ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

1Oct/1328

U22

Posted by Gee_Spot

Trening kampovi počinju, projekcije za iduću sezonu se već dobrano slažu, ali to ne znači da nemamo vremena za još jednu nepotrebnu listu. Ovaj put su na tapetu mladi talenti, točnije Krehi i meni je namjera osvrnuti se na najbolje mlade igrače i njihov potencijal te ih posložiti po njemu (drugim riječima, netko koga projiciraš s nizom all-star nastupa u skoroj budućnosti ima prednost pred nekim koga vidiš kao solidnu treću opciju makar ovaj potonji trenutno imao važniju ulogu u ligi). Uvjet je samo da udovoljavaju dvama zadanim kriterijima:

- moraju još uvijek biti pod rookie ugovorom (nebitno što su potpisali nove ugovore jer isti stupaju na snagu tek dogodine)

- moraju biti rođeni najkasnije 1.1.1990.

To znači da neki igrači na rookie ugovorima poput Evana Turnera (rođen 1988.) ili Erica Bledsoea (rođen 1989.) ne ulaze u konkurenciju, što naravno ne znači da i njih ne čeka još itekakav razvojni put, već da je namjera bila koncentrirati se na one najmlađe koji često bivaju i oni najkvalitetniji (a i smanjiti bazen iz kojega se bira). Između nekih 80 imena trebalo je izabrati njih 22 i onda ih posložiti kako srce kaže - za razliku od standardnih lista, ovdje nema previše statistike već je sve bazirano na eye testu i osjećaju.

Kako subjekt ne može biti objektivan, odustali smo od prosjeka i radije imamo dvije paralelne liste kako bi kroz odbrojavanje vidjeli koliko se "istine" u očima promatrača poklapaju. Pa tako saznali tko je od aluminija, a tko od kevlara među NBA klincima.

OTPISANI

KREHA: Za početak je red spomenuti imena koja nisu upala među 22 odabrana, odnosno koja su do zadnjeg trena bila u razmatranju. Mlađi Teague je došao u pravu situaciju u Bullsima, nešto kao NBA predškolu nakon što je prerano napustio faks. Sada se uči vrijednostima igre u ponajboljoj NBA obrani i za par sezona bi lako mogao izrasti u playa kojeg će svaki trener poželjeti.

Sullinger je laganim prelaskom u profesionalce pokazao po tko zna koji put da staž na collegeu nije za baciti ako ga shvatiš kako treba. Jedino mi se čini da je rookie sezona ogledalo buduće karijere – borbeni vrhunci prošarani teškoćama s leđima.

Averyu Bradleyu će ubitačna obrana donijeti barem tri ugovora i masu isfrustriranih protivničkih playeva. Nitko ne davi u obrani kao Avery. Nitko.

Jenkins je šuter koji bi mogao ostvariti odličnu karijeru tricaša s klupe kakav je potreban svakoj iole konkurentnoj momčadi. Obrana? Obrana i zaštita?

Xavier Henry ima vjerojatno posljednju priliku za miran nastavak NBA karijere, mora proširiti svoj mid-range game na druga polja kako bi osigurao mirovinu. Ako mu usporedimo šuterske brojke s razvikanijim kolegom s Kansasa, Ben McLemorom, vidljivo je da su gotovo identične. I onda kako to da je McLemore projiciran kao novi Ray Allen, a Xavier je nakon tri godine tek rezerva Nick Youngu?

Smršavši preko ljeta kako bi igrao više na trojci, Derrick Williams je učinio možda i ključni korak u smjeru da konačno definira svoju ulogu u NBA. Od prošle sezone mi je ostao urezan njegov teleći pogled i izgubljenost na oba kraja terena. Obzirom na najnovije Budingerove probleme s koljenom valjda je konačno došlo vrijeme za sazrijevanje i bitniju ulogu na parketu kako bi opravdao drugi pick drafta i vratio u sjećanje slike onog svestranog igrača kojeg smo s guštom pratili na collegeu.

Thomas Robinson, tako mlad, a već toliko puta trejdan. Ako bude slušao LMA, zavoljet će ga cijeli Portland i imat će karijeru uber-šljakera.

Fournier je pokazao iskrice zanimljive igre, a budućnost će mu dosta ovisiti o tome koliko će konstantno zabijati tricu i pomoći širenju reketa dok se Gallo ne vrati.

GEE: Alec Burks mi je bio osvježenje u rookie sezoni, ali lani je izgledao potpuno jednako, što nikada nije dobar znak za dvojku - oni obično naprave značajan iskorak jednom kada shvate koliko su bitni kondicija i koncentracija za igrati drugog beka. Burks je više kreator s klupe, ne vidim ga kao nekoga tko može ispuniti rolu šutera ili stopera, dakle nekako mi se čini osuđen na ulogu s klupe i u idućim godinama.

Derrick Williams, čovječe, siguran sam da se negdje u njemu još krije onaj fajter s Arizone, samo izgleda da se to prokletstvo tweenera teško može tek tako razbiti, osim ako nisi stvarno ekstra-ekstra talent. Vidjet ćemo hoće li mu prelazak na perimetar koristiti, osobno sam skeptičan i vidim ga više kao iskru s klupe pod košem.

Kemba Walker je dokazao da može igrati u ligi, teško da može biti zvijezda, ali ne vidim razloga zašto ne bi godinama trpao, bilo kao starter, bilo kao šesti igrač.

John Jenkins ima sve potrebno da postane solidna startna dvojka ili barem specijalist za tricu. Ultra light verzija Kylea Korvera od kojega ima priliku i učiti iz prve ruke.

Tristan Thompson ima par poteza pod košem, trudi se u obrani i skače. Nije mi baš materijal za startera, ali za rolu prvog visokog s klupe apsolutno je kvalificiran.

Nikola Vucevic bez problema može biti starter u ozbiljnom klubu u roli poput one koju je Kosta Koufos imao u Denveru, ali mislim da teško može biti stup u sredini kao što to mogu biti mladi euro centri Raptorsa i Jazza koji su upali među 22.

Terrence Jones može biti stretch igrač i trebao bi dobiti šansu to i dokazati.

Sullinger će, izbjegne li probleme s leđima, što je veliko ako, zasigurno godinama biti solidan back-up visoki.

22

K: U Sunsima se Kendall Marshall nema šanse nametnuti pored Dragića i Bledsoa. Stoga preostaje jedino se nadati nekom mini trejdu koji bi ovog sjajnog asistenta poslao negdje na kaljenje ne bi li postao rasni rezervni playmaker. U usporedbi s likovima poput Patty Millsa, Kendall Marshall se doima kao čisti Bentley.

G: Tu sam stavio Terrencea Rossa, vjerujem da njegova kombinacija fizikalija i šuta može poslužiti u pravoj situaciji i da može biti starter u ligi. Uostalom, to ćemo saznati uskoro, u drugoj godini će sigurno igrati bolje za razliku od prve gdje je šok za većinu rookiea prevelik. Rijetki mogu tek tako izdržati prelazak iz NCAA konkurencije u NBA, a iz nekog razloga to posebice teško polazi za rukom swingmanima koji su na sveučilištu uglavnom igrali bez lopte u strogo kontroliranim akcijama koje se, logično, u novom kontekstu gube - igrač je bačen u vodu pa nek sam skuži koliko dobro može plivati. Ukratko, prvo se treba dokazati kao šljaker da bi imao šansu biti i ozbiljna opcija, a kako je Ross šljaker, mislim da neće biti novi Langdon ili Respert, da spomenem samo neke od legendarnih lutrijskih promašaja kada su dvojke u pitanju. Neće doduše biti ni all-star klasa, ali uloga specijalca poput prethodnika na Washingtonu Pondextera ili Sefoloshe njegov je minimum.

21

K: Bobcatsi mogu ući u glavu i najčvršćima. Kidd Gilchrist je ovo ljeto proveo radeći na šutu vjerovatno svjestan da želi postati nešto više od novog Tony Allena. Njegov sjajan dugi ulaz, motor i srce ratnika su zaslužili bolju sredinu za prve godine razvoja.

G: Ovdje sam ugurao još jednog beka-šutera, Jeremya Lamba. Odlaskom Martina prilike će biti, a teško je vjerovati da je Lamb barem djelomično neće iskoristiti. Naravno, niti ima talent Martina niti iskustvo, ali solidne fizikalije i solidan napadački arsenal, od kvalitetnog driblinga, prvog koraka do šuterske forme, obećavaju doprinos, jednoga dana možda i dostizanje Martinove lakoće zabijanja iz spot up situacija.

20

K: Prekvalificirani vodonoša, to je Harrison Barnes. Imao je sreće doći u dobru sredinu i dovoljno pameti odmah se prilagoditi i dati doprinos momčadi u prljavijim segmentima igre. S njim na četvorci Warriorsi će igrati ultimativni Nellie-ball od kojeg će Don odmah dobiti leptiriće u svom viskijem natopljenom trbuhu.

G: Morao samo ubaciti Moa Harklessa, momak je predobar atleta da bi prošao neiskorišten u NBA. Kao rookie bio je totalno izgubljen, ali to ga nije sprječavalo da trči, skače i leti na sve strane. Ta energija koju već sada kvalitetno koristi u obrani za sada je više nego dovoljna, a uvijek postoji šansa da doda šut i shvati što treba raditi u napadu osim zakucavanja u kontrama. Također, ono što mi se sviđa je da nema ega, svjestan je da nije strijelac i to uopće ne pokušava biti, što je rijetkost kod mladih NCAA zvijezda koje po dolasku u ligu obično koriste svaku priliku da uzimaju loše šuteve. Uglavnom, Magic u njemu ima člana jezgre dok god ne budu očekivali više od podrške. Igrač minimalno u rangu Trevora Arize ili Coreya Brewera.

19

K: Dug,tanak i spretan, John Henson u ovom trenutku liči na srednjoškolca koji je zalutao na veteranski hakl. Još nekoliko sezona će morati trpiti udarce, ali, kada počne uzvraćati, Bucksi će u njemu i Sandersu dobiti nevjerovatan tandem čuvara obruča. Bilo bi super kad bi ih netko nagovorio da se natječu tko će prije postati kvalitetan šuter s poludistance.

G: Klay Thompson ima solidne all-round predispozicije, ali očito je kako u ovom kontekstu od njega nitko ne očekuje ništa više od toga da stoji na perimetru i šutira trice. I to je ono što će raditi veći dio karijere.

18

K: Uz Currya i Paul Georgea, Kawhi Leonard je najljepša individualna priča prošlosezonskog playoffa. Igra na oba kraja terena je ravnomjerno dobra, razvio se u dobrog šutera, a najfascinantnija je lakoća zabijanja onih najzeznutijih šuteva ravno s 3 metra koje ne znaš bi li položio, floatao ili pucao. Spuštanje lopte na pod je prepreka da bude kreator i zamjena za Manua, ali i ovako su Spursi odnijeli još jednu pobjedu.

G: Ponekad se šokiram kada skužim koliko je Rubio mlad, imam osjećaj da ga gledam već skoro desetljeće. Što je u neku ruku i otežavajuća okolnost u ovom izboru jer nakon svih ovih godina teško mi je zamisliti ga kao kompletnog igrača. Njegova energija je zarazna, stil igre još i više, ali bez rasnih fizikalija i bez šuta teško je biti top igrač. Odlična pratnja svakako, ali pored njega će uvijek trebati dvije-tri bolje napadačke opcije da se momčad kotrlja. Jedan Jason Kidd, na kojega Ricky konstitucijom i stilom igre malo i podsjeća, uvijek se mogao osloniti na druge aspekte igre da sakrije slabosti u realizaciji, ali Rubio nije ni skakač ni obrambeni igrač u takvom rangu, ma koliko se trudio biti.

17

K: Jo Val. Planina koja zna igrati na oba kraja terena, mekano u napadu i čvrsto u obrani. Bravo Litva, po tko zna koji put. Jedan od rijetkih ulova iz Colangelo ere koji ima itekako smisla.

G: Barnes je solidan, nije superstar kakvim je najavljivan kada je dolazio na UNC, ali da je kompletan košarkaš je, što se itekako dobro vidjelo lani u playoffu. I što bi se trebalo i dalje vidjeti u napadačkim opcijama krcatim Warriorsima - Barnes nikada neće nositi svoju momčad, ali kao treća opcija je prekvalificiran, to nikako nije loše, posebice ne za njegov učinak. Malo fizikalijama i spot up kvalitetama podsjeća na Michaela Finleya, što je visina koju bi mogao dohvatiti.

16

K: Školski primjer kako od sjajne college karijere napraviti prijelaz u profiće tako što se non-stop prilagođavaš situaciji oko sebe. Hayward je u ligu došao kao šuter i nositelj igre, a sada je polivalentni oslonac jedne od najzanimljivijih mladih ekipa.

G: MKG u ovom trenutku nije strijelac kao Barnes i možda nikada i ne bude, ali njegova energija i fizikalije su već sada dojmljivi. Borbenost u reketu i snaga u kombinaciji s eksplozivnim prvim korakom napravit će od njega vrhunsku treću opciju, a ostavljam moguću i opciju da se pretvori u drugu bananu ako ikada sredi tu drvenu ruku. Uglavnom, teško će biti novi Iguodala, ali moćnija verzija Geralda Wallacea? Apsolutno.

15

K: Zahvaljujući politici OKC-a imali smo ga prilike vidjeti samo na kapaljku u konkurenciji velikih, ali nekako sam uvjeren da Jeremy Lamb s kombinacijom dužine, šuta i tehnike mora postati barem vrhunska treća opcija u šampionskoj ekipi.

G: Hayward je pravi all-round košarkaš, sposoban ne samo zabiti servirano već i odraditi dio playmakerskog posla. Jazz tako u njemu ima drugog playa, B opciju u napadu i maskotu, što više tražiti. Kombinacijom šuta, ulaza i osjećaja za igru podsjeća na Mikea Millera, iako nije takav atleta. Ali, definitivno zaslužuje ultimativni kompliment - he play's like a brother.

14

K: Svi su ga upoznali jer atraktivno završava kontre, ali Ross je u stanju pružiti puno više prvenstveno u smislu all round igre koja počiva na kombinaciji fizikalija i izvrsnog šuta. S ta dva aduta čeka ga svijetla, možda čak i All Star karijera. U drugoj sezoni je cilj izboriti minutažu i pokazati koliko je efikasniji od kolege s osmocifrenim ugovorom koji igra na istoj poziciji. Da, Terrence Ross je toliko dobar.

G: Lillard je zaslužio titulu rookiea godine, a sada bi u još boljim Blazersima trebao nastaviti igrati ulogu graničnog all-star strijelca na poziciji jedinice. Nije Chris Paul, nije ni terijer u obrani, ali zabija kako i kada poželi, donoseći istovremeno i kreaciju i realizaciju, što je za sporednu opciju fantastično. Uglavnom, mali u sebi ima dozu combo klase Stepha Marburya i Stevea Francisa, ali uz to ima i razum i poniznost te ne mora biti u centru pažnje, što mu garantira duže trajanje od obojice.

13

K: John Wall pored kilavog šuta (osim s lijevog lakta, tamo mu izgleda dobro leži) mora naučiti prebaciti u nižu brzinu kako bi što manje lopti završilo u gledalištu što je proces koji je počeo krajem prošle sezone. Impresivna brzina mu je najveće oružje, ali prečesto i najveći neprijatelj. Kad posjeti Yodu i konačno se riješi tih demona, fanovi Bulletsa će imati prilike gledati top 5 playmakera lige.

G: Enes Kanter ima potencijal biti zvijer u postu, posebice skakački. Kao obrambeni korektor nikada neće biti u rangu s rasnim peticama, ali tu je ionako Favors. Imati peticu koja može zabiti 1 na 1 kada god poželi je apsolutna rijetkost i zato Enes potencijalno može biti još bolji od ove pozicije na koju ga stavljam prvenstveno zbog još nedefinirane role. Nema idealnu visinu kao jedan Brook Lopez da samo zabija preko koga god poželi, ali zato je puno žilaviji skakač i uz to ima masu za gurati se. Kažem, samo je upitno može li odraditi posao petice ili će morati biti neka verzija old school četvorke?

12

K: Elitni šuter i solidan razigravač u idiličnoj situaciji, to je opis Damiana Lillarda. Nalazi se u momčadi u kojoj nije prva opcija, ali je vrlo bitna karika tako da je napredak na svim poljima praktički neminovan. Plafon je obzirom na četiri godine faksa blizu, ali je za većinu konkurenata nedostižan, ako je suditi po prvoj sezoni. Blazersi će s njim za kormilom igre svakako malo lakše zaboraviti na Roya.

G: Valanciunas je Enesova suprotnost, ne vidim od njega previše toga u napadu, ali obrambeno može biti kvalitetan zapovjednik oko kojega se može izgraditi kvalitetan sistem. Nešto kao manje talentirana verzija Boguta.

11

K: Drummond. Vanserijske fizikalije mu omogućuju da se unatoč ogromnom tijelu s lakoćom kreće po terenu. Slobodna vjerovatno neće nikada riješiti do kraja kao ni Dwight, ali sve ostalo je na mjestu tako da bi pad do devetog picka prve runde mogao biti jedan od većih draft misterija u nadolazećim godinama.

G: Ne sumnjam da će s vremenom John Wall prestati biti Rondo 2.0 i da će popraviti šut iz vana, ali sumnjam da će se to ikada dogoditi do te mjere da postane kompletan igrač. Bek bez šuta, ma koliko sjajan atleta bio, ne može biti temelj, a kako Wall ipak i kreatorski i fizikalijama za dlaku pada ispod klase Rosea i Westbrooka, sumnjam da će ikada biti išta više od odlične treće opcije, solidne druge i graničnog all-stara. Drugim riječima, ugovor koji su mu Wizardsi dali vjerojatno je pretjeran, iako opravdan obzirom na kontekst. Nažalost, dvojac Wall-Beal trebat će ipak još nešto osim vlastitog talenta da se ubuduće suprostavi mladim duetima poput ovih Pistonsa ili Jazza koji, barem na mojoj listi, imaju debelu prednost.

10

K: Dojma sam kako je prošlo sto godina od onog trejda s Njetsima i kako Favorsov talent nikako da se realizira. Ovo je sezona istine. U najgorem slučaju Kanter će imati svog Oakleya.

G: Kawhi Leonard je već sada dokazana klasa, igrač koji idealno zaokružuje nositelje poput Parkera i Duncana. Iako je izrazito mlad i izrazito talentiran, u njemu ipak ne vidim putanju koju ima George iz razloga što nema onaj šutersko-kreativni gen, pa ni drskost, potrebnu za razviti se u ozbiljniju opciju. Ali, za ulogu vodonoše je prekvalificiran i trajat će godinama kao bolja verzija Iguodale, ne toliko dobar kao playmaker, ali puno bolji šuter.

9

K: Od kada sam ga prvi put vidio kako igra Monroe je zadobio moje simpatije. Valjda zato što se po terenu ne kreće kao visoki igrač već kao košarkaš. Djeluje kao dobar kolega, u igri mu je momčad na prvom mjestu iako mu lakoća s kojom barata loptom daje puno pravo da sam završi koju akciju više. Što više razmišljam o paru Drummond – Monroe sve mi je teže shvatiti suvišni potpis Josh Smitha.

G: Možda previše pažnje posvećujem njegovim fizikalijama i atleticizmu, a premalo sirovoj igri u napadu, ali nekako imam osjećaj da će John Henson biti savršen visoki za trenutni stil u kojem ide NBA košarka, stil u kojem je pokretljivost zadnje linije nužna ako mislite imati top 5 obranu i povećati si tako šansu za naslov. Na tom dijelu parketa Henson bi mogao imati isti utjecaj na igru kao Anthony Davis. Kada doda još šut s poludistance i nauči dolaziti do laganih koševa, bit će i solidan napadač, jasno ne kompletan igrač kao Davis, ali najbolja moguća kopija, nešto kao miks Noaha i Gibsona. A kad sam već kod njih dvojice, recimo da bi Henson i Sanders mogli za nekoliko godina na Istoku biti ono što je spomenuti dvojac trenutno, apsolutni ključari reketa.

8

K: Kanter. Mekoća kojom igra oko obruča silno podsjeća na light verziju Yao Minga. Stavivši ga u par s zvijeri poput Favorsa, Jazz je ubo zlato zbog kojega će malo tko plakati za prethodnim tandemom visokih. Najveći izazov, kao i većini mladih igrača, je sve one vrline iz druge četvrtine prenijeti na cijelu utakmicu.

G: Beal ima sve predispozicije biti konkurent Hardenu za najbolju dvojku u ligi kada Kobe i Wade ujašu u zonu sumraka. Razlog zbog kojega mislim da će to i biti, usprkos tome što je dvojke najmanje zahvalno prognozirati od svih drugih, je taj što se radi o stvarno rijetko kompletnom košarkašu koji ima temelje postati prava druga opcija, možda čak i nositelj franšize (zabijati više od 20 koševa po utakmici neće biti problem s takvom svestranošću i federima). Kako god, ne gine mu više all-star nastupa uz izazov Stephu Curryu za najboljeg clutch šutera lige.

7

K: Gdje god je igrao Klay je uvijek bio najbolji šuter. Dok nije došao u Warriorse. Sad sa Curryem čini najbolji napadački bekovski par lige. Rješavanje situacije oko koša mu još uvijek nije jača strana, a više igre leđima košu bi ga pretvorilo u potpunu matchup moru. U obrani grize i dosta dobro smeta svojom dužinom te je za pretpostaviti da naredne godine s Iggyem u postavi mogu samo oplemeniti taj segment igre. U ligi u kojoj trica više nije luksuz već potreba, Klay je kralj šuta.

G: Cousins još uvijek trati svoj potencijal, tako da nemam razloga biti previše optimističan glede toga da će odjednom postati all-star igrač. Kako zbog nedefinirane uloge čak i u najboljem scenariju ne vidim da može biti išta više od bolje verzije Zacha Randolpha, ne mogu mu dati prednost pred šljakerima poput Monroea ili Favorsa - usprkos tome što su napadački manje talentirani, puno su kompletniji i kao košarkaši i kao osobe.

6

K: Drugi dio sezone, nakon što se u postavu vratio John Wall, je bio pravo ogledalo Bealovih mogućnosti. U paru s normalnim playem Beal je pokazao kako se u njemu krije izuzetan košarkaški IQ koji mu može pomoći da bude puno više od ubojitog šutera (iz kuta je zabijao oko polovice svih svojih šuteva). Onog trenutka kada počne više ići na obruč i iznuđivati slobodna možemo govoriti o finalnoj napadačkoj nadogradnji igrača koji bi s Wallom lako mogao činiti najbolji bekovski par lige.

G: Monroe je kompletan igrač i u pravom sistemu može svoj potencijal ostvariti do kraja. Doda li ikada šut s poludistance u svojoj repertoar može biti i standardni all-star, ali i ovako je dovoljno svestran da traje godinama kao druga ili treća opcija - njegova kombinacija finese i snage stvarno je posebna, praktički je Tim Duncan jedina četvorka u zadnjih 30 godina koja može skakati kao centar, zabijati kao krilo i razigravati kao play. Jasno, Greg to radi na jednoj za nijansu slabijoj razini jer ipak nije atleta kao Timmy da konstantno dominira u obrani, ali da posjeduje specijalan skup vještina na kojima se može puno toga graditi neupitno je. Zato sam i bio šokiran potpisom Josha Smitha koji može samo otežati razvoj dva mlada bisera Pistonsa jer jednostavno nije komplementaran igrač njihovim talentima, a da ne govorim koliko su mi se tek besmislenima činile priče o tradeu za Ronda - koliko god Pistonsima u tom trenu trebao play, mijenjati potencijalnog nositelja za čovjeka koji je odigrao svoje najbolje utakmice besmisleno je.

5

K: George je imao ljeto iz snova: vodio je ekipu u odsustvu nominalne prve opcije (Danny Who?) skoro do vrha Istoka, pokazao svu raskoš talenta senzacionalnim nastupom protiv LBJ-a te je kao rezultat svega potpisao max ugovor u najkošarkaškijoj saveznoj državi. Njegova dužina i energija u obrani su pogubni po protivnike dok u napadu, iako dobar šuter, još uvijek premalo napada koš i iznuđuje slobodna bacanja (3.5 pokušaja prošle sezone) za prvu opciju potencijalnog finalist NBA. Vremena za napredak ima, tim više jer iza njega stoje i trener i cijela organizacija.

G: Favors možda nema eleganciju Monroea, ali je atletski svemirac za ova dva ranije spomenuta teškaša, što znači da ga je puno lakše uklopiti u napad i da je oko njega puno lakše izgraditi kvalitetnu obranu. Već sada je, ovako sirov, sposoban biti treći igrač na rosteru, a postane li ikada približno pouzdan 1 na 1 strijelac u postu, ne gine mu hrpa playoff utakmica. Ono zbog čega sam posebice optimističan u pogledu na njegovu budućnost je kontekst - sa sve manje centara koji dominiraju masom, a sve više onih koji se koriste atleticizmom, Favors bez problema može glumiti peticu u NBA i dominirati kombinacijom snage i visine. Ionako ima više sličnosti u igri s Odenom ili Drummondom nego s četvorkama poput Monroea ili Cousinsa. Sad, hoće li činjenica da mu više odgovara pozicija petica smetati u razvoju kemije s Kanterom, to je na Jazzu da riješi, u pitanju su ionako slatke brige (osobno mislim da ne, samo da jedan od njih doda pouzdan šut i problem je riješen, a kombinacija ovakva dva visoka čini Jazz posebnom momčadi u svijetu bez jednog tornja, kamoli dva).

