BOSTON
CELTICS
Obzirom da su Celticsi upravo igrali Finale u kojem su bili više nego ravnopravni, te da ozljeda Kendricka Perkinsa pred ključnu utakmicu ostavlja otvorena vrata raznim pričama u stilu ''što bi bilo kad bi bilo'', čovjek se može vrlo lako prevariti pa početi pričati o Bostonu kao o momčadi kojoj predstoji svjetla budućnost. A to bi bila greška.
Celticsi su bili očajni više od pola sezone, dijelom zbog ozljeda a dijelom i zbog raspada veteranskog trojca. Pierce, Garnett i Allen iz nositelja pretvorili su se u sporedne igrače i rezultati Celticsa uglavnom su ovisili o inspiraciji Ronda, Perkinsa ili Big Babya. Tako će biti i ove sezone, s tim da će je Boston praktički igrati bez Perkinsa koji će i kada se vrati trebati još barem nekoliko mjeseci da dođe u staru formu u kojoj je bio jedan od boljih obrambenih igrača lige.
Ali, bit će vremena za prognozirati rasplet iduće sezone. Sada nam je primarna tržnica, stoga što nam kazuje trenutni pogled na roster Celticsa? Prije svega da je Danny Ainge odlučio još jednom pokušati otići do kraja s veteranima žrtvujući regularnu sezonu. Jer, neminovno je da nitko od velike trojke više ne može odigrati cijelu godinu na all-star razini. Nekoliko playoff serija? E, to je već moguće.
Roster je praktički već kompletiran, naime na njemu je 15 maksimalnih imena, s tim da bi se, u slučaju da Shaq pristane zaigrati u Bostonu za minimalac, jedan od negarantiranih minimalnih ugovora igrača poput Lafayettea ili Gaffneya za čas raskinuo. Boston je jedna od momčadi koja nešto ozbiljnije shvaća NBDL i uvijek tamo drži par mladih igrača, iako svih ovih godina od njih nije bilo neke koristi (prošlogodišnji NBDL igrači Bill Walker i J.R. Giddens danas su zadnje rupe na svirali u Knicksima), ali barem dobro dođu kao popuna rupa u tradeovima.
Uglavnom, ako odbijemo ovu dvojicu, zatim ako odbijemo Vona Wafera koji je navodno potpisao iako još ništa službeno nije potvrđeno (možda je u pitanju samo proba, Celticsi očajnički pokušavaju pronaći igrača koji bi uskočio u rolu koju je lani imao Tony Allen) i koji je u svojim NBA danima dokazao da je solidan strijelac ali i da ga apsolutno ne zanima nijedan koncept momčadske igre (protjeran iz Portlanda i Houstona usprkos solidnim brojkama, to sve govori), te ako se složimo oko toga da je Jermaine O'Neal pokojan i da neće biti puno bolja opcija od Sheldena Williamsa (višegodišnji ugovor igraču koji je upravo odigrao jednu od najlošijih individualnih playoff serija u povijesti i to baš protiv Bostona jedna je od većih ovoljetnih nebuloza), ostaje nam potpuno isti Boston kojemu jedina nada za poboljšanjem ostaje u eventualnoj Wallaceovoj mirovini od koje izgleda ipak neće biti ništa.
Što imamo? Imamo Ronda koji će sve teže dolaziti do prostora obzirom da se protivničke obrane sve više fokusiraju na njega (drugim riječima, Rondo pod hitno mora početi pogađati iz vana), imamo Raya i Paula koji uglavnom služe kao šuteri, imamo KG koji je sve sličniji Joeu Smithu nego starom KG-u (dakle, još jedan šuter s poludistance koji ne može držati svoje pod košem). Big Baby će morati odraditi ogroman dio posla, učinak klupe nerijetko će ovisiti o Nateu Robinsonu (tko normalan želi ovisiti o Robinsonu?), nadaju se da će Daniels odigrati bolje nego lani (točnije, da će biti zdrav jer, kada je bio zdrav, bio je sasvim solidan), a u startu će se nešto tražiti i od novajlija Erdena, Bradleya i Harangodya.
