ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

9Jul/1317

THE (NOT) AMAZING SUMMERCAST

Posted by Gee_Spot



Mega-turbo-uber rekordni pod od preko 2 sata za sve one kojima su sparine pojele čeoni režanj. Čudesno putovanje kroz bespuća NBA tržnice, njene sadašnjosti i budućnosti. Ako ste voljni odvojiti dovoljno prostora i vremena (oko 16 dana) poslušajte što to Sickre i Gee trabunjaju dok psi laju, karavane prolaze, a žene spavaju.

30Jun/1336

MUCH ADO ABOUT NOTHING

Posted by Gee_Spot

Ok, sada kada je prvotni šok prošao i kada smo se prilagodili činjenici da se trade Bostona i Brooklyna stvarno dogodio, vrijeme je da bacimo pogled na ono bitno, a to su dometi ovih renoviranih rostera. Na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego što su bili, a isto tako i kako su Celticsi puno lošiji. Međutim, nijanse su bitne - da li su Netsi toliko dobri da mogu izazvati Heat, odnosno da li je Boston toliko loš da može u lov na Wigginsa? Krenimo od potonjih jer njihov cilj će definitivno biti lakše ostvariti usprkos puno većoj konkurenciji čak i od one protiv koje će se boriti Netsi.

CELTICS

Dakle, sezonu nakon što je odlučio pojačati momčad kako bi Pierceu, Garnettu i Rondu omogućio još nekoliko prilika za nove playoff borbe, Ainge je već zaključio kako je taj pristup bio pogrešan i kako bi trebalo okrenuti novu stranicu. To što je pri tome spalio ogromnu količinu dolara na novi ugovor Garnettu te ne dovođenje Leea, Terrya i ostalih kvazi-pojačanja očito ne brine vlasnike, stoga ne treba ni nas. Ime nove strategije zove se rebuilding, stoga se posvetimo tome.

Ako i prihvatimo tezu da nije bilo boljih ponuda na stolu, ovi pickovi Netsa ne zvuče loše u vakumu (a vakum je nužan prilikom gledanja ovakvih tradeova jer, ako ih gledamo kroz prizmu odricanja od jednog od najboljih igrača u povijesti kluba za u najboljem slučaju dva korisna picka, jasno je kako Ainge zaslužuje da mu se probuše sve četiri gume na autiću kojega vozi). Ovaj dogodine, na povijesno jakom draftu, neće biti ništa posebno (Hawksi imaju pravo mijenjati svoj pick za ovaj Netsa kao dio tradea za Johnsona, ali to im sigurno neće pasti na pamet obzirom da i sami kreću u lov na Wigginsa), ali ovi kasniji bi mogli završiti u lutriji ako u međuvremenu Prokhorov ostane bez aduta koji bi pokrili raspad jezgre uzrokovan starenjem (Boston ima i opciju zamijeniti s Netsima svoj pick prve runde u 2017. što bi se opet moglo pokazati bitnim, a možda i ne).

Problem je u tome što Prokhorovu novac očito ne znači ništa, a s takvima je teško išto prognozirati. Isto kao što je uspio truplo Geralda Wallacea pretvoriti u Piercea i Garnetta, možda mu nešto slično uspije sutra i s Johnsonom. I za takve transakcije mu neće uvijek trebati ni pickovi - liga će uvijek biti krcata preplaćenim veteranima na dugim ugovorima kojih će se netko htjeti riješiti, pa makar i za budući prostor na salary capu, što implicira da su Netsi mogli dobiti od Bostona sličan paket i bez ovoliko pickova, a to pak znači da je Ainge napravio solidan posao.

Istovremeno, ako će Netsi uvijek naći načina biti u playoffu, a to im je očito namjera, onda ti pickovi ne znače ništa, pa i taj Aingeov dobar posao prestaje biti dobar posao. Pratite me do sada? Poanta je - zaboravite pickove, koncentrirajte se na igrače i provedbu generalnog plana.

Kris Humphries je u zadnjoj godini koje je teška kao i Garnettova (klub ima opciju produžiti KG-a za još jednu sezonu). Kako Humphries baš i nema neku vrijednost kao veteran, pri tome ima i onu mrlju u odnosima s Rondom zbog lanjske tučnjave, ne vidim razloga zašto bi ga Celticsi uopće dovodili u trening kamp. Ionako bi samo zauzimao mjesto mladima, stoga je najpametnije jednostavno ga otpustiti. Ili, ako to Rondo želi, staviti ga u istu situaciju koju su Jazzeri izveli s Rajom Bellom, kada su ga cijelu sezonu držali kao aktivnog člana rostera samo da ne potpiše za novi klub. Uglavnom, Humphries je apsolutno nebitan u cijeloj priči osim kao ugovor.

Gerald Wallace je najveći problem cijelog tradea - Boston je poslao 39 garantiranih milja u Brooklyn, a uzeo je nazad 44 (pod pretpostavkom da je Bogans potpisao za minimum i jednu garantiranu godinu), što znači da su pravo na pickove platili 5 milja. Nije puno za tri picka prve runde, ali, opet ponavljam, ako će se raditi o pickovima izvan lutrije, nije ni malo. Najgore od svega je što Wallaceov ugovor traje tri godine, a to znači da ćeš iz sezonu u sezonu na rosteru držati mrtvi kapital. Kojega se možeš riješiti samo tako da nekoga podmitiš nekim od onih pickova koje si dobio od Brooklyna. Što bi bio prevelik idiotizam čak i za Aingea. Uglavnom, obzirom da je odlaskom Piercea otvoreno mjesto za Greena da konačno zaigra na svojoj prirodnoj poziciji trojke, Wallace nema nikakvu vrijednost osim kao skupa zamjena (mislim, nadam se da će budući trener biti dovoljno pametan i da neće Greena gurati pod koš kako bi otvorio minute za penzionera koji nema nikakvu budućnost u klubu).

Keith Bogans dodan je u trade samo da bi štimala lova i Boston ga isto tako bez problema moža otpustiti nakon što mu isplati tu jednu godinu veteranskog minimuma, Kris Joseph se vratio nazad u klub koji ga je već jednom otpustio nakon što ga je izabrao u drugom krugu prošle godine (vjerojatno će to napraviti opet jer se radi o NBDL igraču), tako da ispada kako je jedini igrački dobitak za Boston u ovom tradeu MarShon Brooks. Momak je imao solidnu rookie sezonu u kojoj je pokazao zavidnu lakoću zabijanja i kreiranja prilika (isključivo za sebe), ali u jednom totalno neobaveznom kontekstu. U drugoj godini našao se u nezgodnoj situaciji znatno povećanih očekivanja, plus je dolaskom Johnsona igrača ostalo malo prilike za izboriti minute. Ni Johnson trener, a ni kasnije Carlesimo (iako je on bio nešto šire ruke) nisu vidjeli pretjerane koristi od davanja minuta klincu koji ne igra obranu, gađa tricu ispod 30% i ima jednako asista kao i izgubljenih.