4

K: Senzacionalan napadački talent koji je navikao na veliku potrošnju u obrani. Nakon što praktički nije pošteno trenirao od rookie sezone (vratio se usred prošle sezone nakon teške ozljede koljena), Rubio bi komotno mogao biti vodeći asistent lige jer njegove lopte će imati barem četiri cilja (Bruise Bros, K-Mart i Chase) koji mogu pospremiti loptu iz doslovno svih pozicija na terenu. U budućnosti vjerujem u poboljšanje šuta (dio tog rada je bio vidljiv na Eurobasketu), veću sigurnost u završavanju ulaza pod koš (trenutno na dnu lige) te skoro preuzimanje uloge najboljeg razigravača lige.

G: Prema playevima sam posebno kritičan svjestan da oni sami po sebi ne mogu odvesti momčad do kraja, ali Irving nije običan play, već jedan od možda 5 najboljih strijelaca u NBA košarci uopće. Kada imate beka koji u svakom trenutku može kreirati šut ili priliku sebi i suigračima, imate dobar temelj. Da ne govorim još koliko je estetski užitak gledati ga u akciji - kada krene u dribling imaš dojam da cijeli svijet stoji. Vidim ga kao kombinaciju Paulove šuterske učinkovitosti i nezaustavljivog ulaza mladog Tima Hardawaya. Dakle, kao rasnog all-star igrača i USA reprezentativca kroz cijelu karijeru.

3

K: Irving. Od njegove igre u napadu povremeno zastaje dah, a postupci i zrelost u koju pokazuje u odlučujućim trenucima utakmice govore o umu veterana u tijelu mladića (nije slučajno upravo Kyrie Uncle Drew u reklamama za Pepsi). Prostor za daljnji iskorak je u obrani te u razigravačkom dijelu. Kod ovog drugog će zasigurno pomoći novopridošli Jarret Jack, kao i veća količina talenta kojom će Irving biti okružen ove i sljedećih sezona.

G: George je zaradio svoj max i to zasluženo - njegova vanserijska kombinacija fizikalija i svestranosti (povremeno Pippenovska obrana uz kompletan napadački arsenal koji na trenutke podsjeća na mladog McGradya zaista zvuče zastrašujuće). Nemam pojma može li ikada jednu i drugu stranu svoje igre dovesti do takvog maksimuma, ali čak i da napadački ne napreduje puno više od ovoga što je sada, bit će all-star 10 godina i uz to će imati dvije-tri zlatne medalje s repkom. Jednostavno, takva kombinacija fizičkog i igračkog talenta ne nalazi se često. Praktički, na pamet mi pada samo Grant Hill u naponu snage - George možda nije takav rasni playmaker, ali je bolji šuter.

2

K: Ako spojiš divlju DeMarcusovu narav sa najneorganiziranijom franšizom u ligi dobiješ mini-max ugovor i za sada nerealizirani talent koji mnogi s pravom propituju. Unatoč svim otežavajućim faktorima Cousins ima priliku postati igračina u rangu Kevin McHalea. Kombinacija rada nogu i pokreta oko obruča je rijetko viđena, a u pravim rukama bi prestao bezglavo šutirati s poludistance i povremeno bi se sjetio upregnuti svoje ogromno tijelo i dati nešto ekipi na obrambenom polju. Ugovor koji je sad dobio je dobar za Kingse jer, ako stvari krenu po zlu, lakše će ga trejdati nego što bi prodali VW Golf na Hreliću. Da li će se ovo zlato od igrača ikada realizirati? Uvjeren sam da hoće, može i mora. U Sacramentu ili negdje drugdje.

G: Drummond je fizički nasljednik Odena, što je samo po sebi dovoljno da već sada svi oni koji su ga preskočili na draftu plaču. Franšizni centri ne rastu na grani, pa iako Dre nema onu svemirsku kvalitetu koju su donosili Shaq ili Ming, samo zbog svoje snage i skočnosti može dominirati čak i u ligi gdje su svi snažni i skočni. Kad bi imao talenta za napad stavio bi ga na broj jedan, ali samo da zakucava i da se rola u pick igri cijelu karijeru, napravit će posao. Pod uvjetom da ga za razliku od Odena poštede ozljede - takvi monstrumi izgleda nisu napravljeni da traju, tako da je pitanje koliko ona kombinacija ogromnog dupeta i silovite eksplozivnosti može potrajati. Potraje li, može biti ono što Oden, a izgleda i Bynum, nikada nisu uspjeli postati - novi veliki USA centar.

1

K:

“U napadu se odmaraš, u obrani se umaraš.”
- svaki trener na svijetu

Ovo je ujedno i filozofija koje se najmanje pridržavaju profesionalci i rekreativci diljem svijeta. Stoga kad se pojavi ofenzivni talent koji je odrastao prvenstveno umarajući se u obrani (Rubio!) ekstra ga poštujem. Pravo je zadovoljstvo pomisliti kako je Unibrow igrač koji će vladati pod obručima narednih 10-ak godina, prvenstveno u defanzivi, a kao napadač već sada pokazuje naznake onoga što će zadesiti ligu u nadolazećem razdoblju (ovo ljeto je dodatno radio na šutu s poludistance, ulaz, roll i cut su već prisutni). Ono što me brine jest vjerovatnost usporenog ofenzivnog napretka ove sezone obzirom na po pitanju lopte zahtjevni vanjski trio Jrue-Tyreke-Gordon. Oni bi mogli nositi i preko dvije trećine ofenzivne produkcije Pelicansa što bi značilo da će Davis živjeti kao i do sada od otpadaka i povremenih pick’n’roll i cut finiša. Ova sezona će pokazati kako Monty Williams vidi ulogu svog najtalentiranijeg člana na tom dijelu terena. Obrambeni dio ionako nikad nije bio upitan.

G: Davis je idealan košarkaš, kratko i jasno. Sjajne atlestko-fizičke predispozicije (više nego pristojno je popunio tanašni okvir već u rookie sezoni, nema sumnje da će nakon još godinu-dvije NBA iskustva doći do idealne kombinacije), kompletna igra u obrani i napadu, šljakerski mentalitet u pristupu igri, profesorski IQ u njenom shvaćanju. Da može sve što mogu Blake Griffin i Amare Stoudemire prema naprijed nije upitno (njih spominjem zbog pedigrea, ali i zbog elitne sposobnosti spuštanja lopte na pod i napadanja obruča), ono po čemu se od te dvojice razlikuje je to što je sposoban igrati sve u obrani, pa i centra.

24May/1319

IOR TIME-OUT – TOP 10 ROOKIES

Posted by Gee_Spot

Kako bi održao ritam od posta dnevno u pauzama između utakmica (prije nego se bacimo na draft, a nakon toga i na javljanja s placa, dvije teme koje će zauzimati većinu prostora u prvih mjesec dana nakon Finala), odlučio sam objaviti rezultate ovogodišnjih individualnih rankingsa po kategorijama u top 10 ruhu, baš onako kako vole mladi. Danas su na redu novaci, a vi ostavite komentar ispod posta ili pišite na gee@ispodobruca.com u vezi iduće teme koju želite vidjeti (top 10 playevi su spremni za sljedeći post, ali nakon toga sve je otvoreno).

1. ANTHONY DAVIS (Pelicans) 76 IOR

Sjajnim napadačkim učinkom Davis je čak i nadmašio očekivanja od ovoga ljeta kada sam ga stavio u skupinu trećih opcija s 65 bodova - finalni rezultat čini ga bližim ulozi druge opcije u prosječnoj momčadi. Iako je iz aviona jasno da obrambeno još nije ni približno spreman pomoći NBA obrani osim u onom dijelu koji uključuje voljni moment (tanak je za borbu u postu, neiskusan za sistemsku igru), što će s vremenom doći na svoje zbog fenomenalnih fizikalija i još boljeg karaktera, ono gdje je debelo nadmašio očekivanja je napadački dio igre. Ne samo da je bio sjajan u roli smetlara koji kupi otpatke oko obruča i zabija zicere, već je pokazao all-star kvalitete u tranziciji (ogroman plus za visokog) i pick igri. Monty Williams ga je tako u prvoj sezoni maksimalno pripremio na osnove NBA košarke, prilagodivši napad da iskoristi njegovu brzinu i eksplozivnost, a Davis se usput pokazao i solidnim šuterom s vrha reketa te izuzetno inteligentnim cuterom u situacijama kada je Vasquez vrtio pick igru s Lopezom. Ukratko, momak je na pravom putu da opravda velika očekivanja.

2. DAMIAN LILLARD (Blazers) 67 IOR

Zasluženi dobitnik nagrade za rookiea godine sjajno se okoristio kontekstom u Portlandu gdje je okružen all-round talentima poput Aldridgea i Batuma imao puno lakšu prilagodbu na ulogu playa u NBA i gdje je njegova revolveraška igra puno više koristila nego štetila momčadi. Zbog gomile minuta čak je smanjio i ovu individualnu razliku za Davisom, iako je jasno da nema ni približno sličan plafon. Međutim, osim što mu je Stotts našao idealnu rolu kao 1 na 5 kreatoru i spot-up tricašu, Lillard je pokazao i više nego solidnu pick & roll lucidnost, a njegove 2 na 2 majstorije s Aldridgeom obećavaju podmazan napad još dugi niz godina. Ono po čemu je najviše oduševio sistem je igra u obrani - za razliku od sveučilišta, gdje je zbog tereta kojega je nosio u napadu bio pošteđen sudjelovanja u obrambenom dijelu igre, u NBA je svoju solidnu visinu za playa stavio u funkciju momčadi i tako dokazao da je itekako sposoban odraditi glavninu posla u preuzimanjima i rotacijama. Momak uz sve ima i karakter i posloženu glavu, tako da uopće ne bi bilo čudo da već dogodine bude top 10 playmaker lige (ove godine promašio za dlaku).

3. ANDRE DRUMMOND (Pistons) 65 IOR

Za razliku od Davisa, koji će ipak morati dobiti nešto kila i mišića da postane kompletan obrambeni igrač, Drummond je već od prvoga dana pokazao da se može gurati u postu sa svima, što je ogroman plus jer njegova pokretljivost i eksplozivnost u obrani nikada i nisu bile upitne. S malo iskustva, uopće nije teško zamisliti kako se priključuje Howardu, Gasolu, Hibbertu i Chandleru kao sljedeći obrambeni MVP lige. U napadu će to ići nešto teže, ali učinkovitost kojom zabija zicere i kupi odbijance već sada je dovoljna da mu opravda puno veću minutažu nego je imao prve godine. Doda li ikada šut s vrha reketa (a tu mislim i na slobodna) i barem onih par post-up poteza koje ima Dwight, bit će nezaustavljiv. Doduše, to već spada u dugoročni plan, ali ono u čemu bi iduće sezone definitivno mogao puno više sudjelovati je pick & roll akcija - u rookie godini je bio solidan, ali niti su Pistonsi imali poštenog playa veći dio godine, niti Andre još uvijek zna pravilno postaviti blok i čitati akciju. Svejedno, obzirom na razinu razvijenosti talenta i manjak iskustva, ovo što je pokazao u prvoj sezoni je više nego impresivno.

4. BRADLEY BEAL (Wizards) 46 IOR

Obzirom na ozljede i činjenicu da je veći dio sezone igrao bez playa, pravi je uspjeh već to što se Beal nametnuo kao legitimni član NBA petorke. Spot-up brojke su solidne i u kombinaciji s godinama ukazuju na monstruma koji bi mogao eksplodirati već dogodine. All-round učinak također solidan, posebice obrambeno (on i Wall će definitivno izazvati Currya i Thompsona za titulu najboljeg mladog bekovskog para u ligi - možda neće nikada biti takvi šuteri, ali obrambeno i kreatorski bi ih mogli debelo nadmašiti).

5. PATRICK BEVERLEY (Rockets) 43 IOR

Rookie-veteran kojega su Rocketsi iskopali u Rusiji samo je još jednom pokazao kako je pozicija playa postala relativno jednostavna za popunu ako si u stanju snimiti igrača koji kombinira kvalitetan dribling i brzinu s loptom s odličnim šutom iz vana. Mislim da više nije tajna kako je Beverley startni play ove momčadi baš zbog te sposobnosti da zabija povratne lopte Jamesa Hardena, a da Lin pada u puno mu primjereniju ulogu back-up playa (iako IOR individualnom kvalitetom ne radi veliku razliku između njih dvoje, dapače obojica su na granici između talenta za popunu petorke i vrhunskog back-up playa, Beverley je zbog stila igre puno bolja opcija za napad Rocketsa). Najbolje od svega, Lakersi su bili momčad koja je 2009. izabrala Beverleya u drugoj rundi da bi 4 sezone kasnije u playoffu trošili minute na Duhona, Morrisa i Blakea.

5. JONAS VALANCIUNAS (Raptors) 43 IOR

Maknemo li ozljede i jednostavno lošu situaciju u klubu na stranu, ostaje činjenica da je Valanciunas odradio sjajan posao kao rookie. Pokazao je sličnu agresivnost u napadu kao Drummond i Davis, čak i sličnu učinkovitost, što je obzirom na puno slabije fizikalije odličan znak za budući razvoj. Obrambeno se pak vidjelo da je rookie, ali, iako često nije znao kamo se kreće, poanta je da se kretao odlično i stalno. U skoroj budućnosti, Raptorsi bi oko njega mogli složiti solidnu obranu.

7. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Bobcats) 40 IOR

Znali smo da nema šut, a dok ne riješi taj problem teško će moći napredovati u ostalim aspektima igre. Napadački je pokazao potrebnu dozu agresivnosti i kreativnosti, a u obrani sposobnost da bude davitelj na perimetru, međutim sve nas uvijek vraća na šut - dok to ne riješi, prva asocijacija će uvijek biti Gerald Wallace.

8. JOHN HENSON (Bucks) 36 IOR

U ono malo prilike, Henson je pokazao da je NBA klasa, light verzija Anthonya Davisa. Napadački će teško doseći te visine, ali bljeskovi u obrani jasno govore da bi karijeru mogao ostvariti na tom dijelu parketa (Nerlens Noel je recimo puno sličniji njemu nego Davisu). Izuzetna dužina i pokretljivost u pravim rukama postat će ozbiljno oružje s klupe, dok će za rolu startera ipak morati nabaciti masu i steći iskustvo jer u ovim trenutnim gabaritima teško da može opravdati ozbiljniju minutažu.

8. JARRED SULLINGER (Celtics) 36 IOR

U njegovom slučaju zdravlje je očito problem broj jedan, jer na parketu sve ide po očekivanjima - radi se o solidnom trećem visokom koji izuzetno dobro koristi masu za skupljati skokove i zabijati zicere, a zbog činjenice da je i dovoljno jak i pokretan da čuva i centre i krilne centre više je nego poželjan kao član rotacije. Za njega je ključno, uz zdravlje, da popravi šut s poludistance jer je to jedini način da dođe do koševa uz guranje pod obručem - postane li opasnost u pick & pop igri, tu se već otvaraju i vrata za ozbiljnije role od one prvog visokog s klupe.

10. PABLO PRIGIONI (Knicks) 35 IOR

Svaka čast Knicksima što su u ovim uvjetima našli sjajnog back-up playa za tako sitnu lovu. Prigioni nema fizikalije, ali IQ i šut su mu sasvim dovoljni da odradi svoj posao pošteno. Nemoguće je zamisliti scenarij u kojem bi mogao biti stalni starter (iako je upravo to bio u završnici sezone, što dovoljno govori o problemima s rosterom Knicksa), ali, dok god može hodati i biti dio momčadske obrane (točnije, usmjeravati protivnika prema osnovnoj liniji), odradit će solidan posao na 20 minuta.

Igrači koji su za malo upali na popis: Terrence Jones, Harrison Barnes, Dion Waiters, Maurice Harkless, Andrew Nicholson.

Za Barnesa je očito da će nakon ovakvog playoff nastupa dogodine imati puno značajniju ulogu i da će se smjestiti negdje u kategoriju između Beala i Kidd-Gilchrista, posebice nastavi li napredovati kao šuter i obrambeni igrač. Ovi ostali za sada su pokazali tek naznake talenta, ali još ni približno nemamo jasnu sliku o ulogama u kojima bi se mogli pronaći. Jones je u ono malo prilike što je imao dao naznake da bi mogao biti pick & pop majstor i uz to kvalitetan obrambeni igrač (ne na razini Hensona ili Davisa, ali ima sve potrebne fizikalije da bude dio dobrog sistema), što je upravo ono što Rocketsima treba na četvorki (posebice ako dovedu Dwighta). Waiters ostavlja dojam combo-strijelca, a za tu rolu će itekako trebati popraviti učinkovitost, Harkless je pak rasni atleta koji tek traži svoj put (light verzija MKG-a ili nešto puno više - njegov razvoj će svakako biti zanimljivo pratiti), a Nicholson je nakon solidnog ulaska u sezonu potpuno ispao iz rotacije zbog očajnih partija u obrani (što u njegovom slučaju predstavlja puno veći problem zbog viška godina koje ima u odnosu na Hensona ili Davisa). Međutim, solidne napadačke partije, posebice ona kombinacija šuta s poludistance i lucidnih post-up poteza, ukazuju da bi u pravim rukama mogao postati izuzetno koristan rotacijski igrač.

4Mar/138

THE RANKINGS, WEEK 17.

Posted by Gee_Spot

Dvije trećine sezone su iza nas i kompletna slika manje-više je posložena. Imamo dovoljan uzorak za ozbiljne zaključke, a kako su mogućnosti pojačanja rotacija praktički nemoguće (osim povratnika od ozljeda koji mogu osigurati određeni poticaj svojim momčadima, kojega je pak nemoguće predvidjeti zbog različitih reakcija pojedinca, ali i šireg konteksta, na povratak u akciju nakon dužeg izbivanja s parketa), na trenutni raspored snaga do početka playoffa utjecat će ponajviše zdravstveni karton.

Današnji post stoga je i svojevrsna proto-najava doigravanja, baš kao što je i ovih preostalih sedam tjedana regularne sezone za polovinu lige zagrijavanje pred pravu stvar (za drugu polovinu pak zadnja trećina sezone poslužit će kao poligon za postavljanje novih ciljeva koje će se pokušati realizirati iduće sezone). I dok 30 momčadi traži svoju individualnu istinu, pogledajmo kako se one međusobno križaju u tim pokušajima i tako čine trenutnu paradigmu lige.

1. SPURS (5600)

Iako su statistički prva momčad lige, realno im ipak pripada uloga prvog izazivača Thunderu i Heatu. Dodao bih i jedinog - samo oni imaju dovoljno dobru kombinaciju obrane i napada da se mogu nadati spajanju serije partija kojom bi prešli preko oba suparnika. Protiv Thundera ključnu ulogu trebala bi odigrati njihova dubina (nužno je da dobiju niže rangirane matchupove, uključujući i onaj Parkera protiv Westbrooka, jer onaj ključni protiv Duranta zasigurno neće), a protiv Heata šuterska kvaliteta i kruženje lopte (samo oni imaju dovoljno discipline za parirati Heatu koš za koš).

Naravno, za idealne partije nužno će biti posložiti i formu - Duncana sve češće gnjave ozljede, sada je i Parkerov fantastični ritam poremećen, a Ginobili praktički cijelu sezonu nije skupio niz utakmica bez potrebe za konzultacijama sa zdravstvenim osobljem. Ovakvo stanje je nedopustivo misle li izvesti ono što su prije dvije sezone izveli Mavsi.

2. THUNDER (5125)

Individualni napredak Duranta, Ibake i Westbrooka možda ipak neće biti dovoljan za skinuti Heat dok god Scott Brooks igra 4 protiv 5 u oba smjera u utakmicama protiv Miamia. Naime, dok protiv Spursa mogu sakriti Perkinsa zbog njegovih obrambenih kvaliteta (dokazano je u stanju smetati Duncanu u post-up situacijama i čuvati ga 1 na 1, što znatno otežava Spursima organizaciju napada kroz post), protiv Heata to je nemoguće jer Miami nema klasičnog post-up igrača. Čak i da riješe ovu jednostavnu jednadžbu tijekom playoff serije, pitanje je imaju li dovoljno vatrene moći za pratiti napad Miamia koš za koš - Durant i Westbrook su nadmoćni u svakom drugom matchupu protiv preostalih 28 momčadi, ali protiv Jamesa i Wadea potrebna im je podrška ostatka momčadi.

Martin nije dovoljan - čak i da nadmaši Allena u direktnom matchupu, jednostavno nemaju dovoljno šutera za stabilnu nisku postavu - Sefolosha, a pogotovo Brewer ili Liggins, nisu rješenje za drugi bok dok je s druge strane Wade. Također, tu je i problem izgubljenih lopti - često improviziranje dovodi do ogromnog broja bačenih napada, što na pritisku na perimetar izgrađena obrana poput Heatove itekako zna kazniti u tranziciji.

Još jedan simpatičan detalj na koji treba ukazati - Durant je potencijalno prvi strijelac lige i ove sezone, ali i prvi čovjek još tamo negdje od '50-ih koji uz tu titulu nema status prvog potrošača u vlastitoj momčadi. Naime, tu kaska za Westbrookom koje je do ove sezone tradicionalno trošio puno više lopti nego je možda trebao, ali je barem uzimao pola šuta manje od Duranta. Sada pak puca jedan više, što u praksi ne mora značiti puno, ali je čisto simbolički, pa možda i iz ovog nekog racionalnog kuta, neprihvatljivo (čista košarkaška logika - ako je Durant toliko bolji realizator, a jeste zato što ove sezone ima sjajnih 50-40-90 koji razlikuju najbolje od običnih šutera, zašto ne dobiva više lopti od čovjeka od kojega je u svakom segmentu šuta bolji barem za 10%?).

Iako je i ovo samo još jedan prilog tezi da Brooks ovoj momčadi ne pomaže razviti potencijal, odgovornost za ovo leži i na Westbrooku. Koji je sjajan košarkaš, ali prvenstveno u napadačkom dijelu igre - sve brojke kojima se koristim kako bi lakše shvatio ono što gledam u obrambenom dijelu igre, od individualnog protivničkog učinka, preko +/- pokazatelja i obrambene efikasnosti momčadi, do vlastitih postotaka u raznim obrambenim situacijama, ukazuju na njega kao na rupu u obrani Thundera, posebice u spot up situacijama u kojima uredno gubi iz vida svog čovjeka. Mislim, nitko od njega ne traži da na poziciju koju igra bude išta više od skretničara, ali čemu onda onakva žestina i ljutnja nakon greške, bilo svoje ili tuđe, ako iz toga u finišu ne proizlazi bolja igra?

Nema ništa loše u tome da se srce nosi na rukavu, ali čovjek ima 24 godine, ovo mu je već peta sezona u ligi i vrijeme je da barem mali dio tih sirovih emocija zamijeni jedna doza zanatstva. U tom svjetlu treba promatrati i dovođenje Dereka Fishera - Thunder ga sigurno nije doveo da bi mu dali minute u rotaciji (ovaj, barem se nadam), već prije svega da iskustvom i prisustvom pozitivno utječe na Russove emocije. Drugim riječima, Fisher je Yoda, a sada treba vidjeti hoće li Russ postati Obi Van Kenjobi ili Dart Vejder.

3. CLIPPERS (5120)

Statistički se još dobro drže, ali imaju sličan problem kao i Thunder - nisu u stanju iskoristiti vlastiti potencijal do kraja, što zbog nedovoljno dobro izbalansirane rotacije (primjer je svaka utakmica u kojoj zbog problema s osobnima Blakea ili Jordana na parketu gledamo Turiafa ili Hollinsa - za takve nema mjesta u playoff košarci), što zbog trenera koji ne stavlja momčad u idealnu situaciju da iskoristi svoje resurse. Jednostavno rečeno, dok su San Antonio i Miami momčadi u naponu snage koje itekako poznaju svoje slabosti i mane, Thunder i Clippersi su još uvijek projekti u fazi razvoja koji trenutno stagnira, ali se može ubrzati pronalaženjem dokazanog kormilara (navijam svim srcem da braća Van Gundy dogodine dobiju ove dvije momčadi u ruke jer to je dvojac koji je već dokazao radom u Knicksima, odnosno Orlandu, da zna što to znači izvući maksimum iz talenta kojeg imaš na raspolaganju).

Izuzetni su u pritisku na loptu što bi mogli iskoristiti protiv Thundera, ali, s druge strane, previše fauliraju i dopuštaju previše skokova u obrani, što su slabosti kao stvorene da ih Oklahoma ili Miami iskoriste (to su znakovi nedovoljno zrele obrane - ne možeš računati na uspjeh u žestokoj playoff seriji ako protivniku dozvoljavaš lagane koševe, a loša kontrola obrambenog skoka i previše slanja na liniju slobodnih jamstvo su upravo takvog raspleta). Spursi im donekle odgovaraju kao matchup (ove sezone imaju 2-1 score), ali kao što je prošla godina pokazala, pa i onaj nedavni poraz u kojem ih je San Antonio demolirao (treba dodati i da nakon sinoćnje pobjede Thunder ima 3-0 protiv Clippersa ove sezone), u kvalifikacijskim sudarima taktička prednost je na strani iskusnijih. Praktički, ako se složimo da je razina talenta u egalu i ako svedemo stvar na dvoboj Vinnie-Pop, na koga ste se spremni kladiti u seriji od 7? U situacijama kada je margina pogreške minimalna, egzekucija uvijek ima prednost pred inspiracijom.

4. HEAT (5060)

Heat nema problema s postavama, od svih koje Spoelstra koristi problematične su samo one u kojima igra Norris Cole i koje su uglavnom negativne (što je vrlo jasan znak da bi Cole jednom kada dođe playoff mogao završiti na dnu klupe i ustupiti minute u rotaciji Allenu, Wadeu i Jamesu). One klasične, s Joelom Anthonyem i Haslemom, nešto su bolje u obrani i skoku, ali slabije u napadu, dok su daleko najefikasnije one s Battierom na četvorki i dodatnim šuterom u postavi umjesto Chalmersa. Obrambeno su malo slabije, ali napadački su prve u ligi. Međutim, i dalje su u stanju igrati obranu iznad prosjeka. Kako je to moguće?

