ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

9Jul/1317

THE (NOT) AMAZING SUMMERCAST

Posted by Gee_Spot



Mega-turbo-uber rekordni pod od preko 2 sata za sve one kojima su sparine pojele čeoni režanj. Čudesno putovanje kroz bespuća NBA tržnice, njene sadašnjosti i budućnosti. Ako ste voljni odvojiti dovoljno prostora i vremena (oko 16 dana) poslušajte što to Sickre i Gee trabunjaju dok psi laju, karavane prolaze, a žene spavaju.

30Jun/1336

MUCH ADO ABOUT NOTHING

Posted by Gee_Spot

Ok, sada kada je prvotni šok prošao i kada smo se prilagodili činjenici da se trade Bostona i Brooklyna stvarno dogodio, vrijeme je da bacimo pogled na ono bitno, a to su dometi ovih renoviranih rostera. Na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego što su bili, a isto tako i kako su Celticsi puno lošiji. Međutim, nijanse su bitne - da li su Netsi toliko dobri da mogu izazvati Heat, odnosno da li je Boston toliko loš da može u lov na Wigginsa? Krenimo od potonjih jer njihov cilj će definitivno biti lakše ostvariti usprkos puno većoj konkurenciji čak i od one protiv koje će se boriti Netsi.

CELTICS

Dakle, sezonu nakon što je odlučio pojačati momčad kako bi Pierceu, Garnettu i Rondu omogućio još nekoliko prilika za nove playoff borbe, Ainge je već zaključio kako je taj pristup bio pogrešan i kako bi trebalo okrenuti novu stranicu. To što je pri tome spalio ogromnu količinu dolara na novi ugovor Garnettu te ne dovođenje Leea, Terrya i ostalih kvazi-pojačanja očito ne brine vlasnike, stoga ne treba ni nas. Ime nove strategije zove se rebuilding, stoga se posvetimo tome.

Ako i prihvatimo tezu da nije bilo boljih ponuda na stolu, ovi pickovi Netsa ne zvuče loše u vakumu (a vakum je nužan prilikom gledanja ovakvih tradeova jer, ako ih gledamo kroz prizmu odricanja od jednog od najboljih igrača u povijesti kluba za u najboljem slučaju dva korisna picka, jasno je kako Ainge zaslužuje da mu se probuše sve četiri gume na autiću kojega vozi). Ovaj dogodine, na povijesno jakom draftu, neće biti ništa posebno (Hawksi imaju pravo mijenjati svoj pick za ovaj Netsa kao dio tradea za Johnsona, ali to im sigurno neće pasti na pamet obzirom da i sami kreću u lov na Wigginsa), ali ovi kasniji bi mogli završiti u lutriji ako u međuvremenu Prokhorov ostane bez aduta koji bi pokrili raspad jezgre uzrokovan starenjem (Boston ima i opciju zamijeniti s Netsima svoj pick prve runde u 2017. što bi se opet moglo pokazati bitnim, a možda i ne).

Problem je u tome što Prokhorovu novac očito ne znači ništa, a s takvima je teško išto prognozirati. Isto kao što je uspio truplo Geralda Wallacea pretvoriti u Piercea i Garnetta, možda mu nešto slično uspije sutra i s Johnsonom. I za takve transakcije mu neće uvijek trebati ni pickovi - liga će uvijek biti krcata preplaćenim veteranima na dugim ugovorima kojih će se netko htjeti riješiti, pa makar i za budući prostor na salary capu, što implicira da su Netsi mogli dobiti od Bostona sličan paket i bez ovoliko pickova, a to pak znači da je Ainge napravio solidan posao.

Istovremeno, ako će Netsi uvijek naći načina biti u playoffu, a to im je očito namjera, onda ti pickovi ne znače ništa, pa i taj Aingeov dobar posao prestaje biti dobar posao. Pratite me do sada? Poanta je - zaboravite pickove, koncentrirajte se na igrače i provedbu generalnog plana.

Kris Humphries je u zadnjoj godini koje je teška kao i Garnettova (klub ima opciju produžiti KG-a za još jednu sezonu). Kako Humphries baš i nema neku vrijednost kao veteran, pri tome ima i onu mrlju u odnosima s Rondom zbog lanjske tučnjave, ne vidim razloga zašto bi ga Celticsi uopće dovodili u trening kamp. Ionako bi samo zauzimao mjesto mladima, stoga je najpametnije jednostavno ga otpustiti. Ili, ako to Rondo želi, staviti ga u istu situaciju koju su Jazzeri izveli s Rajom Bellom, kada su ga cijelu sezonu držali kao aktivnog člana rostera samo da ne potpiše za novi klub. Uglavnom, Humphries je apsolutno nebitan u cijeloj priči osim kao ugovor.

Gerald Wallace je najveći problem cijelog tradea - Boston je poslao 39 garantiranih milja u Brooklyn, a uzeo je nazad 44 (pod pretpostavkom da je Bogans potpisao za minimum i jednu garantiranu godinu), što znači da su pravo na pickove platili 5 milja. Nije puno za tri picka prve runde, ali, opet ponavljam, ako će se raditi o pickovima izvan lutrije, nije ni malo. Najgore od svega je što Wallaceov ugovor traje tri godine, a to znači da ćeš iz sezonu u sezonu na rosteru držati mrtvi kapital. Kojega se možeš riješiti samo tako da nekoga podmitiš nekim od onih pickova koje si dobio od Brooklyna. Što bi bio prevelik idiotizam čak i za Aingea. Uglavnom, obzirom da je odlaskom Piercea otvoreno mjesto za Greena da konačno zaigra na svojoj prirodnoj poziciji trojke, Wallace nema nikakvu vrijednost osim kao skupa zamjena (mislim, nadam se da će budući trener biti dovoljno pametan i da neće Greena gurati pod koš kako bi otvorio minute za penzionera koji nema nikakvu budućnost u klubu).

Keith Bogans dodan je u trade samo da bi štimala lova i Boston ga isto tako bez problema moža otpustiti nakon što mu isplati tu jednu godinu veteranskog minimuma, Kris Joseph se vratio nazad u klub koji ga je već jednom otpustio nakon što ga je izabrao u drugom krugu prošle godine (vjerojatno će to napraviti opet jer se radi o NBDL igraču), tako da ispada kako je jedini igrački dobitak za Boston u ovom tradeu MarShon Brooks. Momak je imao solidnu rookie sezonu u kojoj je pokazao zavidnu lakoću zabijanja i kreiranja prilika (isključivo za sebe), ali u jednom totalno neobaveznom kontekstu. U drugoj godini našao se u nezgodnoj situaciji znatno povećanih očekivanja, plus je dolaskom Johnsona igrača ostalo malo prilike za izboriti minute. Ni Johnson trener, a ni kasnije Carlesimo (iako je on bio nešto šire ruke) nisu vidjeli pretjerane koristi od davanja minuta klincu koji ne igra obranu, gađa tricu ispod 30% i ima jednako asista kao i izgubljenih.

Sad, može li se nešto izvući iz Brooksa drugačijim pristupom u kojemu će netko imati volje učiti ga i razvijati kao igrača? Možda, još je relativno mlad, a ono što je pokazao u rookie sezoni kada je imao više slobode jasno ukazuje da ima napadačkog talenta. Plus, solidan je atleta i nema razloga da ne razvije i u puno boljeg obrambenog igrača.

Znači, kada svedemo račune i kada izbacimo iz jednadžbe upitne pickove i financijsku neisplativost, ispada kako je iz ovoga tradea Boston dobio možda jednog člana nove jezgre. Što je mizerno malo, dok ne bacimo pogled na strategiju. Dakle, može li Boston biti toliko loš da uhvati Wigginsa?

Puno je varijabli i većina ih je vezana uz Ronda - ako i on napusti klub u nekom tradeu, jasno je da dobar dio onoga o čemu danas pričamo nema smisla. Međutim, radi vježbe uzmimo u obzir da će se Rondo stvarno vratiti na parkete do trening kampa i da će ući u sezonu kao startni play. Možda neće biti spreman za maksimalan napor, definitivno neće biti razloga za forsirati ga, ali čak i taj light Rondo trebao bi odraditi posao iznad prosjeka na poziciji.

Recimo da se njegovih standardnih 37 minuta smanje na 33 uz nešto slabiji učinak, to bi i dalje trebalo biti dovoljno za ulogu treće opcije po IOR bodovima. Ostatak minuta otpao bi na Bradleya, a nije isključeno da će kroz ljetnu ligu Celticsi potpisati i Phila Presseya kao trećeg playa.

Na dvojki dio minuta ide Bradleyu, a tu su i Crawford, Brooks i Lee pod ugovorima. Gužva, stoga možemo očekivati da jedan od njih i odleti. Međutim, za našu projekciju to je manje bitno jer se radi o igračima sličnih vrijednosti sposobnima odraditi minute na razini igrača zadatka.

Na trojki bi se sve trebalo vrtiti oko Greena plus Wallacea kao zamjene - uz malo sreće i uz veće ovlasti za Greena, Boston bi i ovdje mogao izvući učinak treće opcije. Obojica će dobiti i poneku minutu na četvorki, ali pod košem bi većina minuta trebala otpasti na Sullingera (dobro se oporavlja i do kampa bi trebao biti 100% spreman) i Bassa. Sullinger je lani tu i tamo čak igrao i kao petica, to će moći ponoviti protiv napadački limitiranih centara, ali očito je kako će Bostonov najveći problem u novoj sezoni biti centar.

Olynyk bi zbog građe također bolje prošao kao stretch četvorka, tako da su na toj poziciji riješeni, imaju čak i previše opcija, ali Sullinger neće moći sam sezonu izgurati na petici, a niti će mu Melo ili Iverson, ako uopće ostane na rosteru, biti od velike pomoći. Kako je Boston debelo preko capa, jasno je kako im na raspolaganju za pojačanja ostaje samo trade ili midlevel (a i pitanje je hoće li imati pravo na puni midlevel obzirom da su na samoj granici da plate porez). Ili će pretvoriti jednog od bekova viška u poštenu peticu ako ne misle uništiti Sullingera ili će rješenje pronaći putem tržnice. A i tu su im ruke poprilično vezane jer već pod ugovorom imaju 14 igrača - čak i kada otpuštanjem Josepha, Bogansa i Humphriesa ovu brojku garantiranih ugovora svedu na 11, ne ostaje im puno mjesta da potpišu klince poput Presseya i Iversona koji su nužni na ovakvom rosteru.

Uglavnom, ako krenemo od postavke da većih promjena neće biti i da je ovo manje-više njihova rotacija za novu sezonu, plus ako uračunam da će centar kojega će dovesti biti tek sposoban za sačuvati zdravlje rookieima i četvorkama koje bi trebale glumiti centre, IOR gleda na Boston kao na momčad sposobnu ostvariti 35 do 38 pobjeda. Jasno, projekcija nije potpuna dok podjeli minuta i rotacijama talenta ne dodamo i prilagodbu konkurenciji, ali u ovom trenutku nema potrebe ići toliko daleko, ostavimo to za deveti i deseti mjesec te se ovom prilikom zadržimo na spomenutim brojkama.

Obzirom da će Istok biti još slabiji na osnovu ovoga što trenutno znamo, brojka od 38 pobjeda realnija je od 35, a to definitivno neće biti dovoljno za lov na Wigginsa. Kvragu, obzirom na tankiranje koje će nam priuštiti Orlando, Charlotte, Philadelphia, a vrlo vjerojatno i Milwaukee i Atlanta (plus da ne spominjem da trenutno ni Cleveland ni Detroit ne izgledaju spremni napraviti korak naprijed), ispada kako bi Boston čak i s ovakvim rosterom mogao završiti u borbi za osmo mjesto. Srećom, da se takva "tragedija" izbjegne, uvijek postoji dovoljno opcija.

Prva i najučinkovitija je već spomenuto poigravanje s Rondovom ulogom i minutažom (teoretski, ne moraju ga ni trejdati, samo mu mogu odgoditi povratak obzirom na težinu ozljede), koje bi ih moglo koštati 3 do 5 pobjeda ako ga zamijene prosječnim učinkom. Problem je samo u tome što Boston nema prosječnog back-up playa - Bradley je specijalista za obranu koji prenosi loptu, tako da bi s njegovom većom ulogom pad bio puno veći. Kako više nema ni Piercea ni Garnetta da vrtiš napad kroz njih, sva odgovornost za kreaciju pala bi na Greena, a to znači da bi često imali prilike gledati Crawforda i Brooksa kako igraju 1 na 5. Razum govori da ovo već opasno izgleda kao momčad ne za 5, već za 10 pobjeda manje od očekivanih s Rondom.

Također, tu je uvijek i mogućnost da jednostavno ne realiziraju talent koji imaju na raspolaganju. Naime, za biti grozan nije potrebno imati samo grozan talent, možeš se provući i ako imaš užasno posložen roster nesposoban igrati prosječnu košarku ni u obrani ni u napadu. Uzmimo za primjer samo prošlu godinu - Detroit, Cleveland, Orlando, Charlotte i Phoenix bile su jedine momčadi u ligi koje su bile ispodprosječne i u obrani i u napadu. Svih 5 je sezonu završilo ispod 30 pobjeda na dnu lige - među njih su se ubacili još samo Kingsi i Washington. Kingse je ispod 30 pobjeda povukla druga najgora obrana lige koja je anulirala solidan napad, a Wizardse najgori napad koji je jedno od boljih obrana učinio nevažnom.

Po ovim podacima jasno je uočljiv uzorak koji trebaš poštovati da bi bio loš, a Boston je na odličnom putu. Njihov napad s puno Ronda ispodprosječan je već dvije sezone, a bez Piercea i Garnetta trebao bi potonuti na samo dno (i to bez da smo uopće makli Ronda iz jednadžbe - bez njega bi mogao biti povijesno užasan). Štoviše, obzirom da Celticsi ni na jednoj poziciji nemaju poštenog šutera (Bass je vjerojatno najpouzdaniji, a to sve govori), vrlo lako bi se moglo dogoditi da im nedostatak balansa bude najveći neprijatelj, a u takvom kontekstu gotovo je garantirano da nećete realizirati talent do kraja (tko je prva, a tko druga opcija, tko su igrači zadatka - to je nešto što ni novi trener neće znati veći dio sezone).

Može li obrana stati na put tankiranju? Ne, a za to će se pobrinuti manjak poštenog centra. Boston u Rondu, Greenu i Bradleyu ima sjajne obrambene igrače na perimetru, ali to neće biti dovoljno za imati poštenu obranu bez podrške u pozadini. A kako Boston sigurno neće dovesti Howarda, ova unutarnja linija curit će na sve strane i neće stići pokriti ništa. Garnett je bio srce ove momčadi, a to vam ništa ne može bolje pokazati od obrambenih brojki s njim ili bez njega na parketu.

S njim je Boston primao samo 99.3 poena na 100 posjeda lopte, što je bio za 0.5 bolji rezultat od onoga kojega je ostvarila najbolja obrana lige prošle sezone, obrana Pacersa. Bez njega, Boston je primao 108.3 poena na 100 posjeda lopte, što je rezultat koji ih baca između Orlanda i Detroita, debelo u donjoj trećini uspješnih obrana. I to je ujedno i brojka koja puno više odgovara budućoj stvarnosti.

Dakle, Boston će gotovo sigurno imati ispodprosječan napad i ispodprosječnu obranu, što znači da Ainge može otvoriti šampanjac - jednim potezom si je osigurao lutriju. A poželi li pri tome biti uspješniji u tankiranju i od Orlanda i od Charlotte, samo treba trejdati Ronda (po mogućnosti za veterana sa skupim ugovorom koji će im dodatno opteretiti salary cap - sarkastičan sam, bit će dovoljno dobiti još poneki pick). U tom slučaju su mu 20-62 garantirani. Operacija uspjela, pacijent umro.

Sarkazam na stranu, realnost je takva da su Celticsi kad-tad morali napraviti ovo što su napravili. Ali, kada stavimo na stranu činjenicu da je prva Velika Trojka koštala ogromnu količinu novca i da je iza sebe ostavila više skandala nego naslova, ispada da ova Aingeova era baš i nije bila tako sjajna kako se voli smatrati. Kada dodamo i zadnje dvije godine užasnih poteza na vagu, na površinu izlazi jedan jedini zaključak - Danny Ainge zaslužuje otkaz. Da sam navijač, tako bih sebi postavio stvari - ok, uzeli ste mi kvalitetan roster, zasuli ste me pri tome drekom i užasnim PR-om, a da mi zauzvrat niste dali niti proizvod koji garantira nadu (garantira je ključna riječ, Boston tek treba uz pomoć sreće doći do svojih mladih nositelja budućnosti, što se, ako im loptice ne budu naklonjene, vrlo lako može pretvoriti u desetljeće jada), pa to se može ispraviti samo nečijom žrtvom. A kako su vlasnici nedodirljivi, žrtvujte Aingea. Neka u Wigginsovoj eri uživa neki novi mešetar.

NETS

Oni su prihvatili ogroman rizik, to je jasno. Ono što nije jasno da li su na to pristali svjesno ili nesvjesno - Prokhorov i dalje odaje dojam tipa koji vjeruje da je NBA kao UEFA i da ruski tajkun milijunima može kupiti trofeje. Za razliku od nogometa, NBA ima pravila koja joj daju kakav-takav integritet bez kojega bi bila tek još jedna bezvezna liga u kojoj jedni životare, a drugi uživaju bez posljedica. Ok, ona u neku ruku i jeste takva, ali ne zbog manjka regulacije, već zbog manjka poštenja na svijetu - nisu svi jednako lijepi, bogati, a ni pametni, što se može primijeniti i na NBA management.

Uglavnom, očito je da čovjek nema strpljenja za dugoročni plan, zato će pokušavati na silu dok se cijela stvar ne raspadne (a raspast će se, jer će se jednom ovaj krug oživljavanja mrtvaca drugim mrtvacima kad-tad morati zatvoriti). I složio je pristojnu momčad, koja nakon ovog tradea s Bostonom ima i sjajnu petorku, ali i nešto tijela na klupi.

Dakle, na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego lani. Stoga, zaboravimo pickove, budućnost i sve nakon ove sezone - ako to nije bitno Prokhorovu, zašto bi bilo nama. Usmjerimo pažnju na to koliko su obnovljeni Netsi u ovom trenutku bolji nego što su bili.

Zamjena Wallacea Pierceom je sjajan potez - ne treba biti genije za zaključiti kako bi lakoćom prošli Bullse u nedavnoj prvoj rundi da su umjesto Geralda imali Paula u momčadi. Pierce će svojom all-round igrom i posebice šutom iz vana podići ovaj napad na još veću razinu. Plus, obzirom kako kvalitetno stari, manja uloga i manja potrošnja omogućit će mu da održi razinu kvalitete i možda bude još učinkovitiji igrač.

Garnett će se također sjajno uklopiti. On je napadački ionako već godinama igrač zadatka koji stoji iznad lakta i zabija skok-šut za skok-šutom te se više neće morati pretvarati da je išta više. Pored Lopeza, uopće neće biti potrebe da se spušta u reket, a njegovi sjajni pasovi dodatno će ubrzati kretanje lopte. Najvažnije, još uvijek je u stanju upravljati vrhunskom obranom, što znači da će začepiti najveći problem Netsa - propusni reket. Također, kao sjajan defanzivni skakač pobrinut će se da Netsi ne dozvoljavaju previše skokova u napadu, što im je lani bila poprilična slabost.

Teoretski, njihova obrana bi iz prosječnosti mogla uskočiti među 10 najboljih samo ako KG bude u stanju igrati 30 minuta po večeri i odigra li Lopez 70 ili više utakmica. Stare kosti na boku nisu bile problem prošle godine, a ne bi trebale biti ni ove pošto između Piercea i Wallacea nema velike razlike. Doduše, Johnson je pokazao ozbiljne znakove starenja u tom segmentu igre, a kako Pierce teško može odjednom postati specijalizirani stoper, jasno je kako će tu imati problema s najvećim klasama. S druge strane, Kidd je zadnjih godina igrajući u Mavsima, pa dijelom i u Knicksima, vrlo dobro upoznao kvalitete zone, tako da bi se manjak mladih nogu za presing mogao sakriti. Ukratko, obrana će biti solidna, s Garnettom i Lopezom zajedno na parketu odlična.

Napad je već bio top 10 samo s Williamsom i Lopezom, a dodatkom Pierceova i Garnettova šuta otvorena su mu vrata za top 5. Jasno, ogroman problem je uigravanje, kao i sistem kojega će uvesti Kidd. Hoće li Williams imati sve ovlasti? Hoće li zbog izolacija za Johnsona i Piercea zanemariti najbolju napadačku opciju, Lopeza? Koji će biti omjer pick & rolla? Tko će se odreći većeg postotka lopti, Pierce ili Johnson?

Distribucija lopti je uvijek problem kada se na okupu nađe ovoliko kvalitetnih igrača, ali nije da nema logičnih opcija. Tipa, Garnett više definitivno neće morati potezati duge dvice svaki četvrti napad kada je na parketu, tako da bi njegova potrošnja bez problema mogla pasti na razinu igrača zadatka. Pierce bi se također morao zadovoljiti s više spot-up situacija i ulogom druge ili treće opcije, dok je Johnson već lani bio oslobođen težeg tereta i nije se previše bunio. Sada samo treba izbaciti iz plana igre sve akcije koje završavaju s njim u izolaciji, koristiti ga uglavnom kao šutera i povremeno u postu, i to je to. Lopez i dalje mora dobivati između 25 i 30% lopti dok je na parketu, a Williams kao primarni kreator mora imati odriješene ruke.

Uglavnom, ovo može funkcionirati jer nije da imamo 5 igrača u naponu snage koji će se ubijati međusobno za svaku loptu. Johnson i KG u stanju su biti spot-up podrška dok udarna trojka vrti akciju, pitanje je samo hoće li Kidd znati izvesti da ta podjela uloga bude prirodna i dovoljno učinkovita da ne uzburka duhove.

Naravno, kada imaš ovako staru petorku, nije na odmet imati dobru klupu. A tu Netsi nisu ni upola loši koliko se misli. U manjoj roli, Evansovi skokovi bit će od koristi, a ostane li Blatche i zadrži li lanjsku razinu igre, rotacija visokih bit će solidna. Praktički, tu je Teletović peti čovjek, a obzirom da bi i on nakon godine prilagodbe mogao početi pogađati trice, mogli bi čak govoriti i o iznadprosječnoj rotaciji. Nećemo, jer jedan problem postoji, a on se tiče minuta Lopeza i Garnetta. I jedan i drugi su pod posebnim režimom i ne igraju više od 30 minuta, što znači da će klupa ipak imati malo prevelik utjecaj, barem dok Brook ne dobije zeleno svjetlo od doktora da ga se može jahati 35+ minuta (kako je nedavno opet imao zahvat na stopalu, pitanje je koliko je to realna mogućnost).

I Pierce i Johnson su u godinama kada bi manja minutaža bila od koristi, ali tu se javlja puno veći problem - Netsi nemaju swingmana koji će im olakšati život. Terry će tu i tamo uskočiti kao dvojka, ali i njegovi najbolji dani su prošlost i puno bolje funkcionira kao combo-bek s klupe. Dakle, tu će dobro doći da nadoknadi izvjesni odlazak Watsona, ali ovoj momčadi treba 3&D swingman na klupi. Tu bi ključan mogao biti Bogdanović - Netsi moraju dovesti i njega kako bi s 15-20 minuta po večeri zakrpali najveću rupu na rosteru, a po brojkama iz Eurolige nema razloga sumnjati da ovaj neće biti u stanju na povjerenje uzvratiti solidnim igrama. Lanjski rookie Taylor vjerojatno nikada neće biti spreman pomoći, stoga ne bi bilo loše pronaći još jednog back-up playa. Kidd se, nažalost, ne može skinuti jer se umirovio kako bi se oslobodio od ugovora s Knicksima, ali uokolo ima sasvim dovoljno veterana koji su voljni doći za minimum u ovakvu situaciju.

Uglavnom, ako sve pođe po planu, Netsima 55 pobjeda ne mogu pobjeći osim u slučaju nekakvih šokova poput onih koji su lani pogodili Lakerse. Top 10 momčad u oba smjera po defaultu ide preko 50, ako je pri tome u jednom segmentu igre top 5, broj pobjeda se još više povećava i otvaraju se vrata šampionskom potencijalu. Kada dodamo buduće stanje na Istoku, bilo bi skromno očekivati manje od 55 pobjeda, zar ne? Plus, Netsi su već lani zamalo uhvatili 50 pobjeda iako ih je IOR prognozirao na oko 45, a i statistički su na kraju imali učinak primjereniji 46-36 momčadi. Dakle, ako pripišemo tu pozitivnu razliku od +3 pobjede isključivo slabijoj konkurenciji, posebice nakon all-stara kada se pola momčadi ionako okrenulo lutriji, dogodine bi mogli očekivati čak i veći doprinos sreće. Da, 55 pobjeda se čini dohvatljivim ciljem, a taj napredak od 6 utakmica nije za baciti.

IOR se manje-više slaže s ovom logikom. Na Netse gleda kao na momčad između 48 i 53 pobjede, s tim da su nas Lakersi naučili kako donja granica može biti i veća ako regresija bude iznad očekivanja. Kod veterana se nikada ne zna kada će se raspasti i kada više neće sličiti na sebe, iako se stvarno mora dogoditi poseban slučaj pa da ih više propadne istodobno kao što je bio slučaj lani s Lakersima. Posebno je zeznuto predvidjeti Piercea koji je lani u specijalnim okolnostima i pod teretom odgovornosti odigrao možda i bolju sezonu nego godinu ranije. Garnett i Johnson imaju svoj standardni ritam regresije koji će se vjerojatno nastaviti (iako, opet ponavljam, možda baš iduća sezone bude ona u kojoj će jedan od njih potonuti), pa ako i Pierceu uračunamo nešto slično, bolji učinak Lopeza i standardni Williamsa u stanju su i dalje sve ovo izvući preko 50 pobjeda.