Već smo rekli da je Harangody nasljednik Scalabrinea u ulozi maskote, Erden je drvo koje barem igra fizičku košarku te bi time automatski trebao dobiti prednost pred O'Nealom (još jedan razlog zbog kojega je taj novac trebalo potrošiti npr. na Matta Barnesa, tko će kvragu čuvati Wadea ili Jamesa sada kad nema ni Tonya Allena?), a ključ svega je Bradley. Nikome još nije jasno da li je Boston upravo izveo krađu drafta, ali po svim izvorima momak je najbolji obrambeni igrač generacije, napast u obrani u rangu Ronda. Ono što sam vidio od njega dok je igrao za Texas nije previše, radi se o combo-beku koji nema vještine playa niti šut za drugog beka, ali koji definitivno ima sve atletske predizpozicije za trčati po NBA parketima. Bit će zanimljivo vidjeti koliko brzo će ga Doc gurnuti u vatru i što će uopće dobiti od njega.
Boston ima zanimljivu kombinaciju mladih snaga i istrošenih veterana, dakle nekako će preživjeti sezonu. Međutim, bez talenta kojega su mogli dobiti za midlevel bačen na O'Neala (ili kojega bi mogli dobiti kada bi Sheed otišao u mirovinu) ova momčad teško da može ponoviti prošlogodišnje uspjehe u playoffu. Ako im i jeste stalo samo do playoffa, onda bi valjda trebali znati da protiv pojačanih Lakersa (a ni protiv Miamia), nemaju što tražiti s istim rosterom. Ako ništa drugo, Boston se barem uvijek mogao osloniti na obranu i momčadsku igru zbog čega će uvijek imati prednost pred momčadima koja možda imaju više talenta ali koje nemaju duha, samo bez bolje forme glavnih obrambenih igrača i s manjkom talenta u napadu, ni Celtics basketball nije garancija dobrih rezultata.
RED SOX
Za razliku od onoga što sam jučer pričao u vezi Bravesa, dakle da imaju roster na kojemu nema igrača koji te može zaintrigirati, Red Soxi su takvih krcati. Dobro, možda trenutno baš i nisu, ali čak i u ovoj tranzicijskoj godini njihova kvaliteta je neupitna. O tome sve govore rezultati – iako na početku sezone nisu dovodili nikakva specijalna i skupa pojačanja, iako ih ozljede desetkuju tijekom cijele sezone, Soxi imaju već 60 pobjeda i ukupno su sedma momčad lige. Njihov problem je što igraju u diviziji s Raysima i Yankeesima koji su jednako dobri i bez sličnih vanjskih utjecaja krstare do playoffa. Tako da jadni Soxi nemaju šanse da izbore ni pozivnicu za playoff ako ne odigraju savršenu sezonu, ni ove godine a ni inače (najbliži ekvivalent u NBA ligi bila bi im jugozapadna divizija s Mavsima, Spursima i Rocketsima, iako, realno, tek kombinacija Lakersa, Celticsa i Heata donekle odgovara stvarnosti u MLB-u).
Lako je zaključiti kako Boston ima zavidnu širinu, obzirom da se tako dobro drže usprkos mnogobrojnim ozljedama. Ali, za razliku od rivala Yankeesa, koji uglavnom kupuju sve što im treba kad god požele, Boston se ipak oslanja na svoj sistem. Tako je samo ove sezone, da bi pokrpali roster prve momčadi, iz nižih liga pozvano više od deset igrača što je apsolutni rekord za momčad koja ima takav budžet i takav ugled. Ključno je ipak da svi ti pozvani igrači odrade svoj posao, a to nešto govori i o tome kako su Red Soxi dobro vođen klub i kako je važno imati kvalitetne filijale. Osim, naravno, ako ste Yankeesi i onako kupite iz ostalih klubova sve što vam treba. Čekaj, jesam već rekao da su Yankeesi zlo u rangu Real Madrida koje samo kupuje sve što im treba?