Pa prvo zabijaju nenormalno efikasno. Allen i Battier su dva ponajbolja šutera iz kuta u ligi, Bosh je nakon Nowitzkog najbolji šuter s vrha reketa, a to znači da Jamesu i Wadeu ostaje prostora da rade što žele i pucaju od kuda žele. Drugo, iako i Battier i Bosh pod košem nemaju prednost jer čuvaju uglavnom više i snažnije igrače, snaga Jamesa i Wadea i brzina kojom se rotiraju i udvajaju dobrim dijelom anulira prednost koju bi protivnik mogao imati. Međutim, ono što najviše pomaže obrani Heata je činjenica da su James i Wade toliko dominantni obrambeni igrači na perimetru da u startu sprječavaju protivnika da uđe u sredinu (čime se potvrđuje da je ona bolje spriječiti nego liječiti istinita).

Dakle, ono po čemu je Heat netipičan od klasične velike momčadi je to da im snaga obrane dolazi s vanjskih pozicija umjesto ispod obruča. Primaju dosta trica zbog agresivnih rotacija u sredinu, ali kontroliraju reket i upravo ih je pomak u tome segmentu igre napravio boljom momčadi od one na startu sezone kada je Spoelstra eksperimentirao u pokušaju da spoji stari stil igre (agresivnu obranu) s novim (suludo efikasan napad). Ključno je što, za razliku od ranije, više Jamesa ne guraju u sredinu po defaultu već po potrebi (čuvanje drugog visokog je nešto za što se isključivo brine Battier), što znači da je James češće u situacijama u kojima njegova fizička dominacija najviše dolazi do izražaja.

I da, što je s Rayom kojega ćemo teško zamijeniti za stopera? Pa, u ovim postavama James uzima protivničkog broj 1 igrača na boku, Wade se brine za broj 2, tako da Allenu ostaje najslabija karika na vanjskim pozicijama protiv koje može odraditi itekako solidan posao i tako ne utjecati negativno na obranu - godine u Bostonu napravile su od njega izuzetnog sistemskog obrambenog igrača, a ne zaboravite da Miami igra istu vrstu obrane kao i Boston (veza Thibodeau - braća Van Gundy - Riley), što je Allenu dodatno olakšalo prelazak u novu sredinu.

I za kraj jedan detalj koji potvrđuje fantastične partije koje su kroz drugi mjesec pružali James i Heat.

Prilikom all-star izbora putem IOR-a, izračunali smo kako je Duranta napredak u all-round kategorijama potpuno približio Jamesu, dapače kako je James zbog slabijih obrambenih partija u prvom dijelu sezone čak i zaostao za Durantovim učinkom ove sezone. Za taj izračun koristili smo brojke do početka veljače. Niti punih mjesec dana kasnije, nakon niza suludih šuterskih partija, James je opet preuzeo primat najboljeg – kada onakav all-round monstrum gađa kao šuterski specijalist, onda tu stvarno više nema priče tko je najbolji, što potvrđuje i IOR s najsvježijim podacima:

LeBron James, IOR 179 (prije tri tjedna 169) – desetak utakmica 60+ postotka šuta tako su cijelu sezonu digli u nebesa (šut iz igre je najvažnija košarkaška kategorija, a James je u desetak utakmica debelo podigao svoje prosjeke), a ne treba zanemariti ni sve bolje obrambene brojke od kada sve više igra na perimetru

Kevin Durant, IOR 168 (prije tri tjedna 172) – u ovom periodu Durant je odigrao gomilu blowout utakmica zbog kojih mu je prosjek minuta pao s 40 na 39, što ga je koštalo par bodova, ali i malog pada u učinku (svejedno je jasno kako je Durantov trenutni plafon negdje oko ove granice, dok bi James s više minuta mogao probiti i granicu od 180 bodova)

5. NUGGETS (4605)

Oni su izgleda osuđeni na dvoboj s Memphisom u playoffu, a samim time i na ponavljanje serije slične lanjskoj protiv Lakersa. S jedne strane Nuggetsi će jurišati, s druge će Memphis pokušati usporiti igru do boli kako bi koristio visinu, a pobjednik će biti onaj tko uspješnije nametne svoj stil. Ključna bi mogla biti domaća utakmica prednosti, posebice stoga jer dokazano znamo da Nuggetsi imaju stvarnu prednost na svojoj nadmorskoj visini.

Trenutno je omjer u sezoni 2-1 za Nuggetse, a zadnji obračun je 15.3. u Denveru (zapišite u kalendaru). Tu ćemo vidjeti da li trenutno bolje kotira napad Denvera ili obrana Memphisa, iako je u svakom scenariju najrealnije očekivati seriju od 7 na koju su i jedna i druga momčad ionako navikle nakon prošle sezone i dvoboja s Lakersima i Clippersima. S tim da će ovaj put netko ipak otići u drugi krug. Bude li to Denver, očekivati nešto više od polufinala konferencije jednostavno je nerealno - niti je njihov napad toliko dobar kao lani zbog neprirodne kombinacije na boku gdje rotiraju uglavnom trojke (sva 4 njihova swingmana po svemu su više krila nego bekovi), niti im obrana na perimetru može maskirati slabosti u sredini. To su aspekti igre koje trebaju mijenjati u budućnosti misle li uhvatiti gornju četvorku.

6. GRIZZLIES (4455)

Nadovežimo se odmah na raniji paragraf - imaju poprilične šanse preskočiti Denver, iako nisu favoriti ako će imati utakmicu manje na svom parketu. Njihova prednost u sredini je ključna ako dođe do gustih završnica, a bit će ih jer su ove momčadi izuzetno izjednačene usprkos različitim stilovima. Činjenica da Denver baš i nema idealan šuterski dvojac na boku, olakšati će život također ne baš napadački nadarenom dvojcu Memphisa - Denver je praktički jedina momčad na vrhu Zapada koja neće moći maksimalno iskoristiti šuterske slabosti Memphisa zato što su i sami tanki u tom segmentu igre. Denver pak svoj napad bazira na ulaze u reket, a Memphis je upravo u sprječavanju penetracije najbolji u ligi, dok Grizzliesi dominiraju u sredini gdje obrana Denvera dokazano nije u stanju odigrati 48 minuta poštene obrane.

I dok će očito u međusobnom dvoboju odlučivati sitnice, slabašan napad Memphisa nije garancija za išta više u slučaju prolaska. Spursi i Oklahoma možda nemaju idealan matchup protiv Gasola i Zacha, ali u stanju su zabiti puno više koševa od prosječnog NBA napada protiv kojega Grizzliesi oštre zube tijekom regularne sezone. Također, Clippersi su matchup iz pakla za Memphis - njihov presing protiv Paula jednostavno ne prolazi, dapače Clippersi su jedina momčad u ligi koja kreira više izgubljenih i laganih koševa iz tranzicije od Memphisa, a Blake i Jordan mišićima su u stanju na trenutke čak i nadjačati dvojac Memphisa koji je ponekad sklon uzeti skok-šut viška u napadu kako bi predahnuo. Dakle, Denver mogu preskočiti, ali prve tri momčadi samo uz pomoć više sile.

7. PACERS (4320)

Memphis Istoka što se tiče kombinacije lošeg napada i kvalitetne obrane. Indiana ima šansu doći do finala konferencije dok god može zabiti dovoljno. Primaju najmanje trica u ligi, što znači da su itekako sposobni zaustaviti momčad poput Knicksa. Izuzetni su u skoku i zaštiti reketa, što znači da itekako mogu parirati Netsima i Hawksima. Jedina momčad koja im nikako ne odgovara je Boston - previše su slični s tom formulom obrana-napad tako da je nemoguće predvidjeti tko će imati kakvu večer. A kako stvari stoje, vrlo lako bi mogli gledati upravo bitku između ove dvije momčadi već u prvom krugu (Boston će teško izbjeći 7. poziciju, a Pacersi su sve bliži preuzimanju 2.), što opet ide na ruke Heatu. Mislim, nije da Miami u vakumu ionako nije izraziti favoriti protiv svih (kad kažem vakumu, mislim na kontekst bez dramatičnih ozljeda), ali upravo ta izjednačenost, da ne kažem osrednjost, momčadi poredanih od 2. do 7. najviše doprinosi Heatu - dok netko dođe do njih, već će biti dobrano izrauban, što će biti i slučaj s Pacersima nalete li na Boston već u prvoj rundi.

8. KNICKS (4315)

Istok dakle ne bi trebao biti neizvjestan što se tiče krajnjeg rezultata, ali to ne znači da nećemo imati prilike uživati u gomili zanimljivih serija. Knicki definitivno nisu šampionski materijal zbog ispod-prosječne obrane, ali tko može garantirati da na valu šuterske inspiracije (pogotovo ako u isto vrijeme Kidd bude zdrav i odmoran, a Amare rastrčan i voljan glumiti garbage mana u drugoj postavi) neće doći do finala Istoka? Pod uvjetom da izbjegnu Pacerse ili Bullse u prve dvije serije. Chicago slično Pacersima fantastično brani tricu i ove sezone već imaju 3 lagane pobjede protiv Knicksa, dakle bez Rosea, a lani su imali score 3-1 s tim da su jedini poraz doživjeli u produžetku kada je Rose promašio šut za pobjedu nakon što je Melo s tricom preko ruke doveo Knickse u prednost od jednog poena.

9. LAKERS (4300)

Zanimljiva momčad jer apsolutno sve ukazuje na to da pripadaju u playoff, osim onog najvažnijeg - scorea. Doduše, čak i ako izbore nastup u playoffu, što je usprkos sve boljim rezultatima i dalje upitno jer i dalje imaju jednako propusnu obranu, nisu ozbiljna prijetnja vrhu lige. Zar nije fascinantno koliko su ljudi opsjednuti rezultatom, a koliko zanemaruju izvedbu - kada su Lakersi gubili, neki su bili spremni jesti govna ako uđu u playoff, a sada kada dobivaju, neki su ih spremni proglasiti potencijalnom smetnjom Thunderu ili Spursima. Međutim, istina je da je i u prvom i u drugom slučaju ovo bila ista momčad koja je igrala istu ili sličnu igru, samo što sada, eto, uspijeva dobiti poneku utakmicu. Izvedba je uvijek bitnija od rezultata, barem ako se pokušavamo baviti ozbiljnom analizom, a ona u njihovom slučaju ne garantira ništa specijalno - s obranom koja prima ovoliko koliko oni primaju, Lakersi su osuđeni na ispadanje u prvom krugu od boljih momčadi.

10. HAWKS (4060)

Horford zadnjih mjesec dana igra možda najbolju košarku karijere, a kako je i trade Smitha stavljen sa strane do ljeta, svi se mogu koncentrirati na sadašnjost. A ona je jasna – nastave li Horford i Smith igrati na all-star razini, čine najbolji visoki par na Istoku (Bullsi i Pacersi imaju bolje rotacije pod košem, ali nemaju dva bolja individualca) koji bi, pod uvjetom da dobije podršku od Teaguea i Korvera, vrlo lako mogao biti ta famozna druga momčad u Finalu Istoka.

Knicksi imaju kilavu obranu, Pacersi kilavi napad, a Bullsi pucaju po šavovima (posebice napadački) – sve skupa otvara vrata Atlanti koja ima i top 15 napad i top 15 obranu. Jasno, primijetili ste da ne koristim onu klasičnu top 10 u oba smjera formulu koja obično obilježava rasne playoff momčadi. Razlog je jasan – Hawksi to nisu, njihov plafon je odavno određen. Međutim, u ovakvom kontekstu, okruženi momčadima koje su u jednom segmentu igre odlični, a u jednom loši, ta njihova osrednjost mogla bi biti presudna (sjetimo se 2011. kada su izvan svih očekivanja iznenadili Magic, kao i muka koje su svih ovih godina priuštili Bostonu).

Istok možda neće biti zanimljiv što se tiče samog vrha, ali slaganje poretka od 2 do 7 moglo bi donijeti itekako zabavne utakmice jer, barem se tako čini, svih 6 momčadi imaju šanse ako im se poklopi povoljan matchup.

11. ROCKETS (4050)

Period bez stretch četvorki i uopće drugog visokog igrača omogućio im je da svoju smallball run and gun igru rastegnu do maksimuma, s Parsonom i Delfinom kao četvorkama. Naravno, s ovakvom postavom nemoguće je igrati ozbiljnu obranu, ali potvrdili su da imaju jednu izuzetnu povremenu opciju kojoj mogu pribjeći kada im treba brzinska doza koševa i koja je sjajno oružje za promjenu ritma. Motiejunas je u međuvremenu preuzeo rolu stretch četvorke i u dva starta odradio je sasvim solidan posao (skakački i obrambeno kilav kao i dva prethodnika, ali šuterski itekako u stanju držati reket raširenim plus posjeduje all-round potencijal koji je kod Morrisa i Pattersona već otpisan). Čeka ih još puno posla, ali, obzirom na lagan raspored do kraja, ovo što imaju trebalo bi biti sasvim dovoljno za miran ostanak u playoffu.

12. WARRIORS (4040)

Sjajna pobjeda protiv Spusa koju su izborili bez Boguta bila je ključni pokazatelj da u njima ima dovoljno snage, mentalne i fizičke, i da propuštanje playoffa ne dolazi u obzir. Već smo isticali kako je razlog za pad učinka i loše rezultate bio prije svega užasan raspored - njihov prethodni mjesec može se usporediti samo s kalvarijom koju je na startu sezone imao Denver. Stvari će se, dakle, izbalansirati do kraja sezone. Ono što je zanimljivo je poklapanje nove Bogutove ozljede s pobjedom protiv Spursa, koja je odmah dovela do onih klasičnih pitanja - što ako Warriorsi igraju bolje bez Boguta?

Što naravno nema veze s mozgom dugoročno, ali u ovoliko kratkom periodu, i to još usred sezone, logično da je Bogutovo uskakanje u rotaciju dovelo do problema. I to ne toliko u samoj igri, koliko u pristupu igri, ili ako hoćete kemiji. S takvom rasnom peticom iza leđa, suigračima je puno lakše uzeti predah u obrani i opravdati ga razmišljanjem kako će Bogut očistiti sve greške. Curry i Lee su tako u tom periodu igrali puno ležernije, što se igračima s tako lošim obrambenim predispozicijama ne smije događati. Čim je Bogut opet otpao, svi su opet počeli gristi jer znaju da više osiguranja nema. Nazovite ovakvo ponašanje kako hoćete, ali ja od sada koristim frazu Rondov poučak.

13. CELTICS (4005)

Pierce i Garnett igraju kao da je playoff svaku večer, ali ne treba zanemariti ni učinak klupe – konačno se pokazuje da Ainge nije potrošio ljeto uzalud. Green igra sjajno kao lider druge postave, posebice u obrani, Lee je 3&D majstor kakvog su i očekivali, a čak se i Terry budi. Lukavim potezima kao što su dovođenje Crawforda iz Wizardsa i potpisivanje Williamsa iz Kine dodatno su pojačali bokove (combo strijelac s klupe i 3&D swingman, oba rotacijske kvalitete, oba dovedena praktički za kikiriki). O stanju pod košem nemojmo ovom prilikom (10-dnevni ugovori Whiteu i Shavliku Randolphu ne bi pomogli ni Cedeviti). U svakom slučaju, dok igraju obranu imaju šansu - vidjeli smo i luđih stvari od potencijalnog rušenja drugog nositelja od strane sedmoga, pogotovo kada je taj sedmi Boston s Pierceom i Garnettom.

14. BULLS (3785)

Do sada su igrali i bez Boozera i bez Noaha i bez Denga, tako da će preživjeti i momentalni gubitak Gibsona. A gubitak Taja itekako je ozbiljna problem jer Gibson je bio jedan od rijetkih svježih igrača u rotaciji. Relativno mala minutaža koju mu je tijekom godine poklanjao Thibo trebala se isplatiti upravo sada u završnici sezone. Plus, obrana Bullsa i dalje je radila najveću razliku s njim na parketu - bez njega previše toga ovisi o Noahu. Kada imaš dva takva igrača u sredini, uvijek si možeš dopustiti luksuz da jednog imaš na parketu tijekom svih 48 minuta, što je obrani Bullsa davalo kvalitetu kakvu nije imao čak ni Memphis ni Indianapolis – bez Taja, taj luksuz više nemaju. Što se playoff projekcija tiče, budu li imali makar i pola Rosea na raspolaganju, imaju se pravo nadati da će im karma vratiti za lanjski kolaps. A čak i bez Rosea imaju šanse preskočiti prvi krug, posebice nalete li na Knickse (već smo spomenuli da ih drže u šaci) ili Hawkse (kojima mogu usporiti udarni dvojac pod košem i koji nemaju rješenja na boku koja bi mogla preuzeti teret).

15. MAVS (3770)

Eto, statistika ih voli, po bodovima su u istom rangu s Netsima i Bullsima (bili bi playoff momčad na Istoku, što baš i nije neka utjeha), ali Dirk je prekasno uhvatio formu da bi se priključili borbi za osmo mjesto. Što znači da se mogu okrenuti budućnosti, lutriji i činjenici da je Dirk već izjavio kako će nakon zadnje godine ugovora produžiti vjernost uz puno veći popust nego što su ga svojim momčadima dali Duncan ili Garnett.

16. NETS (3730)

Obzirom na stanje Williamsovih gležnjeva, još dobro i stoje. Lopez pada učinkom jer su do sada svi shvatili kako obranu treba fokusirati na njega, točnije na sprječavanje da on dođe do lopte na lijevom ili desnom bloku. Johnson i Wallace su i dalje profesionalci koji se trude, ali to nije dovoljno za dominaciju - trud je ovisan o nogama, a njih (a ni gležnjeva) više nema nitko u ovoj vanjskoj liniji. Prosječna momčad za prosječan rezultat koja nema ni jednu dobru stranu koja bi joj garantirala drugi krug, ali obzirom na osrednjost konkurencije uvijek se mogu nadati da će netko sam sebe upucati u nogu (ili gležanj).

17. JAZZ (3625)

Držim fige da izbore playoff, samo da vidim hoće li barem tada Corbin imati dovoljno razuma da većinu minuta povjeri četvorci Favors, Hayward, Kanter i Burks. I dok Burks igra jednu toplo-hladno sezonu u kojoj još uvijek traži svoje mjesto pod NBA suncem (kreator s klupe?), ova prva trojka ostvaruje takve učinke svaki put kada dobije priliku da nije nimalo pretjerano reći kako bi Jazz možda već imao osigurano playoff mjesto da su ih koristili više nego što jesu. Ovako, dok i dalje jašu Jeffersona izvan svakog rezona u sumrak sezone, s pravom ih i statistika i NBA komentatori smatraju za momčad koja će ustupiti to utješno playoff mjesto Lakersima.

18. BUCKS (3590)

Događa se zanimljiva stvar – iako bih se bio kladio da će nakon trade deadlinea puno više minuta dobiti Jennings i Redick na račun Ellisa, do sada je trend da se minute za Redicka uzimaju Jennigsu, a da Ellis i Redick igraju kao dvojac. Što je zanimljivo ponajprije zbog činjenice da je Ellis slobodan igrač ako to želi već ovoga ljeta, dok Bucksi imaju mogućnost kontrole nad Jenningsom. Znači li ovo da Bucksi baš i nisu ludi za njegovim talentom (ako znači, onda - svaka čast Bucksi)? Ovakve neugledne momčadi obično su prisiljeni preplatiti svoje pickove, ali možda je Bucksima postalo jasno da Jenningsa nema smisla držati na silu, pogotovo kada se radi o igraču koji u ključnoj godini ugovora gađa ispod 40% iz igre i pri tome se ne srami uzeti 17 šuteva, od čega barem 12 nerezonskih.

Ellis je ionako bolji slash & kick igrač od Jenningsa i Redickovo prisustvo mu dodatno otvara prostor da to i dokaže, ali Ellis nije ništa bolji šuter, a definitivno i slabije vrti pick & roll. Tako da je teško reći koji su razlozi iza ovakve rotacije (možda ih i nema, možda je trener Boylan samo odlučio igrati na kartu trenutne forme). Kako god okrenuli, više Redicka, a posebice u kombinaciji s triple threat majstorom poput Dunleavya, trebalo bi dići očajni napad Bucksa s dna i odvesti ga u playoff bez puno muke (naravno, Redick i Dunleavy neće pomoći obrani, ali ona je dovoljno solidna da izdrži lagani pad dok god se učinak napada povećava).

Minute koje su Ellis i Redick igrali zajedno do sada daju razlog za optimizam – iako još nisu ubacili kompleksnije elemente u svoju igru, za sada Monta nema problema s pronalaženjem Redicka nakon što ovaj istrči iz bloka. To je jedino važno i jedino što playmaker mora znati raditi s takvim igračem u blizini. Uglavnom, za sada ih je teško zamisliti iznad osme pozicije, na to ukazuje i statistika, što znači da ih nećemo dugo gledati u playoffu. Međutim, pruži li im Redick poticaj i slože li neku seriju kojom bi preskočili nekoga od trenutno bolje plasiranih, ta njihova solidna obrana bi uz poboljšani napad mogla dodatno pridonijeti kaosu koji vlada na Istoku.

Naravno, osim igre, ono što većinu zanima je i ima li smisla zadržati Redicka i nakon ove sezone?

Vrijedi li Redick 10 milja? Gledajmo to ovako – u ligi je manjak šutera all-star kvalitete. Ako ćemo gledati samo dvojke, Redickove šuterske brojke su fantastične – drugi je u postotku trice s 39%, a prvi je u šutu s poludistance u području između reketa i perimetra (fantastičnih 46%, naspram 41% Bryanta), odakle uglavnom šutira iz istrčavanja.

Redick ima čak i bolji postotak realizacije na obruču i u reketu od Bryanta i Hardena, što jasno ne znači ništa obzirom da nije kreator (troši 3 puta manje lopti u tim područjima) i da većinu tih situacija realizira iz kontri ili zicera. Međutim, čak ako i ignoriramo činjenicu da nije slasher, njegova šuterska učinkovitost obzirom na specijaliziranost igre i ogromnu potrošnju jednostavno je zadivljujuća. Naravno da ona dobrim dijelom ovisi oko toga da se njemu podredi cijela igra u napadu, ali ako čovjek šutira ovakvom kvalitetom, što je u tome loše?

Pacersi su godinama živjeli od Millera u istom stilu. Naravno, ne impliciram da je Redick po ičemu u klasi Reggiea, ali može biti treća opcija ozbiljne momčadi koja uz to ima dodatnu vrijednost jer omogućuje treneru da posloži disciplinarani i kvalitetni sistem igre u napadu. Sistem u kojem će se dosta toga bazirati na činjenici da protivnici moraju respektirati Redickov vanjski šut, što će stvoriti prostor suigračima. To je vrlina koju brojke možda ne mogu pokazati, ali je itekako bitna vještina vrijedna toleriranja minusa kojega Redick donosi u obranu - i na tom dijelu parketa treba složiti sistem koji je u stanju sakriti njegove obrambene nedostatke.

Naravno, Bucksi uopće neće biti usamljeni u pokušajima da zadrže čovjeka – konkurencija će biti poprilična obzirom da je Redick najbolja dvojka u ljetnoj ponudi i najbolji šuter uopće uz Korvera.

19. RAPTORS (3390)

Playoffu se valjda više ne nada ni Colangelo, dakle stavimo ih u skupinu momčadi koje bi trebale udariti nekakav temelj budućnosti. Samo, kakav plan možete imati s ovakvim rosterom? Iako su od tradea za Gaya na oko 50% učinka i iako su Gay i DeRozan pružali solidne partije, očito je kako nisu kompatibilni zbog šuterskih nedostataka. Obrambeno su obojica solidni, ali nisu Wade i James pa da igrom na tom dijelu parketa sakriju eventualne napadačke minuse. Teoretski, jedino rješenje bi bilo što više koristiti Bargnania kao stretch četvorku što bi donekle anuliralo njihov kilavi šut, ali kako to provesti u praksi u trenutku kada se veze između kluba i nekadašnjeg prvog picka čine nepopravljivo raskidane? S jedne strane dakle imate ovu veteransku jezgru, a s druge klince poput Valanciunasa i Rossa koji od ovog općeg nedostatka vizije budućnosti imaju više štete nego koristi (nema logike da Ross, kao potencijalno najbolji šuter na rosteru, do kraja sezone ne dobiva 25-30 minuta po utakmici). Uglavnom, imate totalni kaos koji se uz malo sreće dogodine može uključiti u lov na osmo mjesto, ali se isto tako može svakog trena raspasti i karijere koštati i Colangela (što bi bilo sjajno) i Caseya (što bi bila stvarno šteta).

20. WIZARDS (3300)

Wall je donio ravnotežu u momčad, a za ostalo su se pobrinuli zdravi Webster, Nene, Okafor i Ariza. Sve četvorica veterana poznata su po tome da su skloni ozljedama, ali, nekim čudom, trenutno su relativno zdravi i u formi, što Wizardsima daje petorku dokazanih NBA igrača i profesionalaca koji su njihovu većim dijelom sezone iznadprosječnu obranu sada digli u top 7. Svaka čast Whitmanu na tome što je usprkos svim problemima i gomili poraza, koji obično lutrijske i neiskusnije momčadi ubije u pojam, održao pozitivan pristup. Također, ovakvo veteransko okruženje pomoglo je i Bealu da konačno pruža partije kakve smo od njega i očekivali. Možda nešto ima i u tome što se bliži march madness – ovaj niz briljantnih all-round partija (kombinacija šuta, ulaza i fantastičnog skoka za bilo kojeg igrača, a kamoli beka) podsjeća malo na lanjske role u NCAA turniru. Uglavnom, sve ovo jasno pokazuje da bi s Wallom od starta bili oko 50-50 učinka kakav smo i očekivali kada su doveli ove veterane. Dogodine bi s iskusnijim Bealom i novim pojačanjem putem drafta vrlo lako mogli kucati i na vrata playoffa, ali ono što je najvažnije je pogoditi s budućim izborom jer dugoročno gledano bitni su samo Wall, Beal i on. Drugim riječima, ne treba im još jedan Vesely.