Samo, od kada su to momčadi sa scoreom 53-29 u sezoni šampionski materijal? E, to je već druga priča. Netsi su bolji nego lani i time će vjerojatno preskočiti Knickse koji će vjerojatno biti lošiji, ali teško da će se ozbiljnije odvojiti od Indiane i Chicaga. Što je opet dobro - obzirom da su lani ispali u prvom krugu i da su ostali ispod 50 pobjeda na onakvom Istoku s rosterom teškim 84 milje, svakako će napraviti napredak. Ali, i dalje će ostati za stepenicu ispod Heata, a obzirom da nemaju dominantnu unutarnju liniju kao Bullsi i Indiana, teško da će ih ozbiljnije izazvati. KG i Lopez će svakako smetati LeBronu i kompaniji da igraju svoju igru, ali, ako će biti na parketu 30 minuta u prosjeku, Miami će imati dovoljno šansi da se izvuče iz eventualne serije bez stresa.

Što nas opet vraća na Lakerse. Sjetimo se kako su prošle sezone sami izazvali dobar dio problema koji su ih napali. Počevši od krivih poteza s trenerima dva puta u jednoj sezoni, pa do ozljeda i regresije uzrokovane godinama. Netsima nad glavom također visi taj mač sistema - ako ga ne budu imali, kako će pronaći balans? Da li je kasno dati otkaz Kiddu i dovesti Jacksona ili Van Gundya koji valjda sada ne bi odbili trenirati ovakav roster (ovo je samo glasno retoričko pitanje kako bi naglasili kakav su rizik preuzeli odigravši na Kidda)? Ako i uspiju postati momčad, mogu li preživjeti sezonu i dočekati playoff u top formi s ovolikim bremenom ozljeda i godina nad glavom?

Previše je to upitnika da ih se smatralo ozbiljnim izazivačem, ali da su napravili korak naprijed to je neosporno. To što nakon toga koraka slijedi provalija, to je za neku drugu priču. Za ovu sada, za trenutak, bitno je samo da ćemo još jednom gledati Piercea i KG-a u važnim utakmicama. Kao fanatiku NBA lige, najvažnije mi je da na vrhu imamo što kvalitetnije momčadi koje bi nam mogle donijeti još više one čarolije koju smo gledali i kroz nedavni playoff. Stoga, hvala ti Ainge - ako ti nerazumni fanovi Bostona probuše gume, ja sam ti spreman dati za taxi. I hvala tebi Mikhail. Nadam se da ti Billy King objasnio kakav te račun za porez čeka dogodine. Nije problem i ako nije - kada završi na dnu Hudsona s nogama u betonskim blokovima, barem se više nećemo morati uzrujavati oko mogućnosti da će negdje drugdje postati GM.

4May/130

DAY 14 – GETTING THE JOB DONE

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Bez crnih odijela i sličnih gluposti kojima zabavljaju tabloide i vlastitu nezrelost, Knicksi su ovaj put došli odraditi posao. Izlazili su kao sumanuti na svaki pick & roll, ganjali igrača s loptom i skakali za svakim odbijancem. S druge strane, zabijali su trice i to je bilo više nego dovoljno da u jednom trenutku prve četvrtine dođu do prednosti od 21-5 (sjajan Prigioni s tri trice u nizu).

Iako su u suštini ovo dvije slične momčadi koje žive i umiru s postotkom šuta iz vana, Knicksi i u ovom odnosu snaga imaju nekoliko ogromnih prednosti – mogu zabiti puno više trica od Bostona koji isključivo puca duge dvice i to iz težih situacija jer ima puno manje kreatora u rotaciji, plus imaju više dodatnih pokušaja šuta zbog slabosti Celticsa u skoku i kontroli lopte. U dvije prethodne utakmice su zaboravili igrati obranu i tako su Bostonu dali šansu da vlastitoj solidnoj obrani doda i učinkovit napad, ali ovdje su se pojavili spremni i, najvažnije, s Chandlerom konačno nešto bliže onoj šampionskoj formi na koju smo navikli.

Ovu ogromnu prednost sa starta Knicksi su tako držali do kraja, uz fascinantan podatak da su Boston zadržali na 27 poena na poluvremenu. Iako su i sami bili tek na 39, dakle daleko od zone nekakve ugode, napadačka jalovost Bostona u ovoj seriji je općenito bila takva da se njima ovih +12 činilo kao +25, a kasnije je i stvarno došlo blizu takvom scenariju. Naravno, nedostatak ozbiljnosti kod Knicksa i to srce prvaka kod Celticsa omogućili su da Boston napravi seriju 16-0 i završnicu učini napetom (stigli su do samo 4 koša zaostatka), ali čim je New York probio magičnu granicu od 80, kao da je sve opet stalo (simbolično je da je Boston ostao baš na 80 koševa jer je to očito limit njihovog napada u ovoj seriji).

Garnett i Pierce su dali koliko su mogli, nagomilavši gomilu minuta i doslovno ostavivši dušu na parketu tijekom serije, ali bez pomoći se nije moglo. Green je doduše bio solidan, jasno ako ste imali realna očekivanja od njega, ali osim povremenih bljeskova Terrya i Bassa nitko nije iz večeri u večer garantirao učinak. Dodaj tome postojeće rupe na rosteru na jedinici i pod košem i to je to. Umrli su muški, u svakom slučaju.

Što se Knicksa tiče, njihova toplo-hladno forma nije ništa novo, momčadi koje žive od šuterskog učinka navikle su na takve serije i takva im je bila i sezona, prošarana nizovima pobjeda i poraza. Međutim, ono što još više zabrinjava je to da su u stanju toliko oscilirati u pristupu ne iz niza u niz već iz četvrtine u četvrtinu. To nije samo problem slabašne obrane koja bez Chandlera ne postoji, već i određenih karakternih mana koje proizlaze iz količine minuta koje dobivaju tipovi koji ili nisu ili nikada neće doseći košarkašku nirvanu u kojoj će se kvalitete tijela spojiti s onima uma.

Dakle, stvarno me zanima po čemu bi to ovakva momčad bila favorit u drugoj rundi protiv Pacersa?

PACERS @ HAWKS

U startu nervozna i tvrda utakmica puna promašaja, ali u odličnom ritmu koji je obećavao puno više od igre na 80 koševa koju je nagovijestio rezultat prve četvrtine (21-20 za Indianu). Bilo je dakle samo pitanje tko će prvi i iz kojeg razloga napraviti šutersku seriju i odvojiti se, a razum je govorio da će to biti Hawksi zbog činjenice da igraju doma, ali i zato što jednostavno imaju veću šutersku dubinu, barem na papiru.

Pacersi su opet izgledali stabilno u onoj ultra visokoj postavi s Pendergraphom pored Westa i Hibberta, što je značilo da su donekle riješili problem Smitha na trojki, ali nitko izgleda nije riješio problem koncentracije. Pa je tako prvih 6 minuta druge četvrtine izgledalo kao slaspstick komedija, a ne kao košarkaška utakmica. Mislim, obje momčadi su igrale odlične obrane, to nije sporno, ali 6-2 za Pacerse u ovom periodu još su većim dijelom rezultat lopti koje su se odbijale svuda osim tamo gdje su trebale.

U ovom kaosu Pacersi su usporili utakmicu i tako se okoristili kvalitetama Westa i Hibberta u postavljenim napadima da izgrade prednost od 8 koševa, ali napadački učinak je bio takav da, osim ako vam vrhunski odigrana zona Hawksa ili fantastične rotacije Pacersa nisu dovoljne, niste imali što vidjeti.

Kako Horford i Smith nisu imali rješenja u napadu za parirati Westu i Hibbertu, Hawksima je očajnički trebala odlična partija šutera. Međutim, nisu mogli zabiti tricu, a Teaguea je Hill još jednom uništio na oba kraja parketa, što su bile poprilične prepreke u pokušaju da se vrate u utakmicu.

A posao im je otežao i David West koji je u drugom poluvremenu opet briljirao, održavajući razliku od petnaestak koševa izuzetnim šutom s poludistance. Problem nastaje u trenutku kada West na par minuta odlazi na klupu i kada napad Indiane staje, što Hawksi koriste da prepolove prednost i u zadnje 3 minute uđu sa samo -4. Hladnokrvnost Westa i Hilla ipak je osigurala Indiani pobjedu, koja je još slađa zbog toga što su do nje došli bez ikakvog doprinosa Paula Georgea.

Međutim, iako su Smith i Hawksi zaustavili nominalno najboljeg igrača Indiane, Pacersi su opet dobili stvarno kvalitetne minute od Pendergrapha i Mahinmia čime su anulirali prednost Atlante u visini i tako im izbili važnog napadačkog jokera iz ruke. Hawksi tako nisu mogli cijelu večer pronaći ritam u igri prema naprijed, a Pacersi su pak uvijek mogli vrtiti napad kroz Westa. I upravo je činjenica da je West u zadnje dvije utakmice totalno nadigrao Horforda presudila.

Bit će zanimljivo vidjeti kakvo će rješenje Knicksi imati za ovu širinu u postavljenim napadima Pacersa obzirom da i sami vole igrati sporu, kontroliranu košarku, što je ritam kao naručen za Indianu da cijelu večer spušta loptu na Westa kojega će pokušati držati Carmelo. Plus, tko će kod New Yorka zaustaviti Georgea na ovaj način kako je to uspjelo Joshu Smithu? Earl Smith?

THUNDER @ ROCKETS

Pitanje nad pitanjima koje treba postaviti Brooksu je što Kendrick Perkins radi na parketu u ovoj run and gun seriji? Kao da gubitak Westbrooka sam po sebi nije bolan, zašto gubiti dobar dio minuta svake utakmice na 4 protiv 6 igru u napadu? Rocketsi su u prve 4 minute ne samo imali +9, već su ostavili OKC na 4 poena, čime su opalili još jednu pljusku nevjerojatnoj Brooksovoj vjernosti svom teretnom centru (ovo između njih dvoje je kao "Legenda o jeseni" na košarkaškom parketu).

Čim je Scottie maknuo Perka i zaigrao s niskom postavom, OKC je počeo zabijati i pratiti run and gun Rocketsa lakoćom, a Houston je, gle čuda, prestao igrati obranu čim su morali početi paziti na svih 5 igrača. Jackson i Fisher su koristili svoje prilike, a konačno se pojavio i Kevin Martin, tako da je OKC s ovom širinom u napadu ubrzo i okrenuo rezultat (čak su u jednom trenutku imali i prednost od +8).

Nevjerojatno, ali Brooks u nastavku konačno ostavlja Perka na klupi. Da li je moguće da je i najtvrdoglaviji od svih trenera konačno shvatio da mora preuzeti odgovornost i trenirati? To znači da OKC ne upada u rupu i da se run and gun nastavlja, obje momčadi su razigrane i raspoložene za rešetanje. Zar je bezglavo trčakaranje i potezanje u petoj sekundi napada nešto toliko komplicirano da ovako nisu mogli igrati i u prethodnim utakmicama?

U zadnju četvrtinu se ulazi u egalu, ali ovaj put i s odmornim Durantom koji odličnim potezima u obrani i napadu u par minuta donosi prednost od 9 koševa svojoj momčadi. Houston i dalje zabija trice, ali ne mogu ništa u reketu zbog Duranta i Ibake, što znači da im napad ovaj put nije ni izbliza onako podmazan kao u zadnjim utakmicama.

Raspucani suigrači, rastrčana obrana i sjajni Durant tako su ne samo zaključili seriju i uništili jedinu nadu koju smo imali u povijesni preokret (na iduću ovako izglednu situaciju morat ćemo čekati valjda još 50 godina), već su nabasali i na način na koji treba igrati u idućem krugu. Bez obzira što ih sada čekaju momčadi protiv kojih Perkins na parketu ima smisla, nedostatak Westbrook traži od njih revolucionaran pristup kako bi nadoknadili sve one koševe i onu energiju. A taj je očit – niska postava s Durantom na četvorci sa što više run and guna i što više trica. OKC više nije favorit, stoga je i vrijeme da se prestanu tako ponašati. Dakle, umjesto da maštaju o kontroli reketa i skoka i gomili laganih koševa, trebaju prigriliti trice i ritam, najbolje prijatelje svakom autsajderu.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da, Clippersi su stvarno krenuli u najvažniju utakmicu sezone s Odomom kao starterom. Međutim, nisu bili bez Griffina, kojega je Vinnie ubacio na pola prve četvrtine kako bi pokušao barem iskoristiti njegovu svježinu na par minuta. Samo, Blake više od tih par minuta i nema, što znači da su Clippersi trebali vanserijsku partiju Barnesa, posebice šuterski, da se uopće održe u igri u uvodnom dijelu utakmice.

Zanimljivo, Hollins nije forsirao prednost u visini, već je u drugoj četvrtini odmarao i Randolpha i Gasola tako što je igrao s niskom postavom koja je bila sjajna u prethodnoj utakmici i tako su mu trebale usluge samo jednog od udarnih visokih. Ova postava napravila je prednost koju će Memphis održati do samog kraja. Prvo zahvaljujući odličnoj igri Gasola i Randolpha u trećoj, a onda opet završnici s niskom postavom u kojoj se uz standardno žilavog Allena opet istaknuo Pondexter nizom sjajnih reakcija u oba smjera (a i Bayless je konačno dao impuls u napadu). CP3 opet solidan, ali ovaj put bez utjecaja na ritam utakmice iz jednostavnog razloga što mu je Conley na svaki ubačaj ili ulaz uzvratio istom mjerom.

Zanimljivo, Griffin je u drugom poluvremenu opet imao epizodu od nekoliko minuta, s tim da je ovaj put imao zadatak glumiti klasičnog razbijača s dna klupe čija jedina svrha je bila natjerati Randolpha da izgubi glavu. Zach je pak izdržao sve provokacije, ali to ne znači da ovo suparništvo nije postalo još veće i da će i dogodine svaka utakmica ove dvije momčadi biti lektira. Također, na kraju je i Grant Hill dobio poneku minutu, možda i zadnju u karijeri, iako sam dojma da je u većoj roli mogao biti korisniji od Butlera ili Billupsa.

Clipperse sada čeka potraga za novim trenerom, potpisivanje Paula i slaganje nove klupe, a Memphisu se otvara samo takva šansa da dođe do Heata u Finalu. Njihova visina mogla bi biti nepremostiva prepreka za Oklahomu, pogotovo ako Brooks ne posegne za formulom trica i trčanja, a isto tako znamo da protiv Spursa imaju šanse dok god su u stanju dobiti bitku pod obručima. Pogotovo ako Conley i društvo s krila nastave igrati ovako solidno.

HIGH FIVE

Mike Conley, Matt Barnes, Kevin Durant, David West, Zach Randolph

2May/134

DAY 12 – SKY ROCKETS IN FLIGHT

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Knicksi su otvorili utakmicu s 11-0 i činilo se kako nas čeka još jedna kamilica. Valjda su to pomislili i igrači New Yorka jer od tog trenutka postojao je samo Boston. Dok su Knicksi igrali bez energije na oba kraja parketa, Celticsi su bili solidni, posebice u napadu. Bitna promjena bila je agresivnost, točnije stalno napadanje reketa, a kontrola lopte bila je dodatni bonus. Iako su utakmicu zadržali na ritmu koji im odgovara (Knicksi su zabili manje od 40 u prvom dijelu), Celticsi su ubrzali reakcije u napadu, zamijenivši kruženje lopte u potrazi za šuterom ulazima.

Jasno, sve ovo dozvoljavala im je mlitava obrana Knicksa koja niti je pokazala želju za pritiskom na limitirane bekova protivnika, niti se kretala dovoljno dobro u reketu da spriječi polaganja. U nastavku su zaigrali bolje, posebice bekovi u presingu, ali Boston se ne predaje, sada im počinje upadati šut iz vana i održavaju prednost sve do završnice.

Melo i Smith nisu pokazali ništa, a to je značilo da je eventualni pokušaj povratka u igru opet ovisio o solidnom Feltonu. Međutim, Boston ni ovdje nije popustio, trice su nastavile upadati, nakon Piercea i Terrya u trećoj, svoje je odradio i Green s dvije u samoj završnici, pa su Knicksi tako ostali u minusu i rezultatski i igrom.

U samoj završnici u očajničkom pokušaju stizanja rezultata upalo im je par nerezonskih trica koje su im donijele 86 poena na kontu, ali činjenica je kako ih je Boston tijekom cijele utakmice držao na razini koja im odgovara, ispod 80. Praktički, Celticsi ovdje nisu izveli nikakav herojski podvig, već su napravili ono što profesionalna košarkaška momčad treba napraviti, a to je odraditi posao i uzeti ono što im se nudi.

A Knicksi su im, odigravši goru partiju nego u prethodnom susretu u Bostonu, ponudili puno toga. Ozbiljne momčadi si ne mogu dopustiti ovakav stupanj bahatosti, a Knicksi su očito pomislili da je serija gotova prije nego su je završili. Završnica četvrte utakmice u kojoj su zamalo stigli 20 koševa prednosti Bostona očito je na njih imala sličan učinak kao i onih 3-0, povjerovali su da sve imaju pod kontrolom, zaboravivši da posao treba odraditi.

Ovo pak govori sve što treba znati o Carmelu kao lideru. Njegove zadnje dvije partije su bile brutalno loše, za ovakav pristup i igru nema opravdanja ako si prvo ime na rosteru. Ako on nema rješenja ni volje, odnosno ako čeka da netko drugi odradi posao za njega, onda se i New York puno teže kotrlja.

Ne vidim razloga za paniku jer sumnjam da New York može opet odigrati ovako mlitavo (22% za tricu, samo 13 asista i samo 8 ukradenih), kao i da Boston može odigrati ovako kompletnu utakmicu u napadu od početka do kraja. 3-0 je jednostavno prevelika rupa za ovakav roster, bez obzira koliko protivnik radio protiv sebe. Ali, ovakav razvoj serije govori nam sve što treba znati o ozbiljnosti Knicksa kao playoff momčadi i njihovim šansama da budu išta više od prolaznika, kako u ovom playoffu, tako i u budućima s ovom jezgrom.

Ipak, u svemu ima i jedna dobra vijest – Tyson Chandler je izgledao življi nego u prethodnim utakmicama, znači mogli bi ga imati u relativno pristojnoj formi za iduću rundu. Ako se sjete doći do nje.

HAWKS @ PACERS

Ovo se pretvorilo u sjajnu seriju, prva četvrtina nije bila ništa manje zanimljiva od četvrte utakmice. Pacersi su otvorili razigrano, s akcijama za Westa, kako bi ga pridružili Hibbertu i Georgeu, a Hawksi su nastavili koristiti prednost preko Smitha. Petorke se tako dobro anuliraju da će svaki detalj biti važan.

Tako vidimo kako Vogel umjesto Georgea na uvodi Greena (preko kojega je u prošloj utakmici Smith na brzinu napravio razliku) već Pendergrapha, tako da u jednom trenutku na parketu uz Hibberta ima dva smetlara, Pendergrapha i Hansbrougha. Ovo svjesno žrtvovanje napada za obranu jasno govori koliko je Josh Smith ušao u glavu trenera Pacersa (ovo je super narativ, da je momčad poput Indiane, koja se izdigla iz prosjeka upravo na račun toga što je velika u doba kada liga postaje sve manja, naišla na zid susrevši protivnika koji je još više uložio u visinu zaigravši s klasičnim frontcourtom '90-ih s dva krilna centra i centrom).

S druge strane Drew je našao svoju playoff rotaciju, Harris, Teague i Korver dobivaju minute na dvije bekovske pozicije, Korver je ujedno i povremena zamjena za Smitha u slučaju da se zaigra s klasičnom nižom postavom (izbacio je potpuno iz formule minus napadače poput Jonesa i Stevensona), a za visoki trio Smith-Horford-Petro (koji je solidnom igrom protiv Hibberta upravo zaradio novu priliku u ligi) zamjene su Tolliver (pokriva pozicije 3 i 4) i Johnson (uskače na 4 i 5), uz eventualnu kraću rolu Smitha pod košem. Sve u svemu, osam igrača, kako i treba biti.

Utakmica se igra u pravom playoff ritmu, s gomilu odličnih poteza na obje strane, a Pacersi prvi kreću po kontrolu polovinom druge kada se cijela igra prebacuje na raspoloženog Westa, što je pomalo podsjetilo na lanjski playoff kada ni George ni Hibbert nisu bili spremni za veće role i kada je upravo West bio ključan za eliminaciju Orlanda u prvoj rundi. Gomilom sjajnih poteza u post-up situacijama majstor dolazi do 16 poena u prvom dijelu uz šut 8-10, a sve to protiv igrača kao što su Horford i Smith.

Više od rezultatske prednost, Pacerse u ovom trenutku može veseliti mogućnost preokreta što se tiče momentuma. Logika ovakvog razvoja situacija je jasna, dobije li West ovako uvjerljivo matchup s Horfordom, to anulira svu prednost koju Smith ima protiv Georgea.

Indiani pomaže i ulazak Atlante u treću četvrtinu. Smith pokazuje svoje drugo lice, troši nekoliko napada bez ikakvog rezona, a sve zaključuje upadanjem u probleme s osobnima i tehničkom. Kao što je vratio momčad u seriju svojim dobrim igrama, tako ju je upucao ovim peridom u kojem je Indiana već do pola treće došla do +20.

Hawksi se raspadaju i u ovom trenutku se čini da smo ostali bez utakmice koja je obećavala puno više. Atlanta pokušava ritam vratiti zonom, čak im i Pacersi pomažu da se vrate u igru ignorirajući Westa dok troše napade na likove poput Stephensona i Augustina, ali prednost Indiane je konstantno dvoznamenkasta, a takva ostaje i do kraja.

Atlanta si jednostavno ne može dozvoliti onakve crne minute kakve su imali u trećoj četvrtini u ovoj seriji, pogotovo ne u gostima, to je jasno. Kao i što je jasno da su izgubili utakmicu u kojoj su Pacersi uz dobar učinak Georgea (Smith praktički nije ni igrao drugo poluvrijeme zbog osobnih) i Hibberta konačno dobili i sjajnu partiju Westa. Hawkse sada čeka odraditi posao doma, pokušati vratiti ravnotežu u matchupovima (red je na Horforda i Teaguea da povuku, sinoć su bili nadigrani na svakoj razini od Westa i Hilla), ali, čak i da izjednače na 3-3, jasno je koji će biti njihov najveći problem u eventualnoj sedmoj – zadržati nivo igre u teškim okolnostima na visokoj razini. Drew je uspio donekle sakriti probleme rotacije, ali za one mentalne prirode ipak nije stručan.

ROCKETS @ THUNDER

Westbrookova ozljeda, osim što je utjecala na budući rasplet playoffa poput Roseove ozljede na lanjski razvoj događaja, ostat će upamćena i kao razlog zašto je Cisco Garcia zaradio novi ugovor. Rocketsi znaju da mogu igrati protiv ovakve Oklahome ako im upada trica, a nitko to u zadnje dvije utakmice nije iskoristio bolje od veterana koji je nakon pakla Sacramenta konačno ugledao malo svjetlosti u životu.

A što se tiče ove prve teze o utjecaju na playoff, ja tek trebam vidjeti razlog zbog kojega bi Oklahomi dao ikakve šanse protiv Spursa ili Memphisa (mislim, nisu u stanju kreirati poštene akciju protiv obrane Houstona, zašto bi itko mislio da će to moći protiv Spursa ili Memphisa). Čak i Clippersi, koji im inače leže zbog sličnog improvizatorskog načina igre i koji imaju puno manje šanse usporiti Duranta od ove druge dvije momčadi, čine se kao favoriti u slučaju da se provuku. Ali, dobiti Memphis ili San Antonio u trenutnim uvjetima? Što bi rekao Donnie Brasco, forget about it.

Eh, da, igrala se tu i neka utakmica. Houston izlazi na parket raspucan, šibaju trice i grade prednost od starta, dok Oklahoma i treću utakmicu za redom pokušava pronaći nešto na što se može osloniti, a da to nije Durantova lakoća zabijanja. Obrana reketa tako izgleda puno bolje nego u prethodnim utakmicama (Ibaka sjajan u dijeljenju banana), ali što vam to vrijedi kada protivnik većinu poena ionako zabija iz vana.

Sad ću biti bezobrazan i opet ću napraviti digresiju, ali zar ne bi bilo sjajno da Memphis, nakon što nas oslobodi Vinniea, napravi istu stvar s Brooksom? Znam, Scottie ima relativno svjež ugovor i cijela uprava Oklahome je uz njega, mlada je ovo jezgra, a sada ima i opravdanje u vidu Russove ozljede. Ali, zar ne bi bilo sjajno kad bi se ono što je ionako neizbježno ubrzalo? I to tako da uz isplatu ostatka ugovora Scottie kao bonus dobije i Kendricka Perkinsa? Durant ima još vremena dok ne uđe u godine kada se o velikim igračima počinje govoriti kao o vječnim drugima, ali povijest nas uči da je čak i jedan Jordan bio u pozadini dok Douga Collinsa nije zamijenio Phil Jackson.

