad učinka i loše rezultate bio prije svega užasan raspored - njihov prethodni mjesec može se usporediti samo s kalvarijom koju je na startu sezone imao Denver. Stvari će se, dakle, izbalansirati do kraja sezone. Ono što je zanimljivo je poklapanje nove Bogutove ozljede s pobjedom protiv Spursa, koja je odmah dovela do onih klasičnih pitanja - što ako Warriorsi igraju bolje bez Boguta?

Što naravno nema veze s mozgom dugoročno, ali u ovoliko kratkom periodu, i to još usred sezone, logično da je Bogutovo uskakanje u rotaciju dovelo do problema. I to ne toliko u samoj igri, koliko u pristupu igri, ili ako hoćete kemiji. S takvom rasnom peticom iza leđa, suigračima je puno lakše uzeti predah u obrani i opravdati ga razmišljanjem kako će Bogut očistiti sve greške. Curry i Lee su tako u tom periodu igrali puno ležernije, što se igračima s tako lošim obrambenim predispozicijama ne smije događati. Čim je Bogut opet otpao, svi su opet počeli gristi jer znaju da više osiguranja nema. Nazovite ovakvo ponašanje kako hoćete, ali ja od sada koristim frazu Rondov poučak.

13. CELTICS (4005)

Pierce i Garnett igraju kao da je playoff svaku večer, ali ne treba zanemariti ni učinak klupe – konačno se pokazuje da Ainge nije potrošio ljeto uzalud. Green igra sjajno kao lider druge postave, posebice u obrani, Lee je 3&D majstor kakvog su i očekivali, a čak se i Terry budi. Lukavim potezima kao što su dovođenje Crawforda iz Wizardsa i potpisivanje Williamsa iz Kine dodatno su pojačali bokove (combo strijelac s klupe i 3&D swingman, oba rotacijske kvalitete, oba dovedena praktički za kikiriki). O stanju pod košem nemojmo ovom prilikom (10-dnevni ugovori Whiteu i Shavliku Randolphu ne bi pomogli ni Cedeviti). U svakom slučaju, dok igraju obranu imaju šansu - vidjeli smo i luđih stvari od potencijalnog rušenja drugog nositelja od strane sedmoga, pogotovo kada je taj sedmi Boston s Pierceom i Garnettom.

14. BULLS (3785)

Do sada su igrali i bez Boozera i bez Noaha i bez Denga, tako da će preživjeti i momentalni gubitak Gibsona. A gubitak Taja itekako je ozbiljna problem jer Gibson je bio jedan od rijetkih svježih igrača u rotaciji. Relativno mala minutaža koju mu je tijekom godine poklanjao Thibo trebala se isplatiti upravo sada u završnici sezone. Plus, obrana Bullsa i dalje je radila najveću razliku s njim na parketu - bez njega previše toga ovisi o Noahu. Kada imaš dva takva igrača u sredini, uvijek si možeš dopustiti luksuz da jednog imaš na parketu tijekom svih 48 minuta, što je obrani Bullsa davalo kvalitetu kakvu nije imao čak ni Memphis ni Indianapolis – bez Taja, taj luksuz više nemaju. Što se playoff projekcija tiče, budu li imali makar i pola Rosea na raspolaganju, imaju se pravo nadati da će im karma vratiti za lanjski kolaps. A čak i bez Rosea imaju šanse preskočiti prvi krug, posebice nalete li na Knickse (već smo spomenuli da ih drže u šaci) ili Hawkse (kojima mogu usporiti udarni dvojac pod košem i koji nemaju rješenja na boku koja bi mogla preuzeti teret).

15. MAVS (3770)

Eto, statistika ih voli, po bodovima su u istom rangu s Netsima i Bullsima (bili bi playoff momčad na Istoku, što baš i nije neka utjeha), ali Dirk je prekasno uhvatio formu da bi se priključili borbi za osmo mjesto. Što znači da se mogu okrenuti budućnosti, lutriji i činjenici da je Dirk već izjavio kako će nakon zadnje godine ugovora produžiti vjernost uz puno veći popust nego što su ga svojim momčadima dali Duncan ili Garnett.

