ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Nov/116

SANTA CLAUS IS COMING TO TOWN

Posted by Gee_Spot

Ne znam za vas, ali ja sam dobio jedini božićni poklon koji sam želio (da pomognem onima kojima još nije jasno, taj poklon uključuje desetak mišićavih i vitkih tamnoputih mladića koji trčkaraju za narančastom loptom u šarenim uniformama). Jasno mi je da će on ove godine biti nešto manje glamorozan, realno je očekivati da lockout ostavi posljedice na kvalitetu igre obzirom na nedostatak ozbiljnih priprema i kampova (posebice u najavljenim back to back to back tekmama), ali dobar dio negativnih kretanja bit će prikriven neizbježnom ludnicom na tržnici.

Većina momčadi u ovih manje od mjesec dana do početka nema ni približnu sliku kompletnog rostera, a obzirom na ne baš sjajnu ponudu slobodnih igrača dodatno oslabljenu odlascima u Kinu i Europu, teško da itko može računati na bitnija pojačanja. Dodaj u ovu strku izazvanu slabom ponudom i manjkom vremena još i prigodnu klauzulu kojom će svaka ekipa moći brisati jedan ugovor sa salary capa, zatim midlevel opciju koja je ostala i u novom ugovoru i ispada da će slaganje rostera biti zanimljivije nego ikada.

Obzirom da sam ja svoj poklon dobio, doduše nešto kasnije zbog čega će i ovogodišnja najava NBA sezone biti škrtija nego ikada (nećemo odbrojavati dva tjedna po dvije ekipe dnevno, nego ćemo u tjedan dana prije starta odraditi diviziju po diviziju), red je da zaželim i NBA franšizama sve najbolje u nadi da će barem nešto od nabrojenog završiti ispod njihovog bora.

Braćo i sestre, sretna nam nova sezona!

ATLANTA

Njima želim novog vlasnika jer dok se ne riješi ovo opsadno stanje koje traje godinama i u kojem nekoliko ljudi koji uopće ne žele imati NBA franšizu (ili žele, jer meni tu više ništa nije jasno) traži načina za izaći iz igre, Hawksi neće imati potreban mir za slaganje dugoročno zdravog kluba. Također, želim im da Jeff Teague nastavi s igrama iz playoffa. Odakle se taj momak pojavio nije jasno nikome, ali činjenica je kako je svojim slash 'n' kick majstorijama unio svježinu u umrtvljenu vanjsku liniju Hawksa i na trenutak oživio jedan spor i neinventivan napad. S takvim Teagueom, Atlanta se može nadati nečemu i u novoj sezoni, bez njega još jedan korak unazad je neminovan. Posebice stoga što će sigurno ostati bez Crawforda koji će midlevel sreću pronaći negdje drugdje, a možda i bez Marvina Williamsa (otpis!!!) koji je s preostale tri godine i 23 milje kamen oko vrata momčadi koja već ima tri maksimalna ugovora i nema gazdu voljnog plaćati porez na luksuz. Iako mu u ovom slučaju to nitko i ne može zamjeriti.

BOSTON

Njima pod borom prije svega želim zdravlje za njihova tri veterana. Boston je jedna od onih momčadi kojoj nikakvi kampovi ni ekstra treninzi nisu potrebni (dakle, momčad koje bi Allen Iverson volio biti član) i kojoj će ova kraća sezona donijeti više dobra nego lošega (iako su potencijalne back to back to back tekme uvijek opasne, da ne govorim o mogućim back to back utakmicama u playoffu, koje bi valjda trebale biti zabranjene ustavnim zakonom svake normalne nacije). Osim zdravlja, želim im i produktivnog Jeffa Greena, ma bilo koga od klinaca (Bradley, Moore, Johnson), jer ovom učinkovitom i pametnom napadu kronično nedostaje energije s klupe, a, napusti li ih Big Baby, stanje bi moglo postati kritično.

CHARLOTTE

Jordanu želim prazan roster da ga može popuniti ponekim igračem koji ima NBA talent. Čovjek će barem imati slatku brigu oko toga koga izabrati za otpis, kandidata je više nego dovoljno.

CHICAGO

Bullsima želim beka-šutera koji može ponijeti dio tereta u napadu. Neće do Afflala iz jednostavnog razloga što si Denver u ovoj situaciji kineskog egzodusa ne može dopustiti ostati bez još jednog swingmana, a to znači da se Bullsi moraju nadati kako je Jason Richardson u fazi karijere u kojoj će midlevel biti dovoljan. Ili pak da će Miami biti dovoljno blesav da otpusti Mikea Millera. E, to bi bila priča. Mislim da bi Miller u budućim bitkama protiv Heata valjda po prvi puta u životu prestao biti nesebičan šuter.

CLEVELAND

Obzirom da će se riješiti Barona Davisa, jer ova klauzula o amnestiji praktički postoji samo zbog njega, Arenasa i Rasharda Lewisa (nekako mi je mučno staviti Roya u ovo društvo), njima samo mogu poželjeti još jednu sezonu u kojoj LeBron neće otići do kraja. Uživanje u tuđoj nesreći je jedino što im preostaje, jer rebuilding je tek krenuo - ako su pametni pokušat će nešto izvući za Varejaoa dok još mogu, čekati da Jamison odjaše u suton i istovremeno ne bacati novac (i ono prostora što im ostane nakon odlaska navedenih) uzalud.

DALLAS

Njima želim ponavljanje lanjske sezone, a to uključuje igru najljepše košarke i iskorištavanje spoticanja protivnika o vlastite slabosti. Za tako nešto trebat će ostati na okupu, a to neće biti lako. Između ostalih, Chandler, Butler i Barea slobodni su igrači, a naravno da je Chandler ključ svega. Čovjek je oku ugodnu momčad šuplje obrane pretvorio u čvrstu družinu pod oba koša, a sebe u prvo ime ovogodišnje tržnice. Paradoks toga je da usprkos svemu tome Chandler ima smisla jedino u Dallasu. On u Mavsima ne mora igrati u napadu, dok bi ga eventualni odlazak zbog maksimalne love u Toronto, Denver, Indianu ili Netse doveo u poziciju u kojoj bi se puno veća pozornost davala njegovim slabostima nego plusevima, a to opet znači da bi se preko noći od junaka pretvorio u negativca. I za kraj, iako znam da Cubanu novac nije važan, želim mu da se ne srami iskoristiti mogućnost otpisa groznog Haywoodova ugovora (9 milja godišnje u prosjeku tijekom idućih 5 sezona).

DENVER

Želim im da što manje novca potroše kako bi zadržali Nenea i Afflala, jer iako bez njih ne mogu biti playoff momčad, s njima u preplaćenim ulogama ne mogu prema naprijed. Nene je idealan za Denver, momčadi koje trebaju centra koji može zatvoriti reket s njim ne dobivaju ništa jer on obrambeno igra kao krilo, dok one koje trebaju strijelca pod košem u njemu ne bi dobile kompletan paket jer čovjek nije u stanju raširiti reket. Po svemu radi se o igraču koji treba idealan kontekst da pruži maksimum, a on je upravo Denverov stil – brza tranzicija u kojoj do iražaja dolaze spretnost i agilnost pod košem, a ne šut ili igra leđima u osmišljenim akcijama. Slično je i na drugoj strani, Nene ne može kontrolirati reket na postavljene obrane, ali u bržem ritmu njegove ruke dolaze do izražaja. Također, želim im da očajni Harringtonov ugovor uskoro bude daleko od njih, usprkos nedostatku tijela dugoročno plaćanje takvog igrača nema nikakvog smisla.

DETROIT

Želim im dodatne opcije oprosta kako bi se odjednom mogli riješiti Hamiltona, Gordona i Villanueve, trojice jednako preplaćenih i jednako nebitnih igrača za sadašnjost i budućnost franšize. Stvarno, ovaj niz ugovora koji je podijelio Dumars tjera čovjeka da se pita nije li mu netko držao pištolj nad glavom.

GOLDEN STATE

Želim im da pronađu kristalnu kuglu jer samo uz pomoć nje mogu pronaći odgovor na pitanje što nosi budućnost. Hoće li Curry ikada moći ostati zdrav? Kakav će trener biti Mark Jackson? Što se može dobiti za Ellisa? Ajde, konačno se mogu riješiti najbeskorisnijeg NBA igrača zadnjih 3-4 godine (ako ikoga zanima, dotični se zove Charlie Bell), iako se možete kladiti kako će im, barem na trenutak, na pamet pasti i opcija da se riješe maksimalnog ugovora kojega su iskrcali Davidu Leeu.

HOUSTON

Želim im da se konačno prestanu igrati i skupljati gomile dobrih igrača te da se koncentriraju na dovođenje barem jednog rasnog talenta koji ih može pretvoriti u nešto više od simpatične momčadi koja igra lijepo, ali ne može pobijediti nikoga. Također, želim im da uživaju u eri Kevina McHalea, jer, ako ništa drugo, ove sezone od Rocketsa možemo očekivati da nastave s nesebičnom igrom, da se puno kreću u napadu i rotiraju u obrani i da se puno smiju Kevinovim šalama (a od Scole osobno da pokaže dodatni repertoar post poteza koje je pokupio na treningu).

INDIANA

Želim im da uspiju dovesti barem jednog od slobodnih visokih igrača. Nene, Chandler, West, Gasol, Jordan, pa čak i Oden, kao sin Indiane, u igri su za Pacerse koji će, ako iskoriste klauzulu oprosta na Poseya, imati dovoljno love na salary capu za maksimum. Nitko od navedenih nečega sličnog nije vrijedan, to je jasno, ali Pacersi će morati pretplatiti kako bi i dalje ostali prosječni. Što opet govori da lockout nije riješio ništa bitno jer je srž sistema ostala ista.

LA CLIPPERS

Želim im da jezgra Griffin – Gordon konačno ostane zdrava i odigra jednu sezonu u komadu. Plus, želim im da rupu na malom krilu popune nekim od sjajnih veterana koji bi ovu momčad konačno mogli povesti na pravi put (Grant Hill, Shane Battier ili neki sličan kandidat za budućeg NBA komesara).

LA LAKERS

Svim srcem im želim da pod borom pronađu playmakera, jer ako je u Fisheru i bilo još nešto života, on je nakon ovako stresnog razdoblja lockouta zasigurno ispario (sumnjam da planiraju dati većinu minuta rookieu Dariusu Morrisu). Također, želim im miran početak suživota između Kobea i Mikea Browna. Obzirom na to da Kobea u karijeri praktički nije trenirao nitko osim Phila (eksperiment s Tomjanovichem je brzo prekinut, a u vrijeme Dela Harrisa bio je klinac), bit će zanimljivo vidjeti kako će čovjek reagirati na totalnu suprotnost, trenera koji kao potomak škole Larrya Browna itekako voli držati stvari pod kontrolom, posebice u obrani. Usprkos rezultatima s Cavsima, nad Brownom je još uvijek previše upitnika i pitanje je kako će se postaviti prema ovako iskusnoj ekipi koja je prošla sve i kojoj ne treba teorija koliko motivacija. Kobe u ovim godinama i s novim bioničkim koljenima neće mirno gledati kako mu netko smeta u lovu na Jordanovo prstenje i rekorde.