Vratimo se na igru. Houston u nastavku šutu dodaje i element ulaza, a bezidejnost Oklahome najbolje ocrtava činjenica kako ih u donekle podnošljivom minusu drže samo trice Sefoloshe. Ovdje se već javljaju misli o tome mogu li Rocketsi biti prva momčad u povijesti koja je stigla minus od 3 utakmice u playoffu? Na neki način, Houston već ima povijest ovih podviga, još se sjećam kako su Hakeem i društvo 1995. okrenuli 0-2 protiv Jazza u 3-2 (tada se prva runda igrala do 3 pobjede) i nakon toga otišli do naslova.

Ovi Rocketsi neće do naslova, ali mogli bi do drugog kruga. A to bi, oprostite na digresiji, možda i ubrzalo odlazak Brooksa. Kvragu, koliko god mi na živce išao ovaj run and gun i koliko god sam do sada želio da OKC ovo završi sa što manje odugovlačenja, sve jače osjećam kako počinjem navijati za Rocketse, pa makar to značilo da moram gledati još dvije utakmice ovakve košarke u kojoj je jedina taktička zamisao koju smo vidjeli od strane Oklahome bila faulirati Asika do besvijesti u završnici (14 puta na liniji za redom u periodu od 4 minute, zabio 9 i time na najbolji način izbio Brooksu jedinog jokera).

Možda će netko istaknuti kako je ključna razlika bila u tome da je Kevin Martin bio katastrofa, kako je bilo premalo Duranta i Ibake u završnici i kako je samo Jackson imao nekoliko bljeskova, odnosno kako je James Harden bio nenormalno vruć (7 trica) i kako su Rocketsi zabili ludih 14 trica, ali mislim da je poanta ipak u tome da svi shvatimo koliko u ovom sistemu bez sistema vrijedi sirovi talent Russa Westbrooka. S njim je ovo bila prva momčad na Zapadu, bez njega su na razini borbe za donji dom playoffa. I to vam je to, nema tu nikakvih drugih mudrosti.

Ovo je do kraja 50-50 serija, što znači da je OKC i dalje favorit jer im treba jedna od dvije. To je čista matematika, nema Houston nikakav momentum jer su i sami momčad s ogromnom hrpom upitnika i vlastitih slabosti. Ali, barem što se mene tiče, držim fige Rocketsima i da uđu u povijesti i da natjeraju Prestia da napravi nešto što je trebao već prije dvije godine.

HIGH FIVE

Jason Terry, James Harden, Paul Pierce, David West, Omer Asik

29Apr/131

DAY 9 – THE MERCY KILLING

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ CELTICS

Sve se namjestilo da Boston produži nadu barem na još jednu utakmicu. S 3-0 u džepu i sljedećom utakmicom pred svojom publikom, očekivati od Knicksa da zaigraju punom snagom bilo je iluzorno, a uz to nije bilo ni J.R. Smitha koji je zaradio suspenziju zbog laktarenja Terrya.

A kad smo već kod Terrya, treba spomenuti i kako je Doc brzo odustao od niske postave s njim kao startnim bekom i za ovu utakmicu se opet vratio Bassu, koji je ionako radio najbolji posao na Carmelu tijekom serije. Međutim, više od ikakvih prilagodbi Bostonu je pomogao mlitavi ulazak Knicksa u utakmicu – momčad koja gubi uvjerljivo najmanji broj lopti u ligi sinoć je izgubila 4 u prvih 6 minuta.

Boston je spremno iskoristio nedostatak koncentracije kod protivnika kako bi održavao prednost, a ozbiljnije odvajanje dogodilo se početkom druge četvrtine nakon što je Woodson iz nekog razloga u rotaciju ubacio umjetnika nekada poznatog kao Quentin Richardson. Da je kojim slučajem Smith bio u svojoj roli u tom trenutku, prednost Bostona bila bi brzo izgubljena obzirom da su i sami pokazali zavidan nedostatak ideje (na parketu su bili Crawford i Williams). Ovako, Richardson nam je barem pokazao kako izgleda bivši košarkaš koji više nema noge za ovu razinu.

Međutim, treba biti pošten i reći da je Richardson bio simptom, ne i uzrok, jer prednost Bostona do dvije minute prije poluvremena nije prelazila desetak poena na koje se ovo izdanje Knicksa pretplatilo od starta. Razlog zašto se na odmor ipak otišlo s čak +19 za Boston leži u činjenici da su Celticsi nekako uspjeli ubaciti čak 10 koševa u zadnjih 90 sekundi, u što su ugrađene dvije trice Piercea, ali i nekoliko kriminalnih poteza Knicksa koji su se uglavnom ticali nepažnje oko lopte (čak 13 izgubljenih u prve 24 minute, nešto što će ozbiljno naljutiti Woodsona koji je navikao da mu momčad tijekom cijele utakmice izgubi 10-11 lopti).

U nastavku gledamo puno ozbiljnije izdanje Knicksa koji na krilima obrane i raspoloženog Feltona u 12 minuta razliku spuštaju na samo -3, a zanimljivo je primijetiti kako su u ovom periodu najbolje igrali bez Carmela u postavi jer je čovjek drugu utakmicu za redom pokazao manjak interesa za išta osim bacanja cigli prema obruču. Koliko god Boston opet izgledao nemoćno u ovom periodu, barem ih je jedna stvar mogla veseliti – pronašli su Jeffa Greena. Čovjek je naime nestao nakon prve dvije četvrtine serije, nitko ga nije vidio idućih deset, ali sinoć je uspio spojiti čak tri za redom u kojima je odigrao u izuzetnom napadačkom ritmu, agresivno, s odličnim miksom ulaza i šuta.

Zadnja četvrtina bila je obilježena dramom koja je uglavnom proizlazila iz loših odluka obje momčadi, a fascinantno je kako Boston nije uspio doći do pobjede u regularnom dijelu čak ni u situaciji kada su zabili preko 80, igrali solidnu obranu, dobili odličnu partiju od Greena od početka pa skoro do kraja (u samoj završnici i on se utopio u opće sivilo), New York nije imao Smitha, a Anthony je odigrao katastrofalnu utakmicu. Uspjeli su u produžetku jer su veterani Pierce, Garnett i Terry pronašli snage za iščupati utakmicu, ali sve ovo ranije navedeno jasno govori da su im šanse za ozbiljniji preokret serije ravne nuli - ovoliko se mučiti u večeri kada ti sve ide na ruku nikako nije dobar znak.

HEAT @ BUCKS

Izgleda da su priče o Wadeovim problemima s koljenom ipak imale neku težinu jer je Spoelstra odlučio ostaviti čovjeka na klupi. Nije da je neophodan za dobiti Buckse, ali ovo je ipak playoff i igrač se ne odmara tek tako, pa je za pretpostaviti kako je u pozadini nešto malo ozbiljnije od običnog slobodnog dana. Bit će ovo zanimljivo pratiti jer ni Heat nije toliko dobar da izbjegne muke koje dolaze s ozljedama – bez Wadea i njihove šanse se znatno smanjuju.

Ne i protiv Bucksa, naravno. Za njih im je više nego dovoljna kombinacija Miller-Allen, što je jasno već nakon prvih 12 minuta kada dolaze do prednosti čisto na račun solidne obrane i boljeg izbora šuta. Bucksi su odigrali neke od najgorih minuta u seriji, ali to se ispravilo čim je Boylan zacementirao Jenningsa na klupu i čim su u igru ušli Dunleavy i Redick, a ulogu playa preuzeo Monta – lopta se odmah počela kretati, a s tim je došlo i do prilika za izazvati Heat.

Jasno, taj izazov je postojao samo dok je Miami tako želio. U drugom dijelu je bilo očito da igraju koliko treba, s tim da ovaj put u završnici nisu ni trebali ubaciti u warp pogon jer su im krenule trice i, umjesto da unište Buckse energijom, jednostavno su ih izrešetali.

Obzirom na izostanak neizvjesnosti, bila je ovo relativno zabavna serija. Šteta što nismo vidjeli više Hensona, ali s druge strane uvjerili smo se da je Sanders budućnost Bucksa, kao i da su Dunleavy i Redick igrači koji će ovoga ljeta nekome biti značajno pojačanje (dozvolite da sanjam Dunleavya u Heatu na minimalcu). Također, dobili smo potvrdu da su Ellis i Jennings u suštini midlevel igrači, stoga će i tu biti zanimljivo vidjeti gdje će i za koliko love završiti i koliko će ih netko preplatiti.

Za Heat je pak najvažnije da su dobili par dodatnih dana pauze kako bi se odmorili, ali i pripremili Wadea za drugu rundu.

SPURS @ LAKERS

Hvala doktorima iz San Antonia što su ovako brzinski uspavali staroga Žuću. U još jednom negledljivom playoff "dvoboju" Spursi su startali s Aronom Baynesom (navodno je Mate Skelin bio zauzet) koji je toliko živcirao Dwighta da je ovaj molio za isključenje samo da se ne gura s njim u reketu. Spursi su utakmicu riješili krajem druge kada su Manu, Tony i Kawhi na nekoliko minuta otišli na razinu o kojoj Clark, Morris i Duhon mogu samo sanjati. Ne znamo samo što se ovo skupa govori o Devinu Ebanksu koji čak ni u ovakvoj rotaciji nije mogao do minuta.

Spursi su prošli puno bolje od očekivanoga, ozljede Nasha i Blakea donijele su im dodatnih nekoliko dana odmora, taman da se potpuno oporave i pripreme za školovanje Warriorsa. Što se Lakersa tiče, medijska mašinerija je već počela štancati priče o tome što ih možda čeka ili ne čeka, ali mi ćemo se, uz dužno poštovanje, ipak oprostiti s njima do nakon playoffa.

NUGGETS @ WARRIORS

Opet smo gledali istu utakmicu – Warriorsi zabijaju kad hoće, Denver pokušava pratiti taj ritam i vidno se muči održati korak. Tako vam je to kada protivnik zabija trice, a vaši napadi teško da mogu rezultirati s tri poena pa onda nekako morate stvoriti višak pokušaja ne bi li se doveli u egal. U prvom dijelu domaćin je tako zabio 12 poena više lakoćom, a sve na račun činjenice da je Curry i s načetim zglobom bolji od prosječnog Lawsonovog izdanja. Čak i kada je nakon poluvremena Ty ubacio u višu brzinu, Curry je imao spreman odgovor te je ubacio u warp.

U principu, Denver nema prednost nigdje – u ovoj seriji visoki su praktički nebitni osim za povremenu stop akciju u obrani, a i tu je Bogut daleko iznad konkurencije (Faried je neupotrebljiv čim nije u top formi). Na boku je jedino Iggy dobio dvoboj protiv Thompsona i tako donio nešto pozitivno momčadi, ali bez većeg utjecaja na širu sliku. Naime, Jack, Barnes i Green pokazali su se većim muškarcima od Brewera i posebice Chandlera - kada vrtiš film u glavi nije se problem sjetiti njihovih junačkih poteza diljem serije, a teško da isto možeš reći za bilo kojeg bočnog igrača Denvera (kod Brewera se samo sjetim obveznog airballa po utakmici, a kod Chandlera se ne sjetim ničega jer više nemam pojma kako čovjek uopće izgleda, nisam ga vidio od kada je počeo playoff).

Karl je jednostavno morao nešto izmisliti u hodu, ali što? Pokušao je ubrzati i nadskakati protivnika, ali ovome je to samo odgovaralo, pa ovo je momčad koja redovno poteže tranzicijske trice, njima ubrzani ritam ne može naškoditi. Pokušao je usporiti i nadigrati protivnika, ali za to nema ljudstvo jer je jedini triple threat na ovom rosteru Lawson, ujedno i jedini pouzdani šuter. Jedina nada ostala mu je tanka rotacija Warriorsa, ali, ako osim Iggya nemaš igrača koji može nametnuti svoju volju direktnom suparniku, kako ćeš iskoristiti taj višak tijela koji ti stoji na raspolaganju? Sve u svemu, jedna otužna perspektiva za momčad koja je poprilično uvjerljivo gazila do treće pozicije u doigravanju.

Pokušao je u drugom poluvremenu Karl s Brewerom na Curryu (meni nije jasno zašto Iggy nije na Curryu 48 minuta već povremeno ili ako ga slučajno preuzme), računao je valjda da će dodati malo visine u vanjsku liniju i tako otežati život niskoj vanjskoj liniji Warriorsa. Otežati malo sutra. Currya je nemoguće zaustaviti 1 na 1 obranom obzirom na jednostavnost kojom si kreira prostor za šut (u biti, njemu prostor i ne treba), kakav god izazov da su uputili prema njemu, čovjek im je odgovorio tricom kroz uši. Ovaj put mu čak nije trebala ni pomoć suigrača (Jack je bio najspremniji odraditi svoj dio posla), valjda je toliko tom lakoćom zabijanja ubio u pojam igrače Denvera da su jednostavno stali. Nemoćni da ga zaustave usprkos neospornom trudu.

Golden State se slično Bullsima stavio u situaciju da samo teoretski može izgubiti, dobiti jednu od tri u ovakvom odnosu snaga ne bi trebao biti problem. Nuggetsi su pak u situaciji kao i Netsi – nisu pokazali da imaju dovoljno kvalitetna rješenja za savladati protivnika, ali niti da imaju mogućnosti ta rješenja izmisliti. Za okrenuti ovakvu situaciju trebaš smisliti nešto revolucionarno, a apsolutno ništa što smo do sada od njih vidjeli i u obrani i u napadu ne daje povoda za vjerovati u mogućnost da se tako nešto dogodi.

HIGH FIVE

Jarrett Jack, Steph Curry, Ray Felton, LeBron James, Jeff Green

25Mar/1314

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.

Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.

Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).

Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.

TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.

PLAYMAKERI

Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.

BOČNI

7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.

VISOKI

Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.

Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.

Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.

Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.

Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.

I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).

Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).

CONTENDERS

1. THUNDER 61.35

2. HEAT 60.00

3. SPURS 59.91

4. CLIPPERS 59.53

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.34

6. GRIZZLIES 57.28

7. PACERS 57.22

8. ROCKETS 56.46

9. KNICKS 56.26

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.43

11. NETS 54.24

12. MAVS 53.95

13. WARRIORS 53.71

14. BULLS 53.50

15. HAWKS 53.41

16. CELTICS 52.99

17. JAZZ 52.85

18. BUCKS 52.14

UPPER LOTTERY

19. BLAZERS 51.99

20. RAPTORS 51.26

21. WOLVES 51.18

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.64

23. KINGS 50.47

24. HORNETS 50.38

25. SIXERS 50.16

LOWER LOTTERY

26. CAVS 49.63

27. PISTONS 49.20

28. SUNS 48.11

29. MAGIC 46.83

30. CATS 44.74

30Jan/1318

THE RONDOCAST

Posted by Gee_Spot

Sickre i Gee o Bostonu i Rondu iz svih uglova, a tu su i po prvi puta odgovori na pitanja čitatelja. Čak je i minutaža ovaj put relativno prihvatljiva - oko sat (izgubljenog) vremena.

24Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 3.

Posted by Gee_Spot

Napomena - u korištenu statistiku nisu uračunati podatci noćašnjih utakmica jer je post pisan tijekom četvrtka i petka

Treći tjedan igre je iza nas, što znači da još nemamo dovoljno čvrstu osnovu da izbjegnemo skokove gore-dolje po ljestvici četiri faktora, ali neke tendencije su jasne. Brojke tako kazuju kako su Bobcatsi usprkos sjajnom scoreu i dalje jedna od najgorih momčadi lige – pridružili su se Pistonsima, Wizardsima, Cavsima, Kingsima i Hornetsima u skupini momčadi koja nije uspjela probiti granicu od 3000 bodova iz 10 kategorija koje koristimo, granicu koja se pokazuje kao linija razdvajanja osrednjih od očajnih (one koje zanima princip bodovanja, neka bace pogled na prve rankingse u kojima je sistem predstavljen).

Situacija na vrhu polako se kristalizira (u top 10 imamo uljeze poput Bucksa, Hawksa i Jazza, ali barem smo eliminirali Bullse i Mavse koji su se do sada održavali pri vrhu čak i nakon što smo im dodavali negativne bodove zbog laganog rasporeda) te se čini kako su se dežurnim izazivačima poput Spursa, Thundera i Lakersa pridružile još dvije momčadi sposobne otići do kraja – Clippersi i Grizzliesi (naravno, nadam se da nitko ne vjeruje kako Knicksi imaju šanse protiv Heata na Istoku, stoga ih ni ne stavljam u ovu skupinu). S tim da sam puno skloniji vjerovati kako će Clippersi i tijekom sezone zadržati status izazivača koji su stekli, dok Memphis ipak čeka regresija i povratak ulozi plutajuće mine. Jednostavno, balans napada i obrane mi se čini održivijim u slučaju Clippersa i njihove dokazane širine, nego u slučaju Memphisa koji je, potpuno neočekivano, bitan impuls dobio od sumnjive klupe, dok je petorka i dalje pokazala iste one boljke koje su ih prijašnjih sezone koštale kvalitetnijih napadačkih prezentacija, a to su igra bez pouzdanog šutera na boku te prevelik broj loših napada kroz Rudya Gaya. Ukratko, kako učinak klupe bude padao, učinkovitost Grizzliesa trebala bi se približiti očekivanim brojkama koje su ipak nešto skromnije od ovog trenutnog rasturanja svega što im stane na put.

O svemu ćemo detaljnije u još jednom osvrtu na trendove u ligi, bilo kratkoročne, bilo dugoročne. Ipak, prije nego se bacimo na nabrajanje svih 30 franšiza, mislim da je došlo vrijeme da istaknemo jedan trend za koji se ne sjećam da je ikada ranije u ovolikom omjeru uticao na rezultate, a ligu pratim već više od 20 godina, kao što je to slučaj zadnjih nekoliko sezona s dubinom rotacije. Da li je u pitanju poprilično razvodnjena kvaliteta lige (previše momčadi, premalo vrhunskog talenta) ili je pak stvar u tome što se sve većim oslanjanjem na gole fizikalije (brzinu, skočnost i snagu) igrači više troše zbog čega manje talentirani lakše pariraju vrhunskoj kvaliteti, to ne znam, ali, znam da je većina momčadi koja se trenutno nalazi u vrhu učinka po 4 faktora tamo zato što imaju odlične klupe zaslužne za kvalitetan napadački učinak.

Clippersi, Memphis, Knicksi, Bucksi, Jazz i Spursi do prije par utakmica imali su 8 ili čak više igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka (ili barem jednakim ligaškom prosjeku), što znatno olakšava put do uspjeha u regularnoj sezoni (pitajte samo Bullse i Spurse zadnjih par godina). Drugim riječima, duboka klupa itekako može maskirati činjenicu da netko nije pravi izazivač, ali, jasno, to je do sada prolazilo samo u regularnoj sezoni – s prvim zrakama playoffa, momčadi koje su se švercale na račun sposobnosti da igraju 48 minuta košarke u jednoj te istoj brzini, brzo bi bile razotkrivene.

Momčadi poput Heata i Thundera, koje imaju samo 4 igrača s PER učinkom iznad ligaškog prosjeka, u playoffu jednostavno povećaju minutažu svojim nositeljima i tako nadoknade činjenice da nemaju ni približno dobru rotaciju. Istovremeno, taj manjak korisnih igrača stavlja dodatan teret na nositelje tijekom regularne sezone, što pak dovodi do niza nepotrebnih poraza, koje zatim nepotrebno analiziramo i tumačimo kao problem. Iako pravog problema i nema – stvar je samo u tome što treba razlikovati košarku u playoffu od one u regularnoj sezoni. Kada stvari dođu do vrhunca i kada se rotacije zgusnu, širina opet ustupa mjesto pitanjima poput onoga tko ima boljeg superstara, čija trojka ima bolju kemiju, koja petorka manje leži kojoj petorci...

1. LOS ANGELES CLIPPERS (5375 bodova)

Od svih sjajnih perioda košarke koje su prezentirali do sada, obrana koju su odigrali protiv Spursa u nedavnoj utakmici u gostima bila je najdojmljivija. Reket je bio neprobojan, rotacije pravovremene, a sve je začinio pritisak na loptu, koji im je postao zaštitni znak ove sezone. Kada imate Paula, Crawfroda, Bledsoea i Barnesa da glume terijere na perimetru, posao Griffinu i Jordanu u sredini bitno je olakšan. Iako Jordan i dalje zna zaboraviti na svog igrača, večeri poput lanjskih, u kojima mu igrači tipa Mozgov zabijaju 20, su prošlost. Ono što je važnije, znatno je napredovao u pokrivanju prostora i čitanju igre, tako da su Clippersi danas jedna od rijetkih momčadi u ligi koja se može pohvaliti s čak dva visoka igrača koja mogu braniti pick & roll. Drugi je naravno Blake koji djeluje zrelije i sposobnije nego ikada. Njegove brojke u napadu trenutno nisu spektakularne, što je rezultat problema s ozljedama i smanjene minutaže, ali njegov razvoj kao košarkaša je neupitan – od sjajnih spin poteza u postu do fenomenalnog branjenja pick & rolla i post igre, Blake potvrđuje da su Clippersi stvarna opasnost.

Održe li obranu u top 10, a nema razloga sumnjati u tako nešto osim u slučaju epidemije ozljeda, njihov napad je dovoljno dobar da ih digne na šampionsku razinu. Jedini trenutni problem kojega imaju je taj što previše fauliraju, što nikako nije dobro u perspektivi buduće playoff serije, ali to je samo pokazatelj mladosti dvojca pod košem. S još jednom sezonom u nogama, njihova obrana će idućih godina biti sve bolja i bolja, a samim time su i šanse da Chris Paul napusti klub sve manje i manje – u ovom trenutku nema scenarija koji mu garantira veće uspjehe u svim bitnim aspektima karijere od ostanka u Clippersima.

CP3 u Griffinu i Jordanu ima novog Westa i novog Chandlera, a tu je i trenutno najbolja klupa u ligi. Količina energija koju u oba smjera donose Bledsoe, Barnes i Crawford, uz solidne partije Hollinsa i Turiafa u sektoru prljavih poslova, pokazala se kao nepremostiva prepreka mnogima, pa su Clippersi, usprkos uvjerljivo najtežem rasporedu u ligi, uspjeli ostvariti treću najveću koš razliku, što je respekta vrijedan podatak.

Jasno, Jamal Crawford neće vječno biti prvi strijelac momčadi uz samo 28 minuta na parketu, pogotovo ne uz ovako sulude postotke iz 1 na 1 skok-šuteva. Međutim, njegova sposobnost kreacije održat će drugu postavu na razini, dok bi se za ostanak klupe u vrhu trebao pobrinuti Eric Bledsoe, koji je ovisan o svojim mladim nogama, što pak znači da su puno manje šanse da mu padne učinak. Dugoročno gledano, problem bi mogao biti treći visoki, ali obzirom da su lani uspjeli izvući korisne minute od Martina i Evansa, nije nemoguće pomisliti da će im netko od trojca Turiaf-Hollins-Odom uskočiti kada bude potrebno.

Uostalom, ne zaboravimo da je tu Chris Paul. Zahvaljujući Bledsoeu, igra najmanje minuta u karijeri, ostvarujući pritom franšizne brojke usprkos manjoj odgovornosti (omjer asista i izgubljenih lopti je i dalje suludo dobar, a jedini problem trenutno je što ne može zabiti tricu, ako ne računamo one dvije s 9 metara koje su slomile Heat). Kako je lopta manje nego inače u njegovim rukama i kako Clippersi igraju bržu košarku nego što smo navikli jer ritam nabijaju Bledsoe i Crawford, Clippersi trenutno gube previše lopti, međutim, kada na red dođu bitne utakmice i kada Paulu minutaža postane bliža brojci 40 nego 30, nepotrebno izgubljene lopte brzo će nestati. Clippersi su tu da ostanu.

2. NEW YORK KNICKS (5135 bodova)

Nakon dva tjedna na prvom mjestu, Knicksi su konačno i na ljestvici četiri faktora počeli osjećati posljedice slabijeg šuterskog učinka (iako mi ova rečenica baš i nema smisla kada bacim pogled na 15-31 šut za tri kojega su ostvarili prije par dana protiv Mavsa). Ovisnost o šutu iz vana je poput heroina, jedan tjedan J.R. Smith izgleda kao all-star kandidat, već sljedećeg izgleda kao J.R. Smith. Međutim, ono što je imalo puno više utjecaja na pad s prvog mjesta nije napad, koji se i dalje održava pri vrhu, već slabija izdanja u obrani.

Protivnici su počeli shvaćati kako je moguće napasti obranu u kojoj Carmelo igra isključivo u postu. To se ne radi direktnim napadanjem Carmela, koji ima i dovoljno visine i snage da se obračuna s većinom visokih koji mu se pokušaju spustiti u post, već izvlačenjem Anthonya izvan reketa. Njegove brojke u situacijama izvan reketa (izolacija, spot up, pick & roll) su tradicionalno loše usprkos svoj želji koju pokazuje, a to lagano vuče i učinkovitost Tysona Chandlera prema dolje.

Naime, Chandler je stalno u pokretu, zatvara i preuzima na sve strane kako bi pokrio slabosti svoga partnera, što reket ostavlja slabije zaštićenim nego što bi se moglo očekivati od momčadi s ovakvim centrom. Knicksi primaju previše upravo u reketu, a to se čini kao problem kojega ne može kompenzirati izuzetna obrana Kidda, Brewera i Smitha na perimetru.