16. NETS (3730)

Obzirom na stanje Williamsovih gležnjeva, još dobro i stoje. Lopez pada učinkom jer su do sada svi shvatili kako obranu treba fokusirati na njega, točnije na sprječavanje da on dođe do lopte na lijevom ili desnom bloku. Johnson i Wallace su i dalje profesionalci koji se trude, ali to nije dovoljno za dominaciju - trud je ovisan o nogama, a njih (a ni gležnjeva) više nema nitko u ovoj vanjskoj liniji. Prosječna momčad za prosječan rezultat koja nema ni jednu dobru stranu koja bi joj garantirala drugi krug, ali obzirom na osrednjost konkurencije uvijek se mogu nadati da će netko sam sebe upucati u nogu (ili gležanj).

17. JAZZ (3625)

Držim fige da izbore playoff, samo da vidim hoće li barem tada Corbin imati dovoljno razuma da većinu minuta povjeri četvorci Favors, Hayward, Kanter i Burks. I dok Burks igra jednu toplo-hladno sezonu u kojoj još uvijek traži svoje mjesto pod NBA suncem (kreator s klupe?), ova prva trojka ostvaruje takve učinke svaki put kada dobije priliku da nije nimalo pretjerano reći kako bi Jazz možda već imao osigurano playoff mjesto da su ih koristili više nego što jesu. Ovako, dok i dalje jašu Jeffersona izvan svakog rezona u sumrak sezone, s pravom ih i statistika i NBA komentatori smatraju za momčad koja će ustupiti to utješno playoff mjesto Lakersima.

18. BUCKS (3590)

Događa se zanimljiva stvar – iako bih se bio kladio da će nakon trade deadlinea puno više minuta dobiti Jennings i Redick na račun Ellisa, do sada je trend da se minute za Redicka uzimaju Jennigsu, a da Ellis i Redick igraju kao dvojac. Što je zanimljivo ponajprije zbog činjenice da je Ellis slobodan igrač ako to želi već ovoga ljeta, dok Bucksi imaju mogućnost kontrole nad Jenningsom. Znači li ovo da Bucksi baš i nisu ludi za njegovim talentom (ako znači, onda - svaka čast Bucksi)? Ovakve neugledne momčadi obično su prisiljeni preplatiti svoje pickove, ali možda je Bucksima postalo jasno da Jenningsa nema smisla držati na silu, pogotovo kada se radi o igraču koji u ključnoj godini ugovora gađa ispod 40% iz igre i pri tome se ne srami uzeti 17 šuteva, od čega barem 12 nerezonskih.

Ellis je ionako bolji slash & kick igrač od Jenningsa i Redickovo prisustvo mu dodatno otvara prostor da to i dokaže, ali Ellis nije ništa bolji šuter, a definitivno i slabije vrti pick & roll. Tako da je teško reći koji su razlozi iza ovakve rotacije (možda ih i nema, možda je trener Boylan samo odlučio igrati na kartu trenutne forme). Kako god okrenuli, više Redicka, a posebice u kombinaciji s triple threat majstorom poput Dunleavya, trebalo bi dići očajni napad Bucksa s dna i odvesti ga u playoff bez puno muke (naravno, Redick i Dunleavy neće pomoći obrani, ali ona je dovoljno solidna da izdrži lagani pad dok god se učinak napada povećava).

Minute koje su Ellis i Redick igrali zajedno do sada daju razlog za optimizam – iako još nisu ubacili kompleksnije elemente u svoju igru, za sada Monta nema problema s pronalaženjem Redicka nakon što ovaj istrči iz bloka. To je jedino važno i jedino što playmaker mora znati raditi s takvim igračem u blizini. Uglavnom, za sada ih je teško zamisliti iznad osme pozicije, na to ukazuje i statistika, što znači da ih nećemo dugo gledati u playoffu. Međutim, pruži li im Redick poticaj i slože li neku seriju kojom bi preskočili nekoga od trenutno bolje plasiranih, ta njihova solidna obrana bi uz poboljšani napad mogla dodatno pridonijeti kaosu koji vlada na Istoku.