MEMPHIS

Njima želim hrpu dolara od Knicksa i Lakersa kako bi mogli poplaćati sve što jesu i namjeravaju kupiti (uz Randolpha, Gaya i Conleya uskoro će imati na platnoj listi i Gasola). Također im želim da pronađu kupca za Mayoa, jer za njega definitivno neće ostati dovoljno. Što je možda još važnije, želim da im Gay donese ono što im je lani nedostajalo - talentiranog strijelca koji može uzeti loptu i zabiti kada sistem zakaže (a da pritom ne naruši kemiju koju su stekli u lanjskom playoffu, posebice u obrani). Zanimljivo, ali na ovako škrtom tržištu upravo će povratak Gaya nakon ozljede biti potencijalno najveće pojačanje uopće.

MIAMI

Oni su svoj poklon već dobili time što će se održati sezona, jer to vrlo vjerojatno znači gomile dolara, vagone pozornosti i prvi prsten. Opet, kako se ne bi osjećali zakinuti za dobre želje, nadam se kako će upecati barem jednog veterana, bio to Samuel Dalambert za pod koš ili Baron Davis za na vanjske pozicije, te da usput neće morati otpisati nikoga.

MILWAUKEE

Njima želim novi lakat za Boguta i novi mozak za Jenningsa jer inače ih čeka još jedna sezona puna razočaranja.

MINNESOTA

Nadam se da će Rubio ipak biti nešto više od totalnog promašaja kakvim se trenutno čini nakon dvije očajne godine u Europi. Podbaci li Ricky, uzalud im trener poput Adelmana i sva ona talentirana krila uokolo, miris razočaranja i frustracija još jednom će nadjačati sve, usprkos hladnim zimama na sjeveru.

NEW JERSEY

Želim im dolazak bilo kakvog talenta ne bi li zadržali Williamsa, a ako je moguće i nekoga tko bi mogao zatvoriti ogromnu rupu pod košem kojoj Brook Lopez nije dorastao. I pri tome ne mislim na Howarda. Fascinantno je da u novom kolektivnom taj nesretni sign & trade nije u potpunosti ukinut, jer to znači ne samo da su vlasnici popustili u borbi ega, već i da su nam još jednom priuštili gomilu iritantne i nepotrebna drame primjerenije sapunicama nego sportu. Gdje će Dwight? Hoće li Paul u New York? Kad će Dwyane zaprositi LeBrona? Bla bla. Tek je počelo i već je gadljivo.

NEW ORLEANS

Želim im da Paul ostane u gradu doživotno, jer bez njega NBA u New Orleansu nema šanse. Liga ne može pronaći kupca koji bi ostavio franšizu gdje jeste, a ovih koji računaju na preseljenje navodno ima na bacanje. Taj New Orleans stvarno nema sreće, čak je i druga sezona Treme bila dosadna poput napada Hornetsa kad je CP3 na klupi.

NEW YORK

Želim im barem jedan pick prve runde u idućih deset godina kad je već sistem bez salary capa još jednom ostao pusti san.

OKLAHOMA

Nadam se da je ono što je Harden pokazao u playoffu (i na što je Brooks nabasao slučajno, da naglasim) riješenje svih problema, jer osloniti se na Westbrookov mozak i Durantovu muškost, barem za sada, ne čini se najboljim putem u budućnost.

ORLANDO

Želim im pronalazak magične formule kojom će zadržati Howarda sad kad su se već riješili Arenasa (jednadžbe koje treba uzeti u obzir su dovođenje vrhunskog igrača, a možda čak i promjena trenera jer Van Gundyev Orlando je pročitana knjiga). Također im želim da se ne moraju više oslanjati na Turkogluove playmakerske sposobnosti.

PHILADELPHIA

Želim im da nova uprava biti pametnija od stare, što prevedeno znači da neće dati suludi ugovor Youngu kako bi gradili na lanjskim solidnim igrama. Da Božić stvarno bude vrijeme darivanja pobrinut će se i opcija kojom se mogu riješiti Branda dvije godine ranije.

PHOENIX

Sunsima želim da ih Robert Sarver odluči prodati nekome tko ih zaslužuje, s tim da usput pošalje Nasha u momčad koja se može boriti za naslov. Čovjek zaslužuje zadnju šansu nakon svega što je dao klubu, a svi znamo da je predobar i preponosan da je sam zatraži.

PORTLAND

Nadam se da ih karma neće uništiti zato što će škartati Brandona Roya. Obzirom da su do sada ionako naj-nesretniji klub u ligi, možete misliti što će se tek dogoditi nakon tog poteza.

SACRAMENTO

Želim im da konačno krene izgradnja te nove dvorane, po mogućnosti s novim vlasnicima i s manje sumnjivih tipova na rosteru.

SAN ANTONIO

Želim im što bezbolnije buđenje u ovom penzionerskom dobu, da više nalikuje na ugodni san nego na noćnu moru (trejdanje Parkera dok još ima vrijednost i otpis Jeffersona dobar su način za krenuti u novo doba).

TORONTO

Želim im da novi trener Casey bude u stanju prenijeti obrambenu čaroliju na sjever pa da najgora obrambena momčad lige postane samo jedna od najgorih. Također, od sveg srca im želim da Andrea Bargnani uhvati skok u napadu barem jednom u karijeri.

UTAH

Nadam se da je netko od dvojca Favors – Kantner pravi temelj za budućnost.

WASHINGTON

Nadam se da Flip Saunders neće još dugo maltretirati Johna Walla i kompaniju.

25Feb/117

WORLD TRADE CENTER

Posted by Gee_Spot

Trade deadline je prošao, iskreno ne sjećam se kada je zadnji put bio ovako uzbudljiv. Sada je pred nama konačno samo košarka i to prvo mjesec dana totalnog NCAA ludila, a onda završnica NBA sezone i playoff. Najbolji dio godine. Prikupite zalihe, poljubite voljene, pozdravite prijatelje. Idućih nekoliko mjeseci ono što nazivamo slobodnim vremenom neće poznavati ništa osim narančaste lopte.

Obzirom na količinu događanja, jedini način da ih ukratko sve prođem je ako idem po abecedi. Mislio sam stavljati neke ocjene, ali onda sam skužio da bi mi samo rangiranje odnijelo pola sata obzirom da je trgovala skoro cijela liga. Pa ono, idemo klasično štreberski.

ANAHEIM

IN: Marcus Thornton, Marquise Daniels

OUT: Carl Landry

Za light verziju Ala Jeffersona koju su godinu ranije dobili u zamjenu za svog najboljeg igrača (izvjesnog Kevina Martina) upecali su solidnog mladog strijelca s vanjskih pozicija i nešto love. Nebitan potez, u isto vrijeme i totalno besmislen u široj slici, na što je dobro ukazao Mark Cuban, ali i činjenica da su ovim tradeom Kingsi pali ispod 75% utrošenog salary capa te da su sada prisiljeni potrošiti razliku do tih 75% na slobodne igrače. Toliko prostora i toliko igrača za koje bi mnogi ubili (Dalembert prije svih) i sve što imaju za pokazati nakon deadlinea je Thornton. Dokaz da ne možeš u isto vrijeme planirati preseljenje i slagati roster za budućnost. Ali, preuzimanjem tuđeg igrača (Daniels) možeš zaraditi nešto sitniša. Kojega kasnije potrošiš na onim jednorukim Jackovima u Vegasu.

ATLANTA

IN: Captain Kirk, Hilton The Balvan Armstrong

OUT: Mike Bibby, Maurice Evans, Jordan Ben Gordon Light Crawford, prvi pick 2011.

Solidan trade koji jednu solidnu ekipu i dalje čini solidnom, možda malčice solidnijom. Hinrich je dobra opcija za playa u ovakvoj momčadi u kojoj se ionako igra preko Johnsona i u kojoj play ionako samo mora zabiti otvoreni šut. Bibby je to radio sjajno ove sezone, njegovih 44% za tricu najbolji su mu postotak u karijeri. Rispekt, jer to su odlike pravog igrača – umjesto kuknjave za prošlim vremenima, prilagodba kako bi se koristilo momčadi na bilo koji način.

Nažalost, Bibby čak ni u najboljim danima nije bio eksplozivan igrač u stanju se dovoljno dobro lateralno kretati u obrani, tako da je pod stare dane lakše zapinjao u blokovima od Rohatinskog u govoru. Hinrich je pak jedan od boljih all-round bekova, u stanju je odigrati obranu na obje vanjske pozicije (zbog čega Bullsi i dan-danas mogu žaliti za tim što su ga pustili) i ne bi trebao imati problema zamijeniti Bibbyev šuterski učinak.

Dakle, definitivno su dobili boljeg igrača, ali igrača koji ih ne čini ništa važnijima u velikoj slici. Jer iako se protivnički playevi više neće iživljavati na Hawksima, njihova polazna pozicija je tako loša da jedan ovakav trade nije ništa više od laganog kozmetičkog zahvata. Dok Johnson igra glavnu ulogu i dok imaju ovako tanku rotaciju pod košem u kojoj Al Horford igra van pozicije, nemaju se pravo nadati napretku, dapače, njihov vrhunac je bila lanjska sezona u kojoj se Johsnon borio za novi ugovor i u kojoj je onaj stariji Crawford još bio živ.

Armstrong donosi tek 6 grubih prekršaja u postu, ali cijena koju su platili za mali korak naprijed nije previsoka. Niski pick prve runde nije važan, zadnjih godina se nemaju s čime pohvaliti (Teague i Crawford nisu pokazali ništa, a ovaj potonji nije ni dobio šansu jer 1 na 5 haklera na ovom rosteru ima dovoljno), a čak ni one visoke nisu znali iskoristiti (uzeli Marvina i Sheldena Williamsa ispred Derona Williamsa, Chrisa Paula, Brandona Roya i Rudya Gaya), a beskorisno tijelo Mauricea Evansa, nekada solidnog obrambenog igrača i šutera iz kuta, zamijenit će jednako beskoristan nećak Dominiquea Wilkinsa, Damien, kojega su potpisali do kraja sezone. Pa ti reci da nepotizam ne igra ulogu u NBA.

BOSTON

IN: dva bezvrijedna picka druge runde (jedan 2017.), Jeff Green, Nenad Krstić

OUT: Perk, Semih Erden, Luke Harangody, Nate Robinson, Marquis Daniels

Najšokantniji događaj večeri. Na stranu to što nitko prije nije uopće spominjao ovakvu mogućnost, odavno smo naučili da sve glasine prije roka uglavnom veze nemaju s onim što će se kasnije odigrati. Jednostavno je nepojmljivo da momčad koja lovi naslov i koja je prvi favorit, ujedno i momčad koja cijelu sezonu ne pokazuje nikakvu značajniju manu, odjednom odlučuje mijenjati jednog od važnijih igrača.

OK, prihvaćam da je NBA biznis i da ni Boston nije po ničemu različit od svih ostalih koji bi prodali dušu za šaku dolara, o naslovu da ne govorim. I ne plačem za Perkinsom kao čovjekom, kvragu imao je priliku nedavno potpisati novi ugovor i odbio ga je smatrajući da može dobiti više onog trenutka kada postane slobodan igrač (uostalom, kada bi tim nekakvim idealističkim naočalama gledao NBA, odavno bi je prestao pratiti jer je bez duše lijepa, što bi rekao narodni pjesnik). Ono što me ostavlja bez teksta je potreba da razbijaš nešto što nije pokvareno i da dovodiš u opasnost kemiju među igračima i sam identitet momčadi koji se dobrim dijelom temeljio upravo na Perkovim širokim ramenima.

Danny Ainge očito smatra kako rotacija pod košem više nije ključna u borbi za naslov, iako je prije pola godine upravo ona bila glavni razlog zašto su dovedena braća O'Neal i Erden. Pa što je s onom pričom da bi pobijedili Lakerse samo da se Perk nije ozljedio? Da ste 100 fanatika NBA pitali koja je najbolja NBA ekipa, tko igra najbolju košarku i tko ima najveće šanse osvojiti naslov, njih 87 bi vam reklo – Boston. Kojom se onda logikom vodi Ainge kada vuče ovakav potez?

