ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

15Oct/1315

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

HEAT

NAPAD: 111.8 (2.)

OBRANA: 103.6 (6.)

RASPORED: 30.

SCORE: 60-22

THAT WAS THEN

Usprkos tome što su pregazili nedorasli Thunder u pohodu na prvi naslov, u Miamiu nisu sjedili prekriženih ruku. Svjestan da su prijetnje Pacersa i Bostona bile stvarne, Spoelstra je odlučio uvesti novosti koje će maskirati slabosti Heata pod košem (prije svega u skoku i zaštiti reketa) i to tako, da ironija bude veća, što je dodatno ubrzao igru i ubacio još jednog šutera na parket praktički zamijenivši Joela Anthonya s Rayom Allenom (e to se zove prigrliti identitet).

Jasno, ovakvim potezom nije učinio previše po pitanju pojačanja sredine, dapače smještanjem Jamesa ili Battiera pod koš dodatno je oslabio skok i zaštitu reketa, ali je pojačao napad do svemirske razine, održavši tako prednost pred ostatkom lige. Uigraniji i s više prostora nego ikada, i James i Bosh i Wade odradili su šuterske sezone karijere, a kada su doveli Birdmana i tako složili i jednu kvalitetnu rotaciju s dva visoka koji mogu zabiti i to na različite načine, Bosh s poludistance, a Birdman u reketu spremajući zicere, ubacili su u brzinu koju je malo tko mogao pratiti.

Međutim, Heat je i dalje igrao svojevrsni ruski rulet, usprkos sjajnom napadu i agresivnoj obrani koja je rotiranjem i brzinom pokušala prikriti manjak visine i snage. To je itekako bilo vidljivo u playoffu gdje su ih Pacersi još jednom doveli do ruba, a Spursi ih zamalo bacili preko njega. Protiv ovih ekipa sposobnih okrenuti matchup u svoju korist Heat se morao prilagođavati, odnosno previše ovisiti o šutu, što nikada nije dobro. James je šuterski poludio u par navrata kada je bilo najvažnije, Allen je zabio onu legendarnu tricu, ali znamo kako to ide – tko živi od trice, umire od trice. Jednom im je prošlo, ali može li i drugi put, sada kada svi znaju da je recept jednostavno zatvoriti reket i Jamesu spriječiti ulaz pod svaku cijenu?

THIS IS NOW

Ruski rulet se nastavlja, a to znači da Miami ne odustaje od svoje formule. Istina, velika trojka je uigranija nego ikada, ali ogromna količina energiju koju ulažu u to da održe ovakav agresivni obrambeni stil igre iznad vode kad-tad može rezultirati pucanjem kao što se to zamalo dogodilo u playoffu čak i jednom Jamesu koji često nije imao rješenja za zonu Spursa (a već drugu godinu za redom ni Bosh ni Wade nisu bili u idealnoj formi, što doduše govori koliko su moćni, ali i ranjivi).

Dovođenje Odena je lutrija, dobiju li 15 minuta od njega to će stvarno biti ravno dobitku na lotu, a zadržimo li se na racionalnom kutu gledanja, ispada kako u bitku idu s manje-više istim sastavom, samo godinu starijim i umornijim. Ne pomaže ni odlazak Millera – iako nije bio ključan dio rotacije tijekom sezone, u oba playoff nastupa Miller je odigrao bitne minute. Tko će sada uskočiti kada se standardna rotacija pokaže nedovoljnom, Beasley? Njegove cigle se nekako ne uklapaju u formulu širenja reketa za Wadea i Jamesa.

James Jones je spot-up specijalist koji nema igru za više od nekoliko minuta u komadu, Udonis Haslem živi za jednu playoff utakmicu godišnje, a do tada promašuje zicere i hrva se s višim i jačim igračima od sebe kako bi James i Wade kupili skokove u obrani, Norris Cole je combo strijelac koristan samo kada pogađa trice, a to se ne događa često... Mislim, očekivati od ovih starosjedilaca iskorak nerealno je, isto kao i vjerovati da istrošeni Rashard Lewis može nakon sezone uigravanja biti od veće koristi u drugoj godini s klubom.

Dakle, i dalje će vrtiti pištolj s jednim metkom i pet praznih komora. Naravno, puno su veće šanse da im se bubanj namjesti na prazno, ali tako vam je to s ruskim ruletom, dosta je da jednom naletite na metak i snovi prestaju. S iskusnijim Pacersima, ponovno okupljenim i jakim Bullsima te s novookupljenim Netsima koji praktički sadrže jezgru neprijatelja Bostona, jasno je kako Heat ove godine čeka zadatak puno teži nego u zadnje dvije godine ukupno. To znači da će barem tri puta vrtiti bubanj (treći put u Finalu), što znači da bi se ovaj put vrlo lako mogli upucati.

PLUS

Naravno, da ne bi ispalo kako impliciram kraj Heata, stavimo stvari u kontekst – kolikog god plesao po rubu, Miami je i dalje s razlogom favorit. Imaju najboljeg igrača u ligi, imaju kompatibilan i hijerarhijski posložen talent oko njega, a imat će i napad koji uvijek ima šansu zabiti više od protivničkog. Iako sistem vidi Clipperse kao momčad koja će imati sličan napadački potencijal zbog dodatka sjajnih bočnih igrača zadatka, kod njih je još uvijek sve na papiru, dok kod Miamia znamo o kakvoj se moći radi. Iz spot up pozicija lakše je realizirati i kreirati nego iz izolacija u kojima je obrana fokusirana na igrača s loptom, što je vidljivo i na brojkama dvojca James-Wade – od kada su naučili igrati zajedno, točnije od kada razigravaju jedan drugoga umjesto da se izmjenjuju u 1 na 5 igri koja im je ostala u krvi zbog načina na koji su igrali ranijih sezona dok nisu bili zajedno i zbog čega su dobrim dijelom i izgubili prvo Finale, postotci su im skočili izvan pameti za igrače s takvom odgovornošću. Wade je kao bek na 50%, a LBJ je ionako suludu učinkovitost još nadogradio sa sjanih 39% za tricu - teško da od ovoga može bolje, posebice nakon tri sezone uigravanja što je sasvim dovoljno da se dosegne maksimum, ali nije nemoguće.

MINUS

Usprkos svim taktičkim postavkama Heat je bio u donjoj polovici lige u obrambenom skoku, odnosno u donjoj trećini po količini dozvoljenih napadačkih skokova. James pod košem je ogroman plus u napadu – kada je takav realizator u reketu još bliži obruču i kada uzima puno više post-up akcija, to je definitivno veliki bonus za vašu efikasnost. Ali, James kao visoki nije ni upola dominantan obrambeni igrač kao na perimetru gdje je uvijek najveći i najsnažniji – pod košem je često tek jedan od mrcina, što jasno pokazuju i prosječni učinci za četvorku u skoku i obrani. Ti segmenti igre, a posebice skok u obrani, po defaultu oduzimaju ogromnu količinu energije, zbog čega od pamtivijeka zahtijevaju specijalizirano osoblje. Čak ni James ne može sve, odnosno ne može istovremeno biti prva opcija i prvi šljaker (ok, dokazao je da može češće nego itko drugi u povijesti, ali i on ima granice).

Druga slabost Heata proizlazi iz ove prve - da bi spriječili slabosti u sredini, odnosno da bi pomogli unutarnjoj liniji u hvatanju skokova i čuvanju reketa, vanjski igrači su se previše rotirali prema reketu, preuzimali i udvajali, što je često ostavljalo tricu širom otvorenu – nije Danny Green poludio sam od sebe, već zato što je uglavnom bio sam na perimetru kao da je na treningu. Dakle, Miami nije savršen, dapače, poanta je samo u tome da ne postoji previše pametnih momčadi koje mogu u isto vrijeme koristiti njihove slabosti i sakriti vlastite.

HAWKS

NAPAD: 106.5 (13.)

OBRANA: 104.8 (10.)

RASPORED: 27.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

Zarobljeni u NBA verziji "Beskrajnog dana", Hawksi su još jednom sezonu završili s postotkom uspješnosti negdje između 50% i 60%, dakle uvijek dovoljno dobri za playoff, ali ispod razine koja donosi borbu za naslov.

Ali, ovaj put barem nisu bili dosadni – prvo su razdrmali ligu poslavši Johnsonov ogromni ugovor u Brooklyn, potvrdivši tako da je angažman Dannya Ferrya za GM-a bio pravi potez, nakon čega su, kako bi nadoknadili Johnsonovu produkciju, oteli Korvera Bullsima i Williamsa Sixersima.

S takvim šuterom i kreatorom u rotaciji, napad je čak igrao i bolje nego godinu ranije, sve dok se Williamsovo koljeno nije raspalo i tako zaključilo sezonu dodatno im smanjivši kreativni plafon - bez njega više nisu imali čovjeka koji može zabiti kad sve drugo stane. Obrana sa Smithom i Horfordom bila je standardno solidna, ali dvije stvari su zabrinjavale – stajanje u mjestu Jeffa Teaguea koji nikako nije mogao napraviti korak iznad Felton linije te anemična igra Smitha u zadnjoj godini ugovora (još više loših šuteva, nikad gora realizacija s linije slobodnih, toplo-hladno pristup u skoku) koja je bila jasan znak da, nakon što je briljirao bez ozljeđenog Horforda sezonu ranije, njegova budućnost u Atlanti ipak ne postoji.

THIS IS NOW

Svjestan da je Larry Drew iz ove momčadi izvukao maksimum, Ferry je posegnuo prema svojim Spursima i iz Popove ergele izvukao stručnjaka potencijalno većeg kalibra u Mikeu Budenholzeru. Iako je na trenutke izgledalo da im Teague nije prvi izbor za playa budućnosti, treba biti svjestan da je Hawksima odgovaralo odgoditi njegov potpis na što duže vrijeme obzirom da su prava na njega uzimala puno manje prostora na salary capu od eventualnog ugovora, a taj prostor im je bio neophodan da bi ovo ljeto, iako neuspješno, barem pokušali koketirati s Howardom i sličnima (iako su znali da od toga neće biti ništa, pravila profesije nalagala su najbolju moguću pripremu). Uglavnom, želim reći da bi upravo Teague pod čovjekom koji je do jučer crtao akcija za Parkera mogao napraviti taj očekivani korak naprijed.

Ferry je pustio i Smitha, očito svjestan da je ovaj svoj vrh odavno dosegnuo, te je iskoristio trenutak nepažnje Millsapova menađera kako bi za idealan ugovor (ispod tržišne cijene, minimum godina) doveo igrača sposobnog održati razinu talenta kao da se ništa nije dogodilo. Horford i dalje neće imati idealnog partnera pod košem, ali usprkos tome Hawksi u svom velikom Alu i dalje imaju jednog od pouzdanijih visokih u ligi koji svoj posao na petici odrađuje više nego solidno.

Uz ostanak Korvera i zdravog Williamsa, ono što ovoj momčadi garantira ostanak na već tradicionalnoj razini je kvalitetan izbor igrača zadatka - prinove su korisni veterani poput Branda i Ayona, možda i Antić može donijeti solidnih 15 minuta kombinacijom snage i trice, a Stevensona mijenja novi podizač energije na boku Carroll.

Naravno, kako je cilj jednoga dana ipak popeti se stepenicu više, svi ovi kozmetički zahvati rađeni su uz pažljivo nijansiranje ugovora i odabir mladog talenta. Tako da ništa manje važni nisu ni opcije zamjena, prije svega Millsapa koji je na ugovoru za kojim bi posegnulo pola lige, kao ni razvoj mladih – izabravši dva bisera u Schroederu i Nogueiri te ih pridruživši solidnom Muscali, Jenkinsu i Scottu, Ferry je završio s pravima na igrače koja imaju određenu težinu u budućim pregovorima (s tim da će svi osim Muscale i Nogueire pomoći i na parketu već ove sezone). Praktički, čovjek nema ni jedan ugovor koji bi nazvali lošim po NBA mjerilima, dakle ili su kratki ili ispod tržišne cijene, što u kombinaciji s mladim igračima i draft pickovima garantira ono najvažnije što momčad koja se ne bori za naslov može imati - fleksibilnost.

Hawksi su tako u dobroj situaciji – imaju momčad koja je konkurentna i ima solidnu budućnost čak i s trenutnim rosterom, a usput imaju opcije koje im omogućuju da preko noći naprave radikalan zaokret. Ni jedan ugovor, pa čak ni onaj Korvera, u ovom trenutku nije nepoželjan – za takvim šuterom posegnut će mnogi izazivači kad dođe prijelazni rok. Pitanje je samo što će prije doći – prilika da prostor na salary capu i mladi talent pretvore u veteransko pojačanje ili da vlastite veterane zamijene za pickove i neke nove klince budućnosti? Da će se nešto kotrljati već ove sezone, u to poznavajući Ferrya na treba sumnjati.

PLUS

S hrpetinom kvalitetnih tijela pod košem Hawksi bi trebali ostati obrambeno solidni i bez Smitha, a napadački bi Millsap trebao nadmašiti Smithov učinak zbog šuterskog dometa i kvalitete s linije slobodnih. Uz to, Ferry je praktički sa svakim novim tijelom koje je potpisao pazio da bude napadački uspješnije od prethodnika, tako da Antić, Brand i Ayon i tu donose popriličan napredak u odnosu na cigle Pachulie i Johnsona. Ukratko, Hawksi će i na ovom dijelu parketa nakon dugo vremena koketirati s prosjekom, posebice uspije li Carroll ponoviti lanjsku šutersku sezonu i uspije li Jenkins dokazati da može igrati obranu dostojnu važnije uloge i dodatnih minuta.

MINUS

U zadnjih 3 sezone s momčadima poput Heata, Spursa i Thundera imaju score ispod 30% uspješnosti, dakle protiv onih najboljih često izgledaju kao Bobcatsi. Razlog tomu je nedostatak 1A igrača, ali i to što im 1B igrač, Horford, radi kao konj igrajući van pozicije, umjesto da netko tu i tamo radi za njega. Dodajmo samo da se taj kontekst izgleda neće mijenjati još neko vrijeme i da će Hawksi i dalje odrađivati posao protiv uvjetno rečeno malih i pokazivati svoje limite protiv velikih.

WIZARDS

NAPAD: 102.9 (26.)

OBRANA: 104.0 (7.)

RASPORED: 24.

SCORE: 37-45

THAT WAS THEN

Amnestiranjem Blatchea završena je faza čišćenja od prethodnih grešaka (nemojmo sada o tome da ih je napravio isti GM) započeta sezonu ranije tradeovima Younga, McGeea i zamjenom Rasharda Lewisa za dokazane veterane Okafora i Arizu. Kada je tijekom sezone i Jordan Crawford završio u Bostonu postalo je jasno kako u Washingtonu nemaju živce trpiti bilo kakvog pojedinca koji iskače iz okvira posloženog oko Walla, Nenea i nove nade Beala. To stvaranje kulture rada i ozbiljnosti hvale je vrijedna promjena nakon godina životarenja i maštanja o talentu koji se realizira sam od sebe, ali samo po sebi filozofiranje nije dovoljno. Wizardsi su trebali povući konkretnije poteze oko rostera kako bi osigurali još bolju budućnost, a to im nije pošlo za rukom.

Dovođenje Okafora i Arize nije bilo od koristi kratkoročno jer se Wall ozljedio na startu sezone zbog čega su Wizardsi upali u rupu iz koje se nisu izvukli čak i nakon što su počeli igrati 50-50 košarku. Dugoročno na njih nikada i nisu računali, bile su to tek zakrpe, veterani koji su trebali pomoći mladim zvijezdama da lakše stasaju donoseći profesionalizam tamo gdje je do jučer stanovala samo kurcobolja.

I tako je spletom okolnosti nešto što je moglo izgledati kao buđenje franšize postalo tek još jedna izgubljena sezona, što pak znači da se novo buđenje očekuje u novoj sezoni.

THIS IS NOW

Wizardsi nisu previše dirali u lanjsku jezgru, nadajući se da će napredak Walla i Beala biti dovoljan kako bi konačno izborili playoff. I iako tako nešto nije isključeno, teško da će im samo njihove sezone karijere biti dovoljne da si osiguraju minimalno osmu poziciju. Naime, trošenje novca na Webstera i draftiranje Portera potezi su koji sami sebe anuliraju jer minuta na bokovima jednostavno nema dovoljno, pogotovo jer će ih uz Beala najveći dio potrošiti na Arizu, čija prisutnost je neophodna ako misle zadržati lanjski status top 10 obrane.

Još važnije, ostajući pri istom rosteru i ne ulažući u rotaciju visokih očito ogromne nade polažu na centarski par Nene-Okafor koji je prošle sezone imao netipično zdravu i produktivnu sezonu. Doduše, obzirom da je Nene propustio 20-ak utakmica možda se čini pretjeranim reći da su bili zdravi, ali Okafor odavno nije izgledao onako dobro, što zbog toga što je odigrao više od 70 utakmica, što zbog pokretljivosti i energije koju nije iskazivao od dana u Bobcatsima.

Uostalom, već je predsezona pokazala o kakvim problemima pričamo – Okafor, koji inače ima probleme s leđima, dobio je poštedu zbog problema s vratom (i u jednom i u drugom slučaju živci su ti koji otkazuju poslušnost) i nitko još ne zna koliko će vremena pauzirati. U najboljem slučaju, nakon par mjeseci terapije moći će se vratiti na parkete, što sam i uzeo u obzir prilikom projekcije, uračunavši pritom i regres koji je neminovan – nema šanse da takav igrač bez poštenih priprema opet odigra onako kvalitetnu sezonu po pitanju obrane i skoka.

Međutim, u najgorem slučaju moguće je da se operacija pokaže neophodnom, a to pak znači da bi Wizardsi bez svog centra mogli biti cijelu godinu. I iako sistem Nenea smatra puno bitnijim igračem čak i u obrani (u napadu je Okafor potpuno nebitan i tu će bez njegovih cigli Wizardsi samo profitirati) i zato ne predviđa potpuni kolaps, Wizardsi bi od ove projicirane sedme obrane bez njega vrlo lako mogli pasti negdje do devetog-desetog mjesta, što bi im umanjilo i score za nekoliko pobjeda, a samim time i vjerojatno prekinulo snove o plasmanu u playoff.

Naime, problem nije u tome što neće biti Okafora koliko u tome što neće biti Okafora da uskoči kada ne bude Nenea, što će se neminovno dogoditi. Dakle, uračunamo li da će obrana Wizardsa biti katastrofalna u onih desetak utakmica koje će, a to je minimum koji treba pretpostaviti, odigrati bez Nenea i da Seraphin, usprkos tome što će gotovo sigurno imati puno bolju sezonu od lanjske u kojoj se praktički morao privikavati na novo tijelo, nije igrač koji može odraditi važniju rolu u sredini, očito je da Washington nema gdje nadoknaditi razliku. Vesely, Booker, Singleton i Harrington nisu igrači za ozbiljne role ni u jednom smjeru tako da nema šanse ni da eventualno bolji napadački učinak pod koševima sakrije slabiju obranu.

Dakle, opet se vraćamo na bekove i činjenicu da će morati napraviti popriličan skok u napadu da Wizardse održe iznad vode. Što nije nemoguće - Ariza kao stoper, Webster kao tricaš i Porter kao all-round talent mogu pomoći mladom udarnom dvojcu da u kombinaciji s Neneom digne napadački učinak, ali Wittman će tu imati itekako posla pronaći kombinacije koje drže vodu u oba smjera. Također, bekovska dubina je blago rečeno upitna – Maynor je back-up play najniže NBA kvalitete kojemu su nepotrebno dali dvije garantirane godine i koji pored sebe više neće imati Duranta da ga učini boljim u spot-up ulozi nego što jeste, a mislim da nitko nema pojma što je točno Temple (presing bek? combo-zujalica?).

Uglavnom, Wizardsi trebaju idealnu sezonu u svim linijama da naprave korak naprijed, a to će sudeći po svemu biti puno teže ostvariti nego što su mislili. Iako (eventualni) gubitak Okafora nije takva tragedija kakvih smo se nagledali zadnjih godina, u pitanju je još jedan nesretan slučaj koji dokazuje koliko je sreća presudan faktor u NBA i koliko je efekt domina brutalan.

PLUS

Wall je lani nakon povratka na parket povremeno djelovao fenomenalno, njegova brzina i općenito atleticizam su vanserijski, što rezultira lakoćom stvaranja viška što je pak najvažnija osobina playmakera. Selekcija šuta i kontrola lopte nisu na toj razini, ali, kada nauči ubaciti u brzinu manje što su s vremenom savladali i stilom slični Rose i Westbrook, Wall bi mogao isplivati iz kategorije nedorečenih talenata. Sve što mu je treba je konačno jedna zdrava sezona. U najgorem slučaju, čak i da ne uspije ikada zaokružiti svoju igru, Wizardsi u njemu imaju rasnu treću opciju u stilu Rajona Ronda, možda malo preskupu iz perspektive novog ugovora, ali i dalje korisnu.

Beal ima još veće potencijale da se razvije u all-star klasu jer osim atleticizma posjeduje i šutersko-kreatorski gen, a rookie Porter posjeduje IQ koji garantira dugo trajanje jednom kad se navikne na zakone fizike NBA košarke koji nisu ni malo slični onome što je do sada imao prilike igrati (kao i svi igrači koji više igraju glavom nego nogama, Porter će imati bolnije porođajne muke od vanserijskih atleta poput suigrača Walla i Beala, ali to ne znači da ih neće sjajno nadopuniti jednog dana - ne i ove sezone jer preskakanje trening kampa zbog ozljede i konkurencija na bokovima baš i ne obećavaju sjajan početak karijere).

Nene je također jedan od boljih visokih na Istoku, stoga je prava šteta što nećemo imati prilike gledati ovaj roster u rukama nekog drugog i malo kreativnijeg GM-a koji bi nizom tradeova (a ugovori Okafora i Arize dobar su mamac za početak) popunio rupe.

MINUS

Pitanja je opet više nego odgovora. Nisu li i Ariza i Okafora u novoj sezoni važniji kao mamci za neki novi trade nego članovi jezgre? I nije li dovođenje novih nedovoljno dobrih veterana s lošim ugovorima, a samo takve mogu dobiti za takav paket, nepotrebno? Opet, ako ih i puste da odšetaju na kraju sezone ne dobivaju ništa - samo s novim ogromnim ugovorom Walla i starim ogromnim ugovorom Nenea uz dodatak nepotrebno dugog midlevela za Webstera (i rookie ugovorima Beala i Portera), Wizardsi su dogodine na granici capa, dakle bez mogućnosti ozbiljnog pojačanja, s jezgrom kojoj nedostaje jedan rasni starter i poštena klupa da bi je kompletirali.

U sjeni problema s rosterom je i pitanje trenera koji nikada nije ulijevao povjerenje - nije li Randy Wittman u zadnjoj godini ugovora idealna žrtva u slučaju da se u sezonu još jednom uđe s novim nizom poraza? I nije li još jedna sezona bez playoffa nešto najbolje što im se može dogoditi jer bi to, barem se nadamo, trebalo značiti i kraj potrošenog Grunfelda u Washingtonu?

BOBCATS

NAPAD: 103.9 (23.)

OBRANA: 110.9 (30.)

RASPORED: 19.

SCORE: 29-53

THAT WAS THEN

Nakon možda i najgore sezone svih vremena u kojoj su na parkete poslali NBDL roster, Bobcatsi su lani napravili mali korak naprijed. Doduše, nije pretjerano reći da se nakon onakve katastrofe i nema kamo nego prema gore, a zahvaljujući Magicu i Sunsima koji su krenuli u agresivan rebuilding i Cavsima koji su se raspali zbog ozljeda i narušene atmosfere u svlačionici, barem nisu bili usamljeni u očajnoj prezentaciji košarke.

Trener Mike Dunlap trajao je samo jednu sezonu, ali je tijekom nje barem uspio igrače natjerati da se trude, ako već nisu bili dovoljno kvalitetni za nadigravati se, što je bio ogroman pomak naprijed nakon ere Silas. Talent je dakle i dalje bio daleko od NBA razine, posebice zbog toga što su pouzdani Sessions i Henderson propustili dosta utakmica, ali napredak Kembe Walkera kao strijelca, Biyomba kao blokera i skakača te solidna rookie sezona 19 godina mladog Kidd-Gilchrista bili su dobre vijesti.

Loše vijesti pak dovoljno opisuje svaki onaj napad koji je završio šutom za tri Byrona Mullensa (a bilo ih je 208, srećom tip se polomio i propustio pola sezone jer bi inače Bobcatsi vjerojatno teško prošli granicu od 20 pobjeda).