Dva glavna igrača Soxa danas su veterani s naslovom prvaka iza sebe, ali što je navijačima još važnije i djeca njihova sistema - Kevin Youkilis i Dustin Pedroia. Meni osobno možda i dva najdraža igrača u cijeloj MLB. Sad, treba biti iskren i reći da je Boston poprilično bogat klub u kojem vlasnici ne štede na ugovorima, što je blagoslov kada se natječete u ligi kao što je MLB u kojoj nema salary capa i koja je bliža principima po kojima posluje Liga Prvaka nego NBA ili NFL (sve što imaju je minimalnu granicu koja se smije potrošiti na plaće i maksimalnu do koje se ne plaća porez na luksuz). Samo, za razliku od ostalih tradicionalno bogatih klubova kao što Yankeese, Metsi, Dodgersi i Cubsi, Boston je, eto, poprilično dobar i u odabiru i stvaranju vlastitih igrača, što je inače specijalnost franšiza koje jedva troše taj spomenuti minimum na plaće, poput Oaklanda, Floride i posebice genijalaca iz Tampa Baya koji su već godinama na vrhu s jednim od najmanjih budžeta u ligi.
Nego, da se vratimo na igrače. Uz Youkilisa koji fascinira svojom ćelavom i bradatom pojavom, dok onako nezgrapan i dlakav uopće ne djeluje kao sportaš (a da ne spominjem originalno njihanje kukovima i smiješan položaj u kojem dočekuje bacanja), te sitnog Pedroiu koji na prvi pogled onako krhak nikako ne ostavlja dojam jednog od najkompletnijih igrača baseballa uopće, Boston ima još nekoliko svojih sjajnih proizvoda. Startnog pitchera Lestera koji se ove sezone nametnuo kao prvi bacač, zatim još jednog mladog asa Buchholza koji se od potencijalnog petog startera nametnuo kao drugi, te dva majstora na klupi, legendarnog Papelbona (prvi čovjek koji je Dropkick Murphyse izveo van hokejaške dvorane) i budućeg closera Barda koji će u toj ulozi nasljediti upravo Papelbona.
Ovako na prvi pogled rekli bi da imaju sve potrebno za biti najbolji, ali problemi nastaju kada se momčad popunjava. Tako su ove godine ogromni novci potrošeni na dva startna pitchera, Lackeya (doveden iz Anglesa) i Becketta (dobio novi ugovor u rangu najskupljih igrača lige), koji su trebali biti prva dva bacača i koji su jednostavno katastrofalni. Ostatak klupe nakon Barda i Papelbona je očajan, a mene posebno rastužuje što će legendarni Wakefield, jedan od rijetkih knuckleballera, točnije pitchera koji koriste posebnu tehniku bacanja iz zgloba zbog koje lopte dobivaju posebnu putanju ali i lete duplo sporije od uobičajenih (recimo to ovako – super je gledati kako tako spore lopte obilaze zamahe iz petnih žila, ali nije lijepo vidjeti kada netko takvu loptu dohvati), nakon ove sezone u kojoj je izgubio svaki kredibilitet kao starter ali i pomoć s klupe, vjerovatno u mirovinu.
Kako se Pedroia ozljedio, Youkilis nosi najveći teret uz pomoć solidnog plaćenika Beltrea. Međutim, Soxima nedostaje barem još dva-tri kvalitetnija igrača da bi se mogli suprostaviti Raysima i Yankeesima u diviziji, te uopće u borbi za titulu. Obzirom koliko je potrošeno na bacače, za ubuduće je teško očekivati veće promjene na tim pozicijama, a i, kako se čini, Boston uvijek ima nekoga solidnoga za kime može posegnuti negdje u svom sistemu. Međutim, kako stvari stoje, poštenih udarača nema nigdje i tu će trebati odriješiti kesu. Za ovaj prijelazni rok ostali su suzdržani, svjesni da ne mogu stići Rayse i Yankeese, ali već dogodine može se očekivati lov na pojačanja.
Do tada možemo uživati u tome kako Youkilis i društvo preko svih očekivanja i dalje momčad drže u prividnoj borbi za playoff, dok se oporavlja ne samo Pedroia nego i jedan od boljih vanjskih igrača Ellsbury te hvatač Martinez. Uglavnom, ako su Red Soxi išta dokazali to je da su u stanju u jednu sezonu pronaći pravu formulu za uspjeh dok god imaju par igrača koji čine šampionsku jezgru. Tako je bilo 2004., tako je bilo tri godine kasnije a tako može biti i dogodine. Ova sezona je nažalost po njihovim mjerilima neuspjeh, ali možete računati da će i do njenog kraja, bez obzira na sve probleme, zadržati sličan visoki postotak pobjeđivanja. Odgojeni pobjednici poput gore navedenih imena ne popuštaju, igrajući svojevrsnu baseball verziju Celtics basketballa. Dobra obrana, učinkoviti napad i prije svega - upornost. Zašto ih Simmons toliko ne voli ne kužim, ali u svakom slučaju pridružujem se njegovim nastojanjima da se utakmice učine što kraćima kako bi se stalo na kraj tom ubitačno dosadnom ritmu.