Najluđe od svega, rješenja nema. Povratak Amarea ne rješava ništa jer njegovi obrambeni fundamenti su još slabiji od Carmelovih, a, o činjenici koliko njegovo prisustvo slabi napad, da ne pričamo. Guranje Anthonya na bok pak dodatno bi oslabilo sjajnu obranu jer bi uzeo minute ili Kiddu ili Breweru. Da se razumijemo, obrana Knicksa je i dalje solidna – izuzetni su u krađi lopte, kontroliraju skok, ne rade glupe prekršaje i imaju visine i snage za braniti obruč. Međutim, dok god Chandler ispada iz akcija na vrhu reketa jer mora čuvati dva igrača umjesto da igra zadnjeg čovjeka obrane, ta obrana će imati jednu manu koju svaki rasni protivnik može iskoristiti. Dodaj tome već opjevanu ovisnost o šutu i jasno je zašto Knicksi nisu u skupini izazivača.

Sposobnost da kontroliraju ritam utakmice i loptu je njihova druga najveća vrlina u napadu uz šut, a ne zaboravimo da ona dobrim dijelom ovisi o sjajnim igrama Jasona Kidda. Uspori li ovaj 40-godišnjak iz nekog razloga, njihovi power rankings izgledi dodatno se smanjuju. Ali, dok god imaju trenutni balans igre i rotacije, visoko mjesto na tjednoj ljestvici ne mogu izbjeći.

3. MEMPHIS GRIZZLIES (4885 bodova)

Koliko je bitnu ulogu u sjajnom ulasku u sezonu Memphisa odigrala klupa, najbolje objašnjava sljedeći podatak – čak 14 najboljih postava Memphisa u prvih 8 utakmica uključuju barem jednog od četvorke Bayless, Ellington, Pondexter i Speights. Od tih 14 postava

- tri postave čine 4 startera plus netko od navedenih
- četiri postave čine 3 startera plus dvojica od navedenih
- čak pet postava čine 2 startera plus troje od navedenih
- dvije postave čine 1 starter plus super četvorka s klupe

Klasična startna petorka Memphisa igrala je pak najviše minuta pri čemu je ostvarila niti +1 koš razlike (0.8). Ponavljam, tu se radi o podatcima prije zadnje dvije ružne partije (pobjeda protiv Catsa, poraz od Denvera), nakon kojih su starteri skočili na +10, preskočivši pri tome dobar dio ovih spomenutih postava.

Osim što ovim ističemo važnost koju su odigrale rezerve tijekom prvih utakmica, primijetite epitet "ružno" kojim opisujemo zadnje dvije partije. Bez značajnog šuterskog učinka kojega su davali prije svih Ellington i Pondexter, Memphis je u tim susretima izgledao puno više kao stari Memphis nego onaj iz prethodnih 8 utakmica. Čim trica ne upada, reket je zgusnut i sve je manje otvorenih šuteva za Gaya, Gasola i Randolpha.

Memphis tako iz utakmice u utakmicu pada šuterski, ali to im je najmanja briga. Hollins je vrlo dobro znao da u sezonu ulazi s momčadi koja će manjak šuta pokušati nadoknaditi snagom pod koševima, tako da su dva trenda koja se javljaju puno važnija za budućnost od trenutne inspiracije klupe.

Prvi je taj da Memphis nije u stanju uhvatiti obrambeni skok, što je suludo kada uzmete u obzir da je Z-Bo uz Varejaoa najdominantniji skakač lige. Međutim, razlog za slab učinak u obrambenom skoku možemo tražiti u činjenici da Z-Bo najviše energije troši skupljajući otpatke u napadu (a i često izlazi na perimetar zbog matchupa, što ćemo objasniti malo kasnije), odnosno da se Gasol previše troši izvan reketa i dalje od pozicija za skok. Što nas dovodi i do drugog problematičnog trenda, a taj je slabija zaštita reketa nego što smo navikli od Grizzliesa.

Zach i Marc nikada nisu bili prvoklasni stoperi, ali su bili solidni obrambeni igrači koji su masom kompenzirali manjak pokretljivosti. Ali, niti godinu nakon ozbiljne ozljede Randolph još nema (a teško da će ikada više i imati obzirom na građu i godine) brzinu da pokriva akciju izvan reketa, što znači da je sav posao u branjenju pick igre pao na Gasola koji non-stop izlazi izvan reketa. I iako je Marc kroz karijeru uspio ostvariti solidne učinke u svim aspektima obrane, pa tako i preuzimanjima, jer se usprkos manjku atleticizma izuzetno postavlja i koristi dužinu, stalni izlasci na perimetar uzimaju svoj danak u energiji.

Primjera radi, protiv Knicksa, Thundera i Heata, ta sporost nije dolazila do izražaja jer se Zach mogao sakriti na Breweru ili Battieru ili Sefoloshi pri čemu Memphis riskira seriju trica sporednih igrača (koji baš i nisu tolika opasnost), što je opet bolje od toga da James ili Anthony ili Durant trče krugove oko nekog od visokih (u ovom slučajevima uglavnom ih je čuvao Gay). Ali, opasnost ipak postoji ako na ovaj način pokušavaš sačuvati balans, a tu je i problematika skoka koji je dodatno nezaštićen ako Randoph mora izlaziti iz reketa.

Drugim riječima, koliko god da su Zach i Marc komplementarni u napadu, toliko postaju problem u obrani jer su obojica više sidruni u postu nego krila. Dodaj ovome činjenicu da će padom učinka klupe Tony Allen opet dobiti veću minutažu (što će im dodatno smanjiti šutersku moć i otežati raspored na parketu) i da Gay i dalje uzalud troši previše lopti (manje je izolacija, ali, obzirom na neučinkovitost u spot up situacijama, ta stilska promjena je nebitna), njihov uzlet mi se čini manje održivim od onoga Clippersa.

Stoga pitanje tradea ponovno ostaje otvoreno. Tu imaju tri opcije – iskoristiti činjenicu da Zach skuplja masne brojke i pokušati dobiti nešto zauzvrat, prekinuti eksperiment s Gayom ili pokušati nekome uvaliti zadnju godinu Tonya Allena. Ovo prvo bi već ozbiljno mirisalo na rebuilding, a to je riječ za koju novu uprava ne želi ni čuti (razbijanjem twin towers formule Memphis bi izgubio ono što ih čini posebnima). Treća opcija je na tragu ove, ali puno je manje bolna – koliko god Allen pomogao potvrdi Memphisa kao ozbiljnog kluba, njegova borbenost bi se puno lakše zaboravila ako bi u suprotnom smjeru doletio jedan šuter (bi li Magic zanimalo odreći se Afflalovog ili Redickovog ugovora za zadnju godinu Allenovog?).

Druga opcija pak i dalje ostaje najzvučnija. Momčad koja očajnički traži zvučno ime (Raptorsi, Bucksi) mogla bi složiti prihvatljiv paket za Rudya, iako gledajući rostere diljem NBA baš ne vidim ni jedan trade koji bi istovremeno završio pozitivno za obje momčadi. Hawksi su, recimo, idealan partner – imaju rupu na trojci i gomilu šutera za ponuditi, ali nisu u fazi izgradnje u kojoj bi im igrač poput Gaya bio privlačan (previše miriše na Joea Johnsona).

4. OKLAHOMA CITY THUNDER (4880 bodova)

Ok, ovo već možemo smatrati službenim – Hasheem Thabeet je danas korisniji NBA igrač od Perkinsa. Neozbiljno je reći da su u Oklahomi, davši šansu nekadašnjem drugom picku drafta, našli trajno rješenje za peticu (sjetimo se samo koliko su puta razne momčadi pokušavale pronaći lutrijsku vrijednost u Darku), ali da mali može zamijeniti ovo što donosi Perk – može. Mislim da je amnestija dogodine neizbježna, osim ako Presti ne nađe nekog naivca spremnog pokupiti Perkinsa.

Ono šta je također neizbježno je da će Brooks do tada i dalje koristiti Perka 30 minuta po večeri, što Thunder vuče prema dolje obzirom da su s njim gora momčad u svim fazama igre i svim postavama. Njihova idealna petorka za završnicu uključuje Ibaku, Duranta, Russa i Martina koji uživa upravo u ovim trenutcima kada može biti isključivo catch & shoot opcija. Fali peti, a on bi usprkos svim napadačkim minusima ipak trebao biti Sefolosha (pored sumnjivih obrambenih igrača poput Westbrooka i Martina, Thabo je neizbježan kao policajac na najboljem vanjskom igraču protivnika). To Thunder ostavlja i dalje s dva klimava napadača, ali i Ibaka i Sefolosha igraju sjajnu obranu (Serge briljira u pokrivanju pick & rolla kao nikada do sada), plus u stanju su zabiti otvoreni šut iz spot-up situacije. Kendrick nije u stanju ništa od toga, pri tome ne skače i ne igra obranu osim u niskom postu. Dakle, po kojoj logici zaslužuje toliku minutažu?

Ok, klupa Thundera je loša i to donekle opravdava Brooksovo posezanje za ipak poznatim minusima i plusevima Perksina, ali pri tome tri mlada igrača čekaju na priliku - Lamb, Jones i Orton nisu valjda bez razloga najveći dio života smatrani lutrijskim talentom. Možda je Oklahoma u njima našla nove bisere, ali dok troše minute na Perkinsa, Collisona, pa i Sefoloshu, to nećemo saznati. I to mi je u biti jedini problem s dosadašnjim izdanjem Thundera, koji po svemu prikazanome ostaju na tragu lanjske momčadi (odlični u napadu gdje žive od šuta i slobodnih usprkos gomili izgubljenih lopti, solidni u obrani zbog dužine i usprkos nemogućnosti da natjeraju protivnika na izgubljenu loptu).

Dakle, kako god okrenuli, ovo je i dalje top 3 momčad na Zapadu, ali i franšiza koja se ne boji riskirati kratkoročni uspjeh radi dugoročnog zdravlja, što su dokazali i s Hardenom i s Greenom prije toga. Svoje old scholl vrijednosti dokazuju i tvrdoglavom vjerom u Brooksa, pa time i Perkinsa. Ali, kakvog u ovom kontekstu smisla ima trošiti minute na Perkinsa kada on zasigurno nije dio dugoročnog plana, a ignorirati potencijalne bitne igrače poput navedenih mladih? Zbunjujuće.

5. SAN ANTONIO SPURS (4715 bodova)

Pop je kroz desetak utakmica već ispremiješao rotaciju, opet je u prvi plan ubacio Blaira i njegove instinkte garbage mana, maknuo je Diawa, a onda će opet kada dođe playoff Blair nestati iz slike jer Spursi opet neće moći nikoga braniti. Tri godine već gledamo isto i tri godine sam već zbunjen oko toga zašto ova momčad ne povuče jedini pravi potez koji može povući ako se misli boriti za naslov. Iako klupa trenutno ne igra briljantno kako smo navikli i iako su Spursi smanjili broj pick & roll igre s Parkerom povećavši kretanje bez lopte i spot up situacije (opciju A pretvorili su u opciju B, pitanje je da li zbog lošije Parkerove forme koja traje od ljeta i očajnih partija na Olimpijskim ili čisto da zbune protivnike koji su se lani navikli na omjer 3 pick & roll akcije na 1 flex napad), u čemu su najviše profitirali Timmy i dvojac na boku, San Antonio i dalje odrađuje ono što se od njih očekuje i kotrlja se kroz gust raspored.

Ozljeda Leonarda malo će im otežati putovanje (ozljeda Captain Jacka neće uopće), ali Neal je već dovoljno dugo u Spursima da zna trčati flex rute napamet i tako pokriti dobar dio učinka na boku. Međutim, Nealove minute na boku samo će dodatno naglasiti obrambene probleme koji su već godinama prisutni, a ti su da je protiv Spursa previše lako doći do otvorenog šuta jer nemaju vanserijskog obrambenog igrača pod košem, ali ni na perimetru. Dres Brucea Bowena nije umirovljen slučajno.

6. ATLANTA HAWKS (4565 bodova)

Hawksi su preskočili Pacerse na prvom mjestu po obrambenom učinku, dobrim dijelom zbog gomile osvojenih lopti i odličnog pritiska na protivničke bekove kojega odrađuju Teague i Williams, ali ponajviše zbog činjenice da ni jedna momčad trenutno ne igra fantastičnu obranu pa je Atlantin balans isplivao na vrh. Jednostavno, bez dežurnih krivaca poput Bullsa, Heata i Celticsa, put do titule najbolje obrambene momčadi na Istoku puno je lakše dohvatiti.

Odlična igra bekova i standardno solidni učinak Horforda u postu, pomogli su sakriti lošiji ulazak Josha Smitha u sezonu (od njegovog očajnog šuta trenutno puno više zabrinjavaju loše brojke u obrani – u zadnju godinu ugovora se jednostavno ne ulazi na ovaj način), ali i zakrpati nedostatak bočnog stopera kojeg trenutno Drew pokriva kako stigne, stalno miksajući petorku ovisno o matchupu.

Pa su tako kao trojka startali i Korver i Stevenson i Smith, dok se šuterski specijalista Morrow već navikao da ulaskom s klupe igra isključivo kao krilo. Nedostatak trajnog rješenja za sada se ne pokazuje kao problem, iako dugoročno ovakve rošade ne mogu imati dobar utjecaj na momčad. Uostalom, sama činjenica da Stevensona moraš koristiti kao standardni dio rotacije dovoljno je bolna.

Stevenson pak za sada ne utječe previše negativno na napad jer ga Drew koristi uvijek uz barem još tri šutera (dakle, nikako u kombinaciji s Pachuliom i Smithom – pred ovakvim tercetom reket je hermetički zatvoren), ali, kako nitko od udarne trojke Horford–Smith–Williams trenutno ne igra na all-star razini, napad Hawksa preovisan je o šutu. Većina njihovih akcija završava ili pokušajem za tricu ili šutem s poludistance, a u pokušajima na obruču od njih je gori samo Washington. Znali smo da će Hawksi biti izrazito šuterska ekipa, ali ovakav pristup ne obećava – i Smith i Williams i Teague trebali bi napadati obruč puno više nego to rade kako bi komplementirali igru Korvera, Harrisa, Morrowa i Horforda.

Mislim, šuterski su dobri i nema sumnje da će takvi i ostati, ali njihov napad jednostavno ne generira lake koševe – u slobodnim bacanjima su u donjoj trećini, a u napadačkom skoku među 5 najgorih. Ipak, kombinacija kvalitetne obrane, uspješne tranzicije (treći u ligi) i šuta, drži ih debelo u playoff zoni. Za nešto više od toga ovom napadu će ipak trebati dodati čovjeka sposobnog kreirati kvalitetne pozicije za šut sebi i drugima. Ferry je toga svjestan i zato se ostanak Josha Smitha ne čini gotovom stvari – obzirom na to koliko su on i Horford slični u stilu igre (uvijek licem košu, triple threat potencijal na laktu, s tim da Horford ipak ima kvalitetan šut), nastavak njihovog daljnjeg partnerstva stvarno više nema smisla.

7. MIAMI HEAT (4510 bodova)

Heat se i dalje ne diže s dna po obrambenom učinku, ali, obzirom na sve, njihovi rezultati su sjajni. Ne zaboravimo da su u sezonu ušli s Wadeom na autopilotu, što su dodatno kompromitirali forsiranjem potonjega usprkos očitim posljedicama ljetne operacije. Ali, ključ je upravo u tome da i bez obrane i bez pravog Wadea ostvaruju fantastične brojke u napadu (daleko najbolji po efektivnom postotku šuta kao najvažnijem faktoru, čak dva postotka bolji od drugoplasirane Oklahome), što dovoljno govori kakav se tu potencijal krije ako poprave ove dvije stavke tijekom sezone.

8. UTAH JAZZ (4440 bodova)

Tyrone Corbin očito ne drži puno do četiri faktora, koja od početka sezone Jazz smatraju jednom od 10 najboljih momčadi u ligi usprkos skromnom scoreu. Valjda prestrašen negativnim omjerom, trener Jazza bespotrebno miksa petorke i forsira veterane (startni bekovski par Foye-Mo Williams je vrhunac dosadašnjeg neukusa), a nepotrebno poseže i za velikom trojkom s Favorsom i Big Alom pod košem te Millsapom na boku (Favors mu je potreban radi obrane, a opet nema dovoljno hrabrosti sjesti Millsapa na klupu, stoga igra s ovom ultra visokom postavom koja funkcionira samo zato što je Millsap preko ljeta naučio pucati tricu – u prvih 12 utakmica već ih je zabio 10, što mu je ujedno i rekord karijere u sezoni, a gađa ih sa suludih 56%).

Vrhunac Corbinove zbunjenosti prebacivanje je Haywarda u drugu postavu. Izbaciti iz petorke ove godine možda i najboljeg igrača (uz Favorsa) čini mi se totalno nepotrebnim potezom, ali, hej, ako je već oslabio petorku, barem sada može reći kako opet ima jednu od najboljih klupa u ligi (ako u nju računamo i Favorsa koji se izmjenjuju kao starter s Marvinom Williamsom).

Još veći problem od raspodjele minuta je sumnjiva podjela uloga, pa tako u napadu stvari uvijek rješava netko od revolveraša, kojima je osim staža zajedničko i to da ne igraju obranu. Corbin je momčad praktički učinio taocom raspoloženja Mo Williamsa i Foyea (koji je izrastao u super tricaša, ali definitivno nije starter), odnosno formom Big Ala i Millsapa. Čak je i Jerry, poznat po tome da ne ljubi mlade igrače, odmah ubacio u vatru Derona kada je prepoznao talent. Corbin pak i dalje odbija sve podrediti Haywardu i Favorsu, kao da mu činjenica da ima dvije jednako kvalitetne petorke može išta značiti u široj slici.

Stoga, trejdajte Big Ala dok još ima vrijednost nakon najbolje sezone karijere, dajte Haywardu i Favorsu uloge startera i više nikada nemojte ni pomisliti da ih izvadite iz petorke. I preživite nekako sezonu s Mo Williamsom na playu (da sam na mjestu O’Connora i Lindseya ponudio bi Raptorsima pickove, Burksa, Millsapa, dio Velikog Slanog Jezera i anđela Moronia za Kylea Lowrya – taj bi svojom energijom i srcem savršeno legao uz Haywarda i Favorsa).

9. LOS ANGELES LAKERS (4275 bodova)

Dolazak D’Antonia preporodio je momčad, posebice što se pristupa i energije tiče. Ili je za to zaslužan odlazaka Browna, ne znam. Ali, dolazak D'Antonia povukao je za sobom i jednu posljedicu – nakon perioda s Bickerstaffom u kojem je obrana briljirala, čim je Mike sjeo na klupu, uslijedio je potop. Jasno, ne radi se tu o nikakvoj D’Antonievoj nesposobnosti koja je odmah zarazila momčad, uostalom i uzorak je premali da bi išta ozbiljno tvrdili, ali brojke jasno govore kako su Lakersi znatno ubrzali ritam u zadnjih nekoliko utakmica (s 89 posjeda lopte prije Mikea, skočili su na 95 posjeda po susretu), što je svakako pomoglo buđenju napada, ali ih je dodatno koštalo u obrani.

Stari i tanki Lakersi se tako puno više troše u novom ritmu, što je posebice vidljivo na nešto tromijem Gasolu i još uvijek nedovoljno spremnom Dwightu. Kad na činjenicu da njihovi centri još nisu spremni pružati vrhunske partije dodaš stanje vanjske linije u kojoj nitko ne može spriječiti ulaz, jasno je da imaju ozbiljnih problema. Kako su bočni igrači spori, tranziciju brane ispod prosjeka, obrana pick igre je užas (za što najveću krivicu ipak snosi Dwight), a ne jedinici imaju rupu u oba smjera koja to sve dodatno potencira.

Ovoj obrani treba pomoći, a D’Antoni se ne čini spremnim za tako nešto, što potvrđuje i vijest da je zadržao sve Brownove pomoćnike. Napad nije problem čak ni pored Dwightovih slobodnih – s ovakvim Kobeom u MVP izdanju te s izuzetnim kretanjem lopte, Lakersi lakoćom dolaze do sjajnih pozicija za realizaciju (jasno, pod uvjetom da se lopta kreće - D'Antoni je praktički promovirao Kobea u playa, a ovaj je doslovno shvatio trenerove naputke za slobodom u igri jer sve više solira u omiljenoj 1 na 5 formaciji).

Međutim, čak i u napadu ima problema. Brži ritam bez klupe doći će ih glave u back to back utakmicama, a ujedno će generirati i još veću količinu izgubljenih lopti. Šuterski se bude, ali tko se može dugoročno pouzdati u Jamisona i Meeksa kao tricaše iz kuta (D’Antoni je već naglasio da će manjak šutera pokriti Blakeovim korištenjem uz Nasha).

Ima i pozitivnih pomaka, recimo Jordan Hill je skakačkoj energiji dodao i napadački učinak (ok šut s poludistance, ima čak i nekakav pivot potez) što mu otvara vrata kao idealnom osiguranja iza Dwighta.

Ali, stvarnost se ne može sakriti. Lakersi nemaju identiteta, a trenutno sve nade u to da će ga pronaći polažu u 40 godina starog beka s napuknutim mišićem noge. Što reći nego - sretno.

10. MILWAUKEE BUCKS (4110 bodova)

Nemoć Indiane i zbunjenost Sixersa možda će biti dovoljni da Bucksi konačno ostvare plasman u playoff. Jennings popušta nakon brutalno dobrog starta, Ellis i dalje baca cigle, ali obojica se očito bore za novi ugovor – razigravaju kao ludi i pri tome igraju ozbiljnu obranu (odnosno, barem to pokušavaju). S dva najvažnija igrača fokusirana na zajednički cilj, Skilesu je puno lakše sakriti nestanak Ilyasove koji trenutno igra na NBDL razini. Klupa predvođena Udrihom i Dunleavyem rastura, posebice protiv slabije konkurencije, tako da Bucksi imaju osnovni preduvjet za uspjeh – dobivaju utakmice koje moraju. Visoki pružaju stabilne doprinose u obrani, skoku i koševima usprkos čestom miksanju, tako da možemo reći kako Bucksi pružaju svoj trenutni maksimum. Ipak, probude li se Pacersi, Sixersi, Celticsi i Bullsi, taj maksimum vrlo brzo bi mogao postati nedovoljan.

11. GOLDEN STATE WARRIORS (4080 bodova)

Uspkros teškom rasporedu i usprkos tome što Curry i Thompson šutiraju debelo ispod svog standardnog prosjeka, Warriorsi su ostvarili respekta vrijedne rezultate. Ako dodamo na navedene otežavajuće okolnosti i činjenicu da Lee prvi put u karijeri zabija s ispod 50%, pa onda još i podatak da su ostali bez Brandona Rusha (koji je trebao biti prvi swingman s klupe) i da još nema ni B od Boguta, logično je postaviti pitanje – kako ova momčad dolazi do pobjeda? Pravog odgovora nema jer su Warriorsi u svemu solidni, a u ničemu grozni. U biti, možda je upravo taj balans trenutno njihova najveća snaga. Jackson ih je natjerao da grizu, što se vidi po broju prekršaja u obrani, a probude li se Curry i Thompson, odnosno vrate li se svojim šuterskim prosjecima, Warriorsi bi do kraja mogli ostati u borbi za playoff. Ako pak treba nešto istaknuti, to je opet klupa - Jack i Landry su očekivano dominantni u svojim rolama i prava je šteta što je Rush otpao jer bi ova trojka s klupe bila noćna mora većini protivnika.

12. MINNESOTA TIMBERWOLVES (4020 bodova)

Održali su se na polovičnom učinku izuzetnim učinkom u obrani, što je prije svega zasluga neviđeno laganog rasporeda kakvoga prije sezone valjda ne bi složio ni sam Adelman. Ozljede su ih spriječile da nastave biti opasna napadačka momčad kakva su postali lani, ali, iznenađujuće ranim povratkom Lovea, a za oko mjesec dana i Rubia, Wolvesi bi se napadački trebali početi dizati do samog vrha. Što je dobra vijest jer će teško moći održati ovaj nivo obrane obzirom da ih uskoro čekaju puno teže utakmice.

13. DALLAS MAVERICKS (3770 bodova)

Collison je vrlo brzo postao Collison, ali Mayo i dalje igra kao Uber-Mayo, a ne Mayo light. Šutira nenormalno dobro, to će pasti, ali puno važnije za njegovu karijeru je da se potvrdio kao rasna startna 3&D opcija. U ligi u kojoj nema previše pravih dvojki, njegova transformacija iz combo beka u kompletnog beka šutera koji se kreće bez lopte, napada s perimetra i igra obranu, izuzetno je bitan događaj. Mayo nije all-star igrač kakvim je bio reklamiran u srednjoj, ali nije ni prosječni combo bek – uz malo sreće, može biti rasni bek šuter poput Kevina Martina. Naravno, ne smijemo zanemariti ni kontekst - Mayo se našao u idealnoj situaciji, bez Dirka u blizini prva je opcija napada i ima sve ovlasti da nabija brojke u idealnom sistemu u kojem su svaki ulaz i postavljeni blok odrađeni s namjerom da on dobije loptu u idealnoj poziciji.

Problem za Dallas, pa i Mayoa, je što su sve do sada odrađivali u izuzetno povoljnom rasporedu utakmica, gdje slabosti pod košem nisu došle do izražaja. Također, ako su Carlisleove rotacije na startu bile plus, sada već pomalo postaju minus. Brand je tako ustupio mjesto Kamanu nakon jedne loše utakmice, a sličnu sudbinu je doživio i mladi i rastrčani Wright, kojega je u rotaciji zamijenilo Murphyevo truplo (koje je pak sletilo u Dallas nakon što je, na startu sezone startni centar, Curry dobio nogu). Ovo su potezi koji, makar dolazili od trenera poput Carlislea, jasno govore kako situacija u Dallasu nije ni približno tako dobra kakvom se čini pogledom na rezultate.