21. SIXERS (3270)

I dok Wizardsi idu prema gore, Sixersi tonu. Doug Collins je počeo pripremati sve za još jedan bijeg - čovjeku je dosta ove momčadi, kao što je i njoj dosta njega. Obzirom da je Holiday tek solidan igrač, kao i Young, a da Turner treću godinu za redom pruža partije koje puno više pristaju podizaču energije s klupe nego starteru, postaje jasno kako ovdje prave jezgre nema. Ovo je momčad jedan potpis udaljena od rebuildinga - ne ostane li Bynum, to će značiti da su Sixersi sve svoje pickove prve runde odavno rasuli po svijetu. Iggy je u Nuggetsima, Speights i Sefolosha nikada nisu ni dobili šansu u matičnom klubu, a Vucevic i Harkless su dio budućnosti u Orlandu. Dodaj da su se olako odrekli i Lou Williamsa kojega su iskopali u drugoj rundi, ispada da im od svih ovih godina osrednjosti ostaju samo Young, Jrue i Turner.

Toliko o poslovima koje je Collins odradio tijekom svog mandata (a imao je itekakve ovlasti u izboru igrača). Sixersi su idealan primjer zašto je loše biti prosječan ovoliki niz godina - od odlaska Larrya Browna (a nedugo nakon i Iversona) imali su 9 do 10 sezona (uključujući i ovu) u kojima su se vrtili između 50% i 40% učinka, što ima nikada nije donosilo izbor u gornjoj polovici lutrije. Samo su 2010. potonuli na 33%, što im je donijelo drugi pick koji su pretvorili u Evana Turnera. Obzirom da su Holiday, Young i Turner dovoljno solidni da ih i bez Bynuma drže na oko 40%, pitanje je do kada će ova agonija trajati? Upravo stoga je raskid s Collinsom uz oproštaj od eksperimenta s Bynumom ujedno i šansa za novi početak - riskiraj danas kako bi sutra imao nešto konkretno.

22. WOLVES (3165)

Tragedija je kada promisliš da su mogli imati sezonu kakvu sada imaju Warriorsi samo da su ostali zdravi. Ovako, cijeli projekt dolazi u pitanje - još jedna lutrija neće donijeti previše koristi jer imaju skupi roster koji bi preko ljeta mogao ostati bez važnih imena, a produženi rebuilding s Loveom u središtu zbivanja ne dolazi u obzir - čovjek igra petu sezonu bez playoffa, a obzirom na gužvu na Zapadu i neriješene statuse Kirilenka i Pekovića nitko mu ne garantira da će se za njega boriti i dogodine. Ostane li ova jezgra još jednu godinu zajedno, dogodine su svakako u borbi za playoff, ali jednostavno imaju previše financijskih obveza (a potpis s Rubiom tek slijedi) da bi mogli složiti dugoročno uspješnu momčad. Tolike godine mučenja s Kahnovim potezima, toliko godina draftanja, a sve ti ovisi o tome kakve će poslovne poteze povući dva Euro igrača na koja si nabasao slučajno? Nije dobro.

23. HORNETS (3025)

Igrač A – 19 godina, 28 minuta, 51% šuta, 12.5 poena, 7.4 skoka, 1 asist, 1.8 blokada, 1.2 ukradene

Igrač B – 19 godina, 29 minuta, 49% šuta, 10.4 poena, 6.3 skoka, 1.8 asista, 1.6 blokada, 1.1 ukradena

Ovaj gore je Anthony Davis, ovaj ispod je Kevin Garnett u prvoj sezoni u Wolvesima. Gledajući Davisa ove sezone usporedba s mladim Garnettom postajala mi je sve jasnija (lakoća kretanja u napadu, all-round kvalitete, fizička konstitucija, ozbiljnost u pristupu, obrambeni potencijal), a kad sam bacio pogled na brojke sve je sjelo na svoje mjesto. Ok, usporedba nije idealna zbog nekih razlika u kontekstu - KG je igrao u lošijoj momčadi (vjerovali ili ne) koja je tek trebala stati na noge, dakle bio je u težoj situaciji i od prve je imao puno veću ulogu u kreaciji. Davis uz to ima i godinu više ozbiljnog treninga na Kentuckyu, bolje suigrače i to koliko god je plus, toliko je i minus jer se ne traži previše od njega u kreativnom aspektu igre (broj asista će mu rasti kako mu bude rasla uloga u napadu). Hoće li Davis biti MVP klasa kao Garnett? To nitko ne zna, ali potencijal svakako postoji.

24. PISTONS (2940)

Povratkom Drummonda u rotaciju, Pistonsi bi trebali zalupiti vrata veteranima poput Stuckeya i Maxiella i osigurati maksimalnu zajedničku minutažu Knightu, Drummondu i Monroeu, koji su do sada odigrali jedva nešto više od 100 minuta zajedno. Što je van pameti, ako uzmemo u obzir da se radi o jezgri oko koje bi se trebala graditi budućnost. To odbijanje da zajedno koriste Monroea i Drummonda baca sjenu na jednu solidnu sezonu u kojoj su Pistonsi dodatno očistili salary cap i nakon koje ih čeka još jedan lutrijski pick koji bi trebao definirati rotaciju koja bi već za sezonu-dvije trebala kucati na vrata playoffa.

Ali. Ne uspije li Monroe izvesti tu tranziciju na poziciju četvorke napadački (obrambeno ne bi trebalo biti problema zbog Drummondovih kvaliteta u zaštiti reketa), a neće dok ne uspije zabiti poneki šut s poludistance, ni Frank ni bilo koji drugi trener neće si moći dopustiti koristiti petorku u kojoj oba visoka žive u reketu i tako dodatno otežavaju pronalazak prostora za kvalitetan šut. Da ne govorim što bi bolji šut s poludistance učinio za Monroeve asistentske kvalitete - imao bi puno više od 3.3 asista po tekmi (koji su i ovako izuzetno visoki za centra, samo su Noah i Gasol bolji) da može natjerati obrane da ponekad izađu na njega i tako otvore dodatni prostor u pozadini. Koliki korak prema naprijed će napraviti dogodine ovisi o izboru na draftu, pojačanjima putem tržnice, ali ponajviše o Monroevom igračkom (šuterskom) napretku.

25. BLAZERS (2925)

Jedno od pitanja koja treba postaviti kada su Blazersi u pitanju je sljedeće - kako je moguće da momčad s 2 all-star talenta (LMA i Batum), kandidatom za rookiea godine (Lillard) i jednim od najboljih 3&D igrača u ligi (Matthews), bez obzira na nedostatak klupe, može ostvarivati ovako slabašnu učinkovitost u 4 faktora da ih ovi rankinzi smatraju jednom od 5 najgorih momčadi u ligi? Mislim, Wizardsi i Sixersi sigurno nemaju takvu individualnu kvalitetu, a teško da možemo nositelje Pistonsa ili Hornetsa staviti u istu kategoriju s prvim imenima Blazersa. Mislim, nemoguće da je sve baš na klupi, zar ne? Naravno da nije, jer dobar dio odgovornosti je i na Hicksonu. Kolika je rupa u obrani peti čovjek Blazersa dovoljno govore sljedeći podaci:

- da bi sačuvali Aldridgea, Hickson je najveći dio sezone odigrao na petici, gdje je protivnicima dopuštao 25% bolji učinak od prosječnoga što je u skladu s onim što je pokazivao do sada u karijeri kada je isključivo čuvao protivničku četvorku (tako da ne drži vodu eventualna teza kako su Blazersi isključivi krivci jer su skrivali Aldridgea - Hickson jednostavno nije dobar obrambeni igrač u koju god ga ulogu stavili)

- Hickson je trenutno po Synergyu rangiran na 323 mjesto po individualnoj obrani, što se ne razlikuje puno od dosadašnjih rezultata u karijeri (ne zaboravite da NBA broji maksimalno 450 igrača, što znači da je Hickson debelo u donjoj trećini kvalitete) - ne samo da nema ni jedan aspekt igre u kojem je iznad prosjeka (jednako je loš u izolaciji, post-up ili spot-up situacijama), već je obzirom na minute taj njegov učinak takav da ga s pravom možemo proglasiti obrambenim LVP-om lige obzirom na minute koje dobiva

- od 5 najčešće upotrebljavanih postava Blazersa, samo dvije su ostvarile pozitivnu koš razliku, a, zanimljivo, baš u te dvije nema Hicksona (poziciju drugog visokog uz Aldridgea krpaju Babbitt u jednoj, Leonard u drugoj, dakle jedan rookie i jedan igrač bez pozicije, što jasno ukazuje gdje je problem)

Zaključak je jasan - koliko god Hickson bio briljantan smetlar koji kupi gomilu skokova i laganih koševa, jasno je da sve to radi na štetu momčadi, odnosno rezultata. Sve to skupa znači da će njegov double-double prosjek natjerati nekog naivca da mu iskrca milijune, što će po svemu sudeći biti bacanje novca.

26. CAVS (2710)

Irving bi dogodine trebao biti spreman voditi momčad u playoff - povijest nas uči da većina rasnih prvih opcija u trećoj sezoni posjeduje dovoljno zaokruženu igru da napravi taj korak. Međutim, ono što će Cavsi morati napraviti kako bi mu u tome pomogli je nadograditi ovu solidnu mladu jezgru s ponekim veteranom koji zaslužuje NBA minute. Ovdje nisu problem ni Waiters ni Thompson, koji pružaju solidne igre obzirom na trenutnu fazu karijere, a neće to biti ni budući pick prve runde. Problem je najgora kolekcija veterana na klupi s ove strane Blazersa (koja bi se još mogla i pojačati - navodno su spremni dovesti još jednog veterana zbog čega su se odrekli Josha Selbya, zadnjeg u nizu MVP-a ljetne lige koji nisu napravili ništa u pravoj sezoni).

27. SUNS (2635)

Budući prvi pick odredit će dobrim dijelom smjer u kojem idu jer za sada malo je toga jasno - Gortat i Dudley su igrači koji su po svim nepisanim NBA pravilima danas trebali biti dio nekog playoff rostera, umjesto da uzimaju minute nekome oko koga se može graditi budućnost. Doduše, takvoga u Phoenixu nema, tako da je svejedno na koji način došli do viskog picka - njihov rebuilding počinje tek na ljeto. Ako Lakersi ne uđu u playoff dobit će još jedan lutrijski pick, a imaju ih viška i u drugoj rundi tako da onaj što su ga poslali u Houston za Morrisa i nema neku težinu. Naravno, tu je i opcija da preko ljeta Dudleya i Gortata pretvore u nešto dugoročno vrjednije. Sve je u rukama Sarvera i ekipe, ako to može nekoga tješiti.

28. KINGS (2520)

E, sada stvar postaje zanimljiva - izgleda da je družba voljna zadržati Kingse u Sacramentu konačno poslala konkretnu ponudu na adresu lige, što bitno mijenja situaciju. Ako se radi o ponudi ravnoj onoj koju su braća Maloof dobila od ekipe iz Seattlea, liga ima pravo reagirati, spriječiti prodaju Seattleu i ostaviti Kingse u Sacramentu. Jasno, uvijek postoji opcija da braća odbiju prodati franšizu potencijalnim kupcima iz Sacramenta, što znači da određenu prednost i dalje ima trenutni dogovor sa Seattleom, ali stvar bi mogla postati puno jasnija izađe li ijedna opcija s dobrim vijestima glede izgradnje nove dvorane - i ona u Seattleu i buduća u Sacramentu još uvijek su mrtva slova na papiru. Što god se dogodi do početka playoffa, kada bi liga trebala razriješiti ovu situaciju, iz ove situacije kao jedini sigurni pobjednik izaći će NBA koja će se riješiti jednih od najgorih vlasnika u povijesti.

Usput spomenimo i kako je Aaron Brooks jedini veteran koji se dogovorio oko raskida ugovora kako bi se priključio playoff rosteru (ako ga ne netko ne zgrabi s waivera izgleda da će u Houston čim ovi naprave mjesta za njega - njima će dobro doći treći play, a Brooksa za Houston vežu lijepe uspomene jer tamo je odigrao jedine kvalitetne minute u karijeri). Kakav onaj pravi trade deadline, takav i ovaj vezan uz otkupe ugovora - apsolutno nebitan.

29. MAGIC (2480)

Teško je za ovako tanak roster reći da se radi o prvim kandidatima za tankiranje, ali ne bi nas trebalo čuditi ako u idućih nekoliko tjedana i Aaron Afflalo dobije malo dužu pauzu zbog nekakve ogrebotine. Što više loptica u lutriji, veće su šanse za višim pickom, a viši pick daje ti više mogućnosti (bilo pri izboru talenta, bilo pri zamjeni mjesta na draftu ili igrača). A u Orlandu su očito svjesni da je svaka, bez obzira koliko mala, prednost - prednost. Obzirom da su tek u godini drugoj totalnog rebuildinga (i da će imati krcat salary cap), za dogodine nikakvih ciljeva nema, osim još jednog napada na lutriju.

30. CATS (1685)

Dok god troše minute na likove poput Mullensa treba ih ignorirati - u ovom okruženju nema smisla gledati čak ni Kidd-Gilchrista. Ono zanimljivo ionako će se događati na ljeto - hoće li Dunlap preživjeti na klupi, tko će biti izabran na draftu i na koga će potrošiti 15-ak milja koje će imati na raspolaganju. Hoće li se uključiti u lov na nekog od slobodnih igrača, što će napraviti s Hendersonom kojem treba ponuditi novi ugovor, hoće li konačno amnestirati Thomasa... gomila pitanja na koje treba dati odgovor prije nego nam bude jasno mogu li se konačno pokrenuti s dna.

8Jan/1328

THE RE-DRAFT POD

Posted by Gee_Spot

I stigao je i novi mega podcast! Sickre i Gee su se našli kako bi kroz 30 i nešto minuta pretresli ligu, nakon čega su se idućih sat i pol bacili na re-draft. Na što? Točno tako. (Ne) propustite potrošiti 90 naj-besmislenijih minuta u vašem životu.

19Dec/1215

THE ROOKIES

Posted by Gee_Spot

Iako četvrtina sezone baš i nije neki uzorak za izvlačiti ozbiljne zaključke, izračunao sam IOR učinak ovogodišnjih rookiea nakon 20 i nešto utakmica čisto da vidimo kakva su kretanja. Za početak nekoliko bitnih napomena. Iako IOR ima sasvim dovoljno alata da sreže odstupanja uzrokovana kontekstom i prilagodi ih srednjoj vrijednosti, većina rookiea ima tako limitirane role da njihovi učinci, bili oni pozitivni ili negativni, jednostavno nemaju nikakvog uporišta u stvarnosti. Kako bi izbjegli situaciju da neka imena dobiju izuzetno dobre ili izuzetno loše ocjene na osnovu ničega, u predstavljanje sam uključio samo one igrače koji su skupili 200 ili više minuta.

U izbor je tako ušlo samo 27 od ukupno 67 igrača prve godine koji su istrčali na parket (dvojica iz prve runde još se nisu ni skinula u dres – Fab Melo i Royce White). Iako se ne radi o definitivnim činjenicama (ovakav način ocjenjivanja učinka može poslužiti kao ozbiljan alat za evaluaciju tek nakon uzorka od dvije do tri sezone), vrijednost ovih brojki kao putokaza trenda u kojem se kreće karijera neosporna je čak i na ovako malom uzorku. Drugim riječima, ako netko trenutno ima sjajne brojke i već kao rookie se nameće kao legitimna NBA opcija, male su šanse da će u budućnosti nestati s radara. Osim, naravno, ako se dotični ne zove Tyreke Evans.

1. Anthony Davis (89 bodova)

Zadrži li ovaj broj bodova do kraja, Davis će već u prvoj sezoni biti top 25 igrač u NBA. Mislim da tome više ne treba ništa dodati, osim da ima najbolje brojke za visokog igrača još od Duncana iako ima tri sezone manje NCAA iskustva nego što ih je imao Timmy u svojoj rookie sezoni. Usporedio sam statistiku top 5 pickova do 1980. i preostala imena koja su u rookie sezoni imala učinak sličan Davisu su Chris Paul, Chris Webber i Hakeem Olajuwon, dok su Michael Jordan i David Robinson nedodirljivi sa najboljim rookie godinama u modernoj povijesti (ako modernu povijest računamo od 1980-ih, točnije od dana kada su Larry i Magic počeli spašavati ligu od Kareemove dominacije). Ono što najviše ohrabruje je da je sve ovo temeljeno na napadu, bez obrambenih brojki (isključimo li blokade, Davisov ulazak u NBA na ovom dijelu parketa je - katastrofa). To znači da će Davis biti još bolji kada svoju sposobnost čuvanja reketa nauči koristiti na ovoj razini (što dobrim dijelom počiva i na potrebi da počne unositi više kalorija, iako nedostatak mase ne može u potpunosti opravdati činjenicu da trenutno izgleda kao da se prvi put u životu susreo s obrambenim rotacijama). Sve u svemu, ako je i bilo sumnji u njegovu NBA karijeru, mislim da su već danas one potpuno nepotrebne – Davis je poseban igrač i vrlo vjerojatno nova NBA franšiza.

2. Damian Lillard (68 bodova)

Zanimljivo, Kyrie Irving je prošle sezone završio kao najbolje plasirani rookie s 69 bodova, tako da možemo reći kako je Lillard u izuzetnom društvu. Obzirom na razliku u godinama (Lillard je dvije godine stariji iako ima NBA sezonu manje), jasno je kako Irvingov talent garantira puno veće domete (ili, da postavimo to drugačije, nema šanse da za dvije godine Irving i dalje bude u bodovnom razredu treće opcije), ali Lillard je već sada šuterski, kreatorski i fizikalijama dovoljno dobar da nastavi odrađivati rolu druge ili treće opcije godinama. Iako je Irving u svemu (osim u količini izgubljenih lopti) za dlaku bolji, ono što ih povezuje obrambena je jalovost. Međutim, ona je prije svega produkt konteksta koji uključuje privikavanje na NBA i igru u lošim obrambenim kolektivima. Aktivnost, IQ i atleticizam su tu i nema razloga da jednoga skorog dana obojica ne izrastu u all-round klase.

2. Andrew Nicholson (68 bodova)

Slično Lillardu, Nicholson je NCAA veteran ispoliranih vještina koji se brzo nametnuo kao legitimna pick & pop opcija u ligi. Ono što ga diže iznad kategorije specijalca koji tek razvlače reket su sjajno kretanje bez lopte i sposobnost realizacije u reketu na desetke različitih načina - iako fizički nema masu za dominirati u skoku i vladati golom silom u sredini, Nicholson je već sada post-up umjetnik u rangu Carla Landrya. Ono što ga trenutno pak izdiže debelo iznad Landrya i što mu otvara priliku da realizira jednu puno veću usporedbu, onu s Davidom Westom, obrambene su brojke koje se trenutno nalaze debelo iznad učinka koji se očekuje od rookiea, makar i 23 godine starog.

4. Michael Kidd-Gilchrist (64 boda)

Njegova energija i zrelost za godine su već odavno opjevane, kao i nedostatak šuterskog dometa, ali ono što oduševljava je podatak da je, čak i bez pouzdanog skok-šuta, MKG dobio najviše bodova u IOR-u za vještine - uz solidan broj koševa do kojih dolazi aktivnošću (uglavnom kroz tranziciju, ulaze i cutove), momak je izuzetan asistent i skakač za poziciju. Mislim da već sada možemo reći kako se radi o budućem 1 na 1 davitelju u rangu Iguodale, Jamesa ili Denga, tako da uopće nije teško zamisliti dan kada će biti kompletna all-round zvijer.

5. Andre Drummond (57 bodova)

Od Drummonda smo očekivali hrpu NBA action akcija, ali ne i to da od prvog dana bude koristan rotacijski igrač. Momak ne samo da skače, lijepi blokade i zakucava, već to čini ritmom koji ga već sada klasificira kao startera u ligi. Jasno, njegova igra je trenutno sastavljena isključivo od banana s leđa u obrani, odnosno od trpanja otpadaka u napadu, ali, kada to radiš ovako učestalo (top 8 u skakačkim i blokerskim postotcima među igračima koji su skupili više od 200 minuta), vrijednost ti se ne može osporiti. Izgleda da se strah od pasivnosti zbog kojega je Drummond potonuo na draftu pokazao potpuno neutemeljenim. One druge brige, o sirovosti njegove igre, realne su, ali i puno manje problematične u svjetlu ovakvih brojki. Koje su, da napomenemo i to, bolje od onih Dwighta Howarda u rookie sezoni. Točnije, kad smo već povukli paralale s ranijim draftovima, recimo i ovo - da kojim slučajem Drummond ostvaruju ovakav učinak za 28 umjesto za 18 minuta, našao bi se odmah iza Davisa i bio bi u konkurenciji za jednog od najboljih rookiea zadnjih 20 godina.

6. Alexey Shved (46 bodova)

Iako po broju bodova spada u NBA startere, Shved je idealan kao lider druge postave zbog combo kvaliteta. Može igrati obje vanjske pozicije, ali njegova kvaliteta proizlazi prvenstveno iz kreativnosti s loptom, bilo da otvara prilike sebi ili drugima, zbog čega bi bilo poželjno da Wolvesi u njemu razvijaju svog Manua, Crawforda ili Redicka.

7. Brian Roberts (33 boda)

Roberts je dokaz koliko solidnih košarkaša čeka uokolo i koliko je nepotrebno gubiti vrijeme na ostarjele veterane ili nedovoljno zrele projekte. Čovjek ima 27 godina, iza njega je sjajna NCAA karijera i niz sezona u Izraelu i Njemačkoj. Hornetsi su tražili jeftinu opciju s klupe sposobnu kreirati za sebe i druge i našli su je u iskusnom combo-strijelcu koji nedostatak NBA tijela i atletskog talenta kompenzira poznavanjem igre. Nije Roberts ništa posebno, a pogotovo nije igrač koji će se nastaviti razvijati, ali kao jeftina opcija s klupe apsolutno pokazuje da zaslužuje mjesto u NBA. Sve što mu je trebalo bilo je puno strpljenja i malo sreće.

8. Kyle Singler (31 bod)

Primijetili ste da, kad maknemo top 3 talent poput Davisa, Drummonda i Kidd-Gilchrista, na popisu do sada dominiraju iskusni igrači s godinama i godinama košarkaškog staža? E, pa Singler se sa svojim kompletnim NCAA iskustvom uz dozu Eurolige u takav trend itekako uklapa. Ono što njega čini korisnim NBA igračem prije svega je izuzetno shvaćanje svoje uloge u momčadi na oba kraja parketa, što mu omogućava da izvuče maksimum iz tek solidnih fizikalija (trećina njegovih koševa dolazi iz spot-up situacija, a još trećina iz tranzicije i cutova).

9. Dion Waiters (30 bodova)

Waiters je i na Syracuse igrao igru combo-beka koji troši gomilu napada, a sličan trend nastavlja se i u NBA. Nije nemoguće da takav igrač uspije postati starter, ali, da bi nekako nadoknadio manjak šuterske učinkovitosti i gomilu izgubljenih lopti, morao bi barem biti dominantan u obrani. Waiters za sada ne pokazuje ništa što bi ga izdiglo iznad kategorije budućeg šestog igrača.

10. Pablo Prigioni (28 bodova)

Da Pablo zna svoj posao, u to nije bilo sumnje. Međutim, prognozirati kako će se u NBA ritmu ponašati 35 godina staro tijelo koje nikada nije igralo u ovakvom kontekstu bilo je nemoguće. Sada pak znamo da mu 14 minuta po utakmici u ulozi back-up playa nisu nikakav problem i da je sasvim solidan na oba kraja parketa. Što samo još jednom potvrđuje tezu da je pronaći solidnog back-up playa najlakši posao prilikom slaganja momčadi (osim ako ste Blazersi pa angažirate Ronniea Pricea).

11. Harrison Barnes (25 bodova)

Nemamo još ni približno odgovor na pitanje hoće li Barnes ikada postati ozbiljna napadačka opcija, ali, čak i u ovoj šljakerskoj 3&D roli koju trenutno odrađuje dok krpa izostanak veterana Rusha i Jeffersona, vidljiva je tendencija da mu se spusti lopta na blok kako bi u stilu Jamesa ili Piercea završavao post-up situacije šutom iz okreta kao da je i dalje na North Carolini. Što je pozitivno, jer njegov atleticizam i all-round talenti definitivno zaslužuju veću rolu. Dakle, njegov IOR je rezultat prije svega trenutne uloge i škole koju prolazi, dok eye test ukazuje na neminovan budući rast.

12. Meyers Leonard (20 bodova)

Osim meke ruke Leonard za sada nije pokazao previše i njegov učinak back-up centra baziran je isključivo na pick & pop pokušajima i za centra fantastičnom postotku slobodnih (čak 86%). Blokersko i skakački ispod je potrebne razine što nije dobar znak - iako ima samo 20 godina, što ga može opravdati u manjku shvaćanja igre u obrani, za manjak aktivnosti pod obručima opravdanja nema. Tu je razlog sljedeći - ili si mekan ili nisi dovoljno dobar atleta. Što god od ovo dvoje bilo, ne obećava u slučaju čovjeka koji bi za život trebao zarađivati u sredini reketa.

13. Jared Sullinger (19 bodova)

Sullinger je skakanjem opravdao pozitivna očekivanja, a igrom u obrani negativna, ali ono što ga trenutno drži ispod granice ozbiljnog rotacijskog igrača je ispod-prosječni učinak u pick & pop akciji. Kad ga šut konačno počne slušati, a hoće jer ima dokazanu ruku za ovaj tip igre, trebao bi dodati destak bodova na svoj konto i nametnuti se kao koristan visoki u užoj rotaciji.

13. Jeff Taylor (19 bodova)

Taylor je iskusan (23 godine) i na NCAA razini dokazan igrač zadatka u 3&D roli. Međutim, sve što trenutno pokazuje zasniva se prije svega na izuzetnim fizikalijama dok su šut za tri i 1 na 1 obrana ispod potrebne razine. Kako stvarno ima sve fizički potrebno da se izbori za dug život u ligi, trenutne slabosti pripišimo fazi navikavanja.