THIS IS NOW

Svjesni da od onako tankog rostera ni najsavršeniji sistem ne može stvoriti ozbiljnu momčad, Jordan i Cho bacili su se na hvatanje talenta. Momčadi njihove reputacije obično imaju užasne probleme kod privlačenja kvalitetnih slobodnih igrača, ali, uz malu podršku agenta i nešto više garantiranih dolara, uspjeli su dovesti Jeffersona, definitivno jednog od zanimljivijih igrača na tržištu.

Big Al ne garantira playoff kao što uostalom nije ni u ranijim momčadima kojih je bio dio – njegova igra ima previše rupa, posebice u obrani, da bi bio franšizni igrač usprkos sjajnom napadačkom repertoaru – ali je konačno opcija oko koje se može posložiti NBA napad.

Draftanjem još jednog šljakera u Zelleru posložili su potencijalno opasnu petorku u kojoj će Big Al i Walker biti zaduženi za kreaciju, Henderson za podršku, a dva klinca za non-stop energiju i kretanje. Novi trener Clifford dolazi iz škole braće Van Gundy, dakle itekako dobro zna posložiti unutar-van napad i pronaći role starterima u pokretnom napadu bez izrazito dominantnog vanjskog igrača. Walker je previše combo da bi bio klasa, swingmani im baš i nisu opasni s perimetra (a i to je blago rečeno u slučaju Gilchrista) osim ako zaboravljeni Gordon povremenim šuterskim eksplozijama ne podsjeti na stare dane, ali u pravim rukama i u pravom sistemu ovo može biti zanimljiv napad.

Naravno, ni sve kretanje bez lopte i kruženje loptom nisu dovoljni ako nemate rasnih šutera, slashera i uopće kreativaca, ali Bobcatsi bi od svakog segmenta mogli imati taman koliko treba za ostvariti prosječne napadačke učinke – uz spomenutu petorku koja bi trebala nositi najveći teret, jezgru čine dokazano pouzdani back-up play Sessions, potencijalni 3&D as Taylor i borbeni dvojac McRoberts-Biyombo pod košem, dakle i dalje ne previše uvjerljiv roster, ali definitivno s glavom i repom.

Ono zbog čega će ipak teško uhvatiti magičnu granicu od 30 pobjeda je obrana, koja i dalje ostaje katastrofalna. MKG i Taylor stasavaju kao stoperi, a Biyombo je definitivno iskoristiv kao bloker, ali sve je to premalo kada bazirate zadnju liniju na rookieu Zelleru i presporom i premekanom centru poput Jeffersona koji nikada nije i neće trošiti energiju u defanzivi. S rasnim i pokretnim visokim poput Favorsa moglo ga se sakriti, ali Bobcatsi takvoga nemaju – istina, potrošili su pick na Biyomba nadajući se da u njemu dobivaju novog Ibaku, ali tako je to s draftom, često se pokaže da je pretpostavka majka svih zajeba.

Uglavnom, idu naprijed, udaraju postavke momčadi koja bi uz pomoć idealnog spleta okolnosti za godinu dana mogla konkurirati i za playoff, ali što je najvažnije, još se nisu isključili ni iz lova na talent ili potencijalnih trade kombinacija. S ovom razinom koju im sistem projicira i dalje će imati ogromne šanse za uhvatiti top 5 pick, dok će dogodine brisanjem Gordona iz knjiga opet imati šanse hvatati igrača Jeffersonova ranga. Dakle, razloga za budući optimizam ima, a ima ga i za trenutni, što je nevjerojatna promjena u odnosu na zadnje tri otužne sezone.

PLUS

Navijači više neće morati nositi kartonske vrećice na glavi.

MINUS

To što konačno imaju solidnu jezgru, ne znači da će uglavnom igrati solidnu košarku. Već smo rekli da obranu ne može spasiti ništa, ali budu li još jednom među pet najgorih momčadi lige i po postotku šuta za tri i po ubačenim tricama, napad bi im mogao štekati češće nego očekuju. Jefferson će sigurno privlačiti udvajanja i bacati povratne, ali cutovi Gilchrista i Hendersona neće biti dovoljni, trebat će zabiti i poneku tricu. To pak otvara vrata minutama za Gordona koji više nije u stanju čuvati ni stolicu - možete zamisliti koji će to horror biti nađe li se ikada u paru s Jeffersonom na parketu.

MAGIC

NAPAD: 101.7 (29.)

OBRANA: 109.4 (25.)

RASPORED: 17.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Prekidom s Howardom u Orlandu su okrenuli novu stranicu, odlučivši se za rebuilding do temelja, izabravši upitan mladi potencijal (Vučević, Harkless) i limitirane veterane (Afflalo, Harrington) radije nego nekakve pokušaje da oko preostale jezgre (Nelson, Turkoglu, Redick, Davis) i potencijalnih pojačanja (Iguodala, Bynum) grade novu momčad upitnog plafona.

Novi trener Vaughn tako je imao zadatak prije svega naučiti mlade igrače disciplini i zakonima NBA igre, što je njihovu sezonu pretvorilo praktički u školu u kojoj za penziće nije bilo mjesta. Stoga su Turkoglu i Harrington pauzirali sezonu zbog ozljeda, Redick je trejdan u Buckse koji su bili dovoljno dragi za par mjeseci posudbe dati čak dva mlada igrača čiji plafon tek treba odrediti (Lamb i Harris), a Nelson, Davis i Afflalo igrali su ulogu mentora, jasno uz vlastite pauze kako bi što bolje sanirali ozljede (Afflalo je propustio 18 utakmica, Nelson 26, a Davis čak 48).

Vaughnov dječji vrtić tako je još dobro i prošao, držeći se disciplinirane igre u obrani i kvalitetnog skoka, usput promovirajući Vučevića i Harklessa u potencijalne startere i donoseći trenutke izuzetne lucidnosti Nicholsona i Harrisa. Problem je samo što među svima njima nema takvog talenta oko kojega možeš početi slagati jezgru, radi se uglavnom o igračima koji mogu solidno odraditi sporedne role, što znači da ovaj rebuilding još zapravo nije ni počeo.

THIS IS NOW

Slabi draft nije donio previše izbora, ali u Orlandu su zadovoljni s Oladipom čija all-round igra ima potencijala izrasti do ranga druge ili treće opcije. U početku ga namjeravaju čak koristiti i kao playa, dijelom da izbruse kreativne instinkte jer bi stvarno bila šteta da čovjek takvog prvog koraka i takve eksplozivnosti ostane zarobljen u 3&D roli, a dijelom i zato što nakon Nelson opet nemaju riješenja na jedinici (prevedeno – ponovno bi tijekom sezone mogli posegnuti za novim Udrihom, samo da nađu čovjeka koji može prenijeti loptu bez da mu ispadne u aut i zavrtiti pick & roll).

I to je manje-više to. Dok čekaju još jedan draft nadaju se da će povratak Davisa i dovođenje žilavog Maxiella malo pojačati obranu, kao i da će napadački napredak mladih visokih poslužiti za nešto učinkovitiji napad. Relno, svi ti pomaci toliko su minimalni da nisu ni bitni, važno je samo da nitko ne napravi korak nazad, a cilj je ionako još par sezona skupljati talent i zadržati fleksibilnost.

Osim promatranja Oladipa, uprava Magica tako će se prvenstveno baviti pokušajima da negdje pošalje Afflala i, osim ponekog picka ili mladog igrača, zauzvrat oslobodi još poneku milju kako bi dogodine mogli raspolagati s prvim ozbiljnijim ciframa za uključiti se u lov na slobodne igrače. Ako budu imali sreće, s top 5 pickom dogodine, potpisom all-star klase (a znamo da svi vole igrati na Floridi) i opcijom da ove talente tipa Nicholson, Harris, Vučević pretvore u dokazanog veterana u suradnji s nekom momčadi koja je došla do zida, u Orlandu bi se vrlo brzo mogli vratiti među žive. U najgorem slučaju pak čekat će još jednu godinu kada će, nakon još jednog lutrijskog picka, imati više od pola salary capa slobodno.

PLUS

Vaughn će i dalje koristiti širinu unutarnje linije da brani reket i kontrolira skok, ali s Oladipom kao bekom konačno će si moći dozvoliti i rizik povremenog presinga, što bi trebalo rezultirati i nešto bržom igrom, naravno i s više koševa iz tranzicije, obzirom da su lani bili nedopustivo slabi u ovim segmentima igre (naravno, to nas opet vraća na poziciju playa - kako trčati kada nitko ne može povući kontru?) - mlade momčadi moraju trčati, a posebice moraju trčati ako nemaju kreativce koji uvijek mogu nešto smisliti u postavljenim napadima.

MINUS

Potpis Maxiella donekle je razumljiv, iako su krcati pod košem njegovi mišići čuvat će leđa klincima ako Davis ne bude spreman, ali potpisivanje Ronniea Pricea pored svih dostupnih mladih, starih ili fiktivnih playeva koji su ikada igrali košarku stvarno im nije trebalo. Na bekovima su i dalje toliko tanki da na napredak mogu zaboraviti čak i ako Oladipo nadmaši sva očekivanja igrajući van pozicije, a jednu ozbiljniju ozljedu Nelsona su udaljeni od novog potopa. Ali, kad njih nije briga, zašto bi se mi uzrujavali?

18Jul/134

SUMMER RANKINGS, 2/5

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

POBJEDE: OD 53 DO 57

CAP: 72 000 000
ROSTER: 11 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MINIMALCI

Clippersi su riješili ono bitno, petorku, ali imaju popriličan nesrazmjer na rosteru između vanjskog i unutarnjeg balansa. S rookiem Bullockom i veteranom Greenom praktički imaju treći par bočnih, a istovremeno nisu riješili niti četvrtog visokog pojavom, a kamoli učinkom. Kako su im na raspolaganju ostali samo minimalci, očito je da nemaju previše izbora i da sve ovisi o volji Lamara Odoma za povratkom - Clippersi su se ranije odrekli prava na njega i mogu mu ponuditi samo minimum, zbog čega ovaj i dalje ispituje tržište. Osim Lamara, opcije su zadržati Waynsa kao trećeg playa za minimalac (trenutno negarantiran) i dodati još par imena s rostera ljetne lige poput dokazanih veterana za dno klupe (Samuelsa ili Summersa). Ili potpisati istrošenog veterana poput Jamisona koji praktički i nije igrač u reketu, slično kao i nova meta, Mullens - super je okružiti Paula i Griffina stretch opcijama, ali tko će igrati obranu? Obzirom da bi ih kompletan roster vjerojatno odveo preko aprona i uveo u porezne vode, možemo očekivati i ponavljanje taktike Bullsa i trimanje rostera na 13 imena tijekom sezone.

GRIZZLIES

POBJEDE: 0D 50 DO 54

CAP: 66 000 000
ROSTER: 11 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MIDLEVEL, BIANNUAL, IZNIMKA ZA GAYA (7 MILJA)

Škrti Memphis napravio je sjajan posao što se tiče facelifta rotacije pod košem, dodatak Koufosa i više minuta za Davisa donijet će potrebnu energiju i sačuvati startere. Ali, odluka da ne troše midlevel na neke od dostupnih šutera neobjašnjiva je, pogotovo u svjetlu činjenice da su Blazersi došli do Wrighta za 3 milje godišnje. Eventualni potpis od Miamia otpisanog Millera, kojega uz Memphis vežu ugodne uspomene, neće biti rješenje za ovaj problem, samo potencijalni flaster za povremenu upotrebu. Od zanimljivih preostalih slobodnih igrača poput Robinsona ili Neala nemaju potencijalne koristi jer već imaju Baylessa, dakle za očekivati je da roster popune igračima na minimalcu (uključujući i svog rookiea Franklina) i onda tijekom sezone daju veću minutažu Baylessu i Pondexteru na štetu Allena i Princea (tko zna, možda novi trener bude dovoljno inteligentan pa pokuša miksati ove kombinacije, šutera sa stoperom i obrnuto). Idealno bi bilo kada bi do kraja prvog mjeseca našli načina pretvoriti iznimku ostalu iz posla s Torontom u dugoročnu zamjenu za Princea koji je s 33 godine u opasnom padu i teško može opravdati još dvije godine ugovora (a u Davisu imaju mamac koji može potaknuti trade, pitanje je samo planiraju li ga se uopće odreći).

HAWKS

POBJEDE: OD 44 DO 48

CAP: 52 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 7 MILJA), ROOM (2.5)

Bit će prilike i za detaljniju analizu tržnice, ali ovako na prvu treba čestitati Ferryu na solidno odrađenom poslu u svim segmentima, od drafta do potpisa slobodnih igrača. Kada se potvrdilo da od pojačanja tipa CP3 ili Dwight neće biti ništa, ekspresno je sklepao konkurentan roster koji pri tome ne sadrži dugoročno štetne ugovore. Millsap će tako zamijeniti Smitha sličnim učinkom za manje novca, što je sjajan potez - istovremeno si playoff momčad, a u svakom trenutku možeš takvog veterana pretvoriti u bitan resurs za ubuduće. A kada su već ostali na playoff ruti, onda je dodatak pouzdanih i korisnih veterana poput Branda i Carrolla bio nužan. Također, po viđenom u ljetnoj ligi i Jenkins je spreman na veću rolu dogodine, dok su i Schroeder i Nogueira potencijalni startni materijal u budućnosti, barem po eye testu baziranom na ovim utakmicama ljetne lige (Schroedera su već potpisali za dogodine, a slično bi trebali napraviti i s Brazilcem, nema razloga odugovlačiti). Čekanje s Teagueom se isplatilo, na kraju je tržište diktiralo poštenu cijenu koja nije ozbiljnije ugrozila dugoročnu fleksibilnost. Praktički, jedino je ugovor s Korverom malo predug, ali obzirom na to kakvu šuteri imaju vrijednost, nije isključeno da nakon nekoliko mjeseci Korver neće nekom izazivaču vrijediti puno više (npr. Korver u Memphis za Davisa uz pomoć iznimke za Gaya). Ako ne bude ponuda, Hawksima će svakako vrijediti imati takvog snajpera dok se pozicioniraju za playoff. Uglavnom, što se formiranja rostera tiče, potpišu li Nogueiru i zadrže li solidnog Scotta za minimalac riješili su unutarnju liniju (mogu potpisati i Muscalu kao šestog visokog, što je već luksuz), a logičan potez bi bio zadržati i Macka kao trećeg playa za minimalac. To im ostavlja sasvim dovoljno prostora da dovedu još jednog igrača tipa Gary Neal ili Ronnie Brewer kako bi dodatno učvrstili i rotaciju na boku. U svakom slučaju, potrebe za veteranima koji su dosegli svoj plafon poput Stevensona ili Johnsona više nema.

HEAT

POBJEDE: OD 58 DO 62

CAP: 81 000 000
ROSTER: 12 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: POREZNI MIDLEVEL

Amnestijom Millera oni su svoj potez odradili, smanjili su barem penale i još uvijek su u stanju potpisati solidnog igrača. Na pamet pada Neal koji bi za duplo manje novca donio sličan šuterski učinak, iako je Millerova vrijednost bila i u fizikalijama i u skoku. Ali, jezgra je odavno formirana, a eventualni dodatak kvalitete (kojega možda i ne bude ako su odlučili da je dosta troška) u vidu combo-beka, šutera iz kuta ili žilavog centra, bit će samo dodatan bonus.

JAZZ

POBJEDE: OD 31 DO 35

CAP: 54 000 000
ROSTER: 12 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 5 MILJA), ROOM (2.5)

Kako je lijepo biti vlasnik i GM Jazza. Ok, čega vas teška godina u kojoj bi se porazi mogli gomilati, ali pri tome barem imaš prilike gledati kako se razvija idealna mlada jezgra (5 igrača na rookie ugovorima, svih 5 igraju različitu poziciju) i onda te dogodine čeka opet gomila pickova i gomila prostora na salary capu čak i nakon što potpišeš za hrpu milijuna svoja dva najbolja igrača, Haywarda i Favorsa. Što se ove sezone tiče, budu li Marvin Williams i Brandon Rush zdravi, veteranska podrška bi također mogla biti solidna, posebice jer su angažmanom Johna Lucasa konačno doveli back-up playa koji može zabiti otvoreni šut (nakon cigli Tinsleya i Watsona sve se čini sjajnim). Biedrins baš i nije neki mentor za Kantera i Goberta, ali preživjet će skakački i kada na parketu ne bude udarnog dvojca, uostalom imaju još dovoljno mogućnosti da potpišu još jednog ili dva veterana za pod koš (a ni dovođenje trećeg playa ne bi bilo loše, odnosno ostanak lanjskog NBDL dodatka McNeala za minimalac).

KINGS

POBJEDE: OD 33 DO 37

CAP: 57 000 000
ROSTER: 13 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 2 MILJE), ROOM (2.5)

Imaju definiran roster i spremni su napraviti iskorak, ali ne očekujte čuda. Solidni su pod košem i na jedinici, ali bokovi su pod ogromnim upitnikom - nije pitanje samo kakvu će šutersku produkciju dobiti od Thorntona ili McLemorea, već tko je uopće startna trojka? Potpis nekoga od slobodnih igrača tipa Robinson ili Neal neće riješiti ništa, moraju se okrenuti tradeovima kako bi visokog viška pretvorili u bočnog igrača. Uglavnom, obzirom da imaju dosta garantiranih ugovora i da će im budući ugovor Cousinsu pojesti sav potencijalni cap, za njih je još jedan povratak u lutriju kapitalan (idealan način za novu infuziju talenta), stoga je možda i bolje da nisu otvarali dodatan prostor amnestijom Salmonsa i trošenjem novca na nova pojačanja - trener Malone može biti zadovoljan što je u Landryu i Mbah A Mouteu dobio dvije igračke koje mu mogu pomoći u instaliranju novih vrijednosti, prije svega u obrani, ali, dok ne nađe kreatora na boku bilo putem drafta ili tržnice (uloga koju je trebao odraditi Evans, a kojoj McLemore po svemu sudeći nikada neće biti dorastao), na ovakvom Zapadu će teško blizu playoffa.

30Apr/133

DAY 10 – THE CHANDLER PARSONS PROJECT

Posted by Gee_Spot

BULLS @ NETS

Pa, morali su i Netsi jednu dobiti, a gdje ćeš bolje prilike od one kada nema Hinricha. Deron je odmah lakše disao i puno jednostavnije je dolazio u sredinu, iako ni sinoć nije odigrao na razini koja bi Netsima garantirala sigurnost. Ali, dobio je matchup s Robinsonom, što je uz Lopezovu već standardno sjajnu partiju u napadu bilo dovoljno da kontroliraju rezultat tijekom svih 48 minuta.

Doduše, uporni Bullsi se nisu predavali, stalno su nalazili načina zabiti dovoljno da se Netsi ne odvoje, ali ovaj put nije bilo snage za napraviti preokret u završnici kao zadnji put. Ovaj put je racionalnost prevladala, a ona kaže da Chicago, koliko god obrana Netsa bila šuplja (a itekako je šuplja, posebice kada su na parketu Blatche i Watson), ne može dobiti utakmicu u kojoj primi debelo preko stotke. A ni Robinson ovaj put nije bio raspoložen za divljanje, što je i razumljivo obzirom da je proveo 43 minute u pokušajima da ganja Williamsa ili Watsona.

Puno veći problem za Bullse tako nije ovaj poraz već činjenica da im obrana već drugu utakmicu za redom opasno šteka i da su, realno, umjesto 3-2 u svoju korist, sada vrlo lako mogli biti u obrnutoj situaciji koja favorizira Netse. Razlog za ovakav pad intenziteta nije u tome da su Netsi odjednom našli neku čarobnu formulu u napadu, već jednostavno u činjenici da Bullsi puno više minuta igraju s dva negativna obrambena igrača.

Na Boozera su se već navikli i do sada su ga relativno lako sakrivali u ovoj seriji na Evansu, ali Blatcheova nadahnuta partija u zadnjoj četvrtoj jasno je pokazala koliko im nedostaje značajniji doprinos Noaha i posebice Gibsona. Kada u priču uključimo i Robinsona, posebice u ovako velikoj roli kao sinoć, jasno je kako tu mjesta za klasičnu Thibodeavsku defenzivu više nema.

Stoga je i jasno što je ključ pred sljedeću utakmicu – ili pripremiti Hinricha za jednu poštenu minutažu ili baciti Rosea na parket pa neka pliva. U suprotnome, bude li sva odgovornost za kreaciju još jednom na Robinsonu, Belinelliu i Teagueu, koji osim što nisu pouzdani playmakeri su i svi redom minus obrambeni igrači, Netsi imaju ogromne šanse konačno odraditi jednu utakmicu kako treba i u gostima te si tako osigurati puno ugodniji završni čin u svojoj dvorani.

PACERS @ HAWKS

Počelo je sjajno, prvih 12 minuta bile su prvi period u seriji u kojem su obje momčadi igrale na vrhu mogućnosti. Jasno, u odnosu na kontekst, jer da Drew nije pronašao formulu s visokom postavom, Pacersi sigurno ne bi vrtili više napada kroz Hibberta nego kroz Georgea.

Roy je solidno odradio posao, ali forsiranje njegovog mathcupa protiv Petra dodatno je izbacilo Pacerse iz ritma. S druge strane i Hawksi su imali slične probleme jer su uporno pokušavali igrati na Smitha koji Georgea ima u šaci i već je sada jasno da će sljedeći ključni potez za razvoj serije biti Vogelova taktika u pokušajima da olakša život svom all-staru.

George je velik za swingmana, ali pored Smitha djeluje poput patuljka jer nije u stanju iskoristiti atleticizam i fizikalije, što samo dodatno naglašave njegove mane kao kreatora s perimetra i iz driblinga, ali i kao obrambenog igrača – George je navikao imati prednost protiv bočnih igrača koje inače čuva, ali kombinaciju Smithove eksplozivnosti i mase ne može braniti.

Što u biti samo potvrđuje koliko je Josh posebna biljka. Na stranu njegova selekcija šuta i česte mentalne blokade, ali koliko igrača ima danas u ligi koji su u stanju jednako uspješno igrati obranu i pod košem i na perimetru? Još kada umjesto šutiranja napada obruč, čovjek se pretvara u matchup iz pakla i samo zbog toga je vrijedan bahatog ugovora kojega će dobiti na ljeto.

Hawksi su prvi prekinuli s opreznom igrom, a sve je počelo ulaskom Korvera i zatim izlaskom Georgea. Kyle je pokrenuo lavinu trica (zabili su ih 7 ukupno u desetak minuta) kojom se Atlanta počela odvajati, a onda je Smith na par minuta ubacio u višu brzinu protiv Greena koji je ušao kao zamjena Georgeu i dodatno napumpao razliku. Na razigrane Hawkse nije stizao nikakav odgovor, Pacersi su i dalje tražili Hibberta ne bi li zavrtili napad, što je dovelo do +17 za Atlantu na poluvremenu.

U nastavku Pacersi se vraćaju u igru preko Westa, točnije preko njegove sposobnosti da Horforda uvuče u probleme s osobnima. Zbog četvrte Al tako vrlo brzo odlazi na klupu, u igru ulazi Johnson i Atlanta se raspada. U obrani ostaje puno više prostora i za Westa i za Hibberta, a u napadu na Johnsona i Petra nitko i ne obraća pažnju, što znači da su svi fokusirani na čuvanje perimetra i zaustavljanje najvećeg oružja Hawksa, šuta.

Vogel vuče odličan potez pri kraju treće i ne uvodi kao obično Hansbrougha, već daje šansu Mahinmiu, žrtvujući time sve otpatke koje Tyler trpa za pravu, mušku zaštitu reketa. I pogađa – Mahinmi sa svojom centarskom visinom i dužinom sam drži zadnju liniju poput Hibberta, dok preostala četvorica, uključujući i Westa koji sada uglavnom preuzima Smitha, vise na perimetru i brinu se da ne upadne poneka trica.

Pacersi smanjuju minus čak na 5 koševa u jednom trenutku, a Hawksi konačno uzvraćaju u zadnjoj četvrtini – dobivaju puls povratkom Horforda koji s nekoliko ulaza i par asista odmah razbija obranu Indiane, zabija s linije slobodnih i usput kreira čiste šuteve suigračima. Opet raste prednost, ali, još važnije, Atlanta ponovno igra košarku na obje strane parketa.