Sad, može li se nešto izvući iz Brooksa drugačijim pristupom u kojemu će netko imati volje učiti ga i razvijati kao igrača? Možda, još je relativno mlad, a ono što je pokazao u rookie sezoni kada je imao više slobode jasno ukazuje da ima napadačkog talenta. Plus, solidan je atleta i nema razloga da ne razvije i u puno boljeg obrambenog igrača.

Znači, kada svedemo račune i kada izbacimo iz jednadžbe upitne pickove i financijsku neisplativost, ispada kako je iz ovoga tradea Boston dobio možda jednog člana nove jezgre. Što je mizerno malo, dok ne bacimo pogled na strategiju. Dakle, može li Boston biti toliko loš da uhvati Wigginsa?

Puno je varijabli i većina ih je vezana uz Ronda - ako i on napusti klub u nekom tradeu, jasno je da dobar dio onoga o čemu danas pričamo nema smisla. Međutim, radi vježbe uzmimo u obzir da će se Rondo stvarno vratiti na parkete do trening kampa i da će ući u sezonu kao startni play. Možda neće biti spreman za maksimalan napor, definitivno neće biti razloga za forsirati ga, ali čak i taj light Rondo trebao bi odraditi posao iznad prosjeka na poziciji.

Recimo da se njegovih standardnih 37 minuta smanje na 33 uz nešto slabiji učinak, to bi i dalje trebalo biti dovoljno za ulogu treće opcije po IOR bodovima. Ostatak minuta otpao bi na Bradleya, a nije isključeno da će kroz ljetnu ligu Celticsi potpisati i Phila Presseya kao trećeg playa.

Na dvojki dio minuta ide Bradleyu, a tu su i Crawford, Brooks i Lee pod ugovorima. Gužva, stoga možemo očekivati da jedan od njih i odleti. Međutim, za našu projekciju to je manje bitno jer se radi o igračima sličnih vrijednosti sposobnima odraditi minute na razini igrača zadatka.

Na trojki bi se sve trebalo vrtiti oko Greena plus Wallacea kao zamjene - uz malo sreće i uz veće ovlasti za Greena, Boston bi i ovdje mogao izvući učinak treće opcije. Obojica će dobiti i poneku minutu na četvorki, ali pod košem bi većina minuta trebala otpasti na Sullingera (dobro se oporavlja i do kampa bi trebao biti 100% spreman) i Bassa. Sullinger je lani tu i tamo čak igrao i kao petica, to će moći ponoviti protiv napadački limitiranih centara, ali očito je kako će Bostonov najveći problem u novoj sezoni biti centar.

Olynyk bi zbog građe također bolje prošao kao stretch četvorka, tako da su na toj poziciji riješeni, imaju čak i previše opcija, ali Sullinger neće moći sam sezonu izgurati na petici, a niti će mu Melo ili Iverson, ako uopće ostane na rosteru, biti od velike pomoći. Kako je Boston debelo preko capa, jasno je kako im na raspolaganju za pojačanja ostaje samo trade ili midlevel (a i pitanje je hoće li imati pravo na puni midlevel obzirom da su na samoj granici da plate porez). Ili će pretvoriti jednog od bekova viška u poštenu peticu ako ne misle uništiti Sullingera ili će rješenje pronaći putem tržnice. A i tu su im ruke poprilično vezane jer već pod ugovorom imaju 14 igrača - čak i kada otpuštanjem Josepha, Bogansa i Humphriesa ovu brojku garantiranih ugovora svedu na 11, ne ostaje im puno mjesta da potpišu klince poput Presseya i Iversona koji su nužni na ovakvom rosteru.

Uglavnom, ako krenemo od postavke da većih promjena neće biti i da je ovo manje-više njihova rotacija za novu sezonu, plus ako uračunam da će centar kojega će dovesti biti tek sposoban za sačuvati zdravlje rookieima i četvorkama koje bi trebale glumiti centre, IOR gleda na Boston kao na momčad sposobnu ostvariti 35 do 38 pobjeda. Jasno, projekcija nije potpuna dok podjeli minuta i rotacijama talenta ne dodamo i prilagodbu konkurenciji, ali u ovom trenutku nema potrebe ići toliko daleko, ostavimo to za deveti i deseti mjesec te se ovom prilikom zadržimo na spomenutim brojkama.

Obzirom da će Istok biti još slabiji na osnovu ovoga što trenutno znamo, brojka od 38 pobjeda realnija je od 35, a to definitivno neće biti dovoljno za lov na Wigginsa. Kvragu, obzirom na tankiranje koje će nam priuštiti Orlando, Charlotte, Philadelphia, a vrlo vjerojatno i Milwaukee i Atlanta (plus da ne spominjem da trenutno ni Cleveland ni Detroit ne izgledaju spremni napraviti korak naprijed), ispada kako bi Boston čak i s ovakvim rosterom mogao završiti u borbi za osmo mjesto. Srećom, da se takva "tragedija" izbjegne, uvijek postoji dovoljno opcija.

Prva i najučinkovitija je već spomenuto poigravanje s Rondovom ulogom i minutažom (teoretski, ne moraju ga ni trejdati, samo mu mogu odgoditi povratak obzirom na težinu ozljede), koje bi ih moglo koštati 3 do 5 pobjeda ako ga zamijene prosječnim učinkom. Problem je samo u tome što Boston nema prosječnog back-up playa - Bradley je specijalista za obranu koji prenosi loptu, tako da bi s njegovom većom ulogom pad bio puno veći. Kako više nema ni Piercea ni Garnetta da vrtiš napad kroz njih, sva odgovornost za kreaciju pala bi na Greena, a to znači da bi često imali prilike gledati Crawforda i Brooksa kako igraju 1 na 5. Razum govori da ovo već opasno izgleda kao momčad ne za 5, već za 10 pobjeda manje od očekivanih s Rondom.

Također, tu je uvijek i mogućnost da jednostavno ne realiziraju talent koji imaju na raspolaganju. Naime, za biti grozan nije potrebno imati samo grozan talent, možeš se provući i ako imaš užasno posložen roster nesposoban igrati prosječnu košarku ni u obrani ni u napadu. Uzmimo za primjer samo prošlu godinu - Detroit, Cleveland, Orlando, Charlotte i Phoenix bile su jedine momčadi u ligi koje su bile ispodprosječne i u obrani i u napadu. Svih 5 je sezonu završilo ispod 30 pobjeda na dnu lige - među njih su se ubacili još samo Kingsi i Washington. Kingse je ispod 30 pobjeda povukla druga najgora obrana lige koja je anulirala solidan napad, a Wizardse najgori napad koji je jedno od boljih obrana učinio nevažnom.