Naravno, osim igre, ono što većinu zanima je i ima li smisla zadržati Redicka i nakon ove sezone?

Vrijedi li Redick 10 milja? Gledajmo to ovako – u ligi je manjak šutera all-star kvalitete. Ako ćemo gledati samo dvojke, Redickove šuterske brojke su fantastične – drugi je u postotku trice s 39%, a prvi je u šutu s poludistance u području između reketa i perimetra (fantastičnih 46%, naspram 41% Bryanta), odakle uglavnom šutira iz istrčavanja.

Redick ima čak i bolji postotak realizacije na obruču i u reketu od Bryanta i Hardena, što jasno ne znači ništa obzirom da nije kreator (troši 3 puta manje lopti u tim područjima) i da većinu tih situacija realizira iz kontri ili zicera. Međutim, čak ako i ignoriramo činjenicu da nije slasher, njegova šuterska učinkovitost obzirom na specijaliziranost igre i ogromnu potrošnju jednostavno je zadivljujuća. Naravno da ona dobrim dijelom ovisi oko toga da se njemu podredi cijela igra u napadu, ali ako čovjek šutira ovakvom kvalitetom, što je u tome loše?

Pacersi su godinama živjeli od Millera u istom stilu. Naravno, ne impliciram da je Redick po ičemu u klasi Reggiea, ali može biti treća opcija ozbiljne momčadi koja uz to ima dodatnu vrijednost jer omogućuje treneru da posloži disciplinarani i kvalitetni sistem igre u napadu. Sistem u kojem će se dosta toga bazirati na činjenici da protivnici moraju respektirati Redickov vanjski šut, što će stvoriti prostor suigračima. To je vrlina koju brojke možda ne mogu pokazati, ali je itekako bitna vještina vrijedna toleriranja minusa kojega Redick donosi u obranu - i na tom dijelu parketa treba složiti sistem koji je u stanju sakriti njegove obrambene nedostatke.

Naravno, Bucksi uopće neće biti usamljeni u pokušajima da zadrže čovjeka – konkurencija će biti poprilična obzirom da je Redick najbolja dvojka u ljetnoj ponudi i najbolji šuter uopće uz Korvera.

19. RAPTORS (3390)

Playoffu se valjda više ne nada ni Colangelo, dakle stavimo ih u skupinu momčadi koje bi trebale udariti nekakav temelj budućnosti. Samo, kakav plan možete imati s ovakvim rosterom? Iako su od tradea za Gaya na oko 50% učinka i iako su Gay i DeRozan pružali solidne partije, očito je kako nisu kompatibilni zbog šuterskih nedostataka. Obrambeno su obojica solidni, ali nisu Wade i James pa da igrom na tom dijelu parketa sakriju eventualne napadačke minuse. Teoretski, jedino rješenje bi bilo što više koristiti Bargnania kao stretch četvorku što bi donekle anuliralo njihov kilavi šut, ali kako to provesti u praksi u trenutku kada se veze između kluba i nekadašnjeg prvog picka čine nepopravljivo raskidane? S jedne strane dakle imate ovu veteransku jezgru, a s druge klince poput Valanciunasa i Rossa koji od ovog općeg nedostatka vizije budućnosti imaju više štete nego koristi (nema logike da Ross, kao potencijalno najbolji šuter na rosteru, do kraja sezone ne dobiva 25-30 minuta po utakmici). Uglavnom, imate totalni kaos koji se uz malo sreće dogodine može uključiti u lov na osmo mjesto, ali se isto tako može svakog trena raspasti i karijere koštati i Colangela (što bi bilo sjajno) i Caseya (što bi bila stvarno šteta).

