ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Aug/103

DETROIT

Posted by Gee_Spot

I tako sjednem jutros na doručak. Naranča iscijeđena i ispijena, stretching odrađen. Jutro svježe, dovoljno da se i dalje može sjediti u mudantama i tučeženki na balkonu, a opet da ti dođe obući majicu i hlače kod prvog naleta vjetrića milog. Laptop na stolu, otvoren na ESPN, a pored njega hektolitar kave i, naravno, palačinke. Stari sjedi preko puta, čita Slobodnu. Članak o Delašu u kojem nigdje ni spomena Omara Samhana. Čak ga se i Stari sjetio, one dvije utakmice za St. Mary's na NCAA turniru su stvarno bile nezaboravne. Bitno da se piše da Delaša ne voli trener, toliko o hr novinarstvu. Treba ga ukinuti isto kao i hr košarku. Po glavi mi se tako od ranih sati motaju ideje o jedinstvenoj Euroligi (20 klubova, svak sa svakim pa playoff) u kojoj bi Žalgiris mogao dvije sezone uigravati Samhana i Delaša pod košem (potpuno se nadopunjuju stilovima igre) umjesto da ovoga posuđuje Ciboni zato jer moraju loviti rezultat pod svaku cijenu.

Uglavnom, prva stvar koja me šokirala je podatak da Detroit pokazuje zanimanje za Tracyem McGradyem. Nije me srušila sa stolice, kao što je Staroga vijest o zanimanju Zadra za Giričekom (''tko će to platit?'', ''pa neće on igrat za kolekciju parea'', ''nema za alimentaciju, možeš mislit da će naplatit onaj ugovor s Turcima''), ali me malo zblenula. Prvo, zato što me podsjetila da je vrijeme da krenem pisati post o Detroitu (hvala Tracyu što je poslužio za uvod), a drugo, zato što McGrady nema nikakvog smisla u Pistonsima. Osim ako ne želi pomoći mladoj momčadi da stasa. Nekako mi se ta opcija ne čini realnom.

Mislim, Tracy očito želi bilo kakav ugovor, bilo gdje. Želi se osjetiti voljen nakon što su ga i Clippersi i Bullsi na fini način podsjetili da više nije u stanju igrati košarku na razini na kojoj je navikao. I sad, ako dođe u Detroit, ili bilo koju momčad koja se ne bori za naslov, koliko dugo mislite da će ostati podređen ideji mentora koji je značajniji na klupi nego na terenu? Zašto ja uopće pričam o igraču koji ionako neće odigrati više od 30 utakmica jer će ga u prvom sprintu izdati leđa ili koljena?

PISTONS

Kako je Dumars lani potrošio sav salary cap koji je imao na rasploganju na Villanuevu i Gordona, sve što im je ostalo ove godine bio je draft. S tim da bi, da je bilo po Dumarsovom, vjerovatno ostali i bez toga. Jer, kad je dao ugovore gore spomenutom dvojcu, Joe je bio uvjeren da će barem izboriti playoff usidren u osrednjost. Kad se osrednjost pokazala u suštini nedostatkom kvalitete, u krilo im je pao – Greg Monroe.

Nisam baš uživao Grega gledati na sveučilištu (momčad se vrtila oko očajnih bekova umjesto da bude podređena njegovim kvalitetama za što je najzalužniji trener Thompson Jr. koji posao ima samo na račun oca), a nekako mislim da će se slična stvar nastaviti i u NBA. Jer, s Monreom je i dalje sve potencijalno. U onim večerima kada bi mu se sve posložilo, pokazao bi se kao kompletan igrač, petica oko koje se može vrtiti napad i koja će svojim šutem i osjećajem za asist biti u stanju igrati onaj tip igre kakav su nekada igrali Rik Smits, Sabonis ili danas Yao i Bogut. Jedini problem je očit – Monroe ipak nema visinu i masu spomenutih stoga je puno lakši za braniti.

Meni osobno pratiti njegov razvoj bit će jedan od najvažnijih podzapleta ove sezone. Potencijal i talent su tu, ali potrebna je velika pomoć konteksta (sistem igre, suigrači, minutaža, sloboda od rizika pogreške) da se razvije. Momčad koja načelno nije u rebuildingu a koja treba pomoć pod košem prvenstveno treba šljakera pod košem. Kako se u to uklapa Greg? Ne znam, nadam se da sam u krivu jer stvarno bi bila šteta da ovakav talent ne igra, ali sve mi miriše na jednu sezonu punu razočaranja. A opet, ako je jedan Roy Hibbert pronašao svoje mjesto pod suncem a da je po svemu lošiji igrač, ima šanse i za Grega.

Kako je Dumars već spomenutim potezima momčad sveo tek na očajničke pokušaje da nekome utope ugovore Hamiltona i Princea, osim dolaska Monroea sve što im je ostalo bilo je produžiti ugovore s dvojcem koji je lani odigrao iznad očekivanja. Big Ben je prošle sezone trebao odigrati svoju zadnju sezonu, ali solidne igre nagnale su Pistonse da mu produže ugovor na još dvije godine kako bi barem pod košem imali jednog igrača koji je u stanju odigrati nešto što liči na obranu. Produženje je dobio i Will Bynum, solidan trogodišnji ugovor obzirom da se momak potvrdio kao prava back-up opcija na jedinici, čak je dobrim dijelom prošle sezone bio i važniji igrač od zbunjenog Stuckeya (izgubljen između realnosti koja kaže da je u pitanju tek solidan combo-bek i želja kluba da postane Billupsov nasljednik) i Gordona (propustio dobar dio sezone zbog ozljede, nikako nije uhvatio ritam neophodan za njegov stil igre a obzirom da i u ovu sezonu ulazi nakon operacije zgloba ne treba očekivati, barem na početku, znatnija poboljšanja u realizaciji).