Po ovim podacima jasno je uočljiv uzorak koji trebaš poštovati da bi bio loš, a Boston je na odličnom putu. Njihov napad s puno Ronda ispodprosječan je već dvije sezone, a bez Piercea i Garnetta trebao bi potonuti na samo dno (i to bez da smo uopće makli Ronda iz jednadžbe - bez njega bi mogao biti povijesno užasan). Štoviše, obzirom da Celticsi ni na jednoj poziciji nemaju poštenog šutera (Bass je vjerojatno najpouzdaniji, a to sve govori), vrlo lako bi se moglo dogoditi da im nedostatak balansa bude najveći neprijatelj, a u takvom kontekstu gotovo je garantirano da nećete realizirati talent do kraja (tko je prva, a tko druga opcija, tko su igrači zadatka - to je nešto što ni novi trener neće znati veći dio sezone).

Može li obrana stati na put tankiranju? Ne, a za to će se pobrinuti manjak poštenog centra. Boston u Rondu, Greenu i Bradleyu ima sjajne obrambene igrače na perimetru, ali to neće biti dovoljno za imati poštenu obranu bez podrške u pozadini. A kako Boston sigurno neće dovesti Howarda, ova unutarnja linija curit će na sve strane i neće stići pokriti ništa. Garnett je bio srce ove momčadi, a to vam ništa ne može bolje pokazati od obrambenih brojki s njim ili bez njega na parketu.

S njim je Boston primao samo 99.3 poena na 100 posjeda lopte, što je bio za 0.5 bolji rezultat od onoga kojega je ostvarila najbolja obrana lige prošle sezone, obrana Pacersa. Bez njega, Boston je primao 108.3 poena na 100 posjeda lopte, što je rezultat koji ih baca između Orlanda i Detroita, debelo u donjoj trećini uspješnih obrana. I to je ujedno i brojka koja puno više odgovara budućoj stvarnosti.

Dakle, Boston će gotovo sigurno imati ispodprosječan napad i ispodprosječnu obranu, što znači da Ainge može otvoriti šampanjac - jednim potezom si je osigurao lutriju. A poželi li pri tome biti uspješniji u tankiranju i od Orlanda i od Charlotte, samo treba trejdati Ronda (po mogućnosti za veterana sa skupim ugovorom koji će im dodatno opteretiti salary cap - sarkastičan sam, bit će dovoljno dobiti još poneki pick). U tom slučaju su mu 20-62 garantirani. Operacija uspjela, pacijent umro.

Sarkazam na stranu, realnost je takva da su Celticsi kad-tad morali napraviti ovo što su napravili. Ali, kada stavimo na stranu činjenicu da je prva Velika Trojka koštala ogromnu količinu novca i da je iza sebe ostavila više skandala nego naslova, ispada da ova Aingeova era baš i nije bila tako sjajna kako se voli smatrati. Kada dodamo i zadnje dvije godine užasnih poteza na vagu, na površinu izlazi jedan jedini zaključak - Danny Ainge zaslužuje otkaz. Da sam navijač, tako bih sebi postavio stvari - ok, uzeli ste mi kvalitetan roster, zasuli ste me pri tome drekom i užasnim PR-om, a da mi zauzvrat niste dali niti proizvod koji garantira nadu (garantira je ključna riječ, Boston tek treba uz pomoć sreće doći do svojih mladih nositelja budućnosti, što se, ako im loptice ne budu naklonjene, vrlo lako može pretvoriti u desetljeće jada), pa to se može ispraviti samo nečijom žrtvom. A kako su vlasnici nedodirljivi, žrtvujte Aingea. Neka u Wigginsovoj eri uživa neki novi mešetar.

NETS

Oni su prihvatili ogroman rizik, to je jasno. Ono što nije jasno da li su na to pristali svjesno ili nesvjesno - Prokhorov i dalje odaje dojam tipa koji vjeruje da je NBA kao UEFA i da ruski tajkun milijunima može kupiti trofeje. Za razliku od nogometa, NBA ima pravila koja joj daju kakav-takav integritet bez kojega bi bila tek još jedna bezvezna liga u kojoj jedni životare, a drugi uživaju bez posljedica. Ok, ona u neku ruku i jeste takva, ali ne zbog manjka regulacije, već zbog manjka poštenja na svijetu - nisu svi jednako lijepi, bogati, a ni pametni, što se može primijeniti i na NBA management.

Uglavnom, očito je da čovjek nema strpljenja za dugoročni plan, zato će pokušavati na silu dok se cijela stvar ne raspadne (a raspast će se, jer će se jednom ovaj krug oživljavanja mrtvaca drugim mrtvacima kad-tad morati zatvoriti). I složio je pristojnu momčad, koja nakon ovog tradea s Bostonom ima i sjajnu petorku, ali i nešto tijela na klupi.

Dakle, na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego lani. Stoga, zaboravimo pickove, budućnost i sve nakon ove sezone - ako to nije bitno Prokhorovu, zašto bi bilo nama. Usmjerimo pažnju na to koliko su obnovljeni Netsi u ovom trenutku bolji nego što su bili.

Zamjena Wallacea Pierceom je sjajan potez - ne treba biti genije za zaključiti kako bi lakoćom prošli Bullse u nedavnoj prvoj rundi da su umjesto Geralda imali Paula u momčadi. Pierce će svojom all-round igrom i posebice šutom iz vana podići ovaj napad na još veću razinu. Plus, obzirom kako kvalitetno stari, manja uloga i manja potrošnja omogućit će mu da održi razinu kvalitete i možda bude još učinkovitiji igrač.

Garnett će se također sjajno uklopiti. On je napadački ionako već godinama igrač zadatka koji stoji iznad lakta i zabija skok-šut za skok-šutom te se više neće morati pretvarati da je išta više. Pored Lopeza, uopće neće biti potrebe da se spušta u reket, a njegovi sjajni pasovi dodatno će ubrzati kretanje lopte. Najvažnije, još uvijek je u stanju upravljati vrhunskom obranom, što znači da će začepiti najveći problem Netsa - propusni reket. Također, kao sjajan defanzivni skakač pobrinut će se da Netsi ne dozvoljavaju previše skokova u napadu, što im je lani bila poprilična slabost.

Teoretski, njihova obrana bi iz prosječnosti mogla uskočiti među 10 najboljih samo ako KG bude u stanju igrati 30 minuta po večeri i odigra li Lopez 70 ili više utakmica. Stare kosti na boku nisu bile problem prošle godine, a ne bi trebale biti ni ove pošto između Piercea i Wallacea nema velike razlike. Doduše, Johnson je pokazao ozbiljne znakove starenja u tom segmentu igre, a kako Pierce teško može odjednom postati specijalizirani stoper, jasno je kako će tu imati problema s najvećim klasama. S druge strane, Kidd je zadnjih godina igrajući u Mavsima, pa dijelom i u Knicksima, vrlo dobro upoznao kvalitete zone, tako da bi se manjak mladih nogu za presing mogao sakriti. Ukratko, obrana će biti solidna, s Garnettom i Lopezom zajedno na parketu odlična.