Doduše, baseball je nasličniji nogometu i po toj zatvorenosti struktura koje nisu lude za promjenama, gomila je tu Markovića i Blattera koji obožavaju status quo. Na kraju krajeva, baseball je jedini od profi američkih sportova koji još nije uveo ponovljene snimke, zbog čega svake sezone ima gomila spornih situacija u rangu ovih što smo ih vidjeli na nedavnom SP-u u nogometu. Samo, za razliku od nogometa, gdje se nikada neće uvesti snimke, baseball će reagirati čim padne gledanost. I tu je najvažnija razlika između Novog i Starog svijeta. Jedni reagiraju a drugi samo žugaju.
ROSTER OF THREE
Without Bias (Kirk Fraser, 2009.)
Jedan od 30 dokumentaraca iz serije kojom ESPN obilježava 30 godina postojanja, ovaj film o čovjeku koji nikada nije uspio postati najveći Jordanov protivnik sve je što vam treba da bi jednom zauvijek zaokružili priču o jednoj od najvećih NBA tragedija ikada. Ništa spektakularno, ali uz gomilu snimaka Biasovih igara sa sveučilišta i u jasan kontekst postavljenu priču koja se, fabule radi, čvrsto drži te noći koja je Celticsima odnijela budućeg nositelja igre, ovaj film je kao stvoren da osvježi sparnu ljetnu noć dok čekamo da krene nova sezona.
Live On Lansdowne, Boston MA (Dropkick Murphys, 2010.)
Pisao sam o ovome albumu na pot listi, pa da se ne ponavljam samo bih dodao da, nakon stotina sati slušanja, sada znam da ovo nije ništa drugo nego još jedan savršni koncert najvećeg sportskog benda ikada, vjerni pratitelj u svim situacijama i pravi prijatelj koji će vam uvijek uljepšati dan. Rock n roll!
Now I Can Die In Peace (Bill Simmons, 2005.)
Kao apsolutni fan Simmonsa nisam se ni trena mislio kada sam nabavljao ovu knjigu, iako tada pojma nisam imao o baseballu. Kvragu, o tim imenima o kojima on piše i danas ne znam previše, radi se o igračima koji su već odavno uglavnom u mirovini i koje nikada nisam imao prilike gledati. Samo, Simmons nije samo čovjek koji na zanimljiv način prezentira svoja razmišljanja o sportu, već i dobar pisac, a ova knjiga je puno bolji dokaz za to od košarkaške Biblije. Kad pređete preko nepoznavanja teme, ostaje vam zabavna i pitka priča o tome kako je to biti apsolutni fanatik sporta. I Iskupljenja U Shawshanku.
G7
Kakav sam navijački raspoloženi seronja, najbolje govori to što mi je prije početka utakmice na pameti bilo samo kako je šteta što se nisam imao gdje okladiti da će Gasol pasti na dupe više od 10 puta. Opet, to što sam skakao od sreće na svaki promašaj Kobea Salmonsa, neće me spriječiti da čestitam Lakersima na zasluženom naslovu. Bili su bolja momčad i to je to, serija od 7 nikada ne laže.
(A da je Boston nekako uspio zadržati koncentraciju i da je imao snage završiti kako je počeo, nitko ne bi mogao reći drugačije ni za njih - obje momčadi zaslužile su naslov, Boston je jedino do svoga imao puno teži put)
Uglavnom, na samom početku oduševio me oltar u svlačionici Bostona, Perkinsov dres je visio sa strane dok su svi u miru kontemplirali o situaciji u kojoj se nalaze kao da je jadni Perk u najmanju ruku umro. Ta mirnoća i dostojanstvenost iz svlačionice prenijeli su se na parket, Boston je igrao odlučno, koncentrirano i pametno, možda i svoje najbolje poluvrijeme u seriji. Obrana odlična - odsjekli su Kobea i Gasola pa nek ih pokušaju dobiti ostali. Sudci na razini, odlučili dozvoliti da se igra muški.