14. NEW JERSEY NETS (3665 bodova)

Zabijaju lakoćom, što smo očekivali, ali pri tome igraju uvjerljivo najsporijim ritmom u ligi, što baš i nismo. Ali, to je posljedica čekanja dok se Brook dogega naprijed, a i Deron i Joe baš ne ostavljaju dojam mladića u naponu snage. Za sada lakoćom izvlače pobjede protiv loših ekipa, što je dobro, ali bit će zanimljivo vidjeti može li im učinkoviti i temeljiti napad pomoći protiv pravih klasa, posebice ako Johnsona i Deron ne poprave igru. Obojica za sada padaju na eye testu, ali Deron prolazi na papiru, dok Joe čak ima loše i osnovne brojke (da li se još nisu uigrali ili nisu u top formi ili su u pitanju neke ozbiljnije stvari, to će pokazati vrijeme). Obzirom na sve, trenutni MVP je stoga Brook.

Koliko god bio kilav u obrani, na ovakvom Istoku čovjek ima šansu postati all-star centar – kada zauzme poziciju u blizini koša i primi pravovremenu loptu, nema te obrane koja će spriječiti lagani koš. Šut s poludistance mu je bolji nego ikada, a sve skupa znači da su Netsi previše ovisni o njegovom učinku, što je problematično iz dva razloga. Prvi je taj što si jednu ozljedu udaljen od pada u seriju poraza, a drugi što baš i nije idealno živjeti na račun petice koja “skočnošću” i “eksplozivnošću” najviše podsjeća na Andrea Millera.

Ipak, najveći pozitivni šok je to da imaju klupu – kao i Hawksi prošle godine, izgleda da i njihova skupina odbačenih ima puls. Blatche igra zapanjujućom energijom (pet najboljih postava Netsa uključuju upravo njega, to nije slučajno), Evans kupi skokove u napadu, Stackhouse mora biti na nekim žešćim drogama jer ovako živahno nije izgledao od 2006. a Watson i Brooks rade ono što rade Watson i Brooks – ili zabijaju koševe u serijama ili promašuju u serijama. To je 5 korisnih igrača na 5 podijeljenih minimalaca, taman da se Indiana pojede od muke zbog midlevel ugovora Greenu i Mahinmiu.

I dok je klupa trenutno ugodno iznenađenje, petorka ima problema. Wallace muku muči sa sitnim ozljedama, a kada igra nikako se ne snalazi pored Brooka i Kardashiana. Jasno, Blatcheov šut s poludistance ovdje dobro dođe jer otvara reket za Geralda, ali Avery Johnson trenutno reket pokušava raširiti korištenjem bekovskog dvojca Williams – Watson uz Johnsona na krilu (inače se radi o drugoj najčešćoj bekovskoj kombinaciji nakon startne), što njihovu ionako slabašnu obranu dodatno ostavlja na streljani.

15. DENVER NUGGETS (3645 bodova)

Teško je reći da se Lawson i Gallinari bude šuterski, ali svakako se bude energetski. Denver iz utakmice u utakmicu povećava količinu ulaza u reket, dok se istovremeno bore za svaku loptu kao da je playoff. Skokove u napadu su pretvorili u svoju najveću prednost (kupe više od trećine raspoloživih skokova u napadu, što ih ostavlja debelo iznad konkurencije u tom segmentu igre), što će im dobro doći jednom kada šut opet počne slušati. Uglavnom, nakon čudnog starta u kojem su bolje igrali u obrani nego napadu, Nuggetsi se polako pretvaraju u sigurnu playoff momčad kakvu smo očekivali, run and gun bandu koja prvo puca, a zatim se pita tko je koga trebao preuzeti.

16. CHICAGO BULLS (3505 bodova)

Fascinantno je gledati kako solidan učinak startera pada čim u igru uđe druga postava. Ova ironija trenutno je glavni simbol Bullsa, ali Thibo će valjda uskoro povući poteze koji će obranu opet gurnuti prema gore (tipa, uzeti minute užasnom Bellineliu i proslijediti ih mladom Butleru, kako bi uz Gibsona i Robinsona imao još barem jedno živo tijelo u drugoj postavi).

Inače, nakon što je prošao lagani uvod u sezonu koji je uključivao izuzetno povoljan raspored, Bullsi su se susreli s nešto opasnijim protivnicima na svojoj tradicionalnoj cirkuskoj turneji, pri čemu su pokazali koliko im bolno nedostaje kreacija (ma koliko god se Hinrich trudio, veća playmakerska rola ga samo tjera na još više pogrešaka) – kada stvari zaguste, njihov jedini izlaz je skok-šut. Ovakva predvidljivost napada vuče prema dnu postotak šuta, a obrana koja curi više nego ikada zbog povećanih rola Hamiltonu i Boozeru to više nije u stanju pokriti.

Najgore od svega, obzirom da su i Hamilton i Boozer šuteri s poludistance koji ne doprinose previše u ostalim segmentima igre, korištenje obojice u isto vrijeme baš i nema smisla. Tu možemo očekivati da Thibo uskoro povuče neke kreativnije poteze (npr. Gibson kao starter bi dao momčadi onu obrambenu dimenziju koja joj danas nedostaje, dok bi Boozer kao prva opcija druge postave lakše trpao protiv slabije konkurencije i time bi možda dao zamah limitiranoj klupi).

17. PORTLAND TRAIL BLAZERS (3395 bodova)

Stvarno šteta što nemaju klupu za boriti se za playoff, jer njihov napad rastura. Jedini problem je što previše šutiraju i premalo napadaju obruč, ali užitak je gledati ovako talentiranu i mladu jezgru sastavljenu od idealne kombinacije play-krilo-centar. S druge strane, obrambeno su užasni usprkos fantastičnim partijama Aldridgea (nikada nije igrao ovakvu obranu, kontrolira reket i dominira u post up situacijama i izolacijama), nadahnuću Batuma (koji skuplja stop brojke suludim ritmom, od blokada preko ukradenih do iznuđenih osobnih u napadu - čovjek je u svemu među najboljima na poziciji) i uvijek solidnom Matthewsu.

Lillard je dobrim dijelom krivac za obrambene propuste startne petorke, ali apsurdno je uzbuđivati se lošom obranom rookie playmakera (koja je očekivana) pored njegovog šuta i kontrole lopte (koji su iznad očekivanja). Njihov najveći problem je ta klupu, odnosno to što imaju 4 i pol igrača na raspolaganju. Imali su užasan raspored i trenutni score je ugodno iznenađenje, stoga bi možda trebali zaboraviti na oprez i već sada pokušati doći do Varejaoa, Gortata ili barem Millsapa (mogu ponuditi budući pick i Leonarda koji također solidno odrađuje svoje rookie minute).

Kičma Lillard-Batum-Aldridge definitivno ima potencijal postati ozbiljna playoff momčad kroz iduću godinu- dvije, a kad bi je popunili s dva prvoklasna igrača zadatka kao što su prisutni Matthews i poželjni Varejao, Blazersi bi vrlo brzo zgotovili rebuilding.

18. INDIANA PACERS (3350 bodova)

Snovi Pacersa o playoffu još su živi zbog obrane koja protivnike drži na uvjerljivo najnižem postotku šuta iz igre (a i jednako loši protivnici na stvarno tankom Istoku također dobro dođu). Razlozi za ovako dobar učinak leže dijelom u činjenici da su Pacersi izuzetno duga momčad na svim pozicijama, ali možda najvažniji se kriju u razvoju njihova dva najvažnija mlada igrača. George i Hibbert totalno su razočaranje u napadu, ali u obrani razvaljuju. George je izrastao u mrcinu od stopera, Hibbert je postao majstor čuvanja reketa, a zajedno odigravaju možda najbolju obranu pick & rolla u ligi.

I dok je obrana izuzetna, napad je izuzetno loš. Fascinantno je da nema kvalitetne unutar-van igre s Hibbertom, sve se svodi na forsiranje iz prve situacije, umjesto da se lopta kreće unutar-van u potrazi za što boljom pozicijom. To su osnove košarke, ali niti Hibbert još očito ne zna igrati leđima košu, a niti Pacersi imaju čovjeka koji mu može spustiti loptu u pravom trenutku.

Collison je bio neučinkovit playmaker, ali prema Hillu izgleda kao Magic Johnson. Što u principu nije Hillov problem – čovjek je combo bek koji prije svega zna zabijati. Ideja je bila da njegove slabosti u kreaciji nadoknade West i Hibbert, ali to ne ide samo tako bez podrške vanjskih igrača. Također, ma koliko se Collison ne činio bitnim u široj slici, zamislite da je danas na rosteru – Vogel bi tada Hilla mogao pomaknuti na dvojku, Georgea na trojku i eto funkcionalne startne postave (napraviti ovako nešto s Augustinom trenutno je nemoguće je Augustin nije u stanju pogoditi ni tribine).

Ovako, lopta se jednostavno ne kreće dovoljno jer startne minute dobivaju likovi poput Stephensona i Younga, koji nemaju ulogu u NBA, ili Greena koji je stvoren za ulogu strijelca s klupe. A ta klupa je posebna priča. Naime, da je imaju, pad kvalitete startne petorke uzrokovan ozljedom Grangera ne bi se ni približno ovako osjetio. Mahinmi je, blago rečeno, katastrofa, a još je i gori od toga kad se sjetiš da su za njega dali Collison i dobar dio midlevela (ovakve centre nađeš za minimalac). Green i Hansbrough nešto pružaju, ali samo u napadu. I to je manje-više to.

Jasno, ovakvo stanje otvara sljedeće pitanje – bi li Pacersi s Grangerom bili top 4 momčad na Istoku? Ne nužno, već smo više puta isticali kako su njihovi lanjski rezultati izgrađeni na hrpi čudnih okolnosti koje se ne ponavljaju dvije godine za redom. Ali, svakako bi bili playoff momčad. Sa Stephensonom umjesto Grangera u petorci, danas možda više nisu ni to. I zato je potrebno da, osim pristupom, George i Hibbert povedu ovu momčad i zabijanjem koševa.

Da li je rješenje dati otkaz Vogelu? Pa, netko mora snositi odgovornost što ovaj roster, ni tri sezone nakon što je kliknuo, nije u stanju odigrati suvislu akciju (podbacili su čak i u pick igri, koja bi trebala biti pojas za spašavanje momčadima koje nemaju vrhunske kreatore – da nije Westovih pick & pop majstorija, Pacersi bi bili najgora 2 na 2 momčad lige). Kako igraju obranu, jasno je da nije u pitanju nikakav razdor u svlačionici, već da je u pitanju čisti problem s crtanjem po ploči. Vogel je uvijek ostavljao dojam tipa koji se više drži priče nego taktike, ali, čak i za jednog šminkera, trenutno odrađuje loš posao.

19. BOSTON CELTICS (3330 bodova)

Prije tjedan dana smo detektirali glavni razlog za slabe rezultate Celticsa – zbog manjka kvalitetnih visokih igrača, obrana se raspada čim Garnett sjedne na klupu. A kako na klupi sjedi dobrih 18 minuta po večeri, to znači da se Boston u određenim dijelovima utakmice po kratkom postupku transformira iz odlične obrane u katastrofalnu.

Međutim, jedan novi trend dodatno zabrinjava, a i njega možemo pripisati manjku visine – Boston više ne može uhvatiti ni dovoljnu količinu skokova u obrani. Gle, njihova povijesna nesposobnost da uhvate skok u napadu opjevana je, ali do sada im nije previše škodila zbog dva razloga. Prvi je taj što su radije birali imati kvalitetnu tranzicijsku obranu nego da hvataju dodatne pokušaje, a drugi taj što su dominirali u obrambenom skoku pa tako nisu dozvoljavali protivnicima da izgrade prednost u ovoj fazi igre.

Ali, kako je KG i dalje najbolji skakač u momčadi usprkos sve manjoj skočnosti (Bass je standardno ispod prosjeka za visokog igrača, Wilcox je igrač za Cedevitu, dok je Sullinger gotovo neupotrebljiv obzirom na propusnost u obrani i postotak uhvaćenih skokova manjih od Garnettova), Boston je počeo gubiti ovaj balans, što samo dodatno naglašava potrebu za dovođenjem kvalitetnog visokog igrača.

Praktički, Celticsima treba ili jedan Gortat ili jedan Varejao da brzinski okrenu sezonu. Najbolje od svega, imaju što i ponuditi momčadima u rebuildingu – Bradley je usprkos operacijama izuzetno atraktivno ime zbog svoje obrane, a i Sullinger, iako za sada samo opravdava sve one koji su rekli da nikada neće moći igrati obranu na NBA razini, ima potencijala kao skakač i šuter s poludistance.

Samo, ajme, tu se javlja jedan problem. Za dovesti čak i izuzetno povoljne ugovore poput ovih spomenutih, Boston bi se morao odreći jednog od dvojca Lee – Terry, što u slučaju odlaska Bradleya ne dolazi u obzir. Idealan čovjek za popuniti financijsku razliku bio bi Green, eh kad bi Green bio na normalnom ugovoru. Davši mu suludih 8 milja, Ainge ne samo da je pretjerao, već si je dodatno otežao poslovanje – zašto bi itko prihvatio tako bahat ugovor kada za iste novce može zadržati Varejaoa ili Gortata?

Također, nije zgorega istaknuti da trenutno njihov napad igra na najboljoj razini od kada je Rondo preuzeo ključeve momčadi od velike trojke. Rondo je težak karakter, toliko da su Celticsi morali pustiti Raya da odšeta, ili držati ga na parketu u nebitnoj utakmici kako bi skupio svoje asiste, ali pokazuje da može voditi solidan napad kada ima potrebnu širinu. A Boston je stvarno ima. Barbosa igra solidno, Terry igra solidno, Lee se diže iz utakmice u utakmicu, a diže se i Green, što su sve znakovi da je dizanje forme cijele momčadi neizbježno. Ipak, o tome hoće li imati prilike suprotstaviti se Heatu, odlučivat će uspjeh u saniranju rupe pod košem.

20. HOUSTON ROCKETS (3315 bodova)

Ni u čemu posebno dobri, ni u čemu naročito loši (osim u izgubljenim loptama, tu je dvojac Harden-Lin među najgorima u ligi), Rocketsi su sa svoja dva i pol igrača osuđeni na životarenje do sljedećeg velikog poteza. Obrane polako shvaćaju da je dovoljno zaustaviti Hardena, a da će se za ostalo pobrinuti osrednjost Lina, Asika, Parsonsa i Pattersona. Potonja dvojica u zadnje vrijeme sjajno šutiraju, ali nije zgorega da Rocketsi daju poneku minutu i zanimljivim mladim talentima. Terrence Jones dobiva priliku na kapaljku i koristi je, slično kao i projekt iz NBDL-a Smith ili lanjski rookie Morris (koji se ugledao na brata, odustao od guranja u reketu i pretvorio se u pravu stretch četvorku). Pitanje je i što će biti s McHaleom, koji je trenutno odsutan zbog zdravstvenih problema u obitelji. Kako god se situacija razvijala, jedno je već nakon 10 utakmica jasno – Rocketsi nemaju na osnovu čega hvatati vlak za playoff.

21. PHILADELPHIA SIXERS (3310 bodova)

I dalje su ona ista negledljiva momčad u napadu, ali napravili su bitan pomak u odnosu na početak sezone – prestali su gubiti lopte kao ludi. Kada ste šuterski i kreativno limitirani poput njih, i još bez pravog post igrača, onda vam je itekako bitno da napade ne trošite uzalud, odnosno da ne gubite lopte. Jrue Holiday se lagano naviknuo na ulogu odgovornog kreatora – njegov omjer asista i izgubljenih daleko je od vrhunske razine, ali barem više nije očajan.

22. TORONTO RAPTORS (3215 bodova)

Lowry se vratio, a to znači da će Raptorsi konačno uspjeti poneku utakmicu privesti kraju. Calderonove brojke izgledaju sjajno u box-scoreu, ali igra Raptorsa s njim za komandama pokazatelj je da one same po sebi ne znače ništa. Lowry donosi agresivnost koja svima oko njega olakšava život, ali i lidersku crtu koja zaokružuju trenutno idealnu Caseyevu četvorku – Lowry kao all-round pokretač, DeRozan kao smetalo na boku, Bargnani kao dežurni šuter, Valanciunas kao šljaker pod obručima. Aktivnih visokih igrača ima dovoljno, pouzdani back-up play je tu, sada još samo treba pronaći strijelca za na drugu bočnu poziciju i ova momčad konačno može u borbu. Ima tu jedan rookie, zove se Ross, ne kužim koliko gore može biti igrati s njim od igranja s specijalistima poput McGuirea ili Fieldsa koji bježe od lopte u napadu, ali obzirom da se Raptorsi očito ni ove godine ne bore za playoff, ne vidim problema u tome da dobije priliku već sada, baš kao i Valanciunas.

23. ORLANDO MAGIC (3195 bodova)

Jacque Vaughn za trenera godine. Bez zafrkancije, čovjek je složio ozbiljnu obranu od hrpe odbačenih dijelova, a usput je od napada lišenog kreativnog talenta i vrhunskih fizikalija posložio pristojan sastav koji ne kopa sam sebi jamu. Magic nije problem pobijediti, ali pri tome ćete se morati i oznojiti.

24. PHOENIX SUNS (3025 bodova)

Sva eventualna kvaliteta ove momčadi ugašena je onoga dana kada je Gentry odredio da su Beasley i Scola važniji za napad od Gortata i Dragića. Dodaj još Dudleyev nestanak u akciji i jasno je kako ovo nije krenulo u dobrom smjeru. Ipak, Gortatovo negodovanje ulogom u napadu urodilo je plodom jer je Gentry izgleda ipak odlučio trenirati. Po novome Dragić i Gortat su prve opcije, a uglavno su okruženi igračima zadatka poput Browna, Morrisa i Tuckera. Scola je danas valjda i službeno najgori obrambeni igrač u ligi, premazuje dno tenisica istim ljepilom kao i Lopez i Miller, dok je Dudley iz nekog razloga jednostavno neupotrebljiv. U svakom slučaju, situacija u Phoenixu ne miriše na dobro, a dijelom i zato što će više lopti Dragiću i Gortatu donijeti bolje rezultate. Što će njihovo vodstvo protumačiti kao borbu za naslov, što će pak spriječiti buduće tradeove.

25. WASHINGTON WIZARDS (2775 bodova)

Wizardsi nemaju talenta i šutiraju iz najgorih pozicija od svih momčadi u ligi, ali se bore svaku večer. Njihova obrana je stvarno solidna, makar i uz previše osobnih i previše dozvoljenih skokova u napadu, što je dokaz da Randy Wittman nije izgubio ovu momčad. Međutim, izgubio je budućnost u ligi ne dogodi li se neki ogroman rezultatski preokret – teško da će ikada više dobiti priliku obzirom da je nakon svih poslova ostao trener s najnižim postotkom pobjeda u NBA (samo 32%). Nene se vratio prije roka, uskoro bi trebao i Wall, a to znači da će Washington stići i do prve pobjede, koja im je do sada dobrim dijelom izmicala i zbog rasporeda koji je bio znatno teži od onoga na kojega su nailazili ostali pripadnici lutrije na Istoku.

26. SACRAMENTO KINGS (2745 bodova)

Loši su, raspored ih nije mazio, a mladi igrači koji su trebali napraviti korak naprijed poput Cousinsa, Thomasa i Evansa uglavnom su nevidljivi. Može li gore? Može, ali srećom imaju hrpu veterana koja se za sada barem pojavljuje na poslu svaki dan.

27. NEW ORLEANS HORNETS (2715 bodova)

Bez Gordona i s Davisom kojega svako malo gnjavi neka sitna ozljeda, osuđeni su na niz od 5 poraza tijekom kojega su, a to je ono najgore, primili svaki put preko 100 koševa (u prvih 5 utakmica nisu ni jednom dobili stotku ili više). To znači da su jednom lošem napadu preko noći dodali i lošu obranu, što je pomalo neočekivan preokret u odnosu na solidan ulazak u sezonu. Ali, bez dva ključna igrača, s bekovskim parom koji zajedno gađa 34% iz igre te bez šutera na klupi, njihova solidna igra u obrani se raspala. Anderson i Smith nastavljaju po svome, ali Aminu i Lopez se nakon dobrog početak pomalo vraćaju svojoj pravoj prirodi, što sve skupa znači da bi ovo mogla biti još jedna frustrirajuća godina u Big Easyu.

28. CLEVELAND CAVALIERS (2645 bodova)

Ozljeda Irvinga ostavlja ih na milost i nemilost dva najlošija back-up playa u ligi (i Boobya Gibsona koji apsolutno ne mari za ništa drugo osim potezanja trica). Scenarij je crn, jer bi povećana odgovornost Waitersa u napadu mogla dodatno povući na dno njegov učinak, što praktički znači da su im jedina dva korisna igrača na raspolaganju energični Thompson i trenutni all-star starter na Istoku Varejao. Do jučer je još bilo nezamislivo trejdati Varejao obzirom na njegov ugovor i sve što znači za momčad, ali, ako će Irving propustiti idućih 15 do 20 utakmica, vrlo lako bi ga mogao dočekati score 5-20. Taman negdje u tom periodu većini igrača koji su potpisali nove ugovore isteći će zabrana tradea i sezona lova na pojačanja će biti u potpunosti otvorena. Iako sumnjam da bi Cavsi pristali na paket poput Bostonova (Bradley + Sullinger + Lee), kako bi reagirali u slučaju da im npr. Blazersi ponude Leonarda i budući prvi pick koji bi i dalje vrlo lako mogao biti lutrijski? I da, kada skupljanje pickova počinje imati manje smisla od zadržavanja igrača poput Varejaoa koji, uz sve kvalitete, igra i za izuzetno skroman ugovor. Kakvi god odgovori bili, trade machine će raditi punom parom idućih mjesec dana.

29. CHARLOTTE BOBCATS (2580 bodova)

Pobjede se gomilaju na račun laganog rasporeda, ali i na račun lige koja još nije shvatila ozbiljno ovu novu momčad koja se bori za svaku loptu. Doduše, talenta nema previše, napad je loš, a obrana osrednja, ali nadoknađuju sve mladošću i energijom – jurišaju na obruč, kupe odbijance i kradu lopte u sasvim solidnim količinama.

30. DETROIT PISTONS (2430 bodova)

Iako se činilo da je fuzijom Singlera i Monroea u petorci, a instaliranjem Stuckeya na klupu, Frank momčadi dao nekakav poticaj i potencijalni oslonac, izgleda da su stvari daleko od idiličnih. Veterani su počeli javno prozivati trenera, a to je obično prvi znak da je dotičnome došao kraj. Doduše, trebalo bi očistiti i dobar dio tih veterana koji se ponašaju kao da su u najmanju ruku kandidati za naslov, ali to je puno veći problem koji seže do uprave koja nikada nije imala hrabrosti za izvesti potpunu čistku, već se uporno pokušala švercati kroz rebuilding. Šteta, jer posebice Drummond pokazuje potencijal zbog kojega se svi sudionici lutrije osim Hornetsa već hvataju za glavu.

14Oct/122

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

BOSTON

THAT WAS THEN:

Gledajući iz današnje perspektive, plasman Celticsa u lanjsko finale Istoka vrhunski je rezultat i samo još jedan dokaz veličine njihove šampionske jezgre, kao i potvrda onih vječnih klišeja o srcu prvaka. Jednostavno, tko zna - zna. Jasno, ozljeda Rosea maknula im je s puta jednog konkurenta, Heat se pobrinuo za Indianu u drugom dijelu ždrijeba, ali izbacivanje Atlante i Philadelphie izuzetan je uspjeh ako ćemo uzeti u obzir da Boston po ničemu nije ostavljao dojam bolje momčadi. Jasno, kada to govorim mislim o odnosima na papiru, a snaga ovih Celticsa već odavno nije na njemu već u onim neopipljivim kvalitetama koje posjeduju Pierce, Garnett i Rondo i koje se jednostavno mogu okarakterizirati kao glad za košarkom.

Da bi došli do Miamia i da bi stigli prirediti popriličnu paniku, barem dok se Bosh nije vratio i dok James nije uzeo stvar u svoje ruke, Celticsi su morali pobijediti najvećeg neprijatelja – sebe. Praktički, cijelu su sezonu igrali bez klupe iz čega je proizlazila većina problema. Rivers nije imao lak posao složiti rotaciju, ali je barem ostao vjeran ideji da odmori Garnetta i sačuva ga za playoff usprkost tome što nije imao poštenu zamjenu na raspolaganju. Pierce nije bio te sreće što se osjetilo u playoffu, a i Rondo je rauban preko svake mjere, ali tu leži tek dio problema.

Puno veći problem krio se u napadu koji je po efikasnosti imao puno više dodirnih točaka s Wizardsima i Bobcatsima lige nego s Thunderima i Spursima. Boston je zabijao čak 10 koševa manje na 100 posjeda od ove dvije momčadi, što je rijetko obilježje i za playoff prolaznika, a kamoli finalista konferencije. Najveći dio problema proizlazio je upravo iz tanke rotacije – Celticsi bi se uredno raspadali kad god na parketu nije bilo nekoga od udarne trojke. Pokušali su sve da sakriju ovaj problem – imali su standardno jedan od sporijih napada lige (kako bi se što manje trošili u trčanju), precizan do bola u svojim pasovima (uvjerljivo prvi u asistiranim koševima) i šutevima (peti u šutu iz igre, sedmi s trice, peti s linije), ali čak i ova skraćena lockout sezona bila je preduga da je se izgura s 5 igrača.