U završnici zbog Hibbertovih problema s osobnima Drew ima šansu koristiti najbolju napadačku petorku s Harrisom, Korverom i Teagueom vani, odnosno Smithom i Horfordom pod košem. Ovime su otvorili vrata Georgeu da se razigra, ali već je bilo kasno za novu promjenu momentuma, pogotovo zato jer su svi igrači Hawksa već bili u elementu – Horford je nastavio dominirati, a Smith i Korver su tricama održali prednost.

Ukratko, Smith i Horford (a ovaj potonji i s puno manjom minutažom od očekivane) totalno su nadigrali Georgea i Westa, u čemu i leži ključ ove dvije pobjede. Vogel je sada otprilike vidio što mu funkcionira dok traži odgovor na ovu postavu Hawksa, tako da će peta biti zanimljiva. Za nas je najvažnije da smo konačno pogledali odličnu utakmicu između ove dvije momčadi, pravu playoff košarku koja je opravdala očekivanja.

THUNDER @ ROCKETS

U startu odmah jedna prisilna, ali ne nužno otežavajuća promjena kod Houstona – zbog ozljede Lin je ispao iz petorke, a zamijenio ga je Garcia. Kako je Beverley ionako već potvrdio da je najbolji play Rocketsa u ovoj seriji (a i najbolji uopće obzirom na ozljedu Westbrooka - nema pedigre kao Jackson, ali nije ništa slabiji atleta, plus je puno bolji šuter i all-round igrač obzirom na iskustvo), možda bi nekoliko trica starog Cisca moglo pomoći Rocketsima više od Linovih ulaza.

Kod Thundera pak nema nikakvih promjena, osim što je Brooks poštedio Duranta prenošenja lopte. Pokušali su usporiti igru i češće spustiti loptu Ibaki i Durantu u post, ali bez većeg uspjeha jer su obojicu Rocketsi udvajali čim bi se približili reketu. Naravno, Brooks ni ovom prilikom nije smanjio ulogu Perkinsu iako mu bez Westbrooka u petorci itekako treba još jedan igrač koji može zabiti, a Rocketsi, kojima ionako više ne pada na pamet igrati s dva visoka, su idealna prilika da razbije ustaljene koncepcije temeljene na jednom totalno drugom kontekstu koji je nestao gubitkom Westbrooka.

Srećom, Perk se sam izbacio iz igre s dvije brze osobne, a Brooks naravno nije u igru ubacio Martina (božesačuvaj da naruši svoje ustaljene rotacije) već Ligginsa. Što je opet bolje nego da je stavio Thabeeta – Ligginsov 3&D profil svakako može poslužiti u ovom dvoboju. Naravno, čim su malo raširili obranu, Durant se raspucao, tako da je utakmica nakon početne prednosti Rocketsa izgrađene na šutu za tri brzo ušla u egal.

U ovom revolveraškom stilu igre, Rocketsima je jednostavno bilo doći do prilike za šut, a predobri su da to ne bi koristili. Plus, Houston ne samo da je imao sve otvoreno u napadu, već su igrali protiv momčadi koja nije u stanju koristiti njihovu vlastitu nepažnju s loptom. Brooks možda nije Duranta ovaj put koristio kao primarnog razigravača, ali to ne znači da su Jackson i Fisher donijeli ikakvu kontrolu nad loptom i organizacijom igre. Pa smo tako imali prilike vidjeti čak po 20-ak izgubljenih lopti na svakoj strani, što dovoljno govori o ritmu ove utakmice.

I tako su se izmjenjivali periodi u kojima je Durant nosio napad Oklahome s periodima u kojima su Rocketsima upadale trice, sve do početka treće četvrtine kada Brooks ostavlja Perkinsa na parketu dovoljno dugo da se napad Rocketsa totalno razmaše i preuzme inicijativu. Obrambeno su opet napravili malo ili ništa, s ili bez zone, svejedno, ali su zato napadački puno bolje miksali šut i ulaz preko sjajnog Parsonsa, a i pošteno su se okoristili nesposobnošću Oklahome da čuva loptu (17 poena iz kontre).

OKC je držao priključak preko Fishera koji je tricama kažnjavao svako udvajanje Duranta, a šansu u završnici im je dala i činjenica kako je McHale balansirao minute Parsonsa i Hardena zbog problema s osobnima koji su proizašli upravo iz tog agresivnog stila igre na loptu i Duranta. A kad smo već kod njega, treba spomenuti i kako je gotovo sam stigao prednost Rocketsa u zadnje dvije minute, ali je na kraju završilo kako i priliči ovakvoj utakmici bez glave i repa. Harden je s tri besmislena šuta za redom gotovo prodao utakmicu (gdje je nestala ona igra kroz Parsonsa u ovim zadnjim trenucima koja je do tada funkcionirala sjajno), a KD je, nakon što je zabio 5 poena za redom i smanjio na samo -2, ostao bez šanse uzeti zadnji šut jer su se on i Jackson spetljali s loptom i uopće idejom oko toga što žele. Poetska pravda.

Rocketsi su odigrali dovoljno dobro da zasluže jednu pobjedu, pogotovo jer je Ibaka drugu utakmicu za redom bio nevidljiv (problem je matchup, kada je Perkins u igri ne može pratiti Parsonsa, a kada je sam pod košem previše pliva u izlascima i ne drži reket zatvorenim). S njegovom boljom partijom u obrani, a uz Durantovu neospornu dominaciju u napadu, kraj za Hardena i kompaniju je pred vratima. Još kada bi Brooks malo bolje rotirao igrače i zavrtio poneku akciju za Martina, Houston šestu ne bi mogao ni sanjati.

HIGH FIVE

Chandler Parsons, Kyle Korver, Josh Smith, Al Horford, Brook Lopez

25Mar/1314

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.

Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.

Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).

Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.

TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.

PLAYMAKERI

Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.

BOČNI

7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.

VISOKI

Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.

Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.

Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.

Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.

Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.

I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).

Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).

CONTENDERS

1. THUNDER 61.35

2. HEAT 60.00

3. SPURS 59.91

4. CLIPPERS 59.53

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.34

6. GRIZZLIES 57.28

7. PACERS 57.22

8. ROCKETS 56.46

9. KNICKS 56.26

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.43

11. NETS 54.24

12. MAVS 53.95

13. WARRIORS 53.71

14. BULLS 53.50

15. HAWKS 53.41

16. CELTICS 52.99

17. JAZZ 52.85

18. BUCKS 52.14

UPPER LOTTERY

19. BLAZERS 51.99

20. RAPTORS 51.26

21. WOLVES 51.18

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.64

23. KINGS 50.47

24. HORNETS 50.38

25. SIXERS 50.16

LOWER LOTTERY

26. CAVS 49.63

27. PISTONS 49.20

28. SUNS 48.11

29. MAGIC 46.83

30. CATS 44.74

9Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 1.

Posted by Gee_Spot

Tjedan dana igre je iza nas, neke momčadi imaju po 3, neke čak i 5 utakmica na kontu (barem u trenutku dok pišem ovaj post), što naravno znači da nikakva rangiranja po snazi na temelju prikazanoga nemaju smisla (ranijih godina pribjegavao sam formuli power rankingsa nakon minimalno mjesec dana igre, kada je na raspolaganju bilo dovoljno materijala da se izvuče nekakve pažnje vrijedne zaključke). Prošli tjedan sam istaknuo kako će poanta ovih redovnih tjednih postova ionako biti prvenstveno praćenje trendova u ligi, što u kombinaciji s malim uzorkom dovodi do odluke da izbacim riječ power iz naslova. Naime, za pravi poredak snage uvijek je najvažnije imati na umu širu sliku, točnije šanse da se na kraju balade podigne trofej. Kako sam uvjeren da bi veći dio sezone poredak na vrhu bio isti jer stvarno ne vidim mogućnost da se itko osim Lakersa suprotstavi Heatu (naravno, pod uvjetom da se u Miamiu uskoro sjete kako tu i tamo treba uhvatiti poneki skok i zaigrati obranu), umjesto power rankingsa, koji bi se ionako bazirali na pretpostavkama (IOR bodovima prije svega), odlučio sam okvir za ove tjedne osvrte bazirati isključivo na konkretnom razvoju situacije iz tjedna u tjedan.

Ovakav pristup dovodi do izuzetno uskog konteksta, zbog čega će i rezultati rangiranja, posebice ovih ranih, biti izuzetno čudni. Međutim, da još jednom naglasim, njihova poanta nije u tome da se kaže tko ima najveće šanse osvojiti naslov u slučaju da playoff krene sutra (što je svrha klasičnih power rankingsa), već prije svega da se osvrnemo na ono što gledamo iz tjedna u tjedan. Kako bi cijela priča bila što objektivnija i razumljivija, za određivanje pozicija odlučio sam se poslužiti jednostavnom formulom baziranom na uspješnosti četiri ključna elementa košarkaške igre, s dodatkom koš razlike i težine rasporeda. Pa da objasnim redom sistem.

Uspješnost u obrani i napadu, koja je, nadam se, već postala razumljiv pojam svima koji prate ovaj blog (ukratko, radi se o poenima postignutim ili primljenim u odnosu na broj posjeda lopte, što je nužna prilagodba kako bi se anulirala prividna uspješnost momčadi koji igraju bržu košarku), bila bi jednostavan način za izračunati kvalitetu nečije prezentacije - zbrojiš ih, dodaš težinu rasporeda i imaš poprilično jasnu sliku o tome tko je kako igrao na otvaranju sezone. Međutim, koliko se god radilo o logičnom sistemu, toliko je i jednostavan jer se isključivo temelji na postignutim i primljenim koševima. Ono puno zanimljivije je otkriti kako se ti koševi postižu i primaju, a tu na scenu stupaju četiri ključna faktora košarkaške igre - postotak šuta u obrani i napadu, ukradene i izgubljene lopte, skokovi te omjer slobodnih bacanja.

Iako su ih treneri koristili u svojim analizama oduvijek kao najvažnije aspekte igre, Dean Oliver, otac košarkaške kvantitavine analize, prvi ih je prikazao kroz statistiku. Analizirajući svaku NBA momčad u povijesti, Oliver je došao do zaključka kako su za nečiji uspjeh najzaslužniji spomenuti faktori, pri čemu je izračunao i postotke važnosti u kojima pojedini faktor doprinosi pobjeđivanju. Omjeri su sljedeći:

- postotak šuta 40%
- kontrola lote 25%
- skokovi 20%
- slobodna 15%

Ukratko, Oliver je dokazao kako uspjeh u ovim segmentima igre garantira put do naslova, što su kasnijim izračunima potvrdili mnogi. Korelacija između uspjeha u ovim segmentima igre s konačnim rezultatima momčadi u svim meni poznatim ispitivanjima kretala se između 99% i 94%, što je više nego dovoljno dokaza kako bi ovu teoriju uzeli u obzir. Uostalom, dovoljno vam je svako jutro baciti pogled na box score da se uvjerite kako je momčad s boljim postotkom šuta iz igre ta koja odnosi pobjedu. Osim u slučaju da je protivnik imao puno više pokušaja iz igre zbog dominacije u skoku. Ili je pak prisilio protivnika s boljim šutom na toliko izgubljenih lopti što je dovelo do većeg broja pokušaja iz igre. Ili je pak živio na liniji slobodnih i tako nadoknadio slabiji postotak šuta.

I dok ova formula olakšava shvaćanje igre i praktički objašnjava 99% njene biti (onih 1% ipak treba ostaviti u rukama sudaca i slučaja), korelacija između pobjeđivanja i postotaka koje je Oliver dao određenom faktoru pokazala se puno fluidnijom. Naime, u pokušajima da ih potvrde, mnogi stručnjaci došli su do različitih zaključaka. Npr. dugogodišnji statističar Mavsa Wayne Winston izračunao je kako postotak šuta donosi puno veću težinu nego je to smatrao Oliver, čak 75%, što dijelom objašnjava i dugogodišnju sklonost Mavsa krcanju rostera vrhunskim šuterima, a dijelom valjda i gomilu pobjeda koje su u Dallasu skupili u zadnjem desetljeću (ostalim faktorima Winston je dao sljedeću vrijednost - kontroli lopte 16%, skoku 8% i slobodnima samo 1%).

Nešto manje eksponirani geekovi (ako koga zanima, radi se o autorima s HoopVisiona i The Citya) izračunali su također nešto više korelacije za postotak šuta (55% i 60%) što dovodi do zaključka kako je Oliver možda ipak malo podcijenio važnost šuta, dok su im vrijednosti dodijeljene kontroli lopte i skoku bliže Oliverovima (obojica daju identičnih 20% za ovo prvo, odnosno 15% za skok). Razlika se krije u slobodnim bacanjima, koja oba autora smatraju manje važnima od Olivera, ali se i ne slažu oko njihove vrijednosti (10% i 5%). Kad uzmemo sve u obzir, a držeći se one stare poslovice kako čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek, odlučio sam uzeti srednju vrijednost iz svih ovih ispitivanja te su vrijednosti za četiri faktora koje će se koristiti u tjednim rangiranjima sljedeće:

- postotak šuta 60%
- kontrola lopte 20%
- skokovi 15%
- slobodna bacanja 5%

Drugim riječima, bodovao sam momčadi po uspješnosti u napadačkom i obrambenom dijelu četiri faktora, a formulu sam zaokružio dodavši joj koš razliku prilagođenu težini rasporeda. Ovo pak ne treba dodatno objašnjavati - koš razlika je bolji pokazatelj nečije kvalitete od scorea, što posebice vrijedi u ovako ranom dijelu sezone, dok je težina rasporeda neophodna kako bi znali odrediti koliko su nekome u gomilanju brojki pomogli lošiji protivnici i obrnuto. Što se tiče određivanja težine rasporeda, tu sam se poslužio predsezonskim rangiranjem od prošlog tjedna baziranim na IOR vrijednosti rostera. Primjer u praksi izgleda ovako - Chicago je imao daleko najlakši raspored (sve četiri utakmice odigrao je protiv momčadi iz donje trećine po IOR bodovima), što mu umanjuje prikazanu vrijednost u napadu i obrani i baca ga s drugog mjesta na sedmo.

Da ne pilam više s teorijom, bacimo se na praksu i pokušajmo uz pomoć gornje formule iščitati kako je tko igrao, ali i kome se smiješi napredak, a kome nazadovanje.

1. NEW YORK KNICKS (5755 bodova)

Prvi u napadačkom učinku, treći u obrambenom - Knicksi su u prve tri utakmice rasturili usprkos poprilično nezgodnom rasporedu koji je uključivao dvije playoff momčadi (iako Sixersi u dvije utakmice protiv Knicksa nisu ostavili takav dojam, brojke ih prikazuju kao točno onakvu momčad kakvu smo očekivali - osrednju do boli).

I dok je sigurno kako će s padom tricaških ludorija napad pasti (nemoguće je održati ritam od 14 trica po utakmici uz postotak od 45%), obrana je bez sumnje opet temelj svih njihovih ambicija. S tim da bi mogla biti znatno bolja od lanjske iz više razloga, od kojih je prvi svakako činjenica da Carmelo pod Woodsonom nastavlja igrati obranu na razini na kojoj to nije radio nikada prije. Njegovo bacanje po parketu, energične rotacije i čvrsta igra u reketu tijekom cijele utakmice dodatno pojačavaju lanjski temelj sastavljen od izuzetnog pritiska na loptu vanjske linije i Chandlerove pokretljivosti.

Knicski nastavljaju sijati paniku presingom i bez Shumperta, pa možete samo zamisliti kakvu će grupu terijera Woodson imati na raspolaganju u playoffu kada se Breweru (tko još pamti Fieldsa?), Kiddu, Anthonyu i Chandleru konačno pridruži i lanjski rookie - ova petorka kilava je napadački zbog manjka vanjskog šuta, ali na 5 do 10 minuta u pravim situacijama sijat će teror u obrani.

Manjak šuta pak nešto je što se trenutno ne osjeća, prvenstveno zbog činjenice da Anthony minute na parketu provodi kao četvorka, što otvara mjesto dodatnom šuteru (Felton, Novak, Smith, a po novome i Sheed Wallace). E, tu sada na scenu stupa vječno pitanje oko korištenja Amarea koji svojim prisustvom na parketu oduzima tu dimenziju igre njihovom napadu. Trenutno je ozljeda ta koja ga je udaljila od rotacije, međutim sasvim je dovoljno primjera i iz prošle sezone koji potvrđuju kako su Knicksi jednostavno bolja momčad bez njega. Kako je očito kako si Amare, Chandler i Melo međusobno smetaju (s tim da su puno veći problem Amare i Chandler jer su obojica ovisni o pravovremenom pasu kao ultimativni garbage playeri), logično rješenje bi bilo Amarea koristiti kao trećeg visokog koji bi odmarao i Mela i Chandlera (mislim, u toj ulozi ne može biti gori od kluba "116 nam je godina tek" - Sheeda, Kurta i Cambya, koji još nije ni istrčao na parket).

Uz praćenje situacije oko Amarea, svakako treba držati oko i na Melovoj formi, posebice u obrani, a u napadu će uz održavanje tricaških postotaka ključnu rolu odigrati Kiddova svježina. Dobrog staroga Jasona mnogi su otpisali zbog mizernih šuterskih brojki, ali njegova igra je puno više od banalnoga pogleda na box score. Kombinacija njegove uloga u obrani (bočni stoper) i napadu (playmaker bez slash & kick igre koji vrti akcije s perimetra) daje idealnu ravnotežu ovom rosteru - Kidd može igrati u bilo kojoj postavi jer je u stanju sakriti mane svake kombinacije vanjskih igrača te usput iskoristiti vrline suigrača (poput Brewera koji ovisi o pravovremenom asistu prilikom utrčavanja iza leđa obrane).

Također, njegovo prisustvo daje Knicksima još dodatnog šampionskog štiha koji je još ranije stigao s Chandlerom. Naime, njegovim dovođenjem Woodson na raspolaganju ima dva ključna pokretača šampionskih Mavsa, a kako vrlo dobro znamo da je Melo opasan u sličnim situacijama kao Dirk (nije toliko dobar u postotcima s poludistance, jer na kraju krajeva nitko nije toliko dobar u postotcima s poludistance, ali zabit će svoju kvotu), ispada kako se u New Yorku pokušava posložiti isti recept kakav je već jednom zaustavio Heat - vrhunsko kruženje lopte i vrhunski šut u napadu plus fantastičan centar u sredini. Dok trica upada i dok Kidd daje ritam kao mladić, san o rušenju Heata može trajati, ali u stvarnosti Knickse čeka duga, možda i turbulentna sezona (posebice kada budemo gledali Povratak Otpisanoga IV.). U kojoj će ih držati ono što ih je držalo i lani i ono zbog čega većina nas koja ih je vidjela na vrhu Istoka nije sumnjala u njihov playoff plasman - obrana.

I za kraj treba reći još nešto o Woodsonu. Kao i Atlanta tijekom njegova mandata, i Knicksi su trenutno uvjerljivo najsporija momčad lige (4 posjeda lopte manje od prosjeka, 7 manje od prvoplasiranih Clippersa), a, ako je suditi po Woodsonovom rezimeu, to će i ostati. Postavljeni napadi kroz post, kruženje lopte i šut iz vana temelj su njegovih šuterskih efikasnih napada, striktno pokrivanje i izlazak na svaki šut osnova su efikasne obrane, a ono što bi ovi Knicksi trebali imati slično s Hawksima je i odličan omjer osvojenih i izgubljenih lopti. Izbjegavanje tranzicije smanjuje broj grešaka u kontroli lopte, po čemu su Knicksi trenutno među boljima, a i lani su odmah po dolasku Woodsona od momčadi koja je sijala lopte na sve strane postali jedni od najškrtijih.

Nažalost, taj Amareov ugovor pobrinut će se da i ova Woodsonova momčad zadrži još jednu sličnost s bivšom - osrednjost. Bez još jednog vrhunskog vanjskog igrača koji bi skinuo teret s Carmela i smanjio ovisnost o trici, Knicksi bi već idućeg tjedna mogli završiti puno bliže sredini. Ali, da ih je nakon dugo godina opet užitak gledati - jeste.

2. ATLANTA HAWKS (4700 bodova)

Napad očekivano u gornjoj trećini, obrana očekivano u donjoj. Svi ovi šuteri i brzi combo bekovi omogućuju im da igraju brzu tranziciju što je u ranijim izdanjima s Johnsonom bilo nemoguće, a majstor poput Horforda pak uvijek može povući kada treba stati na loptu. Od prvog dana pak najviše pažnje odvlače problemi na boku - Drew je pokušao bez stopera, što se nije pokazalo pametnim (poraz u prvoj utakmici u kojoj su startali s dva beka i tricašem), zatim je dao šansu Stevensonu (što je rezultiralo problemima u napadu), a u zadnjoj utakmici je zaigrao s velikim frontcourtom (Pachulia kao centar, Josh Smith na trojci). Jasno, situacija se može mijenjati od mathcupa do matchupa, ali očito je kako će problem obrane na boku biti nešto što će ih gnjaviti tijekom cijele sezone. Šteta, jer bogatstvo u napadu je takvo da garantira odličnu sezonu - Lou Williams već je preuzeo komande u zadnjoj četvrtini, Horford je Horford, Teague i Harris itekako tjeraju jedan drugoga na maksimalne napore, a jedan tricaški majstor poput Morrowa jednostavno se ne može izboriti za minute.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER (4700 bodova)

Score 2-2 idealno dođe raznim glavonjama da ističu kako nešto opasno ne valja u Oklahomi, ali činjenice su jasne. OKC je imao jedan od najtežih rasporeda na startu i odradio ga je više nego pristojno, Kevin Martin za sada odlično mijenja Hardenov učinak s klupe u ovom šutersko-zabijačkom djelu (nitko od njega ne očekuje da bude kreator za druge), a posebice raduje izuzetno kretanje lopte (barem u njihovim 1 na 5 okvirima u kojima se sve vrti oko dribling-ulaz igre Westbrooka i Duranta) i Durantov all-round učinak (6 asista po utakmici zvuče sjajno u odnosu na raniju pasivnost). Nastavi li napad rasti (kruženje lopte ključno je za kreiranje kvalitetnih pozicija za šut sada kada protivnici imaju manje opcija koje treba udvajati) i nastavi li Durant preuzimati sve veću odgovornost u svim segmentima igre, odlazak Hardena rezultatski se neće toliko osjetiti. Problem je i dalje omjer kontrole lopte (previše ih gube, a premalo osvajaju), ali najveća sjena od svih, pa i Hardenova odlaska, ona je Kendricka Perkinsa. Obrana im je za sada vrlo dobra, skok funkcionira, što opravdava korištenje visoke postave. Ali, Perk i dalje dobiva previše minuta u susretima u kojima za tim nema potrebe što ih košta u napadu. Durant se minimalno koristi kao četvorka što nije dobro i tu najveću odgovornost ima Brooks. Zamjena napada za obranu drži vodu kao jedno od oružja, ali nikako ne bi smjela biti dominantna filozofija. Drugi veliki problem je korištenje klupe - OKC nema dubinu i u tim situacijama ključna je sposobnost stručnog štaba da prepozna idealne rotacije. Trenutno tvrdoglavo odbijanje da više koristi Maynora, pa i mlade vanjske igrače, kako bi se Westbrooka više koristio na dvojci, a Duranta na četvorci, drugu postavu Oklahome baca u ozbiljan minus. Jednostavno, ne možeš si dozvoliti da među top 8 igrača po minutaži čak 4 budu limitirani centri (uz Ibaku, Perka i Collisona tu je po novome i Thabeet). Opet ponavljam, ta visina dobro dođe u obrani, ali uzima danak u napadu koji će kad-tad doći na naplatu.

4. SAN ANTONIO SPURS (4655 bodova)

Spursi su za sada vrlo solidni i u napadu i u obrani, a postotci šuta ukazuju na to da će se vrlo brzo stvari prilagoditi očekivanim vrijednostima, dakle top 5 napadu i obrani negdje između 10 i 15 pozicije. Lopta kruži bez problema, kombinacijom pick & rolla i flexa (obratiti pažnju na sjajne 2 na 2 kombinacije Greena i Duncana u obrnutim ulogama dok Green odrađuje blok u sredini za Duncana koji s spušta s posta, razigrava šutere na boku ili sam napada obruč) kotrljaju se kroz utakmice lakoćom, iako je poraz protiv Clippersa narušio tu idilu naglasivši još jednom svu njihovu nemoć u branjenju pick igre protiv momčadi koja ima izuzetno pokretnog visokog igrača (a Clippersi ih imaju čak dva). Zanimljivo je istaknuti kako Pop trenutno igra pod ručnom, nešto sporije nego što smo navikli u zadnje dvije godine, valjda dijelom i zato što, opet netipično, Spursi još uvijek ne koriste dubinu svoje klupe kao oružje bazirajući se uglavnom na korištenju udarne petorke.