20. WIZARDS (3300)

Wall je donio ravnotežu u momčad, a za ostalo su se pobrinuli zdravi Webster, Nene, Okafor i Ariza. Sve četvorica veterana poznata su po tome da su skloni ozljedama, ali, nekim čudom, trenutno su relativno zdravi i u formi, što Wizardsima daje petorku dokazanih NBA igrača i profesionalaca koji su njihovu većim dijelom sezone iznadprosječnu obranu sada digli u top 7. Svaka čast Whitmanu na tome što je usprkos svim problemima i gomili poraza, koji obično lutrijske i neiskusnije momčadi ubije u pojam, održao pozitivan pristup. Također, ovakvo veteransko okruženje pomoglo je i Bealu da konačno pruža partije kakve smo od njega i očekivali. Možda nešto ima i u tome što se bliži march madness – ovaj niz briljantnih all-round partija (kombinacija šuta, ulaza i fantastičnog skoka za bilo kojeg igrača, a kamoli beka) podsjeća malo na lanjske role u NCAA turniru. Uglavnom, sve ovo jasno pokazuje da bi s Wallom od starta bili oko 50-50 učinka kakav smo i očekivali kada su doveli ove veterane. Dogodine bi s iskusnijim Bealom i novim pojačanjem putem drafta vrlo lako mogli kucati i na vrata playoffa, ali ono što je najvažnije je pogoditi s budućim izborom jer dugoročno gledano bitni su samo Wall, Beal i on. Drugim riječima, ne treba im još jedan Vesely.

21. SIXERS (3270)

I dok Wizardsi idu prema gore, Sixersi tonu. Doug Collins je počeo pripremati sve za još jedan bijeg - čovjeku je dosta ove momčadi, kao što je i njoj dosta njega. Obzirom da je Holiday tek solidan igrač, kao i Young, a da Turner treću godinu za redom pruža partije koje puno više pristaju podizaču energije s klupe nego starteru, postaje jasno kako ovdje prave jezgre nema. Ovo je momčad jedan potpis udaljena od rebuildinga - ne ostane li Bynum, to će značiti da su Sixersi sve svoje pickove prve runde odavno rasuli po svijetu. Iggy je u Nuggetsima, Speights i Sefolosha nikada nisu ni dobili šansu u matičnom klubu, a Vucevic i Harkless su dio budućnosti u Orlandu. Dodaj da su se olako odrekli i Lou Williamsa kojega su iskopali u drugoj rundi, ispada da im od svih ovih godina osrednjosti ostaju samo Young, Jrue i Turner.

Toliko o poslovima koje je Collins odradio tijekom svog mandata (a imao je itekakve ovlasti u izboru igrača). Sixersi su idealan primjer zašto je loše biti prosječan ovoliki niz godina - od odlaska Larrya Browna (a nedugo nakon i Iversona) imali su 9 do 10 sezona (uključujući i ovu) u kojima su se vrtili između 50% i 40% učinka, što ima nikada nije donosilo izbor u gornjoj polovici lutrije. Samo su 2010. potonuli na 33%, što im je donijelo drugi pick koji su pretvorili u Evana Turnera. Obzirom da su Holiday, Young i Turner dovoljno solidni da ih i bez Bynuma drže na oko 40%, pitanje je do kada će ova agonija trajati? Upravo stoga je raskid s Collinsom uz oproštaj od eksperimenta s Bynumom ujedno i šansa za novi početak - riskiraj danas kako bi sutra imao nešto konkretno.