Da stvar bude luđa, kraj trojice bekova u koje se ne možeš pouzdati ni u ludilu, Pistonsi su draftali još jednoga sličnog u drugoj rundi. Terrico White tako zaokružuje roster krcat combo-bekovima i osrednjim igračima, roster koji je, bez budućih tradeova, u bližoj budućnosti osuđen ne samo na polovičan učinak (u najboljem slučaju) već i na zagušen salary cap koji znatno otežava eventualne promjene.

TIGERS

Jedna od originalnih MLB franšiza, ekipa iz Detroita navikla je svoje navijače na pozitivne rezultata. Solidne financije i dobar skauting uvijek ih drže pri vrhu, ali, kako smo već više puta rekli, za korak više treba i doza sreće. Iako su u sezonu ušli kao favoriti divizije spremni se oduprijeti zadnjih godina dominantnim Twinsima, nizom okolnosti Tigersi su ispali iz trke.

Prvo su, suprotno očekivanjima, muku mučili sa startnom rotacijom pitchera. Uz asa Verlandera, pouzdanog veterana koji i u nešto skromnijem izdanju ove sezone nedvojbeno ostaje temelj momčadi, najveći teret trebali su ponijeti drugi i treći bacač Scherzer i Bonderman. Pogađate, odigrali su ispod potrebne razine, što je stavilo dodatni pritisak na mladog Porcella koji je totalno podbacio. Kako praktički nemaju petog startera, te bez Porcellova učinka, bili su prisiljeni improvizirati pozivajući razne igrače s nižih razina ili gurajući rezerviste u uloge startera kako bi popunili rotaciju.

A nakon toga su krenule ozljede. Prvo je otpao pouzdani Zumaya, bacač s klupe koji se specijalizirao u ulozi očuvanja rezultata nakon što bi sa terena sišao starter a prije nego bi ušao closer Valverde. Ovaj dvojac s klupe bio je jedna od najčvrščih karika momčadi, posebice zbog već spomenutih problema. Nakon njega otpala su i dva veterana udarača, Guillen i Ordonez, bez kojih rotacija više jednostavno nema dovoljno moći da prati Twinse i izbori playoff, a kamoli se bori za naslov.

Ipak, razloga za optimistični pogled u budućnost sasvim je dovoljno. Ako se stabilizira situacija s pitcherima (ima i popriličan broj mladih talenata u organizaciji) te ako ih zaobiđu ozljede, Tigersi imaju momčad sposobnu svake sezone osvojiti naslov. Njihova prva palica jedan je od najboljih udarača lige Miguel Cabrera, čovjek koji doslovnu svaku večer završi na bazi. Tip je stroj za poene u svakom pogledu i pravi nositelj napadačke igre.

Veteran Johnny Damon, doveden iz Yankeesa a inače proslavljen kao član generacije Red Soxa koja je osvojila naslov 2004., trebao je biti drugi oslonac, ali godine su učinile svoje i Damon danas uglavnom služi kao specijalac i zamjena za pitchera kada dođe na red za lupanje a ne kao igrač u polju. Zato su pak iskočila dva sjajna rookiea koji u kombinaciji s Cabrerom čine napad sposoban zabiti svaku večer, a to su Boesch i Jackson. Boesch donosi snagu, Jackson preciznost i posebice sjajnu trkačku igru u polju (njegove obrambene reakcije stalno se vrte u najboljim akcijama dana na ESPN-u) i nastave li ovim ritmom kojega su pokazali u prvoj godini, već iduće sezone mogu računati na nešto više od polovičnih rezultata na koje su navikli zadnjih godina.

THE ROSTER OF THREE

Brooklyn's Finest (Antoine Fuqua, 2009.)

Film od kojega nisam očekivao ništa i kojega sam dugo izbjegavao, ali nakon par pozitivnih recenzija od ljudi kojima vjerujem odlučio sam se za gledanje i doživio šok. Kakav jebeni krimić! Ima tu atmosferu Wire, taj dokumentaristički stil i ravni ritam koji cijeloj priči daje posebni štih. Fuqua ovaj put nije pretjerivao s stilskim vježbama, koncentrirajući se na likove i posebice na hladne ulice grada koje vladaju ekranom. Čovjek je uspio stvoriti jezu stvarnosti i vrhunske karaktere bez da je igdje pretjerivao. Čak i kraj, svojim anti-klimaksom, sjajno legne na dotadašnji tijek u kojem je, po meni, Fuqua uspio nemoguće – jedan hladni, cinični, tjeskobni film pretvoriti u napad na osjetila koja inače uglavnom reagiraju na patetične emotivne ispade. Ne sjećam se kad mi je zadnji put srce lupalo kao u zadnjih 15 minuta ovog podcijenjenog krimića. Koji nije ništa novo u žanru, ali je zanatski valjda najbolje odrađen komad vrpce još od genijalnog Affleckovog ''Gone Baby Gone''.

Loose Balls (Terry Pluto, 1990.)

