ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

25Jun/1311

FREE YOUR AGENTS

Posted by Gee_Spot

March madness je ništa prema ljetnom ludilu koje nam svake godine priušti NBA - dojmovi sjajnog Finala se još nisu ni slegli, a već su pred vratima draft i početak tržnice. Uz nadu da će se tijekom ovogodišnjeg drafta dogoditi i poneki trade, krajnje je vrijeme za baciti još jedan pogled na ponudu u oba smjera. Sutra tako ide finalna draft lista, a danas je red na klasičnu tržnicu uz nekoliko uvjeta.

Prvo, baziramo se samo na igračima kojima je IOR veći od 40 bodova, dakle držimo se razine talenta koja garantira ako ne startne, onda barem ozbiljne minute s klupe. Zatim pokušavamo što realnije sagledati njihove opcije obzirom na stanje tržišta, a na kraju im određujemo vrijednost u skladu s IOR bodovima i specifičnim okolnostima, kako bi lakše pratili tko će dobiti više dolara nego bi trebao, a tko manje.

Pogled na trenutno salary cap stanje svih 30 klubova govori da je više od 300 milijuna dolara prostora spremno za podjelu, a to bi teoretski trebalo biti sasvim dovoljno da svi današnji akteri dobiju koliko zaslužuju. Problem je u tome što će neke momčadi sigurno potrošiti dio slobodnog prostora za nekakav trade (najočitiji primjeri su Pistonsi i Cavsi kojima treba jedan pošteni veteran na boku i koji bi, ako Iggy ostane u Denveru, svoje resurse trebali usmjeriti na igrače tipa Granger ili Deng), a neke će se zadovoljiti i ostvarenjem minimalne potrošnje (ove godine bi minimalni salary cap trebao iznositi 90% od dopuštenog, dakle negdje oko 52-53 milje), tako da će se ponuda i potražnja opet ujednačiti korištenjem Bird prava, odnosno ostankom u matičnom klubu.

Kada dodaš strah od poreza i mizernu draft klasu, sve ukazuje da bi promjene mogle biti minimalne i da će se sljedeća sezona više vrtiti oko zadržavanja stečenih pozicija nego oko stvaranja novih. Međutim, to je ionako samo racionalna misao, a vrlo dobro znamo da, kada su u pitanju ambicije NBA vlasnika i nagon za preživljavanjem GM-ova, racionalnost često biva stavljena u stranu.

U svakom slučaju, bit će zadovoljstvo pratiti svaku promjenu, koliko god minorna bila, a sada se bacimo na određivanje vrijednosti uz još jednu napomenu - igrače poput Arize, Mariona, Marvina Williamsa, Diawa, Rusha ili Artesta sam preskočio jer nema teoretske šanse da odbace zadnju godinu ugovora pošto im nitko ne bi bio spreman ponuditi sličnu cifru (većina ih se do sada i službeno odlučila za ostanak), tako da su u obzir došli samo UFA i RFA statusi plus oni koji su javno iskoristili opcije da to postanu (Iggy, Ellis) ili o tome još razmišljaju (AK-47).

MAX VETERANI VRIJEDNI SVAKOG CENTA, IZNAD 15 MILJA

1. CHRIS PAUL, IOR 132

Obzirom na Docov dolazak i gomilu aktivnosti iskazanih od strane uprave u kojima je Paul sigurno imao utjecaja, sve manje su šanse da CP3 ode iz Los Angelesa. U Clippersima ima garantiranih 5 godina s 20 milja u prosjeku tijekom tog perioda, ima jezgru koja mu garantira 5 kvalitetnih playoff nastupa, ima ambicioznu upravu (da, znam, nevjerojatno) spremnu pratiti njegove želje i, što je najvažnije, apsolutni je šef. Zašto ostaviti sve ovo radi nepoznatoga?

Jedini klub u kojem bi donekle mogao stvoriti ovakav kontekst je Atlanta, ali čak da se on i Dwight pridruže Horfordu i pri tome se odreknu milijuna, ostaje otvoreno pitanje slaganja ostatka rostera. Opcije poput Dallasa ili Houstona traže još veća odricanja i donose još manje sigurnosti, tako da mislim kako možemo s 100% sigurnosti reći da CP3 ostaje u Clippersima. I to vrlo izgledno za max iznos (prva godina oko 18 milja) koji će im u kombinaciji s Blakeovim novim ugovorom (prva godina počinje teći s ratom od 16 milja) zatvoriti salary cap, ali ne toliko da izgube prava na puni midlevel i bi-annual iznos, što znači da će imati još 7 milja za pojačanja (ne mogu ih kombinirati, ali bi trebalo biti dovoljno za zadržati Barnesa i npr. dovesti Korvera ili Piercea ako bude slobodan).

2. DWIGHT HOWARD, IOR 106

Dwight uvijek može ostati u Lakersima i uzeti max na kvadrat (godine + lova), dakle životariti 5 godina i ubrati preko 110 milja. Ili može iduće 4 sezone posvetiti borbi za naslov i potpisati za Rocketse kao što to želi GM Chandler Parsons. Dapače, obzirom da bi se Houston trebao dodatno oslabiti kako bi napravili mjesta za njegovih 18-19 milja u prvoj godini, Dwight bi napravio sjajan potez kada bi pristao na malo sniženje u LeBron-Wade-Bosh stilu, dakle prvu ratu bližu brojci 15 nego 18, čime bi, osim što bi ostavio još novca na stolu, definitivno zaustavio lavinu negativnih komentara koji će ga neminovno dočekati ako napusti i Lakerse. Međutim, tako bi barem dokazao da mu je stalo do pobjeđivanja više nego do brendiranja.

Sve ostalo nije izgledno, Atlanta je teoretski dobra opcija za ponoviti recept Heata, ali uvijek se javlja pitanje vremenske konstrukcije - koliko će Ferryu trebati da zaokruži roster ako bi mu tri igrača zauzela salary cap? Plus, zar Houston s Hardenom i već formiranom kulturom i jezgrom nije još bolja prilika? I uz to imaju Lina i Asika kao zanimljive i pokretne dijelove koji se mogu pretvoriti u pojačanja. Dallas pak ima previše nejasan plan, koliko god Cuban bio dobar trgovac, ni Paul ni Howard ne žele čekati još godinu da bi se borili za naslov.

NEPROCJENJIVI IGRAČI, IZNAD MOĆI MASTERCARDA

3.ANDREW BYNUM, IOR 97

Do prije godinu dana Bynum je bio max igrač, ali nakon još jedne sezone suludih zapleta i brojnih operacija, nemoguće je utvrditi koja je njegova realna cijena. IOR ga i dalje smatra rasnim all-star igračem, ali IOR nije kugla u kojoj se ogleda budućnost, već sistem temeljen na prošlim zaslugama. A tko može znati kakve ovaj današnji Bynum ima veze s onim od prije dvije sezone?

Ovo je dakle čista kocka. Kada bi barem znali da može ostati u komadu, netko bi mu sigurno ponudio max jer u ligi u kojoj nemaš ni 15 franšiznih igrača, franšizni centar nema cijene. Samo, tko je danas dovoljno lud ponuditi mu oko 16 milja godišnje tijekom iduće 4 sezone, pogotovo obzirom na povijest lige krcatu visokim igračima koji su pod teretom ozljeda jednostavno nestali? Dakle, treba pronaći nekakvu sredinu, stoga bi realno bilo očekivati da netko ponudi 2 garantirane godine po 12 milja. To se čini razumnim, a usput i cijelu priču čini zanimljivijom.

Naime, ako Sixersi neće iskoristiti svoju početnu prednost (prava na petu godinu), onda nema razloga da Bynum izabere momčad koja ne ide nigdje. Pogotovo jer ima puno boljih opcija. Od Blazersa, koji bi taman stali u ovaj cjenovni okvir i koji bi tako kompletirali potencijalno zastrašujuću petorku, do momčadi poput Houstona ili Dallasa koji bi se mogli okrenuti njemu ako će već ostati bez Dwighta. Atlanta uvijek može otpuhati cijenom koga želi ako to želi, a ne treba zaboraviti ni Cleveland koji se već spominjao u kombinacijama prošle godine i koji bi s njim na rosteru već mogao sanjati o opasnom playoff potencijalu.

Ali, u tom i je problem, sve je ovo samo san. Postoji prihvatljivi rizik, postoji rizik koji vas može baciti unazad nekoliko sezona. Sve ovisi o tome za koji se put odlučite. I koliko će Bynum biti u stanju pružiti na parketu. Razum pak govori da je sve duže od dvije sezone i više od 12 milja previše opasno.

4. DAVID WEST, IOR 90

West je igrač koji bi svojom kombinacijom iskustva i talenta preko noći preporodio playoff momčad, ali nalazi se u idealnoj situaciji i jednostavno ne bi trebao ni ugledati tržište. Iako bi realno mogao tražiti 12 milja po sezoni, obzirom na skori 33-i rođendan i status koji uživa u svlačionici Pacersa, realnoj je očekivati njegov ostanak po sličnoj rati kao i do sada. Možda čak i manjoj od 10 milja, ovisno o dužini ugovora. Jednostavno, ovo je idealna situacija i za njega i za klub i trebali bi se naći u sredini nakon što sagledaju širu sliku, ako to već nisu napravili.

5. MANU GINOBILI, IOR 83

Manu je u sličnoj situaciji kao West što se tiče vrijednosti koju donosi svom klubu i koja bi se teško mogla replicirati u nekom drugom scenariju prvenstveno obzirom na godine. Ono po čemu nije sličan Westu je činjenica da vanjski igrači brže stare od visokih, a Manuov pad je očit. Čak i u limitiranoj roli, on je danas teško išta više od treće opcije, što u kombinaciji s godinama znači da teško igdje može dobiti više od 8 milja. Spursi bi mu obzirom na zasluge takav ugovor trebali ponuditi bez puno razmišljanja, a i Manu bi ga isto bez razmišljanja trebao prihvatiti jer nema šanse da igdje napravi toliko kao u Popovom sistemu. Dakle, ovdje je sve stvar dogovora, odnosno granice - hoće li Spursi ići do 10 milja za još godinu ili će Manu biti spreman prihvatiti iznos bliži midlevelu za možda još dvije sezone?

KLASA ISPOD MAXA, 10 DO 15 MILJA

6. ANDRE IGUODALA, IOR 82

Denver je ostao bez GM-a i trenera, stoga je teško očekivati da će pustiti da im odšeta možda i najbolji igrač. Iggy nije ostavio mjesta sumnji, odustao je od zadnje godine ugovora teške 16 milja kako bi potpisao dugoročan ugovor. I iako nije isključeno da netko ode toliko daleko i ponudi mu 60 milja za 4 godine, ostanak u Denveru za malo veći iznos, ali i godinu više, nekako je najrealniji. Da li je 70 milja za 5 godina puno? Ne, to je granica za rasnu drugu bananu i sasvim dovoljno da Iggy zanemari činjenicu da je Denver kao franšiza zapeo u mjestu, što će teško promijeniti i dolazak Shawa na mjesto trenera.

Naime, alternative su uglavnom mlade momčadi poput Pistonsa i Cavsa koje, iako imaju zanimljive jezgre, ne nude instant uspjeh. Dakle, Iguodala je kao veteranski lider potrebniji njima nego oni njemu, a to uvijek diže cijenu (u Cavse bi se vjerojatno uklopio sjajnu kao razigravač za Irvinga, dok bi u Detroitu njegov problematični šut u kombinaciji s Monreom i Drummondom vjerojatno ubrzo postao problem). A ako bi već ganjao lovu, ne treba iz kombinacija isključiti Hawkse koji imaju rupu na bokovima koju bi Iggy fino popunio (jasno, ne čistiš salary cap da bi lovu trošio na drugu ili treću bananu, stoga je teško očekivati da će se Ferry uopće uključiti u licitaciju).

7. NIKOLA PEKOVIĆ, IOR 81

Po IOR-u ispada kako bi Wolvesi bili blesavi da ne matchiraju bilo koju ponudu za Peka do 12 milja, što je praktički max teritorij obzirom na njegov staž (ako sam dobro računao, njegov max je manji od 14 milja koje je Hibbert dobio lani). Momčadi kojima je Peković zanimljiv, poput Blazersa, tako dolaze u situaciju da se znoje uzalud, a na što su Blazersi ionako navikli zadnjih godina (epizode s Millsapom i Hibbertom). Sve ukazuje na to da će ga Minnesota zadržati, dakle nekih 36 milja za tri sezone uz opciju za četvrtu vjerojatno tešku 13 do 15 milja. Istina, Pek je limitirana treća opcija malih all-round vrijednosti, ali s Rubiom i Loveom uokolo dokazano je ubojit. Pojačaju li se Wolvesi šuterima i ostane li Kirilenko, ovo je playoff momčad, tako da se tu nema što razmišljati, jezgra mora ostati na okupu, pogotovo ako Saunders misli zadržati Lovea nakon isteka njegovog mini-max ugovora.

8. JOSH SMITH, IOR 79 IOR

Smith se vjerojatno i dalje nada maxu od oko 18 milja, netko će mu sigurno ponuditi 15, a IOR jasno kaže da je čovjek teško vrijedan više od 12. Ozbiljne momčadi gledati će na njega uglavnom kao na plan B. U Atlantu se ne vraća, Houstonu ne podiže značajno razinu talenta (dobro bi se uklopio u njihov run and gun, ali i dalje bi to bila momčad za prvi krug playoffa), tako da se čini kako je Smith osuđen na ponude momčadi u rebuildingu koje si mogu priuštiti luksuz preplate igrača koji je više ime nego klasa. 48 milja za četiri godine? To bi bio nekakav max u granicama razuma (jasno, za momčad tipa Sunsa koje tek kreće u rebuilding, ne i za momčad poput Rocketsa koja nadograđuje playoff jezgru) koji uzima u obzir njegov staž i kvalitete, sve preko je apsolutno bacanje novca.

9. PAUL MILLSAP, IOR 77

Za razliku od Smitha, Millsap se ne zanosi time da je išta više od šljakera, što znači da će ga biti moguće dobiti za razumniju svotu. Negdje između 10 do 12 milja, na 4 godine, za ovakvog solidnog all-round igrača je više nego prihvatljivo. Prva opcija je i dalje Utah koja bi imala koristi od ovakvog šestog igrača i veterana koji bi pomogao mladima u tranziciji prema većim ulogama. Tu su naravno i momčadi poput Sunsa i Bobcatsa kojima trebaju kvaliteta i iskustvo, a, slično Smithu, Millsap igra i kao plan B za Houston, Dallas i ostale velike igrače koji će ostati bez Paula i Howarda. Čak i Portland u njemu može naći solidnu utjehu ako ne dovedu centra, kao i Denver ili Spursi ako ostanu bez Iguodale ili Splittera. Definitivno igrač oko kojega će se puno toga lomiti ako ga Jazz pusti - netko bi mogao ići čak i do 50+ milja za 4 godine u trenutku "inspiracije" i panike.

9. AL JEFFERSON, IOR 77

Jefferson vrijedi 10 do 12 milja, ali problem se javlja u tome što za razliku od Millsapa nije all-round igrač. Ako ga želite maksimalno koristiti, morate ga staviti u centar vašeg napada, a onda se možete pozdraviti od toga da ste ozbiljna momčad. Zato Big Al igra samo kao sporedan igrač na rosteru izazivača (a to neće biti zbog cijene) ili na rosteru nekakvih Bobcatsa ili Sunsa. Zadržati ga u Salt Lake Cityu nema smisla (što ne znači da nije moguće), Rocketsi, Mavsi i Hawksi imaju dovoljno bistar management da znaju da s njim na rosteru ne idu nigdje, tako da možemo očekivati nekakvih 45 do 50 milja za 4 godine od Bobcatsa koji bi ovim potezom dali nekakav integritet svojoj franšizi. A Big Al bi nastavio biti Big Al i nabijati brojke bez značenja.

KLASA IZNAD MIDLEVELA, 6 DO 10 MILJA

11. ANDREI KIRILENKO, IOR 73

AK-47 trenutno ima garantiranih 10 milja kojih će se odreći samo ako ga iza ugla čeka višegodišnji ugovor (ima vremena do kraja mjeseca da se odluči). 24 milje za tri godine za ovakvog igrača ne bi bile kraj svijeta, iako uvijek postoji taj rizik od ozljeda. Mislim, Minnesota bi mu već nešto slično ponudila da je ostao Kahn, ovako je upitno što će učiniti Saunders. Sve više se čini da će Andrei uzeti već garantiranu lovu i tek sljedeće ljeto razmišljati o novim opcijama.

12. TIAGO SPLITTER, IOR 71 IOR

Spursi će se teško odreći igrača koji je prošao njihovu akademiju, osim u slučaju da neka momčad poput Atlante (sumnjam da bi Ferry to napravio svom klubu, ali čovjek zna koliko je bitan pravi centar, posebice centar s IQ-om) da nemoralnu ponudu. Dakle, sve što se bude vrtilo oko 10 milja San Antonio će matchirati. Opcija je i Portland, oni toliko žarko žele zaštiti Aldridgea od raubanja pod košem da nije isključeno kako će sav prostor usmjeriti na Splittera svjesni da im je Peković ionako neuhvatljiv (na njihovom mjestu ja bi se posvetio isključivo Sunsima kojima bi za Gortata ponudio Leonarda i ovogodišnji pick). Odreknu li se Spursi svog Brazilca, uvijek se imaju vremena okrenuti nekim od već spomenutih igrača, iako bi ih Millsap ili Smith stajali puno više.

13. BRANDAN WRIGHT, IOR 68 IOR

Wright je drugu godinu za redom odradio sjajan posao za Dallas kao treći visoki. Tip ima dvije vještine u svakom smjeru, zabija otpatke fantastičnim postotcima i izuzetan je pick & roll igrač u napadu, a u obrani odlično blokira iz pozadine i sjajno se kreće u obrambenim preuzimanjima. Iako nema masu za peticu, protiv drugih postava u stanju je i to odraditi solidno, dakle nekog značajnijeg razloga da mu netko ne da spomenuti iznos nema. Naravno, kroz njega nikada nećete moći vrtiti napad i njegova kreativnost, a često i IQ, ozbiljno ga limitiraju, ali visoke atlete imaju ovakvu cijenu. Ako uzmemo u obzir da je na tržištu danas realno Splitteru dati 10 milja, onda Wright definitivno ne bi trebao biti upitan za 6, ali tu se javlja problem pedigrea. Iako lutrijski talent, Wright je godinama bio usporen ozljedama, tako da ove dvije zadnje solidne sezone prolaze uglavnom ispod radara. Što znači da postoji ozbiljna šansa da ga se netko dočepa debelo ispod cijene.

13. KEVIN MARTIN, IOR 68

Dani Martina kao ozbiljne opcije su izgleda prošli, ali čovjek još uvijek može zabijati, a to još uvijek vrijedi malo više od midlevela. Obzirom na godine, a i činjenicu da je rijetko bio dio ozbiljnog rostera, ostanak u Oklahomi za mali popust čini se realan, kao šesti igrač sjajno je funkcionirao i to bi trebala biti rola koja mu savršeno odgovara i ubuduće.

15. JR SMITH, IOR 65

Slično kao i Martin, Smith nije ozbiljna top opcija, ali može zabijati tako dobro da će vas natjerati da pomislite kako jeste. Dokazano idealan kao igrač s klupe, odlično bi došao bilo kojem izazivaču u potrazi za pojačanjem na perimetru. Tri garantirane godine za 20 milja više se ne čine pretjeranim iznosom, čovjek je dovoljno sazrio da znaš kako će tijekom tog perioda dati sve od sebe uz minimum problema. Ipak, obzirom da je Smith tip kojemu gode svjetla reflektora, Knicksi su i dalje realna mogućnost zbog Bird prava, a i odlazak Kidda smanjio im je iznos poreza, tako je 20 milja, ali za 4 godine u njihovom slučaju, realno. Doduše, Knicksi nemaju potpuna Bird prava jer je JR na rosteru dvije nepune godine, ali neće im ni biti potrebna jer teško da će se itko upustiti u rat za njegove usluge do te mjere da ih izbaci iz trke (a za to bi trebalo ponuditi više od 8 milja).

16. MONTA ELLIS, IOR 60

Bucksi su mu navodno ponudili lovu dostojnu solidne druge opcije (36 milja za 3 godine), koju je Ellis odbio jer mu je očito puna kapa Wicsonsina i usput se odrekao garantirane zadnje godine teške 11 milja. Sad, kada bi znali da neće dobiti nešto slično, rekli bi da se radi o lošem poslovnom potezu, ali ovo je NBA, liga u kojoj iz nekog razloga ljudi i dalje Ellisa smatraju kreatorom oko kojega se da izgraditi napad umjesto kreatorom za promjenu ritma. Čovjek pleše na granici između treće opcije i igrača zadatka, što je popriličan znak da ne vrijedi 10+ milja po sezoni, ali tko može reći da toliko neće dobiti? Slash & kick combo igrači doslovno rastu na grani, ali dok god se njegova lakoća zabijanja (i promašivanja) smatraju nečim posebnim, ponuda većih od midlevela će biti. Realan ugovor bi bio negdje oko 18 do 20 milja za tri godine, sve preko toga je pretjerivanje.

16. TONY ALLEN, IOR 60

Tony je uhvatio poprilične godine, zato je očito da mu novi ugovor neće biti dugoročan, ali i dalje vrijedi malo više od midlevela, iako će teško dobiti više od istoga. Ovakav profil igrača čiji doprinos je vidljiv isključivo u obrani prije svega je od koristi ozbiljnim momčadima, stoga je ostanak u Memphisu i dalje prva opcija, kao i prelazak u izazivača koji ima pravo na puni midlevel.

16. KYLE KORVER, IOR 60 IOR

Iako je i on već u poznim godinama, obzirom na catch & shoot prirodu njegove igre, Korver bi barem još 3 sezone trebao terorizirati ligu šutem iz vana. Dakle, bilo koja ozbiljna momčad koja drži do sebe nema se što razmišljati, puni midlevel i ugovori od 15 milja za tri godine su minimum, a uz malo rizika isplati se ponuditi i nešto više (18 milja, 3 godine, to je nešto što bi npr. Pacersi morali dati bez puno razmišljanja, pogotovo ako se u međuvremenu riješe Grangera).

19. JJ REDDICK, IOR 57

Još jedan snajper za čije usluge bi liga trebala stajati u redu. Kako je u najboljim godinama, Reddick može opravdati i ugovor od 30 milja za 4 godine jer bi u adekvatnom sistemu bez problema mogao biti i starter, ne samo tricaš s klupe. Jasno, dosta toga ovisi i o njegovim imperativima - ako prije svega želi igrati za izazivača, onda su 24 milje za 4 godine optimum, kao i eventualni midlevel ugovor za neku momčad koja nema prostora na salary capu, ali zato ima temelje za lov na naslov.

PUNI MIDLEVEL IGRAČI, 5+ MILJA

20. MIKE DUNLEAVY, IOR 54

Iako produkcijski nije upitno da Mike zaslužuje barem dvije godine na punom midlevelu, godine i sklonost ozljedama možda ga primoraju da razmisli i o popustima kako bi za sebe pronašao idealnu situaciju. Osobno, ovaj trojac bijelih šutera (Kyle, JJ, Mike) smatram vrhuncem tržnice - zamislite da Pacersi potpišu dvojicu od navedenih, koliko bi im porasle šanse iduće godine protiv Heata? Uglavnom, veteranski minimum ne dolazi u obzir, tako da Heat ispada iz kombinacija, ali pola midlevela kako bi opet zaigrao u Indiani ili Warriorsima itekako su primamljive opcije.