22. WOLVES (3165)

Tragedija je kada promisliš da su mogli imati sezonu kakvu sada imaju Warriorsi samo da su ostali zdravi. Ovako, cijeli projekt dolazi u pitanje - još jedna lutrija neće donijeti previše koristi jer imaju skupi roster koji bi preko ljeta mogao ostati bez važnih imena, a produženi rebuilding s Loveom u središtu zbivanja ne dolazi u obzir - čovjek igra petu sezonu bez playoffa, a obzirom na gužvu na Zapadu i neriješene statuse Kirilenka i Pekovića nitko mu ne garantira da će se za njega boriti i dogodine. Ostane li ova jezgra još jednu godinu zajedno, dogodine su svakako u borbi za playoff, ali jednostavno imaju previše financijskih obveza (a potpis s Rubiom tek slijedi) da bi mogli složiti dugoročno uspješnu momčad. Tolike godine mučenja s Kahnovim potezima, toliko godina draftanja, a sve ti ovisi o tome kakve će poslovne poteze povući dva Euro igrača na koja si nabasao slučajno? Nije dobro.

23. HORNETS (3025)

Igrač A – 19 godina, 28 minuta, 51% šuta, 12.5 poena, 7.4 skoka, 1 asist, 1.8 blokada, 1.2 ukradene

Igrač B – 19 godina, 29 minuta, 49% šuta, 10.4 poena, 6.3 skoka, 1.8 asista, 1.6 blokada, 1.1 ukradena

Ovaj gore je Anthony Davis, ovaj ispod je Kevin Garnett u prvoj sezoni u Wolvesima. Gledajući Davisa ove sezone usporedba s mladim Garnettom postajala mi je sve jasnija (lakoća kretanja u napadu, all-round kvalitete, fizička konstitucija, ozbiljnost u pristupu, obrambeni potencijal), a kad sam bacio pogled na brojke sve je sjelo na svoje mjesto. Ok, usporedba nije idealna zbog nekih razlika u kontekstu - KG je igrao u lošijoj momčadi (vjerovali ili ne) koja je tek trebala stati na noge, dakle bio je u težoj situaciji i od prve je imao puno veću ulogu u kreaciji. Davis uz to ima i godinu više ozbiljnog treninga na Kentuckyu, bolje suigrače i to koliko god je plus, toliko je i minus jer se ne traži previše od njega u kreativnom aspektu igre (broj asista će mu rasti kako mu bude rasla uloga u napadu). Hoće li Davis biti MVP klasa kao Garnett? To nitko ne zna, ali potencijal svakako postoji.

24. PISTONS (2940)

Povratkom Drummonda u rotaciju, Pistonsi bi trebali zalupiti vrata veteranima poput Stuckeya i Maxiella i osigurati maksimalnu zajedničku minutažu Knightu, Drummondu i Monroeu, koji su do sada odigrali jedva nešto više od 100 minuta zajedno. Što je van pameti, ako uzmemo u obzir da se radi o jezgri oko koje bi se trebala graditi budućnost. To odbijanje da zajedno koriste Monroea i Drummonda baca sjenu na jednu solidnu sezonu u kojoj su Pistonsi dodatno očistili salary cap i nakon koje ih čeka još jedan lutrijski pick koji bi trebao definirati rotaciju koja bi već za sezonu-dvije trebala kucati na vrata playoffa.

Ali. Ne uspije li Monroe izvesti tu tranziciju na poziciju četvorke napadački (obrambeno ne bi trebalo biti problema zbog Drummondovih kvaliteta u zaštiti reketa), a neće dok ne uspije zabiti poneki šut s poludistance, ni Frank ni bilo koji drugi trener neće si moći dopustiti koristiti petorku u kojoj oba visoka žive u reketu i tako dodatno otežavaju pronalazak prostora za kvalitetan šut. Da ne govorim što bi bolji šut s poludistance učinio za Monroeve asistentske kvalitete - imao bi puno više od 3.3 asista po tekmi (koji su i ovako izuzetno visoki za centra, samo su Noah i Gasol bolji) da može natjerati obrane da ponekad izađu na njega i tako otvore dodatni prostor u pozadini. Koliki korak prema naprijed će napraviti dogodine ovisi o izboru na draftu, pojačanjima putem tržnice, ali ponajviše o Monroevom igračkom (šuterskom) napretku.