Jedna od tri najbolje knjige koje sam ikada pročitao a da je košarka u glavnoj ulozi (ergo, tri najbolje knjige koje sam uopće pročitao). Tema je razvoj ABA-e i njen odnos naprema NBA, ali osim povijesnih podataka i obrazovne uloge koju igra u približavanju povijesti košarkaškim fanaticima, ovo je prije svega vrhunsko štivo puno likova i situacija koje samo život može kreirati. Pisana opušteno i zabavno, Loose Balls je knjiga na koju sam se valjda smijao kao kreten najviše u životu. Nema smisla da vam dalje išta prepričavam, nabavite si i ovo i uživajte jer garantirano će vam odmor učiniti boljim.

Live After Death (Iron Maiden, 1985.)

Obožavam live albume svake vrste, ali bez puno razmišljanja bi sastavio listu 5 najdražih. I na njoj bi se definitivno našao ovaj genijalni komad rock n rolla. Je, možda u ovih 90 minuta ima previše solaža i previše nepotrebne drame, ali to je takav stil na koji se brzo navikneš kraj svih onih riffova i fenomenalnih prijelaza u do najsitnijih detalja razrađenim pjesmama o kakvima 99% bendova može samo sanjati. Kao dodatni plus za jednog običnog rockera poput mene uz ovaj live veže se činjenica da je praktički u pitanju rasni best off album na kojem se nalaze svi najvažniji trenutci grupe koja je nekako uvijek bolje zvučala uživo nego na ploči. Lektira koja uvijek iznova oduševi, a nekako najbolje paše u ljetnim večerima.

7Jan/1011

TEAM OF THE DECADE

Posted by Gee_Spot

Naravno, kakav bi ovo bio košarkaški blog da na njemu ne osvane lista najboljih košarkaša proteklog desetljeća. Urednički dvojac McGee-Sickre za ovu priliku odlučio je udružiti snage, te se nakon desetak užarenih mailova, eksplicitnih poput epizode ''Ulice Sezam'', došlo do načina na koji će se izabrati najbolji od najboljih.

Dakle, imamo roster s petnaest dvanaest mjesta, baš po pravilima NBA. Sad, prelako bi ga bilo popuniti s najboljim pojedincima, što valjda može i svaki desetogodišnjak koji ligu prati preko ''NBA Actiona'' i Sportskih (ma prati je kitu tako, to je bila naša sudbina, ovi klinci danas imaju League Pass, satelite, internet, ESPN i blogove). Stoga smo se odlučili složiti baš MOMČAD. Dakle, ekipu po nekim pravilima omiljenog sporta.

Ukratko, moramo imati tri nositelja, dva igrača koja ih idealno nadopunjavaju, klupu koja nudi specijaliste svake vrste, te navijače/dodavače ručnika (po mogućnosti bijele puti). Naravno, trebamo imati i salary cap, a kako bi ovaj sadašnji ipak bio preškrt, te bi nas lišio draži da spomenemo neke igrače koji to stvarno zaslužuju, odlučili smo se za jednu drugu granicu. Naime, zbroj prosjeka koševa svih naših 15 12 igrača ne smije prelaziti 150 poena, što je idealna brojka – niti je previše, jer 150 poena je nešto realno u NBA kontekstu, a niti je premalo, pa da izgubimo mogućnost slaganja stvarno sjajne ekipe.

Nažalost, neki sjajni igrači za koje smo navijali do zadnjeg trena nisu upali, npr. Prince ili Haslem, jer su njihove role bile popunjene, a nedostajalo nam je drugih elemenata. Ono što nam nije bilo potrebno je trener, mada nema sumnje da bi Phil ili Pop bez problema našli svoju rolu s ovom momčadi. A ta je - sjesti i uživati. Uglavnom, bez daljneg odugovlačenja, s ponosom vam predstavljamo ultimativnu ekipu protekle dekade po izboru ispodobruca.com.

THE ULTIMATES 2000.-20009.

PETORKA

PG STEVE NASH (14.5 poena u karijeri)

Mislim da nema čovjeka koji stvarno prati NBA kojemu treba nešto dodatno objašnjavati. Znamo sve, i kako je promijenio percepciju košarke i vratio vjeru u NBA običnim ljudima, i kako je jedan od najčistijih šutera u povijesti igre (ako ne i najbolji, s – skoro - suludih 50-90-40 u karijeri), i kako je nesebičan, i kako lebdi terenom, i kako igra glavom, i kako je veće fizičko čudo nego sve nabildane atlete zajedno, i kako je zaslužio i tri MVP naslova a ne dva (iako bi mu neki i ta dva uzeli jer nije dobar obrambeni igrač – a zamisli da je uz sve još i Rondo u obrani, pričali bi o najboljem igraču u povijesti).

Dodali bi samo kako, dok razni Jamesi, Wadeovi i Bryanti doslovno ucjenjuju vlastite klubove svojim ostancima ili odlascima ako ne dovedu pojačanja (kao da svi GM-ovi, treneri i skauti rade protiv interesa kluba, pa će namjerno slagati loše rostere), Steve bez pompe produžuje vjernost sa svojim nesavršenim klubom jer je svjestan da se svijet ne vrti oko njega.

Ni u jednom trenutku karijere nije tražio trade, pričao o nekim drugim opcijama ili bilo čemu osim o Phoenixu (ili nekada Dallasu). To čak nije ni odanost klubu, to je jednostavno karakter. I taj karakter je glavni razlog zašto je uz Timmya naj igrač desetljeća i naš zamjenik kapetana. Stevan je pozitivan na jedan toliko veći način od same košarke. Čovjek snima reklame, filmove, gostuje u ''Entourage'', navija za Tottenham, igra nogomet u slobodno vrijeme, bavi se raznim dobrotvornim i humanitarnim akcijama (uostalom, sjetite se kako je 2002. na all-staru nosio anti-ratnu majicu – niti godinu nakon tornjeva, dok je većina strahovala imati drugačije mišljenje – da bi se danas s takvim stavovima ponosili čak i hollywoodski obiteljski blockbusteri, bilo pametni poput Avatara, bilo glupi poput 2012.)