5. UTAH JAZZ (4635 bodova)

Corbin pak pokazuje tvrdoglavost kod korištenja rotacija što je i glavni razlog (uz izuzetno nepovoljan raspored) zašto su Jazzeri trenutno u rezultatskom minusu. Umjesto da koristi bogatstvo koje mu pružaju dvije petorke i malo ubrza igru, Corbin je u porazima jahao startere i forsirao postavljene napade. Dobra vijest je što ima još 77 utakmica da shvati uzorak. Favorsa je postalo stvarno nemoguće držati na klupi, Kanter svakom minutom potvrđuje da spreman za veću ulogu, a umjesto da pusti Burksa s lanca, Corbin minutama hrani plaćenika Foyea. Ipak, kombinacija širine i kvalitetnijih veterena u petorci gotovo da garantira playoff Jazzerima - solidni su u svemu, s tendencijom rasta (posebice šuterski), obrana će ostati solidna dok god Favors bude dobivao minute s Williamsom i Haywardom na boku, a druga petorka je dovoljno potentna da sama odredi pobjednika u sudarima sa slabijim rotacijama. Jedini minus je onaj klasični - previše fauliraju. Ali to u zemlji Mormona više i nije minus već praktički stil života.

6. MIAMI HEAT (4535 bodova)

Kada Knicke napusti trica, Heat će ostati usamljen na vrhu napadačkog učinka. Njihova prezentacija košarke kombinacijom trke, vanjskog šuta i kretanja lopte podsjeća na Spurse u najboljim trenutcima, ali problem je što ova napadačka rapsodija sa sobom donosi jednu manu - bazirajući rotaciju na niskim postavama koje omogućuju prezentaciju ovog nezaustavljivog napada, Spoelstra je dodatno oslabio oduvijek kilavu obranu i skok. Bez Anthonya i Haslema, a s Lewisom i Battierom, Miami pod košem uglavnom nema čovjeka koji igra obranu ili barem skače, što je dovelo do toga da trenutno više podsjećaju na Denver nego na lanjske prvake. Opet, ostanu li ovako dobri u napadu, neće biti nužno da igraju top 5 obranu kao ranijih sezona. Međutim, svakako će se morati popraviti u odnosu na boravak u donjoj trećini u kojoj ih trenutno drže loši obrambeni postotci šuta i loš skok na obje strane parketa, a sve to proizlazi iz manjka pravog centra koji bi otežao postizanje koševa u reketu i skakao za onim laganim loptama koje padaju u blizinu koša. James može puno toga, ali ne može preko noći narasti 10 centimetara.

7. CHICAGO BULLS (4515 bodova)

Na stranu ružni poraz protiv Hornetsa, koji, gle čuda, dolazi od momčadi koja zna igrati obranu, Bullsi su pregazivši slabije protivnike još jednom dokazali da njihova snaga leži prije svega u profesionalizmu kojim igrači pristupaju ostvarenju Thibodeauovih zamisli. Kontrola skoka i lopte te striktna obrana koja ne faulira bez razloga, održat će i ovaj kilavi napad bez Rosea na ruti zvanoj playoff.

8. DALLAS MAVS (4475 bodova)

Vanjski dvojac Collison-Mayo rešeta slabiju konkurenciju kombiniranjem neprestane slash & kick/spot up akcije, a ostatak rostera prati visoki ritam i zabija ono što ostane. Šuterski je Dallas trenutno u neodrživim vodama efikasnosti slično Knicksima, ali Dirkov povratak trebao bi spriječiti značajniji pad. Iako obrana nije na razini izdanja na koja nas je Carlisle navikao tijekom karijere, zamjena obrane za napad obzirom na profil rostera, a posebice obzirom na udarni dvojac na vanjskim pozicijama, ima itekakvog smisla. Najveći plus Mavsima ipak ide na račun sjajnog korištenja postava, nije lako dobiti momčad koja je u stanju skoro 48 minuta pružati startnu razinu kvalitete. Ta dubina i dvije podjednake petorke najveće su oružje Dallasa i više nego dovoljna kompenzacija za ovaj period bez Dirka, a ujedno i najveća snaga za kasnije. Svaka čast Carlisleu i društvu što su stvari posložili ovako rano.

9. LOS ANGELES CLIPPERS (4285 bodova)

To da Clippersi nastavljaju trpati nije vijest, ali vijest je svakako da postoje lagane naznake kako Blake i DeAndre pokazuju znakove obrambenog napretka. Njihov atleticizam u kombinaciji s pritiskom kojega su u stanju pružiti Paul i Bledsoe, plus energija tria Barnes-Hill-Butler na boku, daju Del Negru na raspolaganje potencijalnu ubojitu obrambenu petorku, što bi moglo dobro doći u situaciji u kojoj je Zapad potpuno otvoren. Clippersi djeluju solidno u svim segmentima, a jedina trenutna slabost totalno je netipična i vrlo vjerojatno će se ispraviti s vremenom - Clippersi su među najgorim momčadima što se tiče kontrole lopte, gube ih previše, a to je nešto što se momčadima Chrisa Paula ne događa često (točnije nikada). Problem je pokušaj da se igra iz Paulovih ruku više prebaci u post, a Jordan, Blake, pa čak i zamjene Odom i Hollins, trenutno siju lopte na sve strane zapanjujućim omjerom u ovom nešto bržem i raznovrsnijem stilu igre. Također, problem bi mogao biti/ostati i postotak sa slobodnih. Iako Blake trenutno ostavlja dobar dojam sa solidnih 70%, Jordan još nije ubacio ni jednu - trenutno je na 0-6, a to znači da će završnice do daljnjega prolaziti bez njega.

10. MINNESOTA WOLVES (4275 bodova)

Nema Rubia ni Lovea, ali nema ni problema - lagani raspored koji će potrajati još neko vrijeme poslužit će Wolvesima da sakriju kilavost u napadu i održe privid solidne obrane. Zanimljivo, Adelman uopće ne pokušava igrati klasičnu pick igru s Ridnourom i Bareom, bazirajući se više na akcijama kroz Roya i Kirilenka koji razigravaju s vrha posta u pojednostavljenoj verziji Princetona, a usporeni ritam prilagođen veteranima nadograđen je izuzetnim napadačkim skokom koji Wolvesima omogućuje cijeli niz dodatnih napada.

11. MEMPHIS GRIZZLIES (4155 bodova)

Memphis pati od lošeg šuta iz vana koji olakšava protivniku da se zatvori i oteža život trojcu Gay-Gasol-Randolph koji živi od koševa u reketu, ali za sada to sasvim lijepo kompenziraju svojim standardno dobrim stranama - gomilom ukradenih lopti, gomilom slobodnih i gomilom skokova u napadu. Obrana je dakle i dalje forte, a srce i borbenost način na koji se dolazi do pobjede. Ono što raduje u svom ovom šljakerskom okruženju je odlična igra Gasola i Randolpha na startu, posebice forsiranje Gasola kao glavnog playmakera u standardnim high post akcijama u kojima se Gay sve više spušta u reket sa strane suprotne Zachu. U današnjoj NBA u kojoj je euro formula što više šutera gotovo pa istisnula klasičnu podjelu na dva vanjska igrača i tri unutrašnja (današnje NBA malo krilo, poput europskog, prije svega je vanjski igrač), Hollins će pokušati Gayeve minuse (nije šuter) pretvoriti u pluseve (izuzetan je pod košem), nadajući se kako će ulaganje na jednu kartu sakriti manjak opcija.

12. ORLANDO MAGIC (4090 bodova)

Orlando se trenutno drži u sredini učinka u oba smjera, ali pad neće trebati dugo čekati obzirom da se ne ističu u nijednom elementu igre. Ubacili su poneku tricu, skaču i ostavljaju dojam profesionalne momčadi, što je svakako zasluga trenera Vaughna, ali i hrpe veterana i mladih igrača koji se bore za iduću šansu. Međutim, koliko god Etwaun Moore bio solidan combo bek, nema šanse da njegove playmakerske partije potraju još dugo. Kada protivnici počnu ozbiljnije napadati slabosti Magica u organizaciji igre, njihova sezona je gotova. Ali, hej, barem su imali ovaj tjedan.

13. LOS ANGELES LAKERS (3960 bodova)

Stari, ranjeni i nervozni, Lakersi ipak uspijevaju održati napad podmazanim. Problema ima na sve strane, od ozljeda (Howardova leđa i nedostatak forme, Kobeovo stopalo, Nashova noga), preko klupe (nije u stanju ostati u utakmici ni protiv klupe Blazersa), do već klasičnog implementiranja Princetona (koji iz nekog razloga u ovoj verziji daje veće ovlasti Artestu nego Nashu), ali Lakersi trpaju bez problema, zabijaju slobodna (čak i Dwight) i skaču u napadu kao ludi, čime anuliraju hrpu izgubljenih lopti (koja, da to opet naglasim, uglavnom proizlazi iz toga što Artest češće organizira napad od Nasha). Ono što ih trenutno izbacuju iz svake utakmice je već opjevana klupa, koja je u stanju primiti valjda 450 koševa u 40 minuta. Fascinantno je da Mike Brown nakon svega nije našao bolje rješenje od sljedećega - Artest će se u drugoj postavi koristiti kao bek-šuter kako bi donio visinu na bok. Što bi bilo u redu kada bi Ron završio u roli šestog igrača. Ne, Brown će ga ostaviti kao startera i onda će još dodatno prebaciti odgovornost na svog veterana koji bi tako trebao samo dodatno srozati svoj šut i broj izgubljenih lopti. Drugi problem je obrana, ali ona bi se trebala stabilizirati kako Dwight bude ulazio u sve bolju formu. Lakersi će time prestati faulirati i popravit će skok, ali ono što ni Dwight ne može popraviti je manjak presinga na vanjskim linijama. Ostaje se samo nadati da će mladi Morris možda dati dozu brzine i atleticizma koja nedostaje Lakersima na vanjskim pozicijama (nevjerojatno, ali Brown je ozljedom Nasha dao prednost klincu umjesto još jednom Metuzalemu Duhonu, što mu je valjda prvi logični potez u ove dvije godine na klupi).

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3940 bodova)

Dobra vijest? Jackson je uspio iz Warriorsa izvući solidne obrambene partije usprkos tome što je Bogut limitiran na manje od 20 minuta po utakmici. Loša vijest? To mu je uspjelo protiv jednog od lakših rasporeda, uz gomilu osobnih i uz za Warriorse izuzetno slabašne učinke u napadu. Ulaganje u klupu pokazuje se dobrim potezom, ali gubitak Rusha na cijelu sezonu oduzet će im dio vrijednosti i u tom segmentu (stvarno, što je s ovom momčadi i svim tim suludim ozljedama, oni kao da su anti-Phoenix). Curry je trenutno zdrav, ali šutira ispod svake razine, tako da je praktički jedina snaga momčadi trenutno skok. Povratkom Boguta u punu minutažu, on i Lee pobrinuli bi se da tako i ostane, ali do tada bi Golden State već mogao biti s mislima na idućoj sezoni ne uhvate li Curry i Thompson korak sa šuterskim prosjecima lige.

15. MILWAUKEE BUCKS (3625 bodova)

Skiles nastavlja s korištenjem dviju petorki (pri čemu ova druga predvođena Dunleavyem standardno odrađuje najveći posao), kretanjem lopte i run and gunom, ali bez značajnijeg utjecaja na obranu i napad. Energije ima, ali nema učinkovitosti. Uostalom, 33% šuta Montae Ellisa uz 19 potrošenih lopti po utakmici govori više od bilo kakva četiri faktora. Kada ti je prvi strijelac ovako loš i kada ti se većina napada svodi na duge dvice, pravi je uspjeh plasirati se u sredinu jednog ovakvog izbora, a kamoli imati pozitivan score protiv poprilično zeznutog rasporeda.

16. NEW ORLEANS HORNETS (3605 bodova)

Austin Rivers ne može ubaciti loptu ni u bazen (a uz to izgleda kao da je u NBA stigao iz osnovne škole, a ne iz NCAA programa), Anthony Davis ne može odigrati obranu na nikome težem od 65 kilograma, ali usprkos stasavanju mladih snaga Monty Williams još jednom izvlači maksimum iz limitiranog rostera držeći napad pod kontrolom (spori ritam postavljenih napada preuzeo je od mentora McMillana) i obranu u petoj brzini. Ryan Anderson i Jason Smith bore se kao ludi, Robin Lopez koristan je u sredini i to u roli pravog centra, a ne tek podizača energije s klupe, a Aminu izrasta u vrhunskog stopera. Jasno, napad je očajan, što je sasvim logično kada vam je najbolji bek Vasquez (šut 35%), a limitirani igrači poput Lopeza i Aminua imaju ogromne ovlasti u napadu, ali, dok god daju sve od sebe u obrani, Hornetsi će biti konkurentni u većini utakmica.

17. PHILADELPHIA SIXERS (3435 bodova)

Spori, ružni i ne-efikasni napad koji u prvim utakmicama prikazuju Sixersi nešto je mnogo gore od ičega što su prezentirali lani u reviji dugih dvica. Razlog za to leži prije svega u nesposobnosti Jruea Holidaya da opravda ogromno povjerenje koje mu je povjerio Collins. Do sada smo se pitali da li je problem zašto nije napravio korak naprijed njegov manjak talenta ili sistem koji se vrtio kroz Iguodalu, ali nakon što ga imamo prilike gledati u glavnoj ulozi u kojoj mu je dozvoljeno raditi što poželi, odgovor se nameće sam po sebi - Jrue nije playmaker koji može kreirati za sebe i druge. Šuterski je solidan kao i uvijek, novost je agresivnost u ulazima koja rezultira slobodnim bacanjima, ali čovjek ima užasan omjer asista i izgubljenih lopti, manji od 2 asista naspram jednoj izgubljenoj, što je previše za krilo, a kamoli za navodnog playa. Uglavnom, uzaludnim trošenjem lopti Jrue je oduzeo Sixersima jedno od njihovih najvećih lanjskih oružja - kontrolu lopte. Gube lopte, ne šutiraju i ne pucaju slobodna - Sixersi više nemaju ni onaj jedan segment napada na koji se mogu osloniti. Ipak, čak i bez Bynuma ostat će u trci za playoff zbog dva razloga. Prvi je što ni Milwaukee ni Toronto nisu puno bolji, a drugi je obrana koja je i dalje solidna. Nije više granitna kao što je bila s Iggyem, ali Collins će od vas izvući maksimum u obrani ili nećete igrati. Uzevši ovo zadnje u obzir, moram priznati da jedva čekam prve iskre između Bynuma i Collinsa. Afro Andrew ima jedan još važniji cilj ove sezone od vođenja Sixersa do playoffa, a taj je riješiti se Collinsa, čovjeka zaslužnog za ovaj skrpani roster i nedostatak ikakvog identiteta u napadu.

18. TORONTO RAPTORS (3395 bodova)

Da nije uganuo zglob, Kyle Lowry ponio bi titulu MVP-a prvog tjedna - James i Paul su standardno dobri, Marc Gasol nastavlja briljirati kao srce Memphisa, ali nitko nije odigrao 3 partije na takvoj razini na kojoj je to odradio budući all-star predstavnik Istoka. Lowry je neustrašiv, ali je ujedno i kompletan igrač, koji je Torontu dao potrebnu dozu ozbiljnosti u napadu (šut za tri, izuzetan učinak na liniji, kontrola lopte), ali i u obrani - njegove reakcije u presijecanju linija dodavanja mogu stati rame uz rame s onima Tonya Allena. Nažalost, problem Raptorsa je što ga nitko ne prati. Bargnani šuterski ne postoji (što prevedeno znači da ne postoji nikako), Calderon glumi revolveraša (valjda pokušava nadoknaditi manjak minuta), a DeRozan je DeRozan, kralj nebitnih šuteva. Dodaj tome još igru s dvojcem Fields (ubacio 5 lopti u 5 utakmica) - DeRozan na bokovima i eto ti recepta za katastrofu. Sve bi to još bilo podnošljivo da je barem obrana na lanjskoj razini, ali iz nekog razloga Casey ne može izvući ništa od svojih visokih. Ok, dio krivice leži na njemu i forsiranju dvojca Bargnani-Valanciunas (mali je izuzetno pokretan i spretan za rookiea, ali isto tako je barem sezonu-dvije udaljen od ozbiljnijeg učinka u obrani), ali osim Lowrya na ovom do jučer borbenom rosteru kao da više nitko ne igra obranu.

19. SACRAMENTO KINGS (3325 bodova)

U očajnim napadačkim partijama koje pružaju, a koje su bazirane na manjku šuta iz vana, Cousinsovim ciglama i nedostatku osnovnog kretanja lopte, u sjeni ostaje netipičan napor koji ulažu u obranu. Smartova odluka da u petorku instalira Johnsona dodatno je usporila napad jer sada na boku nasuprot Evansa ima još jednog čovjeka koji ne može ubaciti tricu, ali dala im je potrebnog stopera. Također, ingoriranje rookiea Robinsona i povjerenje ukazano veteranima Thompsonu i Hayesu daje nekakav balans jer sada barem na parketu stalno imaju jednog visokog koji se može i zna gurati u postu. Jasno, bijeg s dna bez Cousinsova značajnijeg napretka nemoguć je, ali dobra vijest se ne smije prešutiti - već je 5 utakmica iza njih, a još se nisu predali. Sazrijevaju.

20. CLEVELAND CAVALIERS (3285 bodova)

Dok Kyrie Irving šutira kao majstor i dok Varejao skače kao luđak, Cavsi mogu računati na solidan napad. Problem je pak obrana koju jednostavno nije lako igrati kada ti rotaciju čini toliko mladih igrača. Međutim, ono najvažnije je da su dobili nešto od Waitersa i Thompsona. Waiters šutira sjajno, ne troši lopte uzalud i odlično nadopunjuje Irvinga u svojoj roli combo partnera koji tu i tamo treba zaigrati s loptom i tako zamijeniti ulogu s Kyriem. Thompson pak skače i trči na sve strane, u jednom energičnijem i smislenijem izdanju nego lani. Teško mogu bolje od ovoga, posebice zbog Varejaove iritante sklonosti ozljedama, ali da su već sada ovako solidni s ovako mladom jezgrom, to je iznad očekivanja.

21. HOUSTON ROCKETS (3250 bodova)

James Harden donio im je toliko željenu zvijezdu, ali to je tek početak jer čeka ih još dug put do slaganja ozbiljne momčadi. Ne fasciniraju ni obrambeno ni napadački, što je i očekivano obzirom na tanku rotaciju, ali nastavi li Asik skakati kao lud i boriti se s Randolphom za titulu najboljeg skakača u ligi (a posebice u napadu), Morey bi mogao imati dvije priče za hvaliti se uokolo.

22. BOSTON CELTICS (3220 bodova)

To da ne djeluju energično u napadu i da su među 5 najgorih u ligi na toj strani parketa, na to smo već navikli zadnjih sezona. Ali, da su u donjoj polovini i obrambenim rezultatima i to usprkos poprilično laganom rasporedu, e to je već pomalo zabrinjavajuće. Nova lica se baš i nisu uklopila u obrambeni pristup Celticsa, a pitanje je i mogu li igrati bolje obzirom na atletske slabosti (Lee i Terry nemaju masu ni visinu za čuvati rasne bekove poput Johnsona ili Wadea, što se da ispraviti povratkom atlete poput Bradleya, ali Sullingerova rookie igra pod košem i Greenova pasivnost teško će se zakrpati). Također, tu je i već standardni problem skoka - Boston i dalje mora čuvati svoj skok s 4 igrača, što otežava tranziciju, a o eventualnom napadanju protivničkog da ne pričamo, tu ne pomaže izgleda ni Sullinger.

23. DENVER NUGGETS (3195 bodova)

Najveće razočaranje sezone. Galinari je ozljeđen, Iggy se uigrava, imali su gadan raspored, ali bez obzira na sve očito nedostaje agresivnosti u napadu - Denver je među najgorima u ligi po broju slobodnih što jednostavno ne sliči na njih. Zadovoljavaju se lošim šutevima, ne šire reket što pak dovodi do netipičnog broja izgubljenih lopti za Karlov napad. A obranu još nismo ni spomenuli - Iggy im je dao odličnog stopera, što su već imali prilike osjetiti i James i Durant, ali rupe pod košem i dalje postoje. Jedino što za sada funkcionira je skok u napadu - Iggy, Faried i Galinari hvataju lopte suludim ritmom iz čega je očito kako se trude. Problem je trenutno pronaći ritam u kojem će funkcionirati i u kojem glavne slabosti - zaštita reketa i šut iz vana - neće predstavljati neprijatelja broj jedan.

24. WASHINGTON WIZARDS (3150 bodova)

Igra bez bekova očekivano ih je bacila na dno napadačke učinkovitosti, ali ne može im se poreći borbenost. Osrednji su u svim obrambenim kategorijama što je za ovako limitirani roster ravno dobitku na lotu. Ideja da dovođenjem veterana poput Okafora i Arize u svlačionicu donose profesionalni duh pokazala se uspješnom, samo je šteta što su pri tome uz duh momci zaboravili donijeti pokretljivost (Okafor) i šut (Ariza).

25. PORTLAND BLAZERS (3125 bodova)

Rookiea Lillard startao je zrelo po pitanju čuvanja lopte, što je dobar znak. Šuterski pak ne briljira, što je također očekivano, posebice obzirom na teret koji nosi. Ipak, ovo prvo ukazuje da se možda radi o pravom playmakeru, a ne priučenom combo beku, što je bitno za iduće sezone. Aldridge, Batum i Matthews potvrđuju svoje kvalitete, ali sve je to uzalud kada nakon njih nema nikoga. Očajna klupa i nemogućnost rotiranja trenutno su skriveni 2-2 scoreom, ali pogled na četiri faktora jasno ukazuje na to da Blazersi nemaju dobre strane i da su jednostavno loša momčad. Obrana ne postoji, a napad za sada živi od činjenice da Lillard donosi balans kompetentnim razigravanjem momčadi. Kada on naleti na rookie zid, a hoće, sve će se raspasti kao što su se vrlo brzo raspali i Stottosvi planovi o run and gunu - s ovako tankim rosterom Blazersi su osuđeni na povratak sporim napadima iz McMillanovog doba.

26. INDIANA PACERS (3100 bodova)

Ok, Denver ipak nije najveće razočaranje do sada, ta titula pripada Pacersima. Spominjali smo već kako su njihovi lanjski rezultati dobrim dijelom bili splet okolnosti, a ne stvarne kvalitete, a početak sezone to izgleda potvrđuje. Prvo, bilo je nemoguće zadržati razinu zdravlja kakvu su oni lani imali što se dokazalo odmah otpadanjem Grangera na duži period. Također, teško je igrati kada nemaš širinu, a njihovi ovoljetni potezi baš i nisu ispravili taj problem. Ovisiti o slobodnim bacanjima kao glavnom izvoru efikasnosti baš i nije dobar temelj, a ovogodišnja nesposobnost da dođu do linije to potvrđuje. Ipak, najveći problem od svega bio je nedostatak kreativnosti koji nije ničim saniran. Nominalni playmaker Hill nije playmaker, a mladi Hibbert i George još nisu dorasli većim ulogama - i dok Hibbert još nema prednost pred Davidom Westom u viziji trenera, svaki Georgeov pokušaj kreacije spuštanjem lopte na pod potencijalna je katastrofa. Kao što je katastrofa i njihov napad bez šuta i bez kontrole lopte u kojem se sve vrti oko inspiracije Davida Westa. Ajde, za razliku od lani, post up situacije do sada su ravnomjerno začinjene pick & pop akcijom, ali pitanje je koliko dugo West može nositi momčad ne priključi li se još netko i ne promijeni li Vogel stil igre (bolje reći, ne pronađe li stil igre). Obrana će ih držati iznad vode dok se traže, dužina koju imaju na svim pozicijama izuzetna je prednost u 1 na 1 košarci, ali bez Grangera na trojci sve će biti za nijansu slabije nego lani. Iako do jučer nisam dovodio u pitanje njihov plasman u playoff usprkos svim znakovima koji su ukazivali na pad, nakon prvog tjedna javile su se i prve ozbiljne sumnje.