13. Jonas Valanciunas (19 bodova)

Dobra stvar kod Valanciunasa je izuzetna energija koju iskazuje na oba kraja parketa, bilo da se radi o postavljanju blokova u napadu ili rotacijama u obrani. Naravno, sve to uglavnom ne završava konkretnim rezultatima, pogotovo u obrani gdje često gubi poziciju, ali ta kombinacija pokretljivosti, srca i tehnike garancija je da će Raptorsi kroz idućih 5-6 sezona razviti svog franšiznog centra. Meka ruka i solidan osjećaj za asist samo su pokazatelj da bi taj stabilizator pod košem mogao izrasti i u ozbiljnu napadačku opciju.

16. Jae Crowder (15 bodova)

Prelazak isključivo na perimetar oduzeo je dio Crowderovih kvaliteta koje su na NCAA razini dobrim dijelom počivale na energiji u reketu. Treba se priviknuti na situaciju u kojoj mu napad više neće toliko dolaziti iz kretanje bez lopte ili kupljenja odbijanaca koliko iz spot-up situacija, odnosno u kojoj će većinu obrambenih zadaća odrađivati na perimetru u 1 na 1 okolnostima.

17. Nando De Colo (14 bodova)

De Colo je solidan all-round čija najveća vrlina je ta što je u stanju odigrati sve tri vanjske pozicije i ponuditi dovoljan omjer šuta, kreacije i borbenosti da tijekom njegova boravka na parketu momčad ne potone. Idealan vojnik za sistem Spursa.

18. Tyler Zeller (13 bodova)

Zeller ima visinu i može skočiti, ali, za izboriti veću ulogu od dodavača ručnika, u budućnosti će morati zabiti još ponešto osim zicera kako bi sakrio nedostatak pokretljivosti i snage u obrani.

19. Bradley Beal (12 bodova)

Beal je šuterski i kreatorski, pa i kao all-round, u NCAA pokazao izuzetne vještine, stoga pripišimo njegov mizeran učinak u prvoj četvrtini NBA karijere kontekstu. U Wizardsima se trenutno od njega jednostavno previše traži i nema nikoga da mu olakša život, što je dovelo do totalne napadačke katastrofe. Ono što je najvažnije - Beal ima tek 19 godina i ovakvo iskustvo će ga samo ojačati. Jasno, ako je stvarno takav lutrijski as kakvim smo ga smatrali.

20. Maurice Harkless (11 bodova)

Nicholson nije jedini razlog za zadovoljstvo u Orlandu - Harkless još uvijek nema pojma što bi trebao igrati u napadu, ali lakoća kojom leti po parketu i skače, skuplja blokade, krade lopte i trči u tranziciji jasan su pokazatelj da se radi o atleti prve klase. Kako je u pitanju još jedan tinejdžer, jasno je da u Orlandu samo trebaju imati strpljenja kako bi razvili barem novoga Geralda Wallacea.

21. Festus Ezeli (9 bodova)

Gurač u reketu na NCAA razini ostaje i gurač u reketu na NBA razini. Sada doduše još teže dolazi do zicera koje može zabiti, ali skok i 1 na 1 obrana u postu trebali bi mu omogućiti dugu karijeru back-up petice.

22. Thomas Robinson (-4 boda)

Osnovni Robinsonov problem je što se našao u klubu koji je već imao definiranu rotaciju pod košem. A kako su njegove vrline prije svega šljakerske, nije mu lako preskočiti slične veterane u hranidbenom lancu. Robinson je najsvježiji primjer kako treba znati dešifrirati kontekst. Njegove sjajne brojke na Kansasu bile su isključivo produkt dviju stvari - ogromnog volumena lopti koji je imao na raspolaganju te činjenice da je najčešće bio muškarac među dječacima kao igrač treće godine. Prelaskom u NBA taj kontekst nestaje - Robinson više nije najsnažniji igrač na parketu, već tek jedan od mnogih visokih prosječne visine, mase i atleticizma. Također, iz situacije u kojoj se tolerira ogromna potrošnja (bilo kroz izgubljene lopte ili isforsirane šuteve) dolazi u okruženje u kojem nakon svake greške ide na klupu. Drugim riječima, Robinson se tek mora izmisliti kao NBA igrač, a za to treba vremena. Ono na čemu može početi graditi karijeru je izuzetan osjećaj za skok, a sljedeći korak bi bio prestati trošiti napade kao da je prva opcija i naučiti kako dolaziti do lakih koševa.

23. Draymond Green (-12 bodova)

Kao i Robinson, Green je također bio dominantan NCAA igrač na račun all-round talenta, iskustva i fizičke snage. U NBA je on tek još jedan tweener bez iskustva koji mora pronaći nišu. Usprkos neospornoj energiji teško ga je zamisliti u rotaciji Warriorsa jednom kada se vrati Bogut iz jednostavnog razloga što u ničemu nije izuzetno dobar. Razlog zbog kojega trenutno ima NBDL-u primjeren IOR leži u očajnom šutu (27% iz igre), gomili izgubljenih lopti (1 naprema 1 u odnosu na asiste) i očajnim rezultatima u obrani reketa.

24. Terrence Ross (-15 bodova)

Ross je izuzetan atleta koji bi se trebao razviti u barem solidnu 3&D opciju, a razlog zbog kojega je trenutno na NBDL razini očajan je šut - dok "zabija" tricu s 27% i slobodna s 55%, uzalud mu sasvim solidna prezentacija u obrani.

25. Austin Rivers (-19 bodova)

Nakon što je cijeli život proveo igrajući 1 na 5 i nakon što je navikao da si lakoćom kreira šut, Rivers je naišao na zid kada se suočio s NBA obranama naviknutima braniti puno opasnije haklere. Njegov dribling i šut nisu nestali preko noći, ali momak će morati naučiti nove trikove ako ikada misli biti dio ozbiljne rotacije. Uostalom, njegove spot-up brojke su odlične i jasno ukazuju na to da šuterski talent postoji (i u kojem se smjeru treba okrenuti), a trenutni problem su izolacije i ulazi koje realizira učinkovitošću epileptičara. Mislim, nije da se događa nešto što nismo predvidjeli - to da Rivers vjeruje da je novi Kobe znali su svi - tako da je sada ključno koliko će mu trebati da dođe u dodir sa stvarnošću i šutu za tri doda organizatorske sposobnosti te se tako razvije u solidnog combo-beka s klupe. To bi mu svakako bilo lakše da je ostao još dvije-tri sezone u NCAA gdje bi brusio zanat.

26. Darius Miller (-25 bodova)

Darius Miller je veteran koji je završio na draftu samo zbog činjenice da je igrao na Kentuckyu i da ima visinu i građu NBA swingmana. Momak nema ni talenta ni vještina koje bi mu garantirale stalnu NBA rolu, a višak godina jasno ukazuje da velikog individualnog razvoja neće biti. Za biti 3&D opcija na boku NBA rotacije moraš imati ili vrhunski šut ili brzinu za igrati vrhunsku 1 na 1 obranu, a Miller nema ni jedno ni drugo.

27. Doron Lamb (-34 boda)

Kako nema fizikalije za biti išta više od šuterskog specijalista, Lamb je osuđen boriti se za opstanak u ligi zabijanjem otvorenih šuteva. Kako trenutno trice gađa 21%, slobodna 46%, a iz igre 34%, jasno je kako je na najboljem putu za Euroligu (na Kentuckyu tijekom dvije godine tricu gađao 48%).

28Sep/1211

RANKING THE PLAYERS, PART EIGHT (ROOKIES)

Posted by Gee_Spot

Glavni dio posla je iza nas, sada još ostaju dva završna posta u kojima ćemo govoriti o novacima i slobodnim igračima. Ovih prvih trenutno ima oko 55 s garantiranim ugovorima, a u kampovima će ih se naći još tridesetak u pokušaju da i sami dođu do mjesta na NBA rosteru. Što neće biti nimalo lak zadatak - kad do sada navedenim veteranima s ugovorom (stali smo na 361. iako ni to nije fiksna brojka obzirom da ih nekolicina ima opcije zbog kojih bi već sutra mogli završiti bez angažmana) dodamo garantirane novake, dolazimo do oko 415 imena koja ćemo (gotovo) sigurno gledati u NBA iduće sezone. To znači da ostaje još nešto više od 30 mjesta za koja će se boriti svi do sada nepotpisani (draftirani i ne-draftirani) novaci i svi do sada nepotpisani veterani (a na njih 60-ak koji su još lani imali NBA posao osvrnuti ćemo se u idućem postu).

Praktički, barem stotinjak igrača puca na spomenuta prazna mjesta na rosteru, kojih u stvarnosti ima još i manje jer većina NBA klubova zadovoljiti će se sa 13 ili 14 imena. Što praktički znači da će nakon trening kampa upasti stvarno samo oni najsretniji.

Što se rangiranja rookiea tiče, kako nije bilo moguće primijeniti IOR formulu bez prijašnjeg NBA iskustva, u obzir su uzeti samo sljedeći parametri (stoga su i bodovi okrugli):

- sirove brojke sa sveučilišta koje su poslužile isključivo za ocjenjivanje 5 vještina kako bi se odredilo može li igrač pomoći odmah i u kojoj ulozi
- kontekst u koji dolazi i minutaža koju može očekivati kako bi te vještine upotrijebio
- ostvarene NBA brojke u zadnjih 5 sezona rookiea sa sličnim karakteristikama odnosno vještinama

Draft pozicije nisu bile od nikakve važnosti obzirom da se pokazalo kako su vještine puno bolji pokazatelj razvoja karijere od njih. Uostalom, lanjskih top 5 novaka po IOR-u su očekivano Irving (1. pick), ali i autsajderi poput Farieda (22. pick), Leonarda (15. pick), Thomasa (60. pick) i Thompsona (11. pick). Jasno, mnogi ranije izabrani igrači i dalje imaju viši plafon, ali ono što je spomenutima pomoglo da već u prvoj sezoni budu iznadprosječno korisni košarkaši je sposobnost prihvaćanja sporedne uloge i stavljanja u kontekst jedne ili dvije vještine koje su mogle odmah pomoći momčadi (ne zaboravimo da većina draftiranih igrača dolazi iz situacija u kojima su glavne opcije u napadu i nikako im nije lako preko noći naučiti novu ulogu).

Faried i Leonard kao podizači energije i u osnovi napadači s instinktom garbage mana puno su lakše i brže prenijeli svoje talente na novu razinu. Slično je napravio i Thompson sa šutem, a ne treba zanemariti ni to što su se našli u prilici igrati značajne role, odnosno što su ih treneri znali iskoristiti na pravi način (idealan kontra primjer je Derrick Williams koji tijekom cijele sezone nije našao odgovarajuću ulogu u rotaciji).

I dok draft pozicije nisu bile važne, u obzir sam uzeo prosječan priliv talenta. Trend iz drafta u draft je da se u ligi zadrži oko 60% igrača iz prve runde nakon što im isteknu rookie ugovori (od čega ih polovina ostane u minornim ulogama), odnosno oko 30% iz druge runde. Što je razine talenta iskazane u prvoj sezoni tiče, trend je da se izbaci do 5 startera (većinom za popunu petorke), 10 do 15 igrača rotacije i 10 do 15 dodavača ručnika. Sve ostalo spada u kategoriju nedovoljno dobrih za NBA. Ovo je ujedno i važan zadnji dio formule - kad bi prebacivali samo vještine s prijašnje razine na NBA razinu, puno veći broj rookiea prikazao bi se NBA vrijednim. Međutim, istina je da dobar dio njih nikada neće dobiti ni priliku niti se naći u situaciji da iskoriste određene talente koje imaju te da će se naći na izlazu iz lige, stoga sam broj igrača u pojedinoj kategoriji prilagodio prosjecima zadnjih pet godina.

Slijedi lista rookiea koja, da naglasim, obzirom na minimalne podatke koje su bili na raspolaganju, predstavlja čisto nagađanje i to samo za sljedeću sezonu, dakle nema namjeru biti relevantna kao pokazatelj daljnjeg razvoja nečije karijere.

TREĆE OPCIJE

1. ANTHONY DAVIS (Hornets), 65 bodova

Visoki s ovakvim brojkama nije se pojavio još od Odena, a i prije toga jedini sličan pedigre imao je Dwight Howard, ali kako je dolazio direktno iz srednje, teško je povući paralelu. Osim toga, Davis nije teška petica već atleta u sredini kojega s razlogom uspoređujemo s Chandlerom, pa čak i Billom Russellom (ako Larry Brown tako kaže, onda valjda ima smisla). Ipak, kako su i Oden i Howard već u rookie sezoni uspješno prenijeli dominantne brojke na NBA razinu dokazujući se kao igrači zadatka startne kvalitete, za očekivati je kako je to i Davisov minimum. Dodamo li da se radi o puno opasnijem napadaču zbog pokretljivosti, meke ruke i košarkaškog IQ-a, ispada kako bi Davis bez problema mogao uskočiti i u kategoriju trećih opcija, u kojoj su se lani našla samo dva rookiea - Irving i Faried. U biti, ako je Faried samo na račun motora uspio ostvariti sulude brojke i postati krađa drafta, sumnjati u Davisa čini se nepotrebnim. Neprikosnoveni favorit za rookiea godine.

IGRAČI ZADATKA STARTNE KVALITETE

2. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Bobcats), 50 bodova

Dolazi u očajan kontekst u kojem će se od prvog dana od njega tražiti previše, što mu neće pomoći da popravi sumnjive kreatorske učinke. Njegova energija je neosporna, ali od rookiea je nezahvalno očekivati da igra obranu koja mijenja tijek susreta. Jednoga dana će se možda i razviti u novog Iguodalu, ali u početku će prije svega biti swingman koji doprinosi u svemu po malo. Ako ništa drugo, trebao bi preuzeti ulogu najkvalitetnijeg igrača na rosteru od Sessionsa i Hendersona.

3. BRADLEY BEAL (Wizards), 40 bodova

All-rounder koji će zbog nedostatka šuta na rosteru (i općenito kvalitete na vanjskim pozicijama) rano biti bačen u vatru, a sve ostalo ovisi o njemu, odnosno o tome kojim postotkom će zabijati povratne lopte. Bude li šut funkcionirao kako treba, bit će prostora i za kreaciju, samim time možda i za lov na Davisa.

4. TERRENCE JONES (Rockets), 40 bodova

Iako je konkurencija na četvorci u Houstonu ogromna, Jones po brojkama ostavlja dojam igrača koji ima najveće šanse dokopati se ozbiljnih minuta. Nema apsolutno ni jednu lošu stranu u svojoj igri, a dodatni plus mu je što teoretski može biti jednako nezgodan i na krilu i pod košem. To da će biti starter doslovno je upitno, ali takav učinak je realno očekivati. Inače, Jones je primjer svega što ne valja u skautiranju lišenom pomoći statistike (bez nje kontekst ne može biti zaokružen) - u krcatom Kentuckyu bio je sporedna opcija zbog čega su krenule glasine o njemu kao mekanom igraču bez pozicije, kao da je moguće pored Davisa i MKG-a (a i dva beka poput Lamba i Teaguea) ostvarivati vrhunske brojke. Mislim, niti u NBA ne možeš imati 5 prvih opcija, netko mora preuzeti sporednu ulogu, podjela talenta na parketu nije moguća u kocki već samo u piramidi. I onda čovjek potone do 18. picka iako ima svih 5 košarkaških kategorija u plusu, umjesto da mu skoči ugled jer je našao načina biti koristan čak i u sporednoj roli.

IGRAČI ROTACIJE

5. TERRENCE ROSS (Raptors), 35 bodova

Odlične obrambene brojke ukazuju da će vrlo rano doći do značajnih minuta u Torontu. Njegove 3&D kvalitete su neosporne, pitanje je samo hoće li se s vremenom razviti u nešto više. Jasno, ne uspije li se nametnuti kao obrambeni igrač ili tricaš, pad minuta je moguć, a s tim i pad ove prognoze.

6. DAMIAN LILLARD (Blazers), 35 bodova

Lillard će dobiti šansu i sve ovlasti, ali sistem ne cijeni njegovu combo-prirodu koja je nekako bolje prilagođena ulozi s klupe. Šanse da će Lillard biti novi Rose su minimalne, ipak on nije na toj razini kao strijelac, a niti kao atleta, ali može li imati učinak sličan onome kojega je lani ostvarivao Bayless već u startu karijere? Naravno.

7. JEREMY LAMB (Rockets), 30 bodova

Obrambene brojke su mu solidne, od prvog dana bi trebao biti kvalitetan šuter, a, riješe li se Rocketsi tijekom sezone Martina, možda i kreator.

8. JARED SULLINGER (Celtics), 25 bodova

Usprkos svim promjenama Celticsi su i dalje tanki pod košem, a Sullingerove skakačke i šuterske brojke jasno ukazuju se radi o trećem viskom na rosteru (u najgorem slučaju bit će novi Big Baby iz dana Celticsa). Dapače, uspije li se suzdržati od pokušaja u postu i nepotrebnog trošenja lopti, odnosno bazira li se isključivo na pick & pop igru koju u Bostonu ionako već vrte napamet, Jared ima šansu preskočiti i Bassa obzirom na skakačku moć.

9. JAE CROWDER (Mavs), 25 bodova

Gužva na boku Dallasa je ogromna, ali nešto je tanja na trojci gdje bi Crowder, uspije li ubacivati tricu solidnim postotkom, vrlo lako mogao uzeti dobar dio minuta Marionu. Njegova energija, mentalna snaga i skakačko-obrambene brojke (a i frizura) na tragu su onoga što su na NCAA razini prikazivali Faried i posebice Leonard, koji je također morao napraviti prilagodbu koja čeka i Crowdera, iz visokog u bočnog igrača. Obzirom kakav su posao odradila ova dvojica lani, ja se ne usuđujem kladiti protiv Jaea.

10. WILL BARTON (Blazers), 25 bodova

Nakon Matthewsa i Batuma na rosteru Blazersa nema poštenog swingmana, a upravo tu leži Bartonova šansa. All-round vještine ima, priliku će dobiti, a na njemu je da igra obranu i zabija dovoljno da opravda ulogu rotacijskog igrača.

11. ANDREW NICHOLSON (Magic), 25 boda

U Orlandu su krcati pod košem, ali Nicholson bi pored svih prolaznika i veterana trebao dobiti dobar dio kolača za napucati brojke. Iako se radi o rasnom strijelcu, u ovakvom kontekstu bit će prije svega garbage man koji će trpati koševe i sakupljati skokove bez pravog učinka.

12. DION WAITERS (Cavs), 25 bodova

Iako će, obzirom na kontekst, vrlo rano dobiti šansu trošiti najveći broj minuta na dvojci, Waitersa je trenutno nemoguće staviti više zbog toga što sve NCAA brojke ukazuju da se radi o combo-beku i solidnom članu rotacije. On nema pedigre niti kao kreator niti kao šuter, ali bi vrlo lako mogao nadmašiti prognozu obzirom na minute koje će dobiti.

13. TYLER ZELLER (Cavs), 20 bodova

Od prvog dana bi trebao biti treći visoki na rosteru. Čovjek trči, skače, može zabiti koš i zalijepiti blokadu. Nema razloga sumnjati da će propustiti priliku za nametnuti se kao treći visoki.

14. ROYCE WHITE (Rockets), 20 bodova

Treći pick prve runde Rocketsa puno teže će do minuta od Lamba i Jonesa zbog lošeg šuta. Lin i Parsons predstavljaju već dovoljno playmakera na parketu i White bi mogao biti solidna opcija s klupe preko koje bi se vrtile akcije druge postave, ali, dok god se ne dokaže kao šuter i strijelac, sve ostaje u zraku.

15. JEFFERY TAYLOR (Bobcats), 20 bodova

Odlične šuterske brojke i atletske predispozicije daju mu šansu da se izbori za minute. Pokaže li se sposobnim igrati stopera na boku, mogao bi postati standardni dio rotacije usprkos gužvi na pozicijama 2 i 3 u Bobcatsima.

16. KYLE SINGLER (Pistons), 20 bodova

Kao šuter iz kuta, Kyle bi trebao dobiti dovoljno minuta bez obzira na prisustvo veterana poput Maggetea i Princea. I to na obje bočne pozicije.

DODAVAČI RUČNIKA

17. JARED CUNNINGHAM (Mavs), 15 bodova

Obzirom na gužvu na dvojci, pick prve runde Mavsa vrlo lako bi mogao sezonu provesti u Legendsima u NBDL-u. Ali, njegov atleticizam i brzina već sada mu daju prednost pred veteranima Beauboisom i Jonesom. Ako zaigra makar i dio sezone u NBA, treba očekivati solidne partije.

18. JOHN HENSON (Bucks), 15 bodova

Hensonova pokretljivost u obrani i skakačko-blokerske kvalitete garantiraju mu NBA karijeru, problem je u tome što je počinje u Bucksima koji već imaju hrpu sličnih igrača. Razlog zbog kojega ih Henson neće preskočiti u rotaciji je upitna uloga u napadu i slab šut.

19. THOMAS ROBINSON (Kings), 15 bodova

Robinsonove obrambene brojke prenesene u NBA kontekst ne garantiraju niti solidnog obrambenog igrača, a to je prva stavka potrebna Kingsima. Dakle, veterani Thompson i Hayes tu će mu uzeti dobar dio minuta. Njegovi realizatorski učinci su mizerni za tako razvikano ime (ogromna potrošnja, slabašni postotci), a količina izgubljenih lopti je zastrašujuća. Ukratko, ako ne može kreirati za sebe, a ujedno nije ni obrambeni igrač, što je Robinson? Odličan skakač i skupljač otpadaka u napadu. Ukratko - garbage man. S minutama u Kingsima trebao bi doći do solidnih rookie brojki, ali bez značajnije uloge u rotaciji, teško da može dobiti dio kolača koji pripada Cousinsu.

20. AUSTIN RIVERS (Hornets), 15 bodova

Iako će imati dovoljno prilika za igru obzirom da je treći vanjski na rosteru Hornetsa, a i naći će se u idealnoj ulozi kao combo-bek s klupe, Riversove brojke su toliko kilave (osim šuterskih) da je teško očekivati neki značajniji učinak u prvoj godini.

21. HARRISON BARNES (Warriors), 15 bodova

Warriorsi su krcati šuterima, a imaju i sasvim dovoljno kreatora, tako da Barnesu nikakva uloga nije garantirana. Možda se u njemu i krije zvijezda, ali ona zasigurno neće izaći na površinu u prvoj NBA sezoni. Ako će ostvariti ikakav učinak, bit će to onaj 3&D igrača, ali, obzirom na dokazane veterane na boku, logičnije je očekivati doziranje njegovih minuta.

22. JOEL FREELAND (Blazers), 15 bodova

Obzirom na tanki roster, iskusni Freeland bi mogao čisto u ulozi garbage mana napraviti dovoljno da se izbori za mjesto trećeg visokog u Portlandu. I da, ova rečenica je toliko tužna sama po sebi da ne znam što bi više rekao o sezoni Blazersa kada krenu najave.

23. DONATAS MOTIEJUNAS (Rockets), 10 bodova

Motiejunas bi šutom s poludistance mogao doći do minuta pod košem, iako i kod njegove prognoze postoji rizik obzirom na prekrcanost unutarnje linije Houstona mladim i nedokazanim igračima.

24. MYERS LEONARD (Blazers), 10 bodova

Leonard je možda još uvijek premlad da bi ostavio traga u NBA kao petica, ali prilike će biti - obzirom na to kako je očajno posložen ovaj roster, možda na pola sezone postane i starter.

25. TONY WROTEN (Grizzlies), 10 bodova

Gle, Bayless se kad-tad mora ozlijediti, a kako je Wroten bolji atleta i od Selbya i Ellingtona, negdje tijekom sezone zasigurno će dobiti priliku. Čovjek za sada nije back-up play zbog gomile izgubljenih lopti, a nije ni combo-bek zbog lošeg šuta, ali je all-round atleta koji može utjecati na utakmicu energijom na sličan način kako to radi jedan Eric Bledsoe.

26. DRAYMOND GREEN (Warriors), 10 bodova

Green nema pravu poziciju (nema fizikalije za visokog ni atleticizam za bočnog), a niti garantiranu minutažu obzirom na solidno popunjenu klupu Warriorsa. Ali, radi se o takvom all-round majstoru koji će znati iskoristiti svaku priliku, dok god ne tražite od njega da igra obranu.

27. JONAS VALANCIUNAS (Raptors), 10 bodova

Skromne brojke Valanciunasa iz Europe najveći su razlog ovako niskih očekivanja. Fizički, radi se o pravoj petici, ali jedina vještina za koju možemo biti sigurni da će se prenijeti u NBA od prve minute je skok. Za pohvatati konce obrane trebat će neko vrijeme, a napad je pod ogromnim upitnikom. Sve u svemu, očekivati od njega da će od prvog dana zagospodariti sredinom u Torontu je iluzorno.

28. MAURICE HARKLESS (Magic), 10 bodova

Harkless je tipični primjer atlete koji će na račun energije i fizikalija skupljati bodove. Ključ svega je obrana - što prije postane koristan na tom dijelu parketa, prije će doći do ozbiljnih minuta.

29. ANDRE DRUMMOND (Pistons), 5 bodova

Dok ne nauči igrati košarku, Drummond će biti solidna R&D opcija kao back-up Monroeu na petici.

30. KIM ENGLISH (Pistons), 5 bodova

Obzirom na tanku rotaciju Pistonsa na vanjskim pozicijama, Englishova sposobnost zabijanja dobro će doći.

31. ALEX SHVED (Wolves), 5 bodova

Combo-bek koji će čekati priliku iza Brandona Roya. Ako Roy propusti dio sezone, a to se čini neminovnim, Shved bi mogao biti ugodnije iznenađenje nego što se i David Kahn nadao.