20. JEFF TEAGUE, IOR 54

U četiri godine Teague nije dokazao da je vrijedan ugovora ozbiljne opcije, ali, u ligi u kojoj je Jrue Holiday all-star i u kojoj Ellis dobiva ponude od 12 milja godišnje, nije nemoguće zamisliti da mu netko ponudi 8 milja u prosjeku za 4 sezone. Sve ovisi o tome koliko ga Hawksi žele zadržati i kakva će biti potražnja. Realno, midlevel možda stvarno zvuči malo za igrača koji je u 24-oj godini pokazao napredak, ali problem je što bi to vrlo lako mogao biti i njegov vrhunac. Playmakeri, pogotovo ovi prosječni, sazrijevaju vrlo rano, a vezati se velikim ugovorom uz poziciju koju je najlakše popuniti nema previše smisla. Hawksi si mogu priuštiti ponuditi 30 do 35 milja za 5 godina, ali sve preko toga bilo bi previše.

20. TYREKE EVANS, IOR 54 IOR

Teško je reći kakav će status prema njemu zauzeti nova uprava, ali da je po staroj, Evans bi vjerojatno odšetao i time ojačao neku lukavu momčad za kikiriki. Ovako, realno je očekivati da će novi GM matchirati svaku ponudu koja bude u rangu midlevela, dakle nekih 20 milja za 4 sezone, osim ako ne osjete da je ipak najbolje okrenuti novu stranicu. U tom slučaju bi momčad poput Spursa mogla za male pare pronaći svog novog slash & kick gurua s klupe.

20. JARRETT JACK, IOR 54 IOR

Jack je ponajbolji back-up play u ligi i instant strijelac prve klase, uz to i dokazani veteran i lider, dakle kao takvoga ga treba adekvatno i platiti te je midlevel razina realna cijena. Problem s Warriorsima je što su debelo iznad capa i eventualno produženje s Jackom oduzelo bi im većinu drugih opcija (ostali bi bez punog bonus midlevela za dovesti igrača sa strane gotovo sigurno), a pitanje je koliko ima smisla vezati se ipak uz sporednog igrača (po svemu što se moglo čuti od GM-a Myersa, samo je jezgra bitna). Ako više nema straha od Curryevih gležnjeva, vjerojatno ćemo gledati kako Jack odlazi za 15 milja na tri godine u neku novu sredinu.

24. BRANDON JENNINGS, IOR 53

Za njega možemo reći isto što i za Teaguea - ničim nije pokazao da vrijedi više od midlevela; možemo razumijeti ako mu netko da 7-8 milja godišnje; na kraju balade netko će mu dati 10+ po godini. Jennings je dobar napadač, možda malo problematičnog izbora šuta, ali solidan pick & roll play koji bi u pravom sistemu i u pravim rukama (ako ikada sazrije kao osoba, jasno) mogao odraditi dobar posao. Ali, zaboravite na all-star produkciju i ulogu nositelja. Dakle, svaki pravi GM samo bi si trebao postaviti sljedeće pitanje - da li bi radije iduće dvije godine imao Jenningsa za 20 milja ili Beverleya za desetinu tog iznosa? Jer, razlike među njima su puno, puno manje od nesrazmjera u plaćama.

24. CHRIS ANDERSEN, IOR 53

Obzirom na godine i limitirane minute, puni midlevel više nije opcija, iako će Birdman barem po IOR-u uvijek opravdati takav iznos. Bitno je istaknuti da vrijedi puno više od minimalca, a to znači da će Heat, ako ga misli zadržati, morati potrošiti svoj porezni midlevel (težak 3 milje umjesto 5 koliko iznosi onaj od momčadi koje ne plaćaju porez) na njega. Osim ako se Birdmanu nije toliko svidjelo na Floridi da je spreman potpisati za veteranski minimum, što nije isključeno. To su prednosti kada imate LeBrona Jamesa na rosteru.

26. NATE ROBINSON, IOR 52

Izgleda da Robinson postaje sve bolji što ide stariji, što je totalno netipično obzirom na rolu combo strijelca. Puni midlevel vjerojatno ne dolazi u obzir zbog kombinacije godina i ne baš sjajne forme u ranijim sezonama, ali nije nemoguće zamisliti da mu netko da 10 milja za tri sezone kako bi glumio revolveraša na 20 minuta. Jedino što je sigurno da će njegov agent u svakom razgovoru izvući snimku završnice protiv Netsa u G4.

26. MATT BARNES, IOR 52

Barnes nikako da zaradi višegodišnji ugovor zbog svoje jezičine, ali Clippersi bi bili ludi da ga puste da odšeta bez da ga pokušaju zadržati kombinacijom godina i dvogodišnje iznimke (2 milje puta dvije godine). 4 milja za dvije godine malo su za ovakvog podizača energije, ali Barnes bi se možda i zadovoljio kombinacijom ozbiljnog playoff rostera i sigurnosti (naravno, druga godina bi trebala imati timsku opciju jer nikada ne znaš koliko će Barnes moći izdržati da ne nokautira nekoga na treningu).

28. JOSE CALDERON, IOR 51

Kao što smo već rekli, plaćati back-up playa u razini midlevela je suludo, tako da sve ovisi o Calderonu. Ako želi igrati u ozbiljnoj momčadi, onda 3 milje za jednu sezonu kao back-up u Spursima ne zvuče loše. Ako mu se to pak čini preranim stupanjem u drugi plan, uvijek se može vratiti u Španjolsku gdje će za sličan novac imati puno bolji status. Nije nemoguće zamisliti da ga Detroit zadrži kao mentora za pristojan ugovor od tipa 15 milja za tri sezone, ali možda bi najbolje bilo čekati da vidi što će se dogoditi u Dallasu ili Salt Lake Cityu. Tim momčadima prijeti ozbiljna rupa na jedinici, a imaju dovoljno love da je zakrpaju masnim ugovorom od jedne do dvije godine. 8 milja Calderona na godinu čine se boljim izborom od 40 milja Teagueu na 4 godine, ako već krpaš roster.

29. CARL LANDRY, IOR 50

Iako je Warriorsima izuzetno bitan kao treći visoki, momčad koja ponudi 15 milja za 3 sezone vjerojatno će ga odvesti iz zaljeva. Gotovo je sigurno kako će iskoristiti opciju kojom će se odreći zadnje godine teške 4 milje, dakle pred Myersom je ozbiljan izazov. Teško je naći igrača sposobnog pružiti Landryevu razinu talenta za ovaj novac, puno teže nego pronaći zamjenu za Jacka. A pustiti obojicu da odšetaju bilo bi kontraproduktivno.

KLASA POLA DO PUNOG MIDLEVELA, 3 DO 5 MILJA

30. CHAUNCEY BILLUPS, IOR 48

Chauncey može birati veteranski minimum gdje god poželi (već je spominjao Miami), možda i nešto veći iznos ako bi nekome njegovo iskustvo bilo od posebnog značaja, iako je teško zamisliti da će napustiti Clipperse ako uopće želi igrati još jednu sezonu. Ozljede i godine su učinile svoje, on možda može pružiti dobre partije kada igra, problem je samo što se više ne možeš osloniti na to da će igrati.

30. MARTELL WEBSTER, IOR 48

Webster je konačno uspio spojiti sezonu bez ozljeda u kojoj je dokazao da je sposoban biti solidan 3&D igrač, sada je samo pitanje koliko u Washingtonu vjeruju da je to u stanju ponoviti. Dodatan je problem što već imaju dovoljno bočnih igrača, tako da je teško očekivati da će Webster dobiti 5 milja godišnje usprkos lutrijskom pedigreu. 3 milje za jednu godinu, uz dodatnu momčadsku opciju za sličan iznos? Čovjek je ubacivao više od dvije trice po utakmici uz 42% šuta, tu se nema što misliti.

32. GERALD HENDERSON, IOR 47

Iako je još uvijek upitan kao šuter, Henderson je pokazao dovoljno kvaliteta da se Bobcatsi ne bi trebali previše misliti oko toga da mu daju ugovor na 5 milja godišnje, pogotovo u njihovoj situaciji u kojoj je svaki prosječni NBA talent zlata vrijedan. Teško je očekivati da će netko sa strane stati ovakvom razvoju situacije na put, baš zato što se u 4 sezone Henderson nije potvrdio kao definitivni 3&D potencijal.

33. DEVIN HARRIS, IOR 46

Njegovi dani kao startera su prošlost, osim u nekoj epizodi plaćenika spomenutoj ranije kod Calderona. Ali, npr. zašto ne bi pristao na 6 milja za dvije godine od Pacersa ili nekakve momčadi sličnog profila?

35. ANDRAY BLATCHE, IOR 46

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Zato bi u pravila salary capa trebalo uvesti pravilo da je igračima poput Blatchea zabranjeno dati više od 3 milje godišnje i išta duže od jedne garantirane sezone. Ipak, Netsi će vjerojatno riskirati, nemaju prostora da nadoknade gubitak ovakvog igrača, stoga je nekih 10 do 12 milja za tri sezone realno očekivati. Makar to značilo da će Blatche nestati u akciji sve do sezone 15/16.

36. DARREN COLLISON, IOR 45 IOR

Danas definitivno znamo da je Collison back-up play, a o takvima smo već sve rekli. Nije puno gori od Brandona Jenningsa - daj mu neograničene minute i neograničen broj lopti i dobit ćeš sličan učinak. Poanta je da to ovaj put dobiješ za 3 do 4 milje godišnje, na kratkoročnom ugovoru, uz 20 minuta po večeri.

37. OJ MAYO, IOR 45

Jadni OJ, prvi dio sezone pokazao je kako bi mogao biti čak i startna dvojka u ligi u kojoj šuteri kronično nedostaju, ali drugi dio koštao ga je gomile dolara jer je donio poznatog Mayoa, idealnog za ulogu strijelca s klupe. Ipak, sjaj onih šuterskih epizoda ne blijedi tako lako, netko bi možda mogao biti dovoljno zagrijan da ponudi više od midlevela, što bi bila totalna katastrofa. 20 milja za 4 godine, to je ok, a, ako si već spreman dati 30 na 4 sezone za streaky šutera iz vana, onda je JR Smith neopisivo bolja opcija.

38. ELTON BRAND, IOR 44

Elton još uvijek može odraditi solidan posao kao treći visoki, pogotovo u obrani. Sada je samo pitanje hoće li birati destinaciju kako bi veteran trebao, po playoff potencijalu, ili će opet u lov na dolare? Meni osobno se povratak u Clipperse čini idealnim i to za minimalac, kako bi klubu barem djelomično vratio za zajeb od prije nekoliko godina kada ih je ostavio radi Sixersa.

39. JJ HICKSON, IOR 43

Njegov agent će mahati brojkama i tražiti puni midlevel, ali će zaboraviti spomenuti da mu klijent igra samo na jednoj strani parketa, da može igrati isključivo četvorku što ga isključuje kao idealnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi i da je sve te brojke napumpao u lutrijskoj momčadi koja je uglavnom igrala bolje s postavama kojih on nije bio dio. Uglavnom, nijedan izazivač neće mu dati ozbiljnu lovu da bi ga kasnije koristio 15 minuta, ali momčadi poput Sunsa ili Bobcatsa u potrazi za talentom mogle bi ići toliko daleko da ponude cijeli midlevel. U to da će mu netko možda ponuditi više od 5 milja godišnje na račun sirove box-score statistike jednostavno ne želim vjerovati u godini 2013-oj.

40. DORRELL WRIGHT, IOR 41

Već četvrtu sezonu za redom Wright se potvrdio kao solidan šuter za tri, a, po novome, pokazao je i sposobnost da igra stretch četvorku u niskim postavama. Dakle, u pravim rukama mogao bi postati solidan igrač zadatka čak i na playoff rosteru, a to je vrijedno većeg dijela midlevela.

VRIJEDNI SPOMENA I EVENTUALNO POLA MIDLEVELA, DO 3 MILJE

HANSBROUGH, BUDINGER, CARROLL, BAYLESS

Hansbrough je solidna back-up četvorka, ali držati ga na razini dosadašnjeg rookie ugovora možda je previše obzirom na ograničene situacije u kojima ga možeš koristiti. Budinger bi mogao biti krađa ako ga netko uhvati za 9 milja na 3 sezone, u teoriji se radi o midlevel igraču koji bi u pravom sistemu mogao odraditi poštenu 3&D rolu. Carroll je Jazzerima donio sjajnu energetsku rolu u protekloj sezoni, pokazao se kao solidan obrambeni igrač i to bi se trebalo nagraditi s garantiranim ugovorom malo većim od minimalca na kojem je bio do sada - takvi igrači koji su spremni poginuti za klub vrijede u svakoj svlačionici, pa makar bili napadački nebitni. Bayless se još nije odlučio ostaje li ili odlazi, ali njegov ugovor je realan, čak i ako odustane od 3 milje koje ima u Memphisu, više od toga ne bi trebao dobiti.

BACK-UP POTENCIJAL ZA MALO VIŠE OD MINIMUMA, DO 2 MILJE

PRIGIONI, JAMISON, AMINU, YOUNG, DALEMBERT, LIVINGSTON, PACHULIA, BREWER, ELLINGTON, ODOM, UDRIH, BELINELI, WILLIAMS

Back-up centri i back-up playevi koji mogu odraditi posao za max 2 milje su uvijek dobrodošli (iako Zaza i Dalembert mogu dobiti i nešto veći iznos zbog manjka ponude na pozicijama koje igraju), a Young i Aminu su dovoljno mladi da netko u njima vidi i nešto više od instant koševa (koji u Youngovom slučaju dolaze s problematičnim karakterom, što znači da su velike šanse da i ne dobije ugovor) ili solidnih fizikalija korisnih u obrani.

Corey Brewer je toliko streaky u napadu da ga je teško zamisliti kao korisnog igrača u ijednom drugom sistemu osim Karlovog run and guna. Ellington je pokazao trenutke šuterske lucidnosti, ali ne i dovoljno konstante da bi zaslužio povjerenje na duže od godinu dana. Odom je malo oživio u Los Angelesu, ali i dalje nema nikakve uloge u napadu, dakle sveo se na četvrtog ili petog visokog. Udrih može odraditi solidnu combo ulogu, kao i Belineli, a Mo Williams bi se pod hitno trebao vratiti u ulogu strijelca s klupe jer ova startna epizoda u Jazzu je bila čisti horror.

IGRAČI ZA MINIMUM

NEAL, KAMAN, MORROW, MAYNOR

Istina, imaju imena, ali sličnu produkciju nađeš u Europi, NBDL-u ili na tržnici i ne moraš se brinuti oko cijene. Uostalom, pitajte samo Moreya kako se to radi. Naveo sam ih čisto kao primjer principa na kojemu NBA funkcionira i po kojemu se često plaća ime na dresu, a ne učinak. Evo, zašto bi netko dao Kamanu 3 milje godišnje kada može angažirati Aldricha za jednu milju i dobiti istih 10 minuta po večeri? Što su to Neal ili Morrow osim specijalista za tricu? Koliko igrača u rangu Maynora ima na ovom svijetu?

Jedino bih još istaknuo Jermainea O'Neala - ako će Sunsi dopustiti da sa sobom povede jednog doktora, taj bi trebao put Miamia.

15Aug/124

SUMMER FRENZY, vol. 4

Posted by Gee_Spot

Iskreno, nisam planirao nikakav pisani osvrt želeći se još nekoliko dana odmoriti od tastature prije nego se bacim na liste koje pripremam već neko vrijeme (rangiranje igrača, trenera, GM-ova i sudaca), ali kako je informativan i zabavan razgovor s bratom fanatikom Sickreom ostao u zraku zbog neplanirane greške u programu za snimanje, ne ostaje mi ništa drugo nego pokušati zapisati najveći dio onoga čega smo se dotakli kroz nesuđeni summer frenzy podcast. Uz osvrt na Olimpijadu, glavna tema je očekivano bio prelazak Dwighta u Lakerse, a gubili smo vrijeme i na omiljenom sportu svakog NBA fanatika usred ljeta – slaganju power rankingsa za iduću sezonu.

OI REPORT

Velika očekivanja obično urode velikim razočaranjima, a tako nekako je završila i moja ovogodišnja epizoda s olimpijskim košarkaškim turnirom. Umjesto fantastičnih četvrtfinala i nezaboravnih bitki po skupinama kako bi se prvim mjestom zaradilo pravo na ždrijeb koji u polufinalu ne donosi Amere, imali smo šetnje u četvrtfinalu i tankiranje kako bi se zaobišla USA.

Jedini zanimljivi trenutci pozitivnog predznaka u grupama bile su dvije pobjede Rusa protiv izravnih suparnika, Brazila i Španjolske, a nešto manje pozitivno, ali jednako zabavno, bilo je šetanje Litvanaca kroz USA obranu i očajnički pokušaji Španjolaca da zabiju manje od Brazila i tako izbjegnu Amere.

U četvrtfinalu smo umjesto utakmica za pamćenje imali prilike gledati mučenje između Francuza i Španjolaca tijekom kojega se činilo kao da ni jedna momčad nije željela ići dalje te nemoćni Brazil koji opet nije uspio ostaviti dojam momčadi koja ima glavu i rep. Osim u drugom poluvremenu protiv Rusije, u kojem su pick & rollom Barbose i Nenea (dok su Huertas, Splitter i Varejao sjedili na klupi) uništavali Ruse, Brazilci uopće nisu ostavili dojam pripremljene reprezentacije. Iako su za razliku od Argentine imali korisnu klupu i puno više tijela, manjak kemije i ideje još jednom ih je ostavio s krive strane ždrijeba.

Španjolci su se probudili u drugom dijelu polufinalne utakmice protiv Rusa i pokazali dio svog talenta, ali, to stalno prebacivanje iz prve u petu brzinu kakvo si nisu priuštili ni Amerikanci, umalo ih je koštalo medalje - slučajno su završili u situaciji da igraju Finale u kojem su se našli zahvaljujući tom jednom dobrom poluvremenu. Rusi su kao konstantno najbolja momčad zaslužili broncu, a USA je valjda s nikada gorom obrambenom rotacijom lakoćom došla do zlata jer su šuterski i slasherski bili nikada bolji. Stvarno, primanje preko 80 koševa u prosjeku za 40 minuta u ovakvoj konkurenciji jedan je poprilično mizeran podatak za USA selekciju, ali kako im to zamjeriti kada se ni Krzyzewski nije uzbuđivao oko manjka akcije u defanzivi - u Finalu je protiv Španjolskih divova igrao s Jamesom i Loveom, znajući da će to omogućiti Pau Gasolu da dominira u napadu, ali i da će Jamesova brzina u sredini biti ključna za razbijanje Španjolske obrane.

Indikativan pokazatelj opuštenog pristupa USA selekcije utakmica je protiv Litve u kojoj su Litvanci zabili 94 koša ostavljajući dojam da igraju protiv čunjeva. Osim Jamesa i Paula, koji su jednakim žarom igrali na oba kraja parketa, team USA nije imao nikoga voljnog kretati se u obrani. Fascinantno je bilo promatrati postavu s Williamsom, Anthonyem, Durantom i Loveom kako pada na driblinge košarkaša koji se jedva znaju kretati pravocrtno NCAA brzinom, ali to je nešto s čime se Krzyzewski toliko pomirio da obrambenim specijalistima poput Iguodale i Chandlera uopće nije davao značajnije minute.

U revijalni obrambeni pristup sjajno se uklopio i šuterski karneval u kojem su već tradicionalno briljirali Anthony (na svakom FIBA natjecanju) i Durant (na zadnjem SP-u). Njihova visina i šuterski raspon nerješiva su zagonetka i u NBA okruženju, a, u ovoj konkurenciji, s FIBA tricom i sa suigračima koji im omogućuju da se posvete isključivo šutu, ostavljaju dojam kao da su na treningu. Ni jedna USA repka nije ovoliko dominirala šuterski, a isto tako se ne sjećam da je ijedna bila ovako kilava obrambeno. Što je zanimljivo kada uzmeš u obzir da je ovisnost o šutu s perimetra i minimum 1 na 1 jedan obrambene aktivnosti obilježje Euro košarke – dakle, ne samo da je Europa (sa svojim satelitima u Južnoj Americi) talentom smanjila razliku u kvaliteti, već je USA, nedvojbeno i pod utjecajem Euro talenta koji je došao u ligu tijekom zadnjih 10 godina, počela igrati sve europskiju verziju košarke (još da većina lige počne koristiti zonu kao Dallas i eto nam uber-Eurolige).

Što se Jamesa tiče, očekivano je uspio odraditi Jordanovsku ulogu na parketu. Jasno, obzirom na razliku u talentu između ovog rostera i onog iz 1992. njegova igra imala je puno veću težinu i odgovornost od Michaelove, ali simpatično je bilo gledati kako vodi momčad pristupom u obrani i pretjeranim dodavanjem u napadu, dakle na iste one načine na koje je to radio MJ u Barceloni. Razlika je samo bila u tome što je Jordan uloge strijelaca prepustio Barkleyu i Maloneu koje će susresti u budućim playoff bitkama, a LBJ pak Carmelu i Durantu, dvojcu kojega je nekoliko mjeseci ranije u međusobnim playoff dvobojima jednostavno razmontirao, odnosno u tome što je MJ vladao na perimetru dok se LBJ opet predstavio kao point-center Waltonovskih kvaliteta. Sličnosti ne ostaju samo na tim obilježjima alfa mužjaka i neprikosnovenom statusu prvog među jednakima, čak se i simbolika poklapa – 1992. MJ je u Barcelonu po zlato stigao kao MVP sezone, MVP Finala i vlasnik prstena, što je ista stvar koju je 20 godina kasnije izveo LBJ.

Iako je sve manje-više završilo po očekivanjima, svakako treba istaknuti nekoliko saznanja. Prvo, tko zna kada ćemo opet gledati Argentinu na ovakvim turnirima. Fascinantno je da nisu uspjeli promovirati ni jednog jedinog mladog igrača ili da na klupi nemaju nikoga sposobnog pružiti 10-ak solidnih minuta. Imali su sreće što su Nocioni i Prigioni u pozitivnom i poznatom okruženju repke odigrali najbolje partije u valjda zadnjih 3 sezone, ali sa Scolom na zalazu i Manuom umornim od nošenja najvećeg tereta, jasno je kako na idućem turniru neće biti ni blizu medalje. Srce prvaka ovaj put je pomoglo da se bore za broncu i preskoče Brazil, kojemu je upravo taj manjak šampionskog iskustva očito nenadoknadiv minus, ali to njihovo srce na dobrom je putu da prestane kucati.

Uostalom, protiv Rusije nisu mogli, a Rusi su upravo najugodnija nova ekipa na svjetskoj sceni, točnije u zoni medalja. Kirilenko ulazi u završnu fazu karijere, ali Rusi su tiho izgradili sjajnu momčad s izuzetnim miksom veterana i mladih snaga. Nemam pojma može li Shved onakvom light konstitucijom ikada biti koristan NBA igrač, ali da je mali hakler s neobranjivim driblingom za Euroligu, to je očito. Kao i to da je Fridzon vanserijski šuter ili da je Ponkrashov zeznuta playmakerska opcija sa svojom visinom i sjajnom igrom leđima. Francuzi i Španjolci izbacuju dovoljno solidnih mladih igrača da se održe u vrhu, Grci i Srbi imaju solidne reprezentacije koje bi mogle napraviti korak naprijed pokaže li se neki od njihovih mladih igrača NBA talentom, Turci i Litvanci su u sličnoj situaciji, usred smjene generacija koja bi uskoro trebala početi davati ploda, ali Ruska stabilnost, koja dobrim dijelom počiva na Davidu Blattu koji je za ovu reprezentaciju napravio isto ono što i Ratko Rudić za naš vaterpolo (držao pod kontrolom višegodišnji projekt bez potresa), čini se najboljom okladom za medalju na sljedećem EP-u i SP-u.

THE TRADE

Trade Howarda ispao je ne samo vrhunac ovoljetne tržnice, već i jedan od značajnijih tradeova zadnjih nekoliko sezone. Naime, očekivano preseljenje Howarda u mjesto gdje kad-tad završe svi veliki centri, dovelo je do rijetke situacije u kojoj su čak 3 od 4 momčadi uključene u posao izašle kao pobjednici, a, što je još zanimljivije, jedini gubitnik je baš ona momčad koja je imala najmanje šanse da se loše provede. Stoga, krenimo s njima.