27. PHOENIX SUNS (2470 bodova)

Lagan raspored, očajna obrana i loš napad. Obzirom na ovo prvo, ovo treće malo iznenađuje, ali u principu baš i ne kada znaš da je Beasley uzeo loptu u svoje ruke pored Dragića i Gortata, pa i Scole. Bezopasna momčad koja je barem mogla imati šarma da se odlučila držati Beasleya na lancu. Ovako, praktički postaju negledljivi usprkos solidnim napadačkim talentima udarne trojke (koja to nije). I da, gdje je nestao Dudley? Zar nije pametnije gurnuti ga na krilo (što mu je na kraju krajeva i prirodna pozicija), otvoriti mjesto na dvojci Brownu, a Beasleyu dati ovlasti da se napucava s drugim postavama kao šesti igrač? Da li je Gentrya uopće briga ili samo broji dane do otkaza?

28. BROOKLYN NETS (2340 bodova)

Uzorak je malen, ali potvrđeno je kako su strepnje o njihovoj obrani osnovane - u prvim utakmicama djelovali su katastrofalno i neuigrano. Također, skakački bi mogli biti slabiji od Bostona, posebice bude li Avery Johnson držao Humphriesa izvan parketa kako bi mogao otvoriti mjesta za još jednog revolveraša poput Watsona ili Brooksa. Obzirom na to kako je Deron skromno otvorio sezonu, gubljenjem lopti i lošim šutom (praktički je nastavio igrati u istom ritmu u kojem to radi već tri godine, zbog čega sam i upozoravao na mogućnost da nije kontekst glavni krivac za njegove lošije brojke, već isključivo pad njegove kvalitete), ne treba previše očekivati ni od njihovog napada. Dapače, obzirom da je Deron djelovao za korak sporiji nego smo navikli, javlja se mogućnost da je ozljeda o kojoj se šapće stvarna. A ovaj roster nema čime nadoknaditi za nijansu slabijeg Derona, ma kako veterani Johnson i Wallace djelovali solidno u napadu (a Wallace je već zaradio prvu ozljedu i prvu pauzu).

29. CHARLOTTE BOBCATS (2305 bodova)

Mike Dunlap došao je zbog obrane i težnje agresivnoj igri, ali za sada prve dividende isplaćuje napad. Brza tranzicija, skok u napadu i solidan broj ukradenih lopti donose Catsima lagane koševe, ali problem i dalje ostaje sve organizirano, bilo da se radi o napadu (koji prečesto završava Mullensovim pokušajima za tri) ili obrani (koja osim presinga ne nudi apsolutno ništa, a posebno su loši u rotaciji visokih igrača). Obzirom na roster, pomak s dna razlog je za slavlje.

30. DETROIT PISTONS (2100 bodova)

Čestitamo, nakon 5 utakmica Pistonsi su uvjerljivo najgora momčad lige, što potvrđuje čak i score. Raspored ih nije mazio što se tiče turneje po Zapadu na startu sezone, ali teško da su protivnici poput Kingsa, Sunsa, pa i Rocketsa u prvoj utakmici doma, nepobjedivi. Odnosno, ipak su nepobjedivi kada ne igrate obranu, ne skačete, nemate šutere koji bi olakšali život Monroeu i praktički nemate ni jednu vrlinu u igri. Nastave li ovako, dani Lawrenceu Franku trebali bi biti odbrojani.

12Oct/120

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Iako je malo blesavo govoriti o značajnom napretku u kontekstu momčadi koju je godinu ranije od naslova dijelila samo činjenica da je Dallas u svom šuterskom savršenstvu bio jedan od najmanje očekivanih prvaka u povijesti NBA, Miami je neosporno igrao bolju košarku u odnosu na prvu sezonu, kada su uglavnom letjeli na fizikalijama svojih zvijezda. Za razliku od prvog izdanja, Heat je odustao od izolacija kao osnovnog oružja u napadu, posvetivši se stavljanju Jamesa i Wadea u izrađene spot up situacije oko linije trice iz kojih su dva najkreativnija swingmana u ligi mogla birati između ulaza, asista i šuta. Uz puno više kretanja suigrača i lopte, još jedna bitna stavka novog napada Heata bila je zabrana potezanja izolacijskih trica Wadeu i Jamesu, a dodatnu učinkovitost donijelo je i to što je LeBron konačno trećinu lopti realizirao u post up situacijama. Ok, njegov skok-šut unazad s lijevog bloka nije baš najidealniji šut kojega možete uzeti u blizini obruča, ali je opet učinkovitije rješenje od dizanja na skok-šut s poludistance dok ti je nečija ruka na licu.

Playoff je pak pokazao da sva kvaliteta obrane i izbrušenost napada nisu dovoljni pored sakate rotacije. Indiana i Boston su bili vrlo blizu skidanju skalpa zvijezdama Miamia koje su, ostavši bez Bosha na startu doigravanja, postale još ranjivije. Ali, pokazalo se i to da ekstra talent može nadoknaditi sve mane, što su zorno ilustrirali Wade i James u krucijalnoj utakmici broj 4 protiv Pacersa (zabili 70 poena u 55% šuta, 2-2 za trice, 27 skokova, 15 asista i 4 blokade), odnosno James protiv Celticsa u, ruku na srce, najvažnijoj utakmici karijere. Da je Heat izgubio utakmicu broj 6 u Bostonu, svijet kakav danas poznajemo, svijet u kojem je Jamesa najnormalnije staviti u istu rečenicu s Jordanom, bio bi drugačije mjesto. Heat, naravno, nije izgubio jer je James, u maniri svojstvenoj samo velikanima poput Abdul-Jabbara, Big O-a, Magica ili Birda, zasuo Celticse s 45 poena uz 73% šuta, pri tome uhvativši 15 skokova, tako i simbolično obilježivši godinu u kojoj je osvojio prsten, olimpijsko zlato i titulu MVP-a.

Osim kao nešto što će se prepričavati dok je lige, utakmica broj 6 je bila bitna i zbog toga što se radilo o prvoj pobjedi nove postave Heata s Jamesom i Battierom kao hibridnim krilnim centrom, što je Spoelstrin izum na račun kojega je Miami kasnije prošetao do naslova. Utakmicu ranije Heat je po prvi put u sezoni startao bez dva klasična visoka, izgubili su je, ali pri tome su odigrali dovoljno dobro da je Spoelstra produžio eksperiment i za sljedeći susret u Bostonu. Uslijedile su dvije lagane pobjede protiv Celtics i četiri nešto teže protiv Thundera, ali score od 6-2 ne ostavlja mjesta sumnji kako se radilo o jednom sjajnom trenerskom potezu u sezoni u kojoj ih nije bilo previše kada je Heat u pitanju.

THIS IS NOW:

Prije godinu dana bio je običaj podcjenjivati ih, a sada bi moglo preći u naviku precjenjivati ih. Iako se bez sumnje radi o prvim favoritima za naslov, posebice sada kada imaju potreban know how i srce prvaka (i Allena iza linije za tri), ne treba smetnuti s uma kako Heat i dalje ima problema sa širinom rotacije i tankim izborom igrača pod košem. Uostalom, do finalne serije protiv Thundera, Spoelstra nije ni znao svoju startnu petorku. Za očekivati je da ove godine nastavi sa samo jednim klasičnim visokim i nekom kombinacijom hibridnih igrača na četvorci (James i Battier sada imaju podršku u Rashardu Lewisu koji možda jeste gotov igrač, ali, indikativno, upravo je on jedan od revolucionara pozicije zadnjih godina), što bi napad i dalje trebalo držati podmazanim. James i Wade sada itekako znaju kako treba igrati u novom sistemu, a dodatak Allena dodatno će im olakšati život jer sada Bosh neće biti jedini igrač koji im može raširiti reket za kreaciju.

Uostalom, Istok je slabiji nego lani – nema Bullsa i nema Dwighta, a to su bile jedine dvije sile koje su im znale stati na put zadnje dvije godine. Naime, Heat čak ni s dva visoka nije mogao kontrolirati skok kako treba, što su posebice sjajno koristili Bullsi sa svojim agresivnim hvatanjem odbijanaca u napadu. Prelazak na nižu postavu sigurno ne bi pomogao Heatu da taj problem sakrije. Međutim, kako bez Rosea Bullsi nemaju vatre u napadu, taj detalj teško da će biti presudan. Dwight pak možda bude problem naiđu li na Lakerse u Finalu, jer bi za zaustaviti njega Spoelstra vrlo vjerojatno morao odustati od novog stila igre i dati više minuta minus napadačima poput Haslema ili Anthonya.

Bacimo li pogled na konkurenciju, jasno je kako Thunder nema šanse suprostaviti se Heatu dok god James i Wade fizički dominiraju nad Durantom i Hardenom. Čak i da Brooks odustane od sulude potrebe za drvom poput Perkinsa na parketu, potrebe zbog koje ih je Heat skoro pomeo, činjenica da bi Miami dobio dva ključna individualna dvoboja presudila bi njima u korist. S Dwightom pak ne bi imali taj luksuz jer Howard je jedno od rijetkih stvorenja na planeti pored kojega James ne predstavlja fizičku prijetnju. Spursi imaju jedan dobar adut kojim se mogu suprotstaviti Heatu, a to je kretanje lopte i šut iz vana, ali više nisu na defanzivnoj razini da ih smatramo ozbiljnim izazivačima.

Što me opet vraća na Bullse i tragediju zvanu Roseova ozljeda. Ne samo da smo ostali uskraćeni za gledanje jednog superstara u naponu snage, već smo ostali i bez jednog od najtvrđih rivalstava u ligi. Već smo spomenuli napadački skok zbog kojega Chicago uvijek ima šansu protiv Heata, ali ništa manje nezgodna za obranu Miamia nije ni sklonost Bullsa kruženju lopte po perimetru. Bullsi su bili treća momčad lige po ubačenim tricama i treća po asistiranim koševima, a najslabiji dio Heatove obrane upravo je pokrivanje prostora na perimetru. Naime, u konstantnom pomaganju, udvajanju i zatvaranju kako bi zaštitili reket i spriječili lagane koševe (a što sve proizlazi iz manjka čuvara obruča u sredini), igrači Miamia uvijek ostave nekoga samog na šutu. Obična NBA momčad, koja ne teži dodatnom pasu, teško može eksploatirati takvu manu, ali, ekipe poput Bullsa ili Spursa, kojima je dodatni pas temelj napada, često dolaze do otvorenih šuteva u takvim situacijama, što je još jedan faktor zbog kojega su upravo Bullsi bili najveća prijetnja Heatu. Danas praktički sve ostaje samo na Dwightu i tome koliko može dominirati kao skakač i obrambeni igrač te tako naškoditi učinkovitosti Heata na oba kraja parketa.

PLUS:

Dolazak Allena će jednu od najboljih spot-up momčadi u ligi pretvoriti u još opasniju. Sada će uz Jamesov i Wadeov triple-threat talent loptu licem košu primati i najbolji tricaš svih vremena. I to uglavnom sam na šutu. U kutu. Kako je napad Miamia lani konačno odustao od gomile izolacije i kako su počeli sve bolje miksati koševe iz post situacija, učinkovitost je skočila do neba, ali loša šuterska sezona Battiera i pola sezone slomljeni Miller često su im napad ostavljali bez trice koja bi dodatno raširila reket za dva kreatora. Uz Allena takve suše se ne bi trebale događati.

MINUS:

Lani su se provukli usprkos ozljedama i tankoj rotaciji, a nešto slično ih čeka i ove sezone. Kada imaš tako malenu marginu za pogrešku, teško je smatrati te potencijalnom dinastijom. Čak i ako budu imali više sreće s ozljedama i ne ostanu bez Bosha u krucijalnim utakmicama, pitanje je kako će se Dwyane Wade oporaviti od zahvata na koljenu. Obzirom na njegove godine i stil igre, postoji šansa da je ono izdanje protiv Pacersa bio zadnji klasični Wadeov moment kojega smo imali prilike gledati. Jasno, čovjek je dovoljno svestran da pomogne i u roli Pippena koju je sjajno odradio u Finalu, ali njegov učinak u napadu na visokoj razini bitan je i zbog odmaranja Jamesa tijekom sezone, a ne samo zbog gomilanja brojki i pobjeda. U svakom slučaju, bude li Wade i dalje Wade, izbjegnu li ozbiljnije ozljede uže rotacije i odrade li svi ovi veterani ono što se od njih očekuje, nema razloga da ovogodišnje izdanje Heata ne bude bolje čak i od šampionskog.

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Ostavši bez Horforda nakon samo 11 utakmica, Hawksi su djelovali osuđeni na grčevitu borbu za playoff. Ipak, do nikakvog značajnijeg pada nije došlo jer je Josh Smith obrambeno i skakački odigrao sezonu života, a Larry Drew je istovremeno završio s tranformacijom jednog sporog, izolacijskog napada pod Woodsonom u nesebičnu i rastrčanu šutersku družinu. Joe Johnson je oživio lišen potrebe da kreira za sve uživajući u novoj spot-up ulozi, pridruživši se u razigravanju Smithu i Teagueu koji se nametnuo kao pouzdana slash opcija. Šuterski su bili u gornjoj trećini lige, tricaški u 5 najboljih momčadi i sve to usprkos tome što je Smith i dalje nastavljao potezati svoje nepotrebne duge dvojke.

Uz relativno pouzdan napad, Hawksi su prezentirali i jednu od boljih obrana, posebice na vanjskim pozicijama. Johnsonova dužina i snaga nastavili su biti problem većini šutera u ligi, a sličnu prepreku predstavljao je i Marvin Williams sa svojim rasponom ruku na drugom boku. Teagueova brzina i Smithova spretnost (posebice za viskog igrača) bili su korisni i u tranziciji i u branjenju pick igre, a sve to dobro je osjetio Boston u prvoj rundi doigravanja u kojoj su dvije utakmice završile s razlikom od jednog posjeda lopte, a još tri s razlikom koja se mogla stići u dva napada. Da je Horford bio spreman od početka, umjesto što se spustio usred serije kao podobranac, tko zna bi li Celticsi uopće došli u priliku izazvati Heat.

THIS IS NOW:

Horford se vraća, ali Hawksi su ostali bez dva udarna čovjeka na boku, Johnsona i Williamsa. Obzirom da Horford ima osjećaj za asist ravan ostatku lanjske jezgre, nesebičnost i kruženje lopte i dalje bi trebali ostati obilježje Hawksa, dok će dolazak cijelog niza sjajnih šutera vjerojatno i poboljšati tricašku učinkovitost s bokova. Međutim, bez dužine Johnsona i Williamsa, njihova obrana bit će puno ranjivija i možemo sa sigurnošću očekivati da će doživjeti pad. Sad, hoće li taj pad biti takav da ga nešto bolji napad neće moći sakriti, na to će odgovor dati vrijeme.

Činjenica je kako u Devinu Harrisu i Lou Williamsu imaju dodatne kreatore koji ulazima mogu razbiti obranu, od čega bi dodatno trebali profitirati Korver i Morrow. Prihvate li sve pridošlice Drewov sistem kruženja lopte i uspije li Drew raspodijeliti minute tako da svi budu zadovoljni i da momčad od toga profitira, odlazak do jučer nezamjenjivog Johnsona u napadu neće se ni osjetiti. Ali, obrambeni balans zahtijevat će nekakve neželjene poteze.

Naime, i Korver i Morrow mogu biti solidni braniči ako pored sebe imaju čovjeka koji je u stanju preuzeti najopasnijeg protivničkog swingmana, ali sami protiv vhrunskog talenta neće se dobro provesti. To prevedeno znači da bi više minuta nego treba mogao dobiti DeShawn Stevenson koji jedini odgovara opisu obrambenog specijalista. Jasno, radi se o tipičnom žrtvovanju napada za obranu, ali dok ne zamijene jednog od bekova viška za bočnog stopera (Harris kao back-up play je nepotreban pored Teaguea i Williamsa kao šestog čovjeka), samo im žrtvovanje i preostaje.

Dobra je vijest da će Danny Ferry vjerojatno vrlo brzo poduzeti nešto kako bi sredio trenutni nedostaka balansa rotacije, dok će istovremeno paziti da Hawksi ostanu dovoljno financijski fleksibilni. Naime, iako je Smith izrazio želju da produži s Atlantom, a rok za to je do kraja mjeseca, Ferry tu temu jasno i glasno ostavlja otvorenom do ljeta, svjestan da dodatnu godinu koju Smithu može ponuditi Atlanta ne može nadmašiti nitko. Odgađanjem novog ugovora Ferry traži dokaz da lanjska Smithova sezona nije bila slučajna, usput ga držeći u izlogu kao potencijalni mamac za nastavak rebuildinga. Koji ne bi bio ni upola primamljiv da dolazi s masnim višegodišnjim ugovorom umjesto s ovom jednom preostalom godinom.

PLUS:

Zanimljiva kombinacija kreativnih visokih igrača i sjajnih šutera uokolo trebala bi ih učiniti atraktivnom momčadi, a Lou Williams kao alfa i omega druge postave imat će prilike vrlo brzo natjerati sve navijače da zaborave na dane Jamala Crawforda i njegovo 1 na 5 haklanje. Uspiju li Hawksi stvarno izboriti top 3 poziciju na Istoku koju im prognozira IOR, Williams će vjerojatno biti najveća konkurencija Jamesu Hardenu i Ginobiliu za najboljeg šestog igrača.

MINUS:

Rotacija je na papiru dobra, višak kvalitetnih košarkaša ne bi smio biti minus, ali postoji problem raspodjele minuta. Dok je pod košem manje-više sve jasno, s Horfordom i Smithom kao starterima te Zazom kao klasičnim garbage manom i enforcerom koji će biti prvi čovjek s klupe, krila i bekovi previše su slični da bi imali jasnu podjelu uloga. Posebice će biti zanimljivo vidjeti kako Drew misli koristiti Williamsa. Naime, bude li ga koristio isključivo kao dvojku, to znači da će ili Morrow ili Korver biti drugi bočni, a to pak dodatno smanjuje kvalitetu obrane. Dati mu dio minuta na jedinici, znači ostaviti manje prostora Teagueu i Harrisu. Eventualno korištenje Stevensona radi balansa koštat će napad.

Tu je i opcija igranja sa Smithom na trojci te Horfordom i Zazom pod košem, ali to je prvenstveno zanimljiva povremena formacija koja bi se trebala čuvati za specijalne prigode. Smith na boku samo bi dodatno težio šutu, a to bi uništavalo učinkovitost najvećeg oružja Hawksa – zabijanja iz vana. Koje je neophodno jer Hawksi nisu briljantni u postizanju lakih koševa. Doduše, Williams iznuđuje slobodna bacanja u serijama i u ovoj fazi karijere radi to bolje od ostarjelog Johnsona koji je zadnjih godina ionako sve više izbjegavao ulaze, ali teško će jedan čovjek toliko popraviti učinak u tranziciji i s linije da bi anulirao eventualno blijedo šutersko izdanje.

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Wizardsi su iskoristili godinu za odraditi čistilište, iako je na trenutke sve skupa više izgledalo kao pakao. John Wall je playmakerski imao istu sezonu kao i godinu ranije, dok je šuterski čak bio i gori, ali stvari su se i za njega popravile kada su konačno makli Flipa Saundersa (koji tu očito nije želio biti) i kada su doveli Nenea. Točnije, obzirom da je Nene odigrao tek 11 utakmica prije nego su ga stavili na led zbog ozljede, bolje je reći da su se stvari popravile kada su iz svlačionice odstranili McGeea, Younga i kada su rekli Blatcheu da uzme slobodno do kraja sezone.

Iako nisu imali talenta da zaigraju ozbiljnu košarku, Wizardsi su se pod Wittmanom barem počeli truditi, što je definitivno korak naprijed. Inače, o jednom od najgorih napada lige nema se previše toga za reći. Sve se vrtilo oko Walla i njegovih odluka nakon pick igre, u čemu su bili očajni jer do Nenea praktički nije bilo razloga da se obrane koncentriraju na ikoga osim na Walla. Jedino što je funkcioniralo u napadu bila je tranzicija, što je opet zasluga Wallove brzine s loptom, dok je obrana bila nešto bolja. I tu se opet uočava Wallova važnost, od sjajnog pritiska na loptu do izvrsnih reakcija u preuzimanjima, nositelj igre Wizardsa iskazao je barem fizikalije potrebne da opravda etiketu potencijalnog franšiznog igrača.

THIS IS NOW:

Treća sezona i nešto bolji suigrači trebali bi konačno pomoći Wallu da su pridruži playmakerskoj kremi lige, iako svježa ozljeda koljena ne izgleda kao idealan početak. Napadački će Wizardsi svakako biti opasniji dok god je Nene na parketu jer dva na dva igra njega i Walla trebala bi postati osnova novog napada. Ariza će uz obranu na boku dodatno pomoći i u tranziciji, ali upitno je mogu li on i rookie Beal dovoljno poboljšati najgori dio napada, a taj je vanjski šut. Wizardsi su bili među tri najgore momčadi po trici prošle sezone, a ni u novoj pomak naprijed neće biti prevelik.

Naravno, osim što je Wall konačno postavljen kao prvo ime i što su se riješili svih viškova, priča sezone za Wizardse je riskiranje s veteranskim pojačanjima. Ariza i Okafor daju im dva iskoristiva igrača u rotaciji, ali cijena za njih je previsoka, ne toliko zbog očitih financijskih razloga, koliko zbog zakrčenosti salary capa koja će spriječiti Wizardse u eventualnim transakcijama tijekom dvije sezone. Eventualni prostor koji bi im ostao da su jednostavno otpustili Lewisa mogao je rezultirati dovođenjem igrača koji bi bio prirodnija opcija uz mladog Walla od dvojca koji je već odigrao svoje najbolje utakmice.

I dok u široj slici Ariza i Okafor nemaju pretjerano značajne uloge osim kao ugovori koji se u daljoj budućnosti mogu eventualno pretvoriti u nekakvu novu vrijednost, čak ni u užoj neće donijeti bitniju korist. Teoretski, Ariza kao stoper na boku i Okafor kao čuvar reketa trebali bi sasvim solidno nadopuniti Wallov atleticizam u obrani, ali problem nastaje u praksi, posebice u napadu. Naime, teško je očekivati kemiju između Wallovih povratnih i Arizinog šuta kada ovaj u karijeri trice gađa 30%. Još je teže očekivati da Nene i Okafor mogu funkcionirati kao par visokih, posebice obzirom na sklonost Wizardsa tranziciji. Dva teška visoka koja se najbolje snalaze u ulozi centra definitivno nisu stabilan temelj u ligi u kojoj su na cijeni brzina i poziciona fleksibilnost u napadu, odnosno pokrivanje što više pozicija i prostora u obrani. Za očekivati je da Okafor bude preskupi back-up centar, a, uostalom, limitirana minutaža mu najbolje i odgovara obzirom na sve manje uočljive vještine na oba kraja parketa.

PLUS:

Mogućnost da Wall napravi skok u trećoj godini te da se istovremeno Beal potvrdi kao novi sjajni all-round bek šuter u rangu Hardena ili Gordona važnija je za ovu franšizu od skromnog napretka u pogledu omjera pobjeda i poraza. A ta mogućnost nije mala.

MINUS:

Recimo, puno je veća od mogućnosti da Nene ostane u komadu tijekom cijele sezone ili uopće odradi svoj bahati ugovor do kraja. Ili od mogućnosti da Okafor u 30-oj nakon svih ozljeda dobije nazad dio skočnosti i brzine. Ili da Ariza počne zabijati trice takvim postotkom da se može nametnuti kao prava 3&D opcija. Dok Wall i Beal budu pokušavali zaigrati svoju najbolju košarku, okruživat će ih suigrači koji su danas u fazama karijere kada njihovo ime na dresu nosi puno veću vrijednost od učinka na parketu, što je tek malo manje blesava kombinacija od okruženosti stvarnim blesavim tipovima poput JaValea ili Blatchea.

ORLANDO

THAT WAS THEN:

U svom zadnjem pokušaju, osovina Howard-Van Gundy lakoćom se prošetala do playoffa usprkos nešto slabijoj Dwightovoj sezoni nego što smo navikli i usprkos ne baš funkcionalnom stanju u svlačionici - teško je i zamisliti kako je to kada vam se trener i najvažniji igrač nađu u totalnom raskoraku s pogledima na svijet koji ih okružuje. Napad Orlanda smjestio se u prosječnost, jedino što ga je dizalo iz sivila bila je tricaška rapsodija koju je predvodio Ryan Anderson. S druge strane, činjenica da su bili najgora momčad u ligi s linije zahvaljujući Dwightu (s 60% pao ispod 50%) nije im omogućila veći skok (koliko je Dwightova mentalna odsutnost u kombinaciji s načetim leđima bila tragična dodatno naglašava činjenica što je Magic bio najgori u ligi usprkos dvojici fenomenalnih izvođača slobodnih poput Andersona i Reddicka koji su obojica bili u top 10 po preciznosti).