Bolesti velike pameti. Mikro-menađment. To je ista ona bolest koja tjera trenere da u zadnjih deset sekundi u igru uvode igrače koji su prije toga dva i pol sata proveli skvrćeni na klupi. Ainge je, umjesto da uživa u trenutku, odlučio vjerovati da nije dobar GM ako stalno nešto ne radi. Pa je pomislio – Perk nam više ne treba za nositi se sa Orlandom jer tu momčad možemo dobiti i ako nam Dwight zabije 100 koševa. Miami nema centra, a Noah nije opasnost u reketu. Lakersi su gotovi. Izgurali smo sezonu bez njega. Zašto bih ga plaćao ili riskirao da ostanem bez ičega u budućnosti, kada mogu zauzvrat dobiti kvalitetnog mladog igrača?

Stvarno, zašto. Mogu shvatiti ovaj tok svijesti (ne i prihvatiti). Savjesni GM treba sagledati svaku opciju, ali ne mogu razumijeti da netko tko se bori za naslov SADA uopće može pomisliti dovesti sve to u opasnost radi nečega što će se dogoditi NAKON eventualnog naslova. Da li je taj naslov sada udaljeniji nego što je bio prije tradea? Pa recimo da sada dosta toga ovisi o protivnicima, Boston nije taj koji sve drži u svojim rukama. I po tome, bez obzira na Greena, Boston je trenutno lošija momčad. Koga briga kakva će biti sutra.

Svašta, stvarno svašta.

Green nije loš igrač, dapače. Sjećam se kada su Celticsi draftali, bio sam oduševljen pomišljajući da ću ga gledati u paru s Big Alom, a nakon što je poslan u Sonicse u zamjenu za Raya bio sam još zadovoljniji jer je u Seattle sletio čovjek koji me oduševljavao igrama za Georgetown. Sada se nesuđeni Celtic vraća na mjesto nesreće, donosi ogroman talent ovoj momčadi, ali i jedno prokletstvo. Jer, iako je Perk sirovina, on je danas korisniji jednoj ozbiljnoj momčadi zato što ima svoju rolu i odrađuje je savršeno. Greenov problem je što nema rolu, zato se i nije uklapao u Oklahomu. Igrač zarobljen između dvije krilne pozicije a nedovoljno dobar da nosi igru, tu rolu tek treba naći. Zamjena za Piercea? Za KG-a kada odluče igrati manjom postavom?

Boston je tražio zamjenu za ozljeđenog Danielsa, na kraju ju je skupo platio. Ainge je možda osjetio da ne može odbiti ovakvu ponudu, mladog all-round igrača za limitiranog šljakera, ali Ainge je trebao znati bolje. Ove kasnije zamjene nisu ništa drugo nego oslobađanje prostora na rosteru za potpis ponekog veterana koji će ovih dana biti otpušten kako bi se ukrcao u playoff vlak. Samo, što će im sutra Kapono kada su doveli Greena, što će im Murphy kada su mogli imati Perka?

Erden je nevažan za playoff, Harangody također (nije se nametnuo kao zamjena za Scalabrinea), Robinson se ionako nije uklapao u momčad svojom igrom, a povratkom Westa i Waferovim sve boljim igrama postao je višak. Tako da je ključ svega Krstić. Zanimljivo je da Krstić ima sjajan odnos s trenerom Frankom koji ga je u Netsima praktički stvorio kao igrača i nekako mi se čini da je baš Frankova riječ bila ključna. Da on nije garantirao da Krstić može ponijeti barem dio tereta pod košem, možda Ainge i ne bi ovako riskirao. Ponudi li on Bostonu još jednu pick 'n' pop opciju i uhvati li koji skok pod košem, Perk bi mogao biti zaboravljen. A možda i ne.

CHARLOTTE

IN: ugovor Moa Petersona, DJ Bijeli, tip s Novog Zelanda koji vrhunski dodaje ručnike, Joel Przybilla, Dante Cunningham, dva picka prve runde (ovogodišnji Hornetsa i budući Blazersa, dakle ništa specijalno)

OUT: Gerald Wallace, Nazr Mohammed

Klasično rezanje troškova, logično obzirom da su Bobcatsi i sa svim ovim dodatnim milijunima kojih su se riješili bili lutrijska momčad. Obzirom da je Przybilla nakon ove zadnje ozljede koljena od balvana postao mrtvac, u ovom tradeu put Charlotte nije krenuo ni jedan bitan igrač. Dapače, Bobcatsi sada imaju solidnu sveučilišnu momčad, ako ih izaberu u turnir mogli bi čuda raditi u ožujku. Budućnost nije svjetla, ali barem mogu prodati priču da im pickovi i solventnost daju šansu da jednog dana budu dobri. Možeš mislit.

CHICAGO

IN: pick prve runde Heata ove godine

OUT: James Johnson

Samo da spomenem da su po mojim novim power rankingsima prva momčad Istoka, što su potvrdili i za vrijeme trade ludila. Imali su jasan cilj, dovesti Leea iz Houstona, a ako to ne upali, onda Parkera iz Cavsa. Ni za jednoga se nisu htjeli cjenkati, nudili su ovaj pick Heata, Rocketsi i Cavsi su odugovlačili, prošao rok, sve 5, ostaju im njihovi resursi za ubuduće (platna lista stabilna, pickova dovoljno da se svake godine momčad osvježi). Ako Boston može ciljati na naslov bez rasne petice, može i Chicago bez rasne dvojke. Ako Boston s prastarom momčadi može misliti na budućnost, mogu to i Bullsi koji su svoj život kao izazivači tek započeli.

CLEVELAND

IN: Erden, Harangody, Baron Davis, pick prve runde Clippersa (lutrijski)

OUT: Mo Williams, Jamario Moon, beznačajni pick druge runde

Spalili su gomile novca kako bi došli do picka Clippersa, što ih stavlja u poziciju da ove godine na jednom od, tako bar stručnjaci kažu, najgorih draftova ikada, imaju dva lutrijska picka. Gilbert jednostavno mora prodati nešto navijačima, opravdati nekako postojanje ove katastrofalne sezone, a draft je još uvijek bolji izbor od toga da im počne plaćati da dolaze na utakmice. Boston je valjda nešto platio da ih oslobode Erdena i Harangodya, ali to neće biti ni izbliza dovoljno da pokrije razliku u plaći Davisa i Williamsa. Nebitno, Gilbert se ionako proglasio Cubanom Istoka, paliti novac mu nije problem.

A drago mi je i zbog Barona Davisa, dolazak u ovakvu momčad baš je ono što mu je trebalo. Debeli bradonja je malo previše počeo uživati u svojoj ulozi lidera mladim lavovima Clippersa, ali karma ne zaboravlja. Dovoljno je Baron kenjao po igri svojim pristupom, salom i isforsiranim tricama. Ovo mu je hvala za sve što nam je pružio ovih godina - umjesto da uživaš bacajući alley-oopove Blakeu, truni u najgoroj momčadi ikada. Lijepo je kada se na kraju stvari poslože kako treba.

DALLAS

Može li činjenica da je Cuban konačno mirovao značiti da je došao i njihov trenutak? Po ovome kako trenutno stvari stoje, Mavsi i Bullsi su moj pick za Finale.

DENVER

IN: Galinari, Wilson Chandler, Ray Felton, Kupus, Mozgov, prvi pick Knicksa 2248. (svi prije su već bili trejdani), dva picka druge runde Warriorsa koja su u Knicksima završila u tradeu za Leea, poklon paket Kraša

OUT: Melo Drama, Chauncey, Anthony Ne Znam Izabrati Menađera Carter, Shelden Ugly Madafaka Williams, Renaldo Balkman (dokaz da je Isaiah iza svega – Balkman je njegov pick, sjetimo se onih nereda u Gardenu kada su Knicksi u prvoj rundi izabrali igrača za kojega je tada Jay Bilas rekao nešto u stilu ''Bez riječi sam, Balkman je u najbolju ruku igrač za dno druge runde'' što mi je do dan danas najdraži draft trenutak ikada)

Denver je odradio odličan posao. Ovo između njih i Carmela je bila mučna priča za sve nas koji volimo igru, ali za uključene to je bio tek revolveraški dvoboj. Tko prvi trepne, izgubio je. Carmelo je prvi trepnuo onog trenutka kada je ispred želje za odlaskom u Knickse stavio želju za maksimalnim ugovorom po postojećim uvjetima. To je bilo moguće ostvariti samo tradeom do isteka roka, što znači da je sav ovaj cirkus zadnjih nekoliko tjedana u biti bio tek nabijanje cijene.

Denver se riješio i Carmela i Chaunceya, uštedili su solidan novac, a dobili su priliku snimiti koliko valjaju svi ovi igrači Knicksa u nešto drugačijem sistemu (iako Karlov nije bitno drugčiji od D'Antonieva). Galinariev šut će dobro doći, Felton je play za kojim će dogodine čeznuti pola lige, Chandler možda bude vrijedan ugovora. Ma ako i od svih njih ne bude ništa, činjenica je da su umjesto ničega dobili barem te pickove. A nisu trebali dobiti ništa jer Anthony je bio slobodan igrač, što nas dovodi do te perverzije u kolektivnom ugovoru zvane sign & trade, koja radi farsu od cijele priče. Čemu ta sloboda izlaska na tržište kada bez pomoći bivšeg kluba ne možeš do maksimalnog novca i kada bivši klub ne dolazi do nikakve naknade osim ako se ne uključi u tu sprdačinu?

Football i baseball npr. za svaki prelazak nekako kompenziraju bivšu ekipu, a igrački ugovori nisu ograničeni nikakvim sličnim ludostima već onim koliko ti momčad može ponuditi (u NFL-u nema maksimuma, ali zbog hard capa momčadi ne mogu prijeći određenu granicu te moraju rasporediti ugovore, dok u baseballu cijenu diktira tržište jer nikakvih ograničenja nema). NBA s ovim postojećim sistemom jednostavno oko sebe širi smrad koji je nepotreban jer su mane toliko jasne da ih se može ukloniti jednim aneksom na ugovor. Mislim, šta nije idiotski da veteran nema pravo birati gdje će igrati za isti novac nego uvijek mora postojati tih 20 milja više zbog kojih naginje ostanku u momčadi u kojoj je već proveo većinu karijere?

GOLDEN STATE

IN: Troy Dropkick Murphy (hoće li jedan Murphy konačno zaigrati u Bostonu), pick druge runde Netsa

OUT: Dan Gadzuric, Brandan Wright

Usluga Netsima vrijedila je šaku dolara i bezvrijedni pick, ali bit će zanimljivo vidjeti gdje će završiti čovjek koji je do prije godinu dana bio double-double igrač. Heatu i Celticsima koji se najviše spominju kao potencijalna odredišta četvorka koja širi reket nije nužno potrebna, ali Spursi i Dallas bi u Murphy dobili još jednu bitnu kockicu prilikom slaganja plana za rušenje Lakersa.