Orlando

Stvarno je neka vrsta magije izvesti ovako loš posao kao što su to napravili u Orlandu. Jasno, kada se rješavaš franšiznog igrača, očekivan je rebuilding koji će biti dug i bolan. Zato direktna zamjena Howarda za Bynuma nikada i nije imala smisla jer bi ostavila Orlando u sredini poretka, bez mogućnosti pojačanja putem drafta. Međutim, fascinantno je da Magic iz ovog tradea nije uspio dobiti ni jednu od tri ključne stvari za početak rebuilding faze – mladi talent, lutrijske pickove i prostor na salary capu.

Umjesto da u Houston pošalju Turkoglua ili Big Babya, zadovoljili su se otpisom ne toliko problematičnih ugovora Richardsonu, Clarku i Duhonu. Umjesto da od Houstona dobiju puno vjerojatniji lutrijski pick Raptorsa, pristali su na tri picka prve runde sigurnih playoff momčadi (Sixersi na Istoku ne ulaze u playoff samo u slučaju da se Bynum raspadne u prvoj utakmici sezone). Na kraju, umjesto da pokupe jedan ili dva od mnogobrojnih lutrijskih talenata koliko ih Rocketsi imaju na raspolaganju, zadovoljili su se Vučevićom i Harklessom čiji potencijal s razlogom pripada u drugu polovinu prve runde drafta.

Ok, Rocketsi su potpisima Lina i Asika znatno smanjili mogućnost manipulacije salary capom, ne zaboravite da se njima novi ugovori Linu i Asiku vode u prosjeku ukupne garantirane svote, dakle koštaju ih 8 milja godišnje umjesto 5 koliko bi koštali Bullse ili Knickse da su ih izjednačili, ali čak i ovakvi Rocketsi bili su u mogućnosti sastaviti bolju ponudu od ove realizirane – zadnja godina Kevina Martina svakako djeluje privlačnije od 4 garantirane godine Afflala. I tu dolazimo do meni najmanje jasnog dijela cijele zamjene. Zašto bi, uz sve ove polovne vrijednosti koje su dobili za Dwighta, u Orlandu nakon svega pristali i na tri veterana koja im ovogodišnji roster čine skupljim nego bi bio da su ostavili Richardsona, Duhona i Clarka?

Postoje dvije škole mišljenja koje donekle opravdavaju ove poteze. Prva je ona koja zastupa tezu kako je novi GM Magica Hennigan, koji je do jučer kuhao kavu i donosio novine Popovichu i Bufordu, odnosno Prestiu (karikiram, naravno, ali angažman 30-godišnjeg genijalca dovodi do gornje granice trend angažiranja od Spursa odobrenih birokrata – kao i svaki trend, i ovaj je počeo dobro, ali nakon masovne eksploatacije sve dobre stvari ubrzo postaju karikature originala), namjerno izabrao najgori mogući scenarij kako bi se Orlando što duže zadržao na dnu i kako bi onda kroz dva, tri ili četiri drafta, posložio novu jezgru.

Teze iz druge škole kažu kako su vlasnici postali nestrpljivi i kako je cijeli posao realizirala klika iznad Hennigana koja odgovara direktno vlasnicima. Ovo drugo mi se čini puno realnije i zasigurno se radi o nekoj kombinaciji raznih pritisaka (odnosi među samim vlasnicima i direktorima Lakersa i Magica, agenti koji žele Dwighta u Lakersima i zauzvrat obećavaju sitne usluge), ali i nedoraslosti nove uprave situaciji. Kako god bilo, zahvaljujući novom ugovoru Nelsonu i dovođenju Afflala te gomili garantiranih rookie ugovora za upitne NBA potencijale, u Orlandu ne trebaju voditi brigu o salary capu minimalno iduće dvije godine, čime su poslali jasnu poruku NBA fanaticima, ali i svojim navijačima – ne očekujte od nas ništa osim novih Bobcatsa tijekom idućih sezona. A budu li imali sreće da na draftu pronađu svog Duranta i Westbrooka, očekujte zatim još minimalno toliko loših godina dok klinci stasaju. Ukratko, Orlando čeka minimalno 5 gladnih godina tijekom kojih će Jacque Vaughn postati trener s najgorim scoreom u ligi.

Lakers

Majstori iz Grada Anđela ovim potezom nisu samo pokrpali najveći dio rupa na rosteru i usput se lansirali u rang šampionskih momčadi, već su se pobrinuli da i nakon Kobeova odlaska Lakersi ostanu playoff momčad. Nema šanse da Dwight ne produži za maksimalan ugovor iduće ljeto, a s Dwightom na rosteru Lakersi će nastaviti svoj niz uspjeha koji uključuje, pazite sada ovaj podatak, samo 5 propuštenih playoff nastupa u 65 sezona. Da Magic nije bio prisiljen povući se iz košarke početkom '90-ih i da se Kobe, Phil i Shaq nisu popeli jedan drugome na vrh glave sredinom nultih, govorili bi o samo 3 lutrijske sezone u povijesti, odnosno njih 0 (nula, zero) u eri Jerrya Bussa.

Od kada je Buss kupio klub krajem '70-ih i okružio se Jerryem Westom, a zatim i Mitchom Kupchakom, ispada kako Lakerse iz playoffa može izbaciti samo splet okolnosti koji veze nema s košarkom. Ovaj pedigre pobjednika jednako je važan faktor u privlačenju igrača kao i sjaj i novac koji se veže uz Los Angeles. Uostalom, dosta vam je pogledati primjer Stevea Nasha koji ima i kuću u New Yorku i koji je isto tako mogao u Knickse, na jedino preostalo NBA tržište kojemu nikakvi porezi na luksuz nikada neće predstavljati problem. Čim su se na horizontu ukazali Lakersi čovjek nije dvojio ni trenutka između njih i Knicksa jer, ruku na srce, sinonim za New York je, usprkos svom novcu i sjaju, gubitništvo.

Dovođenjem Nasha riješen je šut iz vana, Dwight pokriva obrambene rupe i Lakersi su na papiru šampioni. Čak ni tanka rotacija više ne izgleda toliko tanko, dovođenje Jodiea Meeksa pravi je potez majstora jer dodaju 3&D igrača zadatka (Meeks u karijeri puca trice 40%) usred petorke kojoj ne treba nitko drugi nego bočni igrač koji će čekati u kutu na povratnu loptu i igrati obranu bez puno zanovijetanja. Naravno, ako situaciju stavimo u nešto realniji kontekst, godine Bryanta i Nasha te Dwightova nedavna operacija leđa svakako su razlozi za zabrinutost, kao i činjenica da rotacija, usprkos Meeksu i Jamisonu, i dalje ne ostavlja pozitivan dojam. Ali, poanta nije da imaš osiguran naslov na papiru početkom sezone, nego da imaš šansu na kraju. A to su Lakersi postigli. I, kao što spomenuh, još su se pobrinuli da i nakon Kobea imaju franšiznu veličinu na koju mogu pasti. Bolje ne može.

Jedini minus u ovoj situaciji, a koji bi bio isti i da je ostao Bynum, tiče se onog "a tko ovo more platit?" retoričkog pitanja. Naime, po novim pravilima koja na snagu stupaju od iduće sezone, Lakersi će za ovakav roster s 4,5 max ugovora (od čega Kobe vrijedi za dva jer je potpisan po starom pravilniku) plaćati oko 90 milja poreza (Nash, Kobe, Dwight i Pau koštat će ih 80 bez ikoga drugog). Godinu nakon toga, penali postaju još žešći i, ostane li Kobe na rosteru makar i s popustom kakav su Duncan i Garnett dali svojim momčadima, porez bi se mogao popeti i na 120 milja. Mislim, zamislite da netko plaća 3 salary capa kako bi imao šanse boriti se za naslov?

Teoretski, Lakersi koji godišnje samo od TV prava zarađuju oko 200 milja mogu bez problema pokriti ovakav trošak, posebice u današnjoj NBA koja je, usprkos nedavno donesenom kolektivnom ugovoru i dalje ostala nedorečena oko podjele profita (npr. u baseballu, koji nema salary cap, Yankeesi troše na roster u sličnom 3 prema 1 omjeru u odnosu na ostale, ali usput moraju dati i 30% od svega što zarade u zajednički fond). U NBA, momčadi s visokim profitima moraju tek financijski pokriti razliku između sebe kao poreznog dužnika i onih koji ne plaćaju porez zbog nemogućnosti da ostvare profit (po nekim izračunima radi se o 16 milja po gubitašu koje će pokriti Lakersi, Knicksi, ali i sve ostale momčadi koje plaćaju porez). Praktički, kako ispada da bi samo od ovih 200 milja od lokalnih TV prava (dakle, bez nacionalnih TV ugovora na razini lige, prodanih karata, dresova i ostalih sponzorskih ugovora) Lakersi mogli pokriti i svoju platnu listu od 80 milja i eventualni porez od 120 milja, što ih sprječava da se bahate?

Kako su Knicksi u sličnoj situaciji, jasno je kako ona priča o štednji oko Linovog novog ugovora nema smisla – Knicksi nisu produžili s ljubimcem navijača ne zbog financija, već zato što su se uvrijedili zbog Linova odbijanja njihovog prvotnog ugovora i njegovog izlaska na tržište. I ta sitnica je glavna razlika između Lakersa i Knicksa, vječnih pobjednika i vječnih gubitnika – dok su se Lakersi odrekli Bynuma, prvog centra u povijesti franšize kojega su sami izabrali na draftu i ljubimca obitelji Buss (nije tajna da je Jerryev sin Jim otkrio Bynuma i da je između njih vladao prijateljski odnos), radi boljeg igrača pri čemu nikakvi emotivni motivi nisu bili bitni, Knicksi su se odrekli svoje zlatne koke zbog čistog hira.

Jasno, usporedbe Lina i Howarda na razini talenta nemaju nikakve veze, ali na svim ostalim razinama, a posebice ovim poslovnim, radi se o sličnim situacijama. Lakersima je dolaskom Howarda vrijednost dodatno porasla, dok je odlaskom Lina vrijednost Knicksa pala za 50 milja na neopipljivom tržištu dionica, ali i gubitkom konkretnih sponzora u sličnoj, puno opipljivijoj vrijednosti (da ne spominjemo sve one razočarane navijače koji su hrlili kupiti Linov dres, lani najprodavaniji artikl čak i u Gardenu, a ne samo u Aziji).

Uglavnom, održavanja ovako skupog rostera nije više pitanje mogućnosti, već htijenja. Uspiju li Lakersi već ove sezone osvojiti naslov, odgovor na ovu dilemu bit će puno lakše pronaći. A za svaki slučaj, u blizini imaju i elegantno košarkaško rješenje – obzirom da je Gasol u novom poretku snaga sveden na sporednu opciju, njegovih 19 milja se uvijek mogu pretvoriti u solidnu klupu.

Philadelphia

Još jedna potvrda koliko je u NBA biti u pravo vrijeme na pravom mjestu jednako važno kao i ekspertiza (često i važnije). Još do prije nekoliko dana iz tabora Sixersa stizale su najave kako će njihov udarni visoki dvojac iduće sezone biti kombinacija Hawes – Brown, što je toliko bizarna tvrdnja da čovjeku nije jasno u kakvom je stanju novinar zatekao Douga Collinsa kada mu je ovaj bio spreman tako nešto reći (mislim, em se liga okreće brzim visokim igračima sposobnima igrati obranu na perimetru u što se nikako ne uklapaju ni Hawes ni Brown, em Hawes usprkos šutu nema atleticizam za biti krilna opcija pod košem, em Brown nema kvalitetu za ponuditi išta u startnoj roli). A onda, puf, samo tako i Hawes i Brown postaju nebitni jer Sixersi konačno imaju svog franšiznog igrača.

Odricanje od Iguodale u ovoj situaciji ne predstavlja problem – Iggy je bio all-star, ali ne i lider kakav treba svakoj momčadi da uđe u onu završnu fazu sazrijevanja. Sixersi su trebali promjenu kursa, a do nje će svakako doći jer, kao što znaju mudri ljudi, franšize ne rastu na grani, a pogotovo ne one koje dolaze u liku rasnih petica.

Jasno, Bynum možda na ljeto izabere drugi klub, ali ni to nije toliko tragična opcija obzirom da će bez njega Sixersi barem imati čiste račune i mogućnost da se okrenu brzom rebuildingu. Ostane li pak Bynum u gradu bratske ljubavi i potpiše li dugogodišnji ugovor (i da mu pri tome izdrže artritična koljena), Philly ima čovjeka oko kojega može graditi budućnost. Kako su prve Bynumove izjave izuzetno pozitivne i uglavnom iskazuju oduševljenje time što je konačno u momčadi u kojoj može biti prva opcija (čitaj – dalje od Kobea), šanse da Sixersi budu playoff momčad i tijekom idućih pola desetljeća poprilične su.

Denver

I dok su Lakersi i Sixersi napravili korak naprijed, Denver je napravio troskok naprijed. Tako vam je to kada zamijenite igrača zadatka poput Afflala all-star majstorom poput Iggya (Lakersi i Sixersi su se ipak morali odreći provjerenih vrijednosti za nešto bolje opcije). I ne samo da je davanje Afflalovih minuta Iggyu dovoljno da se Denver iz playoff momčadi koja ostvaruje između 40 i 50 pobjeda po sezoni prometne u izazivača koji će ostvariti između 50 i 60 pobjeda, ključno je što Iggy dolazi u sistem koji je kao stvoren za njegov stil igre.

Igoudala je all-rounder koji najbolje funkcionira u tranziciji, a Denver je izgrađen na Karlovom run & gunu. Njegov ne baš sjajan šut za beka bit će kompenziran izuzetnim šuterskim učinkom Lawsona i Galinaria, dok će on svojom obranom i čvrstinom, ali i osjećajem za asist, pokriti sve minuse koja ova dvojica imaju u svojoj igri (a time i Nuggetsi). Praktički, Denver je preko noći dobio nešto slabiju verziju Oklahome, s agresivnim playom, all-round dvojkom i ubojitom trojkom. Nema tu franšiznog talenta, ali tri all-star talenta odlična su jezgra. Dodaj im još potencijalni napredak McGeea, Farieda i duboku klupu i postaje jasno kako Nuggetse iduće dvije sezone čeka borba za sami vrh. Pri čemu se uvijek mogu osloniti na svoju izuzetnu dubinu i mogućnost da u nekom novom tradeu mladim snagama dodaju još talenta u naponu snage.

Oklahoma, Lakersi i Spursi i dalje ostaju članovi prve klase na Zapadu, ali Denver će biti odmah tu negdje, spreman iskoristiti svaku šansu koja se ukaže zbog eventualne ozljede ili nekih drugih problema. A o tome kakav će užitak biti gledati njihovu petorku u napadu i pratiti njen napredak u obrani, koji je nedvojben obzirom na Iggya i razvoj visokih (kojima će bez Harringtona u blizini ostati još više minuta za igru), nema potrebe posebno pričati. Zapad je opet prošao bolje i pojačao se iz ničega, kao što je već postao i običaj.

EARLY PR

U ovom ekstra ranom izdanju power rankingsa nećemo previše pričati o svih 30 momčadi, već ćemo pokušati ukazati na one koju su doživjele najveći skok ili pad u odnosu na promjene rostera koje su se dogodile.

Svih 30 momčadi da se podijeliti u 4 kategorije – izazivače, playoff momčadi, momčadi na rubu (tzv. bubble teams, odnosno one koje će se međusobno boriti za par preostalih playoff mjesta) i lutrijske momčadi.

Phoenix je odlaskom Nasha i potpisivanjem lanjskog udarnog krilnog dvojca Wolvesa definitivno konačno postao rasna lutrijska momčad, a sličan put iz sredine na dno doživio je i Portland koji sa samo tri dokazana NBA igrača na ovakvom Zapadu ne može daleko čak ni ako LaMarcus Aldridge odigra najbolju košarku u životu. Houston je nakon svih promjena također lutrijska momčad, a to znači da su se Kingsima, koji i dalje ne izgledaju ništa spremniji da napuste lutriju, pridružile tri franšize koje su do jučer životarile na rubu.

Minnesota, Golden State, pa čak i New Orleans, borit će se s Dallasom i Jazzom za dva zadnja playoff mjesta na Zapadu, s tim da sam osobno spreman Jazz staviti čak i među sigurne, obzirom na solidan posao koji su napravili tijekom tržnice da pojačaju postojeću jezgru. Iako Hornetsi imaju potreban talent, teško da su dorasli bitci koja će se voditi između preostale tri momčadi. Dallas ima Dirka i sjajan sistem, Wolvesi imaju talent i konačno nešto nalik rotaciji na boku, a Warriorsi dovoljno potrebnih sastojaka u vidu talenta. Dallas možda ima malu prednost čisto zbog tog know how elementa, ali bude li Rubio spreman i izvuku li od Roya i Kirilenka dovoljno, odnosno poslože li se Warriorsi i pri tome ostanu zdravi, ne bih se kladio da će Mavsi proći u ovoj nabrijanoj konkurenciji.

Među sigurnima su praktički sami izazivači – Lakersi, Thunder i Spursi, te Memphis i Denver koji imaju dovoljno oružja da iskoriste priliku iz sjene, a jedino mi se Clippersi ne čine kao momčad dostojna puta do Finala. Njihova ovoljetna trgovina i posezanje za veteranima poput Billupsa (koji se pokušava vratiti nakon pucanja Ahilove tetive), Odoma (pukao psihički), Hilla (40 godina), Crawforda (38% šuta iz igre), , Turiafa (nebitan Miamiu) ili Hollinsa (nebitan Bostonu) priliči momčadi u naponu snage spremnoj za osvajanje naslova kojoj nedostaje samo mali poticaj s klupe, a ne franšizi u slaganju koja nakon prve dvije igračke opcije dugoročno gledano nema još ništa posloženo (Jordan je upitnik, a i Butlerov rok trajanja je pri kraju). Playoff im ne može pobjeći, kao ni novih 50 pobjeda, ali za nešto više od toga treba im podrška bolje rotacije od članova KK Gerijatrija.

Da li su nešto više fantastične sezone Paula i Griffina? Pa, zašto ne, moguće su, ali želim ukazati kako bi sve bilo puno, puno lakše da se Vinnie Del Negro, osim što se igra trenera, ovoga ljeta uz dopuštenje Sterlinga nije odlučio igrati i GM-a - škrti vlasnik Clippersa nije smatrao dužnim da nakon odlaska Neila Olsheya u Blazerse angažira novog GM-a, pa su sav posao oko sastavljanja rostera obavili Vinnie i onaj tko se toga jutra našao uz aparat za kavu.

Na Istoku se Orlando pridružuje Bobcatsima, a u lutrijskom rangu ostaju i Cleveland, Detroit, Washington i Milwaukee. U principu bi Wizardsi i Bucksi mogli ostvariti dovoljno pobjeda da ih proglasimo rubnim momčadima, ali misli li itko da će se toliko popraviti da izazovu hrpu graničnih momčadi na Istoku poput Knicksa, Atlante, Philadelphie i, po novome, Chicaga? Pad Bullsa je pak možda i najveći šok u odnosu na prošlu sezonu, ali tako vam je to kada ostanete bez najboljeg igrača i bez drugog najvećeg oružja – klupe.

U biti, jedina od lanjskih lutrijskih momčadi za koju smatram da se može priključiti u eventualnu borbu za osmo mjesto i možda preskočiti Hawkse, Bullse ili Sixerse, su Raptorsi. Dovođenjem Lowrya i dodavanjem hrpe korisnih igrača, od dva rookiea (Ross i Valanciunas) do Fieldsa, ne samo da su pojačali rotaciju i stvorili preduvjete za dodatan napredak u obrani, već imaju i roster koji će konačno nešto moći zabiti.

Ako su Bullsi doživjeli najveći pad preskakanjem jedne cijele kategorije, Netsi su doživjeli najveći skok – iz lutrije u playoff. Nisu izazivač u rangu Heata, Celticsa, pa čak ni Pacersa, dakle nisu momčad koja će lakoćom probiti brojku od 50 pobjeda, ali Deron Williams ima sasvim dovoljno oružja da ih mirno uvede u playoff i, što je možda i najvažnije, postavi ih za klasu ispred Knicksa. Problemi u obrani i tanka klupa koštat će ih ozbiljnijih rezultata, ali eventualno polufinale Istoka u prvoj godini u Brooklynu definitivno je sjajan rezultat (nažalost, nestrpljivost koju su iskazali u slučaju Howard koštat će ih značajnije uloge u ligi u budućnosti).

18Jul/1215

30 FOR 30: LAKERS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 41-25

MVP: Andrew Bynum

X-faktor: Kobe Bryant

Za razliku od prošle sezone, koja je nakon ispadanja od Dallasa u polufinalu Zapada dočekana kao katastrofa, ovogodišnji Lakersi ispunili su očekivanja, a, obzirom na kontekst, mogli bi reći kako su ih čak i nadmašili. Osvajanje divizije ispred preporođenih Clippersa, treći score na tvrdom i izjednačenom Zapadu te pristojan otpor u drugoj rundi protiv dominantne Oklahome samo su još jednom dokazali šampionski pedigre i karakter Bryanta, Artesta, Gasola i Bynuma. Samo, jedno je željeti, a nešto drugo moći. Razlozi zbog kojih se nije moglo su pak vidljivi iz aviona:

- trener koji je pao s Marsa i tijekom sezone nije donio nikakav pomak u igri (Browna su doveli kao stručnjaka za obranu, a pod njegovim vodstvom Lakersi su postali duplo gora momčad u tom segmentu, pali su sa 6. pozicije na 13.)
- Mitch Kupchak okupio je najtanji roster u ligi (nakon tri all-stara, sljedeći najbolji igrač bio je all-round veteran i lutalica Matt Barnes, što dovoljno govori o dubini njihove rotacije)
- Kobe je bez Jacksonovog nadzora zamijenio ulogu super košarkaša onom super junaka

Krenimo najprije s rosterom. Nakon tri sjajna igrača koja bi u većini preostalih momčadi lige bili prve opcije, slijede tri solidna spot up igrača s klupe (dakle, ne 3&D igrači startne vrijednosti već rezerve – Barnes, Artest, Blake) i jedno ogromno ništa sastavljeno od jednodimenzionalnih šljakera (Hill kao skakač, Murphy kao tricaš, Sessions kao slasher) i gomile igrača bez NBA vrijednosti (Ebanks, Fisher, McRoberts, Goudelock). Preletite još jednom ova imena i recite da ono što su izveli Kobe, Pau i Bynum nije zadivljujuće?

Sada na scenu stupa Brown. Čak i kada mu je Kupchak doveo potencijalno pojačanje u vidu Sessionsa, trener Lakersa propustio je šansu izgraditi rotaciju gurnuvši jedinog kreatora na poziciji playa u ulogu startera nakon četiri utakmice, umjesto da ga je ostavio kao lidera druge postave, što je rola u kojoj se ovaj sjajno snalazi cijelu karijeru. Sessions je neočekivano solidno odigrao kao šuter (šut od 49% za tricu daleko je najbolji rezultat koji je ostvario u karijeri, istina radi se o malom uzorku od 23 utakmice i 17 od 35 ubačaja, ali svejedno - respect), međutim igrajući rolu promatrača nije uspio pomoći svojim najvećim talentom – slash & kick igrom. Praktički, Brown je držeći loptu dalje od Sessionsa svog potencijalnog četvrtog igrača sveo na ulogu igrača zadatka, umjesto da ga je iskoristio kako bi više odmarao Bryanta i Gasola, posebice u onim situacijama kada je jedan od njih morao ostajati na parketu s klupom kako protivnici ne bi nabili preveliku razliku.