Oko košarke mu se vrti cijeli život, ali ona nije život – Steve ne dopušta da ga glad za uspjehom i pobjedama pretvori u asertivnu karikaturu, kako to danas obično biva s NBA košarkašima (jer kako MJ jednom reče ''Republicans buy sneakers too''), koji van parketa jedino brinu o tome na koje sve unovčiti svoj brand. Steve itekako zna uživati u životu, što mu je jednako velik plus, kao i ljubav za asistiranjem. Jer iako miljama udaljen od običnog čovjeka, Steve jeste jedan od nas.

THE MOMENT – Od svih velikih serija koje je odigrao u dresu Sunsa, ludilo koje je prezentirao u prvom playoffu nakon povratka u Phoenix iz Dallasa, i to baš protiv svojih dojučerašnjih suigrača, nezaboravno je. Serija je krenula u Phoenixu, gdje je Nash prvu tekmu proveo razigravajući suigrače. U drugoj se ozljedio Joe Johnson, što je Dallas iskoristio i iznenadio Phoenix. Treća se igrala u Dallasu i plan Dona Nelsona bio je jednostavan – bez Johnsona, Phoenix je oslabljen u vanjskoj liniji, stoga zatvorimo prilaze košu i pustimo Nasha da nas pobjedi. Cuban i Nelson su bili uvjereni da Steve u sebi nema instinkt ubojice, i da će se izgubiti u ulozi prve opcije. Kakva greška. Steve je zabio 27, pogađajući svaki puta kada je trebalo, u isto vrijeme radeći dar-mar pick igrom sa Stoudemireom (koji je zabio 37, od čega većinu na račun Nashovih 17 asista). Dallas je dobio sljedeću, usprkos Nashovih 48 koševa, ali i samo 5 asista.

I onda je krenuo pravi show. Preostale dvije tekme fantazija su košarke i nešto što svaki pravi NBA fanatik mora imati u kolekciji. Doma Steve pobjedu donosi gotovo sam, s triple-doubleom (34 koša, 12 asista i 13 skokova!!!!), a na gostovanju odigrava tekmu karijere – 39 koševa, 12 asista, 9 skokova, plus zabija svaki bitan koš kada je trebalo. Osam ih pogađa u zadnjoj minuti da bi izborio produžetak, a onda s još jednom tricom, petom te večeri, donosi konačnu pobjedu Sunsima. Do tada sam bio NBA fan, ali nakon toga postao sam fanatik. I ostao.

SG RAY ALLEN (20.9)

Jesus je upao u momčad na račun činjenice što smo tražili timske igrače. Kobe i Iverson su možda bolji pojedinci, ali njima i sličnima morali bi podrediti sve ostalo. Ray se uklapa u našu momčad kao prava rasna dvojka koje će zabiti svoj otvoreni šut, i koje će, ako mu onemogućite vanjski šut, krenuti u dribling prema reketu gdje će ili izboriti slobodna ili zabiti nekakvim prekrasnim old-school polaganjem.

Ray je kompletan igrač, ali je prije svega šuter. Uostalom, radi se o budućem rekorderu po broju pogođenih trica (nedostaje mu dvije stotine trica da prestigne Millera, a obzirom da zabija preko 100 po sezoni, i da će sigurno odigrati još koju sezonu...), i to s postotkom šuta od 40%, što je naravno prag koji razlikuje izvrsne od dobrih šutera.

Jasno je kako ova naša momčad s ovakvom vanjskom linijom neće imati problema raširiti reket, ali neće imati problema ni s ostalim aspektima igre. Jer Ray je pravi, solidni all-round bek koji će odigrati dobru obranu, i dodati 4-5 skokova i 3-4 asista. Ukratko, Ray će napraviti sve kako treba. I to je ono što je fascinantno kod njega – iako je imao potencijal biti prvi strijelac lige, nikada nije iskakao iz momčadi. Kada je imao odriješene ruke i bio prva opcija, kao u Seattleu, zabijao je 25-26 koševa, u Bostonu je bez problema prihvatio ulogu treće opcije, a u Milwaukeeu druge (iako je bio mlad i u naponu snage). Allen je jednostavno zen personificiran u košarkaša, čovjek koji ništa ne forsira već čeka da situacija dođe sama. A kada dođe, pripremite se za spektakl.

THE MOMENT(S) - Kako se, bez dvojbe, radi o mom najdražem igraču ikada, moram navesti tri trenutka, i to po jedan iz svake faze karijere. Iz prve faze odrastanja izbor pada na šestu utakmicu finala Istoka 2001. protiv Sixersa. Ja vam sada nemam vremena ni prostora objašnjavati kako su tada igrali Bucksi predvođeni Georgeom Karlom na klupi, a Cassellom, Allenom i ''Big Dogom'' Robinsonom na parketu, ali ta momčad je doslovno letjela. I iako je Cassell bio najglasniji, a Robinson nominalno prva opcija u napadu, Ray je bio taj koji je uvijek imao spreman potez kada je bilo najpotrebnije. Iako je protiv njih i ''dosadnog'' Milwaukeea bio cijeli svijet (jer NBA je očajnički tražila Jordanova nasljednika, toliko očajnički da su favorizirali Iversona i sileđije iz Sixersa), Ray je skoro sam odveo Buckse u Finale. Briljirao je cijelu seriju, ali u šestoj je poludio, sa 9 pogođenih trica od 13 pokušaja, i ukupno 41 košem. U sedmoj je pak Iverson ispalio 33 lopte i odveo Sixerse u Finale, ali srećom sredio ih je drugi zen majstor, Phil.