HOUSTON

IN: Hasheem Thabeet, DeMarre Carroll, pick prve runde Memphisa, Gogo Dragić, pick prve runde Sunsa

OUT: Shane Battier, Ish Smith, Aaron Brooks

Od svih opcija koje su se nudile uz svu tu gomilu pickova i ugovora što ih imaju na raspolaganju, Rocketsi nisu napravili ništa. Dva alibi trejda, tetkasta kao i sve drugo što je Morey napravio ovih godina. Hasheem nije Haakem, ma koliko im ime bilo slično. Dragić je nebitan, ali barem neće otići u svlačionicu za vrijeme time-outa (plus, sada sam miran u fantasyu jer Lowry ostaje prvi play do kraja i ne gine mi naslov YEEES!!!). Dakle, samo su dodali dva picka prve runde, koji bi možda bili i lutrijski da Rocketsi išta valjaju i da nekako mogu preskočiti Memphis i Phoenix. I to su ih dodali na hrpu sličnih koje već imaju. Pitanje je pripremaju li se oni za NCAA turnir ili za NBA ligu. Pitanje je i da li se moglo dobiti nešto više za Brooksa koji je do jučer bio play budućnosti, da bi se preko noći pretvorio u Slovenca.

INDIANA

Larry Bird još nije u penziji? Mislim, što reći o GM-u koji zakasni nekoliko minuta u realizaciji tradea? I još bolje, što reći o GM-u koji nakon epizode s Artestom i Captain Jackom želi dovesti u momčad nekoga poput Mayoa?

LOS ANGELES GRIFFINS

IN: Mo, Jamario

OUT: Baron, ovogodišnji lutrijski pick

Mudro su se riješili Barona koji stvarno nije imao što pametnoga prenijeti Blakeu i Ericu, usput uštedjevši hrpu dolara i dovevši igrača poput Williamsa koji definitivno bolje odgovara ovako mladoj momčadi. Mo nije playmakerski talent poput Barona koji loptom može pogoditi muhu u letu, ali je bolji šuter i ne treba loptu stalno u rukama da bi bio koristan. A to je dobro, jer lopta mora biti što više u rukama Blakea i Erica.

Bledsoe je stilom igre bliži Williamsu tako da je i to još jedan plus, Baron definitivno nije bio mentor kakvoga mladi combo bek treba. Sad, možda su platili skupu cijenu odrekavši se picka prve runde, ali obzirom na ovogodišnji talent na draftu i činjenicu da ionako na svakoj poziciji imaju rasnog mladog igrača, njima draft ionako nije bitan. Trebaju im pravi veterani i što više prostora za buduće masne ugovore. Ovaj trade u tome pomaže.

Bravo Griffinsi.

MEMPHIS

IN: Shane, Ish

OUT: Hasheem, pick prve runde, čovjek zvan DeMarre

Gay je out nekoliko tjedana i iz toga kuta vraćanje Battiera do kraja sezone ima smisla. Obzirom da se bore za playoff, možda i odricanje od potencijalno visokog picka nije prevelika cijena. Ali, kada gledaš da su usput škartali i svoj nedavni drugi pick u Hasheemu, jasno ti je s kakvom franšizom imaš posla. Onom koja nije u stanju ni trade odraditi na vrijeme.

MINNESOTA

IN: leš Eddya Currya, Anthony Randolph

OUT: Kupus, Corey Brewer

Zime u Minnesoti su toliko dosadne da David Kahn uživa kada se može zabaviti ovakvim poslićima. U zamjenu za pomoć Knicksima prilikom realizacije ovog tradea dobio je poneku milju, vjerovatno stan u Queensu te Anthonya Randolpha. Još jedan vječni, nikad realizirani potencijal, kojega može pridružiti Darku i Beasleyu. Danas znamo da od ove dvojice nikada ništa, ali za Randolpha stvarno ne možemo ništa tvrditi. Treba vidjeti, a taj pay-per-view koštao ih je gubitka Kupusa i Pivara. Manje nego što Arena naplaćuje za trećerazrednu tekmu Primere. Obzirom da je Kahn u igri, treba paliti svijeću što nije završilo puno gore.

NEW JERSEY

IN: Deron

OUT: Devin Harris, Derrick Favors, dva picka prve runde (ovogodišnji Netsa i budući Warriorsa)

Trade koji je najbolji dokaz kako je u NBA važnije imati sreće nego pameti. Navodno su GM Netsa i GM Jazza, dva poznata intelektualca, razgovarali o potencijalnom tradeu za Kirilenka kako bi Mikhail imao barem nešto pokazati ruskoj mafiji (''luk, vi got aur boj Andreuška''), kada je u šali Billy King pitao za Derona. O'Connor je na njegovo iznenađenje rekao "što nudiš" i ostalo je povijest. Za isti paket kojim su namjeravali dovesti Carmela, doveli su boljeg igrača.

Deron stvarno ne ostavlja dojam čovjeka kojega želiš za lice svoje franšize. Svađe sa Sloanom, pa izjava odmah po dolasku u Netse kako ne garantira da će potpisati produženje ugovora, nisu način na koji se drži jedan karakterni franchise player. Ali, njegov talent je neupitan. Čovjek je najkompletniji playmaker lige, majstor završnica koji će sam samcat preporoditi New Jersey na način sličan onome kako je to prije desetak godina napravio Jason Kidd.

Devin Harris, sam po sebi solidan play, i dva vrlo visoka picka (Favors i ovogodišnji Netsa koji ima šanse biti top 3 pick), realna su cijena za takvog igrača. Ovaj Warriorsa je možda višak, ali obzirom da dogodine Warriorsi imaju šanse biti playoff momčad, nije ni toliko važan. Plus, Mikhail ima toliko love da uvijek može kupiti pick za tri milje (koliko je i ovom prilikom poslao u Jazz, da se nađe).

Jedan veliki plus ovoga tradea o kojem trenutno Netsi ne razmišljaju ali koji će se pokazati važnim – Deron je ubivši Sloana u pojam svojim žuganjem zalužio crni pojas u vještini uklanjanja trenera. Ta vještina dobro će doći da oslobodi sebe i Brooka od terora Averya Johnsona.

NEW ORLEANS

IN: Landry

OUT: Thornton, nešto zajedničkog keša

S igračke strane ovo nije loš trade. Thornton je imao nekoliko bljeskova, ali nije se nametnuo kao rješenje s klupe. Trener Williams i dalje više vjeruje veteranima Greenu i Jacku, a tko može sumnjati u čovjeka koji ovaku sakatu momčad vodi do playoffa. Landry im konačno daje stabilnu napadačku opciju s klupe, čovjek je majstor za zabijanje preko kojega možeš slobodno vrtiti napad cijelu večer. Praktički, nakon što sjedneš Westa imaš opciju istog takvog uvesti u igru.

Problem je što su i jedan i drugi poprilično mekani igrači koji vole igrati malo dalje od koša i nisu stvoreni za prljave poslove (odnosno, obojica su razvivši osjećaj za koš pobjegla od tog manje privlačnog aspketa igre), teško ih se može koristiti u paru, što Landrya svodi na rezervu oko koje se ne bi trebalo dizati previše buke. Da nije činjenice na koju je ukazao Cuban – Hornetsi su momčad kojom upravlja liga, a ovim tradeom su preuzeli na sebe skupljeg igrača, time automatski oštetivši vlasnika, to jest njih 29 preostalih koji imaju svoje klubove. Cuban se s pravom pita kojom logikom liga radi na korist svoje financijske štete, ali čemu zahtijevati smisao u NBA ligi koja je sve više lišena nečega takvoga.

NEW YORK

IN: Melo, Chauncey, Shelden, Renaldo, Carter, Corey

OUT: Danilo, Wilson, Timofey, Raymond i prvi pick 2248. (jedini koji još nisu podijelili)

Padaju vlade diljem svijeta, preko noći se odnos snaga prebacio sa Zapada na Istok, ali Knicksi uvijek ostaju Knicksi. Platili su najveću moguću cijenu da bi došli do igrača kojega žele, igrača koji se možda i ne uklapa idealno u ono što trenutno rade. A onda opet, što to oni danas rade? Kada vidimo D'Antonia na klupi vjerujemo da gledamo momčad koja njeguje nekakvu filozofiju igre, ali činjenica je da ovi Knicksi kao i oni s Francisom i Starburyem njeguju samo jednu filozofiju – onu sebične, jednodimenzionalne košarke.

Amare i Carmelo imaju dovoljno talenta za monopolizirati NBA action, ali svakome tko posjeduje League Pass ili neki drugi izvor stalnog priljeva utakmica jednostavno nisu zanimljivi. Zabit će 50, primit će 50. Pola-pola. To je njihova sadašnjost, to će ostati i njihova budućnost. Mislim, daleko od toga da Melo nije pojačanje, ali put koji čeka ovu momčad još je dug. Zahtijeva strpljenje i plan. A dok je James Dolan vlasnik, to su dvije stvari koje Knicksi neće imati na raspolaganju.

Bez obzira na budući salary cap, Knicksi će vjerovatno dovesti još jedno veliko ime. Sve ide prema tome, nemojmo se zavaravati. Deron, Paul i Dwight igrat će sličnu igru kao i Melo, osim ako se ne uvede taj famozni franchise tag. Ali, čak i ako im to uspije, ovo što su nam tijekom ovog roka pokazali je da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Knicksi će uvijek biti zaslijepljeni vanjskim sjajem, uvijek će trošiti više nego treba, uvijek će biti dekadentni.

Ne treba plakati za ni jednim igračem kojega su se odrekli, a Chauncey je i s jednom nogom bolji od Feltona. Samo, gdje je tu karakter? Gdje je klupa? Koji je identitet ove momčadi? Gdje su šljakeri? Najveća ironija košarke je u tome što se radi o sportu u kojem su samo dva igrača u stanju nositi vas do vrha, ali ujedno u isto vrijeme nisu u stanju napraviti onaj zadnji korak bez sporednih igrača. Lanac je čvrst koliko je čvrsta najslabija karika.

Knicksi nemaju karike i uopće ih ne smatraju bitnima. Njihov problem je što vječno snimaju blockbuster za kojega trebaju prekrasne glumce, ali zaboravljaju da i svaki blockbuster drže role karakternih glumaca. Poslavši Chandlera i Galinaria u Denver, Knicksi su ostali bez ijednog vlastitog igrača. Ma kako manjkavi bili Danilo i Wilson, ipak su bili njihovi pickovi, kvragu. A kako su već uokolo posijali sve pickove prve runde u idućih tristo godina, ostali su bez najboljeg izvora jeftine svježe krvi.

Što ako se uvede hard cap i ako se pojavi franchise tag? Bez drafta, bez salary capa, bez plana, Knicksi ostaju ona ista Thomasova momčad koja samo potpisuje najzvučnija dostupna imena bez razmišljanja o tome kako bi ta imena izgledala na parketu.

Ako se ne uvede ništa od toga, ako stvari ostanu kakve jesu, Knicksima to opet ništa neće značiti. Jer, pravila mogu biti ovakva ili onakva, ali na kraju si uvijek sam odgovoran za svoje odluke. Knicksi redovno donose krive. To ne mogu promijeniti ni Melo ni Chauncey, a niti novi kolektivni ugovor. Što bi rekao Gump - stupid is as stupid does.

OKLAHOMA CITY

IN: Perk, Nazr, Nate

OUT: Krle The Chairmaster, Petersonov ugovor, DJ, mikseta, Jeff Green

Bez premca vlasnici najboljeg poteza prijelaznog roka. Doduše, stiže s godinu zakašnjenja – prošle sezone GM Presti se prepao rizika s Chandlerom i vratio je rasnu peticu kakva im je trebala nazad. Ove sezone odlučio je ne ponoviti grešku, iako Chandlerov problem s prstom nije ni upola ozbiljan kao Perkov s koljenima. Ali, Presti je konačno odlučio odrasti.