Napad je već bio top 10 samo s Williamsom i Lopezom, a dodatkom Pierceova i Garnettova šuta otvorena su mu vrata za top 5. Jasno, ogroman problem je uigravanje, kao i sistem kojega će uvesti Kidd. Hoće li Williams imati sve ovlasti? Hoće li zbog izolacija za Johnsona i Piercea zanemariti najbolju napadačku opciju, Lopeza? Koji će biti omjer pick & rolla? Tko će se odreći većeg postotka lopti, Pierce ili Johnson?

Distribucija lopti je uvijek problem kada se na okupu nađe ovoliko kvalitetnih igrača, ali nije da nema logičnih opcija. Tipa, Garnett više definitivno neće morati potezati duge dvice svaki četvrti napad kada je na parketu, tako da bi njegova potrošnja bez problema mogla pasti na razinu igrača zadatka. Pierce bi se također morao zadovoljiti s više spot-up situacija i ulogom druge ili treće opcije, dok je Johnson već lani bio oslobođen težeg tereta i nije se previše bunio. Sada samo treba izbaciti iz plana igre sve akcije koje završavaju s njim u izolaciji, koristiti ga uglavnom kao šutera i povremeno u postu, i to je to. Lopez i dalje mora dobivati između 25 i 30% lopti dok je na parketu, a Williams kao primarni kreator mora imati odriješene ruke.

Uglavnom, ovo može funkcionirati jer nije da imamo 5 igrača u naponu snage koji će se ubijati međusobno za svaku loptu. Johnson i KG u stanju su biti spot-up podrška dok udarna trojka vrti akciju, pitanje je samo hoće li Kidd znati izvesti da ta podjela uloga bude prirodna i dovoljno učinkovita da ne uzburka duhove.

Naravno, kada imaš ovako staru petorku, nije na odmet imati dobru klupu. A tu Netsi nisu ni upola loši koliko se misli. U manjoj roli, Evansovi skokovi bit će od koristi, a ostane li Blatche i zadrži li lanjsku razinu igre, rotacija visokih bit će solidna. Praktički, tu je Teletović peti čovjek, a obzirom da bi i on nakon godine prilagodbe mogao početi pogađati trice, mogli bi čak govoriti i o iznadprosječnoj rotaciji. Nećemo, jer jedan problem postoji, a on se tiče minuta Lopeza i Garnetta. I jedan i drugi su pod posebnim režimom i ne igraju više od 30 minuta, što znači da će klupa ipak imati malo prevelik utjecaj, barem dok Brook ne dobije zeleno svjetlo od doktora da ga se može jahati 35+ minuta (kako je nedavno opet imao zahvat na stopalu, pitanje je koliko je to realna mogućnost).

I Pierce i Johnson su u godinama kada bi manja minutaža bila od koristi, ali tu se javlja puno veći problem - Netsi nemaju swingmana koji će im olakšati život. Terry će tu i tamo uskočiti kao dvojka, ali i njegovi najbolji dani su prošlost i puno bolje funkcionira kao combo-bek s klupe. Dakle, tu će dobro doći da nadoknadi izvjesni odlazak Watsona, ali ovoj momčadi treba 3&D swingman na klupi. Tu bi ključan mogao biti Bogdanović - Netsi moraju dovesti i njega kako bi s 15-20 minuta po večeri zakrpali najveću rupu na rosteru, a po brojkama iz Eurolige nema razloga sumnjati da ovaj neće biti u stanju na povjerenje uzvratiti solidnim igrama. Lanjski rookie Taylor vjerojatno nikada neće biti spreman pomoći, stoga ne bi bilo loše pronaći još jednog back-up playa. Kidd se, nažalost, ne može skinuti jer se umirovio kako bi se oslobodio od ugovora s Knicksima, ali uokolo ima sasvim dovoljno veterana koji su voljni doći za minimum u ovakvu situaciju.

Uglavnom, ako sve pođe po planu, Netsima 55 pobjeda ne mogu pobjeći osim u slučaju nekakvih šokova poput onih koji su lani pogodili Lakerse. Top 10 momčad u oba smjera po defaultu ide preko 50, ako je pri tome u jednom segmentu igre top 5, broj pobjeda se još više povećava i otvaraju se vrata šampionskom potencijalu. Kada dodamo buduće stanje na Istoku, bilo bi skromno očekivati manje od 55 pobjeda, zar ne? Plus, Netsi su već lani zamalo uhvatili 50 pobjeda iako ih je IOR prognozirao na oko 45, a i statistički su na kraju imali učinak primjereniji 46-36 momčadi. Dakle, ako pripišemo tu pozitivnu razliku od +3 pobjede isključivo slabijoj konkurenciji, posebice nakon all-stara kada se pola momčadi ionako okrenulo lutriji, dogodine bi mogli očekivati čak i veći doprinos sreće. Da, 55 pobjeda se čini dohvatljivim ciljem, a taj napredak od 6 utakmica nije za baciti.

IOR se manje-više slaže s ovom logikom. Na Netse gleda kao na momčad između 48 i 53 pobjede, s tim da su nas Lakersi naučili kako donja granica može biti i veća ako regresija bude iznad očekivanja. Kod veterana se nikada ne zna kada će se raspasti i kada više neće sličiti na sebe, iako se stvarno mora dogoditi poseban slučaj pa da ih više propadne istodobno kao što je bio slučaj lani s Lakersima. Posebno je zeznuto predvidjeti Piercea koji je lani u specijalnim okolnostima i pod teretom odgovornosti odigrao možda i bolju sezonu nego godinu ranije. Garnett i Johnson imaju svoj standardni ritam regresije koji će se vjerojatno nastaviti (iako, opet ponavljam, možda baš iduća sezone bude ona u kojoj će jedan od njih potonuti), pa ako i Pierceu uračunamo nešto slično, bolji učinak Lopeza i standardni Williamsa u stanju su i dalje sve ovo izvući preko 50 pobjeda.

Samo, od kada su to momčadi sa scoreom 53-29 u sezoni šampionski materijal? E, to je već druga priča. Netsi su bolji nego lani i time će vjerojatno preskočiti Knickse koji će vjerojatno biti lošiji, ali teško da će se ozbiljnije odvojiti od Indiane i Chicaga. Što je opet dobro - obzirom da su lani ispali u prvom krugu i da su ostali ispod 50 pobjeda na onakvom Istoku s rosterom teškim 84 milje, svakako će napraviti napredak. Ali, i dalje će ostati za stepenicu ispod Heata, a obzirom da nemaju dominantnu unutarnju liniju kao Bullsi i Indiana, teško da će ih ozbiljnije izazvati. KG i Lopez će svakako smetati LeBronu i kompaniji da igraju svoju igru, ali, ako će biti na parketu 30 minuta u prosjeku, Miami će imati dovoljno šansi da se izvuče iz eventualne serije bez stresa.