Ista stvar bila je i s obranom, gdje su Dwightovo kretanje i posebice blokerski učinak dodatno naglašavali da mu ni glava ni leđa nisu na mjestu. Pad s pozicije jedne od najboljih obrana u prosječnost osudio je Magic na ulogu playoff prolaznika, a raniji kraj sezone za Dwighta zbog ozljede leđa te davanje njegovih minuta Big Babyu, tu ulogu su dodatno obezvrijedili. Zamijena jednog od 5 najboljih igrača u ligi čovjekom čiji učinak možete pronaći jednim telefonskim pozivom, obilježilo je tako kraj sezone, ali i jednog uspješnog razdoblja za franšizu.

THIS IS NOW:

Nema Dwighta, Van Gundya, a ni Andersona, dakle rebuilding je potpun već u startu. Priča ljeta je svakako loš ulov Magica što se tiče budućih pickova i posebice što se tiče ugovora koje su dobili zauzvrat (nisu uštedjeli ništa), ali, ako vam je cilj biti što gori, onda će svi ti loši potezi samo pomoći. Ipak, čak ni u situaciji totalne pasivnosti ne možemo ostati slijepi na činjenicu da novi GM Rob Hennigan nije uz Dwighta pokušao vezati barem ugovor Big Babya, koji je, kraj svih loših poteza bivše uprave, bio možda i najgori.

Rookie trener Jacque Vaughn na raspolaganju ima solidnu jezgru veterana koja se neće tek tako predati i koja će svaku večer izaći na parket s namjerom da odradi posao. Samo, pitanje je koliko će u kontekstu rebuildinga i lova na što bolju draft poziciju Nelsonu, Redicku, Afflalu i Ayonu biti dozvoljeno da se natječu, a koliko će prevagnuti šira slika u kojoj će značajne minute dobiti i mlađi igrači koji se tek moraju dokazati. Na kraju krajeva, svi ovi veterani uopće nisu bitni za budućnost i vrlo je izvjesno kako će dio njih tijekom sezone promijeniti sredinu.

PLUS:

Eventualno bi dobra stvar mogla biti ako neki od mladih igrača poput Nicholsona, Harklessa ili Vučevića nadmaši očekivanja i nametne se kao prvi komadić buduće jezgre. Osim toga, Orlando jednostavno nije u situaciji da mu plus išta znači, dobre igre pri ovakvom totalnom rušenju dobrodošle su kao Stan Van Gundy. Ukratko, što manje pluseva, to će Hennigan biti zadovoljniji.

MINUS:

Produživanje ugovora s Nelsonom na dvije sezone jasno govori koliki vremenski rok su u Orlandu sebi dali da budu grozni. Naime, 2014. konačno odlaze Turkoglu i Quentin Richardson, a Nelson i Harrington nemaju garantirane gaže, što bi značilo da će Magic tada biti bogatiji za minimalno svoja dva visoka lutrijska picka i 30 milja prostora na salary capu. Dvije bačene godine u principu i nisu puno iz kuta strategije, iako će ostaviti traga na tržišnu vrijednost franšize.

S druge strane, ovakav totalni rebuilding u stanju je donijeti izuzetne povrate (ne zaboravimo da slobodni igrači vole Floridu, njenu klimu kao i porezne zakone) i svakako je bolja opcija od neodlučnosti i osrednjosti kojom su krenuli npr. jedni Sunsi, čiji GM priča o tome kako će pokušati pronači novoga Nasha bez da postanu grozni nesvjestan da su već grozni i da nikakve razlike nema izgubili 55 ili 50 utakmica. Uglavnom, ako već možemo stvar spinati do te mjere da ni gomile poraza ne moraju nužno biti minus, onda je minus svakako činjenica da će netko gledati Big Babya kako ispaljuje cigle. Ja tu namjeru nemam - obzirom da nema mladih igrača ni jezgre koja se razvija, valjan razlog za gledati Magic na League Passu jednostavno ne postoji.

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Rich Cho u svojoj je prvoj sezoni kao GM Bobcatsa okupio NBDL roster koji je, prezentiravši jednu od najgorih sezona ikada, došao do možda prvog pravog ulova na draftu u povijesti franšize. Jer, dosadašnji izbori Bobcatsa nisu ostavili nikakvog značajnijeg traga, a kako se radi o klubu koji postoji tek 8 sezona, neće nam oduzeti previše vremena da se lagano osvrnemo na sve njihove promašaje:

- 2004. biraju Emeku Okafora koji je danas rotacijski igrač, to i nije bio loš potez obzirom da je tada Okafor smatran najboljim NCAA visokim igračem i da je u rookie sezoni odradio dobar posao
- 2005. troše dva lutrijska picka na Feltona i Seana Maya, prvi je osrednji playmaker sklon debljanju, drugi je izvan lige bez šansi za povratak
- 2006. biraju Adama Morrisona trećim pickom što je popriličan flop obzirom da je Morrison, po vlastitim riječima, pred mirovinom zbog nesposobnosti da se nametne kao NBA igrač
-2007. trejdaju lutrijski pick prve runde za veterana Jasona Richardsona kojega se ubrzo riješavaju
- 2008. troše još jedan lutrijski pick na osrednjeg playmakera, ovaj put Augustina koji od ovog ljeta više nije u klubu
- 2009. draftaju solidnog igrača zadatka u Geraldu Hendersonu
- 2010. nisu imali lutrijski pick jer su ga poslali još ranije u Denver za prava na Alexa Ajincu koji se valjda danas ni sam ne sjeća da je ikada igrao u NBA (kasnije je taj pick pretvoren u Lukea Babbita od strane Blazersa)
- 2011. opet biraju minijaturnog combo-beka u lutriji, ovaj put radi se o Kembi Walkeru, kao i u slučaju Feltona i Augustina solidnom igraču, međutim takvih je puno tržište

I konačno dolazimo do 2012. i izbora Michaela Kidd-Gilchrista, all-round majstora koji ima potencijala postati nositelj kakvog ova franšiza nije imala još od prvih par sezona Okafora. Umjesto izbora zvučnog NCAA imena tipa Harrison Barnes ili Thomas Robinson, za koje je teško predvidjeti kako će se snaći u NBA vodama, Catsi su konačno igrali na sigurno vodeći se NBA potencijalom umjesto NCAA pedigreom - MKG posjeduje obrambene kvalitete i atleticizam na koje se uvijek može dočekati, a nakon ovoliko kikseva upravo je ta sigurnost ono što je trebalo Bobcatsima.

Osim o ulovu na draftu, što se još može reći o sezoni kakvu su imali Bobcatsi i nesposobnosti koju je ovaj roster prezentirao u svim segmentima igre, bivajući uvjerljivo zadnji u svakoj relevantnoj statističkoj kategoriji?

THIS IS NOW:

Ulazak MKG-a u klub, dovođenje trenera koji je potvrđen kao stručnjak za obranu te potpis nekoliko veterana koji bi trebali ojačati rotaciju pod košem, Bobcatse stavlja u nešto bolji kontekst od lanjskog, ali ne previše. I dalje imaju uvjerljivo najgori roster u ligi, s užom rotacijom koja teško da broji 8 korisnih NBA igrača, o stupnjevima korisnosti da ne pričamo - ovdje nema ni treće opcija, a kamoli prve ili druge. Međutim, već iduće sezone njihova financijska situacija postaje znatno povoljnija nakon što se riješe svih ostataka prethodnog režima, a od 2014. ova franšiza bi po prvi put u povijesti mogla imati prave temelje.

MKG će tada ulaziti u svoju treću godinu, a uz gomilu prostora na salary capu (jasno, ako se ne povedu za primjerom Wizardsa i nakrcaju se u međuvremenu skupim veteranima, što su već jednom prošli pod Larryem Brownom koji je lovio rezultat pod svaku cijenu) i dva dodatna lutrijska picka koja će teško izbjeći (možda čak tri ili četiri ako im dodamo pickove prve runde Pistonsa i Blazersa koji bi mogli doći na naplatu već 2014. usprkos raznim zaštitama), bit će pozicionirani za korak naprijed (bitno da postanu dobri do 2016. jer tada Bullsi imaju pravo na njihov pick prve runde bez ikakve zaštite). Do tada, sadašnjost će i dalje uglavnom biti sastavljena od gomilanja poraza, samo ipak ne u povijesnom stilu kao što im je to pošlo za rukom lani.

PLUS:

Uz MKG-a na boku, Haywooda pod košem (ne zaboravimo i godinu dana zrelijeg Biyomba) te Dunlapovu trenersku filozofiju, ovo bi od starta trebala biti poboljšana obrana. Najvažnije je pak što fokus na nove vrijednosti više neće dozvoljavati veteranima, poput lani Thomasa, Diawa ili Maggettea, da šire defetizam u svlačionici. Možda će gubiti utakmice u serijama, ali Bobcatsi bi ove godine barem trebali ostavljati dojam profesionalne košarkaške družine.

MINUS:

Osim Kidd-Gilchristova potencijala, na ovom rosteru nema igrača čiji talent bi se dao projicirati kao dio buduće playoff jezgre. Walker je solidan strijelac u combo ulozi, Henderson pouzdan dvosmjerni igrač za popuniti bok, ali definitivno nisu materijal na kojemu možeš dizati temelje. Svi ovi propušteni draftovi i loši ugovori tako će svoj danak uzeti i u prvoj pravoj sezoni Jordan-Cho ere.

9May/125

DAY ELEVEN – JAVALE GETTING PAID

Posted by Gee_Spot

MAGIC @ PACERS

Indiana je krenula u utakmicu napadajući iz svih oružja i činilo se kako je već nakon desetak minuta sve riješeno (28 poena u prvoj četvrtini i 15 poena prednosti u jednom trenutku), ali uporni Magic nije se predavao, vratili su se u egal preko očajne druge postave Indiane i držali do same završnice kada je razlika u talentu ipak presudila (Orlando ima šanse u utakmici ispod 90 koševa, ali kada Pacersi uđu u seriju šuteva iz vana priča staje).

Sjajnu utakmicu odigrao je Jameer Nelson koji se prikazanim u ovoj playoff seriji potpuno iskupio za očajan početak sezone (jasno, to ga i dalje ne čini ničim više od graničnog startera talentom primjerenijeg ulozi back-up playa), ali, usprkos solidnoj količini ubačenih trica i požrtvovnoj obrani, dominacija Indiane pod koševima za Orlando se pokazala neriješivom preprekom.

Indianu pred dvoboj s Miamiem ipak treba brinuti nekoliko stvari. Prva je svakako loša igra klupe koja ih je i noćas dovela u probleme. Hansbrough je neprepoznatljiv u odnosu na lanjsko playoff izdanje, ne donosi nikakvu energiju na parket i praktički jedini donekle koristan visoki igrač s klupe je Lou Amundson, koji opet nije ništa drugo nego energetska bomba na nekoliko minuta. Barbosa, jedini iskoristivi bočni igrač, je potrošeni veteran, što praktički ostavlja Collisona kao udarnu back-up opciju (sinoć je odradio dobar posao na Nelsonu u završnici, dok se Hill prebacio na bok), a to sve skupa znači da klupa Pacersa nema čime iskoristiti manjak kvalitete Heata u tom segmentu.

Sljedeći veliki problem je izgubljenost Paula Georgea, koji je potpuno impresioniran playoff košarkom i od kojega postaje iluzorno očekivati da se suprostavi Wadeu ili Jamesu. Kad dodaš da je glavni individualni oslonac Indiane Granger osuđen na život u Jamesovoj sjeni, jasno je da Pacersima ostaju minimalne šanse koje se baziraju prije svega na potencijalnoj skakačkoj dominaciji, posebice u napadu.

Korak naprijed bi mogao napraviti Hibbert, koji je i dalje nezgodan matchup Heatu jer pitanje je mogu li njihovi visoki odraditi ovako solidan posao na njemu 1 na 1 kao što su to napravili Davis i Anderson - budu li ga morali previše udvajati, to će otvoriti prostor za pouzdanu tricu Indiane. Korak nazad pak možemo očekivati od udarnog dvojca West – Hill, veterana koji su doslovno sami dobili Magic (i sinoć je njihova pick igra bila glavni oslonac kada je sve drugo stalo i kada se ušlo u egal) jer Miami odlično brani pick & roll i ovdje će Bosh i Chalmers odigrati ključnu obrambenu rolu.

CELTICS @ HAWKS

U očajničkom pokušaju da produži seriju, Larry Drew odrekao se svoje niske postave (koja je oživjela klub u završnici sezone) i vratio klasičnom izdanju Hawksa, s Johnsonom na dvojci i Marvinom Williamsom na drugom boku. Pod košem su zaigrali načeti Smith i povratnik Horford (koji je na kraju utakmice zahvalio svom masažeru za to što je uopće bio spreman), a ovaj skok u prošlost je urodio plodom.

Nakon klimavog početka, Hawksi su se počeli prisjećati stare kemije i polako preuzimati kontrolu – Williams i Horford su zabijali licem košu, Smith i Johnson su se spuštali pod koš, a Teague je miksao ulaze i šut te kontrolirao ritam. Rondo je agresivnim napadanjem koša držao Celticse u igri tijekom uzbudljive završnice, ali Hawksi su izborili pobjedu ponajviše zahvaljujući greškama Celticsa u zadnjim sekundama (dva brain farta Piercea i Ronda koji su doslovno prokockali dva šuta za pobjedu).

U ovom kontekstu u kojem ozljede kroje tijek serije, Boston tako nije uspio iskoristiti minimalnu prednost koju ima (a koja proizlazi iz sljedećeg - šepavi Allen i Pierce još uvijek mogu zabiti otvoreni šut kojega im Rondo servira, dok šepavi Smith i Horford nisu u stanju dominirati u reketu), ali barem smo konačno pogledali dobru utakmicu s puno više dobrih nego loših poteza.

Ipak, treba ukazati na jednu izuzetnu slabost Celticsa koja bi ih već koštala serije da su Smith i Horford u komadu. Dvojac Hawksa je čak i sinoć uhvatio 8 ofenzivnih skokova, a najveći krivac za to je Brandon Bass, koji u playoff košarci više ni solidnim napadačkim učinkom nije u stanju maskirati činjenicu da je obrambena nula i igrač za 20 minuta s klupe. Van zone ugode je beskoristan, nije u stanju niti graditi skok, a o pomaganju u obrani, pravovremenom rotiranju ili čuvanju svog igrača da ne pričam.

Ne bi li malo sakrio njegovu nemoć u obrani, Rivers je u jednom trenutku čak posegnuo za vječnim drvetom Ryanom Hollinsom koji je na brzinu skupio 4 osobne, ali i skakao te zakucao dva alley-oopa koja mu je bacio Rondo. Sad samo čekamo da Tommy Heinsohn Hollinsa proglasi novim Robertom Parishom.

SIXERS @ BULLS

Sixersi su sinoć u prvom poluvremenu ubacili 26 poena. Slovima – d v a d e s e t i š e s t. To je malo više od poena po minuti. Jučer sam inače bio na utakmici između Šibenika i Cedevite u kojoj su potonji ubacili 30 u prvoj četvrtini. Sad, nije da u bilo kojem obliku želim uspoređivati obranu Bullsa s onom Šibenika, ali mislim da je potrebno naglasiti kako, bez obzira što gledamo dvije ponajbolje obrane lige, ovakva napadačka jalovost nema mjesta u playoffu (inače nisam pobornik drastičnih promjena playoff formata, ali, kad uzmeš u obzir da ćemo morati gledati Sixerse ili Bullse još jednu rundu umjesto ekipa poput Memphisa, Denvera ili Dallasa, moraš postati pobornik ideja koje se zauzimaju za ukidanje konferencija).

Kraj cijelog niza napadačkih minusa Sixersa, u oči najviše upada neviđena nesposobnost realizacije kontri, odnosno nesposobnost iznuđivanja slobodnih bacanja prilikom kontakta. Iguodala i Turner su valjda tijekom serije propustili iskoristiti barem 20 situacija u kojima im je put prema obruču bio otvoren. Dijelom je za to odgovorna neviđena alergičnost koju osjećaju prema ideji o dodavanju lopte u kontri, a dijelom mekoća kojom ulaze u kontakt (jedan Rose ili Wade bi 9 od 10 puta iznudili slobodna).

Inače, treba odati priznanje i Bullsima koji su konačno odigrali bolju obranu od protivnika i na njoj izgradili razliku koju su uredno držali cijelu utakmicu, ni trenutka ne popuštajući stisak. Ako se sjećate, već smo nakon prve pobjede Sixersa istaknuli kako Thibodeau mora vratiti Brewera u rotaciju kako bi sakrio rupe u obrani koje nastaju gubitkom Rosea (a koje su se ozljedom Noaha samo povećale), ali Thibo je iz nekog razloga uporno ignorirao svog najboljeg stopera, oslanjajući se na Hamiltona koji bi sve dobro što napravi u napadu uglavnom zasrao očajnom igrom u obrani.

Sinoć je konačno pretpostavio Brewera Hamiltonu i to je donijelo rezultat, Turner i Holiday više se nisu šetali pored vanjske linije Bullsa. Pored Brewerovog i već standarnog Gibsonovog učinka u obrani, ključ pobjede s napadačke strane ležao je prije svega u tome što je Deng konačno jednom nadigrao Iguodalu, ali i u solidnom Boozerovom učinku (čim nije prva opcija, Carlos zabija onaj svoj skok-šut s poludistance).

U svakom slučaju, ova serija je daleko od gotove, bit će zanimljivo vidjeti što će Collins izmisliti kako bi pokrenuo ovaj očajni napad. Obzirom da je Brewer očito dobar protuotrov za Turnera i Holidaya, da se Iggy i Deng poništavaju te da Gibson vlada pod košem, čini mi se kako je najpametnije napad opet fokusirati na igru preko Spencera Hawesa na visokom postu, kao što su to radili početkom sezone.

Hawes izgleda sjajno, iz utakmice u utakmicu diže razinu igre i problemi s leđima se više ni ne osjećaju. Igra preko njega, Branda i Allena, dakle svojevrsna kopija pick & popa Celticsa, otvorit će reket izvlačenjem visokih Bullsa i tako možda olakšati realizaciju vanjskim igračima Sixersa. Mislim, već smo istaknuli kako su očajni u ulazima, ali još su gori u šutu iz vana, tako da je ova inverzija uloga s visokima njihova jedina nada da zaigraju gledljivu košarku.

NUGGETS @ LAKERS

Imamo seriju! Još jedna sjajna utakmica, još jedan razloga da žalimo zbog prve tri koje su bile odigrane ispod razine mogućnosti obiju momčadi (Denver nije istrčao u prve dvije, Lakersi u trećoj). Sinoć je Denver konačno dokazao da je shvatio kako treba igrati protiv Los Angelesa, Lawson i Galinari od početka su počeli koristiti rupe u obrani Lakersa, a sjajni Faried i razigrani McGee su energijom potpuno zasjenili u startu njonjave Bynuma i Gasola.

Da nije bilo veteranske pouzdanosti jednog od definitivno najpodcijenjenijih swingmana u ligi, legende Matta Barnesa, koji je all-round učinkom praktički sam spriječio ozbiljnije odvajanje Denvera, Lakersi bi u nastavku imali puno teži zadatak uhvatiti priključak. Ovako je Kobe uzeo stvar u svoje ruke u napadu, Gasol je zaigrao obranu i činilo se kako će Lakersi opet izvesti onaj dosadni klišej, o nadmoćnom protivniku koji tempira snagu za završnicu.

Samo, stvarno ne bi bilo pošteno da ovakva nadahnuta partija Nuggetsa propadne zato što su Lakersi, inače očajna tricaška momčad, na kraju slučajno spojili cijeli niz trica (Kobe 4 komada, Blake i Sessions po jednu) u pokušajima da se iskupe za kolektivno lošu partiju (za koju ovaj put nije krivac Kobeova sebičnost, čovjek je bio prisiljen vući i forsirati, već prije svega Bynumovo igranje u rikvercu). Na kraju se kao ključna figura nametnuo doktor košarke Andre Miller, koji je izazvan Kobeovim 1 na 5 pokušajima i sam odigrao simultanku, koristeći svaki trik u knjizi kako bi ulazima, pivotima i šutevima od table održao prednost Nuggetsa.

Mislim, nije Andre danas više onaj granični all-star igrač koji je bio u najboljim danima, čovjek ne može ni skočiti ni potrčati, ali je neviđeni užitak za gledati kako maksimalno koristi iskustvo i košarkaški IQ da bude koristan (plus, igrom bez greške u završnici iskupio se za onaj besmisleni tip-in kojim je praktički omogučio pobjedu Lakersa u prethodnom susretu).

Za kraj svakako treba istaknuti kako Denver u Fariedu i McGeeu ima zanimljivu kombinaciju pod košem koja bi se mogla razviti u ubojiti dvojac pod uvjetom da Faried atleticizmu doda i stabilan šut s poludistance, odnosno da McGee nauči igrati pod kontrolom i još bolje koristiti onaj lijevi horok kojega razvija. U slučaju da obojica dogodine naprave korak naprijed (mislim da više nije upitno kako će Denver izjednačiti svaku ponudu koja stigne za McGeea), Karl će na raspolaganju imati puno stabilniju momčad i tako dodatno skinuti teret s Lawsona i Galinaria, a posebice Afflala, koji je noćas opet potrošio gomilu lopti bez velikog učinka na rezultat u očitoj namjeri da izmori Kobea u obrani (opaska Karlu – ova taktika ne pali, Kobe nije čovjek već robot).

Kako serija odmiče, dubina rotacije Nuggetsa polako dolazi do izražaja (osim Barnesa, koji je ionako praktički starter obzirom na Ebanksovu nebitnost u široj slici, noćas Lakersi nisu dobili ništa ni od Blakea ni od Hilla, dva preostala tijela s pulsom na klupi), a Karl još ima jednog asa u rukavu. Al Harrington, koji inače igra s maskom zbog slomljenog nosa te s načetim leđima i preponama, počeo je davati znakove života i uspije li Karl od njega izvući solidnu rolu, moći će u potpunosti iz rotacije izbaciti nebitne likove poput Mozgova (noćas 13 minuta ničega) i Kupusa (nije ni ulazio) i tako staviti dodatan pritisak na visoke Lakersa.

Mislim, očekivao sam svašta u ovoj seriji, ali da će Gasol i Bynum njen veći dio gledati kako centri Nuggetsa zakucavaju pored njih i drže priključak u skoku, e to definitivno nisam.