Perk je sve što treba Thunderu da zatvori šuplji reket. Samo micanje Jeffa Greena je plus, a kada uzmeš u obzir da ono znači više minuta za Ibaku i Collisona, sjajne obrambene igrače, očito je kako će ovo sada biti jedna druga momčad. Neće preko noći Durant i Westbrook naučiti igrati obranu, ali će imati tri majstora koja će im čuvati leđa. Možda čak i četiri, ako ste spremni vjerovati da u muslimanu nacistu još ima vatre iz dana San Antonia.

OKC je ovim potezom objavio svijetu da ide do kraja već ove sezone. Perk će u ovoj momčadi brzo zaboraviti bivše suigrače, a Thunder će nam još jednom pokazati da su igrači koji znaju svoje uloge na terenu, obrana i skok važniji od bilo kakve dubine koju je Boston možda dobio s Greenom.

Najbolje od svega, bez Greena i njegovih 15 lopti, ova momčad će u napadu izgledati nešto smislenije. I dalje će to biti silovanje lopte od strane Westbrooka, i dalje će Durant pucati iz svih mogućih situacija osim onih iz kojih bi trebao, ali barem se nećemo morati pitati koja je uloga onoga tipa što izgleda duguljasto kao Durant, davi loptu, ne skače i ne igra obranu.

PHOENIX

IN: Brooks

OUT: Dragić, pick prve runde

Iskreno, ne shvaćam ovaj potez. Osim ako ne misle trejdati Nasha ovo ljeto i proglasiti Brooksa novim startnim playom, ovo nema nikakvog smisla. Sunse vode totalni amateri, to nam je već odavno jasno, ali ako misle da je pick prve runde, možda i lutrijski, vrijedan poboljšanja na poziciji back-up playa, onda su nadmašili sami sebe.

PORTLAND

IN: Gerald Wallace

OUT: Joel, Dante, Sean, keš ili što bi Allen rekao sića, pickovi

Portland se nije odrekao ničega bitnoga osim budućnosti vlastitog budžeta. Samo, što im je drugo preostalo? Aldridge i Roy su na maksimumu, potpisali su Cambya i Matthewsa za masne ugovore. U takvim uvjetima rebuilding je praktički nemoguć. Kako je Allen opet odlučio otvoriti kesu, prikupljanje skupih igrača poput Wallacea jedino je rješenje.

Wallace je preplaćen, ali nije loš igrač ako vam novac nije važan. Poboljšanje je na krilu pored još nespremnog Batuma, a u stanju je ponijeti i dio tereta u napadu kojega nakon Royeva pada drži fenomenalni Aldridge. Momčad je ovo koja nema previše zvijezdanog talenta, ali koja ima dovoljno karaktera i dubine da se održi u playoff poziciji bez obzira na sve probleme.

Wallace se tu uklapa savršeno, što time što je više šljaker nego zvijezda, što sklonošću ozljedama. Ali, rizik se možda isplati. Nestankom Jazza, padom Nuggetsa, kopnjenjem Lakersa, Zapad se otvara. Problem je jedino što su Dallas, San Antonio i Oklahoma puno spremniji to iskoristiti.

TORONTO

IN: JJ (nije Hickson, a bogami ni Redick)

OUT: pick

Colangelo uredno skuplja te, kako ih zove, talente, kako bi ih sutra pretvorio u pickove, koje će onda pretvoriti u talente, koje će onda pretvoriti u pickove. Šteta što njegov višak pickova nije pomogao Bullsima da dođu do beka, a još je veća šteta što nisu uspijeli Denver nagovoriti da im ustupi Galinaria iako su navodno pokušali. Kakva sprdačina od franšize.

UTAH

IN: Favors, Harris, dva picka prve runde (kvalitetna), vreće rubalja

OUT: Deron

A evo još jedne franšize koja je na dobrom putu da naziv uzorne zamijeni nečim posprdnim. Nakon odlaska Sloana u šoku su odlučili eliminirati bilo kakav budući šok, a to znači eventualno Deronovo kenjkanje oko novog ugovora, pa su lijepo poslali svog najboljeg igrača na Istok za hrpu potencijala.

Devin Harris je dobar igrač, preporodit će se bez Averya nad glavom, ali teško da je netko oko koga će u Salt Lake Cityu graditi budućnost. Ako stvarno misle krenuti u rebuilding oko ovih pickova i Favorsa, puno korisniji bit će im njegov ugovor dogodine. Favors nije ostavio nekakav bajan dojam do sada, ali postoji šansa da je Jazz u njemu dobio ako ne nositelja onda barem vrlo dobrog igrača za petorku. Što znači da su i Jefferson i Millsap potrošni, obzirom da njihovo prisustvo koči razvoj Favorsa i svih tih budućih nada.

Ove godine Jazz ima dva picka, jedan sigurno lutrijski (ovaj Netsa) i jedan potencijalno lutrijski (njihov). To znači da lokalni junak Jimmer stiže u klub i da se okreću takvom obliku promocije. Jimmer i Hayward garantiraju barem pristojno ispunjenu dvoranu, ali za nešto više trebat će im i Favors i barem jedan all-star igrač iz preostala dva picka.

Mislim, ovo što su dobili zauzvrat definitivno nije loše, ali postavlja se pitanje da li se su odrekli Derona u afektu, bez da su dobro razmislili. Jer, liga će poduzeti sve da u novom kolektivnom ugovoru što više oslabi moć igrača, a to znači da Deron sutra možda neće imati takvu moć kakvu su nedavno iskazivali Melo ili LBJ.

Opet, ako je svima puna kapa pizdeka kakvim se Williams pokazao, ovaj trade s Netsima je sasvim ok. Nije da su ionako igdje išli s postojećim rosterom (a to je izgleda ipak glavni razlog zašto Sloan više nije imao snage boriti se sa svakodnevnim zahtjevima trenerskog posla). Ostaje im ne samo nada već i solidni izgledi da će još dugo vremena biti dobri, a to je za ovako mali klub izuzetno važno.

A opet, ako ćemo biti realni, možemo samo reći sljedeće parafrazirajući LeBatarda - Salt Lake City, welcome to an egzistenze of irrelevance.

WASHINGTON

IN: Bibby, Evans, Crawford, pick prve runde

OUT: Kirk, Hilton

Wizardsima je ovaj prijelazni rok donio još jedan pick kojim će popuniti roster, a usput se i vlasnik Ted Leonsis pokazao kao totalna faca. Čovjek je poznat kao osoba otvorena navijačima i medijima, ima blog na kojem otvoreno piše o svojim Wizardsima i Capitalsima, a postom kojim se osvrnuo na trade Hinricha za Bibbya dokazao se i kao pošten čovjek koji ne treba medije ili druge blogere da racionalno seciraju njegove tradeove.

Bez puno umatanja istine, čovjek je priznao da je Hinricha trejdao samo za taj pick i kako mu je taj isti Hinrich praktički donio tri picka prve runde – lanjski Bullsa (koji su pretvorili u Kevina Seraphina) te dva Hawksa (lanjski u liku mladog Crawforda, te ovogodišnji pick). Ne radi se o nekim bajnim igračima, ali prilikom rebuildinga bitan je stalni priljev svježe krvi i talenta, a Wizardsi to imaju.

Dodaj još njihov visoki pick i ispada da ljudi rade dobar posao. Ništa spektakularno, ali pametno i strpljivo. Ono što će biti zanimljivo vidjeti je što će biti s Bibbyem. On ima određenu svotu garantiranu za iduću sezonu i neće biti lako tek tako ga otkupiti iako mnoge momčadi jedva čekaju da ga dodaju (Heat bi s njim i njegovom tricom u rotaciji umjesto Arroya automatski postao bolji) jer za Wizardse veću vrijednost ima ta njegova zadnja godina koja im može donijeti nešto u nekom budućem tradeu.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

16Jan/1120

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Nakon zasluženog novogodišnjeg odmora vraćamo se klasici. Tjedni pick 'n' roll kroz ligu opet kreće tjednim ritmom. Do novog prekida. Iskreno, nemam pojma da li je predah bio zaslužen ili ne, ali znam da mi se u ovoj novoj godini ne da raditi apsolutno ništa. Osim gledanja košarke, naravno. League pass radi punom parom, za to se ne treba bojati.

Ali, malo me zabrinjava trenutna niska razina energije i to što uopće nemam potrebu za nekom ekstra zabavom. Na primjer, football sezona je na vrhuncu, krenuo je playoff, a ja prošli vikend radije od njega gledam Clipperse, Raptorse, Kingse i Warriorse. Kremu nad kremama.

Da se razumijemo, nije stvar u tome da football nije zakon, dapače. Jednostavno, to vam je pravilo Clinta Eastwooda na djelu. Čovjek mora biti svjestan svih ograničenja, a ona u mom slučaju znače da jednostavno nema dovoljno vremena u životu za posvetiti se još nečemu na razini na kojoj sam posvećen NBA košarci.

Nisam čak ni imao neki megalomanski plan za praćenje NFL-a, sve se svodilo na najavu sezone, tjedni post u vidu power rankingsa, izbor najboljih igrača sezone i onda još dva posta tjedno u vrijeme playoffa, jedna najava svakog kola i jedan osvrt. Sve u svemu, 32 posta godišnje.

Samo, treba pratiti tekme, posvetiti im cijelu nedjelju i ponedjeljak, a kada je krenula NBA sezona vidio sam da to neće ići. Slobodno vrijeme je rijetko, a još ga je manje kada ste ovisni o tome da vidite kako funkcioniraju Wade i James, kako se snašao Big Al, ima li Rambis stvari pod kontrolom, posjeduje li Cousins košarkaški IQ i tako dalje i tako bliže.

Došao sam blizu Superbowlu kojega sam prognozirao (Steelersi protiv Packersa), ali jasno mi je, čak i da sam ga pogodio, da je u pitanju sreća, nikakvo specijalno znanje. Naime, to je par koji sam izabrao na početku sezone na osnovu vjere u dvije stvari:

1. u to da je Aaron Rodgers daleko najbolji QB u NFC-u
2. da povratak Troya Polamalua vraća šampionsku čvrstoću obrani Steelersa

Samo, da ste me nakon nekoliko tjedana pitali isto, nema šanse da bi vidio Packerse ovako daleko (što zbog ozljeda, što zbog opet očajne napadačke linije koja je Rodgersa koštala par potresa mozga previše), a, kako je sezona odmicala, i Steelersi su se činili sve slabijom okladom (što zbog razigranih Patriotsa, što zbog očajne napadačke linije koju izvlače vanserijski talenti RB-a Mendenhalla i QB-a Roethlisbergera).

Međutim, u ovom ludom sportu, usprkos svim tjednim iznenađenjima i skokovima gore-dolje po raznim odnosima snaga na koje više utječe sreća i ozljede nego ikakva vještina, pokazuje se kako na kraju pobjedu ipak odnosi talent. Kao što će u košarci pobijediti momčad koja ima vrhunske pojedince u napadu, kvalitetnu obranu i čvrst skok, tako će u footballu najdalje stići oni s najboljim razigravačima, balansom u svim linijama te iznadprosječnom obranom.

Kako sam danas svjestan da jednostavno ne stignem pisati i o ovom sportu, bez obzira koliko me fascinira, mogu slobodno i sada dati prognozu za sljedeći Superbowl. Dogodine gledamo Packerse (zato što je Rodgers najbolji QB u NFC-u) i Patse (zato što su sada sva ova nova receiverska oružja premlada, kao što je premlada i sredina obrane, ali iduće sezone bit će još bolji, možda dovoljno dobri i za još jednu savršenu sezonu, i to ovaj put okrunjenu i onom konačnom pobjedom).