Što nas opet vraća na Lakerse. Sjetimo se kako su prošle sezone sami izazvali dobar dio problema koji su ih napali. Počevši od krivih poteza s trenerima dva puta u jednoj sezoni, pa do ozljeda i regresije uzrokovane godinama. Netsima nad glavom također visi taj mač sistema - ako ga ne budu imali, kako će pronaći balans? Da li je kasno dati otkaz Kiddu i dovesti Jacksona ili Van Gundya koji valjda sada ne bi odbili trenirati ovakav roster (ovo je samo glasno retoričko pitanje kako bi naglasili kakav su rizik preuzeli odigravši na Kidda)? Ako i uspiju postati momčad, mogu li preživjeti sezonu i dočekati playoff u top formi s ovolikim bremenom ozljeda i godina nad glavom?

Previše je to upitnika da ih se smatralo ozbiljnim izazivačem, ali da su napravili korak naprijed to je neosporno. To što nakon toga koraka slijedi provalija, to je za neku drugu priču. Za ovu sada, za trenutak, bitno je samo da ćemo još jednom gledati Piercea i KG-a u važnim utakmicama. Kao fanatiku NBA lige, najvažnije mi je da na vrhu imamo što kvalitetnije momčadi koje bi nam mogle donijeti još više one čarolije koju smo gledali i kroz nedavni playoff. Stoga, hvala ti Ainge - ako ti nerazumni fanovi Bostona probuše gume, ja sam ti spreman dati za taxi. I hvala tebi Mikhail. Nadam se da ti Billy King objasnio kakav te račun za porez čeka dogodine. Nije problem i ako nije - kada završi na dnu Hudsona s nogama u betonskim blokovima, barem se više nećemo morati uzrujavati oko mogućnosti da će negdje drugdje postati GM.

4May/130

DAY 14 – GETTING THE JOB DONE

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Bez crnih odijela i sličnih gluposti kojima zabavljaju tabloide i vlastitu nezrelost, Knicksi su ovaj put došli odraditi posao. Izlazili su kao sumanuti na svaki pick & roll, ganjali igrača s loptom i skakali za svakim odbijancem. S druge strane, zabijali su trice i to je bilo više nego dovoljno da u jednom trenutku prve četvrtine dođu do prednosti od 21-5 (sjajan Prigioni s tri trice u nizu).

Iako su u suštini ovo dvije slične momčadi koje žive i umiru s postotkom šuta iz vana, Knicksi i u ovom odnosu snaga imaju nekoliko ogromnih prednosti – mogu zabiti puno više trica od Bostona koji isključivo puca duge dvice i to iz težih situacija jer ima puno manje kreatora u rotaciji, plus imaju više dodatnih pokušaja šuta zbog slabosti Celticsa u skoku i kontroli lopte. U dvije prethodne utakmice su zaboravili igrati obranu i tako su Bostonu dali šansu da vlastitoj solidnoj obrani doda i učinkovit napad, ali ovdje su se pojavili spremni i, najvažnije, s Chandlerom konačno nešto bliže onoj šampionskoj formi na koju smo navikli.

Ovu ogromnu prednost sa starta Knicksi su tako držali do kraja, uz fascinantan podatak da su Boston zadržali na 27 poena na poluvremenu. Iako su i sami bili tek na 39, dakle daleko od zone nekakve ugode, napadačka jalovost Bostona u ovoj seriji je općenito bila takva da se njima ovih +12 činilo kao +25, a kasnije je i stvarno došlo blizu takvom scenariju. Naravno, nedostatak ozbiljnosti kod Knicksa i to srce prvaka kod Celticsa omogućili su da Boston napravi seriju 16-0 i završnicu učini napetom (stigli su do samo 4 koša zaostatka), ali čim je New York probio magičnu granicu od 80, kao da je sve opet stalo (simbolično je da je Boston ostao baš na 80 koševa jer je to očito limit njihovog napada u ovoj seriji).

Garnett i Pierce su dali koliko su mogli, nagomilavši gomilu minuta i doslovno ostavivši dušu na parketu tijekom serije, ali bez pomoći se nije moglo. Green je doduše bio solidan, jasno ako ste imali realna očekivanja od njega, ali osim povremenih bljeskova Terrya i Bassa nitko nije iz večeri u večer garantirao učinak. Dodaj tome postojeće rupe na rosteru na jedinici i pod košem i to je to. Umrli su muški, u svakom slučaju.

Što se Knicksa tiče, njihova toplo-hladno forma nije ništa novo, momčadi koje žive od šuterskog učinka navikle su na takve serije i takva im je bila i sezona, prošarana nizovima pobjeda i poraza. Međutim, ono što još više zabrinjava je to da su u stanju toliko oscilirati u pristupu ne iz niza u niz već iz četvrtine u četvrtinu. To nije samo problem slabašne obrane koja bez Chandlera ne postoji, već i određenih karakternih mana koje proizlaze iz količine minuta koje dobivaju tipovi koji ili nisu ili nikada neće doseći košarkašku nirvanu u kojoj će se kvalitete tijela spojiti s onima uma.

Dakle, stvarno me zanima po čemu bi to ovakva momčad bila favorit u drugoj rundi protiv Pacersa?

PACERS @ HAWKS

U startu nervozna i tvrda utakmica puna promašaja, ali u odličnom ritmu koji je obećavao puno više od igre na 80 koševa koju je nagovijestio rezultat prve četvrtine (21-20 za Indianu). Bilo je dakle samo pitanje tko će prvi i iz kojeg razloga napraviti šutersku seriju i odvojiti se, a razum je govorio da će to biti Hawksi zbog činjenice da igraju doma, ali i zato što jednostavno imaju veću šutersku dubinu, barem na papiru.

Pacersi su opet izgledali stabilno u onoj ultra visokoj postavi s Pendergraphom pored Westa i Hibberta, što je značilo da su donekle riješili problem Smitha na trojki, ali nitko izgleda nije riješio problem koncentracije. Pa je tako prvih 6 minuta druge četvrtine izgledalo kao slaspstick komedija, a ne kao košarkaška utakmica. Mislim, obje momčadi su igrale odlične obrane, to nije sporno, ali 6-2 za Pacerse u ovom periodu još su većim dijelom rezultat lopti koje su se odbijale svuda osim tamo gdje su trebale.

U ovom kaosu Pacersi su usporili utakmicu i tako se okoristili kvalitetama Westa i Hibberta u postavljenim napadima da izgrade prednost od 8 koševa, ali napadački učinak je bio takav da, osim ako vam vrhunski odigrana zona Hawksa ili fantastične rotacije Pacersa nisu dovoljne, niste imali što vidjeti.