32. MIRZA TELETOVIĆ (Nets), 5 bodova

Dok god ne traže od njega ništa više nego da puca trice, Teletović bi mogao pružiti solidnu kopiju igre Vladimira Radmanovića.

33. FAB MELO (Celtics), 5 bodova

Šansu da se izbori za rolu četvrtog visokog svakako ima, R&D potencijal je tu.

34. PERRY JONES (Thunder), 5 bodova

Klupa Thundera ne ulijeva povjerenje, a to je razlog zbog kojega bi Jones vrlo lako mogao do značajnih minuta pod košem.

GREŠKOM U NBA

35. MILES PLUMLEE (Pacers), -5 bodova

Još jedan ogromni centar koji bi trebao moći odraditi solidnih desetak minuta kao R&D opcija kad bi tih minuta bilo na raspolaganju pod košem Pacersa.

36. ORLANDO JOHNSON (Pacers), -5 bodova

Uspije li se iz uloge strijelca prešaltati u onu 3&D igrača, Johnson bi mogao biti koristan četvrti swingman na rosteru.

37. DORON LAMB (Bucks), -5 bodova

Mogao bi ostvariti dugu karijeru kao tricaški specijalist, ali teško da će se nametnuti u rookie sezoni.

38. JOHN JENKINS (Hawks), -5 bodova

Za njega vrijedi isto što i za Lamba, plus ima puno veću konkurenciju.

39. ARNETT MOULTRIE (Sixers), -10 bodova

Gargabe man kakvih ima na svakom koraku, a još je i šesti visoki na rosteru.

40. KYLE O'QUINN (Magic), -10 bodova

Pogledati pod Moultrie, za njega je već uspjeh što se izborio za ugovor.

41. MARQUIS TEAGUE (Bulls), -10 bodova

Dok se Rose vrati na parket, Teague će svakako imati šansu. Ali, njegove loše kreatorske brojke govore da je neće iskoristiti usprkos brzini.

42. FESTUS EZELI (Warriors), -10 bodova

Teškaš koji bi možda i imao vrijednost kao R&D opcija kad bi bilo dovoljno minuta.

43. BERNARD JAMES (Mavs), -10 bodova

Iako se nije pametno kladiti protiv vojnog veterana, James će teško dobiti priliku igrati značajniju R&D rolu pored Branda, Wrighta i Kamana.

44. EVAN FOURNIER (Nuggets), - 15 bodova

Denver je krcat na vanjskim pozicijama i pravo je čudo da su Fournieru uopće dali ugovor umjesto da su ga poslali još koju godinu u Europu.

45. KENDALL MARSHALL (Suns), -15 bodova

Teoretski, Marshall ima ogromne šanse izboriti ulogu back-up playa. Praksa pak ne vjeruje da će, čak i ako se izbori za minute, to značiti nešto korisno za momčad - osim izuzetnih asistentskih brojki, Marshall je toliko loš kao realizator i obrambeni igrač (prvenstveno zbog kilavih fizikalija) da mu nijedan sistem naslonjen na naprednu statistiku ne može progledati kroz prste. Ali, može mu držati fige da uspije, na kraju krajeva treba preskočiti samo Telfaira.

46. NANDO DE COLO (Spurs), -20 bodova

De Colo je solidan šuter, ali ne i kreator koji bi ugrozio Neala ili obrambeni igrač koji bi ugrozio Greena.

47. QUINCY MILLER (Nuggets), -20 bodova

Solidan all-round potencijal, ali za NBDL, nema šanse da dobije šansu pored Galinaria, Iguodale i Chandlera.

48. QUINCY ACY (Raptors), -20 bodova

Acy je solidan skakač i obrambeni igrač, a solidan nije riječ koja garantira NBA karijeru, pogotovo pored Amira Johnsona i Eda Davisa koji žive od sličnih vještina.

49. KHRIS MIDDLETON (Pistons), - 20 bodova

I Singler i English su bolji šuteri i strijelci od njega, tako da je teško očekivati da vidi previše NBA akcije.

50. PABLO PRIGIONI (Knicks), -25 bodova

Pablo je Kendall Marshall s 20 godina viška, ali barem će uživati u putovanjima od jednog NBA grada do drugog.

51. TYSHAWN TAYLOR (Nets), -25 bodova

Pored Derona i Watsona nema što tražiti u rotaciji, a obzirom na loše kreatorske brojke, čini se da je jedini način da ostavi traga taj da igra solidnu obranu na loptu i pogodi poneki šut. Bez toga, nije materijal niti za trećeg playa.

52. SLAVA KRAVTSOV (Pistons), -25 bodova

Kako je Slava završio u NBA valjda nije jasno ni njemu, ali, za razliku od Darka, u ovom slučaju Dumars ne očekuje više od R&D doprinosa. Sretno.

53. MIKE SCOTT (Hawks), -25 bodova

Garbage man s manjkom centimetara kao stvoren za Europu.

54. VICTOR CLAVER (Blazers), -30 bodova

Claver pak niti u Europi nije ostavio traga, ima dovoljno meku ruku da zabije otvoreni šut, ali s 24 godine na leđima i bez vještine na koju bi se dočekao (osim ako nedostatak pozicije i all-round učinka ne smatrate vještinom), NBA će ga progutati čak i na ovakvom rosteru kojemu nedostaje svega.

55. TORNIKE SHENGELIA (Nets), -30 bodova

Momak se tek uči košarci i tome kako se igra rola garbage mana, u nijednoj drugoj momčadi ne bi preživio kamp, ali Netsi su mu izgleda dali garantirani ugovor.

24Jun/1223

SUMMER FRENZY, vol.1

Posted by Gee_Spot

Draft je udaljen samo 4 dana, a to znači da su agenti budućih NBA igrača na iglama. Gotovo svakodnevno prebacuju svoje klijente avionom s jednog mjesta na drugo, u pokušaju da si osiguraju poneki dolar više. I iako manje-više znamo 85% imena koja će biti prozvana u prvom krugu i tako uključenima osigurati budućnost, ono što još nitko ne zna je raspored kojim će se draft odvijati.

Osim prvog mjesta, koje je rezervirano za Anthonya Davisa, sve drugo je pod znakom upitnika, a zadnjih dana, kako kontakti između klubova i igrača postaju sve učestaliji na tim raznim skautskim hepeninzima koje organiziraju, stižu nove informacije koje dovode do novih rošada. Stoga ćemo se u ovom prvom post-sezonskom ljetnom postu, kojih će biti kad god se bude imalo o čemu pričati, baviti draftom, ali i osvrtom na početak tržnice i popunjavanja kadrovske križaljke.

Tako uz trade Wizardsa i Hornetsa imamo i prvog novog trenera u ligi i to u poprilično šokantnoj maniri (čovjek je do jučer bio asistent na jednom relativno malom programu), ali prije svega bi trebali spomenuti fascinantan uspjeh Knicksa na jednom drugom terenu, pravnom, uspjeh koji bi mogao biti itekako značajan za budući izgled Istoka.

NEW YORK KNICKASS

Pravila salary capa i u starom i u novom kolektivnom ugovoru bila su poprilično jasna – onog trenutka kada ste prešli gornju granicu za plaće igračima (oko 58 milja ove i iduće sezone), jedini način da dovedete novog igrača ili ponudite novi ugovor nekom tko vam je već na rosteru, bio je korištenjem neke od mnogobrojnih opcija. Bird prava, nazvana tako zato što su prvi put uvedena zbog Larrya Birda kako bi ovaj mogao ostati s Celticsima iako je njegova tadašnja momčad već bila debelo iznad salary capa, tako omogućavaju franšizi da prekorači dozvoljeni limit kako bi zadržala igrača kojega je dobila putem drafta, tržnice ili tradea.

U gomili sitnih začkoljica koje normalnom čovjeku priječe da se uopće probije kroz cijeli taj pravilnik, nekoliko stvari je ipak bilo jasno. Da bi igrač imao Bird prava i da bi mu klub mogao ponuditi maksimalan ugovor bez obzira na salary cap, igrač je morao igrati barem tri godine u ligi bez da se itko ikad odrekao prava na njega stavljajući ga na waiver listu. Igrač s dvije godine iskustva imao je pravo na takozvana rana Bird prava. Dakle, osim iskustva, morao si imati i kontinuitet, bez obzira na klub, jer bi tvoj bivši klub u tradeu budućem poslodavcu prepustio i sva prava, pa tako i ova.

Dakle, igrači kojih se netko odrekao tako što ih je stavio na waivere nisu imali ovakva prava, naime njihova prava bi se brisala i s novim klubom bi počinjali iz početka. Do sada. Naime, kako se uglavnom radilo o igračima donje klase, nitko nije imao interesa nikada potegnuti pitanje zašto se ne bi slična prava omogučila veteranima koji su pokupljeni s waivera, obzirom da prilikom ovog procesa momčad koja uzima igrača preuzima i odgovornosti prema njemu po postojećem ugovoru sa sada već bivšim klubom, dakle ni u jednom trenutku taj igrač nije bez kluba. Sve dok Knicksi u Linu nisu nabasali na solidnog igrača i fantastičnu marketinšku zlatnu žilu za azijsko tržište.

Knicksi su tako odveli stvar pred arbitražnu komisiju koja je presudila da su uzimanjem Lina i Novaka s waivera Knicksi praktički uzeli i njihova rana Bird prava te da ih imaju pravo potpisati bez obzira na salary cap. Liga se naravno žali na ovakvu odluku zbog toga što je u kolektivnom (na)jasno istaknuto da ovakvi igrači nemaju prava jer su se našli na waiverima (u konkretnom slučaju, Lin ima dvije godine staža u ligi, ali nema dvije godine s Knicksima, koje su nužne obzirom da je pokupljen s waivera Rocketsa), dok igrači tvrde kako se to kosi sa svim pravima vezanim uz slobodu kretanja igrača i soft capa na koja su pristale obje strane.

Jasno, da NBA ima hard cap, a ne ovu soft verziju podložnu malverzacijama, do svega ovoga ne bi došlo. I bez obzira tko bio u pravu i što na kraju presudila arbitražna komisija nakon žalbe, činjenica je s ovim potezom najviše dobivaju Knicksi.

Naime, obzirom da su iznad salary capa, da nemaju pick prve runde i da imaju mogućnost dovođenja samo jednog midlevel ugovora zato što su otišli preko capa, dobivanje prava na Lina, ali i Stevea Novaka, omogučilo bi im da zadrže dva bitna igrača i to bez da potroše midlevel. Praktički, ostane li ova odluka na snazi, Knicksi će moći Linu dati njegov midlevel, Novaku njegov, s time prijeći salary cap za još desetak milja i onda još potpisati jednog igrača za i dalje otvorenu midlevel opciju. Praktički, time bi imali funkcionalan roster od 11 dokazanih imena koji bi samo trebalo zaokružiti s ponekim jeftinim rookiem ili veteranom (minimumi koji se isplaćuju njima također mogu preko salary capa), što je svakako bolje od 8 imena i glavobolje koga potpisati jedinim raspoloživim midlevelom – Novaka, Lina ili osobu X (iako bi Lin, naravno, bio odabrani, čisto zbog zarade koju donosi sa strane).

U slučaju da J.R. Smith ostane, bilo da iskoristi opciju na jednu godinu koju ima ili potpiše novi ugovor za sličan novac (Smith nema nikakva Bird prava pošto je igrao u Kini u međuvremenu, s Knicksima kreće od početka i oni mu mogu tek ponuditi ugovor sličan onome što je zarađivao lani, dok neki drugi klub s prostorom na salary capu veteranu njegovog tipa može dati ipak puno više od 3 milje), to bi već zaokružilo respektabilan roster. Šanse za ovim zadnjim su male zbog spomenutog tržišta – netko će sigurno Smithu dati više godina i više dolara – ali i ovako Knicksi ostaju playoff momčad s potencijalom rasta.

THE FIRST TRADE

Svaki NBA trade može se gledati iz dva ugla, košarkaškog i financijskog. Momčadi s dna obično gledaju kako se dovesti u što bolju situaciju glede salary capa, momčadi s vrha i one koje bi tamo htjele završiti obično riskiraju financijsku fleksibilnost radi prikupljanja talenta. Na prvi pogled, trade između Wizardsa i Hornetsa trade je u kojem i jedna i druga momčad izvlače korist – Hornetsi se riješavaju dva veterana koji im nisu bitna za budućnost i pritom oslobađaju dodatan prostor na salary capu za izgradnju nove jezgre, Wizardsi dodaju dva igrača koja im podižu razinu talenta.

Ipak, primjećujete li jedan logički problem u cijeloj priči? Hornetsi su lani imali score 21-45, a Wizardsi 20-46. Dakle, i jedni i drugi spadaju u skupinu momčadi s dna, što u startu isključuje opciju da su u ovom tradeu i jedna i druga momčad dobro prošle. Svatko tko tvrdi drugačije, zanemaruje povijest lige koja je tijekom svih ovih desetljeća dokazala da je put s dna moguć u samo dva scenarija:

1. draftanjem vrhunskog talenta i mudrim gospodaranjem salary capom
2. potpisivanjem vrhunskog talenta putem tržnice ili tradeova

Hornetsi će kroz nekoliko dana pokupiti svog franšiznog igrača i potencijalnog prvog visokog igrača u ligi tijekom idućih 10 godina, a ovim tradeom očistili su si knjige za ovu i iduću sezonu od loših ugovora i praktički grade momčad od nule.

Wizardsi svog potencijalnog franšiznog igrača već imaju u Johnu Wallu, a dovođenjem dva nebitna igrača tijekom iduće dvije sezone potpuno su si blokirali ikakav manevarski prostor da tu jezgru oko Walla ojačaju igračima njegove generacije te se praktički i dalje oslanjaju isključivo na Walla i ovogodišnjeg rookiea.

Gledajući iz kuta Hornetsa, ovaj trade je savršen jer im osim financijske slobode glede salary capa, donosi i instant olakšanje kojega će nove gazde itekako cijeniti – riješivši se garantiranih 43 milijuna koliko su bili obavezni isplatiti Arizi i Okaforu tijekom iduće dvije sezone i uzevši nazad samo 13 garantiranih Rashardu Lewisu, GM Dell Demps uštedio je 30 milja jednim telefonskim pozivom.

Razmislite malo o tome, čovjek je spasio pola salary capa i pritom otvorio dvije pozicije u momčadi mladim snagama, u procesu izgubivši nebitnu pobjedu ili dvije momčadi koja ionako prve godine ne misli ganjati playoff i koja igra na duge staze. Kada potpišu svoja dva ovogodišnja rookiea, Hornetsi će s plaćama biti negdje oko 38 milja, što znači da im još samo preostaje popuniti roster minimalnim ugovorima te potpisati Belinelia i Landrya na dvije-tri godine za iznos midlevela kako bi ostvarili onaj potreban minimum od 80% salary capa kojega svaka momčad mora potrošiti.

Čak i da zadrže Erica Gordona ugovorom koji bi se trebao kretati oko maksimuma (nekih 13 milja za koje je potpisao Kevin Love čine se realnima obzirom na manjak rasnih dvojki u ligi), Hornetsi će se još uvijek kretati u granicama salary capa i imaju realne šanse graditi vrhunsku momčad na jezgri Davis-Gordon-10.pick. U slučaju da Gordon ipak želi promjenu sredine, dogodine imaju dovoljno prostora za biti igrači na tržištu (povratak Chrisa Paula u jato zasigurno bi garantirao dokumentarac jednoga dana), a ne treba zanemariti ni vjerojatni lutrijski pick kojega će imati i dogodine.

Ukratko, Dell Demps je ovim potezom samo još jednom potvrdio da je škola San Antonio Spursa institucija koju bi trebali pohađati svi GM-ovi lige.

Ernie Grunfeld, GM Wizardsa, definitivno nije pohađao tu akademiju. Čovjek je bio GM Knicksa u doba Rileya i Van Gundya, odradio odličan posao nabavljajući im potrebne igrače, ali u Knicksima se ni danas ne vodi računa o salary capu, kamoli da se to radilo u doba kada svijest o potrebi financijske fleksibilnosti nije ni postojala. Nakon toga je bio GM Bucksa u zlatno doba Karla, Raya Allena, Big Doga Robinsona i Sama Cassella, koji su svi već bili u klubu kad je stigao, a on je bio taj koji je započeo razbijanje sjajne generacije (kada danas gledam, ovi Bucksi su bili svojevrsni Thunder prije Thundera, s tri all-stara na tri vanjske pozicije).

Njegovo iskustvo je neosporno, ali je isto tako jasno da čovjek nema vizije za izgurati rebuilding. On je svoj posao izučio na dva playoff kluba koja su već imala izgrađene igračke i trenerske jezgre, ali u ovih 10 sezona u Washingtonu nije uspio napraviti ništa slično. Istina, ukrao je Gilberta Arenasa Warriorsima (što je kasnije dovelo do stvaranja pravila Gilberta Arenasa koje spriječava pretplatu igrača draftanih u drugoj rundi kako bi se omogućilo originalnoj franšizi da zadrži svoja otkrića racionalnim ugovorima) i na njegovim leđima izgradio playoff momčad, ali kakvu?

Domet Wizardsa tih nekoliko sezona uključuje tri ispadanja od LeBronovih Cavsa u prvom krugu, te ispadanje od Shaqovog i Wadeovog Heata u polufinalu Istoka. Premalo za preskupu momčad, ali samo na takve je Grunfeld navikao. Nakon što je pretplatio Arenasa, doveo je jednako preplaćenog Antawna Jamisona iz Dallasa u zamjenu za pick prve runde (Devin Harris, koji je par godina kasnije briljirao u playoffu i Finalu kao play Dallasa), a zadnji čavao u financijsku fleksibilnost Washingtona zakucao je onog trenutka kada je doveo skupog Carona Butlera iz Lakersa u zamjenu za franšiznu sramotu Kwamea Browna.

Arenas, Jamison i Butler nisu bili loši igrači, daleko od toga, ali nisu bili ni ozbiljna jezgra. Ipak, ugovori ove proto-velike trojke pojeli su više od pola salary capa i dalje se nije moglo. Ostatak priče je poznat, dugogodišnji vlasnik Abe Polin je preminuo, obitelj je prodala Wizardse vlasniku Capitalsa Tedu Leonsisu i svi su očekivali novi početak. Butler je u međuvremenu završio u Dallasu kako bi se očistio cap, a slična sudbina dočekala je i Arenasa (Orlando) i Jamisona (Cleveland). Od nositelja postali su mamci koji su trebali garantirati financijsku slobodu.

Leonsis je tako naslijedio čiste račune i mogućnost da krene iz početka. S novim vlasnikom, koji je već bio u srcima sportskih fanova u Washingtonu zbog dobrog posla s Capitalsima, stigli su tako i John Wall, talent kakvoga klub nije draftao od Rasheeda Wallacea, prostor na salary capu, ali i novi/stari dresovi i najava povratka originalnog imena. Sve redom sjajni PR potezi izuzetno pristupačnog vlasnika, koji se, nažalost, danas pokazuju samo kao to, dobar PR.

Naime, Leonsis se uhvatio vanjskih promjena, ali nije napravio ništa bitno po pitanju kulture unutar kluba. Grunfeldovi pickovi tijekom zadnjih godina uglavnom su bili izuzetno talentirani igrači, ali i izuzetno problematični (Young, Blatche, McGee), kao što je problematičan bio i izbor trenera Saundersa koji je po dolasku u Washington mislio da će voditi playoff momčad, a ne dječji vrtić.

Ok, sada kada su Saunders i većina tih problematičnih tipova vani, pitanje je zašto Leonsis uporno na čelu kluba drži čovjeka koji je za sve to bio odgovoran? Grunfeld ne samo da je preživio još jednu čistku, nego je dobio priliku i resurse da upropasti još jednu generaciju. Pa je tako opet izabrao trenera (dojučerašnji Saundersov pomoćnik Wittman), a novim smjerom u kojem vodi roster, ka još jednom nizu ispadanja u prvoj rundi playoffa, jasno daje do znanja da nije ništa naučio na primjeru prijašnje generacije koju je okupio.

Praktički, ako uzmemo u obzir da je Wall svojevrsni Arenas, Ariza je tada Butler, a Nene je Jamison. Okafor je preskupi četvrti igrač koji je moguć samo zato što je Wall još uvijek na rookie ugovoru, ali on je ionako nebitan u ovoj priči. Pravo pitanje je ima li ova jezgra ikakvog smisla? Odgovor je – naravno da ne. Jednostavno, čak i da košarkaški funkcioniraju iznad očekivanja tijekom ove dvije godine, između njih je generacijski jaz koji je nemoguće premostiti.

Wall tek kreće u NBA karijeru i dok on dosegne plafon, Nene, Okafor i Ariza već će debelo biti neupotrebljivi. Radi se o tri igrača prije svega ovisna o fizikalijama koji su već zašli u kasne 20-e (Nene i Okafor po 29, Ariza 26), dakle u godine u kojima takvom profilu igrača počinje padati produktivnost. Jasno, uvijek se može izvući teza kako se radi o kratkoročnoj investiciji koja nije ni zamišljena kao nekakva buduća jezgra, već više kao nekakav štap kojim bi se momčad nakratko trebala izdići s dna dok se ne pojava prava rješenja.

Samo, taj štap koštat će Wizardse već ranije spomenutih 30 milja više, zatvoriti im opcije da potpišu nekog kvalitetnog slobodnog igrača tijekom iduće dvije godine i pri tome im ne garantira apsolutno nikakav boljitak. Tu sada dolazimo do po meni bitnog dijela priče. Naime, nitko ne može osporiti da je Washington ovim potezom financijski popušio i da si je priuštio dvije godine boravka u čistilištu, daleko od vrha i mogućnosti popravka krvne slike.

Međutim, što je najgore, ovo je i košarkaški blijed potez koji ih ne diže s dna.

Sav eventualni napredak koji ova franšiza ostvari bit će usko vezan uz napredak Johna Walla i igru trećeg picka na kojega imaju pravo. Emeka Okafor i Trevor Ariza neće imati previše veze s tim, a evo i zašto.

Ako mene pitate, ovo su najvažniji podatci koje trebate znati o Okaforu - 8 sezona, 6 playoff utakmica, 31.3 minute, 7.3 koša, 5.5 skokova, 0.0 asista, 1.0 blokada. Ova „sjajna“ statistika ostvarena je uz Chrisa Paula u momčadi koja je bila bez Davida Westa (ozljeda koljena) u seriji protiv Lakersa u kojoj je Okafor bio toliko pasivan da je Monty Williams često bio prisiljen na parketu protiv Bynuma i Gasola držati Aarona Graya.

Nakon što je draftan kao drugi pick iza Dwighta Howarda, Okafor je proveo 8 otužnih sezona u ligi. Bobcatsi su oživjeli tek kada su ga zamijenili Tysonom Chandlerom, a Hornetsi u tom njegovom jednom playoff izdanju nisu dobili ništa. Drvene ruke koje mogu uredno spremiti zicer, ali malo što drugo (Okafor u prosjeku ima jedan ubačaj izvan reketa po utakmici kojega realizira uz postotak od 35% šuta), ograničile su ga na ulogu igrača zadatka u napadu. Dodajte tome i nesposobnost ikakvog pregleda igre (ima manje od asista u prosjeku tijekom karijere) i jasno je kako je Okafor promašaj kao drugi pick. Međutim, ovi njegovi napadački minusi u prvim sezonama nisu bili problem zbog spretnosti ispod obruča i obrane.

Okaforu nisi mogao spustiti loptu u post da zabije ili da zavrti napad, ali uvijek si mogao računati da će zabiti zicer, braniti reket (dobar bloker) i skupiti poneki skok. Međutim, kako godine pritišću i pokretljivost nestaje, a dodaj na sve svježu ozljedu koljena zbog koje je ove sezone igrao samo 27 utakmica, Okafor se sve više pretvara u tipičnog snagatora u sredini, jednodimenzionalnog stopera u postu koji služi samo za guranje. Bez eksplozivnosti postaje nebitan u obrani, a kako je uvijek bio tek sporedni igrač i u napadu, jasno je kako su njegovih 14 milja – apsurdne.

Sad, da su ga Hornetsi amnestirali i da je zatim potpisao za Heat za minimalac, jebote, što bi čovjek drugo mogao reći nego sjajan potez Heata, eto im čovjeka kakav im treba za zaokružiti roster, netko da barem malo zatvori reket. Međutim, u Washingtonu, gdje će uzimati minute mladim igračima poput Bookera, Seraphina i Veselya koji možda imaju budućnost uz Walla, on je jedan od najgorih opcija koje vam novac može kupiti trenutno u NBA. Jednostavno, Okafor je role player koji bi u idealnom svijetu igrao 15 minuta s klupe kao back-up petica, a u današnjoj NBA on je čovjek kojega predstavljaju na tiskovnim konferencijama kao pojačanje. Opet, obzirom na minute koje je Kendrick Perkins imao u nedavnom Finalu, možda ja jednostavno nisam u stanju pojmiti svu veličinu teškaša koji nisu u stanju igrati obranu izvan reketa.

Trevor Ariza je tri godine mlađi od Okafora, ali je i generacija, također je već 8 sezona u ligi, a imao je sreće što je njegove 3&D kvalitete Phil Jackson sjajno uklopio u Lakerse, napravivši od njega svojevrsnu kopiju Ricka Foxa i Deveana Georgea. Trevor tako ima naslov, a to jedno izuzetno šutersko izdanje donijelo mu je karijeru. Nakon što se smucao po ligi, dobio šansu u Lakersima i iskoristio je, preplatio ga je Houston, koji je ubrzo shvatio da Ariza nije u stanju biti jedna od tri glavne opcije u napadu, već da je stvoren za popuniti petorku kao solidan 3&D igrač.