Mislim, nije ni čudo da je napad malo živnuo čim je Rivers dao šansu Bradleyu. Iako momak nije ni pouzdan šuter ni vrhunski strijelac, već jedno dodatno korisno tijelo u rotaciji, Celticse je izdigao s dna napadačke učinkovitosti. U playoffu je te živosti nestalo jer je Bradley otpao zbog ozljede, a Allen i Pierce su igrali s jednom nogom, ali taj drugi dio sezone bio je dokaz da u jezgri Celticsi još uvijek ima napadačkih rezervi ako je se smjesti u bolji kontekst. Jasno, nikada neće biti efikasni kao Spursi ili Thunder dok god imaju Ronda kao lidera - playmaker koji gađa 60% s linije slobodnih i ne može zabiti tricu teško ikada može biti predvodnik vrhunskog napada - ali njima je dovoljno biti prosječan ofenzivno obzirom na fantastičnu obranu koja ni lani nije popuštala.

I dok su obrambeno bili bez greške u postavljenim formacijama gdje bi do izražaja dolazili Rondov i Bradleyev presing te Garnettova i Pierceova pokretljivost i sjajne reakcije kod preuzimanja, malo su kaskali u tranziciji, što je u principu tek još jedan prilog tezi da se radi o staroj momčadi. Jasno, Celtics su uvijek ignorirali skok u napadu kako bi što bolje postavili obranu, ali prošle sezone im ni to nije pomoglo u tranziciji. A što se tog skoka tiče, Celticsi ovaj put nisu bili samo ispodprosječni, već su bili najgori svih vremena. Ni sam nisam vjerovao kada sam prvi put naišao na ovaj podatak, ali je istina - svojim očajnim skakačkim izdanjem barem su u jednoj kategoriji zasjenili Bobcatse.

Prvo, mit je da odlična obrana mora ignorirati skok u napadu, a za to su vam najbolji primjer Bullsi koji su dominantni u obje kategorije, a i gomila šampionskih momčadi koje su imale i sjajni skok u napadu i sjajnu obranu. Moj je stav da, kao i u većini košarkaških pitanja, nije problem u nikakvom sistemu već u talentu – da je Boston imao igrača koji može skupljati skokove u napadu, onda bi to i radili, ali kada vam je najbolji skakač u momčadi 36 godina star Garnett koji u prosjeku igra 31 minutu, tijekom kojih hvata 8 skokova, jasno je kako ne možeš biti sjajan u napadačkom skoku ni da hoćeš, a kamoli kada nećeš.

Uglavnom, skok u napadu je izuzetno bitna stavka jer vam donosi dodatne pokušaje i produžuje posjed lopte, a samim time vam povećava i napadačku učinkovitost – što više pokušaja imate iz jednog posjeda, veće su šanse da ćete zabijati više. Kako Boston praktički nije imao ovaj element igre, jasno je kako je i to igralo ogromnu ulogu u lošem napadačkom učinku. Bez rotacije sposobne održati učinak startera i s najmanje pokušaja iz igre u ligi, Celticsi su bili osuđeni na nemoguće. I to što su u tome nemogućem zamalo uspjeli, dodatni je razlog da im čestitamo.

THIS IS NOW:

Ključ cijelog ljeta je bio složiti rotaciju koja će ne samo dozvoliti Garnettu i Pierceu zasluženi odmor i minutažu primjereniju godinama, već i onu koja neće upadati u crne rupe i tako prosuti sav trud startera. U tome su uspijeli. Iako je Avery Bradley upitan čak za prva dva mjeseca sezone zbog ozljede oba ramena, dolasi Terrya i Leea bit će dovoljni da pokriju i njegov izostanak i Allenov odlazak. Na kraju krajeva, vanjska linija je bila manja briga Celticsa.

Ključno je bilo pojačati unutarnju liniju, točnije pronaći zamjenu za Piercea i Garnetta. Iako je ugovor kojega su dali Jeffu Greenu totalno sulud obzirom na, blago rečeno, skromne partije koje je ovaj pružao tijekom ranijih sezona karijere, dakle dok nije propustio prošlu sezonu zbog problema sa srcem (a zbog ovog drugog podatka je duplo sulud), Green posjeduje znatno veću razinu talenta nego su je imali Pavlović ili Pietrus koji su lani bili primarna podrška Pierceu.

Draft je trebao donijeti rješenje pod košem i čini se kako u Jaredu Sullingeru Boston konačno ima čovjeka kojemu može povjeriti 20 minuta pod košem bez sanjanja Garnettove pomoći. Sullinger svakako ima upitnike kao obrambeni igrač zbog čega bi efikasnost obrane Celticsa mogla pasti, ali ono što donosi kao realizator i posebice kao skakač puno je više. Nastavi li kupiti skokove postotkom kojim je to radio na sveučilišnoj razini, a za to postoje velike šanse jer se s godinama dokazalo kako je upravo skok vještina koja se najlakše prenosi s jedne razine na drugu, ne bi me čudilo da do playoffa izbaci Bassa iz petorke ili se barem izbori za još veću minutažu.

Možda polaganje ovoliko nade u jednog rookiea izgleda kao čin očajnika, ali činjenica je da Boston ne može biti u očajnijem izdanju od lanjskoga kada su se doslovno krpali ne bi li imali 8 tijela za rotaciju. Bez potrošenih minuta na mrtvace poput Pavlovića, Danielsa, Doolinga i posebice O'Neala pod košem, ovogodišnja momčad već je puno bolja, a eventualna kvaliteta više koju bi Sullinger donio u skok, posebice napadački (čime bi se potvrdila i teza da se prošle godine radilo o manjku talenta u tom segmentu igre, a tek zatim o filozofiji igre), bila bi dodatni bonus.

PLUS:

Prava rotacija omogućit će Riversu da održi Garnetta svježim, ali i da konačno na sličan način počne tretirati Piercea, kako se ne bi dogodilo da u ključnim trenutcima sezone ovaj ne može potrčati. Velika Trojka ne pokazuje znakove značajnijeg posustajanja i, dok god su oni u stanju nositi najveći dio tereta, Celticsi će biti top 5 obrambena momčad. Najvažnije je što bi ove sezone trebali iz donje četvrtine po napadačkom učinku prijeći barem u skupinu prosječnih momčadi smještenih u zlatnoj sredini. To će biti dovoljno za još jedno mirno osvajanja divizije i koncentraciju na novu nemoguću misiju – skidanje Heata.

MINUS:

Iako su pojačali klupu i pomladili jezgru, Celticsi i dalje neće biti sjajna tranzicijska momčad ni u obrani ni u napadu. To što su spori i metodični i igraju na mali broj koševa nije bitno dok god su u stanju protivnika držati u sličnom ritmu, ali problem nastaje kada naiđu na momčad jednako kvalitetne obrane i puno boljeg napada (poput Heata). U ovakvom dvoboju stvari mogu okrenuti u svoju korist samo ako imaju na raspolaganju matchup koji protivnik ne može braniti. Rondo je svakako problem jednom Miamiu, ali, s jedne strane, oni uvijek na njega mogu poslati Wadea i Jamesa, a s druge, Rondo nije strijelac takve klase da redovno kažnjava playmakere Heata kao što je to radio Westbrook u lanjskoj Finalnoj seriji.

Ne, za stati na kraj Heatu Boston mora imati pravu post up opciju na koju bi se navukla obrana, kao i napadački skok kojim bi koristili slabosti Heata u obrambenom skoku. Nažalost, Boston kao da je kopirao slabosti Miamia umjesto da je tražio načina da ih napadne, zbog čega je opet puno više toga u rukama sudbine nego njih samih. Jer, dok je KG na centru, to omogućuje i Heatu da se šverca s Boshem kao peticom (tako nešto neće biti moguće protiv Howarda i Lakersa). Da je pak KG i dalje na parketu kao četvorka, a da iza leđa ima čovjeka koji može skinuti s njega teret igranja ispod obruča u napadu i pred obručom u obrani, Boston bi bio puno nezgodniji protivnik Heatu.

NEW YORK

THAT WAS THEN:

Knicksi su sezonu rezultatski držali na poprilično stabilnom kursu usprkos gomili otežavajućih okolnosti. Prva je svakako bila ulazak u sezonu s rotacijom koja nije uključivala ni jednog poštenog playmakera na jedinici, što je bio problem sve do otkrića Lina (problem kojega je dodatno potenciralo tvrdoglavo D'Antonievo inzistiranje na brzini iako nije imao čovjeka koji može prenijeti loptu, kamoli organizirati napad). Tenzije između uprave, koja je ponovo postala dolanocetrična, i trenera, koji je odlaskom Donniea Walsha ostao bez podrške s vrha, bile su očite već u startu, a dodatno ih je pojačavalo nezadovoljstvo Carmela Anthonya stilom igre. Dodaj na sve ovo i Stoudemirevu očajnu formu i pravo je čudo kako je Knicksima uspjelo cijelo ovo vrijeme plivati u plusu.

A to su si mogli priuštiti samo na račun obrane, za koju se odmah po dolasku pobrinuo Tyson Chandler. Zatvoren reket i lagano primljeni koševi svedeni na minimum, dodatnu su nadogradnju dobili u agresivnom pristupu rookiea Shumperta i vrijednoga Fieldsa koji je rezultirao ogromnim brojem ukradenih lopti, čime je nadoknađen loš učinak u suprotnom smjeru, baziran upravo na manjku playmakera koji bi se brinuo za loptu.

Kada se s vremenom i rotacija kompletirala pronalascima Lina, Davisa i Novaka, odnosno potpisivanjem Smitha, New York je dobio nešto nalik na napad i klupu, a zamjena D’Antonia Woodsonom dala je onaj dodatni poticaj nakon kojega su Knicksi uzletjeli čak i više nego tijekom linomanije. Carmelo je odjednom postao potpuno zdrav i spreman dati sve od sebe, a Woodson je energiju svog najvažnijeg igrača upregnuo do maksimuma. Obrana je postala još bolja jer ju je sada i Melo igrao s posebnim žarom, a napad je ostao na istoj prosječnoj razini, iako je doživio nekoliko strukturalnih promjena. Pick i slash igra ustupili su mjesto izolacijama koje su postale zaštitni znak New Yorka (i Woodson i Carmelo ih obožavaju po čemu su idealan par), a brzi ritam D’Antonieva napada zamijenjen je sporijim i studioznijim Woodsonovim "organiziranim" napadom.

Naravno, sve je to brzo zaboravljeno nakon što je Heat ekspresno poslao Knickse doma uz dva uništena koljena (Shumpertovo i Davisovo, koje vjerojatno znači i kraj njegove karijere) i totalnu dominaciju Jamesa nad Anthonyem.

THIS IS NOW:

Možda Knicksi u svojoj suštini nisu ništa više nego jedna velika, šarena laž, ali čak i takvi u određenom periodu mogu postati uspješni. A ovo je izgleda njihovo vrijeme – nakon dva playoff nastupa za redom (i dva ekspresna ispadanja), možda je konačno stigao trenutak za nekakav značajniji rezultat od simboličnog. Puna sezona pod Woodsonom možda pomogne da obrana budu još bolja, iako je teško očekivati da nadmaše sjajnu petu poziciju po obrambenoj učinkovitosti do koje su došli usprkos tome što su igrali pola sezone pod D'Antoniem (čija alergija na obranu je dobro poznata) i što su držali Stoudemirea na parketu preko 1500 minuta (usprkos problemima s ozljedama, Amare je sakupio petu minutažu u klubu).

Od Stoudemirea, koji je nedavno optužio upravo D'Antonia kao glavnog krivca za to što nema pojma igrati obranu (čime je još jednom pokazao svoju predivnu osobnost), ovisi i to može li se lani kilavi napad malo razbuditi, iako, poznavajući Woodsona i njegove sklonosti sporom napadu u kojem je najvažnije kontrolirati loptu (već lasni su dolaskom Woodsona Knicksi gubili 2 lopte manje po susretu), možemo očekivati da do toga ne dođe. D'Antoniev pick & roll i slash & kick u potpunosti će prepustiti mjesto izolacijama i post up akcijama (što je ironično u neku ruku jer Knicksi sada, za razliku od lani, barem imaju profesionalno dokazane playmakere), upravo kako bi Melo i Amare mogli dobiti najviše lopti. Za ostalo će se pobrinuti tricaši kojih ima sasvim dovoljno i koji bi trebali čak i jedan napad bez puno kretanja lopte i igrača držati u gornjoj polovici učinkovitosti, što je više nego dovoljno za uspješnu sezonu ostane li obrana na vrhunskoj razini.

A dok je Chandler spreman i zdrav u sredini, nema razloga da takva ne bude. Gubitak Fieldsa i izostanak Shumperta prvih dva mjeseca sezone bit će nadoknađeni dolascima Jasona Kidda i Ronniea Brewera, dok će Marcus Camby biti prava zamjena Chandleru u odnosu na Jareda Jeffriesa koji je lani između ostaloga često morao rudariti i pod košem.

PLUS:

Prošle sezone je Lin odigrao nešto manje od trećine minuta na jedinici, oko 30%, a preostalih 70 između sebe su podijelili istrošeni veterani (Davis i Bibby 35%) te mladi combo-bekovi koji veze nemaju kako se igra pozicija (Douglas i Shumpert 35%). Samo iz ovih podataka lako je objasniti očajnu kontrolu lopte u napadu. Danas će te minute dobiti Felton i Kidd, a tu je i Prigioni kao osiguranje. Bez obzira što je Felton pao ispod granice startera i što su Kidd i Prigioni i sami bliski kategoriji istrošenih veterana (iskreno, pojma nemam što bi mislio o prastarom playu Argentine), sva trojica su itekako upoznati sa zahtjevima pozicije i znaju vrtiti pick & roll te povući u tranziciji. Felton bi, ako ne bude pojasa za spašavanje oko bokova, mogao ovome dodati i slashersku komponentu.

A ovako solidno je manje-više na svim pozicijama. Na bokovima će povratkom Shumperta imati sve što treba za uspješno kombiniranje obrane i napada (Melo i Brewer, Smith i Shumpert, Melo i Shumpert, Brewer i Smith - kombinacija je bezbroj), a pod košem Camby daje sigurnost u skoku i dodatne mogućnosti miksanja. Zašto Woodson ne bi tu i tamo zaigrao s njim i Chandlerom kao parom tornjeva u sredini (ili je možda bolje reći kondora obzirom na raspon ruku koji imaju) i tako dodatno otežao izglede protivnicima za kvalitetnim šutom? Tu je i Novak, čija superherojska sposobnost da razvuče reket tricama iz kuta, otvara Carmelu prostor da se bez puno komplikacija po obranu spusti u post i maltretira niže čuvare.

MINUS:

Pa, sva ova dubina poprilično je koštala, nije da su Knicksi odjednom izvukli iz rukava nepoznate talente. Ne, oni su opet posegnuli u vreću bez dna zvanu novčanik tate Dolana (a nije da nisu u stanju zaraditi i bez toga, obzirom na duplo skuplje karte od sljedeće NBA dvorane), što će u ovim novim uvjetima, s novim kolektivnim ugovorom, znatno otežati njihovu buduću fleksibilnost. Osim ako opet ne izmisle nekakav trade kojim bi pronašli žrtvu spremnu prihvatiti Amareov ugovor, budućnost ove generacije manje-više kretat će se oko maksimalno druge runde playoffa.

Također, gledano čisto praktično, sva ova dubina neće biti od koristi ne makne li se New York od forsiranja izolacija s Carmelom, odnosno ne uspije li Amare pronaći korisnu ulogu u rotaciji. Ovo prvo ovisi o tome koliko će Melo i Amare biti spremni prihvatiti all-round odgovornosti nauštrb trpanja i održavanja privida vlastite važnosti na šupljim brojkama. Anthony je živio u poprilično uspješnom suživotu s Karlom godinama u Denveru i za njega svakako postoji mogućnost da, sada kada je izbacivši D'Antonia postao alfa i omega momčadi, pronađe zajednički jezik s Woodsonom kako bi momčad odveo na višu razinu. Kod Amarea je pak situacija znatno teža jer više ništa ne ovisi samo o njemu i njegovom sazrijevanju kao osobe - čovjeka izdaje tijelo, a to je proces koji se ne može okrenuti ma koliko god pokušao promijeniti filozofiju. Čak i da u jednom trenutku Amare sam izrazi želju za ulascima s klupe, svjestan da bi tako najviše mogao pomoći, pitanje je koliko još ima soka u sebi da stvarno pomogne.

BROOKLYN

THAT WAS THEN:

S jednom od najgorih unutarnjih linija ikada okupljenih i onda još dodatno oslabljenom novom ozljedom Brooka Lopeza zbog koje je opet izgubio gotovo cijelu sezonu, Netsi su lani bili osuđeni na gomile poraza. Sezona je doslovno odrađena, što potvrđuje jedna od najgorih obrana lige, a svojevrsni šok je bio da nisu bili bolji napadački obzirom da su ipak imali solidnu tricašku rotaciju i Derona Williamsa za komandama. Međutim, Deron je šuterski odradio najgoru sezonu karijere, srušivši postotak šuta za cijelih 6% od prosjeka (bio je gori nego u rookie sezoni, što je nezapamćena regresija koju je teško opravdati čak i činjenicom da su obrane bile fokusirane isključivo na njega), usput slizavši omjer asista i izgubljenih na razinu back-up talenta na jedinici. I to lošijeg back-up talenta.

Jasno, njegove blijede igre ne mogu se odvojiti od očajne situaciji u kojoj se našao klub, ali takve brojke barem su potvrdile da Williams nije igrač oko kojega možeš slagati franšizu već sjajna druga banana, negirajući tako potrebu da uspoređujemo njega i kolegu mu iz draft klase Chrisa Paula. Također, očajan pristup cijele momčadi igri u obrani postavlja pitanje što je, kvragu, zadnje dvije godine radio Avery Johnson sa svojim skupim trenerskim štabom? Mislim, biti kvalitetan s kvalitetnim igračima može svatko, stoga gdje je bila ona trenerska iskra koja bi natjerala momčad ne da nadmaši očekivanja, već samo da daje svoj maksimum, kao što bi profesionalci i trebali.

THIS IS NOW:

Preseljenjem u New York, Netsi su nam priredili show kakav smo već navikli gledati od sugrađana Knicksa – kupovina najzvučnijih imena na tržištu bez brige o tome kako se dotični eventualno uklapaju u košarkašku momčad. Stil je opet pobijedio supstancu, ali tako vam je to kada za razliku od velike većine franšiza jednostavno ne morate imati financijsku odgovornost, što za sobom povlači i luksuz da ne morate zakonitosti košarke stavljati na prvo mjesto. I Knicksi i Netsi rade po principu da se svaka greška može ispraviti dodatnim bacanjem dolara, iako im po novom kolektivnom ni to više neće biti lako izvesti.

Uglavnom, Deron Williams bi okružen kvalitetnijim suigračima trebao dići brojke na prosjeke karijere, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za kvalitetan napad i playoff nastup, ali, kako znamo da nije franšizni talent, kako to može biti dovoljno za išta više? Joe Johnson i Gerald Wallace su dva sjajna all-round igrača itekako zahvalna učinkom i nema sumnja kako će obojica pomoći da barem na bokovima obrana Netsa bude respektabilna, ali obzirom na dva loša obrambena igrača pod košem, pitanje je koliko će učinak na boku biti presudan.

I dok malo tko sumnja da će Netsi biti išta više od prosjeka obrambeno, a teško i prosjek ne pokažu li Williams i Lopez nešto na toj strani lopte, napad rijetko tko stavlja pod povećalo. Što je razumljivo obzirom da je Williams odličan kreator i da Johnson pruža sjajne partije od kada je spot up opcija, a ne primarni playmaker. Uz Wallacea i Humphriesa kao igrače zadatka koji će završavati kontre i trpati otpatke te Lopeza kao odličnog strijelca u postu, čini se kao da imaju sve što trebaju, ali ne smijemo zanemariti nijanse.

Prva je, naravno, očajna klupa. Uz dva revolveraša poput Watsona i Brooksa bit će večeri kada će koševi podrške stizati, a potencijalna Teletovićeva uloga tricaša možda bude dodatni bonus (jasno, ne treba naglašavati da nitko od navedenih ne igra obranu). Međutim, očekivati od ovih imena solidnu šutersku podršku baš svaku večer čini se pretjeranim. Drugi problem je što Wallace nije šuter iz kuta i što Humphries nije baš pouzdan s poludistance, a to znači da im sporedni igrači u napadu neće biti u stanju odraditi osnovni posao sporednih igrača u napadu, a to je širenje reketa za udarne opcije.

Mislim, ako će se Humphries i Wallace gurati u reket da iskoriste svoje kvalitete (skok prije svega, iako čak ni njim neće previše utjecati na završni proizvod obzirom da igraju s centrom koji ne skače), gdje tu ostaje mjesta za Lopeza? Ako ih obrane na perimetru neće nužno morati striktno pokrivati, to znači da će i Johnson i Williams biti puno lakše udvajani ako se odluče za ulaz u srce obrane. Naravno, ovo su pretpostavke koje ne moraju nužno biti točne, možda Avery Johnson uspije posložiti igru tako da izvuče maksimum iz svih, ali meni se ne čini realnim očekivati da će Netsi, samo zato što imaju 5 kvalitetnih igrača u napadu, odjednom postati sila na tom dijelu parketa.

PLUS:

Ostanak Derona Williamsa i potpisivanje svih ovih imena svakako je plus, ne skače se tek tako iz lutrijske pozicije u playoff (pravi Deron i pravi Brook mogli bi biti stvarno zeznut par u napadu, posebice ako Brook ostane u komadu i još više popravi šut s poludistance). Također, svojevrsni je plus i to što nikoga ne brine da jezgra koja ne garantira nikakav daljni rast jede cijeli salary cap i ulazi debelo u zonu poreza. Na kraju krajeva, bitna je samo igra, a kad nemaš briga ni odgovornosti oko financijske strane priče, znatno je lakše igrati se. Mislim, ovdje u pitanju uopće nije košarka, da jeste, onda bi čekali Dwighta Howarda. Ovdje je u pitanju samo biznis, odnosno potreba da se u prvoj sezoni u Brooklynu igra pobjednička, a zatim i playoff košarka. Nekakve šire slike i šampionske jezgre, to ostavimo sanjarima.

MINUS:

Netsi praktički imaju 5 ugovora koji će se možda već nakon jedne godine naći među najnepoželjnijima u ligi. I pri tome mislim na sve, ne samo na Johnsona. Play i centar koji igraju samo u jednom smjeru, ostarjeli atleta na krilu i limitirani šljaker pod košem, a nitko jeftiniji od 10 milja po godini. To znači da će, čak i ako se odluče na popravak puno ranije od očekivanog, sanaciju biti teško izvesti. Pored svih novih pravila, posebice ovih što se tiču hard capa i blokiranja sign & trade poslova, promjene u hodu bit će zahtjevne, a kada pri tome nemate nikakav mamac osim preplaćenih veterena, možda budu i nemoguće.

PHILADELPHIA

THAT WAS THEN:

Sjajan raspored na početku i sjajan ulazak u sezonu, teži raspored u drugoj polovini godine i totalni raspad sistema (već sam više puta spominjao, ali nije zgorega ponoviti još jednom – Sixersi su ostvarili čak 8 utakmica slabiji score nego što su trebali u odnosu na učinak). Da godina ne završi pod ogromnim upitnikom pobrinuli su se Bullsi, koji bez Rosea (te s načetima Dengom i Noahom) nisu pokazali dovoljno izdržljivosti da se odupru momčadi koje je rasla iz utakmice u utakmicu. Jasno, da je Rose ostao u komadu, sudeći po onome kako su Sixersi završili sezonu i kako su izgubili prvu utakmicu u seriji, vjerojatno bi danas pričali o novom treneru jer bi Doug Collins digao sidro.

Ovako, zahvaljujući spletu okolnosti, Collins je ulaskom u polufinale i solidnim otporom Celticsima, koji su također bili pošteno načeti ozljedama, učvrstio svoju poziciju prvog imena u Philadelphiji do te mjere da je preko ljeta imao odriješene ruke u dovođenju igrača dok je uprava bila zauzeta izborom GM-a (postavivši člana uprave DiLea praktički su zadužili čovjeka iznutra da se brine za pitanja salary capa, dok je očito kako će evaluaciju talenta i dovođenje igrača i dalje odrađivati Collins). Pa ti sada reci da u životu nije najvažnija sreća.

S druge strane, Collinsu se ne može osporiti da je napravio izuzetan posao. Ako su već rezultati dobrim dijelom slučajni, igre su apsolutno bile demonstracija njegove filozofije. Sve je počinjalo od sjajne obrana s puno pokretljivosti koje je uvijek zatvarala šutere (jedina momčad koja je primila manje trica od Sixersa bili su Bullsi) i koja je rijetko faulirala, ostavljajući time protivnicima najmanje efikasna šut u košarci, dugu dvojku, kao glavno oružje. Sljedeća dva elementa igre koja je Collins forsirao do krajnjih granica bili su kontrola obrambenog skoka, na koji su često išli svi igrači, a ne samo tri standardna člana frontcourta, te kontrola lopte – Sixersi su imali uvjerljivo najmanje izgubljenih lopti u ligi.