Također, Sessions je mogao donijeti i balans napadu koji je patio od poprilične sterilnosti. U eri u kojoj svi vrte pick & roll, Lakersi jednostavno nisu imali čovjeka koji to može, a i kada su ga dobili osudili su ga na otpatke. Njihova igra tako se svela na usporavanje napada i spuštanje lopte u post, po čemu su uvjerljivo bili prvi u ligi. U biti, Brown nije previše dirao u napadačke postulate Jacksona i trokuta, ali je sveo kretanje na minimum (omogučio lakše branjenje post up situacija) i zanemario potrebu da se reket raširi kako bi se spriječila udvajanja (kod Jacksona su povratne lopte uvijek mogle računati na dva cutera i dva spot up šutera, kod Browna je bilo upola manje opcija), što je dovelo i do pada u napadačkoj učinkovitosti sličnog onom obrambenom (sa 6. na 10. mjesto).

Trokut je tako postao jednodimenzionalno forsiranje igre leđima, bilo da se lopta spuštala Bynumu i Gasolu (radili odličan posao golom snagom, odnosno šutom iz okreta) ili Bryantu (bez premca najbolji post igrač među svim bočnim opcijama u ligi), a kako nije bilo suigrača sposobnih realizirati povratne lopte nakon udvajanja u postu, plan B je uglavnom bio uzimanje lošeg šuta od strane Bryanta. U pokušaju da raširi reket za sjajnu tehniku Bynuma i Bryanta, Brown je Gasola izvlačio sve više prema perimetru te je ovaj uzeo najveći postotak šuteva u karijeri s poludistance i s linije za tri, žrtvujući pri tome dobar dio učinkovitosti koja je počivala na njegovoj vlastitoj igri leđima košu.

Nažalost, sve odricanja zajedno nisu dovela do ničega, a to nas dovodi do Kobeova gubitka atleticizma kao još jednog detalja zašto se nije moglo bolje. Naime, da bi zadržao ubojitost (barem ovu najosnovniju statističku) Kobe se morao sve više spuštati u post, oduzimajući tako prostor jednome od dva visoka. Kobe od prije 3-4 godine bi stvarao višak ulazima ili kreiranjem vlastitog šuta iz driblinga igrajući licem košu, dok ovaj današnji veteran izbjegava čak i izolacijsku košarku. Što dovodi do stvarno fascinantnog paradoksa – usprkos manjku eksplozivnosti, Kobe je u ovoj sezoni uzimao najviše lopti u karijeri nakon 2006. kada je igrao s Kwameom Brownom i Smushom Parkerom, točnije završavao je 36% akcija u kojima je sudjelovao.

To su brojke koje su imali Jordan u ranim danima Bullsa (dok je igrao s Oakleyem i Paxsonom) ili Iverson u najboljim danima Sixersa (uz Erica Snowa i Dikembea). Samo, ni Jordan ni Iverson tada pored sebe nisu imali all-star napadače u rangu Gasola i Bynuma, to je očito, a kada su im se priključili Pippen ili Anthony odustali su od tolikog obujma uzetih napada. Još je fascinantnije što su do ovakve sulude potrošnje dolazili uglavnom igrom s perimetra iz triple-threat pozicije, dok je ovaj Kobe puno više dodirnih točaka imao s igračem poput Shaqa, koji je sve koševe trpao u reketu, ali, zanimljivo, čak ni u najdominantnijim danima nikada nije prelazio kvotu od 32% potrošenih akcija. Znači, iz ovoga se može izvući gomila zaključaka:

- Kobe je pod stare dane promijenio igru, ali ne i mentalitet volume scorera
- stari Kobe je još gladniji ganjač brojki od mladog Kobea što je rijetkost jer veterani obično, kako im pada individualna moć, postaju zahvalniji timski igrači, posebice ako su okruženi all-star suigračima
- preseljenjem u reket indirektno je zaustavio daljni razvoj Bynumove igre i prisilio Gasola na prevelike ustupke u stilu igre

Sve bi ovo prije svega bilo zanimljivo košarkaško iskustvo vrijedno proučavanja (transformacija šampionske jezgre nešto je što nemamo prilike često gledati) da ovolika važnost koju Bryant daje sebi (uz podršku trenera Browna koji očito nema autoritet da išta napravi po pitanju momčadske filozofije te se jednostavno priklonio Kobezofiji) nije ostvarila sljedeće brojke: 43% učinka iz igre i 30% za tricu, što su učinci combo-beka, nikako prve napadačke opcije na vanjskim pozicijama (obzirom na ogroman broj lopti koje je uzeo u reketu, točnije s lakta reketa gdje se najčešće spušta u akciju, ti učinci još više zabrinjavaju). Uostalom, da se vratimo na Iversona i Jordana, pa i starog Kobea (jer najpoštenije ga je usporediti s njim samim) – u sezonama kada su uzimali ovakvu odgovornost u napadu zabijali su 31 (Iverson), 37 (Jordan) ili 35 (Kobe 2006.) koševa u prosjeku. Ovogodišnji Kobe stao je na 28, što je isti učinak kakvoga je imao pod Jacksonovom palicom kada je trošio 5% manje napada.

Možda vam se ovih nekoliko koševa razlike ili par postotaka gore-dolje čine nepotrebnim informacijama i traženjem dlake u jajetu, ali u ligi u kojoj jedna lopta odlučuje o konačnom ishodu i u kojoj se razlika između momčadi na vrhu često krije u par koševa, to što je Kobe ostao u istoj ulozi iako mu je učinak pao za 5 koševa ili 5% šuta za tri, nikako nije dobar znak za budućnost Lakersa jer govori o poenima koje na neki način treba kompenzirati. A to je nemoguće u situaciji u kojoj ste jednako osrednji i u napadu i u obrani, odnosno u kojoj ne koristite sve potencijale koje imate već nepotrebno forsirate jednu opciju koja više nije ni najbolja na rosteru.

Drugim riječima, Mike Brown je trebao stvoriti bolji balans između svoja tri udarna igrača, uz naglasak na Bynuma koji, za razliku od Kobea, danas praktički više nema problema sa kreiranjem situacija za zabijanje koševa. Fizički i tehnički momak je izrastao u neprikosnovenog all-star centra koji ima franšizni potencijal ako ikada sazrije kao igrač (stavi košarku ispred svega) i čovjek (shvati da anarhizam treba dozirati).

Mada, na kraju svi ti odnosi nisu ni bitni te spadaju više u sferu estetike i košarkaške etike. Čak i da su dijelili loptu kao Sunsi, da su vrtili pick & roll i da su trčali, bez podrške poštene rotacije Lakersi su bili osuđeni na raniji odlazak na ljetne praznike. Nema to veze ni s Kobeovom sebičnošću ni Bynumovom arogancijom, već isključivo s ukupnim talentom momčadi. Da je on bio drugačije raspoređen, zasigurno bi dobrim dijelom prikrio sve individualne nedostatke nositelja.

FAST FORWARD

Dovođenje Nasha sjajan je potez jer bi ovim praktički trebali riješiti dvije muhe jednim udarcem. Nash je jedan od najboljih šutera svih vremena koji će zasigurno odraditi bolji posao u širenju obrana od svih lanjskih igrača, a donijet će i toliko potrebnu raznovrsnost u napadačku igru. Naravno, prva stvar koju će morati napraviti je naći balans između 2 na 2 igre Nasha i Gasola te Kobeoveih i Bynumovih 1 na 1 situacija, jer ostane li sve i dalje ovako klimavo, Bynum će se opet prestati truditi, Gasol će poželjeti novu sredinu, Nash se neće realizirati, a Kobe će nastaviti forsirati kao da sutra ne postoji.

Uostalom, da Kobe i dalje namjerava živjeti u ovoj svojoj zoni ugode, najbolje pokazuju tri nedavne izjave s priprema za OI. Prva kaže da je ova USA repka bolja od one iz 1992. što naravno nema nikakvog uporišta u stvarnosti (usporedite samo visoke igrače ako vam se da uopće ozbiljnije analizirati), ali itekako pomaže Kobeu da se još jednom stavi u isti koš s Jordanom. Druga kaže da je David Stern bedak što predlaže da se USA repka vrati mladima, što je samo još jedan nastavak borbe između igrača (koji su odjednom veliki patrioti) i vlasnika (koji žele minimalizirati potencijalne ozljede) za prevlast u ligi, a Kobe se ovakvim izjavama pozicionira kao predvodnik igrača (iako je ugovorom od 30 milja bliži vlasniku franšize). Treća kaže kako je ovo momčad mladih snaga, a da je on tu kako bi u uzeo stvar u svoje ruke u zadnjih pet minuta i onda valjda svojom poslovičnom sklonošću pravim odlukama u završnici (ovo je sarkastično, ako netko ne kuži) donio pobjedu. Naravno, u ovo vjeruje samo on, marketinška mašina koja održava na životu mit o Kobeu i svi oni s IQ-om ispod 80 koji ne znaju čitati i nemaju internet, pa tako i dalje vjeruju da je 1 na 5 šut preko ruke realiziran u 20% situacija najbolja moguća košarkaška odluka, a da je Kobe, kao svojevrsni glasnogovornik takve igre, stvoren samo kako bi zabijao pobjedničke šuteve.

JEZGRA: Bryant, Gasol, Bynum, Nash, Artest, Blake, McRoberts, Morris, Ebanks, Eyenga (90 milja)

- po cifri u zagradam jasno je kako Lakersi baš nemaju previše prostora za manevriranje i kako im ostaje popuniti roster s minimalnim ugovorima te eventualno potpisati Jordana Hilla za nešto veći iznos (imaju prava na njega, čak ako se netko poput Minnesote zaleti i ponudi mu ugovor, Lakersi imaju pravo izjednačiti ga i ostaviti Hilla na rosteru)

- idealan scenarij pak bio bi dovesti Howarda, bilo preko Houstona (koji bi prihvatio Bynuma i nekoliko loših ugovora Orlanda) ili direktno za Bynuma, što bi riješilo pitanje obrane (Dwight bi se sam pobrinuo za ono za što Mike Brown nije sposoban), ali i odnosa u napadu (Dwight bi bio zadovoljan povremenim 2 na 2 akcijama s Nashom i ne bi tražio toliko lopti u post kao Bynum), mada bi i tada roster patio od nesrazmjera između igre pod košem i igre na perimetru, a tanašnu rotaciju da ne spominjem

- opet, obzirom na manjak franšiznih igrača u ligi, pa čak i ovih potencijalnih poput Bynuma, zar ne bi svima bilo bolje da imaju svoju momčad u kojoj mogu biti glavni (koja je svrha Howardova dolaska u Lakerse, gdje će živjeti u sjeni Bryanta, za njegovu marketinšku vrijednost i za dojam o njemu kao igraču), što bi donijelo koristi i njima, ali i ligi (zamislite Howarda u Houstonu i Bynumu u Dallasu ili Clevelandu dogodine, to je već puno bliže toj ravnopravnosti o kojoj pričamo cijelo vrijeme), pa čak i samim klubovima - Lakersi mogu biti treći na Zapadu i bez trećeg maksimalnog ugovora, pri tome nešto i zaraditi, a možda i okupiti 6-7 igrača koji zaslužuju mjesto na NBA rosteru umjesto trenutna 4

30Apr/128

DAY TWO – THE LIONEL HOLLINS CHOKE GAME

Posted by Gee_Spot

JAZZ @ SPURS

- Tony Parker je bio nezaustavljiv, Ginobili i Timmy solidni i borbeni, pratnja je zabila ono što je trebala i to je bilo sasvim dovoljno za nadigrati nedorasle Jazzere

- ove serija donosi jedan simpatičan paradoks, sudar je ovo dvije najgore pick & roll obrane u ligi, s jednom ogromnom razlikom - Spursi imaju najbolji pick & roll napad kojim to mogu koristiti, Jazz ga nema jer su im bekovi blago rečeno koma (super je kako je Devin Harris nakon mjesec dana solidne šuterske forme umislio da je Deron Williams, pa poteže trice kad god stigne)

- doduše, postoji jedan čovjek na njihovom rosteru koji posjeduje triple threat potencijal i fenomenalni slasherski osjećaj koji bi mogao biti koristan u pick igri, ali njega Corbin iz nekog razloga ne koristi – Alec Burks

- ok, ulazak u playoff i minimalno dvije utakmice pred domaćom publikom vrijedile su gubitka picka prve runde (taj kasniji izbor krajem lutrije čak ni na ovako dubokom draftu ne znači previše), plus uvijek postoji šansa da ih karma nagradi za trud uložen u ovu sezonu i zezne Warriorse tijekom lutrije, ali zašto sada, kad je osnovni cilj ostvaren, ne dati puno veću minutažu mladima umjesto održavanja nekakvog privida natjecateljskog duha

- mislim, nema smisla da Howard, koji će dogodine možda igrati u Bobcatsima, ili Carrol, koji će nakon sezone možda put Stampeda iz Idahoa, dobivaju veću minutažu od jednog potencijalnog x-faktora i budućeg člana jezgre Burksa, kao što je bezveze da Favors ne dobiva maksimalnu minutažu obzirom da je očito u stanju odraditi posao pod košem

- ako na playoff iskustvo gledamo kao dragocjeni resurs, onda je ovakva raspodjela minuta trošenje resursa primjerenije hrvatskoj vladi nego Utah Jazzu, jer jedno je biti ponosan i ozbiljan i sve raditi na pravi način, ali dajte se opustite konačno, budite malo kreativni i oslobodite Aleca Burksa te dajte Kanteru poneku minutu van garbage timea

- da me se ne bi krivo shvatilo - nisam nikakav zagovornik tankiranja u playoffu radi šire slike, već stvarno vjerujem da s Favorsom i Burksom u važnijim ulogama Utah ima puno više šanse učiniti ovu seriju zanimljivom od ovoga kako su stvari trenutno postavljene

NUGGETS @ LAKERS

- Lakersi su od prve do zadnje minute kontrolirali ritam, a samim time i rezultat, njihova čvrsta obrana i strpljivi napadi izluđivali su Denver koji ofenzivno nije imao niti jedan matchup koji je mogao koristiti, a defanzivno su se gubili u pokušajima da zatvore sve rupe koje bi nastale nakon udvajanja

- ono što nije cool je da su Lakersi opet ignorirali svoje centre naspram Kobea, ali još je manje cool da to Nuggetsi nisu znali bolje iskoristiti, svaki pokušaj ubrzanja igre rezultirao je obrambenim kolapsom, a tu zasluge prije svega idu Sessionsu koji je dobio dvoboj s Lawsonom

- visoki Lakersa su očekivano dominirali reketom, o čemu dovoljno govori podatak da su imali 15 blokada od čega ih je 10 Bynumovih (osim triple-doublea, majstor je tako skinuo i Kareemov rekord po broju banana u playoff utakmici), a totalnu kontrolu nad susretom potvrdio je i odličan šuterski učinak para Blake - Sessions koji je praktički sam anulirao svaku eventualnu prednost koju su Nuggetsi možda mogli steći vanjskim šutom

- doduše, obzirom da je jedini raspoloženi igrač Denvera bio Andre Miller, nisu ni mogli utamicu učiniti zanimljivom - iako je Andre igrom 1 na 5 pokušao u par navrata zakuhati stvar, jedino u čemu je uspio bilo je održavati teoretske nade do zadnje četvrtine

- ukratko, budu li Lakersi i ostatak serije igrali u svom ritmu, s dovoljno vremena za postaviti obranu i napad, šanes Nuggetsa su ravne učinku Koste Kupusa (nuli, jelte)

- i da, nakon ovakve partije Bynuma, svaki pravi NBA fan može samo uzviknuti onu legendarnu "can't teach 7 feet"

CELTICS @ HAWKS

- koliko god čudno zvučalo to reći za jednu playoff utakmicu između dvije jalove napadačke momčadi kojima je obrana na prvom mjestu (i uz to utakmicu riješenu u zadnje dvije minute), ovdje je sve bilo odlučeno u prvoj četvrtini u koju su Hawksi istrčali na parket napaljeni i odlučni, dok su se Celticsi činili nespremni (i psihički i fizički), kao da je prva utakmica regularne sezone, a ne playoffa

- ta zahrđalost učinila je ne samo da njihov napad izgleda bezidejno i jadno, već i da im obrana ostavi dojam Bobcatsa - Hawksi su zabijali iz vana, pod košem i u tranziciji

- tri četvrtine ih je živima održavao samo Rondo, ali, čak i nakon što su znakove života počeli pokazivati Garnett i Pierce, Hawksi nisu ispuštali tu u startu zasluženu prednost od desetak koševa, koja je nakon skakanja gore (čak do 20) - dolje (do samo 4), bila dovoljna za iščupati startnu pobjedu

- Boston je u završnici pronašao energije u obrani da se dokopa egala, ali čim su u njega ušli njihov MVP Rondo je zbog nepotrebnog natezanja sa sudcem zaradio isključenje i tako ubio svaku nadu u preokret

- taj trenutak ne smije zasjeniti činjenicu da je Rondo skoro sam i doveo Celticse uopće u priliku, ali isto tako solidna završnica Bostona ne smije umanjiti dojam da su Hawksi jednostavno bili bolji u svakom pogledu, a posebice su lavovski dio posla odradili Teague i Hinrich, koji su šuterskim učinkom nadigrali vanjsku liniju Bostona koja bez Raya Allena djeluje smiješno, s igračima koji su u stanju zabiti skok-šut samo slučajno

- o prikazama poput Pavlovića i Doolinga da ne pričam, neozbiljno je uopće Boston smatrati playoff momčadi dok su prisiljeni minute davati takvim likovima, čak su i slični duhovi poput Parga, McGradya i Marvina Williamsa donijeli prednost Atlanti u tom segmentu

- kod solidnog ukupnog izdanja Atlante, uz iskru s klupe i odličan šuterski doprinos startnog bekovskog dvojca, treba istaknuti kako je Drew potpuno nadmudrio Riversa (stavivši Collinsa na KG svjesno je oslabio napad, ali i uštopao bilo kakav pokušaj post igre), Smith je nadigrao Bassa do te mjere da je Doc radije na parketu držao Stiemsmu, a učinak Smitha, Teagua i Hinricha omogučio je Johnsonu da se potpuno fokusira na branjenje Piercea i zanemari napad

- uglavnom, odluka Drewa da ne forsira Smitha kao peticu (koja se nametala protiv ovakve kombinacije visokih Bostona) i da igru bazira na šutu i ulazima dva beka, umjesto na post upovima i izolacijama za Johnsona, pokazala se dobitnom

- naravno, ovo je samo jedna večer od potencijalnih 7, Hawksi su tek zamutili vodu i seriju učinili zanimljivom (ali ne i gledljivom), ali kad vidiš klupu Bostona, nezgodan matchup u Smithu (koji je u stanju izvuči jednog od visokih Celticsa izvan reketa i učiniti ga propusnim), a posebice kad dodaš nedostatak Raya (koji će i nakon povratka teško biti previše upotrebljiv obzirom na ozbiljnost ozljede), teško je Boston smatrati favoritom, posebice obzirom na običaj da u dvobojima ovih dviju momčadi uglavnom pobjeđuje domaćin

CLIPPERS @ GRIZZLIES

- Memphis je ušao u utakmicu muški, jahali su sjajnog Gasola preko pinch post akcija i Conleyevu sjajnu šutersku večer, rasturili su Clipperse i imali +24 na 9 minuta do kraja, a onda su upali u neviđenu rupu, u zadnjih 8 minuta zabili su samo 4 koša i pritom izgledali kao da su netom prije skupljeni s ulice (lopte su im ispadale iz ruku i odbijale se od nogu prilikom driblinga)

- ne samo da su izgubili dobivenu utakmicu, nego i identitet – u ovom periodu potpuno su zanemarili igre preko posta i korištenje pick igre, ma uopće bilo kakve smislene akcije te su se odlučivali za bezbrojni niz izolacija, kao zadnja srednjoškolska momčad gledali su Zacha kako 15 sekundi pokušava odigrati jedan na jedan ili Rudya Gaya kako forsira dribling 1 na 5, u ovom periodu grizlije kao da su zamjenili care bearsi

- Lionel Hollins odradio je jedan od najgorih trenerskih poslova viđenih u playoffu, nakon svakog time outa u završnici Memphis je izlazio sve gori i gori, njihova jalovost i bezidejnost u ovim trenutcima bila je neopisiva

- vrh večeri bio je moment nakon susreta kada je CP3 objašnjavao reporteru kako je Vinnie bio spreman baciti ručnik i sjesti ga na klupu nakon što se minus popeo iznad 20, ali ga je Paul molio da ga ostavi u igri jer je osjećao da imaju šanse

- najluđe od svega, osim tri Youngove trice za redom na samom kraju, Clippersi nisu odigrali ništa specijalno napadački u ovom dijelu, ali jesu odigrali nadahnutu obranu, s Paulom i Bledsoeom u presignu, Blakeom i Evansom pod košem te Youngom kao zamjenom za ozljeđenog Butlera

- Memphis se tako upucao u nogu na neviđen način, ali njihovi problemi u ovom dvoboju puno su veći od nes(p)retnog spleta okolnosti i itekako će se osjetiti kada se serija premjesti u Los Angeles, a evo i tri razloga zašto:

1. imali su samo tri ukradene lopte, što znači da CP3 trenutno dobiva dvoboj između najboljeg presinga lige i najboljeg playmakera lige

2. Zach Randolph nije spreman za playoff košarku, uzalud razmišljanja o tome treba li startati ili ulaziti s klupe do kraja playoffa, bez njega Memphis ni u ovoj ni u potencijalnim idućim serijama nije favorit

3. teško da će opet imati ovaku dobru šutersku večer, Clippersima se noćas povremena zona nije isplatila, ali ubuduće će donijeti korist, stoga je ovo Memphis morao iskoristiti - nema šanse da do kraja serije broj ubačenih trica ne prevagne na stranu protivnika

- jedini plus je u biti ozljeda Carona Butlera koja Clipperse ostavlja bez jedinog swingmana sposobnog odigrati obranu, Bledsoe je noćas sjajno pokrio njegov izostanak u završnici, ali prenizak je za braniti Gaya ili Mayoa duže vrijeme tijekom serije

- ups, pardon, to nije plus jer će manjak bočnih igrača samo natjerati Hollinsa da sve više i više bazira igru na Gayu

15Apr/128

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – CENTERS

Posted by ispdcom

Nastavlja se izbor top 10 igrača po pozicijama, na red su stigli centri. Standardni tročlani žiri ni ovaj put nije imao lak posao, dijelom zbog solidne ponude, a dijelom zbog i njima samima zbunjujućih kriterija. Kako biti objektivan kada ne postoji nijedan alat koji ti može pomoći izabrati deset imena, a da pritom u obzir uzima i kontekst, a ne samo brojke? Na kraju ispada kako najveći teret kao i uvijek pada na dobri stari eye test, a taj je pouzdan kao i Shaquille O'Neal na liniji slobodnih. Ali, u tome faktoru neizvjesnosti ionako se krije najveća draž najdraže lige, a nadamo se kako se barem dio toga prenio i na ove izbore. Prije bacanja na novi tekst, uvijek se možete prisjetiti i ranijih.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

Gee: Ovaj izbor počinjem sličnom rečenicom kao i sve dosadašnje - najlakše je bilo izabrati vrh, puno više muke imao sam oko sastavljanja donjeg dijela liste. Prva dva imena ne trebam posebno objašnjavati - Dwight Howard jedini je franšizni centar danas u NBA, a Andrew Bynum je u ovoj sezoni, prvoj bez zdravstvenih problema, potvrdio da se približava toj ulozi. Na stranu upitni karakteri, posebice Dwightov (čovjek usprkos dvije godine više djeluje nezrelije čak i od pacijenta kakav je Bynum), ali njihove fizikalije i talent čine ih ponajboljima na poziciji.