30Apr/128

DAY TWO – THE LIONEL HOLLINS CHOKE GAME

Posted by Gee_Spot

JAZZ @ SPURS

- Tony Parker je bio nezaustavljiv, Ginobili i Timmy solidni i borbeni, pratnja je zabila ono što je trebala i to je bilo sasvim dovoljno za nadigrati nedorasle Jazzere

- ove serija donosi jedan simpatičan paradoks, sudar je ovo dvije najgore pick & roll obrane u ligi, s jednom ogromnom razlikom - Spursi imaju najbolji pick & roll napad kojim to mogu koristiti, Jazz ga nema jer su im bekovi blago rečeno koma (super je kako je Devin Harris nakon mjesec dana solidne šuterske forme umislio da je Deron Williams, pa poteže trice kad god stigne)

- doduše, postoji jedan čovjek na njihovom rosteru koji posjeduje triple threat potencijal i fenomenalni slasherski osjećaj koji bi mogao biti koristan u pick igri, ali njega Corbin iz nekog razloga ne koristi – Alec Burks

- ok, ulazak u playoff i minimalno dvije utakmice pred domaćom publikom vrijedile su gubitka picka prve runde (taj kasniji izbor krajem lutrije čak ni na ovako dubokom draftu ne znači previše), plus uvijek postoji šansa da ih karma nagradi za trud uložen u ovu sezonu i zezne Warriorse tijekom lutrije, ali zašto sada, kad je osnovni cilj ostvaren, ne dati puno veću minutažu mladima umjesto održavanja nekakvog privida natjecateljskog duha

- mislim, nema smisla da Howard, koji će dogodine možda igrati u Bobcatsima, ili Carrol, koji će nakon sezone možda put Stampeda iz Idahoa, dobivaju veću minutažu od jednog potencijalnog x-faktora i budućeg člana jezgre Burksa, kao što je bezveze da Favors ne dobiva maksimalnu minutažu obzirom da je očito u stanju odraditi posao pod košem

- ako na playoff iskustvo gledamo kao dragocjeni resurs, onda je ovakva raspodjela minuta trošenje resursa primjerenije hrvatskoj vladi nego Utah Jazzu, jer jedno je biti ponosan i ozbiljan i sve raditi na pravi način, ali dajte se opustite konačno, budite malo kreativni i oslobodite Aleca Burksa te dajte Kanteru poneku minutu van garbage timea

- da me se ne bi krivo shvatilo - nisam nikakav zagovornik tankiranja u playoffu radi šire slike, već stvarno vjerujem da s Favorsom i Burksom u važnijim ulogama Utah ima puno više šanse učiniti ovu seriju zanimljivom od ovoga kako su stvari trenutno postavljene

NUGGETS @ LAKERS

- Lakersi su od prve do zadnje minute kontrolirali ritam, a samim time i rezultat, njihova čvrsta obrana i strpljivi napadi izluđivali su Denver koji ofenzivno nije imao niti jedan matchup koji je mogao koristiti, a defanzivno su se gubili u pokušajima da zatvore sve rupe koje bi nastale nakon udvajanja

- ono što nije cool je da su Lakersi opet ignorirali svoje centre naspram Kobea, ali još je manje cool da to Nuggetsi nisu znali bolje iskoristiti, svaki pokušaj ubrzanja igre rezultirao je obrambenim kolapsom, a tu zasluge prije svega idu Sessionsu koji je dobio dvoboj s Lawsonom

- visoki Lakersa su očekivano dominirali reketom, o čemu dovoljno govori podatak da su imali 15 blokada od čega ih je 10 Bynumovih (osim triple-doublea, majstor je tako skinuo i Kareemov rekord po broju banana u playoff utakmici), a totalnu kontrolu nad susretom potvrdio je i odličan šuterski učinak para Blake - Sessions koji je praktički sam anulirao svaku eventualnu prednost koju su Nuggetsi možda mogli steći vanjskim šutom

- doduše, obzirom da je jedini raspoloženi igrač Denvera bio Andre Miller, nisu ni mogli utamicu učiniti zanimljivom - iako je Andre igrom 1 na 5 pokušao u par navrata zakuhati stvar, jedino u čemu je uspio bilo je održavati teoretske nade do zadnje četvrtine

- ukratko, budu li Lakersi i ostatak serije igrali u svom ritmu, s dovoljno vremena za postaviti obranu i napad, šanes Nuggetsa su ravne učinku Koste Kupusa (nuli, jelte)

- i da, nakon ovakve partije Bynuma, svaki pravi NBA fan može samo uzviknuti onu legendarnu "can't teach 7 feet"

CELTICS @ HAWKS

- koliko god čudno zvučalo to reći za jednu playoff utakmicu između dvije jalove napadačke momčadi kojima je obrana na prvom mjestu (i uz to utakmicu riješenu u zadnje dvije minute), ovdje je sve bilo odlučeno u prvoj četvrtini u koju su Hawksi istrčali na parket napaljeni i odlučni, dok su se Celticsi činili nespremni (i psihički i fizički), kao da je prva utakmica regularne sezone, a ne playoffa

- ta zahrđalost učinila je ne samo da njihov napad izgleda bezidejno i jadno, već i da im obrana ostavi dojam Bobcatsa - Hawksi su zabijali iz vana, pod košem i u tranziciji

- tri četvrtine ih je živima održavao samo Rondo, ali, čak i nakon što su znakove života počeli pokazivati Garnett i Pierce, Hawksi nisu ispuštali tu u startu zasluženu prednost od desetak koševa, koja je nakon skakanja gore (čak do 20) - dolje (do samo 4), bila dovoljna za iščupati startnu pobjedu

- Boston je u završnici pronašao energije u obrani da se dokopa egala, ali čim su u njega ušli njihov MVP Rondo je zbog nepotrebnog natezanja sa sudcem zaradio isključenje i tako ubio svaku nadu u preokret

- taj trenutak ne smije zasjeniti činjenicu da je Rondo skoro sam i doveo Celticse uopće u priliku, ali isto tako solidna završnica Bostona ne smije umanjiti dojam da su Hawksi jednostavno bili bolji u svakom pogledu, a posebice su lavovski dio posla odradili Teague i Hinrich, koji su šuterskim učinkom nadigrali vanjsku liniju Bostona koja bez Raya Allena djeluje smiješno, s igračima koji su u stanju zabiti skok-šut samo slučajno

- o prikazama poput Pavlovića i Doolinga da ne pričam, neozbiljno je uopće Boston smatrati playoff momčadi dok su prisiljeni minute davati takvim likovima, čak su i slični duhovi poput Parga, McGradya i Marvina Williamsa donijeli prednost Atlanti u tom segmentu

- kod solidnog ukupnog izdanja Atlante, uz iskru s klupe i odličan šuterski doprinos startnog bekovskog dvojca, treba istaknuti kako je Drew potpuno nadmudrio Riversa (stavivši Collinsa na KG svjesno je oslabio napad, ali i uštopao bilo kakav pokušaj post igre), Smith je nadigrao Bassa do te mjere da je Doc radije na parketu držao Stiemsmu, a učinak Smitha, Teagua i Hinricha omogučio je Johnsonu da se potpuno fokusira na branjenje Piercea i zanemari napad

- uglavnom, odluka Drewa da ne forsira Smitha kao peticu (koja se nametala protiv ovakve kombinacije visokih Bostona) i da igru bazira na šutu i ulazima dva beka, umjesto na post upovima i izolacijama za Johnsona, pokazala se dobitnom

- naravno, ovo je samo jedna večer od potencijalnih 7, Hawksi su tek zamutili vodu i seriju učinili zanimljivom (ali ne i gledljivom), ali kad vidiš klupu Bostona, nezgodan matchup u Smithu (koji je u stanju izvuči jednog od visokih Celticsa izvan reketa i učiniti ga propusnim), a posebice kad dodaš nedostatak Raya (koji će i nakon povratka teško biti previše upotrebljiv obzirom na ozbiljnost ozljede), teško je Boston smatrati favoritom, posebice obzirom na običaj da u dvobojima ovih dviju momčadi uglavnom pobjeđuje domaćin

CLIPPERS @ GRIZZLIES

- Memphis je ušao u utakmicu muški, jahali su sjajnog Gasola preko pinch post akcija i Conleyevu sjajnu šutersku večer, rasturili su Clipperse i imali +24 na 9 minuta do kraja, a onda su upali u neviđenu rupu, u zadnjih 8 minuta zabili su samo 4 koša i pritom izgledali kao da su netom prije skupljeni s ulice (lopte su im ispadale iz ruku i odbijale se od nogu prilikom driblinga)

- ne samo da su izgubili dobivenu utakmicu, nego i identitet – u ovom periodu potpuno su zanemarili igre preko posta i korištenje pick igre, ma uopće bilo kakve smislene akcije te su se odlučivali za bezbrojni niz izolacija, kao zadnja srednjoškolska momčad gledali su Zacha kako 15 sekundi pokušava odigrati jedan na jedan ili Rudya Gaya kako forsira dribling 1 na 5, u ovom periodu grizlije kao da su zamjenili care bearsi

- Lionel Hollins odradio je jedan od najgorih trenerskih poslova viđenih u playoffu, nakon svakog time outa u završnici Memphis je izlazio sve gori i gori, njihova jalovost i bezidejnost u ovim trenutcima bila je neopisiva

- vrh večeri bio je moment nakon susreta kada je CP3 objašnjavao reporteru kako je Vinnie bio spreman baciti ručnik i sjesti ga na klupu nakon što se minus popeo iznad 20, ali ga je Paul molio da ga ostavi u igri jer je osjećao da imaju šanse

- najluđe od svega, osim tri Youngove trice za redom na samom kraju, Clippersi nisu odigrali ništa specijalno napadački u ovom dijelu, ali jesu odigrali nadahnutu obranu, s Paulom i Bledsoeom u presignu, Blakeom i Evansom pod košem te Youngom kao zamjenom za ozljeđenog Butlera

- Memphis se tako upucao u nogu na neviđen način, ali njihovi problemi u ovom dvoboju puno su veći od nes(p)retnog spleta okolnosti i itekako će se osjetiti kada se serija premjesti u Los Angeles, a evo i tri razloga zašto:

1. imali su samo tri ukradene lopte, što znači da CP3 trenutno dobiva dvoboj između najboljeg presinga lige i najboljeg playmakera lige

2. Zach Randolph nije spreman za playoff košarku, uzalud razmišljanja o tome treba li startati ili ulaziti s klupe do kraja playoffa, bez njega Memphis ni u ovoj ni u potencijalnim idućim serijama nije favorit

3. teško da će opet imati ovaku dobru šutersku večer, Clippersima se noćas povremena zona nije isplatila, ali ubuduće će donijeti korist, stoga je ovo Memphis morao iskoristiti - nema šanse da do kraja serije broj ubačenih trica ne prevagne na stranu protivnika

- jedini plus je u biti ozljeda Carona Butlera koja Clipperse ostavlja bez jedinog swingmana sposobnog odigrati obranu, Bledsoe je noćas sjajno pokrio njegov izostanak u završnici, ali prenizak je za braniti Gaya ili Mayoa duže vrijeme tijekom serije

- ups, pardon, to nije plus jer će manjak bočnih igrača samo natjerati Hollinsa da sve više i više bazira igru na Gayu

15Jan/122

RUNNING WITH THE PACK G12

Posted by Gee_Spot

Darko vs Zaza - gledati ovaj dvoboj na početku utakmice između Hawksa i Wolvesa bilo je ostvarenje sna svakog NBA fanatika. Samo, Rick Adelman nije bio takvog mišljenja. Prvo je sve pokvario stavivši u obrani Lovea na Zazu dok je Darko čuvao Josha (nećemo sada analizirati što to govori o Kevinovoj obrani), a zatim je Darka potpuno izbacio iz rotacije zamijenivši ga Pekovićem (nećemo sada o tome što to govori o Darkovom pristupu igri, poslu i, rekao bih, životu općenito).

Wolvesi su u susret ušli odlično, Rubio je nastavio dokazivati da je rođeni starter udarajući ritam, a Love je nastavio s muškom igrom iz prethodne utakmice. Da su na početku bili okruženi barem prosječno kvalitetnim NBA starterima umjesto Darkom i Johnsonom izgradili bi i veću prednost od desetak koševa pored ne baš angažiranih Hawksa.

Spomenuti Peković je pokazao da će uredno svaku loptu koja dođe do njega pokušati spremiti u koš, ali najvažnije je što smo konačno saznali da ima mjesta i za njega pod NBA suncem. Naime, Zaza je svojim agresivnim stilom igre gnjavio Lovea do te mjere da je Adelman morao prebaciti Lovea na Smitha, a priliku da se hrva s Gruzijcem dobio je Peković. Treba li uopće napominjati da je tri modrice kasnije Zaza nestao. Em više nije bio najagresivniji "košarkaš" na parketu, em više nije imao najveću glavu od svih prisutnih (ne računamo one kartonske glave koje trče pored parketa nakon što netko zabije koš). Ukratko, Peković je Zaza stoper. Treba to imati na umu ako se nađu jedni protiv drugih u Finalu.

Na stranu "zazanje", Kevin Love je noćas bio briljantan. Čvrst pod košem, uvijek u kontaktu, nepogrešiv s poludistance. Nije pretjerivao s tricama niti izvlačenjem iz reketa, očito su popričali o tome kako takav stil igre utječe na njega i momčad. Uglavnom, makao se s perimetra, uvukao pod koš i opet djeluje kao pravi all-star na kakvog smo navikli.

On i Rubio su doslovno igrali 2 na 5 i za razliku od Hawksa stalno su bili u stanju nešto kreirati. Upravo zbog njihove energije Minnesota je praktički vodila cijelu utakmicu po desetak i više razlike. Na kraju se pokazalo da im je u lovu na novu pobjedu više od suigrača pomagala letargija Atlante, koja se probudila u zadnjoj četvrtini i isčupala pobjedu. Rubio je na kraju ubacio u još višu brzinu, s nekoliko Nashovskih poteza pokušao izbjeći poraz (trica, onaj sjajni ulaz iz dvokoraka s elegantnim polaganjem od table), ali nitko se nije priključio.

Atlanta? Sve više i više ovo postaje momčad Jeffa Teaguea. Iz jednostavnog razloga - Joe Johnson igra kao veteran. Tu i tamo primi loptu na lakat, važe situaciju i uglavnom šutira, ali nema više onih 1 na 5 pokušaja penetracije s perimetra. Teague s druge strane ima slash igru i brzinu kojima najlakše kreira mogućnosti za druge, može zabiti i, iako nije rasni playmaker, nije sebičan. Kao ni ostatak momčadi - Smith uvijek voli podvaliti, Johnson je prihvatio sudbinu i sve manje forsira, a sve skupa znači da će bolan gubitak Horforda biti barem malo lakše prebroditi.

Za ovakvu momčadsku igru na oba kraja parketa definitivno treba čestitati Larryu Drewu koji je talentirani roster izbrusio i sakrio dobar dio starih slabosti (najvažnije je što je dodatno ubrzao igru, umjesto da bude spora i dosadna momčad koja je prilagođava Joeu Johnsonu, Atlanta je danas građena oko brzine koja najviše odgovara stilu igre i bioritmu Teaguea i Smitha). Doduše, očito je kako ni on ne može ništa protiv one pospanosti koja je postala zaštitni znak kako Smitha tako i cijele Atlante. Taj toplo-hladno identitet noćas se iskazao u jednoj utakmici, iako se Josh Smith valjda još uvijek nije pošteno razbudio.

Bez neke ekstra partije Smitha, presudio je još jedan čimbenik koji neće dozvoliti da momčad potone bez Horforda. Klupa u koju nitko nije vjerovao i koja djeluje skrpana otpadom kojega nitko drugi nije htio, opet je bila na visini zadatka. Sumnjam da je itko u Atlanti očekivao da će ovakvom kombinacijom veterana dobiti često presudni element igre, ali ove sezone dubina njihove rotacije pokazala se već nekoliko puta odlučujučom.

Noćas su čak i bez McGradya (klasika, problemi s leđima), koji se nametnuo kao legitimni šesti igrač i glavni playmaker u drugoj postavi, dobili ključan doprinos klupe u stizanju prednosti Wolvesa. Umjesto Radmanovića ples trica započeo je Willie Green (inače poznat po tome da nije tricaš i da preferira duge dvice) koji je sam-samcat u tri napada prepolovio prednost Minnesote, a stvar su kraju priveli veteran Collins i Ivan Johnson. Prvi je zatvorio reket i usporio Lovea služeći se nizom veteranskih trikova, a drugi je doslovno išao glavom kroz zid za loptom - prvo je uništio prevagu koju je Minnesota imala u skoku, a onda je agresivnim ulazima i nizom iznuđenih slobodnih razbio do tada solidnu obranu (da ne govorim da je istog trena postao čovjek s najvećom glavom na parketu od kojega se i Peković odbijao).

Upravo su njih troje probudili momčad i ispada da je desetak sjajnih minuta jedne šarene postave koja će teško opet odigrati na ovoj razini bilo dovoljno da se čopor još jednom zaustavi. Teško je očekivati da će svaku večer ovakvi doprinosi klupe u potpunosti anulirati manjak Horforda, ipak su svi ti igrači na njoj s razlogom na minimalcu, ali ovogodišnja Atlanta nije momčad od tri igrača na koju smo navikli. Teague je stigao, klupa zna što radi i sve skupa znači da je playoff siguran dok god se izbjegnu daljne komplikacije.

21Dec/110

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Heat je u prvoj sezoni, najtežoj koju će imati u ovom sastavu obzirom na period uigravanja, manjak rotacije i nemogućnost dodavanja pojačanja, došao na korak do naslova. Nakon početnog šoka i privikavanja nas na njih i njih na sebe same, zaigrali su čeličnu obranu s dovoljno napadačkih eksplozija da im daju šansu u svakoj utakmici. Em su regularnu sezonu digli gotovo na playoff razinu po količini interesa kojega su generirali, em su opravdali sva očekivanja igrama na parketu. Čak i to što nisu otišli do samog kraja nije nikakav problem jer, da su to napravili s onako sakatom rotacijom, onda bi stvarno doveli u pitanje smisao košarke. Ovako i dalje znamo da pobjeđuje onaj tko ima bolju petorku, ne trojku.

THIS IS NOW:

U drugoj sezoni toplo-hladno periodi bit će minimalizirani jer osovina je uigrana. Novi salary cap ne pomaže, ali ipak su pristigla određena pojačanja. Rookie Cole vrlo lako bi mogao izbaciti Chalmersa iz rotacije, dok će im Battier omogučiti da Jamesa koriste više kao playa, a manje kao četvorku kada se odluče igrati s konvencijama. Možda najveći plus je zdravi Haslem od prve minute, lako je zaboraviti kako su bez nominalno četvrtog igrača lani odigrali gotovo cijelu sezonu. Miller je opet out, ali ne žele ga amnestirati svjesni da ga sada pokriva Battier, odnosno da njegovim povratkom u formu (ako je još uopće moguć nakon svih operacija) negdje krajem regularne sezone imaju šanse dodati si rasno pojačanje pred playoff. Ukratko, ako Heat ove sezone ne osvoji naslov, neće nikada (ma hoće, ali ovako dramatičnije zvuči).

PLUS:

Battier omogućuje predah Jamesu od guranja pod koš na koje je očito alergičan. Ako mali Cole donese živost na jedinicu i uspiju li izvući išta više iz dvojca Pittman – Curry nego im je to uspijelo iz lanjskih leševa Magloirea i Dampiera, bit će nezaustavljivi. Jasno, šanse za tako nečim su minimalne, ali što drugo istaknuti u momčadi koja ima Wadea i Jamesa? Kod njih je neupitno da suigrače čine boljima, sad je samo pitanje koliko u tim suigračima uopće ima talenta da tu poziciju u kojoj se nalaze iskoriste.

MINUS:

Rupe na jedinici i petici su poprilične. Uokolo imaju dovoljno oružja da se prilagode, ali nedostatak post igrača i slashera potencijalno nezaustavljiv napad čini ranjivim. Naravno da James može odigrati playmakersku ulogu i naravno da Wade može zabijati u post preko svih, ali to konstantno tjeranje na improvizaciju izvlači iz obojice ogromne količine energije i pitanje je kako će reagirati na ovako gust raspored.

PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony

5 ZA KRAJ: James, Wade, Battier, Haslem, Bosh

SCORE: 52-14

ORLANDO

THAT WAS THEN:

Ispadanjem od Hawksa postalo je jasno kako je ova momčad svoje odigrala. Van Gundyev sistem je pročitana knjiga, a nije pomogla ni činjenica kako je većini igrača istekao rok trajanja.

THIS IS NOW:

Nije problem što Howard želi otići iz ovakve situacije, problem je tetkasti način na koji to ostvaruje. Kemija u momčadi je nepovratno narušena (što bi se prije svega moglo odraziti na nešto lošiji učinak obrane, ma kako se nemogučim čini zamisliti da bilo koja momčad s Howardom u sredini može biti neučinkovita u obrani), ali buduće muke Magica ne treba pripisati samo tom faktoru, već prije svega činjenici da su Nelson, Richardson i Turkoglu sjene nekadašnjih igrača. Sva trojica jedva da su na razini za popuniti petorku. Što praktički u prve Dwightove pomagače promovira dva bijela brata Redicka i Andersona. S tim da opet iz njih ne možeš izvući maksimum jer i jedan i drugi trebaju lopte da bi mogli biti korisni, a njih pored Richardsona i Big Babya neće imati u dovoljnim količinama. Obzirom da je Dwight limitiran strijelac i da svi ostali trebaju pravovremeni pas, jasno je da ovaj Magic može ostati u igri za vrh Istoka samo ako dovede playmakera poput Stevea Nasha. Naravno, problem je u tome što momčad koja baca novac na Arenasa, Cartera, Richardsona i Big Babya jednostavno nema što ponuditi Sunsima, a to znači da se mogu pozdraviti s Dwightom.

PLUS:

Ryan Anderson je stilom igre idealan partner jednom Dwightu.

MINUS:

Big Baby je skupo plaćeni otimač minuta Andersonu koji se nikako ne uklapa pored Dwighta. Ni stilski ni karakterno.

PRVIH 5: Nelson, Richardson, Turkoglu, Davis, Dwight

5 ZA KRAJ: Nelson, Redick, Richardson, Anderson, Dwight

SCORE: 39-27

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Hawksi su očekivano doživjeli pad u razini igre i broju pobjeda, ali sve je to na kratko zamaskirao iznenađujući prolaz pored Orlanda u playoffu. Što nije toliki odraz snage Hawksa (koji se nisu pridružili vrhu Istoka) koliko slabosti Magica (koji je usprkos Dwightovim nadljudskim naporima pao među osrednje momčadi poput Hawksa). Za njih je ionako najvažniji bilo što se igrama nametnuo Jeff Teague, jer to im je naknadno omogučilo da puste Jamala Crawforda i ne troše na pojačanja.

THIS IS NOW:

Sezone od 50 pobjeda su prošlost za ovu momčad iz jednostavnog razloga što se igra skraćena sezona. Šalim se, takve sezone su prošlost zato što jezgra Johnson – Horford – Smith nije šampionska, a zbog problema s vlasničkom strukturom nitko ne želi plaćati porez na luksuz kako bi je malo ojačao. Što Hawkse stavlja pred dvije mogućnosti – ili da vječno budu ovo što jesu, dakle osrednja momčad osuđena na maksimalno polufinale konferencije, ili da nekakvom zamjenom osvježe spomenutu jezgru. Ili da počnu trošiti, naravno. Međutim, obzirom na činjenicu da je Joe Johnson debelo preplaćen, da je Al Horford prije svega vrhunski vodonoša i da je Josh Smith vječni čudak, možda je i bolje što je vlasnička situacija ovakva jer ih put trošenja ne bi odveo nikuda. Obzirom kako su tanki u rotaciji i obzirom da je Johnson na silaznoj putanji karijere, iz dana u dan su sve bliži polovičnom učinku.

PLUS:

Hawksi imaju talenta, to je neosporno. Horford je idealan treći igrač, čak i potencijalan drugi oslonac, kad bi bio okružen kvalitetnom rotacijom i kad bi igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Smith je čovjek sposoban kontrolirati utakmicu na oba kraja terena, ali isto tako i ubiti vlastitu momčad idiotskim potezima u napadu ili nezainterisanošću u obrani. Ako Teague ostane na playoff razini i ponudi ozbiljnu slashersku opciju, nema razloga da još jednom u playoffu ne budu sposobni suprostaviti se svima osim Bullsima i Heatu. Također, dovođenje McGradya, koji se pod stare dane preobražava u čistog point-forwarda, dodatno će olakšati život Johnsonu. Pod uvjetom da je u Tracyu još išta ostalo nakon solidnih pola sezone u Pistonsima.

MINUS:

Johnson je maskirao pad odličnom igrom u završnicama, kvalitetnim šutom (posebice s poludistance) i prebacivanjem dijela organizatorskog posla na Hinricha i kasnije Teaguea. Ali, činjenice je kako je ovaj veliki swingman jednostavno izgubio korak i danas je bliži onome što igra Jason Richardson nego Dwyane Wade. Što dovodi do dva problema. Prvi je taj što je plaćen kao Wade, a drugi što su stvari postavljene kao da je i dalje glavni, iako su i Horford i Smith očito važniji za uspjeh momčadi od njega. Tanka klupa na kojoj više nema imena vrijednog spomena također zabrinjava (ako ne računamo Jasona Collinsa, naravno), a u slučaju da Teague podbaci i da Hinrich odigra sezonu ispod svoje razine zbog ozljede ramena, problemi bi mogli postati nepodnošljivi.

PRVIH I JEDINIH 5: Teague, Johnson, Williams, Smith, Horford

SCORE: 36-30

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Katastrofa, to je jedina riječ kojom se može opisati ono što je Washington prezentirao prošle sezone. Gomila talenta koja je zbog neiskustva, lošeg vodstva i vlastitih karakternih slabosti odigrala ispod svake razine.