Kako Horford i Smith nisu imali rješenja u napadu za parirati Westu i Hibbertu, Hawksima je očajnički trebala odlična partija šutera. Međutim, nisu mogli zabiti tricu, a Teaguea je Hill još jednom uništio na oba kraja parketa, što su bile poprilične prepreke u pokušaju da se vrate u utakmicu.

A posao im je otežao i David West koji je u drugom poluvremenu opet briljirao, održavajući razliku od petnaestak koševa izuzetnim šutom s poludistance. Problem nastaje u trenutku kada West na par minuta odlazi na klupu i kada napad Indiane staje, što Hawksi koriste da prepolove prednost i u zadnje 3 minute uđu sa samo -4. Hladnokrvnost Westa i Hilla ipak je osigurala Indiani pobjedu, koja je još slađa zbog toga što su do nje došli bez ikakvog doprinosa Paula Georgea.

Međutim, iako su Smith i Hawksi zaustavili nominalno najboljeg igrača Indiane, Pacersi su opet dobili stvarno kvalitetne minute od Pendergrapha i Mahinmia čime su anulirali prednost Atlante u visini i tako im izbili važnog napadačkog jokera iz ruke. Hawksi tako nisu mogli cijelu večer pronaći ritam u igri prema naprijed, a Pacersi su pak uvijek mogli vrtiti napad kroz Westa. I upravo je činjenica da je West u zadnje dvije utakmice totalno nadigrao Horforda presudila.

Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će rješenje Knicksi imati za ovu širinu u postavljenim napadima Pacersa obzirom da i sami vole igrati sporu, kontroliranu košarku, što je ritam kao naručen za Indianu da cijelu večer spušta loptu na Westa kojega će pokušati držati Carmelo. Plus, tko će kod New Yorka zaustaviti Georgea na ovaj način kako je to uspjelo Joshu Smithu? Earl Smith?

THUNDER @ ROCKETS

Pitanje nad pitanjima koje treba postaviti Brooksu je što Kendrick Perkins radi na parketu u ovoj run and gun seriji? Kao da gubitak Westbrooka sam po sebi nije bolan, zašto gubiti dobar dio minuta svake utakmice na 4 protiv 6 igru u napadu? Rocketsi su u prve 4 minute ne samo imali +9, već su ostavili OKC na 4 poena, čime su opalili još jednu pljusku nevjerojatnoj Brooksovoj vjernosti svom teretnom centru (ovo između njih dvoje je kao "Legenda o jeseni" na košarkaškom parketu).

Čim je Scottie maknuo Perka i zaigrao s niskom postavom, OKC je počeo zabijati i pratiti run and gun Rocketsa lakoćom, a Houston je, gle čuda, prestao igrati obranu čim su morali početi paziti na svih 5 igrača. Jackson i Fisher su koristili svoje prilike, a konačno se pojavio i Kevin Martin, tako da je OKC s ovom širinom u napadu ubrzo i okrenuo rezultat (čak su u jednom trenutku imali i prednost od +8).

Nevjerojatno, ali Brooks u nastavku konačno ostavlja Perka na klupi. Da li je moguće da je i najtvrdoglaviji od svih trenera konačno shvatio da mora preuzeti odgovornost i trenirati? To znači da OKC ne upada u rupu i da se run and gun nastavlja, obje momčadi su razigrane i raspoložene za rešetanje. Zar je bezglavo trčakaranje i potezanje u petoj sekundi napada nešto toliko komplicirano da ovako nisu mogli igrati i u prethodnim utakmicama?

U zadnju četvrtinu se ulazi u egalu, ali ovaj put i s odmornim Durantom koji odličnim potezima u obrani i napadu u par minuta donosi prednost od 9 koševa svojoj momčadi. Houston i dalje zabija trice, ali ne mogu ništa u reketu zbog Duranta i Ibake, što znači da im napad ovaj put nije ni izbliza onako podmazan kao u zadnjim utakmicama.

Raspucani suigrači, rastrčana obrana i sjajni Durant tako su ne samo zaključili seriju i uništili jedinu nadu koju smo imali u povijesni preokret (na iduću ovako izglednu situaciju morat ćemo čekati valjda još 50 godina), već su nabasali i na način na koji treba igrati u idućem krugu. Bez obzira što ih sada čekaju momčadi protiv kojih Perkins na parketu ima smisla, nedostatak Westbrook traži od njih revolucionaran pristup kako bi nadoknadili sve one koševe i onu energiju. A taj je očit – niska postava s Durantom na četvorci sa što više run and guna i što više trica. OKC više nije favorit, stoga je i vrijeme da se prestanu tako ponašati. Dakle, umjesto da maštaju o kontroli reketa i skoka i gomili laganih koševa, trebaju prigriliti trice i ritam, najbolje prijatelje svakom autsajderu.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da, Clippersi su stvarno krenuli u najvažniju utakmicu sezone s Odomom kao starterom. Međutim, nisu bili bez Griffina, kojega je Vinnie ubacio na pola prve četvrtine kako bi pokušao barem iskoristiti njegovu svježinu na par minuta. Samo, Blake više od tih par minuta i nema, što znači da su Clippersi trebali vanserijsku partiju Barnesa, posebice šuterski, da se uopće održe u igri u uvodnom dijelu utakmice.

Zanimljivo, Hollins nije forsirao prednost u visini, već je u drugoj četvrtini odmarao i Randolpha i Gasola tako što je igrao s niskom postavom koja je bila sjajna u prethodnoj utakmici i tako su mu trebale usluge samo jednog od udarnih visokih. Ova postava napravila je prednost koju će Memphis održati do samog kraja. Prvo zahvaljujući odličnoj igri Gasola i Randolpha u trećoj, a onda opet završnici s niskom postavom u kojoj se uz standardno žilavog Allena opet istaknuo Pondexter nizom sjajnih reakcija u oba smjera (a i Bayless je konačno dao impuls u napadu). CP3 opet solidan, ali ovaj put bez utjecaja na ritam utakmice iz jednostavnog razloga što mu je Conley na svaki ubačaj ili ulaz uzvratio istom mjerom.

Zanimljivo, Griffin je u drugom poluvremenu opet imao epizodu od nekoliko minuta, s tim da je ovaj put imao zadatak glumiti klasičnog razbijača s dna klupe čija jedina svrha je bila natjerati Randolpha da izgubi glavu. Zach je pak izdržao sve provokacije, ali to ne znači da ovo suparništvo nije postalo još veće i da će i dogodine svaka utakmica ove dvije momčadi biti lektira. Također, na kraju je i Grant Hill dobio poneku minutu, možda i zadnju u karijeri, iako sam dojma da je u većoj roli mogao biti korisniji od Butlera ili Billupsa.