Iz druge faze zrelosti izdvajamo četvrtu utakmicu polufinala Zapada 2005. protiv Spursa, gdje je Ray s 32 koša predvodio skupinu plaćenika i sporednjaka do izjednačenja serije na 2-2 protiv budućih prvaka. Fascinira da niti u takvoj momčadi (gdje je drugi igrač Rashard Lewis zbog ozljede sjedio u odjelu na klupi), Ray nije forsirao, već je puštao da igra dođe njemu dozvoljavajući i suigračima poput Antonia Danielsa, Lukea Ridnoura i nezaboravnog Dannya Fortsona da sudjeluju.

Iz treće faze starosti, gdje je konačno došao do naslova u Bostonu, možemo izdvojiti još uvijek svježe remek-djelo koje je odigrao u najluđoj playoff seriji ikada protiv Bullsa, kada je zabio 51 koš uz 9 trica, noseći Celticse kroz tri produžetka. Izgubili su, ali kao što znamo nije sve ni u pobjeđivanju. Poanta je da čovjek može u 34-oj godini igrati standardno iz večeri u večer, te jednom u mjesec dana izgledati kao najbolji košarkaš na planeti, i još te natjerati da vikneš – Isuse, kako igra ovaj Jesus!

SF PAUL PIERCE (22.9)

Prirodan, ali i osobni odabir za startno nisko krilo je PP, karakteran košarkaš koji s vanjskih pozicija može vrhunski igrati u oba smjera. Uz Kobea posjeduje najraznovrsniju napadačku igru u ligi, igru kojoj je svake godine marljivo dodavao pojedine detalje (iako o tome nećete pronaći puno članaka). Jedan na jedan, ulaz, spuštanje leđima košu, šut s poludistance, trica, iznuđivanje slobodnih te još niz različitih načina dolaska u najbolju situaciju za zabiti, čine ga močnom noćnom morom svakog obrambenog igrača. Psihološki je izuzetno jak, karijera mu je išla prirodnom, lagano uzlaznom putanjom, te se za svaku pobjedu, i na terenu i van njega (slučaj kad je više puta uboden nožem), sam izborio. Trenutak kada je konačno priznat kao vrhunski igrač je vjerovatno pobjeda protiv LBJ-a i Kobea u izravnim dvobojima šampionske 2008. PP može odraditi cijeli niz zadataka, od čisto šljakerskih poput obrane na najboljem protivničkom igraču, pa sve do odigravanja zadnje akcije i šuta za pobjedu. I sve to bez velike pompe.

THE MOMENT - Nagrada za MVP-a Finala, bez sumnje. Kao kruna jedne velike karijere. Puno razvikanijih košarkaša nikada nisu ništa osvojili, a Pierce je zaslužio naslov najboljega, i to u izravnom dvoboju protiv Kobea. Treba li ikoga podsjećati na game one, 15 poena za otvaranje treće četvrtine, na paljbu sa svih strana (najviše, naravno, u njegovom klasičnom stilu, s vrha posta iz okreta) i onda odvoženje u invalidskim kolicima nakon kojega smo svi proklinjali život i prizivali brzu i bolnu smrt? Pa povratak pred kraj za dvije trice za redom koje su ubile svaku nadu Lakersa da se mogu ičemu nadati u ovom Finalu? Samo je Pierce mogao biti lider ovako nesebične i borbene momčadi kao što su Celticsi, baš zato jer je u svojoj srži takav. Iako je imao talenta na bacanje, njegova najveća vrijednost, iskazana i u ovoj seriji, bila je upravo ta što se njime nikada nije razbacivao.

PF TIM DUNCAN (21.4)

Prototip savršenog visokog igrača. Imali smo tu sreću da ga gledamo u njegovim najboljim godinama, iako je bilo momenata kada to nismo znali cijeniti jer su Spursi po holivudskim principima, kakvi uglavnom prevladavaju u NBA, bili “dosadna” momčad. Ta nepravda je ustvari savršeno ogledalo našeg vremena, gdje su forma i pakiranje bitniji od sadržaja. Duncanov dres je uglavnom tijekom karijere bio crn ili bijel, a kao posljedicu imamo da se jedan, na parketu sebični i arogantni, Kobe (koji je tek kasno u karijeri shvatio vrijednost timske igre) u zlatnom dresu može uopće staviti u istu rečenicu s Duncanom kada se priča o igraču desetljeća. Dovoljno je reći da je TD šutke radio i pomogao izgraditi Spurse iz provincijske momčadi u jednu od najboljih NBA momčadi u povijesti. Kobe je za to vrijeme (skupa sa Shaqom) uspio razoriti jednu od potencijalno najvećih dinastija Lakersa ikada. Zadnji naslov ga ne može iskupiti.