THIS IS NOW:

Ako s ovim rosterom Saunders ne uspije preskočiti Netse, Buckse i Pistonse ovoga svijeta, odnosno ako ostane prikovan na dnu zajedno s Bobcatsima, Raptorsima i Cavsima koji su u totalnom rebuildingu, onda ćemo konačno dobiti definitivnu potvrdu da se radi o najgorem treneru u NBA. Da, da, gorem čak i od Vinniea. Doduše, u svojoj prognozi sam možda i previše optimističan, ali to je zato što polazim od pretpostavke da će John Wall napraviti sličan korak naprijed kakav je u drugoj sezoni napravio Westbrook. Jednostavno, takav atleta je u stanju dominirati na oba kraja parketa, a to će olakšati život svima oko njega. Wizardsi definitivno nemaju dovoljan IQ, ali toliko strijelaca jednostavno mora igrati bolje u napadu nego im je to uspijevalo u lanjskoj katastrofalnoj sezoni. Možda je previše očekivati od likova poput Younga, Blatchea i McGeea da odigraju zrelije (ma definitivno je previše), ali ja se tu čak i ne uzdam u to da su se opametili. Jednostavno, smatram da su dovoljno mladi i da mogu podignuti igru na još jednu razinu više. A ako će vam četvero igrača iz petorke odigrati najbolje sezone u karijeri, tada valjda imate šansu pred istrošenim ili jednostavno nekvalitetnim rosterima koji vas okružuju.

PLUS:

Wallova rookie sezona nije bila ništa posebno, ali kad uzmeš u obzir da je imao problema s ozljedama i da je na trenutke djelovao nezaustavljivo (posebice kad se zaletio na nesretnog Ilgauskasa) ne čini se nemogućim da napravi onakav kvantni skok kakav su izveli slični majstori poput Rosea i Westbrooka. Treba pohvaliti i sjajne poteze uprave. Prvo, zato što su lukavo odlučili trpiti zadnju godinu Lewisova ugovora umjesto da ga amnestiraju kao što su svi očekivali. U tom slučaju morali bi potpisati cijeli niz veterana ili preplatiti Nicka Younga samo kako bi udovoljili zahtjevima novog kolektivnog ugovora koji od njih traže da potroše barem 85% salary capa. Ovako mogu mirno promatrati cijeli niz mladih imena koja su bljesnula u lanjskim očajnim uvjetima i odlučiti dogodine što s njima. Blatchea su već nagradili solidnim ugovorom i nema potrebe za žurbom. Young i McGee obećavaju, ništa manje zanimljiv kao potencijalni budući starter nije ni Vesely, a treba držati oko i na cijelom nizu lanjskih (Seraphin, Booker, Crawford) i ovogodišnjih rookiea (uz Veselya tu su još Mack i Singleton) koji svi imaju šanse postati solidni igrači zadatka.

MINUS:

Činjenica da su mladi i da imaju dvije petorke možda bude i od koristi u ovako zgusnutoj sezoni, ali realnije je očekivati od ovako mladih rostera da se upucaju u nogu. Posebice ako su krcati sumnjivim tipovima, tada se takav scenarij čini gotovo neizbježnim. Naravno, jasno je i to da od ovakve skupine revolveraša nitko ne očekuje fenomenalnu obranu, ali da odigraju barem donekle pristojno u napadu nije previše tražiti. Ovaj, ili jeste?

5 ZA DALJE: Wall, Young, Vesely, Blatche, McGee

SCORE: 30-36

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Bobcatsi su lani krenuli loše u sezonu, ali čim je Jordan maknuo živčanog Larrya Browna i stavio skuliranog Paula Silasa za trenera stvari su krenule na bolje. Za razliku od Browna, koji traži potpunu kontrolu nad procesom slaganja momčadi i koji se nikako nije mogao pomiriti s odlukom da se ide u rebuilding, Silas je mirno prihvatio sudbinu kormilara broda koji tone. Ali, što je u tome loše? Nakon godina bezveznih poteza Jordan je došao u situaciju da nakon još dvije sezone patnje krene od nule, usput razvijajući cijeli niz mladih igrača. Kako je završnica lanjske sezone u kojoj su konačno poptunu slobodu dobili Augustin, Henderson i Thomas pokazala – to je i jedini ispravni put.

THIS IS NOW:

Roster Bobcatsa na prvi pogled ne ostavlja dojam NBA rostera, što je očito bila i glavna namjera. Naime, što manje talenta imaš na raspolaganju, to su veće šanse da dođeš do prvog picka, a ovog ljeta draft će biti krcat imenima s MJ-evog sveučilišta. Čovjek koji je cijelu NBA karijeru ispod hlačica Bullsa nosio one North Caroline valjda trenutno više razmišlja o Harrisonu Barnesu nego o kilaži Borisa Diawa. I nema u tome ništa loše, dapače. Tko je mogao znati, ali izgleda da se MJ konačno uživio u novi posao.

PLUS:

Kemba Walker, Bismarck Biyombo, Gerald Henderson i svi ostali mladi igrači dobit će punu šansu da se dokažu. Veterani poput Diawa i Maggettea dobit će pak šansu da pokažu kako su sposobni pomoći klubu koji se bori za playoff.

MINUS:

Ako isključimo kontekst i koncentriramo se samo na košarku, praktički nemamo što pričati. Ovo je najlošiji NBA roster i čeka ih borba do zadnjeg daha s Cavsima za što veći broj kombinacija u lutriji. Ozljeda Reggia Williamsa kojega su doveli iz Warriorsa i bez kojega su ostali na par mjeseci prisilit će Silasa da odmah isproba kombinaciju Walkera i Augustina na vanjskim pozicijama, što baš i neće pomoći u pokušajima da i dalje igraju pristojnu obranu. Priče o Diawu na centru još su urnebesnije, pogotovo kada se kilaža dotičnog pravda jačanjem zbog potreba nove pozicije umjesto njegovim nezasitnim apetitom.

IDEALNIH 5: Augustin, Henderson, Maggette, Thomas, Diaw

ŠESTI ČOVJEK: Kemba

SCORE: 15-51

9May/118

THE CURIOUS CASE OF JOSH SMITH

Posted by ispdcom

Noćas smo se oprostili od Lakersa, sumnjam da je itko zbog toga suzu pustio. Na jedan ružan način, što je i prikladno obzirom na svu dramu i prazninu koju su sa sobom donosile godine njihove dominacije. Nakon toga smo imali šanse vidjeti kako to izgleda Atlanta kada igra svoju najbolju košarku. O prvom će nešto reći Gee, o drugom Emir u formi dnevnika koji mu se očito omilio.

LAKERS – MAVS, G 4

Nakon tri odlične utakmice u kojima je Dallas isplivao kao bolja momčad, noćas smo imali prilike vidjeti i jedan susret koji je najmanje bio utakmica. Umjesto dvoboja, gledali smo Dallas koji je dosegao vrhunac forme i koji je sjajnom obranom, čvrstim skokom, trkom, nesebičnom igrom i fantastičnim šutom za tri, istaknuo najozbiljniju kandidaturu za naslov.

Lakersi su im pomogli odlukom da se predaju nakon što su ih u drugoj četvrtini Terry i Peja izrešetali tricama, ali karakterni nedostatci Lakersa ne trebaju umanjiti činjenicu da Dallas igra prekrasnu košarku (kao da nismo stotine puta govorili o tome kako su Lakersi brak iz interesa u kojem se svi uključeni toleriraju zato što tolerancija pomaže zajedničkom cilju, pa je nekako i očekivano da takva umjetna momčad ne zna izgubiti časno jer je ionako talent bio njihova mantra, ne kemija).

Naravno da će se nakon metle, a posebice ovakve završnice sezone, sada troštiti gomila riječi na Lakerse, tražit će se razlozi zbog kojih su izgubili ovako kako su izgubili.

Tu upadamo u sljedeću zamku – zato što su Lakersi igrali Finale zadnje tri sezone, zato što ih smatramo najtalentiranijom ekipom u ligi i prvim favoritom, praktički jedinom momčadi koja je bila u kategoriji za sebe, odmah sumnjamo da nešto nije u redu s njima zato što su izgubili od Dallasa. Sigurno je Phil digao ruke od momčadi, Kobea svi mrze, Kobe ne podnosi ostale. Bla bla bla.

Istina je pak da Lakersi nisu posebni, već su u rangu sa svim ostalim ekipama koje su ostale u playoffu. Cijelu sezonu su muku mučili s hvatanjem prave forme, sve im se opraštalo obzirom da su u pitanju Lakersi, prvaci koji imaju brzinu viška. Međutim, sve što se dogodilo protiv Dallasa imali smo prilike gledati i tijekom regularnog dijela. Momčad koja se muči pronaći pravi ritam i novi identitet, jer je onaj stari, baziran na Kobeu playmakeru i kompletnom strijelcu sposobnom dominirati utakmicom, nepovratno nestao.

Stoji da je Kobe cijelu sezonu igrao dobro, ali bez onog perioda tijekom kojeg bi igru podigao na još višu razinu te bi svi pričali o njemu kao MVP-u. Na tu višu razinu on, izgleda, više ne može, jednostavno je izgubio fizikalije i pretvorio se iz vrhunskog strijelca u šutera. Šutera koji je odigrao vrlo dobru seriju, ali to jednostavno više nije dovoljno.

Stoji da je upravo on svojom sebičnom igrom u prvoj utakmici dao Dallasu poticaj, ali isto tako stoji da je u ostatku serije bio najbolji igrač Lakersa. Ali ne i najbolji igrač ukupno, jer titulu naj individualca u seriji oduzeo mu je Dirk. On je Mavsima dao ono što Lakersi više nemaju u Kobeu, zaštitnu mrežu, a na to LA jednostavno nije imao odgovor.

Uglavnom, Phil i Lakersi su navikli na ovakve Kobeove epizode, njegovo istjerivanje demona ega i isticanje vlastite veličine uvijek im visi oko vrata, ali već godinama su se vraćali bolji i jači kao momčad nakon svega. Tako su reagirali i ovaj put, u drugoj i trećoj su dali sve od sebe, ali su ih zaustavile očajne partije čovjeka koji je trebao preuzeti na sebe ulogu prvog nositelja.

Nakon lanjskog fantastičnog izdanja u Finalu, kada nije bio proglašen MVP-em samo zato što su mediji ovisnici o zvijezdama poput Kobea, Gasol je potiho postao prvo ime ove momčadi. Lakersi su briljirali na početku sezone i nakon all-stara upravo iz tog razloga što je briljirao Pau. U playoffu se, iz nekog razloga, čovjek nije pojavio. Nagađati koji je to razlog besmisleno je, činjenica je da su njegove loše igre na oba kraja terena Lakerse bacile u rupu koju je Dallas sjajno iskoristio.

Tako da nije problem ispasti od boljega. Dallas je imao Dirka kao MVP-a serije, bolju klupu koje je svaki put radila prednost protiv tanašne rotacije Lakersa, dovoljno mesa pod košem da se suprostavi visini Lakersa (Chandler je odigrao fantastičan playoff do sada, obrambeno igra na Howardovskoj razini), a, najvažnije od svega, Dallas je imao kreaciju na vanjskim pozicijama.

Ne samo što je Kidd i dan-danas fantastičan u organizaciji igre i posebice u pronalaženju suigrača u situacijama kada obrana još nije zauzela svoje pozicije, već je Barea Dallasu donio ono što su cijelu godinu očekivali od ozljeđenog Beauboisa – beka koji slash 'n' kick igrom može kreirati za sebe i druge i izbaciti postavljenu obranu iz ritma. Beka koji će ujedno skinuti sav teret igre u napadu s vanjskog šuta.

Stoga nije ni čudo da dva simbolična trenutka ove serije, izrazi totalne frustracije bivših prvaka nad nemoći da se suprostave Mavsima, uključuju upravo Bareu. Grubi i kukavički prekršaji Artesta i Bynuma na čovjeku koji je duplo manji samo su još jednom ukazali na glavni košarkaški problem ove serije. Jer, kada maknemo sve špekulacije i mitove na stranu, činjenica je da vanjski igrači Lakersa nisu bili u stanju organizirati ni voditi smisleni napad (Kobe i Fisher mogu do određene granice, Blake ne može ni to, a Brown je usprkos tome što je najživahniji vanjski igrač potpuno limitiran u ičemu drugom osim u ulozi strijelca s klupe), dok su vanjski igrači Dallasa upravo u tome briljirali. Kada se ubojitim serijama Kiddu i Barei pridružio i Terry, koji je do nedavno prespavao ovaj playoff da bi sinoć sve nadoknadio neviđenom paljbom iz vani, Dallas se pretvorio u kompletnu momčad. Možda još uvijek previšu ovisnu o šutu, ali nikako ne jednodimenzionalnu.

Što se budućnosti Lakersa tiče, očito je kako s ovom jezgrom više nisu u stanju išta garantirati. Osvježenje na vanjskim pozicijama je neophodno, a ne bi bilo loše dovesti i igrača oko kojega možeš graditi budućnost. Tu se sam po sebi nameće Howard, jer Lakersi nekakvim paketom Bynuma i Odoma imaju što ponuditi Orlandu. S Dwightom iza leđa, Kobe u ulozi šutera mogao bi se produžiti trajanje još nekoliko sezona, makar u ulozi sporednog igrača. Kako je Gasol pao na testu i dokazao da ipak nije mentalno čvrst biti lider, imati pored sebe takav zid i čvrstinu koju donosi Dwight zasigurno bi i njemu pomoglo. U ulozi trećeg igrača, s manjim pritiskom i očekivanjima, valjda bi opet počeo igrati kao Gasol na kojega smo navikli zadnjih godina.

A što se Phila tiče, njemu ovakava oproštaj ne znači previše. Ima te dvije mrlje u karijeri, činjenicu da mu se momčad raspala protiv Detroita u Finalu i ovu metlu u kojoj su se predali, ali ima i 11 naslova koji jasno govore o njegovoj veličini. Od čega su zadnja dva posebno važna, jer ih je ostvario trenirajući čovjeka koji je imao tendenciju svako malo zaboraviti sve što bi ga ovaj naučio. Phil je izvukao što je mogao, održavao je balans dok se moglo. Sada barem više ne mora razmišljati gdje će si staviti novi prsten.

BULLS - HAWKS, G 4

(6.30 do kraja prve; 16-13 za Hawkse) – Larry Drew je nakon treće govorio kako njegovoj momčadi nedostaje agresivnosti te da ponekad treba napraviti "hard foul", a za ovu utakmicu odlučio je to postići tako da je zaigrao s postavom s kojom je igrao protiv Orlanda. Dakle, pod košem Collins i Horford, Smith na trojci, a Williams na klupi. Collins je dva puta lijepo iskoristio udvajanje na JJ-u koji je jako vruć ušao u utakmicu. Postigao je šest koševa i imao dva asista, a izgleda kako je u potpunosti odlučio preuzeti momčad jer on prevodi loptu, a ne Teague. Inače, Josh Smith je pogodio vanjski šut.

(2.20 do kraja prve; 24-21 za Hawkse) – Atlanta igra agresivno, baš kao na utakmicama protiv Orlanda. Nisu odustali od visoke postave ni kada je Collins izašao radi dva faula (ulazi Zaza), ali na neki način jesu kada je Horford dobio drugi faul. JJ je dodao jednu tricu, a cijela Atlanta puca preko 60%. Što se Bullsa tiče, Rose napada obruč, ali ga je obrana u par navrata zatvorila udvajanjem, pa i utrajanjem. Dobro je napadački u utakmicu ušao Deng, ali i Boozer koji je spojio dva skok šuta prije nego je opet napravio dva glupava faula. Josh Smith je promašio vanjski šut.

(kraj prve; 28-26) – Bullse treba brinuti činjenica kako Atlanta u prvoj četvrtini izgleda gotovo potpuno isto kao i u prvoj utakmici koju su dobili. Agresivni su, pogotovo na Roseu kojeg solidno zatvaraju, brzi su u prenošenju lopte i realizaciji kontre, a i ide ih šut. Nakon JJ-a, svoja dva šuta je zabio i Crawford. S druge strane opet je u utakmicu sjajno ušao Taj Gibson što je dobro za Bullse koji su u prvoj četvrtini promašili četiri bacanja. Rose ima šut 1-5, a treba istaknuti kako je većinu šuteva uzeo ulazeći pod koš ne bježeći od kontakta. Atlanta je ovu četvrtinu zasluženo dobila pa makar i dva koša razlike jer su ušli energičnije.

(10.15 do kraja druge; 29-28 za Bullse) – Taj Gibson je dominirao ovim djelom utakmice, a njegove obrambene kretnje su strašne za gledati. U jednoj akciji preuzme praktično sve igrače Hawksa koji imaju loptu, a niti jednom ne ispadne. Uz to uspio je zabiti i koš i to nakon lijepog Asikovog asista.

(8.43 do kraja druge; 32-29 za Hawkse) – Josh Smith ne prestaje (pogrešno) vjerovati u svoj vanjski šut, ali je zato imao nekoliko odličnih ulaza kojima je poslao Gibsona na klupu s dva faula. Atlanta održava svoju razinu energije, Bullsi ne mogu odgovoriti i dobro je što gube samo tri razlike.

(2.29 do kraja druge; 44-43 za Bullse) – svašta se događalo u ovom razdoblju. Thibodeau je vidio kako mu ne ide ofenzivno pa je postavio najnapadačkiju petorku (Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah), a sve je rezultiralo time da je Atlanta dobila povećala prednost i to jer je Korver promašio svoja prva tri šuta, a Smith nastavio sa sjajnim skokovima i tranzicijom lopte (alley-oop za Horforda je bio sjajan). Onda se pojavio Rose koji je nekako povezao dva ulaza iako Atlanta igra dobru obranu na njemu, a kada je Horford izašao zbog tri faula, Noah je to iskoristio i dva puta lijepo odigrao leđima prema košu protiv Smitha. Boozer i Smith su nastavili s onim što uvijek baca negativno svjetlo na njih – Boozer je treći faul dobio na jako glup način, a Josh nastavlja s vanjskim šutevima iako se iz publike svaki put čuje 'Nooooo!'.

(kraj poluvremena; 47-46 za Hawkse) – Korver je u ovom razdoblju uspio promašiti tri šuta tako da ima šut 0/6. S druge strane, JJ nastavlja sa sjajnom partijom – ima šut 6/8, ali još sjajniji je Josh Smith s 9 koševa, 8 skokova, 4 asista te po jednom bananom i ukradenom. On je nosio Atlantu cijelo poluvrijeme, ali ono što je loše po Hawkse je činjenica kako nisu uspjeli napraviti veću prednost. Crawford je zabio 3 od svoja 4 šuta, Collins je odradio svoj posao u napadu, Zaza u skoku, a Teague je koristio ono što mu je pruženo. Sve u svemu, Atlanta igra dobro. Kod Bullsa je najefikasniji Rose koji je stavio i svoj jedini šut za tricu, ali dojam je kako nije u svojem najagresivnijem modu. Što se box scorea tiče, nije mi jasno kada je Asik skupio šest skokova, ali izgleda da jeste.

(8.12 do kraja treće; 56-50 za Hawkse) – nastavlja se energičnost Hawksa na oba kraja terena – Teague je imao dva sjajna ulaza, Horford je možda i prvi put u seriji izgurao Noahu da bi zakucao, a Smith je opet pokazao kako treba igrati pod košem jer je praktično odnio Denga ispred sebe. Naravno da je momak opet pucao izvana, a sada je to bio šut za tricu. Naravno da je promašio. U obrani Atlanta zatvara reket ne dozvoljavajući Roseu da ulazi bez kontakta, a dva puta su ga u ovoj četvrtini zaustavili bez faula.

(4.37 do kraja treće; 60-59 za Hawkse) – Atlanta je uspjela doći do +8, a onda je Bogans stavio tricu, Hawksi pogriješili nekoliko puta u napadu, a Rose i Deng bacanjima sve smanjili na -1. Rose je u ovoj četvrtini šest puta pokušao ući pod koš – dva puta je fauliran, tri puta je zaustavljen u pokušaju šuta bez faula, a jednom je falio jer je išao zaobići Horforda malo predaleko. I dalje ne koristi vanjski šut. Obrana Hawksa s Collinsom puno bolje izgleda nego sa Zazom.

(2.52 do kraja treće; 67-61 za Hawkse) – time-out tražio Deng nakon što nikome nije uspio dodati loptu iz auta. U ovih 90 sekundi Hawksi dobro odigrali, a sjajna je bila asistencija Smitha preko cijelog terena za JJ-a. Inače, Rose je svoj sedmi ulaz uspio pretvoriti u ubačaj.

(kraj treće; 69-67 za Bullse) – serija 8-0 Bullsa je u stvari serija Boozera (6 koševa) kojem se pridružio Asik. Boozer u ovoj utakmici konačno pokazuje zbog čega je doveden, a njegov ulaz nakon finte u zadnjem napadu dokaz je da se i on dobro osjeća. Energija Atlante je pala čim je Smith sjeo da se malo odmori, a koliko je publika u Atlanti nikakva dokaz je da čovjek nije dobio pljesak iako ima 12k, 11s, 6a i 2 banane. OK, ne vole ljudi da puca vanjske šuteve, ali ipak on drži Hawkse cijelu utakmicu.

(8.59 do kraja četvrte; 76-75 za Bullse) – Rose je ušao u "attack mode" realizirajući tri napada zaredom. Atlanta je svoje koševe zabila nakon skokova u napadu – Chicago je odigrao solidnu obranu (Asik sjajno iskakao i preuzimao), ali nisu zaštitili obruč. Zabilježeno je i da su zajedno igrali Rose i CJ.

(5.58 do kraja četvrte, 80-80) – Rose je malo zaforsirao i falio neke ulaze, a Korver je napokon zabio. Na parketu je u jednom trenutku za Bullse bila petorka Rose, Cj, Korver, Taj, Asik za koju nisam siguran da sam je vidio bilo kad u sezoni.

(3.47 do kraja četvrte; 88-84 za Hawkse) – čudan match-up Teague-Korver, koji se čuvaju na obje strane terena, izgleda da bolje koristi play Atlante koji brzinom prolazi Korvera koji se pak ne uspijeva izboriti za šut. Rose i dalje nastavlja s ulascima pod koš, a Smith skače, organizira akcije i zabija kada treba. Atlanta je podjednaka u skokovima s Bullsima što ih i drži u igri. Zanimljivo je kako Johnson ne forsira iako ima sjajnih 8-12 – kontre vodi Smith, a organizirane napade Teague.

(2.33 do kraja četvrte; 90-84 za Hawkse) – Rose stvarno nepotrebno forsira svoje ulaze bez da pokuša odigrati akciju za bilo kojeg suigrača. Izgleda da ga je Thibodeauva odluka da ga praktično ne vadi iz igre malo umorila. Trener Bullsa je iskoristio svoj pretposljednji time-out na utakmici. U ovoj četvrtini Rose je uzeo 11 šuteva, a ostatak Bullsa samo tri.

(1.26 do kraja četvrte; 94-84 za Hawkse) – teško je reći da je to odlučilo utakmicu, ali sudac je u jednom trenutku svirao faul na Roseu u šutu za tricu, a onda je odluku poništio i sudio jump ball. Atlanta je dobila tu loptu i otišla na 8 (moglo je biti 3).

(kraj utakmice; 100-98 za Hawkse) – Atlanta je utakmicu dobila iz nekoliko razloga: Josh Smith je bio sjajan s 23 koša, 16 skokova, 8 asistencija, 2 banane i ukradenom. Bez obzira na sve one šuteve izvani, Josh je pokazao kako može dominirati utakmicom. Joe Johnson mu se pridružio sjajnim šutem (9-14), a i Horford je napokon uspio odigrati odličnu utakmicu (20 koševa, 9-11 šut). Uz to, Atlanta je odigrala dobru obranu, udvajajući Rosea na početku utakmice i ne dopuštajući mu niti jedan lagani ulazak pod koš. Najbolje izdanje Hawksa uopće u playoffu. Što se Bullsa tiče, Rose je uspio zabiti 34 koša i imati 10 asista uz samo 3 turnovera, ali je njegovo forsiranje ulaza pomoglo Atlanti. Nije morao preuzeti sav teret na sebe u zadnjoj četvrtini pogotovo kada je Boozer napokon odigrao dobru napadačku utakmicu. Bullsi su u ovoj utakmici u nekoliko navrata i griješili u rotacijama u obrani što im se rijetko događa. Obzirom na hrpu pogrešnih odluka tijekom cijelog susreta, još su dobro i prošli.

1May/113

PODCAST – CONFERENCE SEMIS

Posted by ispdcom

Ostalo je osam najboljih, Memphis i Oklahoma stvaraju novi NBA poredak, Sickre i Gee imaju nešto protiv Russella Westbrooka, a tu su još i Dan LeBatard, Phillip Seymour Hoffman, Jackie Moon, Jack Nicholson i Jesus. Mahna mahna!

26Oct/100

HAWKS / BUCKS

Posted by Gee_Spot

''I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.''
- Al Horford

''Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.''
- John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju - promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari - Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick 'n' roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa - momak igra nekakav pick 'n' roll na treningu, a Jasmin ga gleda ''bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat''), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek - fear the fear.