Jasno, ovakva kontrolirana igra bliža nekakvom NCAA programu nego NBA momčadi, rezultirala je sporim ritmom i manjkom laganih koševa, koji su na neki način postali i uteg oko vrata Sixersima. Prije svega zato što su iznuđivali sramotno mali broj slobodnih bacanja iako su imali atlete poput Williamsa, Younga i Iguodale na parketu. Dijelom je za to kriv manjak agresivnosti u tranziciji, o postavljenim napadima da ne pričamo, a dijelom i to što su u napadu bili upravo ono u što su obrambeno pretvarali protivnike – momčad koja puca duge dvice. Sad, obzirom da nisu imali ni rasnu post up opciju, ni vanserijskog kreatora, a ni fantastične šutere, svojevrsna napadačka nemoć je razumljiva, ali u isto vrijeme je i više nego ironično da su napadački igrali upravo onaj stil za koji su znali da ima najmanje smisla.

THIS IS NOW:

Zamjenivši Iguodalu Bynumom promijenili su identitet iz na šut oslonjenog napada u post up napad. Okruživši Bynuma solidnim specijalistima za tri poput Richardsona, Wrighta i Younga, ekspresno su postavili temelje za uravnotežen unutar-van napad koji će, u slučaju da Bynum odigra najveći dio sezone (što je uvijek upitno u njegovom slučaju), zasigurno biti bolji od lanjskog 20-og mjesta po učinkovitosti.

Teško je očekivati da budu u totalnim krajnostima kao lani (ogroman plus zbog malo izgubljenih lopti, ogroman minus zbog malo slobodnih), međutim, izjednačenje ovih elemenata trebalo bi se međusobno anulirati i napad ne bi trebao doživjeti pad, ako je već porast upitan.

Može li obrana bez Iguodale zadržati svoj top 3 status? Pa, obzirom na Bynuma u sredini, koji će svojom masom sasvim solidno zamijeniti Branda, mogli bi ostati u gornjoj polovici pokrije li Turner dio stoperskog učinka kojega je prezentirao Iguodala. U potpunosti zamijeniti Iggya je nemoguće, zbog čega je top 3 obrana samo san. Međutim, njen mali pad uz mali rast napada trebali bi biti sasvim dovoljni da Sixerse održe u playoffu.

Na spomen Turnera smo došli i do najvažnijeg pitanja nove sezone za ove obnovljene Sixerse – usprkos svim promjenama, najveće pojačanje trebalo bi doći iznutra, točnije od igrača na rookie ugovorima koji u prve tri, odnosno dvije godine, nisu opravdali očekivanja. Naravno, govorim o Turneru i Holidayu – ponudi li ovaj dvojac pristojnu razinu kreacije i šuta u spot up situacijama, Sixersi će imati napadački balans koji bi ih mogao učiniti iznenađenjem sezone. Trice Richardsona, Wrighta i Younga, duge dvice Allena i Hawesa, ulazi Turnera i Holidaya te koševi iz reketa Bynuma, bili bi ubitačna kombinacija na ovakvom Istoku, posebice obzirom na kvalitetan skok i obranu koje bi Collins i dalje zadržao kao glavni dio identiteta. Međutim, ostanu li Turner i Holiday na ranijim izdanjima, ovo će i dalje biti momčad udaljena nekoliko kadrovskih poteza od ozbiljnije borbe za vrh (ovaj put all-star talent na vanjskim pozicijama biti onaj x faktor koji nedostaje).

PLUS:

U Bynumu Sixersi konačno imaju igrača koji se uvijek može izboriti za kvalitetnu poziciju za šut, odnosno igrača koji zahtijeva udvajanje, što bi konačno trebalo otvoriti malo prostora Holidayu za slash igru i gomilu ulaza u reket. Naime, ovo što je Holiday pokazao u tri sezone premalo je za takvog atletu all-round kvaliteta i stvarno se nameće pitanje koliko je za njegove osrednje igre zaslužan on sam, a koliko Collinsov spori sistem u kojem playmaker nema previše slobode. Pored Bynuma, potreba za potpunom kontrolom prestaje, prostor se otvara, a s tim otvorenim prostorom i Holiday bi konačno trebao dignuti igru na višu razinu.

MINUS:

Bynum ne ostavlja dojam čovjeka koji zna držati jezik za zubima i bit će zanimljivo pratiti njegove reakcije na Collinsove vječne drame, bilo da se radi o totalnoj kontroli stila igre, do maltretiranja igrača psihološkim igricama koje bi ih, po teorijama koje se čine starim nekoliko stoljeća, trebale motivirati. Također, oslanjanje na Turnera kao zamjenu za Iggya ne čini se racionalnim. Njihova jedina sličnost je fantastičan skok, ali Iggy je na jednoj razini više kao stoper, šuter i asistent. Čak ni uz Holidayev iskorak, Turner teško da može pokriti sve što je Iggy značio Sixersima. A kreaciju s klupe koju je donosio Lou Williams da ni ne spominjem. Tko će pobrinuti za to? Nick Young?

Još jedan detalj je zanimljiv. Naime, iako se našao u situaciji o kojoj sanjaju svi treneri i iako je imao odriješene ruke prilikom slaganja rostera, Doug Collins nije smatrao važnim dovesti back-up playmakera. Možda on zna nešto što mi ne znamo (možda planira koristiti Turnera u toj ulozi, iako je ovaj više puta dokazao da nije na razini koju su iskazivali Iggy i Williams kada bi preuzeli uzde u napadu od Holidaya), ali očekivati od Royala Iveya (treći play koji igra samo u obrani) ili Maalika Waynsa (nedraftirani rookie) da odrade jednu odgovornu rolu čini se malo previše rizičnim. Onda opet, obzirom da je čovjek doveo Kwamea Browna s namjerom da ga ozbiljno uključi u rotaciju i posloži obranu oko njegovih "kvaliteta", nemamo se čemu čuditi.

TORONTO

THAT WAS THEN:

Odmah po dolasku u Kanadu, Casey je, godinu ranije najgoru obranu lige, dignuo u sredinu, makar za to koristio ne baš uobičajena sredstava. Naime, za igrati obranu, pristup i volja igraju značajnu ulogu, svakako značajniju nego u slučaju napada kada vam ni sva volja ovoga svijeta ne može pomoći ako nemate dribling, šut ili brzinu. Ali, čak ni kada imate igrače spremne poginuti, to neće biti dovoljno ako nemate talent u vidu stopera na boku, blokera u sredini ili barem brzini u tranziciji.

To je priča sezone Raptorsa – bez poštenog igrača u sredini koji može zatvoriti reket ili barem blokera da povremenom bananom ometa protivnika, zatim bez pravog stopera koji može držati prvu vanjsku opciju protivnika pod kontrolom i bez playa koji može ukrasti loptu, nisu mogli biti sjajna obrana. Ali, postali su dobra obrana jer su odradili one zadatke koje su mogli na izuzetan način – izlazili su na šuteve i pokrivali sve što se moglo fizički stići, zatvarali su pick igru i tranziciju koliko su mogli i pri tome su skakali koliko se dalo.

Upornost koju je Casey zahtijevao osjetila se i u količini osobnih koje su Raptorsi radili. Samo je Utah, već po tradiciji, radila više prekršaja, a sve kako bi se poslala jasna poruka protivnicima – Toronto više neće biti kanta za napucavanje i nitko protiv Raptorsa neće imati lagano polaganje. Makar oni i dalje ostali isti gubitnički klub s puno više poraza nego pobjeda (to se zove usađivanje pravih vrijednosti i kulture u svlačionicu).

A glavni razlog zašto Toronto nije bio dobar ležao je u napadu. Tu ni Casey nije mogao natjerati šutere kojih nema da pogađaju ili visoke bez talenta da zabijaju nakon pick & rolla. A upravo su šut i pick igra bili najčešća oružja Raptorsa jer jednostavno nije bilo talenta koji bi mogao nositi veći teret, bilo u kreaciji s vanjskih pozicija, bilo u situacijama pod košem.

THIS IS NOW:

Popriličan upliv novih imena pomoći će Raptorsima da budu bolji već ove sezone i to opet isključivo u obrani. Lowry im donosi tog playa koji može odigrati presing na loptu, a Fields i Ross dva atletska swingmana koji mogu chekirati koga god treba na boku. Iako je još rano očekivati od njega značajniji doprinos, Valanciunas je taj koji će odraditi najvažniji posao u sredini zatvaranjem reketa. Casey može biti zadovoljan obzirom na poboljšanu igračku koja ga čeka - svi nabrojani ne samo da su kvalitetni košarkaški, već i izuzetni karakteri.

Međutim, sva nova imena teško da poboljšavaju situaciju u napadu. Jasno, Lowry kao play ne može škoditi, ali činjenica je da ni Calderon kao play i šuter nije bio za baciti, tako da napredak u tom segmentu neće biti toliko značajan da nadoknadi sve ostale rupe. Fields nije šuter, kao ni DeRozan, a to Raptorse stavlja u nezgodan položaj jer će često biti prisiljeni koristiti dva bočna igrača na koja se ne mogu osloniti u napadu i koja nisu u stanju raširiti obranu. Podbaci li nekim slučajem Ross, stvari bi mogle biti ružne.

Dok Valanciunas ne stasa, njihova post up igra i dalje će biti mizerna, a to znači da je još jednom sve na leđima Bargnania. Dok on širi reket za ulaze svojim vanjskim igračima kao light verzija Dirka/Lovea, Raptorsi će prezentirati nešto nalik na napad, ali teško je očekivati da će izaći iz donje trećine po učinkovitosti. Bargnani je lani igrao sjajnu sezonu do ozljede, što možda znači da se dobro osjeća u Caseyevom sistemu u kojem se od njega ni skakački ni obrambeno ne traži ništa više od šutiranja, a sve kako bi imao što više snage za napad.

PLUS:

Duboka rotacija na svim pozicijama svakako će pomoći da obrambeni pritisak traje tijekom cijele utakmice, a to neće biti na odmet tijekom duge i naporne sezone. Najvažnije je što se franšiza kreće u pravom smjeru nakon laganog rebuildinga, imaju nešto mladog talenta na koji mogu računati ubuduće, a i Casey je vrlo brzo preuzeo kontrolu nad svlačionicom i stilom igre.

MINUS:

Bez garancije da mogu zabiti 100 koševa svaku večer, teško da mogu ozbiljnije krenuti u lov na zadnje playoff mjesto na Istoku. Ubuduće bi pak još veći problem moglo predstavljati to što su već sada vrlo blizu statusu prosječne momčadi, a da pritom nisu sigurni imaju li u rukama dovoljno talenta za nešto više. Ne razviju li se Ross i Valanciunas u nešto više od solidnih igrača petorke, okupiti oko njih bolje napadače neće biti lako. A bez rasnog talenta u napadu, u ovoj ligi nema ni utemeljenih ambicija za išta više od životarenja.

4Jul/1217

FREE WILLY PODCAST

Posted by ispdcom

Ljetni mega-podcast (cca 100 minuta), Sickre, Gee, draft, tržnica. Bez pomidora, ali s Netsima, Cavsima, Celticsima i još puno zdravih i manje zdravih sastojaka. Pazite na unos tekućine. Moguć pad tlaka tijekom slušanja.

3Jul/129

30 FOR 30: BOSTON

Posted by Gee_Spot

SCORE: 39-27

MVP: Kevin Garnett

X-faktor: Kevin Garnett

Umjesto pada kojega čekamo već godinama i koji nikako da se dogodi, Celticsi su opet igrali u finalu Istoka, a Kevin Garnett i Paul Pierce još jednom su bili all-star igrači kakve poznajemo. Kvragu, čak je i Ray Ray uspio zadržati učinkovitost rasnog startera – neka vas manje potrošenih lopti i pad s 16 na 14 poena po utakmici ne zavaraju, Allen je još jednom bio izuzetno koristan kao šuter (45% za tricu najbolji je postotak u karijeri mu, a to valjda nešto govori) i kao obrambeni igrač (o čemu svjedoče 34 minute na parketu u prosjeku, najviše nakon Ronda u momčadi, provedene igrajući za najbolju obranu u ligi). Više nema eksplozivnosti za napadati redovito obruč, a ni snagu za probijati se cijelu večer kroz blokove, ali kao 3&D specijalist je još uvijek vrhunsko rješenje, toliko učinkovito da bi imao smisla kao puno važnija napadačka opcija u nekoj slabijoj momčadi.

Međutim, ako uzmemo u obzir splet okolnosti koji je Bullse izbacio u prvoj rundi (Rose) i Heat veći dio serije ostavio bez punih spremnika (Bosh), ispada kako uspjeh Celticsa i nije baš tako poseban. Ispadanje u drugoj rundi protiv kompletnih Bullsa, možda čak i u prvoj protiv kompletne Atlante, rezultati su koji bi imali puno više dodirnih točaka s košarkom koju je Boston prezentirao u prvih 66 utakmica koje su rezultirale petim scoreom na Istoku. Drugim riječima, Boston je imao jednu tipičnu Bostonovsku sezonu, pogonjen prije svega sjajnom obranom, ali i usporen nedostatkom ikakve rotacije koja je njihov napad, usprkos gomili sjajnih opcija u startnoj petorci, svela na jedan od najgorih u ligi (Celticsi su imali uvjerljivo najslabiji učinak klupe od svih playoff momčadi izuzev Lakersa) i tako ih ostavila ispod ranga izazivača.

Iako je Garnett danas isključivo skok-šuter i iako se Brandon Bass kao drugi visoki (u teoriji od početka sezone, u praksi od polovine) potpuno poklapao s njegovom ulogom u napadu, Boston je uspio preživjeti zahvaljujući sjajnim postotcima i napadu baziranom na Rondovoj slash & kick igri koja je doslovno činila više od pola igre u napadu, bilo kroz pick & pop varijacije s jednim od dva visoka ili kroz povratne na bok za Allena ili Piercea (pick igra i spot up akcije čine gotovo 40% ukupnih napada). Ostalo je uglavnom bio povremeni blok za Allena, izolacija za Piercea ili spuštanje u reket Garnettu, s tim da se Rondova važnost osjeti čak i među ovim povremenim akcijama, jer se upravo tranzicija u kojoj je Rondo glavni ističe kao treći najvažniji izvor poena (a o tome čemo još nešto reći malo kasnije u postu).

Ogroman problem za Boston i dalje predstavlja Rondov očajan šut. Iako ne puca nerezonski kao Josh Smith i ima potrošnju prilagođenu svojim talentima, protivničkim obranama je često pre-jednostavno ostaviti Ronda i igrati 5 na 4 obranu. Agresivnim ulazima on donekle kompenzira taj svoj minus, ali usprkos svim naporima i dalje ostaje iza Garnetta i Piercea na hranidbenom lancu, naglašavajući još jednom kako je Boston bio bolja napadačka momčad u danima kada su Garnett i Pierce imali više ovlasti u organizaciji igre, odnosno kada je Allen bio treća opcija, a ne tek 3&D igrač.

Jasno, ništa od ovoga nije Rondova krivica, vrijeme se ne može zaustaviti i sve veće oslanjanje na njega kao nasljednika Velike Trojke je neminovno, a s tim i transformacija stila igre. Iako, ponekad izgleda kao da je za Celticse proces starenja stao. Pierce je možda i najveći krivac za loš ulazak u sezonu, priznao je da je bio nespreman za relativno brz kraj lockouta, ali kako je s vremenom dizao formu, dizala se i igra Bostona. PP u naponu snage i dalje ostaje jedan od najboljih all-round igrača u ligi, legitimni triple-threat i podcijenjeni stoper koji nosi napad Bostona u kritičnim trenutcima svojim ulazima i igrom s poludistance. Garnett fenomenalnim šuterskim učinkom uspijeva opravdati ogromnu potrošnju za tako jednodimenzionalnog strijelca (čak 77% njegovih pokušaja bilo je iz skok-šuta između reketa i linije za tri), a Ray je sjajan u ulozi specijalista.

Uglavnom, sve ovo pričam da istaknem kako petorka nije bila problem usprkos netipičnom playmakeru i netipičnim visokim igračima. Ne, problem Bostona bio je isključivo manjak podrške s klupe, posebice napadačke podrške, a ako postoji jedan problem kod startne postave, taj je manjak brzine, odnosno Riversova svjesna odluka da se igra sporijim ritmom kako bi se poštedilo veterane, a ujedno i iskoristilo njihovo doktorsko umijeće u igri na postavljene obrane. Uostalom, priča o tome da je Bostonov napad lišen tranzicije i da je to njegova najslabija točka čisti je mit – Celticsi su na ligaškom prosjeku po pitanju učestalosti kontri, one predstavljaju 14% njihovih napada, a po učinkovitosti u tranziciji su također prosjek, s 1.12 poena po posjedu. Istina je da zato što Rondo praktički predstavlja jedinu stalnu opasnost od ulaza spadaju u donju trećinu lige po pokušajima iz ulaza, ali ta situacija se znatno promijenila onog trenutka kada je Bradley dobio veću minutažu. Plus, nije da se radi o nečemu što se ne da kompenzirati, iza Celticsa su po tom aspektu igre i Pacersi i Mavsi i Sixersi, pa ih to nije spriječilo da uđu u playoff. Jednostavno, ako si šuterski učinkovit, onda te nekoliko koševa manje u reketu po utakmici ne bi smjelo koštati glave.

Što nas dovodi do ključnih poteza njihove sezone. Prvi je prisutan od početka do kraja i odnosi se na Docovo upravljanje Garnettovom minutažom. Ograničivši KG-a na 30 minuta po večeri, Rivers je praktički spasio sezonu Celticsa, karijeru Garnettu i omogučio Bostonu da ostane na okupu još barem dvije sezone. Recept je jednostavan, ovi veterani možda više nisu franšizni igrači, ali ako im smanjite minute, u stanju su odigrati najbolje moguće kopije franšiznih igrača. Nažalost, zbog manjka klupe, sličan potez nije bilo moguće izvesti s Pierceom i Allenom, što je zasigurno dovelo do njihovih ozljeda u playoffu, samim time i kraja nada Bostona.

Drugi potez tiče se Bradleya. U trenutku kada su ostali bez Allena zbog problema sa zglobovima, njegova podrška je bila ključna. Kombinacijom šuta i ulaza, uz izuzetnu stopersku rolu, on je ne samo zamijenio Allena, već i donio potrebni dašak svježine u rotaciju, ali i u napad – protivnici Bostona sada su trebali paziti na dva slashera, što je automatski donijelo još više otvorenih šuteva ostalima.

Treći potez koji je spasio sezonu dogodio se nakon malo manje od 30 utakmica, kada je Doc konačno bio prisiljen odustati od visoke postave s Garnettom na četvorci (O'Neal i Wilcox zaključili sezonu zbog ozljeda) i zaigrati s niskom rotacijom sastavljenom od dva šutera pod košem. Spajanjem Bassa i Garnetta u startnoj petorci, Doc je konačno većinu minuta podijelio najboljim igračima, što je dovelo do skoka u efikasnosti. Ne prevelikog, ipak se radilo o šuterskoj momčadi kojoj je najbolji šuter bio out zbog ozljede (Ray), s dva beka koja baš i nisu šuteri (Bradley je slično Rondu većinu svojih koševa zabijao u reketu, točnije nakon cutova, dodavši tako sjajnim kretanjem bez lopte još jednu opciju u napadu), ali se pokazalo da ipak nije svejedno okružili Ronda s 4 ili 3 napadačke opcije.

Dakle, Ainge i Rivers vjeruju da i dalje imaju šansu, a nade polažu u činjenicu da što zbog ozljeda (Allen je već ispao iz igre kada je Bradley dobio veću ulogu, Jeff Green otpao je prije početka sezone), a što zbog promašaja s visokim igračima (9 milja za Wilcoxa i O'Neala mogli su se pametnije potrošiti), Boston nije imao pravu priliku za poštenom borbom. Jednostavno, bez klupe pritisak na veteranima je ogroman, a Pierce, Allen i KG više nisu u naponu snage kao LeBron James pa da mogu zamaskirati sve slabosti rostera. I tu na scenu stupa tržnica na kojoj Boston bazira cijeli kratkoročni plan.

Umjesto da razbiju jezgru i grade iz početka oko Ronda i zadnje dvije Pierceove godine (bilo da ih trejdaju ili da ga zadrže kao most do nove generacije), Celticsi su se spremni kladiti kako je zadržavanje lanjskog rostera najbolji potez kojega mogu napraviti. Nekadašnja šampionska jezgra samo treba pojačanja, a ostvarenju ovog plana pridonosi izuzetno fleksibilna salary cap situacija, koja omogućuje ozbiljna pojačanja rostera bez gubitka najvažnijih igrača.

FAST FORWARD

Prvi korak u izgradnji potrebne klupe i nove rotacije tiče se novih ugovora s Garnettom i Allenom. Naime, dok god ne potpišu za Boston ili se Celticsi ne odreknu Bird prava na njih, i Allen i Garnett računaju se protiv salary capa, otežavajući tako Aingeu lov na ostale slobodne igrače. Jasno, radi se o tehnikaliji koja bi vrlo brzo trebala biti riješena – Garnett je već dogovorio novi ugovor za skoro pola manju plaću od lanjske, ostavivši tako Bostonu između 13 i 15 milijuna na raspolaganju. Barem na papiru, jasno, jer u praksi s njima neće biti moguće raspolagati dok se ne riješi stanje s Bassom, Greenom i Allenom.

Što nas dovodi do Raya. Ako će se voditi sličnom logikom kao Garnett, Allen bi mogao potpisati također za pola lanjske plaće, znači za nekih 5 milja po godini. Za takav novac Boston ne može pronaći jednako kvalitetnog igrača na tržnici, eventualne zamjene u startnoj roli (Mayo ili Terry) koštali bi znatno više za znatno upitniji obrambeni učinak. Allen jednostavno zna napamet cijeli sustav, od obrane do napada, što je za momčad koja cilja na instant uspjeh neprocijenjivo. Također, potpiše li Ray za neki od ovih smiješnih poreznih midlevela kojim se nabacuju iz Miamia, bit će to apsolutna krađa. To što čovjek ima 36 godina ne znači da treba pristati na minimalac – ako Allen vrijedi za 3&D opciju startne kvalitete, onda zaslužuje i takvu plaću, dakle između 5 i 8 milja po sezoni. Plus, da ne spominjem koliko bi perverzan bio njegov dolazak u Miami, gdje bi preko noći postao četvrti igrač po kvaliteti, ali zato deveti po plaći. Kao jedini racionalna kontra-opcija ostaje Memphis, ali obzirom da su u pitanju isti novci, logično je pitati se zašto bi Ray izabrao ijedan drugi scenarij osim ostanka u Bostonu.

Dakle, ako ćemo uzeti da je i njegov ostanak gotova stvar, sada imamo situaciju u kojoj Celticsima ostaje negdje oko 8-10 milja (plus još desetak do zone poreza na luksuz koje mogu trošiti na svoje igrače) i puni midlevel na kojega imaju pravo jer se nalaze ispod salary capa, a to znači da mogu loviti čak tri solidna igrača za zaokružiti rotaciju. Sljedeći na popisu su naravno Brandon Bass kao dokazani partner Garnettu (na tržištu ionako nema visokog igrača srednje klase vrijednog pretplate) i Jeff Green kao nasušno potrebna zamjena za Piercea.

Bassov ostanak je prioritet, ali tu se javljaju i prvi pravi problemi - ponude li mu povišicu koju očekuje (odustao od garantiranih 5 milja što znači da traži negdje između 8 i 10 po sezoni), ostat će bez prostora za dva pojačanja, a Greenu zatim mogu ponuditi samo ugovor u rangu midlevela. Ista stvar se događa ako krenu i obrnutim redom – u slučaju da Green traži ugovor u razini lanjskoga (9 milijuna za godinu dana koji su poništeni nakon medicinske intervencije), ostaje im samo midlevel iznos kojega mogu ponuditi Bassu. Realno, ostanak obojice stoga je moguć u dva slučaja. Prvo, ako prihvate manje iznose od tržišne vrijednosti, što je već malo previše za očekivati nakon popusta kojega su dobili od Garnetta i kojega će dobiti od Raya. Izraz "Luck of the Irish" u ovom slučaju bi trebao opravdati svoje ironične korijene. Drugo, ako Boston bude spreman riskirati s plaćanjem poreza.

Ako bi morao birati jednoga, svakako bi izabrao Bassa. Green je tipični tweener koji predstavlja veliki problem u obrani, nema pozicije koju može pokrivati, a to uništava vrijednost koju ima u napadu kao kvalitetan razigravač, pouzdan skakač (barem za poziciju niskog krila) i solidan strijelac. Green bi uglavnom koristio kao zamjena Pierceu, uz povremenu rolu u niskoj petorci kao lažna četvorka, ali sve što on može ponuditi na toj poziciji manje je od onoga što može ponuditi Bass. Ukratko, zamjena za Piercea se možda može naći i za manji iznos.

S druge strane, sasvim su realne nade kako će Sullinger zamijeniti Bassov učinak s poludistance. Dapače, obzirom na Sullingerove skakačke brojke, njegovo uskakanje u Bassovu rolu pod košem možda Celticsima donese i toliko potrebnu kvalitetu u skoku koju su izgubili onoga dana kada su Perkinsa poslali u Oklahomu. Problem s Bassom je u tome što se radi o šuterskom specijalistu koji nije pomogao u obrani (ali nije ni odmogao, dok to za Greena ne možemo garantirati), ali ni u skoku (tu bi jedan pravi visoki dobro došao da sakrije najveći problem Celticsa tijekom cijele sezone jer Bassove skakačke brojke bliže su beku nego visokom igraču), što Sullingera čini zahvalnom zamjenom.