Kontekst također potvrđuje ovaj dojam - Magic bi bez Dwighta bio lutrijska momčad, a Lakersi bez Bynuma bi se danas itekako mučili za ulazak u playoff. Ovo što ću reći zvučat će blesavo, ali, ako isključimo predrasude i stvari sagledamo iz najšireg mogućeg kuta, njih dvoje su u ovom periodu lige svojevrsni Russell i Chamberlain generacije, barem na ovom najbanalnijem, statističkom nivou.

Sickre: Ne možeš upotrijebiti poredbu s Russellom, nju je već Tommy Heinsohn iskoristio za Grega Stiemsmu. A ove dvije mrcine s psihom srednjoškolki su definitivno vrh ponude centara. Za Howarda je jasno da prosječnu ekipu čini vrhunskom obrambeno, dok u napadu uvijek može zabiti dovoljno, iako upada u oči kako sve ove sezone nije nadogradio arsenal nekim go-to pokretom.

Bynum je iz napadačkog aspekta daleko profinjeniji igrač, ali pošto mu je ovo prva sezona koju igra bez ozbiljnije ozljede, treba vidjeti hoće li ovo postati zdravstveni trend ili samo anomalija. Ako ga posluži zdravlje, ne isključujem potencijalnu zamjenu uloga. Mislim, ne samo da je mlađi od Howarda, već ga uvijek treba udvajati i čak mu ni Jason Collins ne može ništa.

Birdie: Mislim da je svima jasno kako je Dwight najbolji centar lige usprkos svim navedenim nedostatcima. Jasno je i da je Bynum odmah iza njega, a za razliku od Sickrea ne vjerujem kako će se Bynum u skorije vrijeme približiti Dwightu, usprkos tome što posjeduje tehniku koju Dwight vjerojatno nikada neće imati. Ali, meni nije pretjerano od gusta gledati njihovu košarku – kod Dwighta se sve svodi na fizikalije, a Bynum je žrtva činjenice da se u Lakersima i dalje sve vrti oko Kobea. S druge strane, gledati Marca Gasola u akciji je potpuna suprotnost. Njegov košarkaški IQ dopušta Memphisu da ga koristi kao playmakera, imam osjećaj da se 90% postavljenih napada Grizzliesa vrti preko njega na visokom postu, a toliko dobro koristi svoje prednosti da moram priznati kako bi radije imao njega nego Paua, samo zbog te raznovrsnosti.

Gee: Gasol je definitivno treći čovjek, lanjsko najugodnije iznenađenje koje se ove sezone potvrdilo kao možda čak i drugi igrač franšize. Njegov značaj za Memphis je neprocijenjiv jer na prste jedne ruke možeš nabrojati prave centre u ligi koji su u stanju pomoći momčadi i u napadu (može odigrati leđima i licem košu, zabiti i razigrati s vrha posta kao prava old-school petica) i u obrani (zatvara reket sjajnim postavljanjem i igra solidnu 1 na 1 obranu).

Sickre: Apsoulutno se slažem s Gasolom na trećem mjestu. Njegova dodavanja s vrha reketa, pogotovo kad izvede nekakav no look pass su jednostavno predivna.

Birdie: Sada imamo svojevrsni paradoks - na prva dva mjesta imamo igrače koji su tu prije svega zbog fizikalija, a onda slijedi čovjek koji nam se sviđa igrom. Gdje je tu logika?

Gee: Istina, Gasola više volim gledati nego Dwighta i Bynuma (iako u zadnje vrijeme Bynuma obožavam, posebice od kada je postao buntovnik), smatram ga čak i kompletnijim igračem i prototipom centra za razliku od ovo dvoje. Ali, dati nekome prednost samo zato što je je oku ugodniji jednostavno nije ni zrelo ni racionalno. Kad se čovjek nađe u ovim nedoumicama oko nekih igrača, onda je najbolje da upotrijebi dva testa.

Prvi se tiče brojki u međusobnim dvobojima i jasno govori kako je Gasol uglavnom nemoćan protiv Bynumove dužine i spretnosti u postu, a nešto bolje se nosi s drvenijim Howardom. Ipak, protiv obojice igra ispod svoje razine efikasnosti.

Drugi test se odnosi na zamjenu uloga. Orlando s Gasolom umjesto Howarda teško da bi ostao na istoj razini – nedostatak kontrole skoka i reketa osudio bi ih na polaganu smrt. Lakersi bi prošli nešto bolje obzirom na prisustvo brata Gasola koje bi im omogučilo više high-low igre u postu, ali najveći pomak bi ipak osjetio Memphis koji bi odmah pretvorio u najbolju obranu lige (zamislite Allena i Conleya s Dwightom u pozadini) ili bi barem postao puno učinkovitiji napadački (trenutno su u donjoj polovici iz razloga što ni jedan njihov igrač ne zahtijeva udvajanje, dok s Bynumom to ne bi bio slučaj).

Što se tiče ovog zapažanja o enormnom korištenju Gasola na vrhu posta, brojka od 90%, koliko god simbolična bila, čak i nije previše daleko od istine. Po podatcima sa synergya, 17% organiziranih napada Memphisa završava preko Gasola (kroz razne cutove i poneki hand off, a tu je i njegov solidni vanjski šut). Kad bi dodali još sve one hokejaške asiste koji vode do nečijeg otvorenog šuta, brojka sigurno prelazi 20%.

Čisto da provjerim ove podatke, bilježio sam akcije u nedavnom susretu protiv Clippersa. Od 75 pokušaja Memphisa, njih 14 je išlo preko Gasolovog high posta. To iznosi oko 20 %, a, kad odbijemo tranziciju i računamo samo postavljene napade, brojka raste na skoro 25 %. To samo potvrđuje koliko je Gasolov osjećaj za asist bitan ovoj momčadi. Dodamo li još post situacije u kojima se nađe (njih oko 5-6 po utakmici, što je dodatnih 8-10%) i kad bi pribrojili još i svaki pick & roll u kojem sudjeluje, ispada da se svaki drugi napad Memphisa vrti oko njega.

Birdie: Na četvrto mjesto dolazi Timmy. Njegov košarkaški fanatizam, spremnost potpunog podređivanja momčadi i prije svega sjajna igra, stavlja ga u poziciju najboljeg igrača 'nultih' i igrača po kojem mjerim sve druge. Reći za nekoga da igra kao Timmy, to mi dođe kao najveći mogući kompliment (Marc Gasol ima nešto od toga). Njegova igra kao da ne pada - Popovich je opet dokazao da je najbolji trener, Parker igra možda najbolju sezonu karijere, ali Timmyev učinak je po meni ključan. Svoje godine i manjak brzine prikrio je maksimalnim korištenjem košarkaškog IQ-a, postavljanjem u obrani i all-round učinkom u napadu. Popovich od njega izvlači maksimum i zbog odlično dozirane minutaže, ali to valjda ide u paketu.

Gee: Iako se slažem sa svime rečenim za Timmya, kod mene je ipak za poziciju niže, na petom mjestu. Četvrto mjesto ide Tysonu Chandleru, light-Dwightu fizikalijama i učinkom, ali uber-Dwightu mozgom i srcem. Timmy je još uvijek profesor košarke za drvenog Tysona, ali Chandler je do savršenstva doveo svoj limitirani napadački arsenal koji je uglavnom sastoji od zakucavanja, tip-inova, alley-oopova i kupljenja sličnih otpadaka, a sve bazirano na fantastičnom kretanju i osjećaju za prostor. Ono što ga je mučilo u New Orleansu bila su slobodna bacanja, ali zadnje dvije sezone ih puca sa skoro 70%, što je enorman napredak od onih sezona ispod 60% zbog kojih je često morao propuštati i završnice.

Danas je to igrač bez mane koji je svoj talent razvio do kraja, a prednost pred Timmyem mu dajem čista srca jer je također dokazani šampion, neumorni ratnik i, možda i najvažnije, bolji obrambeni igrač. Timmy je uz Marca Gasola možda najkompletniji centar lige, old school igrač kroz kojega se može vrtiti svaki napad, ali Timmy je danas obrambeno tek dobar pozicioni igrač. Ono gdje pati je pokrivanje izvan reketa, posebice prilikom pick igre i preuzimanja, a upravo je tu Tyson doktor i upravo je njegova sposobnost da pokriva svaki centimetar prostora, jednako brani svakog igrača i spriječava mismatch, njegova najveća snaga. Najluđe od svega, nakon obrane pick igre, uvijek se stigne vratiti u reket i zatvoriti ga. Uostalom, podatak da su Knicksi nakon Celticsa primili najmanje koševa iz post-up situacija dovoljno govori, Chandler je podjednaka energetska bomba i 1 na 1 monstrum kao i Garnett, samo s još više dužine na raspolaganju.

Sickre: Na broj četiri stavljam Tysona Chandlera koji je, osim tih obrambenih kvaliteta, samo takav timski igrač, jedan od rijetkih centara koji kretnjama u napadu i čitanjem igre svog playa čini boljim igračem. Ove sezone je dobrim dijelom su-odgovoran za Linsanity.

Duncana ne mogu staviti na peto mjesto jer mu je uloga proteklih sezona namjerno ograničena kako bi bio spreman za playoff te samim time ne nosi momčad kao neki od protukandidata mu. Ali, već to što je u poodmakloj dobi uopće kandidat na ovom izboru, dovoljno govori o ovoj legendi. Na peto mjesto ipak stavljam jednog od najboljih post igrača u ligi, Big Al Jeffersona, koji je unatoč klimavim koljenima nositelj jednog od ugodnijih iznenađenja sezone, Utah Jazza.

Birdie: Tyson Chandler i Al Jefferson slijede i na mojoj listi. Chandler je konstanta Knicksa, a energija koju donosi u obranu je nevjerojatna. Što se Jeffersona tiče, Big Al je možda centar s najraznovrsnijim rješenjima u napadu - spustit će se pod koš, pucati iz vana, dijeliti lopte, sve podjednako uspješno. Kada bi mu obrana bila barem približno napadačkom nivou, bio bi pri samom vrhu ove liste. Bit će zanimljivo pratiti kako će se razvijati ta situacija s visokim igračima u Jazzu. Logika nalaže da bi jedan od dvojca Millsap-Big Al trebao biti trejdan, ali koji?

Gee: Mislim da drug Sickre malo podcjenjuje Timmya, posebice njegovu rolu u Spursima, ali, s druge strane, pošten je argument da Big Al ipak nosi veći teret u svojoj momčadi. Sasvim drugo pitanje je teret čega, obzirom da njegova momčad opet visi u trci za playoffom i tu joj Big Al svojom mizernom igrom u obrani i prosječnim skakačkim učinkom baš i ne pomaže.

Čovjek je s druge strane monstrum u napadu, ali zanimljivo je bilo ono jedno istraživanje o mjestima s kojih se uzimaju šutevi. Big Al je ispao prvi u ligi po količini lopti koje potroši na šuteve s najgorih pozicija na parketu (poludistanca, lijevo ili desno od reketa). Fascinantno je da čovjek ima ovakve brojke obzirom da iz godine u godinu sve manje koristi onu sjajnu leđnu tehniku i meku ruku - drop stepove i hookove potpuno je zamijenio šutem s poludistance. Tako da mislim kako je 70% skok-šuta previše za centra, makar on i ne bio prava petica. Tip jednostavno igra luzersku košarku.

Big Ala tako ipak ne mogu stavit ispred mladog pastuha Hibberta, koji ima svojih mana, ali koji je ipak centralna figura svoje momčadi i barem se trudi biti old school petica. Njegova igra leđima je sve bolja, pregled terena solidan, ali ono što cijenim kod njega je ogroman trud koji ulaže u guranje u postu umjesto lagodnog života izvan reketa. All-star pozivnica je stigla preuranjeno (pogotovo pored živog Chandlera), ali momak je na najboljem putu da postane odlična opcija u oba smjera, što pravi centar i treba biti. Visina za smetati u reketu je tu, talent za vrtiti akcije u napadu je tu, sad još samo malo da glava i tijelo dođu na istu valjnu duljinu i eto nam još jednog rasnog centra u NBA (i u playoffu, što nije nevažno).

Big Ala također ne mogu staviti ni na poziciju broj 7, jer nju čuvam za našeg Andriju. Znam, znam, Bogut već dvije sezone nije odigrao poštenu utakmicu, ali ne mogu zanemariti činjenicu da kad je spreman – rastura (odnosno, rasturao je). Kompletan centar, stup obrane, u biti potpuno isti igrač kao Gasol (puno bolji u postu, ali zato puno slabiji asistent), u stanju nositi teret i u obrani i u napadu. Da je zdrav valjda bi bio i broj 4 na ovom izboru, ovako se samo ostaje nadati da će dogodine konačno biti spreman i da će opravdati moj glas. 27 godina je granica na kojoj se puca, tu se centri skloni ozljedama ili potpuno slome ili postanu franšizni igrači, ostaje nada da je Andrew manje Walton, a više Ilgauskas.

Sickre: Bogut? Imam dojam da čovjek već godinama ne igra, još otkad je Iverson napustio ligu. Što onda s Horfordom? Ma koliko dragi bili ti igrači, mislim da nema dovoljno uporišta kako bi ih rangirali u ovom izboru.

Timmy tako stavljam na šestu poziciju, a Hibberta na sedmu. Roy jest definitivno old school centar, ali mi prečesto nestaje s terena i ne dominira u mjeri u kojoj bi trebao obzirom na visinu. Tome vjerovatno kumuju i one čačkalice od nogu.

Za ove tri preostale pozicije konkuriraju Noah, Cousins, Monroe i Gortat u nekom poretku, možda čak i u ovome.

Gee: Kad smo već kod toga, Horford mi je broj 9. Ne igraju, istina, ali ne gledamo košarku od jučer, imamo dovoljno dokaza na temelju kojih možemo procijeniti kvalitetu njega i Boguta. Ja sam stvar postavio jednostavno, prednost dajem pojedincu oko kojega bi sutra najradije slagao momčad.

Bogut na maskimalnom ugovoru, čak i usprkos sklonosti ozljedama, čini mi se boljim izborom nego Big Al na jednakom ugovoru. Radije ću riskirat i (možda) dobit franšiznog centra koji me može odvesti do playoffa, nego imati solidnog igrača koji zauzima ključno mjesto na parketu bez da zauzvrat daje garanciju pozitivnih rezultata.

Horford pak, slično kao i Big Al, nije centar, ali njemu to ne smeta da iz godine u godinu i skakački i obrambeno drži reket Hawksa pod kontrolom i usput pruža granične all-star partije u napadu.

Sickre: Kako možeš znati kako će igrač koji nema kontinuitet reagirati na povratak na parket? Puno je više negativnih primjera nego uspjelih. Mislim da je prevelika kocka u pitanju. Big Al ne garantira spektakl, ali bolje centar na parketu nego na štakama.

Moji glasovi za osmo i deveto mjesto na kraju idu Cousinsu i Monroeu zato što nisu ni blizu plafona, a već su izrazito napredovali. Prvi je fantastičan napadač koji mora još puno učiti o obrani, ali njegova nepredvidivost kombinirana s eksplozivnošću i kretnjama u i uz rub reketa su, na trenutke, remek djela. Da je u nekoj normalnoj sredini, ne bi većinu vremena proveo gradeći još s collega poznatu reputaciju problematičnog lika, već bi učio kako braniti obruč.

Monroe ima potencijala postati igrač sličan Marcu Gasolu. Mana mu je što je još uvijek prilično mekan i da ga se istjerati ispod obruča te slabo blokira šuteve i preusmjerava promet u reketu. Obzirom da igra u groblju od momčadi koja niti ima poštenog playa niti identitet igre, Gregovi ovogodišnji nastupi su najava puno većih stvari u budućnosti.

Za deseto mjesto se sad bore Gortat i Noah. Gortat živi od Nasha, ali je isto tako gledajući Phoenix jasno kako je on uz Stevea glavna poluga Sunsa. Čovjek ima itekakve vještine u napadu, a meni se ipak najviše svidio onda kad je stigao iz Orlanda i počeo pizditi kako nitko ne igra obranu u ekipi. Kvragu, kad se sjetim pick'n'rolla s Nashom, Gortat ide na devetku, a Monroe pada na deset. Pa pa Noah, sori Gators Nation.

Birdie: Noah je u stanju vući lopti od koša do koša nakon skoka u obrani te odlično asistira. Nema šut, ali će zabiti ono što treba, o napadačkom skoku ne treba previše pričati, a ni u obrani nije loš. Dapače, rijetko koji visoki igrač može preuzimati bekove poput Noahe, a da ne ispadne kao da je na streljani. Najveći Noahin problem je nekonstantnost, odnosno loši ulasci u sezonu koji su očigledno uvjetovani dobrom travurinom na Floridi ili gdje li već Noah obitava tijekom ljeta. Dodatni plus mu je što energijom može diči cijelu momčad kada zatreba, zbog čega je na neki način i vođa Bullsa. Nije vanserijski talent i ne može pokriti sve rupe u obrani, ali, bez grižnje savjesti i s tek malo (ok, malo više) navijačkog impulsa, stavljam ga na sedmo mjesto moje liste.

Poziciju iza njega namijenio sam Hibbertu koji ponekad djeluje prepasivno. Možda je krivica u Pacersima, možda u tome što je već dosegnuo svoj plafon, ali čovjek bi trebao nositi još veći teret.

Greg Monroe je deveti, a da igra u boljoj momčadi možda bi bio i više pozicioniran. Kod njega mi se sviđa ustrajnost i volja da odradi sve potrebno pod košem. Ima solidnu tehniku i zna kako završavati napade, bilo šutom, bilo asistom, pa se nadam kako će sljedećih godina još napredovati.

Oko zadnjeg mjesta liste imao sam više dvojbi i na kraju sam se odlučio za Cousinsa. Sviđa mi se talenet, a nadam se kako će se tijekom godina i malo urazumiti. Kingsi u njemu definitivno imaju igrača oko kojeg mogu graditi momčad, ostaje za vidjeti čime će ga u budućnosti okružiti.

Ostali? Boguta i Horforda nisam stavio na popis radi ozljeda, a da Varejao zdrav dočekao kraj sezone vjerojatno bi upao na listu. Gortat je prvi ispod crte.

Gee: Cousins je super potencijal, al' ima više 3-15 šuterskih partija od nekog beka, zar mu je potrebno ovako rano u karijeri podilaziti? Za tipovanje na Gregov razvoj vas mogu razumjeti, ali Cousins mi je malo too much.

Gortat i Peković su pokazali fenomenalan potencijal, ali njihova igra je još pod velikim upitnikom - pitanje je može li Gortat zadržati formu startera i bez Nasha jer nije ni upola dominantan u reketu kao što je u pick 'n' roll igri, odnosno može li Pek i dogodine biti ovako nezaustavljiv sada kad obrane već imaju dovoljno informacija o tome kako ga zaustaviti (udvajati ga čim primi loptu jer je očajan dribler i asistent).

Cousins nema igru za peticu, njemu pod hitno treba ili netko da mu čuva leđa ili netko tko će ga naučiti kako se igra pozicija, sve što ostvaruje ostvaruje na račun sjajnih fizikalija.

Noah je prije svega podizač energije, ako uzmem u obzir njega moram i Varejaoa, a dobro znamo da je Andy prije svega idealan prvi visoki s klupe i da ni upolo dobro ne čuva centre kao visoka krila. Uz sve, Noah je i precijenjen obrambeni igrač, a to što može voditi loptu i razigrati suigrača nije dokaz da je koristan igrač. Njegov je problem što danas imamo Tysona Chandlera koji na najbolji mogući način pokazuje kako ovakav tip centra (energija ispred talenta) treba funkcionirati da bi pomogao momčadi, naspram njemu Noah je ipak druga klasa.

U biti, za deseto mjesto mi ostaje dvojba između Monroea i Nenea. U skladu s biranjem polumrtvih, ipak ignoriram Grega i dajem zadnje mjesto Brazilcu. Monroe je ove sezone napravio ogroman korak naprijed u dokazivanju da je potencijalni franšizni centar, puca manje nepotrebnih šuteva s vrha reketa, a u samom reketu pokazuje zavidno meku ruku. Ima odličan pregled igre i Gasolovske ruke s vrha posta koje bi trebalo još više koristiti, a oduševio me i šljakerskim učinkom, posebice u napadu gdje je postao majstor u tip-in situacijama i skupljanju ofenzivnih skokova.

Međutim, ovo rečeno za njegovu obranu je istina, uopće nije faktor na tom dijelu parketa, slabiji je čak i od Big Ala jer nema potrebnu dužinu, a prespor je da pomogne čuvati niže igrače ili kao korektor obrane. To dovoljno srozava dojam pa mi je lakše odati počast Neneu, pouzdanom strijelcu u reketu, igraču dovoljno snažnom i spretnom da uvijek nalazi načina zabiti svoju kvotu i onda još u obrani barem postojati širinom i postavljenjem kojega Greg još nema.

Na kraju balade rezultat je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodjelili Birdie, Sickre i Gee):

1. DWIGHT (1, 1, 1)
2. BYNUM (2, 2, 2)
3. GASOL (3, 3, 3)
4. CHANDLER (5, 4, 4)
5. TIMMY (4, 6, 5)
6. BIG AL (6, 5, 8 )
7. HIBBERT (8, 7, 6)
8. COUSINS (10, 8, -)
9. MONROE (9, 10, -)
10. NOAH, BOGUT (7, -, -) (-,-, 7)

Glasove su još dobili Horford (-,-,9), Gortat (-,9,-) i Nene (-,-,10).

5Apr/123

RUNNING WITH THE PACK G56

Posted by Gee_Spot

It's (almost) playoff time bejbe!

Thunder @ Heat

Miami je ušao u utakmicu punom snagom, u ovakvoj situaciji (tri gadna poraza, ozbiljno zaostajanje u lovu na startne playoff pozicije) čak ni ležerni pristup životu Jamesa i Wadea nije mogao proći. Još jedna blijeda partija pod motom "samo playoff je važan" bacila bi dodatnu sjenu na njihov upitan identitet. Samo, za razliku od njih nekoliko dana ranije u Oklahomi, Thunder nije došao na Floridu s pripremljenim albijem.

Durant i društvo odlučili su pokazati zube i poginuti muški. Ne samo da su odoljevali svakoj navali adrenalina i energije s kojom ih je Heat napadao, nego su još usput domaćina dobro i namlatili. I to ne samo dežurni boksač Perkins, već su rukama opasno lamatali i Westbrook i Durant.

Najvažnije od svega, nisu dozvolili da ih se slomi, čak ni usprkos kriminalnoj trećoj četvrtini. Tih užasnih 12 minuta košarke u kojima Thunder nije uspio obraniti ni jedan napad nikako drugačije nego faulom, niti završiti ijednu svoju akciju ikako drugačije osim izgubljenom loptom (posebice isključen je izgledao Durant koji je nonšalantim pasovima hranio presing Miamia) na kraju su uzele danak u jednoj bitci, ali rat je tek počeo.

Miami je zasluženo izborio pobjedu (odigrali momčadski i muški, James bio najbolji čovjek na parketu), ali pritom nisu ostavili dojam momčadi koja ima formulu za zaustavljanje Thundera. Thunder je pak ispunio svoj plan - došli su do završnice u egalu, davši si šansu. A to je ono najvažnije, jer u zadnjih nekoliko minuta odlučuju sitnice. U ovom slučaju to su prije svega bile Brooksova odluka da ostavi na parketu Perkinsa koji je promašio dva slobodna i posebice onaj suludi pokušaj trice Duranta nakon time-outa odmah po izvođenju lopte iako su imali puni napad.

Thunder svoje probleme s IQ-om nije riješio, ali borbenost i moć koju prezentiraju u stanju su nadoknaditi sve minuse. Heat s druge strane ipak igra smirenije, primjerenije stažu Wadea, Jamesa i Bosha. Ironija je, eto, u tome što smo, njihovim okupljanjem u Miamiu, očekivali da će upravo oni biti bully koji će golim brojkama i sirovom snagom nadoknađivati manjak rješenja, a ne da će pored mladosti Oklahome morati posezati za Pitinovom taktikom (i to još u Rileyevoj dvorani).