Najbolji igrač proteklog desetljeća, najbolje visoko krilo u povijesti igre, četiri naslova u kolekciji, superstar bez zvjezdanih sponzorskih ugovora, tihi vođa momčadi iz malog grada koja je obilježila NBA povijest. Mr. Fundamental. Njegovi šutevi sa strane od tablu, post igra i obrana su lektira svakog visokog igrača. Mane? Nema ih, niti na parketu niti u svlačionici. Jel' treba još koji razlog zašto je Timmmy tu, kao kapetan i najbolji igrač? U bilo kojoj ekipi može pokriti i visoko krilo i centra. Recimo da izvedemo ovu run’n’gun postavu: Steve, PP, Finley, Horry i TD na petici. Mokri san je pitati se što bi bilo da je uistinu odigrao bar dvije sezone sa Nashom, da vidimo taj pick’n’roll. Jedino je pitanje Steveova reakcija na onu tricu kojom je TD uništio Sunse prije godinu i pol. Možda nam naruši kemiju. Mo'š mislit.

THE MOMENT - Najveći igrač kojega smo imali prilike gledati za života, ma kako uvijek bio jednako pouzdan i solidan, imao je vjerovali ili ne, vrhunac karijere. On se dogodio u sezoni 02./03. i ako ćemo biti pošteni, cijela ta sezone je njegov the moment. Timmy je bio nezaustavljiv u napadu, ujedno i najbolji obrambeni igrač u ligi. Bez premca. O ozbiljnosti nagrada NBA lige najbolje govori podatak da Timmy, usprkos 8 prvih najboljih obrambenih petorki, nikada nije osvojio naslov najboljeg obrambenog igrača. Smiješno.

Uglavnom, da se zadržimo na sezoni iz snova – osim što je Spurse odveo do 60 pobjeda, zatim i do naslova preko Lakersa u naponu snage (ne zaboravite da je sam doslovno pregazio Shaqa i Kobea, brojke iz te serije su mu prebolesne), ono što je napravio Netsima u Finalu bilo je nestvarno. Dominacija na oba kraja terena svoju najbolju potvrdu brojkama dobila je u zadnjoj, šestoj utakmici, gdje je Timmy uz triple-double (21 koš, 20 skokova i 10 asista) imao i – 8 blokada. Eto, ako ste od onih koji sve gledaju kroz brojke, čitajte ovo iznova i iznova, i recite mi po čemu je ovo manje fascinantno od bilo koje brojke koju su ponudili Shaq, Kobe ili AI?

Da, ali najluđe od svega, možda je njegov the moment nešto potpuno drugo. Finale 2007. gdje je, umjesto da ide u lov na svoj četvrti naslov MVP-a Finala, mirno radio svoj posao i gledao kako Tony Parker trpa koš za košem Clevelandu. Mislim, Tony Parker je MVP NBA Finala. Ako to nije ultimativni dokaz veličine Tima Duncana, onda ne znam što vam još treba.

C BEN WALLACE (6.2)

OK, odmah da priznamo – Big Ben je upao u momčad dobrim dIjelom zato što ima prosjek od 6 koševa u karijeri. S njim dobivamo vrhunskog obrambenog centra, a praktički ne uzima ništa od ovog našeg poenskog salary capa. Ali nemojmo se fokusirati odmah na poene, jer time gubimo iz vida svu veličinu Big Bena.

Ova naša momčad ima strijelca u postu, ima šutere, dakle nema potrebe za ničim više. Ako nam zatvore vanjsku liniju, Timmy i Pierce će ih ubiti igrom leđima. Napad ne može zaštekati ni slučajno. A s Big Benom, ne može ni obrana. Zamislite reket koji brane on i Timmy. Ni jedan nije bloker ranga Mutomba ili Mourninga, možda nam fali takva petica, ali molim vas, zbrojite koliko prstena su osvojile momčadi s Mutombom i Mourningom pod košem, a koliko momčadi s Timmyem i Benom? Točno to.

Big Ben je za peticu bio izuzetno nizak sa svojih 205 centimetara, i izuzetno vitak sa uvijek manje od 110 kilograma. Ali nedostatak mase i visine on je nadoknađivao žilavošću, upornošću i bekovskim atletskim kvalitetama. On nije bio klasični centar koji zatvara reket, Ben je igrao praktički libera. Isto kao što bek ide na udvajanje pa trči nazad svome igraču nakon povratne, tako je Wallace igrao svaki napad – trčao je na sve strane zatvarati i pomagati, i uvijek bi stigao nazad zaustaviti svog protivnika. Kapetan u obrani, fantastičan skakač, čovjek koji blokadama i ukradenim loptama donese barem još 5-6 dodatnih napada po tekmi, Big Ben je u svoje vrijeme bio idealan peti igrač koji pokriva sve one male stvari koje jedna petorka treba. Čovjek za prljave poslove koji cijeni to što radi, svjestan da je to jedini način da opstane u NBA.

Malo je popustio nakon što je zaradio ogroman novac, ali tih nekoliko sezona s Pistonsima čine ga idealnom dopunom za našu momčad. Prave petice su ionako rijetkost, a kako nam i Timmy može pokriti tu poziciju, nema razloga za brigu. Možda Ben i jeste igrač manje u napadu, ali s pravim suigračima nema problema. Što su, uostalom, pokazali i Pistonsi.

THE MOMENT - Četiri sezone za redom bio je proglašen najboljim obrambenim igračem lige, možda malo pretjerano, ali njegove obrambene kvalitete su neupitne. Posebno su nezaboravne partije protiv Lakersa u Finalu, gdje doduše nije zaustavio Shaqa, ali je dizao energiju fanatičnim skokovima u stilu Rodmana. Ali, moment koji ćemo izdvojiti ipak je lakat Artestu, koji je doveo do sada već legendarne tučnjave u Detroitu. Nitko jednim potezom nije potpuno uništio najljućeg protivnika kako je to tada uspjelo Benu protiv Pacersa. Indiana do danas nije ista, a Detroitu je bio otvoren put ka drugom nastupu u Finalu. U kojem su izgubili od Spursa u jednoj od najdosadnijih serija ikada. Međutim, obzirom da su reket čuvali baš Big Ben s jedne, a Timmy s druge strane, možda to i nije bila dosada, već vrhunska obrana u kojoj možete zaboraviti na atrakciju.