25. BLAZERS (2925)

Jedno od pitanja koja treba postaviti kada su Blazersi u pitanju je sljedeće - kako je moguće da momčad s 2 all-star talenta (LMA i Batum), kandidatom za rookiea godine (Lillard) i jednim od najboljih 3&D igrača u ligi (Matthews), bez obzira na nedostatak klupe, može ostvarivati ovako slabašnu učinkovitost u 4 faktora da ih ovi rankinzi smatraju jednom od 5 najgorih momčadi u ligi? Mislim, Wizardsi i Sixersi sigurno nemaju takvu individualnu kvalitetu, a teško da možemo nositelje Pistonsa ili Hornetsa staviti u istu kategoriju s prvim imenima Blazersa. Mislim, nemoguće da je sve baš na klupi, zar ne? Naravno da nije, jer dobar dio odgovornosti je i na Hicksonu. Kolika je rupa u obrani peti čovjek Blazersa dovoljno govore sljedeći podaci:

- da bi sačuvali Aldridgea, Hickson je najveći dio sezone odigrao na petici, gdje je protivnicima dopuštao 25% bolji učinak od prosječnoga što je u skladu s onim što je pokazivao do sada u karijeri kada je isključivo čuvao protivničku četvorku (tako da ne drži vodu eventualna teza kako su Blazersi isključivi krivci jer su skrivali Aldridgea - Hickson jednostavno nije dobar obrambeni igrač u koju god ga ulogu stavili)

- Hickson je trenutno po Synergyu rangiran na 323 mjesto po individualnoj obrani, što se ne razlikuje puno od dosadašnjih rezultata u karijeri (ne zaboravite da NBA broji maksimalno 450 igrača, što znači da je Hickson debelo u donjoj trećini kvalitete) - ne samo da nema ni jedan aspekt igre u kojem je iznad prosjeka (jednako je loš u izolaciji, post-up ili spot-up situacijama), već je obzirom na minute taj njegov učinak takav da ga s pravom možemo proglasiti obrambenim LVP-om lige obzirom na minute koje dobiva

- od 5 najčešće upotrebljavanih postava Blazersa, samo dvije su ostvarile pozitivnu koš razliku, a, zanimljivo, baš u te dvije nema Hicksona (poziciju drugog visokog uz Aldridgea krpaju Babbitt u jednoj, Leonard u drugoj, dakle jedan rookie i jedan igrač bez pozicije, što jasno ukazuje gdje je problem)

Zaključak je jasan - koliko god Hickson bio briljantan smetlar koji kupi gomilu skokova i laganih koševa, jasno je da sve to radi na štetu momčadi, odnosno rezultata. Sve to skupa znači da će njegov double-double prosjek natjerati nekog naivca da mu iskrca milijune, što će po svemu sudeći biti bacanje novca.

26. CAVS (2710)

Irving bi dogodine trebao biti spreman voditi momčad u playoff - povijest nas uči da većina rasnih prvih opcija u trećoj sezoni posjeduje dovoljno zaokruženu igru da napravi taj korak. Međutim, ono što će Cavsi morati napraviti kako bi mu u tome pomogli je nadograditi ovu solidnu mladu jezgru s ponekim veteranom koji zaslužuje NBA minute. Ovdje nisu problem ni Waiters ni Thompson, koji pružaju solidne igre obzirom na trenutnu fazu karijere, a neće to biti ni budući pick prve runde. Problem je najgora kolekcija veterana na klupi s ove strane Blazersa (koja bi se još mogla i pojačati - navodno su spremni dovesti još jednog veterana zbog čega su se odrekli Josha Selbya, zadnjeg u nizu MVP-a ljetne lige koji nisu napravili ništa u pravoj sezoni).