Naime.

Sredinom '80-ih, Rick Pitino pronašao je idealnu formulu košarke koja slabijoj momčadi daje najveće šanse za doći do pobjede – igrati presing na loptu i pucati gomilu trica. Time je svoj neugledni Providence doveo na Final Four NCAA turnira, postavio standarde sveučilišne košarke (trice je na sveučilišnoj razini tada po prvi put uopće uvedena), a sebe upisao u povijest kao jednog od najvećih inovatora igre.

Miami je sinoć pucao 24 trice i ukrao 13 lopti. Te trice su pucali boljim postotkom šuta nego dvice (42 naspram 37 %), što je dobrim dijelom rezultat dominacije koju su u reketu uspostavili Ibaka i društvo. Bili su nadskakani i opet su slabo vodili računa o lopti (izgubili ih 13). Ukratko, Miami je protiv Thundera, u svojoj dvorani, u utakmici u kojoj je morao istaknuti kandidaturu za naslov, odigrao kao tipična momčad iz donjeg dijela ždrijeba.

Problem je samo u tome što se NBA playoff ne igra turnirski i što u seriji od 7 ovakva taktika presinga i trice ne prolazi. Heat protiv ovakve unutarnje linije ne može igrati onu alibi post igru i spuštati loptu na Wadea i Jamesa, jer na ovoj razini takva uljepšavanja ne prolaze, ono si što jesi. Wade i James također nemaju dominantnu prednost u matchupovima da 1 na 5 nose napad ulazima i slash & kick igrom. Heat je osuđen na tricu, a, na neki način, taj ultimativni rizik im upravo najviše i odgovara zbog sklonosti Jamesa da pruža najbolje partije kad ga sluša ruka.

Noćas je odigrao sjajno u obrani, bio konstantno na liniji slobodnih i bio prvo ime utakmice u svakom segmentu, a sve zbog toga što mu je upadao vanjski šut. To je njegov go-to potez, ono na što se oslanja i na čemu gradi svoju igru, a ujedno i glavni razlog zašto još nikada nije odigrao najbolje partije kada je bilo najvažnije. Graditi put prema naslovu na šuterskom učinku jednog streaky šutera (33% u karijeri), koji je, usput istaknimo i to, najbolju košarku ove sezone igrao dok je izbjegavao pucati trice i spuštao se u post, malo je previše klimav temelj.

Dodaj još Wadea, koji je u ovakvim utakmicama također prisiljen potezati više nego treba (njegov učinak iz vana je tradicionalno ispod 30%) i postaje jasno kako će Spoelstra morati smisliti nešto puno bolje od zamjene Anthonya Turiafom u startnoj petorci (iako je to odličan potez, što manje Joela na parketu to bolje za Miami) kako bi ovu momčad iz autsajdera pretvorio u rasnog nositelja. Zaboravite na karakterne mane i slične psihološke pizdarije kojima se bavimo već godinama, Heat ima ozbiljne košarkaške probleme koji se riješavaju isključivo na parketu.

Grizzlies @ Mavs, Lakers @ Clippers, Spurs @ Celtics

Dallas i Memphis odigrali su pravu playoff šahovsku partiju, zatvorili reket, pokrivali šut za tri i sve sveli na po jedan dobar period igre tijekom kojega je jedan protivnik imao prednost. Dallas je svojih 5 minuta iskoristio. Memphis je imao izuzetnu šutersku seriju sredinom druge kada su se prvi put ozbiljnije odvojili, ali, buđenjem Dirka, Dallas preuzima kontrolu i onda u završnici koristi niz sjajnih obrambenih reakcija i radi prednost koju Grizzliesi više nisu mogli stići.

Fenomenalne obrane na obje strane, solidna organizacija napada, ali Dallas je kad je trebalo zabijao iz tranzicije, dok Memphis nije imao rješenja osim nastaviti šutom s poludistance (par Mayovih trica u završnici stiglo je prekasno). Da stvar bude gora, Hollins je dobrim dijelom zaslužan za poraz jer u ključnim trenutcima utakmice na parketu nije imao dva najraspoloženija napadača - Randolph i Mayo su se prekasno vratili u igru, a Gasol i Gay bez njih su bili nemoćni. Carlisle ih je potpuno uštopao, za što zasluge idu dvojcu Haywood – Mahinmi (odradili najbolju moguću kopije Chandlera, držali Gasola jedan na jedan i još stizali čuvati sredinu) te sjajnom Marionu koji je po potrebi gušio i Gaya i Conleya.

Clippersi i Lakersi odigrali su zabavnu utakmicu, ali od početka do kraja Kobe i kompanija imali su stvari pod kontrolom. Ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu i nisu htjeli riskirati poraz s rotacijama, tako da možemo reći kako smo gledali pravi playoff susret. Ipak, prednost Lakersa u reketu i na boku bila je previše, posebice za standardno mekanu obranu Clippersa. Bynum ih je zatrpao pod košem, Kobe iz vana i tom balansu nije mogao parirati ni odlični Paul. Odnosno, mogao je da je zabio 50 koševa, jer računati na nekakvu obrambenu reakciju od ovog rostera kojim je okružen stvarno je iluzorno. Ovako, Sessions mu je sasvim pristojno parirao i tako izbio Del Negru jedinog jokera na kojega može računati tijekom cijele sezone, a pogotovo protiv Lakersa (da, taj joker se zove Paulova napadačka eksplozija u završnici, ujedno i najveći razlog zašto je čovjek MVP kandidat i neprikosnoveni član ovosezonske prve NBA petorke).

Dok se toplo nadam playoff dvoboju između Dallasa i Memphisa jer se radi o momčadima koje si idealno pašu i koje nam garantiraju neizvjesnu seriju, držim fige da nam raspored ne donese seriju između Clippersa i Lakersa (marketinška vrijednost debelo nadmašuje onu košarkašku). U njoj Clippersi mogu dobiti eventualno dvije utakmice i to samo ako Kobe poblesavi i uzme više lopti od Gasola i Bynuma zajedno, plus uz to Paul uzme stvar u svoje ruke i zabije debelo iznad 30.

Što se Bostona i San Antonia i njihove partije šaha tiče, kako se neće međusobno susresti u playoffu, sve što mogu reći je da se toplo nadam kako se barem jedna od ove dvije jezgre dogodine neće raspasti. U biti, navijam za sljedeći scenarij – ili da Timmy potpiše za Boston i zakrpa tu rupu pod košem ili da KG potpiše za San Antonio i riješi pitanje tog pokretnog visokog koji može branit pick & roll. Time bi si dali puno veću šansu nego što je imaju ove godine, jer, ruku na srce, njihove slabe strane jedva čekaju da ih netko u playoffu dobro eksploatira.

Warriors @ Wolves

Eh, igrala se i nekakva utakmica između Warriorsa i Wolvesa. Prvi testiraju mlade igrače (startali s tri rookiea), drugi su digli ruke od sezone. Warriorsi usput pokušavaju uhvatiti što bolju poziciju u lutriji kako bi izbjegli da im pick ode Jazzu, ali šteta što to nitko nije rekao Davidu Leeu, koji je sam-samcat nosio momčad, stigao minus od 20 razlike i na kraju omogučio šansu mladom Jenkinsu da bude junak.

Lee je zabijao pored Lovea kao da ovaj ne postoji, a Adelman je svog pulena htio sakriti od sramote tako što ga je stavljao na Biedrinsa dok je Leea povjeravao Pekoviću i Tolliveru. Što ovome nimalo nije smetalo, čovjek je non-stop trčao gore-dolje, zabijao iz reketa ili s poludistance, a usput je stigao razigravati s vrha reketa (u završnici su ubili Wolvese cutovima i hand-off dva na dva akcijama) i zaključati reket. Mislim, Lee je ove sezone digao igru u obrani, ali da na početku četvrte zaustavi tri napada pod košem (i Lovea u samoj završnici), e to je već bilo malo previše.

Osim Lee showa, Warriorsi su ponovno imali prilike testirati i dva mlada igrača, Charlesa Jenkinsa i Jeremya Tylera, u kojima traže dugotrajna rješenja za role back-up playa i back-up centra, obzirom da su limiti Natea Robinsona i Andrisa Bierdrinsa dobro poznati (Nate nije play, već strijelac s klupe, a Biedrins nije centar već čovječja ribica).

Jenkins je igrao na malom sveučilištu gdje je, naravno, bio combo bek zadužen za svaku loptu. Da je odličan strijelac pokazuje i na ovoj razini, ali, ono što je najvažnije, pokazuje da zna vrtiti akcije bez da gubi loptu. Nije atleta poput Robinsona, ali igra pod kontrolom i ima muda, a to je kod back-up playa najvažnije. Ukratko, Warriorsi su možda za male pare pronašli svog Erica Maynora.

Tyler je poseban slučaj, momak je otišao u Europu već nakon treće godine srednje, igrao u Maccabiju i Japanu, čekao dvije godine da napuni 19 i prijavio se na draft. Za svoje godine je izuzetno širok (već ima 120 kg) i solidno se gurao s Pekovićem pod košem (ogroman plus), pokazuje mekanu ruku oko koša i izuzetnu pokretljivost za nekog tako mladog i krupnog. Obzirom na godine i činjenicu da se tek počeo razvijati, vrlo lako bi se mogao nametnuti kao idealan prvi visoki s klupe (ili barem back-up Bogutu). Uostalom, nije da pored mumificiranog Biedrinsa u Zaljevu imaju previše izbora.

10Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G41

Posted by Gee_Spot

Nemam baš vremena za detaljniji osvrt, stoga samo nekoliko najvažnijih zapažanja o sjajnoj noćašnjoj utakmici koja će, nažalost, umjesto po skoro pa playoff uzbuđenjima na parketu, ostati upamćena po puno važnijim potencijalnim implikacijama na širu sliku.

- Kevin Love nije bio u sastavu zbog problema s leđima, a problemi s leđima nikada nisu dobar znak (možda se i radi o najobičnijem danu odmora i pretjeranom oprezu, kako se da iščitati iz službenih izjava, ali sam spomen bolnih leđa izazivanje je vraga).

- Ricky Rubio dobio je gadan udarac u koljeno prilikom udvajanja Kobea zbog čega je morao napustiti igru u završnici, ali sudeći po samom sudaru ne bi se trebalo raditi o ničem ozbiljnom. S druge strane, sudeći po tome kako se Rubio previjao nakon kolizije, možda iduće sezone zaigra s drvenom protezom umjesto noge. Rendgen je zakazan negdje tijekom jutra (u našem slučaju negdje tijekom večeri), u najgorem slučaju za njega je sezona gotova, u najboljem vraća se za nekoliko utakmica.

- Novom pobjedom Lakersi su riješili pitanje prednosti u slučaju istog scorea (imaju 3-0 u međusobnim dvobojima), a to nije mala stvar obzirom na gužvu u lovu na mjesto u playoffu.

- Williams i Peković nadoknadili su Loveov učinak u napadu, ali pokazali su se kao bespomoćan par u obrani. Iako je visoki dvojac Lakersa dominirao i u prethodnim susretima, noćas su ostavili dojam da mogu zabiti (ili uhvatiti skok) kada god požele.

- Razlog zašto Lakersi nisu iskoristili ovakvu prednost je efikasna igra u napadu Minnesote koja je nastavila s odličnom šuterskom formom, a još je važnije da su Rubio i Pek pokazali kako mogu funkcinirati kao pick & roll dvojac čak i bez Loveova prisustva.

- Treba istaknuti i novu odličnu rolu Wesa Johnsona koji je opet zabio sve što je trebao i usput odigrao odličnu obranu na Bryantu. Upravo je njegov sjajan energetsko-obrambeni ulazak u utakmicu donio prednost Wolvesima koju Lakersi nisu uspijevali stići sve do poluvremena. Iako sam čovjeka do prije dvije utakmice prezirao kao rijetko koga (a i brojke jasno pokazuju rijetko viđenu beskorisnost), zadnja dva nastupa donijela su partije koje vas tjeraju da se pitate nije li Kahn ipak uspio pronaći svojeg Raju Bella. Wes je pokazao da može, sada samo treba konstantno pružati ovakve partije.

- Drugo poluvrijeme donijelo je izuzetnu i izjednačenu košarku u kojoj je presudila kvaliteta Gasola i Bynuma koji bi izvukli asa iz rukava svaki put kada je trebalo, pa tako i na samom kraju zaustavivši ključni Pekovićev ulaz u reket.

- Iako je na kraju zaključio pobjedu iznuđenim slobodnim bacanjima, Kobe je neprestanim forsiranjem skok-šuta preko ruke itekako pomogao Minnesoti da ostane u igri. Stvarno postaje bizarno (nemam bolje riječi) da čovjek troši više lopti od Bynuma i Gasola zajedno, posebice u večerima poput ove kada dvojcu pod košem ide sjajno i kada su dominirali u reketu. Da je manje odrađivao posao, a više igrao košarku, možda ne bi bilo ni potrebe za gustom završnicom.

1Mar/120

RUNNING WITH THE PACK G36

Posted by Gee_Spot

Iako je drugu večer istrčala na isti parket, Minnesota se noćas nije imala zašto osjećati kao doma. Odigrati dvije dobre utakmice za redom u ovakvom ritmu nije lako ni kada si u formi, a kada ostaneš bez najvažnijeg igrača šanse ti se svode na minimum. Obzirom da su Beasley i Williams ispucali svoje dobre partije za ovaj tjedan (a možda i mjesec) večer prije protiv Clippersa, jasno je kako Loveov izostanak nije imao čime biti nadomješten. I tu ne mislim samo na 25 koševa i 14 skokova koji su noćas falili Wolvesima jer nisu gole brojke ono što pogoni ovu momčad, već prije svega Loveov neustrašivi karakter i nepresušna energija.

Sad, dobra je stvar što se izgleda ne radi o ozbiljnijoj ozljedi rebara nego o najobičnijim simptomima gripe, ali loša je što su Wolvesi bez njega noćas izgledali kao najgora lutrijska momčad. Rubio je nastavio slagati cigle kao da zida kuću trokatnicu (šutira 2-16 nakon all-star pauze), a Peković nije imao prostora za išta više od prosječne partije. Pogotovo u slučaju Peka do izražaja dolazi Loveov izostanak – bez Kevina u reketu duplo teže je dolazio do dobrih pozicija što je rezultiralo nizom nespretnih reakcija i izgubljenih lopti.

Lakersi su pak odradili posao, od prve do zadnje sekunde su vodili i kontrolirali utakmicu koje je trajala tri četvrtine, dok po prvi put nisu probili granicu od 20 razlike. Nakon toga Adelman je bacio ručnik i valjda odmah počeo s razmišljanjem o Sunsima sutra. Kobe zvan Maskirana Mamba zabio je svoju kvotu, Gasol i Bynum poigravali su se u reketu s unutarnjim kombinacijama Minnesote, a čak su i veterani u petorci i klupa djelovali solidno. Fisher i Artest su igrali glavom kad već ne mogu nogama, dok su Blake i posebice uvijek aktivni Barnes odigrali dobre minute u drugoj postavi ne dozvolivši Wolvesima ikakvo približavanje ili promjenu momentuma.

Iako ovakva nekompetitivna utakmica nije pravo mjerilo za donositi zaključke koji se bave širim kontekstom, vidljivo je da velika trojka Lakersa ima kemiju kakvu bi bilo šteta razbiti. Ova momčad ništa ne bi dobila trejdom Bynuma ili Gasola jer sva ta navodna širina koja bi stigla zauzvrat neće ih napraviti boljima. Slično kao i s Orlandom i Howardom, koji su par iz snova (nigdje neće naći trenera koji će ga bolje koristiti od Van Gundya niti partnera koji će ga bolje nadopunjavati od Ryana Andersona), trojka Lakersa se zasigurno neće naći u boljoj situaciji od ove sadašnje.

Problem Lakersa je očajan posao uprave tijekom ljeta, uprave koja niti je shvatila da im u ovakvoj suludoj sezoni ne treba 8 igrača kao inače nego barem 10, niti je pogodila s ijednim imenom kojim je popunila roster. Lakersi na zadnja dva drafta nisu pronašli ni jednog igrača kojem mogu povjeriti desetak minuta, a pomalo je i smiješno da franšiza smještena u Los Angelesu nije mogla privuči neko zvučno veteransko ime ili barem igrača u boljoj formi.

Ali, to je već za neku drugu priču, priču o čudnim odnosima u vlasničkoj strukturi kluba koja će, kako se rok za tradeove približava, postati sve aktualnija.

1May/113

PODCAST – CONFERENCE SEMIS

Posted by ispdcom

Ostalo je osam najboljih, Memphis i Oklahoma stvaraju novi NBA poredak, Sickre i Gee imaju nešto protiv Russella Westbrooka, a tu su još i Dan LeBatard, Phillip Seymour Hoffman, Jackie Moon, Jack Nicholson i Jesus. Mahna mahna!

21Apr/116

MANU FROM HEAVEN

Posted by ispdcom

Redakcija ispodobruca radi u smjenama! Sickre snima Lakerse i drži fige da se raspadnu do Finala, Gee se opija Grizzliesima, zaboravljajući da su jedva ušli u playoff, a Emir secira Duranta i društvo. Mama's god people, but playoffs are even better.

SPURS - GRIZZLIES, G 2

Kad je Manu izašao na parket s onom umjetnom rukom u stilu Terminatora, kada je dvorana poludila nakon njegovo prvog ulaza, svatko normalan očekivao je kako će Spursi ovu stvar imati pod kontrolom od početka do kraja. Mislim, pa taj Memphis je mlada momčad u svom prvom playoff nastupu, nema šanse da izdrže.

Aha. Taj Memphis je tvrđi od kamena, s karakterom veterana iza kojih je stotine playoff bitaka. Ma koliko Spursi hvatali inspiraciju, ma koliko jahali na trenutku, Grizzliesi su uvijek bili na korak do. Od prve do zadnje sekunde prvog poluvremena utakmica je bila u egalu koji je čak doveo do nervoze u redovima Spursa, nervoze koja je rezultirala prelaskom Memphisa u vodstvo.

Početkom treće Manu opet kreće – prvo banana na Zachu, pa ulaz kroz srce obrane i izboreno dodatno, pa namješten zicer Timmyu za zakucavanje, pa ukradena lopta na centru i zakucavanje, opet kroz sredinu. U par jebenih minuta Manu je po prvi puta u seriji naizgled neranjivu momčad učinio naivnom. Spursi su se konačno odvojili na razliku koju su priželjkivali cijelu utakmicu. I znate koliko je to trajalo? Manje nego im je trebalo da je naprave.

Prije nego se vratim na Memphis, moram reći par stvari o Ginobiliu. Čovjek je apsolutni MVP ove momčadi San Antonia, njegova kreativnost, neustrašivost i energija uvijek su igrale ključnu ulogu, ali ove sezone on je doslovno sam na vrhu piramide. MVP. Bez njega, ova momčad nema dovoljno tečnosti u napadu niti energije u obrani. Tako da je u biti poraz u prvoj utakmici puno manje bolan nego što nam se učinio na prvi pogled.

Primjera radi, Wade je neki dan zabio samo 14 koševa, ali svatko tko je gledao susret jasno je mogao vidjeti kako je upravo on najvažniji igrač na terenu. On je taj koji serijom izvanserijskih poteza može u par minuta ekipa odvesti u smjeru pobjede. Manu je potpuno isti igrač. Kada imate nekoga takvoga na parketu, uvijek imate šansu.

E, sada, naravno da se Memphis nije predao. S tim da je ovaj put x-faktor koji ih je održao na životu bio Mike Conley. U prvoj utakmici Mayo je vanjskim šutom momčadi dao dozu energiju u ključnom trenutku, u ovoj je pak Conley ulazima potpuno izneredio obranu Spursa. Dodaj još njegovu igru u obrani i ispada da je tip ubio Parkera u pojam, dominira nad njim u svakom pogledu. Mislim da je vrijeme da se složi nova rang lista playmakera, Conley s ovakvim nastupima definitivno kuca na vrata top 10.

Ovdje moram napraviti malu digresiju. Memphis je neki dan preplatio Randolpha, ovo ljeto će produžiti s Gasolom, a već su potrošili ogroman novac na Conleya i Gaya (digresija u digresiji – zamislite da je trenutno na parketu i Gay, njihov prvi napadač, igrač kojemu lopta ide kada sve drugo u napadu stane, čovjek koji se dokazao kao strijelac u rangu Dirka i Carmela kada treba zabiti koš u završnici). I sve su ovo pametni potezi. Hollins je složio pravu stvar, šteta je pustiti da propadne.

S ovakvom četvorkom imaju riješene temelje, Allen, Young i Arthur su odlični igrači zadatka, te je praktički sve što im treba jedan pouzdani tricaš, bilo na dvojki ili bilo u obliku combo beka koji može dirigirati drugom postavom. Ne bi bilo loše zadržati ni Battiera, jedan teški centar za pod koš koji može napraviti 6 tvrdih faulova također nije na odmet, ali već sada imaju dovoljno da se u iduće četiri godine mogu slobodno koncentrirati na samo jedan cilj – popeti se na vrh Zapada. Da, Grizzliesi su stvarni.

Nego, da se vratim na susret. Spursi konačno u završnici počinju zabijati trice, Hill stavlja dvije, RJ dvije, otvara se reket, a to znači više prostora za Manua i Timmya. Kontrola je donekle uspostavljenja, Hill na kraju zaleđuje stvar slobodnima, ali glupo je misliti da su Spursi išta imali dobiveno na pladnju. Ova momčad Memphisa je mlada, ali se ne predaje nikada, imaju talenta, ali prevladava radnički mentalitet trenera Hollinsa i lidera Allena.

I upravo činjenica da je kraj svih ovih graničnih all-star igrača jedan šljaker i fajter kao Allen vođa i idejni pokretač, najveća je ljepota ove momčadi spremne harati po Zapadu dugo, dugo godina. Originalni su totalno, postavljeni na prave osnove. Kvragu, puno je lakše naći šutera nego poštenog centra, zar ne. Puno je lakše osvježiti napad, nego naći nekoga tko će skakati.

Uglavnom, bit će ovo, kako smo i očekivali, prava bitka. Sve ispod sedam utakmica bit će i iznenađenje i razočaranje.

LAKERS - HORNETS, G 2

Obzirom na nepojavljivanje većine Lakersa u G1, ovdje se očekivao uragan i barem +30 za LA i jedan 30-15 Gasola kao iskupljenje osjetljivim fanovima za kvarenje nedjeljnog ručka. Umjesto uragana gledatelji su dobili rovovsku bitku u kojoj su Hornetsi odlično počeli i ušutkali Staples centar, da bi postepeno Lakersi svaku od četvrtina završavali sebi u korist. Sredinom četvrte su konačno do kraja prelomili Hornetse, iako su ovi do kraja visili na oko 7-10 razlike, ali objektivno nisu mogli nadjačati LA.

Lakersi su došli do prednosti zahvaljujući konstantnom napadanju obruča i spuštanju lopte pod koš te iznenađujće aktivnoj ulozi Fishera
u igri naprijed. Kobe prvih pet minuta nije bio primjetan u napadu, dok je (dosta neuspješno) u obrani čuvao CP3-a i pritom se rotirao s
Fisherom na tom zadatku.

Na početku je LA očekivano forsirao Gasola, ali se ovaj nije snašao tako da je utakmicu izvukao Bynum s 17 poena. Aktivan od starta, Bynum je cijeli susret sijao paniku u obrani Hornetsa. Osim njega, ključnu ulogu odigrala je klupa, pogotovo u napadu vrlo aktivni Brown i Barnes. I naravno Odom, iako je njega nekako blesavo spominjati u kontekstu klupe.