Ariza je dovoljno brz da brani protivničke dvojke i dovoljno jak da čuva trojke, što ga čini idealnim za popuniti jednu poziciju na boku. Njegov jedini problem je u biti prevelika potrošnja u odnosu na limitirane napadačke talente, ali kad je pod kontrolom i puca samo iz izrađenih situacija, može proći čak i kao šuter. Dakle, u pobjedničkoj momčadi u kojoj je hijerarhija posložena i u kojoj bi bio igrač za popuniti petorku, Ariza je pun pogodak. U Washingtonu, u kojem čak ni prva opcija Wall nije u stanju zabiti iz vana, njegovo prisustvo smrdi na katastrofu. Čak i da draftaju Beala i da ovaj od prvog dana bude šuter kakvoga sanjaju, Wall i Ariza pobrinut će sa da Wizardsi budu pri dnu lige po postotku šuta iz vana.

U najgorem slučaju, a to je onaj kojem ja naginjem, svi ovi veterani neće pomoći Washingtonu da se nametne kao osma momčad na Istoku i zamijeni Orlando u playoffu (pod uvjetom da Dwight ode). Milwaukee ima predobru klupu i rotaciju da bi potonuo, Cleveland ima jednako potentnu momčad uz puno više financijskih mogućnosti.

U najboljem slučaju, Wall će napraviti korak naprijed, Nene će ostati zdrav i dati mu podršku u pick igri, Beal (ako ga izaberu) će biti u konkurenciji za rookiea godine, a Ariza i Okafor će odraditi svoje skupo plaćene epizodne role, Ariza kao stoper i starter, Okafor kao solidan sporedni visoki. Klupa je i dalje upitna, uklapanje ovako netipičnih dijelova još upitnije, ali šansa svakako postoji.

Što nas opet vraća na početak – da li su dvije playoff utakmice doma vrijedne ovolikog financijskog ulaganja i nepotrebnog rizika? Ako ste Grunfeld i dolazite iz škole u kojoj je najvažnije biti konkurentan, ali i bolno prosječan, onda svakako da. Ako pak dolazite iz škole Spursa i znate da je za put do vrha potrebno sići na samo dno i biti strpljiv, onda je odgovor – ne.

CATS NEW COACH

Popunjavanje kadrovske križaljke počelo je stvarno šokom. Nakon pregovora s Jerryem Sloanom (super vijest da i dalje ima želju trenirati, ali angažman u Bobcatsima nikada nije dolazio u obzir), Brianom Shawom (jedini Jacksonov učenik izbjegao najgore, bit će i boljih ponuda) i Nateom McMillanom (ipak predobar pedigre za preuzeti momčad u ovoj fazi rebuildinga), Michael Jordan odlučio se povjeriti posao trenera novih Bobcatsa nepoznatom sveučilišnom asistentu Mikeu Dunlapu.

Kako zadnjih mjeseci pripremam opširni osvrt na NBA trenere koji bi trebao ići u ove mrtve dane ljeta, to sam poprilično duboko ušao u klanove i obitelji koje postoje u ligi, ali usprkos tome moram priznati da za Dunlapa do nedavno praktički nisam ni čuo. Opet, kada se pogleda njegov CV, izbor nije neočekivan, a evo i zašto.

Nije tajna da se pri izboru trenera Jordan trebao držati linije koja potiče od Deana Smitha, legendarnog trenera North Caroline, njegovog učitelja, prijatelja i savjetnika. Legendarni trener u svojim 80-ima nije baš voljan biti eksponiran, ali nije tajna da poput nekakvog masonskog društva svi njegovi bivši učenici i dalje bivaju uključeni u sve što se događa u Charlotti.

Smithova dva ključna potomka su Larry Brown i George Karl, što objašnjava zašto je Larry Brown uopće pristao voditi Bobcatse prije 4 sezone. Karl je pak pustio korijenje u Denveru, ali to ne znači da jedan od njegovih učenika nije trebao preuzeti momčad u Carolini. McMillan, najzvučniji Karlov produkt, upravo zato je bio prvi kandidat, ali očito Nate danas ima određnu vrijednost na tržištu koju nema smisla trošiti u ovakvoj situaciji u kojoj se nalaze Bobcatsi. Jednoga dana, kada momčad bude spremna, zašto ne, ali danas – ne.

Što je dovelo do potrage za čovjekom koji će imati volje prihvatiti se ovakvog projekta, znajući da su ogromne šanse da nikada ne dočeka njegov kraj. Dakle, čovjeka bez imena i težine, koji će biti toliko zahvalan na prilici da će spremno zažmiriti na težinu situacije i mogućnost da su veći izgledi da bude pokojnik nego pukovnik. I tu na scenu stupa Dunlap i obiteljske veze.

Čovjek ima 32 godine iskustva kao pomoćni i glavni trener i mnogi ga smatraju doktorom obrane, što je prije 6 godina privuklo pažnju Georgeu Karlu koji ga je tada pozvao za asistenta u Denver, gdje je izdržao dvije godine i pomogao u stvaranju momčadi koja je 2009. igrala finale konferencije. Nakon epizode u Nuggetsima Dunlap se vratio u NCAA vode, ali ovaj put kao Karlov, odnosno Smithov čovjek.

Nekoliko godina kasnije, Bobcatsi trebaju trenera, Karl se sjeti da bi Dunlap mogao biti jeftino rješenje, telefoni rade, masonska loža daje blagoslov i eto izuzetne prilike čovjeku i da nešto zaradi, ali i da se dokaže kao stručnjak. Iako u ovom poslu u NBA treba imati i sreće, ponekad je sve što ti treba podrška obitelji.

DRAFT STOCKS

I nakon sve ove priče, konačno smo stigli i do onoga najzanimljivijeg. Ključni događaji zadnjih dana uglavnom se odnose na Jareda Sullingera, koji je nakon očajnih rezultata na combineu u kategorijama brzine i atleticizma (uvjerljivo najsporiji pozvani igrač) pokopan i od strane medicinske struke koja je izrazila ozbiljne sumnje u njegova leđa. Čovjek je tako iz top 7 prvo pao na rub lutrije, a sada je, i po Chadu Fordu i po Draftexpressu, u donjoj trećini prve runde. Htjeli ne htjeli, izgleda da smo Sickre i ja u podcastu ispali dobri prognozeri.

Popriličan pad zadnjih dana bilježi i Michael Kidd-Gilchrist. Iskreno, meni odavno nije jasno zašto se svi toliko pale na igrača koji svim brojkama najviše podsjeća na Geralda Wallacea prilikom izlaska na draft, o čemu sam nešto i pisao prilikom mega-mocka odmah nakon završetka NCAA turnira. Kod mene je tada završio na sedmoj poziciji, a na novim mockovima pada s broja 2 sve do Kingsa na broju 5. Razlog? Pa, recimo da su skauti u osobnom kontaktu shvatili da loš šut ipak nije obilježje startnog NBA krila, a ovaj draft ipak nije tako siromašan da se prednost daje igraču čije su glavne karakteristike ipak poprilično neopipljive.

Uglavnom, na combineu ga je Harrison Barnes nadmašio po pitanju skočnosti, brzine i pokretljivosti, pa čak i snage, što je mnoge navelo da promijene ime prve trojke na svojim listama, a navodno Bobcatsi baš i nisu bili impresionirani njegovim izdanjem na privatnom treningu samo za njih.

Kad smo već kod Bobcatsa, Jordan izgleda po svim informacijama pokušava doći do all-star igrača u zamjenu za drugi pick, a ako mu to ne uspije, prvi kandidat za njihov izbor ostaje Thomas Robinson. I dok se Beal nameće kao logičan pick za Washington nakon nedavnog tradea i sjajnih rezultata na combineu i treninzima, Cavsi će izgleda biti ti koji će odlučivati između Barnesova atletskog potencijala i MKG-ove zarazne energije.

Nakon top 5, stvari postaju komplicirane. Rizik s Drummondom, ali i Lillardom je ogroman. Oko velikog centra stvari su podijeljene od starta, neki smatraju da se radi o dugoročnom projektu koji se teško može isplatiti, drugi smatraju da se radi o igraču franšiznog talenta koji se ne smije propustiti. Kao da nema sredine, a to za Portland nije opcija. Njima treba gotov talent spreman pomoći odmah ili dovode u pitanje vrhunac karijere LaMarcusa Aldridgea obzirom da će teško opet imati ovako dobru priliku pojačati se uz minimalna ulaganja. Također, sve je više onih koji ukazuju na Lillardovu slabiju igru protiv kvalitetnijih suparnika u NCAA, ukazujući tako da na ovom draftu praktički nema ni jednog playa za kojega možete staviti ruku u vatru i reći da je siguran starter u ligi.

Visokih i swingmana zato ima na bacanje. Pistonsi su držali privatne treninge samo s visokima i navodno se misle između Hensona, Leonarda i Zellera, uz jasno i glasno izražen stav – propuste li momčadi prije njih Drummonda, sigurno je da mrcina neće ići ispod njihovog devetog mjesta. Lamb, Ross, Rivers i Waiters kreću se sve od 6. do 18. picka, u različitim redoslijedima ovisno o mocku, što samo naglašava sjajnu ponudu dvojki koje imaju potencijala od prvog dana pomoći momčadi koja ih izabere.

Od ostalih zanimljivosti treba istaknuti kako Rocketsi nude svoj paket (14. i 16. pick) za top 5 izbor, a navodno je Boston obećao Royceu Whiteu izbor jednim od svojih pickova prve runde te je ovaj otkazao sve preostale dogovorene termine treninga s ostalim franšizama. Obzirom na izlazak Bassa na tržište, pojačavanje četvorkom koja igra licem košu čini se logičnim potezom.

8Apr/128

MOCCHACHINOALPACINO 2012.

Posted by Gee_Spot

Momak na slici nije mlađi brat Willa Smitha, već trenutno najvažnija osoba na sveučilištu u Kentuckyu (iako, tehnički, još nije na sveučilištu). Fascinantan je taj NCAA svijet – iako su tek osvojili naslov, iako se Calipari konačno potvrdio kao vrhunski stručnjak i iako je Anthony Davis talent zbog kojega cure sline svim franšizama koje će se naći u lutriji, svi navijači Wildcatsa kao da samo čekaju odluku tipa s mikrofonkom o tome gdje će nakon srednje škole.

Nerlens Noel mu je ime, a navodno je talentom i stilom igre najsličniji upravo Davisu. Jadni Calipari, umjesto da uživa u trijumfu barem nekoliko dana, odmah se morao baciti na regrutiranje i sklapanje nove momčadi iako još službeno nije ostao bez nikoga. Doduše, šanse da Davis, Kidd-Gilchrist i Jones ne izađu na draft su mikroskopske, a kroz nekoliko dana znat ćemo definitivno i sudbinu preostala dva člana šampionske petorke, Marquisa Teaguea i Dorona Lamba (još razmišljaju o tome da li nastaviti NCAA karijeru, iako, obzirom na to da im cijena nikad neće biti veća, sve osim izlaska na draft bio bi šok).

Jedino je sigurno da Kentucky napušta senior Darius Miller, vrijedni šesti igrač koji je već ispratio u NBA Walla, Cousinsa, Pattersona, Bledsoea i Knighta, a sada se sprema barem još tri nova picka prve runde (hoće li netko posegnuti za samim Millerom u drugoj rundi ne bi li upecao dokazanog role playera koji može zabiti otvoreni šut, e to je već teže pitanje). Uglavnom, Calipari je već ranije pripremio zamjenu za Millera u Alexu Poytressu, a zakapario je i potencijalno najboljeg beka šutera generacije u Archieu Goodwinu da se osigura u slučaju Lambova odlaska (treba li uopće napominjati kako morate zapamtiti ova dva imena?).

Ali, u idućih nekoliko dana navijači Kentuckya će saznati da li je uspio zamjeniti osovinu Davis, Kidd-Gilchrist i Jones ne samo s Noelom, već s još dva top 10 srednjoškolska talenta s kojima je u pregovorima – krilom Shabazzom Muhammadom (čiji otac naginje igranju za UCLA) te krilnim centrom Anthonyem Bennettom (kojega Billy Donovan pokušava dovesti među Gatorse).

Kad sagledaš situaciju iz ovog kuta, shvatiš koliko je uopće iluzorno promatrati NCAA turnir iz ijednog drugog kuta osim ovog skautskog. Koliko god uzbuđenja donosio, sve prikazano na parketu je ništa prema priči o ostvarenju sna i igranju u NBA. Calipariev najveći podvig je u tome što je uspio nadići klasičnu paradigmu o pohlepnim profesionalcima koji samo žele eksploatirati i sveučilišnim trenerima kojima je stalo samo do toga da izgrade mlade ljude, kombinirajući najbolje od oba svijeta i uspijevajući paralelno izgraditi i pripremni kamp za NBA i ultimativnu momčad koja prezentira ono najbolje od sveučilišne košarke.

Ta nesebičnost u pogledu podjele uloga, zrelost kojom su pristupali igri i karakter kojega su iskazivali svake sekunde, na neki način bacili su u vodu sve priče o pogrešnom sistemu i potvrdili da ništa u životu nije crno-bijelo, ma koliko mi željeli da je tako kako bi lakše spavali. Jasno, ni sam Cal valjda nije računao da će naići na ovakvu generaciju, a pogotovo to nismo mogli očekivati svi mi naučeni na mlade zvijezde poput Walla i Cousinsa koje prvenstveno žele nabiti brojke kako bi si osigurali što bolju poziciju na draftu. Ali, jedan program kojega smo do jučer smatrali više Hollywoodom nego školom, uspio je pokazati i dokazati da se nesebičnost, požrtvovnost i odricanje itekako mogu isplatiti, i to na puno značajnije načine od konstantnog ugađanja vlastitom egu.

Također, ništa manje fascinantno od ovoga što je Cal napravio sa skupinom najpoželjnijih talenata svijeta, je i činjenica da su u ulozi prvog favorita od prvog kruga do Finala dominirali turnirom praktički bez krivog koraka. Koliko god da su sjajna klapa i koliko god da su talentiraniji od svih ostalih, ovakvo ispunjenje očekivanja totalno je netipično za March Madness i dodatno naglašava kvalitetu i ovih igrača i ovog sistema.

Možda nije bilo uzbuđenja na kakva smo navikli, ali turnir 2012. pamtit će se godinama po Calipariu i Kentuckyu i potencijalnoj promjeni koju su napravili u glavama mladih igrača diljem svijeta (tko zna, možda su Maje mislile upravo na ovo kada su govorile o kraju svijeta kakvog znamo).

A ova godina trebala bi se pamtiti i po izuzetno dubokom draftu. Kako sam nakon godinu dana pauze opet odgledao stotine sati NCAA košarke (a zahvaljujući ESPN America kanalu završni turnir sam odgledao gotovo u cijelosti), vraćam se formatu mock drafta od dvije runde u kojima ću pokušati predstaviti 60 pickova za koje smatram da imaju NBA budućnost.

Za one koji ne znaju pravila prethodnih izdanja, u ovom slučaju se ne radi o nikakvom pokušaju nagađanja pravog drafta (tako nešto čuvamo za podcast nakon lutrije kada se bude znao točan raspored momčadi), dakle ne vodim računa o tome tko će ostati na sveučilištu, a tko ima namjeru odmah otići u NBA. Praktički, ovo je rang lista imena koja su ostavila najbolji dojam tijekom sezone.

1. ANTHONY DAVIS (Kentucky Wildcats)

Iako će NBA karijeru početi kao krilni centar, Davisova sposobnost da pokriva sredinu i sam drži obranu priziva centarsku budućnost. Njegove sulude brojke iz zadnje godine srednje (koju je počeo kao bek visok 185 cm dok nije izrastao do današnjih 208) najviše podsjećaju na one Kevina Garnetta, ali, kako KG nikad nije igrao na sveučilištu, teško je ocijeniti kako bi se njegove blokerske kvalitete prenijele na novu razinu.

Davisove su se prenijele vrhunski i, ako je usporedba s Garnettom točna (obzirom na dužinu i tu neuništivu energiju koja ga tjera da bude stalno u pokretu na oba kraja parketa čini se da je), onda se radi o Garnettu s Russelovskim talentom za čuvanje reketa. Jasno, u slučaju da se s vremenom popuni i dodatno izraste, Davis bi mogao biti i svojevrsni Russell svoje generacije. Tipa, ono što je u naponu snage bio Timmy (obrambeno gledano), odnosno ono što je danas Dwight, samo s razumom i bez kršćanskog licemjerja.

U najgorem slučaju, ako se pokaže da su njegovi ofenzivni limiti ipak preveliki da bude KG, mali će biti bolja verzija Tysona Chandlera. Koja god od ovih usporedbi se ostvari, kao što nas povijest uči, ovakvi visoki igrači garancija su naslova. Nitko drugi u klasi mu nije ni blizu i zato će onaj tko izvuće dobitnu kombinaciju na lutriji imati razloga za otvoriti šampanjac. Mislim, ako jedan Larry Brown, koji je iz prvog reda gledao i Russella i Jabbara, tvrdi da će Davis preko noći preokrenuti franšizu iz gubitničke u playoff momčad, onda stvarno više ništa ne treba dodati.

2. THOMAS ROBINSON (Kansas Jayhawks)

Fenomalni atleta koji će od prvog dana biti double-double mašina zahvaljući atleticizmu kakvoga smo navikli gledati od ipak nešto lakših krila poput Mariona ili Tyrusa Thomasa. Za razliku od njih Robinson je prava četvorka, isklesani fizički primjerak koji pojavom priziva Karla Malonea (ili barem Blakea Griffina). Jedini problem je što se radi o poprilično sirovom igraču koji do koševa dolazi borbenošću i izuzetnim prvim korakom, ali, uz par godina igračkog sazrijevanja, momčad koja ga draftira dobit će kompletnog startera all-star kvalitete. Robinson će od prvog dana konkurirati Loveu i Cousinsu za titulu najboljeg mladog skakača u ligi, a kad popravi šut (u što uopće ne sumnjam obzirom na radnu etiku i već sada solidnu formu) postat će i kompletna pick opasnost. U najgorem slučaju David West s osjećajem za skok Kevina Lovea.

3. BRADLEY BEAL (Florida Gators)

Možda na papiru njegova sezona na Floridi ne izgleda ništa specijalno, ali, ako ste ga barem jednom gledali u akciji, nikakve brojke vam nisu potrebne. Uostalom, glavni razlog zašto je ostvario skromnije brojke od očekivanih je poprilično mala uloga koju mu je Billy Donovan povjerio tijekom većeg dijela sezone. Odnosno, sve do same završnice kada je Beal uzeo stvar u ruke, odveo Gatorse na korak do finala konferencije, a zatim i do solidnog izdanja na turniru.

Ta njegova eksplozija u završnici samo je potvrdila da se radi o specijalnom igraču koji nije samo odličan šuter, već i kreator i uopće kompletan all-round košarkaš. U biti, i po građi i po stilu igre, a posebice po sjajnom koraku unazad kojim si lakoćom kreira prostor za šut, Beal je pljunuti Eric Gordon. Drugim riječima, radi se o top 5 beku šuteru na NBA nivou sposobnom nositi napad, ali, za razliku od Gordona, biti i lider na parketu pristupom i strašću za igrom.

4. HARRISON BARNES (UNC Tar Heels)

Barnes je po izlasku iz srednje smatran novim Jordanom, da bi nakon prve godine bio upitan njegov karakter, a nakon druge njegova sposobnost da kreira za sebe i druge. Zanimljivo kako se pri isticanju njegovih mana zaboravlja kako je momak fenomenalan šuter koji je u drugoj godini napravio ogroman korak ka roli kompletnog strijelca koji se ne boji nijedne situacije. Barnes nema fizikalije poput Carmela da samo na račun njih dominira nad vršnjacima, niti ima atletske sposobnosti Jordana koje mu dopuštaju da kontrolira utakmicu na oba kraja parketa, ali ima sasvim dovoljno sposobnosti da bude rasni NBA starter i strijelac all-star kalibra. Netko kao Rudy Gay sa slabijim prvim korakom, ali boljim šutem.

5. ANDRE DRUMMOND (UConn Huskies)

Iza njega je mlaka prva godina na sveučilištu, ali tu i tamo pokazao je dovoljno bljeskova da navede nekoga na rizik. Obzirom na dubinu drafta i niz kvalitetnih igrača koje preskačem možda bi ovako visoka pozicija bila previše, ali Drummond ima potencijal biti rasni centar, a tako nešto nije lako zanemariti. Obzirom na izuzetnu masu za nekoga tko ima tek 18 godina i očiti način na koji se još ne zna nositi sa vlastitom moći, Drummond me najveći dio godine podsjećao na Odena, s jednom bitnom razlikom.

Koliko god Oden nespretan bio tijekom svoje jedine godine na Ohiu, sa rukom u gipsu uspio je dovesti momčad do Finala dominirajući skokom i sredinom reketa. Problem s Drummondom dakle nije samo u tome što je sirov, već što nije iskazao dovoljno srca zbog kojega je jednom Oden smatran sljedećim velikim NBA centrom. Ta pasivnost priziva u sjećanje još jedan fizički prototip centra, Michaela Olowokandia, kojega su Clippersi van pameti izabrali kao prvi pick 1998. Jasno, čak je i onda, u doba puno manje medijske pažnje, mnogima bilo jasno da se prvi pick ne troši na igrača s neuglednog sveučilišta koji je košarku prvi put zaigrao s 18 godina jer je naglo izrastao.

Drummond ipak ima nešto bolji pedigre, ali opasnost od novog Kwamea Browna svakako postoji (Kwame je draftan direktno iz srednje pa ga nećemo uzeti kao ozbiljniju usporedbu, osim što treba istaknuti njegov apsolutni nedostatak želje i motiva da bude išta više od visokog čovjeka koji prima plaću zbog toga što je ogroman). Samo, kao što to netko mudar jednom reče, franšizni centri ne rastu na grani i kad imaš priliku doći do jednoga, ne smiješ je propustiti.

6. JEREMY LAMB (UConn Huskies)

Građom, dužinom i šutom pljunuti Kevin Martin, dakle igrač koji bez problema može naći načina doći do svojih 20 koševa svaku večer, svejedno igrajući u momčadskom ritmu ili 1 na 5. Ono gdje svakako mora još bolje skenirati Martina je iznuđivanje slobodnih, šteta da ih ne puca češće obzirom na vanserijski meku ruku. Selekcija šuta je upitna, ali to se da popraviti, pogotovo stoga što će u NBA imati manju odgovornost. Pod upitnikom je njegov karakter zbog često pasivnih ovogodišnjih partija, ali to je prigovor kojega možemo uputiti kompletnoj momčadi UConna. Bez obzira na sve, moje mišljenje je da se ovakav strijelac ne smije ispustiti iz ruke, pogotovo obzirom na ionako škrtu konkurenciju u ligi na poziciji beka šutera.

7. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Kentucky Wildcats)

Borbeno malo krilo koje se baca na glavu za svakom loptom i može se gurati pod košem, upitne ruke i vizije, ali neupitnog srca i pluća. Opis je ovo Geralda Wallacea, ujedno i brucoša s Kentuckya. Meni osobno nikako nije jasno da su NBA skauti ovoliko poludili za jednim šljakerom te se dotični na većini mock draftova vodi kao top 3 pick, dok je Wallace s identičnim brojkama nakon jedne godine na Alabami izabran tek pri kraju prve runde. Tu opet u prvi plan dolazi ta promjena paradigme koju su izveli Calipari i momci, ovakva tip talenta do jučer je pripadao debelo izvan lutrije, a danas je, eto, garantirani top 5 izbor.

8. JARED SULLINGER (Ohio State Buckeyes)

Danas znamo da Sullinger ne može zabiti u postu protiv jačih i viših igrača, ali isto tako znamo da ima dovoljno dobar šut da će moći zabiti preko njih. Dominantna igra u reketu koju je iskazivao na NCAA nivou čuvat će se za povoljne matchupove u NBA. Sullinger nije Tim Duncan, ali je izuzetan skakač i borac, potencijalni pick & pop monstrum i svakako startni NBA materijal koji će pomoći ekipi koja bude znala koristiti njegove dobre strane. Rang ovih graničnih all-star igrača sposobnih za double-double poput Branda, Boozera ili Millsapa njegov je domet, a obzirom da mu po nekim skautima prijeti pad na sam kraj lutrije, mogao bi postati i krađa drafta.

9. KENDALL MARSHALL (UNC Tar Heels)

Jedini play klase NBA startera u ponudi, mislim da ga ekipa koja treba organizatora poput Portlanda ili Jazza (ako budu imali šanse uopće doći do njega) ne smije propustiti. Njegova obrana i šut dugo su vremena dovođeni u pitanje, ali pregled terena i osjećaj za pravovremeni asist su već sada na najvišoj mogućoj razini. Također, lakoća kojom kontrolira ritam i koristi rupe u obrani za vlastite lake koševe govori da se radi o lideru prve klase. Upitnici o brzini i posebice o šuterskom dosegu ostat će sve dok ne zaigra u NBA, ali ne tako davno jedan igrač sličnih karakteristika ušao je u ligu i nametnuo se kao jedan od najboljih playmakera generacije – Andre Miller.

10. JOHN HENSON (UNC Tar Heels)

Dugonja s North Caroline u svojoj trećoj godini dokazao se kao kompletan igrač, sposoban ne samo skakati i zalijepiti poneku bananu, već i zabiti. Kad se malo popuni, Henson bi vrlo lako mogao postati idealan čuvar sredine, netko poput Marcusa Cambya. U biti, sklonost potezanju s poludistance usprkos ružnom šutu samo dodatno utvrđuje poveznicu s Cambyem, čovjekom sposobnim dominirati u obrani golim fizikalijama, a onda s druge strane igrati fino kao balerina. Pitanje je samo može li se dovoljno popuniti za igrati u sredini, jer jednostavno nije dovoljno eksplozivan za igrati isključivo krilnu poziciju.