KLUPA

DEREK FISHER (9.1)

Iako je njegova uloga u prva tri milenijska naslova Lakersa bila minorna, Fish je već tu potvrdio kako je savršen za ulogu koju smo mu namjenili – onu back-up playa. Za razliku od današnjih ultra-brzih bekova, njegove noge nikada nisu funkcionirale na taj način. One su služile za postaviti se iza linije za tri i zabiti svaku povratnu loptu. Fisher nije kreator čak niti u pick igri, kamoli slash 'n' kick akciji, ali je pouzdani play koji će prenijeti loptu, odigrati sjajnu obranu i pogoditi svaku bitnu loptu. Uostalom, da je čovjek za velike stvari pokazao je više puta. Nakon što je izgubio dvije godine u Golden Stateu, kao back-up Williamsu pomogao je Jazzu da dođe do finala Zapada 2006. Nakon toga se vratio u Lakerse, postao pouzdani prvi play Kobeove i Philove momčadi, te idealni djelić trokuta. I iako mu s 35 godina igra pada na sve niže i niže razine, opet je stigao ubaciti ključnu loptu u Finalu protiv Orlanda i potvrditi zadnji naslov Lakersa.

THE MOMENT - U kolektivnu svijest urezana su dva koja se nikada neće zaboraviti. Prvo, nemogući šut protiv Spursa s 0.4 sekunde do kraja, koji je produžio život Lakersa za još jednu tekmu u borbi protiv gore spomenutog Duncana iz 2003. Drugo, let iz New Yorka gdje je bio s kćerkom u bolnici, dolazak u Salt Lake City nakon što je već počela game 2 polufinala protiv Warriorsa, ulazak u igru krajem treće četvrtine te trica za pobjedu.

RAJA BELL (10.3)

On je tu naravno zbog obrane, prljavih poslova i detalja koji odlučuju bliske utakmice, poput bacanja za loptom te pogađanja otvorenih trica, na koje se navikao igrajući sa Steveom. U našoj momčadi ima priliku sahranjivati protivnike i na Duncanove povratne lopte. Ultimativni borac koji će intenzivnom obranom iscrpiti najboljeg protivničkog vanjskog igrača, bio on play ili bek šuter. Prednost pred Bowenom dobiva jer je raznovrsniji i jednostavno bolji napadač.

THE MOMENT - Možda nije fer, umjesto sjajnih stoperskih partija na Kobeu ili dobrih šuterskih večeri, istaknuti nešto ovako banalno, ali jebi ga. Moment koji je Bella urezao u našu svijest zbio se davne 2003. u Finalu Zapada. Raja je tada igrao za Mavse, s druge strane bili su spomenuti Duncanovi Spursi, a Bell je potpuno neočekivano zabio 14 koševa, na trenutak davši nadu Mavsima da se mogu nositi s Timmyem i društvom. Naravno, ništa od toga, jer Spursi su se prošetali do Finala preko Dallasa, ali nakon što je Raja zabio svoju jedinu tricu na utakmici i dao Mavsima dozu energije, legendarni Marv Albert uzviknuo je jednu od, barem među nama Hrvatima, najvećih rečenica ikada (odmah uz Franjinu ''Imamo Hrvatsku!'' i Balogovu ''Lee Clark, Lee Clark! I brodi Newcastle prema naslovu prvaka'') – ''Ring Them Bells Raja!''. Kad vam Marv Albert nešto blagoslovi, onda je to definitivno the moment.

MICHAEL FINLEY (16.2)

U najboljim danima u Phoenixu i Dallasu bio je sposoban zabiti, iz ulaza ili šuta, po dvadeset koševa bilo komu, te odigrati dobru obranu. U ovoj ekipi bi bio šesti čovjek koji donosi instant offense i ne dozvoljava da ritam na oba kraja terena imalo padne zbog izlaska startera. Dakle, nama treba Finley iz Spursa. Prema potrebi može mijenjati i Paula i Raya, izmjenjujući se s Rajom ovisno o protivniku s druge strane. Još jedan koji će ekstra profitirati od Steveovih i Duncanovih lopti, dijelom zato što je fantastičan tricaš (preko 1300 u karijeri, trinaesti na listi svih vremena), a dijelom i zato što se navikao na obojicu (s Steveom je proveo šest sezona u Dallasu, a s Timmyem mu upravo teće peta).

THE MOMENT - Usprkos fantastičnim šuterskim partijama u Sunsima i posebice Dallasu, gdje je dugo bio glavni igrač pored Nasha i Dirka, najdojmljiviji dio njegove karijere je način na koji je 2007. prihvatio ulogu iza Ginobilia, te postao pouzdani strijelac iz vana u još jednom lovu na naslov Spursa. U prvoj rundi zabio je 19 trica Denveru u 5 tekmi (da, to je skoro 4 po susretu), u drugoj rundi i ratu protiv Sunsa ''samo'' 15, a u šetnji do naslova preko Jazza i Cavaliersa još 10. Instant offense indeed.