Početak problema Hornetsa se može pripisati ranim faulovima Okafora, a u kasnijoj fazi utakmice napadačkim nespretnostima Belinellija (na
trenutak pomislio da je na nogometu) i Greena (ista stvar, ali njega podrijetlo ne amnestira za razliku od Talijana). Ariza je non-stop napadao obruč te je ovu tekmu za razliku od većeg dijela sezone uspijevao pogoditi koš. Uz Paula definitivno je bio najraspoloženiji Hornet.

U svakom slučaju, ova netipična pobjeda Lakersa s Gasolom i Kobeom u sekundarnim ulogama sigurno veseli Phila i ekipu s klupe. Ono što ih
može brinuti nemoć je Gasola protiv obrane Hornetsa. Da li je riječ o jednostavno lošoj seriji koja će proći ili je nešto drugo vidjet ćemo,
ali Pau je bio primjetno nervozan i frustriran. Ako išta znači, u regularnoj sezoni je uredno krcao New Orleansu, tako da je prije u pitanju njegova glava.

Kobeove ohrabrujuće izjave u medijima prije utakmice su zanimljiv moment u seriji:

"Pau is our guy. He's the next in line in terms of responsibility and the pressure that comes along with that. He'll be ready to go next game."

Baš i nije bio. Ali, piše se 1-1. A sada u Big Easy.

OKLAHOMA - DENVER, G 2

Ova utakmica je trebala završiti nakon prve četvrtine, odnosno polovicom druge kada je Thunder otišao na +26. Denver je izgledao kao razbijena vojska – nije im ulazio nikakav šut, gubili su lopte kako god su znali, a George Karl je izgledao gore gledajući svoje igrače nego lani kada je bio teško bolestan. S druge strane, Oklahomi je sve išlo za rukom – razigrali su se starteri, razigrala se klupa, publika je bila na nogama i strašno nabrijana i sve je vodilo k potpunom razbijanju.

Ali, taj scenarij netko nije rekao Lawsonu, Feltonu, Harringtonu pa i Neneu. Njih četvorica su se odbijala predati, slušali su Karla koji ih je tjerao da se trude i, malo po malo, smanjivali su razliku. U nekoliko navrata krajem druge četvrtine imali su šanse za doći na -10, slično je bilo i u trećoj da bi početkom četvrte to i uspjeli napraviti. Ali, dalje od toga nisu mogli iz tri razloga:

1) JR Smith je debil

2) Danilo Gallinari je debil

3) Kevin Durant je Kevin Durant

Nakon prve utakmice napisali smo kako gledajući Denver cijelo vrijeme očekujete trenutak kada će ući njihov najbolji igrač. E pa, JR Smith je odlučio da je on taj igrač iako ga George Karl uvodi s klupe. Njegova sekvenca u drugoj četvrtini je za anale – pucao je kao da je u najmanju ruku Kobe Bryant s tom razlikom da mu ništa nije ulazilo. Kada ga je Karl napokon izvukao vani, Smith se odmah uputio u svlačionicu, a da nije pokazivao znakove ozljede. Već sam pomislio kako je Karl konačno izgubio svaki atom živaca i poslao Smitha doma da se više ne vraća, ali izgleda da je ovaj samo morao na WC. Ne znam je li mu se pišalo ili sralo, ali kako se više nije vraćao u igru, izgledalo je kao da je on upao u školjku, a Karl povukao vodu.

Talijan je debil jer je kontru dva na jedan uspio sjebati i umjesto da bude 13, Thunder je tada otišao na 17 razlike. Uz to, debil je zato što je kao šuter koji ništa ne zna nego pucati, promašio oba bacanja na kraju treće četvrtine.

A Kevin Durant je Kevin Durant jer je zabio tricu kad god je trebalo, a u zadnjoj četvrtini je napokon počeo zabijati i dvice te smirio Denver.
Oklahoma je bila spremna da izgubi ovu utakmicu bez obzira na +26. Da se Ty Lawson mogao klonirati u 15 centimetara višu 'trojku' pa da u petorci ne igraju ni Gallinari ni Smith ni Wilson Chandler (koji je isto debil, ali malo manji od ove dvojice), Denver bi ovo preokrenuo. Igrači Thundera su izgleda mislili kako je utakmica gotova nakon 18 minuta. Nisu pokazali previše truda, Westbrook i Durant su nakon povratka s klupe na koju su sjeli nakon +20 izgledali kao da bi oni najradije već otišli u Pepsi arenu i samo ih je činjenica da Nuggetsi nisu uspjeli povezati nekoliko dobrih akcija spasila neugodnije završnice.

Bez obzira na 2-0 koje Thunder ima, nisam previše impresioniran njihovom igrom. Prvu su utakmicu dobili radi nevjerojatne igre dvojca Durant-Westbrook, a u drugoj su pokazali mentalitet hrvatskih prvoligaša. Za Denver je možda to dovoljno (iako će u Denveru atmosfera dodatno dignuti ove Nuggetse koji nisu debili pa će Thunderu biti dosta teže), ali ne znam kako s ovakvom igrom misle dalje u play-offu. Od njih se očekuje više od prolaza Nuggetsa.

I da, samo par riječi o dvoboju Nene-Perkins. Opet su imali par koškanja, potpuno je jasno kako se ne vole, ali se drže van dosega tehničkih (nemoguće da tako ostane do kraja serije). Nene je imao problema s ulazima, dosta su ga faulirali računajući da neće pogađati slobodna, zakucao je samo jednom, ali je opet nadigrao Perkinsa, barem što se mene tiče. Brazilac se samo treba nadati kako neće biti lockouta i nekog zajebanog novog kolektivnog ugovora i biti će jedan od glavnih free agenata ovog ljeta. Potpuno je to zaslužio.

16Apr/111

PODCAST – PLAYOFFS EDITION

Posted by ispdcom

U najavi prve runde playoffa Sickre i Gee pokušavaju se ne potući oko Bostona i Miamia. U pozadini sviraju zvona koja obilježavaju respekt prema Bullsima, pljuje se Oklahomu, a završnu riječ ovaj put ima Marc Cuban.

15Apr/1118

WHERE AMAZING HAPPENS 2011

Posted by Gee_Spot

Playoff je pred vratima, startne pozicije su podijeljene i vrijeme je za prognoze. Već godinama (točnije, ovo je četvrti put) svi okupljeni oko ovog bloga pozvani su da ostavljaju svoje vizije razvoja budućnosti Novog Svjetskog Poretka u komentarima, kako bi se uključili u borbu za Zokija, odnosno kako bi ponijeli prestižnu titulu osvajača The Zoran Vakula Awards.

E, sada ovako. Za svoju raju s fantasya se ne brinem, oni će svoje napraviti, ostavit će prognoze i možda osvojiti i jedan mali trofej koji si dodjeljujemo u ligi. Međutim, svi vi ostali, a ima vas više nego što sam mogao vjerovati kada sam prvi put uključio googleov analytics, dajte se uključite i prognozirajte. Ako već ne možete osvojiti ikonicu trofeja, Gee vam obećava poslati barem par DVD-ova s klasičnim NBA tekmama (po dogovoru i po izboru iz njegove kolekcije).

FIRST ROUND

Bulls vs Pacers

Ova serije donosi samo jedno pitanje – mogu li Pacersi dobiti barem jednu pred svojom publikom? Bullsi su bolji za dvije klase u svim aspektima igre, a razlika u talentu je brutalna. Pacersi nemaju obranu, solidna rotacija pod košem u stanju je kontrolirati skok protiv slabijih momčadi, ali protiv ovih manijaka iz Chicaga koji se bacaju za svakom loptom? Mislim, Daren Collison organizira igru protiv ovih dugonja? Ma, kada stvari ovako postavim čini mi se je metla jedina realnost.

4-0 Bulls

Heat vs Sixers

Šteta, stvarno šteta što nećemo imati prilike gledati Heat protiv Knicksa. To bi stvarno bio show, definitivno više zbog svega uokolo parketa, ali ne treba isključiti ni motivaciju kakvu bi Amare i Melo osjetili pored Brona i Wadea. Ah, pa bit će oni motivirani i protiv Bostona, zar ne? Pa ne, u tome i je poanta. Jer, njima glavna motivacija nije otići do kraja i osvojiti naslov, njima je još uvijek važnije dokazati da su veći mužjaci jedni od drugih.

Ovako će Wade i ekipa na Sixerse. Zaboravite na one priče o Sixersima kao čvrstoj ekipi, ovaj protivnik im neće dozvoliti to pokazati. Miami nailazi na probleme kada mu isključiš jednog od trojke, te kada ih ubijaš pod košem. Sixersi niti imaju kime iskoristiti njihovu rupu u reketu, niti mogu isključiti Bosha kao najlakšu žrtvu i najslabiju kariku. Iguodala može malo otežati život Jamesu, ili Wadeu kada Jamesa preuzima Young, ali definitivno ih ne može usporiti. S druge strane, Sixersi se oslanjaju na atleticizam i fizikalije, a kao takvi definitivno su kao naručeni da ih pomete momčad koja upravo od tih aspekata igre i živi.

4-0 Heat

Celtics vs Knicks

U biti, možda ćemo i gledati Heat protiv Knicksa, samo rundu kasnije od očekivanog. Šalim se, ma u kakvoj banani bili Celticsi, dok god ima kap krvi u Rayu, Paulu i Kevinu, neće gubiti od ovakvih momčadi kao što su Knicksi. Ne vjerujem u novi preokret Bostona, nešto slično što su napravili lani kada su nakon očajne završnice poludili u playoffu. Ovaj put čeka ih ipak pretežak put. Ali, Knicksi definitivno nisu prepreka.

4-1 Celtics

Magic vs Hawks

Jedna od smiješnijih priča koja je ove sezone objavljena ona je o Atlantinom protuotrovu za Dwighta Howarda. Čovjek je zove Jason Collins i magistar je za iznuditi faul u napadu, što mu je jedina vrlina na osnovu koje je, ne samo zaradio NBA mirovinu, već i zaigrao čak u dva NBA Finala s Netsima i to u poprilično važnoj ulozi (jebote, pa tip je startao protiv Duncana u Finalu, što je do lanjskog nastupa Jermainea O'Neala u prvom krugu playoffa protiv Bostona vjerojatno bio najgori individualni nastup u jednoj playoff seriji).

O čemu se radi? Hawksi su dobili 3 od 4 utakmice kroz regularnu sezonu, a stručnjaci odmah moraju naći nekakvo objašnjenje. Mislim, čemu prihvatiti sve što se događa kao slučajnost, onda uloge komentatora nemaju smisla, zar ne. Pa je tako objašnjenje da je Collins masom i igrom u obrani u stanju Howarda dovesti u probleme. A stvar je u biti samo u tome što Orlando uopće nije tako dobar, odnosno u tome što Atlanta ima sjajnih igrača na rosteru.

Posebice Ala Horforda koji vjerovatno uživa tih desetak minuta tijekom kojih ne mora igrati centra već se može posvetiti svojoj prirodnoj ulozi visokog krila. Josh Smith, oslobođen okova, može letiti po parketu, a Joe Johnson se može nametnuti protiv Richardsona, što ne može protiv drugih bekova u ovim uvjetno rečeno vrhunskim momčadim.

Samo, Atlanta nema klupu. Nemaju nikakvu prednost kada igraju doma zbog najgore atmosfere u ligi. Naravno da ne mogu zaustaviti Dwighta, a Dwight može zaustaviti njih. Orlando može računati na solidne partije Nelsona, Richardsona, Andersona i Redicka, Atlanta treba vrhunske partije svoja tri najbolja igrača svaku večer. Obzirom da se susreću dvije čvrste obrane, jedna oslonjena na kontrolu ritma, sporu igru i srce Ala Horforda, druga oslonjena na zatvoreni reket najdominantnijeg igrača u ligi, ono što je sigurno je da ćemo gledati ružnu košarku punu konfilkta.

Koja može imati samo dva ishoda – ili će se obje momčadi mučiti zabiti 80, zbog čega će Hawksi dobiti dvije utakmice, ili će trice Orlanda konačno upasti (i da, to što su ih promašivali glavni je razlog poraza u regularnom dijelu sezone) i dati im dodatnu brzinu koju Atlanta više neće moći pratiti. Ja se kladim na ovo drugo.

4-1 Magic

Spurs vs Grizzlies

E, ovdje počinje show. Ako ću gledati talent i igru, Memphis je za mene favorit. Zach je zvijer pod košem za koju Spursi nemaju odgovora, njihova obrana na vanjskim pozicijama ne dozvoljava čak ni dvojcu Parker-Ginobili da se razmaše, imaju dovoljno oružja na klupi da održe korak s Popovom ubojitom drugom postavom, igraju nesebično i požrtvovno. Na strani Spursa je samo jedna stvar, koja se možda pokaže presudnom – iskustvo. Iskustvo playoffa i važnih utakmica.

Grizzliesi su također na kraju tankirali ne bi li izbjegli Lakerse, što se čini mudrim potezom, ali ujedno navlači bijes karme. Što će biti presudno u sedmoj utakmici ili u onom produžetku što će ga izgubiti. Manu, Tony i Timmy nakon naporne sezone možda nisu u životnoj formi, ali ostalo im je dovoljno barem za proći ovaj prvi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka, makar u njega bile ugrađene dvije prijemosnice.

4-3 Spurs

Lakers vs Hornets

Čudesna sezona Hornetsa ovdje završava. Izboriti playoff s ovakvim suigračima i sa sjebanim koljenom dovoljan je dokaz veličine Chrisa Paula. Nažalost, za zid Lakersa pod košem nemaju rješenja. Da idu na Dallas ili Spurse, šanse bi im bile duplo veće jer bi mogli nametnuti svoju kirurški preciznu ogranizaciju napada. Ovako, sve što Paul može kada se zabije u reket je baciti loptu nazad vani – protiv visine Lakersa ne možeš ni pucati niti proigravati suigrača na ziceru. Treba ti vanjski šut, a njega Hornetsi nemaju u dovoljnim količinama. Već vidim kako će Arizine cigle izazivati osmijeh na Artestovom licu. Plus, Kobe jedva čeka ubiti nekoga zbog ovih 100 000 dolara što su mi ih maznuli. Samo da ne ubije svoju momčad, je li.

4-0 Lakers

Mavs vs Blazers

Još jedna drama. Kako sam cijelu sezonu uživao u igri Dallasa i uporno ih isticao kao sjajnu momčad, vrlo lako mogu upasti u zamku da im dam prednost u ovom dvoboju. Ali, činjenica je da su Mavsi drugi dio sezone pročitana knjiga. Od trenutka kada je Kidd ubacio u nižu brzinu i kada su protivnici počeli ozbiljnije shvaćati Chandlera, sve se opet vratilo na onu staru priču – daj loptu Dirku ili Terryu i nadaj se da će oni već nekako zabiti.

To je premalo za ove Blazerse koji su dolaskom Geralda Wallacea dobili dodatno oružje koje je u isto vrijeme olakšalo život Aldridgeu. Dodaj gomilu solidnih igrača oko njih, Cambya koji je doktorirao upravo u ovom ulozi koju igra Chandler i jasno je kako su Blazersi u ovom susretu u biti favoriti.

Dirk i Terry jednostavno ne mogu sami, a ne pomaže im ni činjenica što Portland zasigurno neće izgubiti ni jednu doma pred svojom ludom publikom. Aldridge i Wallace su fajteri koje će Rose Garden nositi, a u ovakvom odnosu snaga Blazersi moraju dobiti jednu na strani. Uostalom, Dallas doma ne briljira, uglavnom zbog pritiska kojega osjećaju. Čim nešto moraju, ovi Mavsi obično popuste pod pritiskom. I ma kako sjajno bili vođeni od Ricka Carlislea, nisu ni Blazersi ništa lošiji pod palicom lukavog McMillana.

4-2 Blazers

Thunder vs Nuggets

Na prvi pogled neizvjestan dvoboj dvije run and gun bande u kojem će možda domaći teren biti presudan. Krivo. Denver protivnike guši rotacijom i nadmorskom visinom, ali ovaj protivnik je mlad i rastrčan te mu takve stvari ne predstavljaju probleme. Poredajte igrače Denvera po talentu pored onih Oklahome i dobit ćete sljedeći podatak – Thunder u ovoj seriji ima tri najbolja igrača (možda čak i četiri). A znamo što se događa kada netko ima tri najbolja pojedinca u seriji. Sve što Denver može zabiti, mogu Durant i Westbrook. Sami.

Čini se kako Denver ima šanse zbog toga što ni Oklahoma ne igra obranu, ali Oklahoma pod košem ima dva razbijača koja ne prezaju ni pred kim. Jedini fajter Denvera je nepokretni Martin, dok je Nene previše sklon paziti na frizuru. Uostalom, Perkins mu je poslao jasnu poruku u ova zadnje dvije međusobne utakmice u finišu regularne sezone – ne ulazi pod koš jer ćeš dobiti batine.

4-1 Thunder

SECOND ROUND

Bulls vs Magic

I tu čarolija staje. I to ne ova Bullsa. Dwight je nezgodan protivnik, takav dominantan centar u stanju je raniti čak i ovu sjajnu obranu jer će joj oduzeti dio pokretljivosti. Znamo kako to ide – udvajaš njega, netko drugi ostane slobodan, upadne poneka trica viška i imaš seriju. Samo, Thibodeau je prepametan za prepustiti išta slučaju. Kako ova momčad Orlanda nema dovoljno talenta da ih rani osim na ovaj način, logično je očekivati da će pustiti da Howarda da radi što stigne i usput zaustaviti ostale. Bez trice, Orlando ne može zabiti dovoljno, a Rose i društvo s druge strane neće naići na takve prepreke.

4-1 Bulls

Heat vs Celtics

Kako je lako zaboraviti da je i lani u ovo vrijeme Boston bio na koljenima. Nitko im nije davao šansu protiv Cavsa, kamoli vjerovao da će doći do Finala nakon onako očajne završnice sezone. Svi znamo što se dogodilo. Ok, ove sezone situacija je nešto drugačija, slabija je ovo momčad Bostona, slabija i godinu starija. Ali, nikada ne smijete zanemariti to što Celticsi jednostavno znaju kako se pobjeđuje.

Međutim, usprkos tome ja u ovom dvoboju biram Heat. Nema tu nikakve čarobne formule, svaki put koji odabereš može biti pogrešan – osloniti se na prošle uspjehe Bostona ili na ove sadašnje patnje jednako je kontraproduktivno. Playoff je svijet za sebe, tko zna kakav šok može opet pokrenuti Celticse. Ali, sve mi se čini da ovaj put neće biti snage za preokret.

Prvo, Miami je najslabiji pod košem, a ova osvježena ekipa Bostona više nema mogućnosti to iskoristiti. Bez Perka, samo sa Shaqom, nemaju dovoljno mišića. Big Baby, gurnut iz uloge sjajnog strijelca s klupe i podizača energije u, praktički, rolu člana petorke koji se mora itekako boriti pod košem, nije toliko učinkovit. Znači, izgubili su dobar dio klupe, a ništa nisu dobili u petorci.

Drugo, Miami s Bibbyem više nije onako opasan u obrani, ali Boston to ne može iskoristiti. Rondo očito nije u stanju staviti momčad na ramena i riješiti stvar. Činjenica da uvijek igra jednako, bez obzira na to tko se nalazi s druge strane, govori o njegovom igračkim limitima. Ako nisi u stanju ubiti Fishera ili Bibbya, nisi lider. A to znači da sve opet ovisi o formi velike trojke. Koju s druge strane čekaju mlađi i fizički nadmoćniji igrači.

Na stranu sve priče oko gubitka kemije, razočaranja i sličnih, neopipljivih motiva. Ono osnovno, moć i talent, pojedinačno je na strani Heata. Jedina prednost Bostona je momčadski duh i zajedničko funkcioniranje, ali bez vrhunskih partija svih uključenih, posebice Ronda, teško je očekivati da mogu dobiti seriju protiv ovako potentne momčadi. Ma kako Miami ponekad djelovao raštimano, tanko i zbunjeno u završnicama, ne možeš im osporiti da imaju dva apsolutna manijaka na parketu koja mogu okrenuti svaku utakmicu. Nikada ne treba podcijeniti srce prvaka, ali ponekad je tijelo prevaga.

4-1 Heat

Spurs vs Thunder

Možda su Durant i Westbrook dva najmoćnija pojedinca u ovoj seriji, možda Ibaka i Perkins imaju više mišića od ikoga pod košem Spursa, ali ovo je dvoboj između momčadi koja je igranje košarke dovela do savršenstva protiv momčadi koja igra jedan sasvim drugi sport. Nema šanse da Thunder uspije braniti akcije Spursa, a Pop će naći nekoliko shema kojima će izluditi mladost, ludost i nesposobnost ekipe iz Oklahome.

4-2 Spurs

Lakers vs Blazers

Lakersi teško pobjeđuju u Rose Gardenu, ali još teže gube dome od Blazersa. Ako Bynum ovdje još bude u komadu, njihova moć pod košem bit će dovoljna. Također, Blazersi nisu u stanju iskoristiti slabosti Lakersa na perimetru niti nadigrati njihovu klupu. Svi McMillanovi trikovi ipak nisu dovoljni da se preskoči ovako bahato talentirana skupina igrača.

4-3 Lakers

CONFERENCE FINALS

Bulls vs Heat

Ako Boston ne može, Bullsi i mogu i znaju kako iskoristiti mane Miamia. I ne samo što će Bibby, Bosh i koji god leš bude imao minute na petici biti pregaženi, dužina Noaha, Gibsona, Denga i Brewera pošteno će izmoriti Wadea i Jamesa. A da ne govorim o Roseu. Zar će Wade trčati 40 minuta za njim? Čovjek je all-star, ali nije Superman.

4-2 Bulls

Spurs vs Lakers

Škola košarke ne može protiv imperija. Ove dvije momčadi se tako dobro poznaju da nikakvih velikih iznenađenja tu neće biti. Spursi su to što jesu, momčad koja cijele sezone igra iznad mogućnosti na račun poštovanja određenih pravila koja ih dovode u najbolju moguću situaciju. Lakersi su totalna suprotnost, momčad koja je dobar dio sezone podbacila. Ali, toliko su krcati da će to na kraju sve skupa izgledati nebitno. Dalje ide bolji.

4-2 Lakers

FINALS

Bulls vs Lakers

Rondo u lanjskom Finalu nije uspio nadigrati Fishera, ali zato će Rose zgaziti veterana. Nažalost po Bullse, neće ga imati tko pratiti. Obrana Bullsa neće popustiti, ali Lakersi su preraznovrsni i preduboki da ne bi zabili 90. To bi moglo biti dovoljno jer protiv ovih mrcina Bullsi neće previše zabiti pod košem, a znamo kako stoje s vanjskim šutom. Korver je x-faktor cijelog njihovog playoffa, njegova rola bit će važna do ovog trenutka, ali protiv Lakersa? Sumnjam da će on, Brewer i Bogans spriječiti Kobea da se izjednači s Jordanom po broju naslova. I iako je moj kandidat za MVP-a Gasol, teško da će nakon svega išta biti važnije od brojki 6 i 12. Kobeov šesti naslov i Philov dvanaesti prsten. Krajevi ciklusa. Dovoljan motiv da se ode do kraja čak i bez pomoći ovakve skupine suigrača. Ali, s njima će to biti definitivno lakše.

4-3 LAKERS

Vidimo se u subotu. Uživajte u najboljem dijelu godine.