Clipperse sada čeka potraga za novim trenerom, potpisivanje Paula i slaganje nove klupe, a Memphisu se otvara samo takva šansa da dođe do Heata u Finalu. Njihova visina mogla bi biti nepremostiva prepreka za Oklahomu, pogotovo ako Brooks ne posegne za formulom trica i trčanja, a isto tako znamo da protiv Spursa imaju šanse dok god su u stanju dobiti bitku pod obručima. Pogotovo ako Conley i društvo s krila nastave igrati ovako solidno.

HIGH FIVE

Mike Conley, Matt Barnes, Kevin Durant, David West, Zach Randolph

2May/134

DAY 12 – SKY ROCKETS IN FLIGHT

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Knicksi su otvorili utakmicu s 11-0 i činilo se kako nas čeka još jedna kamilica. Valjda su to pomislili i igrači New Yorka jer od tog trenutka postojao je samo Boston. Dok su Knicksi igrali bez energije na oba kraja parketa, Celticsi su bili solidni, posebice u napadu. Bitna promjena bila je agresivnost, točnije stalno napadanje reketa, a kontrola lopte bila je dodatni bonus. Iako su utakmicu zadržali na ritmu koji im odgovara (Knicksi su zabili manje od 40 u prvom dijelu), Celticsi su ubrzali reakcije u napadu, zamijenivši kruženje lopte u potrazi za šuterom ulazima.

Jasno, sve ovo dozvoljavala im je mlitava obrana Knicksa koja niti je pokazala želju za pritiskom na limitirane bekova protivnika, niti se kretala dovoljno dobro u reketu da spriječi polaganja. U nastavku su zaigrali bolje, posebice bekovi u presingu, ali Boston se ne predaje, sada im počinje upadati šut iz vana i održavaju prednost sve do završnice.

Melo i Smith nisu pokazali ništa, a to je značilo da je eventualni pokušaj povratka u igru opet ovisio o solidnom Feltonu. Međutim, Boston ni ovdje nije popustio, trice su nastavile upadati, nakon Piercea i Terrya u trećoj, svoje je odradio i Green s dvije u samoj završnici, pa su Knicksi tako ostali u minusu i rezultatski i igrom.

U samoj završnici u očajničkom pokušaju stizanja rezultata upalo im je par nerezonskih trica koje su im donijele 86 poena na kontu, ali činjenica je kako ih je Boston tijekom cijele utakmice držao na razini koja im odgovara, ispod 80. Praktički, Celticsi ovdje nisu izveli nikakav herojski podvig, već su napravili ono što profesionalna košarkaška momčad treba napraviti, a to je odraditi posao i uzeti ono što im se nudi.

A Knicksi su im, odigravši goru partiju nego u prethodnom susretu u Bostonu, ponudili puno toga. Ozbiljne momčadi si ne mogu dopustiti ovakav stupanj bahatosti, a Knicksi su očito pomislili da je serija gotova prije nego su je završili. Završnica četvrte utakmice u kojoj su zamalo stigli 20 koševa prednosti Bostona očito je na njih imala sličan učinak kao i onih 3-0, povjerovali su da sve imaju pod kontrolom, zaboravivši da posao treba odraditi.

Ovo pak govori sve što treba znati o Carmelu kao lideru. Njegove zadnje dvije partije su bile brutalno loše, za ovakav pristup i igru nema opravdanja ako si prvo ime na rosteru. Ako on nema rješenja ni volje, odnosno ako čeka da netko drugi odradi posao za njega, onda se i New York puno teže kotrlja.

Ne vidim razloga za paniku jer sumnjam da New York može opet odigrati ovako mlitavo (22% za tricu, samo 13 asista i samo 8 ukradenih), kao i da Boston može odigrati ovako kompletnu utakmicu u napadu od početka do kraja. 3-0 je jednostavno prevelika rupa za ovakav roster, bez obzira koliko protivnik radio protiv sebe. Ali, ovakav razvoj serije govori nam sve što treba znati o ozbiljnosti Knicksa kao playoff momčadi i njihovim šansama da budu išta više od prolaznika, kako u ovom playoffu, tako i u budućima s ovom jezgrom.

Ipak, u svemu ima i jedna dobra vijest – Tyson Chandler je izgledao življi nego u prethodnim utakmicama, znači mogli bi ga imati u relativno pristojnoj formi za iduću rundu. Ako se sjete doći do nje.

HAWKS @ PACERS

Ovo se pretvorilo u sjajnu seriju, prva četvrtina nije bila ništa manje zanimljiva od četvrte utakmice. Pacersi su otvorili razigrano, s akcijama za Westa, kako bi ga pridružili Hibbertu i Georgeu, a Hawksi su nastavili koristiti prednost preko Smitha. Petorke se tako dobro anuliraju da će svaki detalj biti važan.

Tako vidimo kako Vogel umjesto Georgea na uvodi Greena (preko kojega je u prošloj utakmici Smith na brzinu napravio razliku) već Pendergrapha, tako da u jednom trenutku na parketu uz Hibberta ima dva smetlara, Pendergrapha i Hansbrougha. Ovo svjesno žrtvovanje napada za obranu jasno govori koliko je Josh Smith ušao u glavu trenera Pacersa (ovo je super narativ, da je momčad poput Indiane, koja se izdigla iz prosjeka upravo na račun toga što je velika u doba kada liga postaje sve manja, naišla na zid susrevši protivnika koji je još više uložio u visinu zaigravši s klasičnim frontcourtom '90-ih s dva krilna centra i centrom).

S druge strane Drew je našao svoju playoff rotaciju, Harris, Teague i Korver dobivaju minute na dvije bekovske pozicije, Korver je ujedno i povremena zamjena za Smitha u slučaju da se zaigra s klasičnom nižom postavom (izbacio je potpuno iz formule minus napadače poput Jonesa i Stevensona), a za visoki trio Smith-Horford-Petro (koji je solidnom igrom protiv Hibberta upravo zaradio novu priliku u ligi) zamjene su Tolliver (pokriva pozicije 3 i 4) i Johnson (uskače na 4 i 5), uz eventualnu kraću rolu Smitha pod košem. Sve u svemu, osam igrača, kako i treba biti.

Utakmica se igra u pravom playoff ritmu, s gomilu odličnih poteza na obje strane, a Pacersi prvi kreću po kontrolu polovinom druge kada se cijela igra prebacuje na raspoloženog Westa, što je pomalo podsjetilo na lanjski playoff kada ni George ni Hibbert nisu bili spremni za veće role i kada je upravo West bio ključan za eliminaciju Orlanda u prvoj rundi. Gomilom sjajnih poteza u post-up situacijama majstor dolazi do 16 poena u prvom dijelu uz šut 8-10, a sve to protiv igrača kao što su Horford i Smith.

Više od rezultatske prednost, Pacerse u ovom trenutku može veseliti mogućnost preokreta što se tiče momentuma. Logika ovakvog razvoja situacija je jasna, dobije li West ovako uvjerljivo matchup s Horfordom, to anulira svu prednost koju Smith ima protiv Georgea.