27. SUNS (2635)

Budući prvi pick odredit će dobrim dijelom smjer u kojem idu jer za sada malo je toga jasno - Gortat i Dudley su igrači koji su po svim nepisanim NBA pravilima danas trebali biti dio nekog playoff rostera, umjesto da uzimaju minute nekome oko koga se može graditi budućnost. Doduše, takvoga u Phoenixu nema, tako da je svejedno na koji način došli do viskog picka - njihov rebuilding počinje tek na ljeto. Ako Lakersi ne uđu u playoff dobit će još jedan lutrijski pick, a imaju ih viška i u drugoj rundi tako da onaj što su ga poslali u Houston za Morrisa i nema neku težinu. Naravno, tu je i opcija da preko ljeta Dudleya i Gortata pretvore u nešto dugoročno vrjednije. Sve je u rukama Sarvera i ekipe, ako to može nekoga tješiti.

28. KINGS (2520)

E, sada stvar postaje zanimljiva - izgleda da je družba voljna zadržati Kingse u Sacramentu konačno poslala konkretnu ponudu na adresu lige, što bitno mijenja situaciju. Ako se radi o ponudi ravnoj onoj koju su braća Maloof dobila od ekipe iz Seattlea, liga ima pravo reagirati, spriječiti prodaju Seattleu i ostaviti Kingse u Sacramentu. Jasno, uvijek postoji opcija da braća odbiju prodati franšizu potencijalnim kupcima iz Sacramenta, što znači da određenu prednost i dalje ima trenutni dogovor sa Seattleom, ali stvar bi mogla postati puno jasnija izađe li ijedna opcija s dobrim vijestima glede izgradnje nove dvorane - i ona u Seattleu i buduća u Sacramentu još uvijek su mrtva slova na papiru. Što god se dogodi do početka playoffa, kada bi liga trebala razriješiti ovu situaciju, iz ove situacije kao jedini sigurni pobjednik izaći će NBA koja će se riješiti jednih od najgorih vlasnika u povijesti.

Usput spomenimo i kako je Aaron Brooks jedini veteran koji se dogovorio oko raskida ugovora kako bi se priključio playoff rosteru (ako ga ne netko ne zgrabi s waivera izgleda da će u Houston čim ovi naprave mjesta za njega - njima će dobro doći treći play, a Brooksa za Houston vežu lijepe uspomene jer tamo je odigrao jedine kvalitetne minute u karijeri). Kakav onaj pravi trade deadline, takav i ovaj vezan uz otkupe ugovora - apsolutno nebitan.

29. MAGIC (2480)

Teško je za ovako tanak roster reći da se radi o prvim kandidatima za tankiranje, ali ne bi nas trebalo čuditi ako u idućih nekoliko tjedana i Aaron Afflalo dobije malo dužu pauzu zbog nekakve ogrebotine. Što više loptica u lutriji, veće su šanse za višim pickom, a viši pick daje ti više mogućnosti (bilo pri izboru talenta, bilo pri zamjeni mjesta na draftu ili igrača). A u Orlandu su očito svjesni da je svaka, bez obzira koliko mala, prednost - prednost. Obzirom da su tek u godini drugoj totalnog rebuildinga (i da će imati krcat salary cap), za dogodine nikakvih ciljeva nema, osim još jednog napada na lutriju.

30. CATS (1685)

Dok god troše minute na likove poput Mullensa treba ih ignorirati - u ovom okruženju nema smisla gledati čak ni Kidd-Gilchrista. Ono zanimljivo ionako će se događati na ljeto - hoće li Dunlap preživjeti na klupi, tko će biti izabran na draftu i na koga će potrošiti 15-ak milja koje će imati na raspolaganju. Hoće li se uključiti u lov na nekog od slobodnih igrača, što će napraviti s Hendersonom kojem treba ponuditi novi ugovor, hoće li konačno amnestirati Thomasa... gomila pitanja na koje treba dati odgovor prije nego nam bude jasno mogu li se konačno pokrenuti s dna.

26Oct/100

HAWKS / BUCKS

Posted by Gee_Spot

''I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.''
- Al Horford

''Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.''
- John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju - promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari - Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick 'n' roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa - momak igra nekakav pick 'n' roll na treningu, a Jasmin ga gleda ''bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat''), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek - fear the fear.