I tu je udaren temelj točno onakvoj utakmici kakva im je bila potrebna, ali Lakersi su usprkos svemu uvijek bili u blizini. Ponajviše zbog skokova u napadu, strašna je količina drugih prilika koju su imali - praktički, hvatali su svaki promašaj, a nije da ih nije bilo obzirom da su gađali ispod 30 posto. Osim toga, Boston je trebao konačno jednu veliku partiju ako ne svih, a ono barem jednoga od glavna četiri igrača.
Lakersi su bili vidljivo nervozni, kako je vrijeme odmicalo sve više i više, frustrirani što ne mogu razviti igru, ali se nisu predavali - kontrola skoka u obrani bila je fantastična a borbenost u napadu za svaku pohvalu. Posebice je nervozan bio Kobe Johnson, i u jednom trenutku se činilo da će njegova nadrkanost zbog toga što promašuje isforsirane šuteve (Boston mu je dozvolio možda dva donekle otvorena šuta) potpuno ubiti momčad u pojam.
Sad, početkom drugog poluvremena Lakersi su i dalje bili nervozni, Boston je i dalje bio sjajan u egzekuciji, bez serija grešaka na koje su nas navikli. Ali, i dalje se ni jedan pojedinac nije uspio nametnuti, te je bilo samo pitanje vremena kada će dozvoliti Lakersima da se vrate u igru.
A to se dogodilo negdje polovinom treće, Boston je prestao igrati racionalno, nekoliko napada za redom krenulo je soliranje i akcije u kojima pola momčadi ne vidi loptu, te su Lakersi lagano stigli u potpuni egal, na leđima skoka i Artesta koji ih je držao u igri ne samo energijom već i koševima. Praktički, zamijenio je Kobea Jacksona po količini tih trenutaka koji dižu moral, svaki puta kada je trebalo ubio bi Boston u pojam.
Netko je nešto slično trebao napraviti kod Bostona ali nije. Mislim, ne možeš dobiti ovakvu utakmicu ako si nadigran u apsolutno svim dvobojima. Rondo je iz nekog razloga, možda zbog umora a možda i mentalne nezrelosti (ili jesi lider ili nisi) te igračkih nedostataka (ako reket nije otvoren, njegov skok-šut je igrač manje), propustio kapitalizirati prednost pred Fisherom. Lakersi su ga zatvarali odlično s Artestom i Bryantom, ali bez obzira, u ovakvoj utakmici morao je potegnuti više.
Ray se pošteno borio u obrani, najzaslužniji je za očajnu partiju Kobea Richardsona, ali nije ništa napravio na drugoj strani, nije bilo serije koja bi pokrenula momčad ali je zato bilo nepotrebnih šuteva koji bi razbili ritam.
Visoki Lakersa su jednostavno bolji - talentom to nikada nije bilo upitno, ali ono što je važno je da su parirali u voljnom momentu, povremeno čak i nadmašivši onaj Bostona. Klupe su se pokazale nebitnima, uglavnom igrajući dobro na domaćem parketu, tako da njih neću ni uzimati u obzir.
Što nam ostavlja peti, kjučni dvoboj. Dvoboj koji je Bostonu morao donijeti prednost. Nije, jer se Pierce gotovo kroz cijelu seriju nije nametnuo kao korisniji igrač od Artesta, osim u dvije utakmice. Premalo. Pogotovo ako ćemo uzeti u obzir noćašnju, u kojoj je bio potpuno nadigran.
Nije li Bostonu nedostajao Perkins? Ne, već sam rekao da je jedino pošteno da se ovako završilo, Bynum ionako opet nije bio faktor, igrao je tek da istrči (navodno su ga doktori limitirali na 10 minuta po poluvremenu i točno toliko je i odigrao). Problem uopće nije bila obrana, Boston ju je odradio fantastično, a čak možemo reći da je napad bio puno bolji bez njega i da je upravo Sheedovo prisustvo, posebice nakon par brzih koševa na početku (njegov neobranjivi skok-šuta unazad od table, uvijek premalo korišteno oružje), donijelo probleme Lakersima koji su morali paziti na pet legitimnih napadačkih opcija. Doduše, povremeno je bilo problema kada bi i Sheed i Garnett izašli van reketa jer su očito ovisni o igri licem košu i vanjskom šutu, ali reći da je Boston izgubio zato što ima dva centra koji vole glumiti bekove bilo bi pretjerivanje. Ne, Boston je izgubio jer nitko nije povukao kada je bilo potrebno. Nije imao lidera koji bi na sebe preuzeo svu odgovornost.