Uostalom, što ne bi bila fora kad bi Rodgers izgubio dva Superbowla za redom? Veliki Jim Kelly izgubio je četiri s Billsima (mislim, igrati u ovakvom sportu finale četiri godine za redom stvarno je nešto nevjerojatno), a također je nosio broj 12. Govorim gluposti, znam, ali to je ono što sam shvatio ove sezone gledajući NFL – previše pričati o ovakvom sportu u kojem je važno možda desetak utakmica, u kojem odlučuju glupa pravila, glupost je samo po sebi. Treba ga samo gledati i uživati u čistom nasilju.

Nije da NBA nema sličan problem, njena regularna sezona ima možda još manje značaja, ali u stanju nam je zadržati koncentraciju potencijalnim događanjima. Bilo da je riječ o razvoju mladih igrača, bilo da je riječ o tradeovima, svaki dan imaš razloga za švrljati po netu. Football možeš gledati od nedjelje od nedjelje, bez puno brige. Sve što trebaš znati je igra li startni QB.

Sad kad mi je jasno da ispodobruca neće biti ništa više od NBA bloga, postavlja se pitanje što uraditi u slučaju lockouta? Pa, kako NFL čeka slična štrajkaška sudbina, njima se nećemo vraćati, ni kao zamjeni za NBA ni uopće (osim ako ne dobijem na lotu i budem u mogućnosti ostaviti dnevni posao). MLB me zanima samo zbog fanatsya, pratim rostere i događanja jer treba svaki ljetni dan tijekom sezone izgubiti vremena dok posložiš postave svojih momčadi. Možda bi mogao napisati nekakvu najavu sezone, ali zašto kada je baseball toliko dosadan da je čak i pisanje o njemu dosadno? Radije ćemo pratiti EP u košarci.

Rješenje se nameće samo po sebi – NHL. Kako hokej starta paralelno s NBA, nemoguće je ozbiljnije ga pratiti, ali, u slučaju da Stern i vlasnici budu uporni u svojim naporima da nas zakinu za pola NBA sezone, neću imati izbora nego posvetiti se najavi NHL-a, kojega inače počinjem pratiti tek u vrijeme playoffa, dok tijekom regularne sezone gledam samo međusobne susrete Penguinsa i Capitalsa.

Stern, bolje ti je da nas ne zajebeš.

HOUSTONE, POD KOŠEM IMAŠ PROBLEM

Jedna od najvećih misterija ove sezone za mene su Rocketsi. I to ne toliko zbog negativnog rezultata, za koji ipak postoji racionalno objašnjenje. Naime, usprkos svom napadačkom talentu, Houston je patetična obrambena momčad koja vjerovatno ne bi bila u stanju uštopati ni Joška Poljaka, a dobro znamo da je zatvoren reket osnova pobjedničke košarke. One playoff predznaka posebice, s tim da i u regularnoj sezoni, u sudaru dvije podjednako talentirane ekipe, pobjedu uglavnom uspijeva izvući ona sposobna u zadnjih nekoliko minuta tu i tamo zaustaviti protivnika.

Dakle, tu je sve jasno. Houston s ovakvom obranom ne može biti ozbiljna momčad. Međutim, misterij na koji ciljam za mene je ne-aktivnost njihove uprave. Na raspolaganju im je nekolicina ugovora koji su ušli u zadnju godinu i kojima mogu zatvoriti svaki trade (tu je i iznimka koja im je ostala od Arize), da ne govorim o pickovima prve runde i mladim talentima koji mogu poslužiti kao mamac. Dakle, pitanje je što čekaju i zašto ništa ne poduzimaju ne bi li spasili sezonu?

Houston nije u poziciji poput Thundera da igra očajnu obranu zbog problema s glavama igrača koji iz nekog razloga nisu u stanju pronaći identitet (niti mogu računati svaku večer da će se izvući na račun vanserijskog talenta pojedinaca – Rocketsi itekako krvavo igraju u napadu za svaki otvoreni šut, dok Durant prošeta oko bloka, pukne preko ruke i pogodi suzu). Houston nema potencijal koji se može preko noći pretvoriti u obrambeni zid, oni su krcati igračima u čijim genima obrana nije zapisana niti pod razno.

(Naravno, još jednom nisam mogao proći kroz post bez spomena Thundera, što je dovelo do reakcije mog superega, kojem je dosadilo da stalno prozivam jednu od najboljih momčadi na Zapadu. Evo dijaloga koji je uslijedio između mene i njega:

Superego: Molim te da prestaneš ukazivati na Thunder kao na momčad koja ne štima i s kojom nešto nije u redu. U top 10 u ligi su, na Zapadu su očekivano na vrhu. Ako si prije početka sezone smatrao da su sposobni biti odmah iza Lakersa, što se buniš sada kada se to i ostvarilo? Doduše, ispred njih oboje su još Spursi, ali kužiš što ti želim poručiti – ne možeš govoriti stalno loše o momčadi koja je po svemu jedna od najboljih, jer time ispadaš totalni seronja koji vidi samo loše strane.

Ego: Shvaćam tvoju zabrinutost, ali stvar je u biti jednostavna. Očekivao sam od njih da budu ne samo odmah do Lakersa, nego da budu pravi izazivači, momčad koja može napraviti nešto konkretno u playoffu. S lanjskim pristupom u obrani, uopće stilom igre, bili su na putu da se priključe ekipama sposobnima otići do kraja, a danas su tek talentirana i potentna skupina kakvih smo se nagledali svih ovih godina. Kužiš, to je problem, što svi znamo da imaju potencijal biti puno, puno više od ovoga što su sada.

Superego: Ali ovo što su sada je dovoljno dobro, pogledaj širu sliku, koncentriraj se na stvarnost, a ne samo na svoje tlapnje. Koja obrana može u isto vrijeme zaustaviti i Westbrooka i Duranta? Nema momčadi u ligi koju Thunder nije u stanju izbaciti iz ravnoteže iskorištavajući individualne prednosti koje će ili jedan ili drugi uvijek imati protiv onoga tko im se nađe na drugoj strani.

Ego: Ma ne možemo se ja i ti nikako složiti. Slažem se, napraviti plan igre protiv Thundera nemoguća je misija, ali zar isto tako nije tužno da takve atlete kao što su Durant i Westbrook dozvoljavaju protivniku da samo tako leti pored njih?

Superego: Ti si izgubljen slučaj, žalim te. Uostalom, zar nisi i sam maloprije rekao da imaju potencijala svaki tren opet biti dobra obrambena momčad? Zar nemaju Ibaku pod košem? Zar nije baš Ibaka takav tip igrača koji bi spasio sezonu Rocketsima?

Ego: Opet se vrtimo u krug – Ibaka je igrač koji im omogućuje da tu i tamo odigraju obranu, zato bi vrlo vjerovatno i dobili playoff seriju protiv Rocketsa. Jer ipak imaju sposobnost da se obrane kada je najpotrebnije. Ali, nije isto igrati obranu na vrhunskoj razini kao temeljni koncept sistema ili povremeno nešto zaustaviti. Da, Rocketsi bi ubili za takav luksuz, ali poanta je da bi Rocketsi s Ibakom bili bolji, ali ne toliko da se bore za vrh. Bili bi kao Thunder, sjajna napadačka momčad koja tu i tamo nešto obrani, dovoljno za dobre rezultate, ali ne dovoljno za prelaz iz playoff momčadi u izazivača.

Superego: Shvaćam što pokušavaš reći, ali naglašavam da se ne možeš oslanjati samo na to. Da zaključimo – Thunder je u svakom pogledu sposoban otići korak naprijed, bez ikakvih promjena, s ovom jezgrom, dok Rocketsi čak ni s promjenama koje zazivaš ipak nisu ništa više od atraktivne playoff ekipe.

Ego: Tako nekako, s tim da nisam baš siguran može li Oklahoma tek tako napraviti taj korak. Tko zna, možda je odlazak čovjeka koji je dizajnirao njihovu lanjsku obranu ipak prevelik minus. Ron Adams je ovoga ljeta došao pomoći Thibodeau u Bullse, što praktički znači da Chicago danas ima arhitekte dvije ponajbolje lanjske obrane, one Celticsa i one Thundera. I baš ti Bullsi su danas ono što je trebao biti Thunder, mlada momčad koja grize u obrani, koja igra veteransku košarku, playoff košarku, jer su svjesni da je to jedini ispravni put za doći do cilja.

Superego: Počeo si o Bullsima, mislim da je vrijeme da se isključim i vratim u stanje hibernacije. A ti divljaj, kao i uvijek.

Ego: Hvala. Pederu.

I tako je završio još jedan pokušaj da se opravda kritiziranje momčadi koju bi definitivno trebalo tu i tamo malo i pohvaliti.)

Mislim, evo s čime raspolažu Rocketsi pod košem. Brad Miller je sjajan tip i čudo od igrača, tip koji u svojoj roli može pomoći čak i u ovim poznim godinama, ali Brad ne može igrati na petici 30 minuta svaku večer jer se time doslovno ostavlja momčad s igračem manje. Njegovo postavljanje se može maskirati 15-ak minuta, ali većinu utakmice? Plus, Scola nije ništa bolji obrambeno od njega, praktički, koliko god da je talentiran napadač, toliko je rupa na drugoj strani parketa.

Scola pada na svaku fintu, kasni u rotacijama i uopće totalno je beskoristan u svom reketu, osim kao skakač. S dva takva promatrača pod košem, Houstonova obrana ne može bolje od ovoga što trenutno pruža. Tko im ostaje? Patterson je rookie, buduća solidna četvorka, ali za sada previše zelen. Hill je tek elastično tijelo koje mlatara rukama, njegov talent je minimalan, a isto tako i sposobnost čitanja protivničkih linija kretanja. Ne pomaže mu ni što uglavnom mora čuvati jače i više igrače od sebe. Hayes je čvrst, ali toliko limitiran u svakom drugom pogledu da praktički ne donosi ništa u ukupnom zbroju. Sad vas je opet pitam, zašto bi bilo tako loše odreči se jednog picka prve runde (svoga ili onoga od Knicksa, svejedno) i nekoliko milijuna dolara kako bi se npr. iz Kingsa doveo Samuel Dalembert?

Vrlo dobro znamo da je Dalembert drvo, ali rijetko pokretno drvo s osjećajem za blokadu. Svojom trkom odlično bi se uklopio u stil igre Rocketsa, a blokerskim instinktom dao bi tu toliko potrebnu obrambenu opciju pod košem. Sumnjam da bi Kingsi imali nešto protiv Mingova ugovora (kojega ionako pokriva osiguranje), picka i love na računu, tek da iznajme centra na kojega ionako ne računaju u budućnosti (ili mogu prihvatiti ugovore Hayesa, Jeffriesa i Hilla, dvojicu odmah otpustiti te se nadati da će ovaj treći možda bolje izgledati uz Cousinsa nego što izgleda uz Scolu).

Garantiram da bi, samo da su od početka imali centra koji je u stanju zaustaviti šetnju protivnika u reketu, danas imali barem 5 pobjeda više. Izgubili su svaku gustu završnicu i svaki produžetak koji su igrali ove sezone baš zato što ne mogu ni pod razno zaustaviti protivnika kada je važno, kada ovaj odluči zabiti. Takva očajna obrana jednostavno ne vodi nigdje.

Napadački, Rocketski igraju sjajno, bez obzira što su cijelu sezonu bez pravog centra, praktički i bez prvog playa. Lowry je dobar igrač, ali vještinama je ipak puno bliži ulozi back-upa (sjajnog i eksplozivnog doduše, možda i najboljeg u ligi). Brooks je puno kvalitetniji i kao šuter i kao slasher, ali to opet nije spriječavalo Rocketse da zabijaju. Razlog tome je činjenica da imaju dva takva rasna strijelca kao što su Scola i Martin, ali i trener Adelman.