Ako idealni plan uspije i nekim čudom i Bass i Green stanu u ovih preostalih 10 milja salary capa, odnosno 20 milja do poreza, uz malo sreće Boston za midlevel može dobiti toliko potrebnog pravog centra (možda Hawes, koji bi se stilom igre uklopio u napad Bostona u kojem se visoki izvlače iz reketa dok bekovi jurišaju, ili možda Camby, kao pouzdani back-up Garnettu sposoban kontrolirati skok druge postave) ili pak naciljati nekog rasnog vanjskog igrača (Mayo je možda preoptimistično, iako teoretski moguće, rješenje, ali netko bolji od Doolinga kao osiguranje za udarnu trojku Rondo-Ray-Bradley svakako je poželjan).

Ako pak ne uspiju zadržati cijeli roster, odnosno ako im Green ili Bass pojedu sav preostali prostor pod salary capom, uvijek mogu pokušati midlevel potrošiti na spomenute Hawesa ili Cambya (ili Mayoa), a onaj preostali, sitniji, dio salary capa potrošiti na Krstića, čija Bird prava imaju i koji bi kao pick & pop opcija mogao odraditi svoju rolu light-Bassa (plus je jednako nebitan skakački). Doduše, pitanje je razmišlja li Krle Gospodar Stolica o povratku u NBA (život u Rusiji i igra bez obaveza su primamljivi, tip samo ispaljuje šut za šutom i nitko mu ne viče da ne igra obranu), ali svakako bi bio solidno i jeftinije rješenje od Bassa za osigurati se u slučaju da Sullinger nije spreman odmah pomoći.

TRENUTNA JEZGRA: Garnett, Pierce, Rondo, Bradley, Johnson, Sullinger, Melo (44 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Allen (5-6 milja), Green (5-8 milja), Krstić (4-5 milja), Camby (pola midlevela), Pietrus (minimalac), Dooling (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra + Allen (5 milja), Bass (6-8 milja), Mayo/Hawes (midlevel), Green (5-8 milja), Dooling (minimalac)

- šteta što su na draftu propustili potencijalne zvijezde poput Tonya Wrotena ili Perrya Jonesa radi osiguranja pod košem (koje im u slučaju ostanka Bassa ili vraćanja Krstića neće ni biti potrebno), Melo će teško pomoći odmah u ozbiljnijoj roli, a još jedan bek na turbo pogon koji bi riješio pitanje vanjske rotacije ili još jedan visoki koji bi mogao odmah pomoći na perimetru, dali bi im dodatnu fleksibilnost u slaganju rostera

- Johnson je lani u kratkim epizodama pokazao da se na njega može računati u obrani, potpuno se uživio u pokrivanje i pomaganje na sve strane koje Celticsi forsiraju, ali potpuno je podbacio kao pick & pop realizator (što nije dobar znak jer je upravo zbog toga draftan), tako da ni od njega, kao ni od Mela, ne treba očekivati značajniju ulogu u rotaciji i zato ih i nisam uzeo u ozbiljnije razmatranje u ovim pokušajima slaganja rostera

6Jun/126

DAY THIRTY-EIGHT – TRUTH HURTS

Posted by Gee_Spot

Heat je u biti ili ne biti utakmicu ušao s energijom u obrani kakve nije bilo tijekom prethodnih susreta u Bostonu, ali odličnih 16 minuta igre na tom dijelu parketa nisu uspijeli okruniti nikakvom opipljivom prednošću iz jednostavnog razloga što je James opet igrao sam protiv svih u napadu. Čim je LeBron otišao na kratki zasluženi odmor početkom druge, Boston je počeo diktirati ritam ne ispuštajući uzde utakmice iz ruku do kraja.

Doduše, Heat je početnu prednost izgradio na sličan način, koristeći minute u kojima je Boston prvo bio bez Garnetta, a zatim i Ronda. Čim se dvojac Celticsa opet našao zajedno na parketu, i napad i obrana Bostona otišli su na višu razinu.

Uglavnom, spomenuti preokret započeo je u periodu kada je James otišao na klupu, ali nije prestao njegovim povratkom jer je Boston krenuo igrati direktno na Garnetta u niskom postu i tako totalno izneredio Miami koji je cijelu večer na petici rotirao samo
Bosha i Haslema. Rondo je Garnetta hranio pravovremenim pasovima u idealnoj poziciji i ta njihova perverzno lagana igra kroz srce obrane krajem druge i početkom treće četvrtine pokazala se ključnom.

Takva nesposobnost zatvaranja reketa kakvu je Heat iskazao u ovom periodu od nekih desetak minuta nema što tražiti u finalu konferencije, a posebice ne kod momčadi koja se diči obranom. Ali, problem je jednostavno bio u matchupu, kada bi Garnett zauzeo kvalitetnu poziciju bilo je kasno, a protiv Bosha i Haslema do iste je mogao kada je htio. Dodaj još da je Bass borbenošću gotovo sam imao isti napadački učinak kao Bosh i Haslem zajedno i jasno je da je KG bio neriješiva zagonetka za Miami.

Mislim, o nadmoći unutarnje linije Bostona sve govori i podatak da je Stiemsma po prvi put u seriji imao solidnu rolu od 8 minuta tijekom koje je više koristio nego štetio. Konkretne brojke pak otkrivaju cijelu istinu – Celticsi su tijekom večeri imali 17-27 realizaciju u reketu, a 63% šuta u ovom segmentu igre je previše obzirom da se ukupni šut obje momčadi kretao oko 40%.

Dio odgovornosti za ovakav rasplet svakako pripada i Spoelstri koji je tvrdoglavo odbijao dati poneku minutu Turiafu i Anthonyu kao jedinim visokima koji donekle mogu izgurati Garnetta iz idealne pozicije, iako je s druge strane potpuno razumljiva njegova odluka da ih isljuči iz rotacije i drži se dvojca Haslem – Bosh, koji mu omogučuje da barem igra 5 na 5 košarku u napadu.

To na papiru ima smisla, ali obzirom da je Haslem bio nevidljiv u napadu i da je Bosh bačen u vatru nakon duge pauze (i u upitnoj formi), očito je kako time nisu ništa dobili. Jasno, upitno je koliko su izgubili obzirom na činjenicu da Anthony i Turiaf nisu garancija ničega, ali, ako minute njima već nemaju uporište u stvarnosti, barem je jasno da bi unijeli više srca u obranu od Bosha od kojega bi sinoć bolji dojam valjda ostavilo i božićno drvce posađeno posred reketa (ono što su možda izgubili je vjera u trenera koji ipak malo previše i predrastično miksa u igri u kojoj je rutina neprocijenjiva).

Jedini aspket igre koji su Haslem i Bosh (uz pomoć Jamesa) pokrili je skok, ali desetak skokova prednosti ne znače ništa u utakmici u kojoj je protivnik bolja šuterska ekipa i uz to ostvari prednost i u reketu i na liniji slobodnih. Dodaj tome da su Celticsi odigrali sjajnu tranzicijsku obranu i limitirali Heat na samo 8 poena iz kontri, plus činjenicu da Miamiu opet nije upadala trica (26% šut uz previše nerezonski ispucanih lopti) i postaje jasno kako je Boston odigrao bolju momčadsku partiju kojoj je sinoć Miami mogao zaprijetiti jedino vanserijskim učinkom udarnog dvojca.

Wade je konačno odigrao dobru utakmicu, ali ni njegova ni Jamesova kvalitetna izvedba ovaj put nisu bile dovoljne jer ih nitko nije pratio. Nije bilo čak ni trećeg čovjeka, kamoli dublje rotacije, a to znači da je Miamiu jedinu nadu moglo pružiti svemirsko izdanje za koje ni James ni Wade ne mogu uvijek biti raspoloženi. Izgleda čak da im ovakvo raubanje lagano ide na živce i da više ni psihički ni fizički ne mogu i ne žele nositi sav teret (ironično, obzirom da su se upravo zbog toga i udružili).

Iako je to Wade svakako pokušao u završnici, ali na drugoj strani se Rondu i Garnettu pridružio Pierce što se pokazalo prevelikim zalogajem za obranu s ogromnom rupom i ovako statični napad koji teško može pratiti Boston u punom pogonu.

A Boston je bio u punom pogonu kada je bilo najpotrebnije - skok-šut je počeo upadati, Rondo nije odigrao vanserijski, ali je i dalje dominirao ulazima, a zanimljivo kako je čak i na gostovanju klupa Bostona nadigrala klupu Heata. Doduše, Dooling ovaj put nije baš sjajno reagirao iako je rano dobio priliku zbog već tradicionalnih problema Ronda s osobnima (koji nekim čudom Bostona ne koštaju ništa iako i Pierce i Rondo uvijek igraju s njima kao dodatnim utegom nad glavom), ali iskupio ga je Pietrus neočekivanim napadačkim učinkom kojega je pridodao tradicionalno čvrstoj obrani na Jamesu (ne tako davno, Orlando ga je masno platio da bi odradio rolu LeBron stopera i pogodio, 2009. Magic je prošao u Finala preko Cavsa dobrim dijelom zahvaljujući sjajnim obrambenim partijama žilavog Francuza).

Na sve ove sitne detalje koji idu u korist Bostona, istaknuo bi još svakako i činjenicu kako je Doc nadmašio Spoelstru ne samo u motivacijskom dijelu (razina kemije Heata iz utakmice u utakmicu pada upravo zbog nesuvislih rotacija), već čak i u ovom stručnom. Nećemo kriviti Spoelstru zbog rupa u obrani jer njih bi ionako mogao zakrpati samo da ima 215 cm, zna se kretati u obrani i zalijepiti bananu, ali svakako je mogao pokazati nešto više imaginacije u odabiru napadačkih i obrambenih rješenja osim što samo miksa igrače u potrazi za čarobnim napitkom. Doc je prve dvije utakmice potrošio da vidi što ide, a što ne, sada se drži recepta, ali to ga opet nije spriječilo da recimo sinoć zaigra s puno više zone od očekivanog (praktički je nije koristio od G1), koja nije donijela nikakve specijalne rezultate, ali je barem dala Heatu za misliti u jednom trenutku.

Možemo se mi sada baviti time kako Miami nije mogao hendlati Piercea u završnici, što je svakako bitan detalj za tih nekoliko konkretnih akcija na kraju, ali u široj slici jedna druga istina ima puno veće značenje od The Trutha, a to je ona o manjkavosti rostera okupljenog na Floridi. Bez solidne rotacije i bez barem prosječnog centra sposobnog odigrati obranu, ne može se računati na naslov.

Fascinantno je, eto, što je od svih momčadi koje su ovu slabost Miamia mogle razotkriti (San Antonio, Oklahoma, Chicago) to napravio baš Boston, koji je u još gorim okolnostima što se tiče rotacije (da ima Bradleya i Greena na raspolaganju, plus još jednog solidnog visokog, Doc bi valjda već zaključio ovu seriju).

Ta njihova sposobnost preživljavanja tako je, uz stasavanje Oklahome u kompletnu momčad, postala najvažniji narativ u ovogodišnjem izdanju najboljeg sportskog događaja na svijetu. I jedni i drugi su izborili pozicije favorita i sada im ostaje samo opravdati ih pobjedom u jednoj od dvije preostale utakmice, što se i po svim relevatnim brojkama, ali i po eye testu, čini potpuno izvjesnim.

Naravno, kod Heata još postoje rezerve u igri, ali sada se i oni nalaze u sferi u kojoj su od prije par dana i Spursi – trebaju im fantastične partije, najbolje moguće, jer vrlo dobro više nije dovoljno (prevedeno – ne samo da im trebaju vanserijski Wade i James, već im treba i podrška suigrača, barem u ponekoj trici). Boston je daleko od sigurne pozicije, uz jednu ipak bitnu opasku - osovina Rondo – KG jednako je velika opasnost za Heat kao i Wadeov i Jamesov talent za Celticse, ali, što je najvažnije, oni trenutno u ovoj seriji ne postoje samo u teoriji, već su itekako dokazani i u praksi.

4Jun/1216

DAY THIRTY-SIX – IN THE RAJON OF RONDO

Posted by Gee_Spot

Najzanimljiviji podatak iz sinoćnje utakmice odnosi se na napad Bostona koji je u prvih 15 minuta utakmice zabio 45 koševa, a u preostalih 38 "čak" 48. I tu nije kraj bizarnostima – ovo je utakmica u kojoj je drugu večer za redom zapaženu ulogu imao Keyon Dooling, ali i Norris Cole, valjda po prvi puta nakon četiri mjeseca. Pa ti sada reci nešto pametno o scenariju koji ima više dodirnih točaka s fantastikom nego dramom.

Doduše, utakmica je u ovim svojim usponima i padovima bila izuzetno zabavna. Boston ju je otvorio dimeći se iz svih cilindara, rešetajući goste sa svih strana što fenomenalnim pasovima što eksplozivnim skok-šutevima (opet su na 10-ak minuta izgledali kao da je 2008.), a Heat je još jednom u utakmicu ušao mlako u obrani i bezidejno u napadu. James je tako i drugi susret za redom najveći dio prvog poluvremena igrao 1 na 5 te tako održavao razliku na nekih 15-ak koševa.

Ključ za Boston bio je naravno Rondo čija brzina u tranziciji i slash & kick igra nisu dozvoljavali obrani Miamia da se organizira, dok bi Pierce, Allen i Garnett uredno zabili svaku povratnu loptu koja ih je našla na otvorenom šutu. Bila je ovo treća utakmica za redom u kojem je Rondova kontrola ritma (i lopte, opet je imao samo 3 izgubljene) bila glavni čimbenik na parketu i dok je tako Boston ima šanse – Miami bez namještene obrane i bez kontri nije ni približno moćan protivnik.

Također, Garnettova igra u reketu i sve manji broj skok-šuteva naspram sve agresivnijeg korištenja visine u low postu donose ploda, posebice u skoku. Skok-šutera ionako ima dovoljno, a KG donosi potreban balans. O njegovoj ulozi u čuvanju obruča da ne pričamo, Miami je do prvih lakih koševa stigao tek kada je on sjeo na klupu. Srećom po Heat sinoć je Haslem bio voljan boriti se za svaku loptu s Garnettom kao jedini visoki te tako anulirati Garnettov značaj u završnici, ali dominacija dvojca Rondo-KG u njihovim pozicionim bitkama okreće seriju u smjeru kojem se malo tko nadao.

Naravno, tome doprinose i blijeda izdanja Wadea i Jamesa koji pored žilavog Piercea i iz utakmice u utakmicu sve boljeg Allena ni približno ne dominiraju kao što bi trebali da se ova serija mirno privede kraju, a i naznake klupe koju je Boston dobio u zadnje dvije utakmice dobrim dijelom anuliraju onu minimalnu prednost koju je Heat imao na papiru po pitanju rotacije. Dijelom svakako zasluge idu Riversu koji je mudro odlučio zacementirati Hollinsa i Stiemsmu na klupi te se bazirati na niskoj postavi i rotaciji od osam ljudi, a dijelom inspiraciji kojoj su na domaćem parketu podlegli Pietrus i Daniels (ne mogu zabiti, ali drže svoje obrambeno i donose potrebnu energiju) te posebice Dooling koji je opet zabio sve što je potegao i tako držao Boston živim u onim rijetkim trenutcima kada Rondo i KG nisu zajedno na parketu.

Kako ipak nije 2008-a, Bostonu ogroman problem predstavlja zadržati ovakvu suludu učinkovitost u napadu (često i onu prosječnu), manjak energije osjetio se u nastavku kada je Heat konačno podigao razinu igre u obrani, probudili su se Wade, Chalmers i ostatak pratnje, pa se prednost Bostona polako počela topiti. Kod Celticsa se počeo osjećati umor, veterani više nisu mogli pratiti Ronda kao u uvodnom dijelu, što je uskoro rezultiralo i potpunim preokretom, odnosno prvom prednošću Heata na utakmici.

Razlika ostvarena u prvom dijelu omogučila je Bostonu ostanak u egalu i šansu na kraju, šansu koju su iskoristili u očajnom produžetku u kojem je palo ukupno 6 koševa i u kojem je bezidejnost u napadu bila zapanjujuća. Dijelom zbog toga što su James i Pierce ispali iz igre zbog osobnih pa su ih u akciji zamijenili Cole i Daniels, a dijelom zbog umora i manjka napadačkog talenta diljem obiju rotacija. Iako su obje momčadi na kraju imale šansu, Boston je svoju iskoristio preko Ronda koji je mudro napadao obruč, dok je Heat svoju propustio preko Wadea koji je potpuno bezveze pucao tricu preko ruke (bitni detalji, ali još je možda bitnije da takav odnos gledamo tri od četiri utakmice – Boston koji maksimalno koristi svoje skromnije resurse i Miami koji se dobrim dijelom sam upuca u nogu).

Gledati na ove zadnje minute kao na slučaj potpuno je opravdano sa strane konačnog rezultata (niti bi se radilo o prvom ziceru koji je iscurio Rondu, niti o prvom krumpiru kojega je Wade nerezonski zabio), ali ne i sa strane igre tijekom cijelog susreta. Jer, Rondov ulazak i polaganje simboliziraju njegovu dominantnu i prije svega pametnu igru, dok Wadeov promašaj i uzalud bačenih 20 sekundi tog zadnjeg napada jasno ocrtvaju njegovu individualnu blijedu partiju, ali i manjkavi kolektivni IQ u napadu.

Sad, iako se za oba poraza Heata kao razlog može podcrtati njihova na momente loša igra u obrani, obzirom da je Boston vrlo lako mogao imati 3-1 i da ima ponajboljeg igrača trenutno na parketu, nije fer zanemarivati njihov kut priče i činjenicu da daju sve od sebe. Miami dijelom ne može do zraka i zbog obrane Celticsa, posebice Wade koji kao playmaker uopće ne sudjeluje u ovoj seriji jer ga udvajanjima na perimetru Celticsi već drugu utakmicu za redom potpuno izbacuju iz ritma.

Rivers kao da je odlučio pustiti Jamesa da radi svu štetu nadajući se da ovaj neće moći sam bez Wadea i to se za sada pokazuje ispravnim (iako mi nitko ne može reći da je to jedini razlog, Wade trenutno jednostavno nije u onom ritmu kojim je završio seriju protiv Pacersa, što samo naglašava njegovu sve veću veteransku rolu i prolazak zenita – kada nisu u stanju igrati konstantno u playoffu iz večeri u večer, onda te se mirne duše može proglasiti čovjekom čija karijera je ušla u silazno razdoblje).

Heat je teoretski momčad s više rezervi (ne samo kod Wadea, nego i u skoku, kontrama i ulazima u reket) i na tome se baziram kada ih i dalje smatram favoritima (osim ako nekim slučajem Boston nije naišao na čudesni lijek koji preko noći može vratiti Piercea i Allena u optimalnu fizičku spremu, oni takvih rezervi nemaju). S druge strane, praksa do sada pokazuje kako je Boston potpuno ravnopravan protivnik, često i bolji kada nametne odgovarajući ritam.

I zato će G5 biti i najzanimljiva utakmica do sada. Heat doma igra s puno više energije na početku susreta, ali to im samo po sebi neće biti dovoljno ako se Wade ne pridruži Jamesu i tako anulira značaj koji za Boston imaju Rondo i Garnett. I dok je bolja partija Wadea imperativ za Heat, Rivers mora nastaviti dobivati doprinos od 8 igrača i na gostovanju jer Chalmers, Haslem, Battier i (u manjoj mjeri) Miller pokazali su se kao rotacija od koje svaku večer možeš računati na nešto. Ostane li Boston opet s 3 i pol igrača koliko ih je imao u prvoj utakmici, šanse će im padati brže od dionica facebooka.

2Jun/1211

DAY THIRTY-FOUR – TIME MACHINE

Posted by Gee_Spot

U utakmici bez očekivanog playoff naboja i grča, manjak kojega u ovakvom kontekstu dovoljno govori o energetskoj razini Celticsa, Boston je odradio posao zahvaljujući inspiriranoj obrani u drugoj četvrtini, izuzetnom realizatorskom učinku u trećoj te fantastičnoj all-round partiji Garnetta koji je zaslužio titulu igrača utakmice. Plus, nije odmoglo ni što je velika četvorka na trenutke (jako kratke, ali ipak...) podsjećala na dane ponosa i slave.

U startu je utakmica imala revijalan ton - za razliku od trećih utakmica u koje domaćin ulazi s minusom od dva susreta i u kojima smo po defaultu navikli gledati očajničku borbenost od prve sekunde, početnih 12 minuta prezentirana nam je kvalitetna napadačka košarka bez obrana koja je s vremenom postala bitka između Jamesa i Celticsa.

Naime, dok su kod Bostona bili redom raspoloženi svi, ili barem dovoljno igrača da se okupi petorka, kod Heata doslovno polovicu utakmice nije igrao nitko osim Jamesa (nešto kasnije je stvar u svoje ruke preuzeo Chalmers, ali ta rečenica dijelom i objašnjava zašto je Heat izgubio – mislim, Mario je odradio super posao i opet je igrao dobro, ali kada se on nametne kao najaktivniji playmaker i prva opcija, to nikako nije znak da je sve ok).

I dok od epizodnih igrača ne očekuješ previše u ovim prelomnim susretima (doduše, ne očekuješ ni ovakvo apsolutno ništa koje su prezentirali Battier, Anthonya i Haslem), fascinirao je izostanak eksplozivnosti i uopće agresivnosti kod Wadea (pomislio bi čovjek da mu treba još jednom pustiti vodu iz koljena - možda bi bilo najbolje da mu ugrade slavinu).

Uglavnom, Boston prvu pravu prednost stvara prilikom prvoga Jamesova odlaska na klupu po zasluženi odmor, a za to su dobrim dijelom zaslužni igrači s klupe, swingmani Daniels i Pietrus (energija u obrani) te Dooling (ubacio sve što je potegao, plus omogućio Rondu da se barem jednom pošteno odmori), a ne treba zanemariti ni Docovu odluku da se potpuno odrekne visoke rotacije i bazira isključivo na Pierceu kao četvorci (balvani Hollins i Stiemsma odigrali su jedva 10 minuta, a kada tome dodaš da je Bass brzo skupio osobne i odigrao samo 17, ostaje ti 35 minuta koje su u određenim periodima kao četvorke podijelili Pierce, Pietrus i Daniels, bez da su dozvolili Heatu ikakvu prednost u skoku ili lakim koševima).

Prednost Bostona zacementirala je odluka Jamesa da se nakon povratka na parket pridruži suigračima u bacanju cigli umjesto da nastavi s dominacijom u reketu. Miami tako u ovom prvom dijelu nije pokazao apsolutno ništa kao momčad, ali obzirom na njihove furiozne treće četvrtine, moglo se očekivati hvatanje nekakvog ritma i konačno igranje s energijom primjerenom playoffu.

Samo, ovaj put ništa od toga. Garnett je zatvorio reket uz pomoć ponekad i svih preostalih Celticsa, izazivajući tako Heat na potezanje s poludistance koje je rezultiralo šutom od 2-11 u ovom periodu. S druge strane, Boston je većinu toga donosio u reket i tako izgradio prednost od 20 koševa pred zadnju četvrtinu. Niz Millerovih trica i opuštenost Celticsa omogućili su Heatu povratak na desetak razlike, ali Pierce, Garnett i Rondo ipak su preiskusni da dopuste sramotu poraza od ovakvog mlitavog izdanja Heata koji cijelu utakmicu nije istrčalo ni poštenu kontru, a o nekom napadanju obruča da ne pričamo (čak i kada bi iznudili slobodna uredno bi ih promašili – kukavnih 10-20 s linije dovoljno govore).

U biti, obzirom na igru i govor tijela tijekom večeri, odluka Spolestre da na -20 drži Jamesa i Wadea na parketu i pokuša povratak s ultra niskom postavom (James na centru, Chalmers play, Wade, Miller, Battier uokolo) činio mi se više kao potez neozbiljna čovjeka nego očajnog sportaša – ne mislim da bi eventualno odmaranje tijekom zadnje četvrtine išta značilo za energetsku razinu udarnog dvojca Heata u sljedećoj utakmici, ali čemu ih opterećivati run and gunom i dodatnim trošenjem u trenutcima kada je svima na planeti jasno da je utakmica izgubljena u drugoj i trećoj četvrtini i da nema tog seruma koja zombije iz rotacije Heata može oživjeti.

Uostalom, podatak da je upravo s ovom mini postavom Heat došao do prvih laganih koševa u reketu i niza polaganja više govori o pristupu Celticsa nego o nekom fantastičnom Spoelstrinom izumu. Čim je Rondo počeo bacati lobove Garnettu kao jedinom pravom visokom na parketu, ovaj smiješni eksperiment mogao se smatrati završenim.

Heat iz ovakvog razvoja događaja, odnosno produženja serije, kao jedinu pozitivnu stvar može uzeti veću mogućnost uključenja Bosha u rotaciju (navodno bi mogao zaigrati već sljedeću utakmicu), njemu je svaka minuta na parketu dobrodošla pred Finale. S tim da ipak treba biti realan - svaka čast obrani Heata, odnosno potencijalu kojega posjeduje, ali, ovakve blijede partije koje prezentiraju protiv Bostona, u sudarima s Oklahomom ili Spursima neće proći nekažnjeno.

S Boshom ili bez njega, Miami u završnu seriju ulazi kao autsajder (ako se uopće sjeti da prvo treba proći Celticse). Nije da trenutno imam neke brojke s kojima mogu potkrijepiti ovakvo mišljenje, radi se isključivo o osjećaju baziranom na viđenom, ali naslonjenom uz jednu logičku konstrukciju koja mi se čini bliža stvarnosti nego demagogiji - Heat je lošiji nego lani, a i Oklahoma i San Antonio su bolji nego Dallas prošle godine. Ergo, predstavnik Zapada u 5 ili 6 čini mi se kao logičan rasplet playoffa.