11. AUSTIN RIVERS (Duke Blue Devils)

Revolveraš s Dukea od prvog dana planirao je prelazak u NBA, o čemu najbolje govori stil igre kojega je iskazivao tijekom najvećeg dijela sezone. Riversova sposobnost da si kreira šut i potegne iz svake situacije garantira mu karijeru, pitanje je samo hoće li se moći razviti u graničnog startera poput O.J. Mayoa (granični su samo zbog upitne igre u obrani) ili će mu najbolje odgovarati uloga combo strijelca s klupe poput Jasona Terrya.

12. TERRENCE ROSS (Washington Huskies)

Ross si nije u stanju kreirati šut lakoćom poput Riversa, ali je kompletan igrač, all-round talent koji se najbolje snalazi u spot up situacijama. Obzirom na fizikalije i šut, radi se možda o najboljem klasičnom beku šuteru u ponudi, igraču koji živi od kretanja, izlaska iz blokova i tuđih asista. Dodaj ovome izuzetnu visinu i građu za bočnog igrača i jasno je kako se radi potencijalnom starteru koji će u najgorem slučaju poslužiti za popunu petorke poput Wesa Matthewsa, a u najboljem dosegnuti all-star razinu Ripa Hamiltona, Eddiea Jonesa ili Allana Houstona.

13. TERRENCE JONES (Kentucky Wildcats)

Da je igrao na nekom drugom sveučilištu, danas bi možda o Jonesu pričali kao o igraču u rangu Robinsona. Potencijalna NBA startna četvorka fizikalijama i talentom, Jones je u naslovu Kentuckya sudjelovao uglavnom povremenim eksplozijama u napadu, više se koncentrirajući na ulogu strijelca nego skakača i radnika pod košem. Upravo ta njegova sklonost bježanju od reketa usprkos izuzetnim fizikalijama potencijalan je problem, ali, kao i u mnogim drugim slučajevima, ovakva kombinacija atleticizma i talenta jednostavno vas tjera da zaboravite na eventualne karakterne mane. Iako, oprez treba biti prisutan, ako su prve asocijacije zbunjeni Ed Davis i lažne četvorke poput Thaddeusa Younga i Marvina Williamsa, ova priča ne mora završiti pozitivno.

14. JAMES MCADOO (UNC Tar Heels)

Mali se već povukao iz svih draft kombinacija, ostaje na Carolini i samim time je u konkurenciji za jedan od prvih pickova dogodine. Mcadoo se sjajno uklapa u trend zvijezda-šljakera jer je njegova energija s klupe često dizala razinu energije Tar Heelsa na jedan viši nivo. Eksplozivne reakcije u obrani i napadu skrivaju jednog ne baš previše ispoliranog igrača, ali njegova borbenost i želja više su nego dovoljni. All-round učinkom McAdoo se izvrsno uklapa u svaku ulogu i nije ga problem zamisliti kao nekakvu kombinaciju Josha Smitha, Davida Leea i Paula Millsapa.

15. TYLER ZELLER (UNC Tar Heels)

16. CODY ZELLER (Indiana Hoosiers)

Odlična ponuda visokih na draftu nastavlja se s braćom Zeller, ne baš vrhunskim atletama, ali izuzetno korisnim igračima razvijenog osjećaja za momčad i svoju rolu u njoj. Stariji Tyler ni u 22-oj godini nije uspio nabiti previše mišića, ali usprkos tome ima dovoljno dobru ruku i izuzetno je pokretljiv, tako da ga nije teško zamisliti u ulozi krilnog centra u NBA. Dapače, obzirom na izuzetnu realizaciju iz svih pick situacija, nije nemoguće da se pretvori u solidnog startera, a pokaže li se dovoljno žilavim i čvrstim, dobar nos za skok i izvrstan horok omogučit će mu čak da zaigra i u sredini.

Brat Cody je puno bolji dodavač i igrač leđima košu te je na putu da se razvije u pravu peticu, ali i njegov problem je užasno tanak okvir koji ga često pretvara u nevidljivog obrambenog igrača i skakača, usprkos izuzetnoj visini. Velike su šanse da ostane još barem godinu na Indiani i to bi bilo najpametnije jer fizički još ni približno nije spreman za NBA. Onaj košarkaški dio je neupitan, bude li se po pitanju mase sve razvijalo kako treba, bit će minimalno granični all-star centar poput Roya Hibberta, samo s puno mekšom rukom oko koša.

17. DAMIAN LILLARD (Weber State Wildcats)

Najbolji combo strijelac u ponudi, već treću godinu za redom Jimmerovskim stilom igre nosi minijaturni Weber St. Solidan i vizualno zanimljiv šut, skočnost, brzina – sve su to odlike čovjeka koji je trpao 25 koševa u prosjeku, ali protiv poprilično slabašne konkurencije. Jedine ozbiljnije ekipe na koje bi naišao uglavnom su ga držale pod kontrolom, a pozicije u lutriji na većini mock draftova više su rezultat nedostatka ponude playmakera nego njegovih stvarnih kvaliteta. Lillardov domet u NBA je rola s klupe u stilu Mo ili Lou Williamsa, dakle prije svega instant napad, a tek zatim razigravanje suigrača, tako da momčad koja traži startnu jedinicu od njega neće imati previše koristi.

18. TONY WROTEN (Washington Huskies)

Wroten uopće nije play, a nije čak ni neki naročiti šuter, ali je izuzetan atleta nezaustavljivog prvog koraka koji neodoljivo podsjeća na Tyrekea Evansa. Nije asistent, nije šuter - ali itekako može pomoći kao strijelac s klupe i all-round igrač. Dobra stvar je što su ovakve sirove atlete danas sve manje na cijeni, a to znači da bi vrlo lako mogao pasti u donji dio prve runde gdje bi ga se dočepao neki kvalitetan klub u kojem bi se mogao razvijati i na početku igrati rolu koja mu najviše odgovara, onu 1 na 5 jurišnika.

19. DORON LAMB (Kentucky Wildcats)

Šuter s Kentuckya nije atleta za NBA startera, ali ima sve potrebno za razviti se u tricaškog specijalista u rangu J.J. Reddicka. Prekrasan šut iz bloka i odličnih 47% za tricu jasno ukazuju u kojem smjeru se mora specijalizirati kako bi postao koristan NBA igrač.

20. PERRY JONES (Baylor Bears)

Atleta izuzetnih fizikalija zbog kojih će netko sigurno riskirati možda i puno ranije nego treba. Košarkaški gledano nije pokazao ništa u dvije godine, izbjegava borbu pod košem i zadovoljava se igrom na vrhu posta, a nije niti naročito dobar šuter niti asistent. Sve što ima je ta dužina, ali obzirom da igra kao bek, pitanje je od kakve će koristi biti taj raspon ruku i skočnost kada neće služiti ni čuvanju reketa ni skakanju. Trebat će mu pronaći nekakvu ulogu na perimetru, nije isključeno da se pretvori u novog Tima Thomasa, ali mislim da se sa popriličnom sigurnošću može reći kako neći ići stazama krilnih centara poput Amarea ili Favorsa s kojima je uspoređivan po dolasku na faks.

21. ANDREW NICHOLSON (St. Bonaventure Bonnies)

Dobar atleta koji je iskoristio boravak na sveučilištu da se razvije u kompletnog igrača, brz i spretan u postu, a ujedno sposoban zabiti i tricu, što ga stavlja u poziciju potencijalnog pick & pop specijalista. Izuzetne brojke su dobrim dijelom rezultat igre u konferenciji u kojoj nema previše ovakvih talenata, stoga bi rana prilagodba ulozi s klupe i kombiniranje unutar-van koševa u stilu Thaddeusa Younga bilo najbolje rješenje za njegovu budućnost.

22. ORLANDO JOHNSON (UC Santa Barbara Gauchos)

Možda najkompletniji bek-šuter u ponudi nakon Bradleya Beala, Johnson se u četiri godine dokazao kao fantastičan strijelac i radnik kojega samo manjak vrhunskih fizikalija spriječava u karijeri NBA startera. Manjak brzine pak u stanju je nadoknaditi sjajnim kretanjem i posebice jednom od najboljih igara leđima košu među vanjskim igračima u NCAA. Malo podsjeća na Nicka Andersona snagom i popriličnom masom, ali dovoljno je brz da se razvije i u kvalitetnog obrambenog igrača. U pravoj ekipi koja bi znala koristiti njegove dobre strane mogao bi se nametnuti kao trajna 3&D opcija.

23. SCOTT MACHADO (Iona Gaels)

Najbolji čisti play nakon Marshalla, daleko od idealne kombinacije fizikalije i atleticizma za NBA startera, ali, s Marshallovskim prosjekom od 10 asista (što je čudesan prosjek obzirom na NCAA stil igre i suigrače kojima je bio okružen), čovjek je dokazani razigravač nedvojbeno dostojan back-up role. Dovoljno je dobar šuter da ne mora nužno imati samo karijeru u stilu Brevina Knighta, već bi se čak mogao približiti dometima Ramona Sessionsa ili Josea Calderona. U slučaju da ne bude imao sreća pa ga izabere kriva momčad, uvijek može preseliti u Europu, uzeti državljanstvo neke bivše ex-Yu tvorevine (Vojvodina nema playa) i voditi je do polufinala idućeg Eurobasketa.

24. JAE CROWDER (Marquette Golden Eagles)

Mini Kenneth Faried, odnosno Kawhi Leonard 2.0, s dovoljno talenta i šuterskog raspona da igra malo krilo i dovoljno snage da po potrebi glumi četvorku. Usporedbe s Fariedom se ne tiču samo pletenica, već prije svega neviđene energije kojom leti po parketu i koristi svaku šansu koja mu se pruži, a kretanje bez lopte u rangu je rookiea Spursa.

25. JEFF TAYLOR (Vanderbilt Commodores)

Prototip 3&D swingmana, ubojiti spot up tricaš i odličan atleta koji uživa igrati obranu i raditi bez lopte. Instant pomoć na bokovima bilo kojoj momčadi, bilo u startnoj ili roli s klupe.

26. TREY BURKE (Michigan Wolverines)

Brucos s Michigana se neočekivano odlučio prijaviti na ovogodišnji draft kako bi iskoristio manjak playmakera u ponudi. Obzirom na solidne fundamente koje ima, onome tko ga može čekati isplati se riskirati, pogotovo u drugoj rundi. Ali, usprkos dobrom šuterskom učinku i solidnoj razigravačkoj roli, ništa u igri Burkea nije odavalo da se radi o ekstra talentu koji može otići iznad DJ Augustin/Ray Felton zone.

27. MARQUIS TEAGUE (Kentucky Wildcats)

Ima zreliju playmakersku igru od brata i sjajan dribling, ali daleko je od one energetske razine na kojoj igra Jeff, posebice u obrani. Atletske predispozicije su tu, playmakerski talent mu je tu negdje na razini Burkeovog i, iako bi za obojicu bilo bolje ostati još godinu na faksu, izbor u ovako škrtoj playmakerskoj godini im ne gine.

28. MEYERS LEONARD (Illinois Fighting Illini)

U solidnoj ponudi centarskih nada div s Illinoisa ističe se svojim fizikalijama. Iako nije potpuno drvo već posjeduje meku ruku, Leonardova najveća vrijednost su izuzetno pokretnih 213 cm i fino raspoređenih 115 kg. Rizik s ovakvim igračima je uvijek uračunat, na svakog Brooka Lopeza dolazi nekoliko Rafaela Araujoa, ali pri kraju prve runde kocka se isplati.

29. FAB MELO (Syracuse Orange)

Slična stvar kao i kod Leonarda, s ovakvim čuvarem sredine se isplati riskirati. Iako Melo nema ni približan napadački potencijal kao Leonard, čvršći je bloker i skakač.

30. FESTUS EZELI (Vanderbilt Commodores)

Nešto manje drvo od dvojice ispred, ogroman i pokretan visoki sposoban pokrivati obje pozicije pod košem. Potencijalni igrač u kalupu Jasona Thompsona.

31. MOE HARKLESS (St. Johns Red Storm)

Atleta koji je odlučio iskoristiti izuzetno brucoško izdanje i odmah otići u NBA, sirov talent bez previše vrlina za igru na boku, ali dovoljno brz i spretan da prvih nekoliko godina služi kao podizač energije s klupe. Usprkos izuzetnoj dužini i brzini za malo krilo, sve će ovisiti o njegovom razvoju kao šutera i pronalasku role u momčadi, doda li tricu izuzetnoj dužini i volji smiješi mu se uloga Luola Denga ili barem Wilsona Chandlera.

32. ARNETT MOULTRIE (Mississippi State Bulldogs), TONY MITCHELL (North Texas Mean Green)

Dvoje dugonja i izuzetnih skakača s dva neugledna sveučilišta, oba su imali probleme s pronalaskom uloga u NCAA u ranijim godinama, čak su mijenjali i škole u potrazi za minutažom, ali ove sezone su konačno dominirali pod koševima i dobili potrebne minute da se pokažu. Napadački sirovi i često zbunjeni, ali Moultrieva kombinacija visine i skočnosti, odnosno Mittchelova skočnost i pokretljivost, obećavaju dva iskoristiva visoka NBA igrača koji će barem moći kontrolirati skok. Napomena - ne miješati ovog Mitchella s onim propalim slučajem iz Alabame suspendiranim na pola sezone.

33. DION WAITERS (Syracuse Orange)

Šesti igrač i glavni motor Syracue, Waiters je svojvrsna kopija Tonya Wrotena, combo bek sposoban odigrati playmakersku rolu, ali prvenstveno posvećen gomilanju vlastitih koševa. Izuzetna brzina i eksplozivnost glavne su mu odlike, dakle opet imamo jednog klona Tyrekea Evansa (nešto slabijeg od Wrotena) kojem će budućnost ovisiti isključivo o tome koliko se bude prilagođavao zahtjevima koje buduća momčad bude postavljala pred njega.

34. ROYCE WHITE (Iowa State Cyclones)

Teško krilo dovoljno brzo za igrati četvorku u NBA, izuzetne vizije i sposobnosti prilagodbe, centar u tijelu tweenera koji bi mogao imati ulogu sličnu onoj Borisa Diawa nekoć u Sunsima, naleti li na momčad sposobnu koristiti njegov osjećaj za asist i meku ruku. Navodno ne voli letjeti avionom, ali, pokupi li ga netko u prvoj rundi, morat će se prilagoditi.

35. DRAYMOND GREEN (Michigan State Spartans)

Još raznovrsnije i korisnije veliko krilo od Whitea, ali niže i sporije, zbog čega je upitna njegova buduća NBA uloga. Doda li bolji šut iz vana sjajnom osjećaju za asist, mogao bi biti solidna stretch opcija, ovako mu ne gine guranje pod košem i dokazivanje u roli novog Chucka Hayesa.

36. QUINCY MILLER (Baylor Bears)

Još jedan razvikani mladac s Baylora, malo krilo izuzetnih fizikalija koje je za sada pokazalo odličan šut i lakoću igre na boku usprkos visini i dužini primjerenijoj centrima. Za sada se još misli o draftu, iako bi mu dodatna godina na sveučilištu pomogla da ojača i pronađe mjesto pod suncem u roli talentiranijeg Tyshauna Princea.

37. DARIUS JOHNSON-ODOM (Marquette Golden Eagles)

Stoper u tijelu playa, DJO imat će malo problematičan prelazak u NBA, ali njegov dobar šut i terijerska energija garantiraju mu 3&D ulogu s klupe. U kolikoj mjeri, ovisit će o tome koliko će biti u stanju ispunjavati rolu combo beka, jer za primjereniju poziciju swingmana jednostavno nema visinu.

38. TREVOR MBAKWE (Minnesota Golden Gophers)

Fizikalije rasne četvorke, solidna igra leđima košu i dobra skočnost. Potencijalna back-up četvorka kojoj će se moći spustiti lopta u reket, ali koja će prvenstveno živjeti od obavljanja prljavih poslova.

39. TYSHAWN TAYLOR (Kansas Jayhawks)

Nakon očajnih igara i gomile izgubljenih lopti koje su mu obilježile karijeru na Kansasu, u zadnjih pola sezone Taylor se nametnuo kao jedan od boljih playmakera u NCAA. Njegove odluke s loptom i dalje su upitne, ali ima brzinu i fizikalije za postati solidan back-up play u NBA, uspije li se čuvati od loših šuteva i loših dodavanja. Obzirom na draft promašaje vezane uz zadnja dva playa s Kentuckya, NBDL se nameće kao njegova realnost.

40. PATRICK YOUNG (Florida Gators)

Izuzetni borac pod obručima koji je mudro odlučio produžiti boravak na Floridi. Pametan obrambeni igrač koji izvrsno pokriva sredinu, ali koji će u NBA zbog manjka centimetara morati preuzeti ulogu obrambene četvorke. Doda li fizikalijama i pouzdan šut s poludistance, mogao bi biti novi Brandon Bass ne samo pojavom.

41. C.J. LESLIE (North Carolina State Wolfpack)

Atletski nastrojeno krilo sposobno trčati, skakati i zakucavati. Još nema šut ni IQ koji bi mu garantirali NBA rolu na boku, ali, slično kao i ranije spomenuti Harkless, može poslužiti kao instant energija s klupe dok ne shvati što želi raditi u budućnosti.

42. JEFF WHITEY (Kansas Jayhawks)

Čovjek s boljim blokerskim postotkom od Anthonya Davisa, najžilavije drvo Kansasa sposobno možda prenijeti čak i u NBA dio te stoperske veličine. Nema ruku, ali popuni li se dovoljno i ojača li, mogao bi biti light verzija Marka Eatona (6 poena po utakmici i 3.5 blokade u najboljim danima).

43. KEVIN JONES (West Virginia Mountaineers)

Double-double mašina na NCAA razini, potencijalni pick & pop specijalist u NBA pokaže li se sposobnim održati skakačku razinu i među profesionalcima. Staviti ga u isti folder s Darrellom Arthurom, Danteom Cunninghamom, Udonisom Haslemom i sličnim elegantnim četvorkama kvalitetnog šuta i neupitne energije (ne i s Hakimom Warrickom).

44. B.J. YOUNG (Arkansas Razorbacks)

Combo zvrk s Arkansasa, kompletan strijelac koji je odmah u startu ulazeći s klupe pokazao koja bi mu uloga najbolje ležala u NBA. Kako sada stvari stoje izaći će na draft već ove godine, a momčad koja ga izabere može se s pravom nadati da se u njegovom eksplozivnom prvom koraku krije novi Monta Ellis.

45. WILL BARTON (Memphis Tigers)

All-round strijelac i atleta sa svim potrebnim atributima za dugu karijeru 3&D swingmana. Dok ne ojača bit će prvenstveno usmjeren na vanjsku igru, ali s vremenom bi trebao moći pokriti obje vanjske pozicije. Najveći problem je glava, odnosno koliko će mu trebati da prihvati kako više nije zvijezda i da kaos Memphisa u NBA ne prolazi. Ne uspije li se prilagoditi, NBDL je krcata solidnim strijelcima koji za sebe misle da su alfa mužjaci.

46. JOHN JENKINS (Vanderbilt Commodores)

Vanderbilt je bio razočaranje iz sezone u sezonu, a najveći razlog tome leži u limitima Johna Jenkinsa, tricaškog specijalista od kojega su pokušali napraviti nositelja igre. Jenkins nije igrački rang Redicka (čitaj: nema muda poput Redicka), ali može uskočiti u sličnu i manje zahtjevnu rolu.

47. MARCUS DENMON (Missouri Tigers)

Lider Missouria u istoj je situaciji kao Jenkins, volume scorer oko kojega je bio izgrađen napad koji je zatim posrnuo na prvoj prepreci. Da imaju ikakve playmakerske instinkte bilo bi im puno lakše naći rolu u NBA, ovako su osuđeni na nečiju dobru volju, odnosno na to da netko ima želje vrtiti akcije za tricaše s klupe koji mogu odigrati samo jednu poziciju i to isključivo u jednom smjeru.

48. WILLIAM BUFORD (Ohio State Buckeyes)

Solidni swingman kojem nedostaju vrhunske fizikalije ili barem vrhunski šut da bi mogao sa sigurnošću računati na NBA budućnost u ulozi 3&D igrača s klupe. Dobit će šansu na račun pedigrea, ali velike su šanse da se skrasi negdje u Europi.

49. ELIJAH JOHNSON (Kansas Jayhawks)

Dobre igre u završnici sezone potvrdile su ga kao solidan combo potencijal sposoban podjednako dobro kreirati i za sebe i za druge. Nažalost, dobro ne znači vrhunski.

50. HENRY SIMS (Georgetown Hoyas)

Ima solidnu masu i visinu za centra, što bi mu u kombinaciji s izuzetnim pregledom igre trebalo pružiti šansu na NBA razini. Sve ostalo će ovisiti o tome kako će se nositi u obrani sa zahtjevima pozicije koji uključuju ne samo čuvanje protivničkih centara, već i kontroliranje reketa. Kako dolazi s G'towna usporedbe s Hibbertom i Monreom su neizbježne, ali Sims nema ni približan talent kao ova dvojica, o visini i masi da ne pričamo.

51. GORGUI DIENG (Louisville Cardinals), ROBERT SACRE (Gonzaga Bulldogs)

Još dva drveta koja zaslužuju priliku. Teško je reći da li je Dieng nespretniji s rukama ili Sacre s nogama, ali usprkos felerima obojica mogu zatvoriti reket masom i visinom. Sacre nema dužinu, ali je žilaviji i ima solidnu ruku, dok je Dieng tipični afro-bloker koji je valjda loptu prvi put vidio s 25 godina, pa se netko sjetio da bi mu mogao lažirati rodni list i poslati ga na koledž. Šanse da postanu korisni NBA igrači su minimalni (prije su novi Araujo i novi Thabeet), ali kockanje s kasnim pickom druge runde za potencijalnog iskoristivog centra ionako nije rizik.

52. MYCK KABONGO (Texas Longhorns)

Mini play s Texasa pokazao je brzinu i slash & kick osjećaj kakve jedan drugi brucoš (Kevin Pangos s Gonzage) može samo sanjati, ali ujedno se potvrdio i kao mizeran šuter. Lukavo, oba su odlučila ostati na faksu.

53. YANCY GATES (Cincinnati Bearcats)

Solidan realizator pod košem i odličan ofenzivni skakač, Gates je tipični predstavnik druge runde kakvih svake godine ima na desetak i kakvi rijetko upadnu u ligu. Fizikalije su ok, upornost je dokazana, ali velik problem predstavlja upitna zrelost van parketa, što je ogroman minus ako ste senior.

54. JORDAN TAYLOR (Wisconsin Badgers)

Na početku sezone smatran najboljim playom u klasi, Taylor je odigrao očajnu seniorsku sezonu i srušio si šanse za NBA karijerom. Zarobljen u spori sistem Wisconsina, ovaj dobar šuter s minimalnim brojem izgubljenih lopti ostao je potpuna enigma po pitanju atleticizma i sposobnosti da se prilagodi NBA igri. Kako nikad nije smatran nekakvim specijalnim talentom, ta nesposobnost da preskoči prepreke na sveučilišnoj razini čini ga puno bližim igračima poput Acia Lawa i Kalina Lucasa, a time i bližim Europi nego NBA.

55. CHRISTIAN WATFORD (Indiana Hoosiers)

Solidna šuterska opcija dobrih fizikalija, ali često upitnog voljnog momenta. Dobra visina i građa čine ga čak i potencijalnom stretch four opcijom, međutim realnije je očekivati tricašku specijalizaciju na krilu uz nadu da neće biti prevelika rupa u obrani.

56. ROBBIE HUMMEL (Purdue Boilermakers), JOHN SHURNA (Northwestern Wildcats), DOUG McDERMOTT (Creighton Bluejays)

Tweeneri koji u NBA neće moći prismrditi košu, ali dovoljno mekih ruku da postanu novi Kapono i Korver. McDermott kao najživlje tijelo ima najviše šansi da uspije kao potencijalna unutar-van prijetnja kakva je bio na sveučilištu, ali Hummel i Shurna imaju samo jednu opciju – šutirati trice ili igrati u Europi.

57. HOLLIS THOMPSON (Georgetown Hoyas)

Odličan šuter, ali, slično ovima ranije spomenutim, bez ijedne druge vještine koja bi obećavala karijeru ozbiljnog 3&D člana rotacije. Ipak, iako za sada ima najmanji IQ od svih navedenih, Thompson ima i daleko najbolje fizikalije i na duge staze je možda i najbolja oklada.

58. P.J HAIRSTON (UNC Tar Heels)

Odličan tricaš koji se ove sezone nije nametnuo u igri Tar Heelsa, ali dogodine bi trebao zamijeniti učinak Harrisona Barnesa i pokazati ima li u arsenalu još nešto osim ekspresnog i preciznog šuta.

59. ELIAS HARRIS (Gonzaga Bulldogs)

Senior s Gonzage dugo godina ostavlja dojam all-round talenta, ali i mekanog igrača. Krenuo je fenomenalno kao brucoš, bio prognoziran na rubu lutrije, a onda je potonuo toliko da ga lani više nitko nije spominjao čak ni u drugoj rundi. Ipak, ove sezone konačno je opet pokazao da ima igru, solidnim fizikalijama dodao je dobar šut i istaknuo potencijal makar za rolu back-up krila na kakvu ciljaju svi ovi ranije navedeni budući tweeneri.

60. J'COVAN BROWN (Texas Longhorns)

Od gomile preostalih combo bekova upitnog NBA tijela i talenta (Casper Ware, Ryan Boatright, Isaiah Canaan, Tu Holloway) treba izdvojiti onoga sposobnog zabijati u serijama (i promašivati), bez ikakve playmakerske vještine, koji nije u stanju igrati obranu, a koji se jasno i glasno izjasnio o izlasku na draft.

5Mar/1212

PODCAST – THE FRANČESKI EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

Prvo službeno gostovanje Hrvoja Frančeskija, NBA fanatika i sportskog komentatora, potrajalo je 80 minuta tijekom kojih je bilo govora i o NBA i o NCAA. Uostalom, poslušajte podcast jer ožujak je stigao i ludilo je pušteno s lanca.

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.