Ja ću prvi Adelmana prozvati kao luzera koji nikada neće znati posložiti momčad za ključne utakmice, ali mislim da nitko u NBA nema deblju knjigu napadačkih akcija. Sjećate se kada je Saunders prelazio u Pistonse kako su ga pokušali prodati kao nasljednika Brownu? Čovjeka koji je iza sebe imao jedan playoff nastup na leđima Garnetta i Cassella reklamiralo se kao enciklopediju, kralja teorije, crtanja i dijagrama. Pa su nakon njegovog dolaska Pistonsi i dalje igrali isto u napadu, samo što su popustili u obrani i ostali bez inspiracije.

E, pa Adelman je pravi kralj teorije, koji je za razliku od nekoga poput Saundersa, tko tek pliva u zadanim okolnostima, svaku svoju ekipu uspio posložiti po vlastitom guštu. Dobro, nije mu baš išlo s Warriorsima, ali Portland, Sacramento i danas Houston su imali respekta vrijedne rezultate. I prije svega oduševljavali su igrom, kretanjem i lopte i igrača.

U osnovi Adelman je pobornik Princeton napada (zato npr. tako sjajno u paru funkcioniraju Lowry i Brooks, jer je važno da su oba beka u stanju razigrati suigrače) u koji je ubacio osnove flexa (puno kretanja kroz blokove bez lopte i puno cutova) i raznovrsnu post igru (od high-low akcija post igrača do spuštanja pod koš vanjskih igrača, posebice Battiera, čim se osjeti prednost nad protivnikom). Ali, u svom tom bogatsvu svetinja je samo jedna – kretanje. Zato je takav gušt gledati Martina i Scolu kako se probijaju kroz blokove, kako dobivaju loptu uvijek u idealnoj poziciji i kako sjajno realiziraju.

Naravno, nije ih gušt gledati na drugom kraju parketa, ali, ponavljam, to se da zamaskirati s jednim rasnim centrom (Martin je rupa u obrani, ali rupa koju je također moguće pokriti kvalitetnim korektorom - pogledajte samo Kidda, sporiji je od Martina, ali ima kome usmjeriti protivnika).

Poanta cijele ove priče je da Rocketsima nitko nije kriv za ovo što im se događa osim njih samih. Na stranu sve okolnosti, ali ako vidiš da te nešto iz večeri u večer košta boljih rezultata, onda si dužan nešto poduzeti po tom pitanju, posebice ako si u mogućnosti i ako time ne dovodiš budućnost u pitanje. Stoga, što više čekate? Dovedite si tog centra i počnite se ozbiljno boriti za playoff, dok ne bude prekasno i dok vam ostatak Zapada ne odmagli.

BUDUĆNOST JE SADA

Nažalost, Clippersi i Warriorsi su već poprilično zaostali po pitanju omjera da bi se priključili borbi za playoff, ali činjenica je da po ovome što trenutno pokazuju tamo defintivno pripadaju. Obje ekipe su na startu imale problema, neki su bili konkretni, neki baš i ne, ali čim su stali na noge djeluju – sjajno. Toliko dobro da ih već dogodine možemo očekivati u playoffu.

Warriorsi su imali uglavnom konkretne probleme. Ozljede su ionako tanku momčad potpuno osakatile, David Lee i Steph Curry, dva nositelja, daleko su od prava forme tijekom cijele sezone. Kao da to nije dovoljno, do nedavno su praktički bili bez klupe. Amundson i rookie Udoh nisu zvučna imena, ali njihov izostanak doveo je do toga da minute pod košem idu igračima koji ih ne zaslužuju, poput Radmanovića i Gadzurica.

Povratkom u momčad vrlo brzo su pokazali što je nedostajalo. Amundson je, kao i lani u Sunsima, čista energija, čovjek koji zna gdje s tijelom i rukama, posebice u obrani. Ta njegova upornost odlično dođe, pogotovo zbog već tradicionalnih problema Biedrinsa s ozljedama (Andrisovih 5-20 s linije slobodnih u 30 tekmi i uopće njegova pasivnost u napadu zaslužuju poseban post). Udoh pak donosi još jedno živo tijelo pod koš, a svojim all-round talentom obećava i nešto više. S ovako solidnom rotacijom visokih mogu računati i na bolji obrambeni učinak, a to je za momčad koja do jučer nije znala što je to uopće obrana popriličan pomak naprijed.

Da ne govorim da je njihovo zdravlje zaslužno i za micanje Radmanovića što dalje od koša, na krilo, gdje je svojim šutom za tri čak i koristan. Kad dodaš da u Reggieu Williamsu imaju odličnog strijelca s klupe, da je Smart pokazao da zna posao (praktički je preko noći ispravio sve Nelsonove greške i posložio jedan nesebični napad, s tim da bih ja osobno ipak volio vidjeti Leea više uključenoga u pick 'n' roll i posebice pick 'n' pop akcije), da se Wright potvrdio kao pravi starter, ispada da bi da su bili zdravi od starta već danas bili u borbi za playoff.

Clippersi pak nisu imali previše zdravstvenih problema (ozljede Kamana i Davisa pokazale su se kao blagoslov), ali trebalo im je poprilično vremena da sruše psihološke barijere. Možemo pričati o Vinnieu što hoćemo, ali treba mu skinuti kapu što je vrlo brzo odlučio dati momčad u ruke mladim igračima. Minutaža i utakmice dale su im samopouzdanje, a s njim su počele stizati i pobjede.

Praktički, Clippersi danas znaju nešto što nikako nisu mogli znati na samom početku sezone – da su i Jordan i Aminu i Bledsoe igrači koji mogu odraditi itekako korisne role. Gordon i Griffin su dvojac na kojem se može graditi rasna momčad, a najbolje od svega je što su i jedan i drugi tek počeli otkrivati vlastiti potencijal. Gordon igra sjajno, ali svi znamo da može biti još ubojitiji šuter, a Griffin je već sada jedan od najuzbudljivijih i najučinkovitijih igrača lige, iako se još ne osjeća lagodno u svim situacijama na parketu.

Međutim, glavna psihološka barijera koju su srušili ona je u glavi Barona Davisa. Davis je igrač koji nije u stanju podnijeti autoritet niti teške trenutke, razmažena zvijezda koju mi ne pada na pamet braniti. Ali, Davis je talentirani playmaker koji zna sve o košarci i koji, kada hoće, može biti od pomoći. U sezonu je ušao rezigniran, spreman na najgore. Kvragu, s jedne strane mu po ploči crta Vinnie, s druge mu Sterling urla da je debelo prase.

I onda u jednom trenutku Baron shvaća da su Gordon i Griffin sjajni. I istrčava s njima na parket i počinje uživati u igri. Biti koristan, po prvi puta u životu u pozadinskoj ulozi, dao je momčadi ono što joj je trebalo, trećeg nositelja. Sad, ne znam koliko će ovo trajati, ali činjenica je da Clippersi mogu pobijediti svakoga u ovome trenutku zato što imaju tri vrhunske napadačke opcije i hrpu solidnih igrača zadatka. Što je vrhunska osnova na koju još treba nadograditi smisleni napad koji će Gordona i Griffina dovoditi u dobre pozicije i kad ne trče, te postaviti obranu. Ali, to je također za jedan drugi post.

ŠTO RADITI U DENVERU KAD SI MRTAV

Naravno, glavna priča ovih dana bila je i, nažalost, ostat će - odlazak Carmela Anthonya iz Denvera. Čovjek želi u Knickse, Denver ga želi poslati u Netse jer samo tako može dobiti nešto zauzvrat i sada je samo pitanje tko će prije trepnuti. Žalosno je što se momčad koja je zadnjih godina bila izazivač raspada na ovaj način, u revolveraškom dvoboju nesposobne uprave i bahate zvijezde, ali to je NBA. Što reći nego – I love this game!

Dok čekamo da vidimo tko ima manja muda (hoće li Melo riskirati slabiji ugovor da zaigra za voljeni New York ili će pristati na ulogu plaćenika, hoće li Denver doći do Favorsa ili će se morati zadovoljiti Chandlerom), htio bi se samo osvrnuti na suludu ideju koja se zavrtila nedavno, po kojoj bi u Netsima završili i Billups i Hamilton.

Jasno je da su u pitanju igrice koje veze nemaju s mozgom, ali ostvari li se ovakav scenarij, znat ćemo da veze s mozgom nema ni ruski mafijaš na čelu Netsa, spreman se ukopati u prosjeku samo da se dočepa jedne zvijezde.

Iako, moram priznati da je ideja o okupljanju vanjske linije Pistonsa pomalo i cool – obzirom da ligom i dalje haraju Spursi, Celticsi i Lakersi, zašto Billups i Hamilton ne bi mogli još par sezona pratiti korak s njima? Uostalom, Netsi su igrali ne tako davno u dva NBA finala, valjda je ostalo barem malo tog dostojanstva u klubu i nakon Kidda.

Uglavnom, u cijeloj priči o tom mega tradeu najviše me živcirala pomisao da će Chauncey morati napustiti svoj rodni grad i klub u kojem je želio ostati i nakon kraja igračke karijere. NBA ponekad stvarno nema srca, a Denver mi se zbog spremnosti da se odrekne svog lidera posebno zamjerio.

Ako je Netsima cilj dovesti još imena kako bi udobrovoljili Carmela (a po Wojnarovskom, u kojega nemamo razloga sumnjati, većinu ovih ideja smišljaju agenti, ne klubovi), a spremni su se odreći Harrisa (Averyevi prsti, on Devina i dan-danas smatra krivim za poraz od Heata u Finalu, umjesto da krivi sebe i svoje luzerske odluke), zašto ne bi jednostavno trejdali Harrisa direktno s Portlandom?

Blazersi ga navodno žele, a sve što trebaju je u drugom smjeru poslati Millera. Miller i Hamilton ne zvuče ništa lošije od Billupsa i Hamiltona (nisu toliko cool, istina), a Melo ionako ima iskustva i s Millerom, koji je bio play u Denveru prije Chaunceya.

Mislim, sve su ovo naklapanja, ali stvarno ne bih htio da čovjek koji uživa igrati za Karla i biti lider u svojoj momčadi, čovjek koji stvarno voli taj klub i taj grad, mora otići da bi se zadovoljili apetiti hijena uključenih u trade. I da, taj Denver usprkos svemu i dalje ima strašan potencijal (trenutno imaju možda najbolju klupu u ligi, s Lawsonom i Smithom, mislim, tko si može priuštiti držati drugog i trećeg napadača van startne petorke), takav da bi, da nije tog nesretnog lockouta i neizvjesne budućnosti oko novog kolektivnog ugovora, Carmelo vjerovatno ostao do kraja sezone, pokušao otići do kraja još ovaj put i tek onda, po uzoru na Bosha i Jamesa, ostvariti san o odlasku u New York. Kao slobodni igrač, ali uz puna prava (Denver bi, poput Clevelanda i Toronta pristao na trade za poneki pick i trade exception).

Nažalost, lockout je već uzeo prve žrtve. Upropastio je sezone Nuggetsima i Netsima (iako je njima puno više kriv Avery, točnije Prokohorov koji je zaposlio dokazanog luzera Kinga kao GM-a i onda pristao na dovođenje ovakvog tiranina), uznemirio je Karla, Billupsa i gomile navijača i fanova. Jedino koga to sve skupa ne dira? Knicksi, naravno. S ili bez Anthonya, oni su već uvjereni da su najbolji na svijetu. Amare je MVP, Fields je rookie godine, Chandler je all-star, a Felton reinkarnacija Oscara Robertsona.