17Oct/101

LAKERS

Posted by Gee_Spot

"We're hungry. I know I am, as much as anybody else is. And you know Kobe is. Kobe's after something, I don't even know what it is. I think he's after stardom on Pluto or something ... Pluto's not even a planet no more, which I'm very disturbed about. I grew up when Pluto was a planet. Now, I'm 25, I turn around and Pluto's no longer a planet. I'm going to elbow that guy in the nose. I love Pluto. Everybody loves Pluto. There's a dog named Pluto in the cartoons. I don't know how we got on that subject. We've got to see if we can get Pluto back."
- Ron Artest

SCORE: 60-22
PRVIH 5: Blake, Bryant, Artest, Gasol, Bynum
5 ZA KRAJ: Fisher, Bryant, Artest, Odom, Gasol
MVP: Phil Jackson
LVP: kilometraža

Prvo pitanje na kojega treba odgovoriti je gdje će Zen Master s još jednim prstenom? Na prstu svake ruke je po jedan, jedanaesti je ponosno nataknut na bimba. Ali, gdje sa sljedećim? Dobar dio sezone potrošit ćemo u traženju odgovora na ovo pitanje.

Jer u Lakersima je ostalo još dovoljno goriva za posljednji juriš, usprkos tome što je Kobe Bryant već dobrano ušao u onu fazu gdje nagging injuries postaju pravilo, a ne iznimka. Čovjeka treba čuvati kroz sezonu da bi na kraju mogao eksplodirati, kao što se uostalom dogodilo i lani, kada je u playoffu u jednom periodu igrao košarku karijere.

Srećom, ostali su više nego sposobni nositi veći dio tereta. Pau Gasol je najbolja druga opcija u ligi, a nakon što je nosio ekipu u Finalu protiv Bostona pokazao je da je postao i pravi muškarac. Momčad je krcata igračima koji znaju svoju rolu u momčadi, a Phil vrlo dobro zna održati duh zdravim i koncentriranim tijekom cijele duge i dosadne sezone.

Jedini problem je vječno ozljeđeni Andrew Bynum. Lakersi mogu i bez njega napraviti posao, ali s pravom peticom pod košem stvari su puno lakše. Uspiju li ga nekako održati na životu i bude li spreman za rolu od 20 do 30 minuta u playoffu, nikakav Miami Heat, usprkos svim indexima i twitovima, neće imati odgovor na igru njihove unutrašnje linije.

Derek Fisher će valjda i s 55 godina biti u stanju zabiti koš odluke, a život će mu ove sezone olakšati Steve Blake, vrijedni play koji će jesti minute i šutom iz vana služiti njegovom veličanstvu trokutu. S playom koji može zabiti tricu i centrom koji zna odigrati leđima (a Lakersi imaju taj luksuz da im se na rosteru nalaze ni manje ni više nego dva takva – Bynum i Gasol), sve što tri preostala igrača trebaju raditi je kretati se i dodavati u sistemu koji je zaslužan za 11 od posljednjih 20 NBA titula.

Naravno, nije na odmet ni kada si u stanju odigrati fantastičnu obranu. Kobe je lani imao briljantnih perioda u ovom dijelu igre, ali prisustvo Rona Artesta (koji se izgleda pomlađuje) i po novome Matta Barnesa, Lakerse stavlja u rang momčadi s kojima bi najradije izbjegli susret. Ne samo što su velike šanse da će vas razbiti u igri, već bi vrlo lako mogli završiti slomljenih živaca nakon što vas Ron ili Matt provuku kroz svoje prgave i prljave mentalne igrice (umjesto da trpi Artesta 30 minuta, Duranta sada čeka 48 minuta pakla protiv ove dvojice).

Kobea će odmarati Shannon Brown, koji je izrastao u kompletnog napadača i time sveo potrebe za Sašom Vujačićem na minimum. Luke Walton će, što zbog očajnih leđa, što zbog dolasak Barnesa, ostati bez svoje uloge krilnog playmakera, a i all-round rookie Devin Ebanks bi ga svojom energijom mogao izbaciti iz rotacije.

Dobri stari Lamar Odom još jednom će odigrati ulogu ljepila, bilo da treba uskakati s klupe pod obje centarske pozicije, startati kao šljaker umjesto ozljeđenog Bynuma, odigrati ulogu playa s posta umjesto Waltona, prenijeti loptu, a možda i odigrati malo 1 na 1. Još jedan luksuz momčadi koja je navikla na skupocjenosti.

Kvragu, čak su i jednog beskorisnog DJ Mbengu zamijenili veteranom Theom Ratliffom, kako bi i treći centar mogao doprinijeti igri ponekim skokom i blokadom, a ne samo puštanjem loše plesne glazbe.

Ukratko, Lakersi kreću po treći prsten za redom ove generacije, po prvi put u ulozi miljenika javnosti - pojavom Osovine Zla u Miamiu ostali su bez titule dežurnih negativaca. Zen master kreće završiti još jedan, četvrti, ciklus od 3 naslova za redom. Kobe kreće izjednačiti broj naslova s Jordanom. Artest je odavno (s)krenuo. Fish kreće zabiti još poneki šut odluke kako bi izvukao Horrya iz mirovine. Mislim, ima tu puno toga. Ali, nekako mi se i dalje čini da je pitanje gdje će Phil s dvanaestim prstenom najzanimljivije.

16Jun/100

no-cast (no)G6

Posted by Gee_Spot

Bit će ovo kratak osvrt jer ionako se nema što reći, barem ne o G6. Bila je to čista rasturačina. Lakersi su bili bolja ekipa od prve do zadnje sekunde i razbili su Boston na način kakav još nismo gledali u ovom Finalu. A nije da nismo vidjeli svega. Sad, reći da smo očekivali svašta i da nas ništa ne smije iznenaditi, u ovoj prilici bilo bi krivo - nitko nije mogao očekivati da će Boston djelovati nemoćno i staro kao npr. zadnja linija Australije protiv Njemačke navale. A onda opet, još bi gluplje bilo pokušati izvući neke zaključke iz svega ovoga jer, kao što smo do sada imali prilike naučiti, taman kad pomislimo da nešto znamo, pokaže se da znamo kitu.

Uglavnom, ako ništa drugo, znamo da u sedmoj više nema isprika. Ni jedna momčad nema prednost, nema ništa ćime bi ublažila pad. Jedna utakmica, jedan pobjednik, jedan prvak. Gladnija momčad, agresivnija momčad, osvojit će trofej. I to je sve. Ma koliko ovi Lakersi kad igraju najbolju igru djeluju moćno, još ih nikad nismo vidjeli da igraju protiv najmoćnijeg izdanja Bostona. Ili jesmo, samo tko će ga znati. Kvragu, ovo kao da nije Finale već vremeplov - te je Boston tren u 2008. pa su onda Lakersi u 2008. pa se opet vrate u 2010. Where amazing happens je opet potvrdio da nije tek slogan već - istina.

Mislim da se ništa bolje nije moglo dogoditi pravim fanovima košarke od suočenja s vanzemaljskom snagom karaktera i nevjerojatnim pritiscima koje ovi igrači podnose. Dok se ove pičkice na SP-u žale zbog lopte, vuvuzela, suigrača, hladnoće, tlaka, smoga i čega sve ne, NBA fajteri samo šute i rade. Nakon stotina utakmica, sada u seriji o kojoj im ovisi psihički mir, od nekuda moraju izvući snagu i kvalitetu a da nitko ne zna do koje krajnosti moraju iće jer protivnik je u svemu spreman odgovoriti. Strašno. Ultimativni strojevi, najbolji sportaši na svijetu u najboljem sportu. Ako to netko ne kuži, onda je, oprostite mi na otvorenosti - idiot.

Ozljeda Perkinsa, barem se to meni čini, najbolje je što se moglo dogoditi seriji. Lakersi imaju svoga šepavoga centra, Celticsi sada imaju svoga. Lakersi su izgubili dio moći bez Bynuma, red je da sada i Boston izgubi dio svoje. Jer ništa mi gore ne bi bilo nego da sutra nad eventualnom pobjedom Bostona stoji ta mrlja, da su je ostvarili na račun Bynumova izostanka.

A ni jedan ni drugi igrač nisu toliko važni (ako bi se već morao odlučiti, rekao bih da je Bynum malo važniji svojoj momčadi jer je, kad je u formi, puno opasniji po koš od Perka) da bi se od njihovih stanja radila drama. Kao što smo rekli, više nema isprika. U sedmoj pobjeđuje bolji i to je to. Potpuno nova utakmica, potpuno odvojena od serije. Zaboravite na ritam, na ikakva predviđanja. Sve što treba je dignuti dupe i pogledati to u izravnom prijenosu. Kao ni za njih, ni za vas nema isprike ako to propustite.

Sinoć je, pak, onaj tko je ostao spavati postupio vrlo lukavo. Iako nakon ovih utakmica koje počinju u 3 sata ni ne idem nazad u krevet, jer završavaju u 6 kada se ionako otprilike dižem, sinoć sam šmugnuo nazad u krpe čim je Boston početkom drugog poluvremena nastavio fulavati zicere - iako je agresivnost Lakersa vidljivo padala, umjesto da odgovore, Celticsi su se već bili predali. Pa što bih ja to gledao kad se ni njima nije igralo?

Uglavnom, nezgodna je to situacija za svaku momčad. Da li potrošiti energiju (koju ionako nemaš) ne bi li pokušao stići zaostatak stvoren u toj jednoj nesretnoj četvrtini (drugoj, u kojoj su ubacili 11 koševa) ili se pomiriti s porazom i sačuvati noge za sljedeći dvoboj? Boston je očito, svjesno ili nesvjeno, izabrao ovo drugo, samo sad ostaje pitanje psihe i povratka nazad nakon takvoga poraza. Jer, da su se odlučili na borbu, možda bi imali isti onaj poticaj kakav su sebi stvorili Lakersi kada su u prethodnoj utakmici iz slične izgubljene utakmice na kraju došli u poziciju da možda i pobijede. Uglavnom, nisu uspijeli, ali su uhvatili nekakav momentum, emociju, adrenalinsku inekciju za sljedeći put. Boston ima samo saznanje da su zgaženi.

Da neće ići dobro dalo se naslutiti već na početku, osobno nikada nisam čuo glasniju publiku od sinoćnje u Staplesu. Sve je gorilo, kao da se igra u Oklahomi i kao da svi imaju po dvije vuvuzele u dupetu. A kad je krenulo klasično mučenje Bostona u napadu, vrlo brzo je sve postalo jasno. Lakersi će uvijek lakše zabiti, a to Boston mora nekako anulirati obranom, skokom i pametnijim napadima.

Samo što sinoć ničega toga nije bilo. Obrana Lakersa bila je jednostavno fantastična, od kretanja do kontrole skoka. Od onoga što treniraš do onoga što te nitko ne može naučiti, a to je pristup. Za suprostaviti se fantastičnoj momčadi treba ti isto takvo izdanje, prosjek ne vodi nigdje. I dok se Boston još nekako držao, stigla je ozljeda Perkinsa nakon koje je momčad jednostavno već počela razmišljati o sedmoj. Ono, umjesto da sa par trica Raya Allena ili Piercea (kojega je sinoć Artest potpuno nadigrao) dobiju nekakav pozitivan podražaj, dobili su naj-negativniji mogući.

Boston nije nemoćan bez Perkinsa, ali mislim da će svatko radije uvijek izabrati 20 minuta onih njegovih širokih ramena i drvenih ruku od Sheedovih isforsiranih trica i natezanja sa sudcima. Takva gluma dobro dođe na desetak minuta, ne više. Mislim, Perk je pokazao da se može kontrolirati i izbjeći tehničku, a za Sheeda znamo da ne može. Eto mu sada šansa da dokaže da nije samo lajavac već da ga se isplatilo trpiti cijelu sezonu.

Uglavnom, obzirom da je Boston govorom tijela jasno dao do znanja da je tekma gotova već nakon 18 minuta, zanimalo me samo hoće li Doc uspijeti izvući jednu sjajnu četvrtinu iz svoje momčadi, čisto da pokaže da mogu. Kako je ikakva reakcija u nastavku izostala, to se samo pitam da li je to bio dio dogovora ili čiste nemoći kraj ovakvih Lakersa. Jer, ne samo da su ih ubili gledajući brojke, već su to napravili u svim dvobojima - čak su Farmar i Brown potpuno zasjenili Ronda svojim zakucavanjima. O ostalim dvobojima ne treba trošiti riječi.

A kad sam već spomenuo brojke, mislim da je dosta zapisati kako je taj 31 koš za poluvrijeme - sramota. Ajde, zaostajati 20 na poluvremenu i nije tako strašno, ljudi su se vraćali i nakon gorih iskustava. Ali imati -17 u skoku nakon 24 minute, e to sve govori. Uostalom, kakva sprdačina je postala utakmica, najbolje govore tweetovi novinara koji su pratili tekmu - u svima su glavne zvijezde bili likovi poput Farmara, Browna, Powella i Mbenge.

Ako ništa drugo, Doc ovaj put bar neće imati problema s motivacijom. Boston je najbolji kada se treba dignuti s dna. To je priča ove njihove sezone. I kad bolje razmisliš, jedino je pravo da je tako i završe. U svom zadnjem povratku prema vrhu, pa ma kako on završio.

p.s.

Eh, da, skoro sam zaboravio - znate kako je Demokratska Narodna Republika Koreja završila na SP-u? Pa zato što ju nije trenirao Slaven Bilić, naravno.

14Jun/102

mailcast G5

Posted by Gee_Spot

Nakon gomile lošeg nogometa, utakmica NBA Finala je sve što treba čovjeku da se opet osjeti posebnim zbog toga što voli sport.

Gee:

Prvo moram reći da mi je žao ako će ozljeda odlučiti ovo Finale. A izgleda da bi mogla – bez Bynuma Lakersi nisu ista momčad, što se još jednom potvrdilo i sinoć. Krenuo je u utakmicu solidno, bilo mi je drago da je atkivan i da se mogu koncentrirati na druge dvoboje, ali kako je vrijeme prolazilo pokazalo se da cijeđenje koljena baš i nije donijelo rezultate.

Sickre:

Da, Bynum je sada tek ispomoć na terenu, netko tko smeta visinom i snagom, ali bez konkretnog učinka – sinoć za 32 minute jedan jedini skok, i to u napadu. Bez njega ogroman je teret na Odomu i Gasolu koji noćas nisu pokazali ništa, najveći su dužnici pred sljedeću utakmicu.

Gee:

S tim jednim skokom Bynum je umalo srušio Scalabrineov rekord. Uglavnom, ako će i dalje biti ovakav onda se po meni šesta ne treba ni igrati, Boston je dosegao vrhunac forme, koliko je to moguće u ovom trenutku. S njim su Lakersi bolji na petici i na četvorki, a imaju i klupu. Bez njega, Gasol ide na peticu i tu jedva da imaju prednost (samo zato što Perkins ima drvene ruke), Odom na četvorki je u egalu s KG-om (nema tu meku ruku kojom može izvući Garnetta na brisani prostor) a klupa im više ne postoji. Ma praktički su bez njega ista ona momčad koja je izgubila Finale 2008.

A, ironično, i Boston je proigrao tek kad su odustali od igre u kojoj se svi hrane od Ronda i kada su se vratili, također za tu 2008. tipičnoj, igri preko Piercea. Uglavnom, Boston ovo riješava već u sljedećoj jer razina na kojoj su trenutno neuhvatljiva je Lakersima s ovakvim Bynumom. A čak i s njim ne bi im bilo lako jer Pierce je konačno u svoju korist okrenuo dvoboj protiv Artesta. Dok je Artest držao Piercea pod kontrolom, Lakersi su definitivno bili favoriti.

Sickre:

Ne slažem se da je išta riješeno, ostajem pri tome da nas čeka sedma. Prvo, kolike su šanse da Lakersi izgube treću za redom? Drugo, obzirom da su se suigrači nagledali Kobeova lica u zadnjim minutama, da su osjetili onaj prezirni pogled, mislim da im neće trebati nikakvi motivacijski govori. Znaju da su mu dužni i sad će, baš kao što su to radili Jordanovi suigrači, dati sve od sebe u sljedećoj utakmici da ne izazovu Kobeov bijes. A Kobe je noćas bio čudesan, stvarno je na trenutke izgledao kao najbolja kopija MJ-a. Kopija, naravno, jer original bi možda i dobio utakmicu.

I da, zanima me dopire li ikakva vibracija s ovoga Finala do LeBrona Jamesa. Gleda li on ovo na način na koji to radi Wade (ili Prokhorov u društvu sa svojim novim trenerom Johnsonom)? Wade je gledajući Kobea zasigurno osjetio glad prema novom nastupu u Finalu (onaj njegov ''Damn'' sebi u bradu nakon što je Kobe zabio 19 koševa za redom u trećoj sve govori), Prokhorov dobio dodatni motiv da napravi sve kako bi jednoga dana tu gledao svoje Netse. A LBJ? Da li je shvatio koliko je trenutno niže u odnosu na Kobea? Da li ga je uopće briga?

Gee:

Ma svaka čast Kobeu, ali ključ je upravo bilo to što su nakon prvog poluvremena u kojem ih je Boston nadigrao, Lakersi krenuli u nastavak ne kao Lakersi nego kao Kobe show. Pazi, usprkos lošoj igri zaostajali su samo 6 poena. I pitanje je koliko su stvarno loše igrali, a koliko je obrana Bostona bila briljantna. Jer, u prvom poluvremenu Lakersi nisu zabili puno, ali su igrali zrelo i u napadu i u obrani. U biti, igrali su kao slabija verzija Bostona. A onda su u nastavku svi gledali Kobea kako trpa, i svaku mu čast, zabiti 19 poena na onaj način – definitivno je za pamćenje.

Ali, treba zapamtiti kako je osim napada stala i obrana Lakersa (ne impliciram da su suigrači popustili igrati obranu svjesno, ali nije lako 8 minuta ne pipnuti loptu i trčati gore-dolje), te im je Boston ubacio čak 28 koševa, doslovno se šetajući kroz reket, nešto kao Lakersi u G1. I tih 28 poena pali su kao rezultat fantastične igre u kojoj se svi dodaju, baš anti-Kobe košarka. Sudar svjetova. To je bio drugi ključ pobjede, uz naravno Bynumov mizerni učinak.

Sickre:

To da su Celticsi dobili kao momčad neosporno je, odigrali su (do završnice) najbolju utakmicu do sada - pametno u napadu, čvrstu u obrani, s Pierceom kao centrom svega. Posebice mi je ostala u sjećanju ona football akcija na kraju, kada KG dodaje Pierceu loptu praktički u aut, a ovaj je u padu baca prema Rondu za polaganje u skoro pa mrtvom kutu pod tablom. To je igra Bostona u ovom playoffu, borba do zadnje lopte, do zadnje kapi znoja. Apsolutna vjera u suigrače. Samo zbog te akcije opet vjerujem u njih, vjerujem u to da su opet momčad dostojna naslova. Uspijeli su preokrenuti negativni momentum nastao u G3 gdje su bili nadigrani baš zato što nisu odigrali kao momčad, svi su čekali da netko povuće umjesto da to naprave zajedno. Uglavnom, čak ni ja, kao fan, više nisam mislio da mogu. Sada opet vjerujem. Svaka čast na svemu odigranom do sada.

Gee:

Još dva momenta su mi se urezala u pamćenje. Prvo, kada je još u prvom poluvremenu Artest složio Garnetta na pod i kada je Rondo uskočio i odgurnuo Artesta. Mislim, time je mali još jednom pokazao da je neustrašiv, ali i da je pravi lider. Drugo, kako su pri kraju gotovo u svakom time-outu Pierce i Rondo komunicirali odvojeni od drugih, kao da su na nekoj drugoj valnoj dužini. Fascinira me ta snaga njihova karaktera, sjetimo se samo Piercea u seriji protiv Orlanda kada je priznao da je ovo Rondova momčad i da su oni njegova pratnja. I sada, kada se pokazalo da su Lakersi našli rješenje za takvu igru, još fascinantnije je to kako se Rondo bez problema vratio u svoju sporednu rolu, prepustivši Pierceu da u zadnje dvije utakmice bude pokretač svega.

Sickre:

Nije u redu zanemariti ni učinak ostalih. KG je opet bio prvoklasan, treću utakmicu za redom. Pod košem je ubio Gasola, ma uopće visoki Bostona nikome nisu dozvolili laki koš. Allen je odigrao fantastičnu utakmicu na Kobeu, usprkos onoj seriji u trećoj četvrtini Kobe se nije naigrao u preostale tri. Da ne spominjem onu blokadu koju je zalijepio Gasolu. I još je uspio otrpiti Fishera dobar dio večeri na sebi. Ako je išta bilo problematično, to su Rondove izgubljene lopte na kraju koje su dovele do nepotrebne guste završnice, već klasično Boston nije u stanju mirno utakmicu privesti kraju.

Gee:

Da, to kako su na kraju dozvolili Lakersima da se približe na dohvatljivu razliku moglo bi ih skupu koštati. Mislim, da su ono sinoć izgubili, psihički se ne bi mogli vratiti, bez obzira kako jak bili u glavi takvi propusti se ne mogu zaboraviti preko noći. Međutim, i ovako su si napravili ogromnu štetu. Naime, do tih zadnjih 3-4 minute Lakersi su izgledali kao razbijena vojska, čak sam se osjećao toliko slobodnim na twitter staviti poruku da Lakersi, bez obzira na to što ima 8 minuta do kraja i što se serija seli u Los Angeles, nemaju odgovor, da je gotovo. Da više nije stvar u tome tko je ozljeđen a tko zdrav, nego da Boston ima kontrolu nad serijom jer je uspio nametnuti svoju volju. Kobe jedini ne popušta, ali svi ostali djeluju kao da je 2008.

I onda, umjesto da iskoriste nemoć Lakersa, što rade Celticsi? Napuštaju svoju igru i

- Allen forsira šut za tri u prvim sekundama napada
- Pierceu kreće sa sredine terena, 20 sekundi pimpla, ne stiže nigdje, i onda baca loptu Garnettu koji mora potegnuti šut na koji nije uopće bio spreman
- Perkins promašuje oba slobodna
- Allen opet nepotrebno poteže tricu
- Sheed forsira šut za tri i promašuje (zašto Sheed uopće igra a kamoli puca u takvim trenutcima?)

Mislim, naravno da treba naglasiti kako su nakon svakog od tih promašaja Celticsi hvatali loptu u napadu, izvukli su se na račun srca. Onaj Rondov skok u napadu i tip-in vršcima prstiju kraj svih tih dvometraša poseban je trenutak. Ali, gdje je glava? Što se dogodi takvoj veteranskoj momčadi da odjednom zaboravi na racionalnost i postane run and gun banda? Da li je moguće da su samo Rondovi nedostatci i brzopletost krivi? Zašto Ray Allen mora potezati tricu? Zašto Pierce, nakon što je cijelu utakmicu odigrao fantastično, na kraju mora podleći tom kompleksu heroja? Zašto Doc ne poduzme nešto, nacrta neku jebenu akciju? Ili, ako je on već tu samo zbog motiviranja, a to radi fantastično, zašto ne zaposli pomoćnika koji će raditi na napadu?

Imali su Lakerse totalno na konopcima, a dali su im da se vrate u igru. Phil Jackson je čak na time-outu rekao da Boston ne zna sačuvati prednost, čime je udario temelj pripremama za sljedeću tekmu. Bolji smo od njih, nema toga što Boston ne može izgubiti. Ako mogu izgubiti onakvu prednost, zašto ne bi dvije utakmice za redom?

Sickre:

Da, ali ne zaboravi da će tu istu Jacksonovu izjavu iskoristiti i Doc kako bi napalio momčad, jer ona je možda u tom trenutku bila baš to što je trebalo Lakersima, ali je istovremeno bila i čisto podcijenjivanje Bostona. A njih to motivira, da su ušli presigurni u sebe u sljedeću, ne bi bilo dobro.

Gee:

Čekaj, zar nisam ja na početku rekao da Boston dobiva u šestoj, a ti da nema šanse da Lakerse izgube tri za redom? A sada na kraju sam je pesimist koji smatra da je Boston prokockao momentum i šansu da dobije u šestoj, a ti optimist koji ih bez obzira na sve očekuje potpuno spremne? Što se ovdje događa?

Sickre:

Finale između Bostona i Lakersa, eto što se događa.