Indiani pomaže i ulazak Atlante u treću četvrtinu. Smith pokazuje svoje drugo lice, troši nekoliko napada bez ikakvog rezona, a sve zaključuje upadanjem u probleme s osobnima i tehničkom. Kao što je vratio momčad u seriju svojim dobrim igrama, tako ju je upucao ovim peridom u kojem je Indiana već do pola treće došla do +20.

Hawksi se raspadaju i u ovom trenutku se čini da smo ostali bez utakmice koja je obećavala puno više. Atlanta pokušava ritam vratiti zonom, čak im i Pacersi pomažu da se vrate u igru ignorirajući Westa dok troše napade na likove poput Stephensona i Augustina, ali prednost Indiane je konstantno dvoznamenkasta, a takva ostaje i do kraja.

Atlanta si jednostavno ne može dozvoliti onakve crne minute kakve su imali u trećoj četvrtini u ovoj seriji, pogotovo ne u gostima, to je jasno. Kao i što je jasno da su izgubili utakmicu u kojoj su Pacersi uz dobar učinak Georgea (Smith praktički nije ni igrao drugo poluvrijeme zbog osobnih) i Hibberta konačno dobili i sjajnu partiju Westa. Hawkse sada čeka odraditi posao doma, pokušati vratiti ravnotežu u matchupovima (red je na Horforda i Teaguea da povuku, sinoć su bili nadigrani na svakoj razini od Westa i Hilla), ali, čak i da izjednače na 3-3, jasno je koji će biti njihov najveći problem u eventualnoj sedmoj – zadržati nivo igre u teškim okolnostima na visokoj razini. Drew je uspio donekle sakriti probleme rotacije, ali za one mentalne prirode ipak nije stručan.

ROCKETS @ THUNDER

Westbrookova ozljeda, osim što je utjecala na budući rasplet playoffa poput Roseove ozljede na lanjski razvoj događaja, ostat će upamćena i kao razlog zašto je Cisco Garcia zaradio novi ugovor. Rocketsi znaju da mogu igrati protiv ovakve Oklahome ako im upada trica, a nitko to u zadnje dvije utakmice nije iskoristio bolje od veterana koji je nakon pakla Sacramenta konačno ugledao malo svjetlosti u životu.

A što se tiče ove prve teze o utjecaju na playoff, ja tek trebam vidjeti razlog zbog kojega bi Oklahomi dao ikakve šanse protiv Spursa ili Memphisa (mislim, nisu u stanju kreirati poštene akciju protiv obrane Houstona, zašto bi itko mislio da će to moći protiv Spursa ili Memphisa). Čak i Clippersi, koji im inače leže zbog sličnog improvizatorskog načina igre i koji imaju puno manje šanse usporiti Duranta od ove druge dvije momčadi, čine se kao favoriti u slučaju da se provuku. Ali, dobiti Memphis ili San Antonio u trenutnim uvjetima? Što bi rekao Donnie Brasco, forget about it.

Eh, da, igrala se tu i neka utakmica. Houston izlazi na parket raspucan, šibaju trice i grade prednost od starta, dok Oklahoma i treću utakmicu za redom pokušava pronaći nešto na što se može osloniti, a da to nije Durantova lakoća zabijanja. Obrana reketa tako izgleda puno bolje nego u prethodnim utakmicama (Ibaka sjajan u dijeljenju banana), ali što vam to vrijedi kada protivnik većinu poena ionako zabija iz vana.

Sad ću biti bezobrazan i opet ću napraviti digresiju, ali zar ne bi bilo sjajno da Memphis, nakon što nas oslobodi Vinniea, napravi istu stvar s Brooksom? Znam, Scottie ima relativno svjež ugovor i cijela uprava Oklahome je uz njega, mlada je ovo jezgra, a sada ima i opravdanje u vidu Russove ozljede. Ali, zar ne bi bilo sjajno kad bi se ono što je ionako neizbježno ubrzalo? I to tako da uz isplatu ostatka ugovora Scottie kao bonus dobije i Kendricka Perkinsa? Durant ima još vremena dok ne uđe u godine kada se o velikim igračima počinje govoriti kao o vječnim drugima, ali povijest nas uči da je čak i jedan Jordan bio u pozadini dok Douga Collinsa nije zamijenio Phil Jackson.

Vratimo se na igru. Houston u nastavku šutu dodaje i element ulaza, a bezidejnost Oklahome najbolje ocrtava činjenica kako ih u donekle podnošljivom minusu drže samo trice Sefoloshe. Ovdje se već javljaju misli o tome mogu li Rocketsi biti prva momčad u povijesti koja je stigla minus od 3 utakmice u playoffu? Na neki način, Houston već ima povijest ovih podviga, još se sjećam kako su Hakeem i društvo 1995. okrenuli 0-2 protiv Jazza u 3-2 (tada se prva runda igrala do 3 pobjede) i nakon toga otišli do naslova.

Ovi Rocketsi neće do naslova, ali mogli bi do drugog kruga. A to bi, oprostite na digresiji, možda i ubrzalo odlazak Brooksa. Kvragu, koliko god mi na živce išao ovaj run and gun i koliko god sam do sada želio da OKC ovo završi sa što manje odugovlačenja, sve jače osjećam kako počinjem navijati za Rocketse, pa makar to značilo da moram gledati još dvije utakmice ovakve košarke u kojoj je jedina taktička zamisao koju smo vidjeli od strane Oklahome bila faulirati Asika do besvijesti u završnici (14 puta na liniji za redom u periodu od 4 minute, zabio 9 i time na najbolji način izbio Brooksu jedinog jokera).

Možda će netko istaknuti kako je ključna razlika bila u tome da je Kevin Martin bio katastrofa, kako je bilo premalo Duranta i Ibake u završnici i kako je samo Jackson imao nekoliko bljeskova, odnosno kako je James Harden bio nenormalno vruć (7 trica) i kako su Rocketsi zabili ludih 14 trica, ali mislim da je poanta ipak u tome da svi shvatimo koliko u ovom sistemu bez sistema vrijedi sirovi talent Russa Westbrooka. S njim je ovo bila prva momčad na Zapadu, bez njega su na razini borbe za donji dom playoffa. I to vam je to, nema tu nikakvih drugih mudrosti.

Ovo je do kraja 50-50 serija, što znači da je OKC i dalje favorit jer im treba jedna od dvije. To je čista matematika, nema Houston nikakav momentum jer su i sami momčad s ogromnom hrpom upitnika i vlastitih slabosti. Ali, barem što se mene tiče, držim fige Rocketsima i da uđu u povijesti i da natjeraju Prestia da napravi nešto što je trebao već prije dvije godine.

HIGH FIVE

Jason Terry, James Harden, Paul Pierce, David West, Omer Asik