Čovjek se pita, što će im uopće još jedna zvijezda.

5Oct/102

CLIPPERS

Posted by Gee_Spot

"If I really called the shots we wouldn't have signed Gomes and what's the other guy's name? You know, they told me if we built a new practice facility we'd attract all the top players in the game. I guess I should have doubled the size of this place. I swear to you, I never heard of these guys, but what if the coach says he wants them? I really like the coach, but then I guess I've said that every time I've hired a new coach.''
- Donald Sterling

SCORE: 30-52
PRVIH 5: Davis, Gordon, Gomes, Griffin, Kaman
5 ZA KRAJ: zna ih samo tata Del Negro
MVP: Eric Gordon
LVP: Vinnie Del Negro

Nakon svih godina katastrofalnih poteza, ovoljetne tirade Donalda Sterlinga protiv vlastite momčadi definitivno su vrhunac nesposobnosti najgoreg vlasnika u povijesti profesionalnog sporta. Možemo razumijeti da je čovjek ljut obzirom na sve što se događa, ali sam je kriv – on je taj koji je doveo Mikea Dunleavya i dozvolio mu da troši milijune uzalud, on je taj koji je za GM-a postavio dojučerašnjeg Dunleavyeva potrčka Neila Olsheya, a on je i taj koji je amenovao dovođenje Vinniea Del Negra koji će potpuno zamijeniti Dunleavya po nesposobnosti komunikacije s igračima i igrom uopće.

Nevjerojatno je da jedan vlasnik, bez obzira što praktički ne troši svoj novac već samo vrti onaj minimum kojega mora potrošiti i kojega svaki klub ionako zaradi od TV prava, ulaznica i marketinga, gleda svoj klub kao najobičniji navijač, umjesto da preuzme odgovornost za sve što se događa. Ne znam da li Sterling ima snimke Sterna kako kocka u kasinu braće Maloof dok mu dvije azijatkinje miluju smežurana jajca, ali znam da bi do sada Sternminator odavno reagirao da je neki drugi vlasnik u pitanju. Valjda je to ta moć Los Angelesa.

Uglavnom, s ovakvim stanjem na vrhu piramide Clippersi su osuđeni na život na dnu. Možda im se i zalomi povremena pozitivna godina kao što je bio slučaj u sezoni 05/06 kada se skupilo dovoljno talenta da napravi rezultat bez obzira na Sterlinga i Dunleavya, ali bez pravih temelja ne mogu računati na izgradnju ekipe koja će se zadržati u vrhu niz godina. Tako da nam samo ostaje odgovoriti na sljedeće pitanje – može li ova sezona biti sezona bljeska, sezona u kojoj bi Clippersi mogli u playoff? Kratko i jasno – ne može.

Ovoljetnim potezima razina talenta se popravila (iako se tu slažem sa Sterlingom da dolasci Ryana Gomesa i onog drugog kakogod se zvao – u pitanju je Randy Foye – ne znače ama baš ništa), ali još je to daleko od složenog i ujednačenog rostera. Plus, nije da vijesti koje do sada imamo bude nadu. Baron Davis je navodno deblji nego ikada, a to puno govori obzirom da cijelu karijeru muku muči s težinom. Dakle, ozljede su opet neminovne, a kada makneš Barona koji je usprkos svim onim nerezonskim tricama i dalje koristan kao playmaker, Clippersima na vanjskim pozicijama ostaje samo pouzdani Eric Gordon.

Gordon se lani nametnuo kao najozbiljniji košarkaš u momčadi, rasni strijelac koji će uvijek naći načina da zabije svoju kvotu, a s onom smiješnom formom šuta dodatno je naglasio o kako se ubojitom tricašu radi. U ozbiljnoj playoff ekipi Gordon bi bez problema funkcionirao kao treća opcija, a u Clippersima je danas praktički glavni oslonac. Bez njegovih koševa, igra se nije u stanju maknuti s mjesta. Ostatak vanjske rotacije čine sami projekti plus jedan promašaj. Ovo potonje je ugovor Foyeu, nepotreban potez obzirom da su draftirali dva slična combo beka koji mogu na desetak minuta krpati obje bekovske pozicije. Eric Bledsoe je vjerovatno već sada najbolja opcija za uskočiti u momčad u trenutku kada Davis sam sebi slomi palac na stopalu nakon što se slučajno ugazi, dok je Willie Warren doveden u nadi da će u paru s Griffinom pronaći kemiju kakvu su imali onu jednu godinu na sveučilištu (makar samo na treninzima).

Uglavnom, svaka veća minutaža koju Foye dobije dodatni je znak da ova momčad ne ide nigdje, jer u svoje dosadašnje četiri godine Foye još nije igrao u momčadi koja zna što radi i sve što je naučio je beskonačno driblati i opaliti loš šut s poludistance. Čovjek nema ni jednu jedinu vještinu za koju bi se mogao uhvatiti, osim što, eto, može odigrati jednako loše i na jedinici i na dvojki. I sve mi nešto miriše da bi Del Negro upravo u njemu mogao pronaći idealnog šestog čovjeka te potencijalnog organizatora u slučaju Davisova izostanka.

Na trojki je programirani starter Gomes, iako je po meni nešto bolja opcija lani solidni Rasual Butler. Kada imaš igrača poput Butlera na parketu više od 30 minuta ne možeš se smatrati ozbiljnom ekipom, ali on barem ima nekoliko kvaliteta – može zabiti otvorenu tricu, može odigrati obranu na najopasnijem protivničkom swingmanu te ne smeta u igri. Gomes je ušao u ligu kao šljaker pod koševima, a danas je najobičniji šuter iz kuta koji treba određeni sistem koji će ga pronaći u najboljoj poziciji za realizaciju. Ni on ne carini loptu i ne smeta u tečnosti na način na koji je to lani radio jedan Al Thornton, ali u principu ne donosi ništa više od onoga što je pružao Butler, osim što je još sporiji i što ne može staviti dugu, mušku tricu.

Međutim, Del Negro i Olshey se nadaju da će upravo Gomes i Butler svojim nesebičnim stilom igre biti ravnoteža u ekipa koja nužno treba upravo malo balansa, kao da su u pitanju granični all-starovi. U ovakvom pogledu na stvari iluzorno je očekivati da će rookie Al-Farouq Aminu dobiti veću minutažu. Iako je na prvi pogled logično da će tako visoki izbor prve runde imati prednost u rotaciji i da će dobiti priliku dokazati se na kritičnoj poziciji, vrlo dobro znamo da logika ne stanuju u ovoj momčadi. Ok, Aminu je definitivno presirov za igrati trojku obzirom da je na Wake Forestu korišten pod košem, gdje su njegova skočnost i brzina najbolje dolazili do izražaja.

Znamo i da nema šut niti osjećaj za asist i da nije all-round igrač kakvoga ova ekipa treba, ali to opet ne znači da ne zaslužuje priliku puno više nego dva dokazano ispodprosjećna igrača. Aminu je projekt koji još nema svoje mjesto u NBA svijetu, ali ako nema mjesta čak ni u ovom sastavu, onda će ga teško i pronaći. Zar nije bolje da se njegove fizikalije stave u pogon kako bi pomogle pod košem i u tranziciji, nego da minute jedu dva potpuno bezlična tipa? Jedino opravdanje u ovom slučaju je što Clippersi u tim segmentima igre u kojima je Aminu jak već imaju dovoljno rješenja, dok im definitivno nedostaje ljudi koji znaju igrati organiziranu košarku, pa makar bili potpuno beskorisni.

Međutim, puno važniji od Aminua je ionako razvoj jednog drugog igrača. Pokaže li se Blake Griffin u svojoj odgođenoj rookie sezoni kao igrač vrijedan prvog picka, Clippersi mogu računati s playoff rotacijom ispod obruča. Ako već nije lako prognozirati kako će se Griffin snaći u postavljenim napadima (tko zna kakvu mu je ulogu u napadu namjenio Del Negro), barem znamo da će napraviti sasvim dovoljno u skoku, trci i borbenosti. Zaigra li energijom kakvu je pokazao na faksu, to je već desetak koševa po večeri bez da mu itko doda loptu. Kad mu iza leđa staviš Chrisa Kamana koji je solidna opcija na petici u svakom pogledu (odličan post strijelac i skakač, samo previše sklon krivim odlukama s loptom i beskoristan licem košu čime skoro pa anulira one dobre strane), ispada da Clippersima neće nedostajati ni skokova ni koševa u reketu.

Ni rezervne opcije nisu loše. DeAndre Jordan je ogroman centar koji može odradit posao samo na račun mase i činjenice da igre protiv drugih postava koje si rijetko mogu priuštiti pravu peticu. Možda nikada neće biti ništa više od lobotomiziranog Andrewa Bynuma, ali za odmoriti Kamana na desetak minuta više i ne treba. Griffina će pak odmarati igrač sličnog šljakerskog mentaliteta koji uvijek igra u petoj brzini, Craig Smith zvani Nosorog, koji svojim ratničkim stilom skuplja koševe i skokove usprkos tome što je visok kao prosjećna trojka. Kao peti visoki potpisan je veteran Brian Cook koji bi trebao donijeti šutersku opciju u rotaciju, ali obzirom na ono što je pokazao zadnje dvije godine bilo bi bolje da su za ulogu lažne četvorke ostavili Stevea Novaka koji trenutno sreću traži u kampu Mavericksa.

Ukratko, ako rotacija pod košem bude zdrava i ako Del Negro bude znao pronaći pravu mjeru između spuštanje lopte na Kamana i brže igre koja odgovara Griffinu (kojega će usput trebati uključiti u većinu pick 'n' roll akcija), Clippersi ispod obruča imaju više nego dobar temelj za baviti se ozbiljnom košarkom. Za razliku od sličnih kombinacija u sličnim lošim ekipama (Lee-Biedrins ili Murphy-Lopez), ova ne nudi samo kontrolu skoka, već i solidnu obranu reketa.

Problem nastaje kada unutarnjoj liniji pridodaš problematično stanje na perimetru. Gordon je jedini siguran igrač, ali i on je sklon ozljedama poput većine suigrača (Clippersi kao da su se specijalizirali draftati igrač sklone ozljedama, naime i Gordon i Griffin imaju povijest zdravstvenih problema te su općenito smatrani rizicima zbog netipične građe - djeluju više kao nabijeni running backovi nego vitki košarkaši). Uz sklonost ozljedama i hamburgerima, Davis zasigurno neće odustati od svog viđenja košarke kao igre u kojoj on ima pravo opaliti kada želi i odakle želi. I sve bi to bilo dobro kada bi se ovaj prisutni talent imao prilike razvijati kroz ovu sezonu da bi dogodine možda i bio u stanju bljesnuti.

Što nas opet dovodi do Donalda Sterlinga. Ako imaš najgoreg vlasnika ikada i ako taj dovede najgoreg trenera zadnje dvije godine (glavni razlog zašto su Bullsi uporno podbacivali usprkos za prilike na Istoku sjajnim rosterom - možete se kladiti da ni nakon pola sezone Clippersi neće ličiti na organiziranu košarkašku ekipu), onda ti ni svi plusevi ne mogu sakriti činjenicu da si u dubini duše – loša momčad. A znamo kako takve završavaju u NBA čistilištu. Sreća njihova što imaju dovoljno energije u obrani koja će uz povremenu napadačku eksploziju biti dovoljna da se ižive na slabašnim ekipama s Istoka i ponekim konkurentom na Zapadu.