ROBERT HORRY (7.0)

Iako ova naša momčad ne treba više šutera, moramo imati pokretnu četvorku koja je u stanju raširiti reket. Čisto da budemo u toku s vremenom. Možda smo malo tanki pod košem, ali sve nadoknađujemo borbenošću i neviđenom šuterskom moći. A pazi sad kakva je Horryeva uloga. Osim što će nam dobro doći u drugoj četvrtini da malo odmori visoke, njegova uloga je najvažnija u zadnjih 6 minuta. Timmy se seli na peticu, a Big Shot Rob ulazi na četvorku. I da, u momčadi koju čine Pierce, Nash i Allen, sve redom najveći clutch šuteri zadnjih deset godina i ljudi koji su pogodili nebrojene ključne lopte, svaka važna lopta imat će samo jedan zadatak. Naći put do Horrya. Ostatak priče znate.

THE MOMENT - Ovo je šala, naravno. Mislim, kako izdvojiti jedan trenutak iz karijere čovjeka koji ima 7 naslova, u koje je ugradio bezbrojne pobjedničke koševe, što u same utakmice Finala, što u playoff serije putem do Finala. Ma i sam pokušaj da ih nabrojimo oduzeo bi nam nekoliko kartica. Njegovih 16 sezona jednostavno su, sami po sebi, jedan divan, fantastičan moment.

P.J. BROWN (9.1)

Ono što Bell radi na vanjskim pozicijama, to PJ radi pod košem. Savršen za ući s klupe i čuvati leđa velikom Duncanu, uloviti par otpadaka i zabiti lijepim šutom s poludistance kada nekoga udvoje. Nekako najviše pamtimo njegove godine u Miamiju te kasnije u New Orleansu, kada je redovno imao 10-10 i bio ultimativni timski igrač. A kada se organizira neka dobrotvorna večera, koga je bolje poslati nego PJ-a. Igrač za prljave poslove na parketu i ultimativni gospodin van njega.

THE MOMENT - Povratak iz mirovine da bi osvojio prsten s Celticsima, i to ne za sjedenje na klupi. PJ je svoj prsten itekako zaslužio, zaustavivši zahuktali Cleveland u sedmoj, kada se situacija po Boston činila bezizlaznom. Prvo s nekoliko fantastičnih šuteva s vrha reketa, u najboljem Oakleyevsko-Thorpeovskom stilu, a zatim i s 6 ključnih skokova. Jedini konkurent po kvaliteti obrane, šutu s poludistance i šljakerskoj prirodi, Haslem, otpao je zbog nemogućnosti da igra peticu na golu snagu, što je Brown radio bez problema. Dobroćudni div, baš kao i prototip ovakve četvorke, Oakley.

PAUL SHIRLEY (1.8)

Realno, on je tu kako bi mogao iz prve ruke pratiti momčad desetljeća, te napisati par zabavnih i poučnih redaka na zajedničkom blogu (bio bi zadužen i za twitter, facebook i myspace ekipe), i usput sve začiniti nekim solidnim, bjelačkim soundtrackom. Svaki ulazak u igru suigrači promatraju sa zebnjom, što zbog rezultata koji će nužno otići u minus, ali i zbog stalne opasnosti od ozljede koja bi ga mogla udaljiti od njegove prvotne, spisateljsko-navijačke zadaće u ovoj ekipi.

THE MOMENT - Paul nije nikada stigao pretjerano uživati u igri, ali itekako je znao iskoristiti ono što mu je košarka dala. Iz prve je gledao Nasha, bodrio Sunse, i odlučiti se za jedan moment stvarno je teško. Jer u konkurenciju ulazi bilo koja anegdota s putovanja koja mu je priuštila karijera (od Kansasa preko Tatarstana do Baleara), ili objavljenja knjiga, glazbene kolumne na ESPN-u ili pak rad na pilotu TV serije u Hollywoodu. Šteta jedino što je Paul toliko melankolično stvorenje da ne kuži koliko je sretan. Ali, ako bi morali izdvojiti jednu stvar, onda je to definitivno pisanje dnevnika na službenim stranicama Sunsa koje ga je i lansiralo u orbitu.

BRIAN SCALABRINE (3.5)

Ako bi Paul bio navijač iz pozadine koji bodri razgovorom, Brian bi bio onaj bučni tip koji, poput trenera, cijelo vrijeme stoji uz aut liniju i skače od prve od zadnje sekunde. Idealni suigrač, što mu je uostalom i donijelo višegodišnji ugovor, kakav igrač njegovih kvaliteta više nikada nije i neće ugledati. Uz to, ne zaboravimo da je čovjek godinama bio na rosteru Netsa, pa i onda kada su dvije godine za redom igrali Finale. Nije slučaj da se za njega lijepe pobjedničke momčadi. Ni naša nije iznimka. Uostalom, nije loše imati ni navijača koji ujedno može pomoći i kao peti visoki.

THE MOMENT - Sad bih se mogao rugati i reći da je njegov trenutak karijere ona večer kada je za 30-ak minuta u igri pod košem uspio uhvatiti nevjerojatnih 0 skokova, ali ne želim biti zloban. Jer lanjski playoff je pokazao da je Scal fajter koji ipak zna igrati košarku i može pomoći dok igra u skladu s mogućnostima. A to znači na desetak minuta, prilikom kojih se od njega ne traži ništa više osim da rotira na vrijeme u obrani i eventualno pogodi otvoreni šut. Stoga, Scalov moment je definitivno lanjski playoff kada je svoju minutažu odrađivao iznad svih očekivanja, i kada smo svi skupa pomislili, nakon što se ozljedio protiv Magica, da je Boston gotov. Scal je igrao i dalje, ali sama činjenica da smo tako nešto pomislili, ravna je čudu.