I tako je na kraju pobijedila šira momčad s više talenta, i to usprkos
15% šuta Kobea Arenasa
50% sa slobodnih do zadnjih nekoliko minuta (u samoj završnici sudci su odlučili svirati svaki faul, čime su definitivno naškodili Bostonu, ali s druge strane Boston nije imao noge za izboriti svoju kvotu slobodnih pa im nitko nije kriv, kriterij je bio takav kakav je ali pošten)
32% šuta iz igre ukupno
Nevjerojatno.
Ovakve brojke mogu zavarati, pa će netko reći da su Lakersi više željeli pobjedu. Ali, to ne bi bilo fer prema Bostonu, jer skokovi nisu bili rezultat veće želje, samo činjenice da Boston pod košem ima kratkog Davisa i dva penzića koji nemaju dovoljno baruta u nogama.
Uglavnom, Artestova glad bila je ključ, on je napravio onu najvažniju razliku. Nosio je momčad kroz očajno razdoblje u kojem nisu imali nikakvih rješenja. I ne samo da je osvojio toliko željeni prsten za sebe, već sada i naš Phil ima nešto da si natakne na bimba.
Sad je samo pitanje gdje će staviti sljedećega? Ne pada mi ništa na pamet, a ako imate kakvu ideju, samo naprijed.
no-cast (no)G6
Bit će ovo kratak osvrt jer ionako se nema što reći, barem ne o G6. Bila je to čista rasturačina. Lakersi su bili bolja ekipa od prve do zadnje sekunde i razbili su Boston na način kakav još nismo gledali u ovom Finalu. A nije da nismo vidjeli svega. Sad, reći da smo očekivali svašta i da nas ništa ne smije iznenaditi, u ovoj prilici bilo bi krivo - nitko nije mogao očekivati da će Boston djelovati nemoćno i staro kao npr. zadnja linija Australije protiv Njemačke navale. A onda opet, još bi gluplje bilo pokušati izvući neke zaključke iz svega ovoga jer, kao što smo do sada imali prilike naučiti, taman kad pomislimo da nešto znamo, pokaže se da znamo kitu.
Uglavnom, ako ništa drugo, znamo da u sedmoj više nema isprika. Ni jedna momčad nema prednost, nema ništa ćime bi ublažila pad. Jedna utakmica, jedan pobjednik, jedan prvak. Gladnija momčad, agresivnija momčad, osvojit će trofej. I to je sve. Ma koliko ovi Lakersi kad igraju najbolju igru djeluju moćno, još ih nikad nismo vidjeli da igraju protiv najmoćnijeg izdanja Bostona. Ili jesmo, samo tko će ga znati. Kvragu, ovo kao da nije Finale već vremeplov - te je Boston tren u 2008. pa su onda Lakersi u 2008. pa se opet vrate u 2010. Where amazing happens je opet potvrdio da nije tek slogan već - istina.
Mislim da se ništa bolje nije moglo dogoditi pravim fanovima košarke od suočenja s vanzemaljskom snagom karaktera i nevjerojatnim pritiscima koje ovi igrači podnose. Dok se ove pičkice na SP-u žale zbog lopte, vuvuzela, suigrača, hladnoće, tlaka, smoga i čega sve ne, NBA fajteri samo šute i rade. Nakon stotina utakmica, sada u seriji o kojoj im ovisi psihički mir, od nekuda moraju izvući snagu i kvalitetu a da nitko ne zna do koje krajnosti moraju iće jer protivnik je u svemu spreman odgovoriti. Strašno. Ultimativni strojevi, najbolji sportaši na svijetu u najboljem sportu. Ako to netko ne kuži, onda je, oprostite mi na otvorenosti - idiot.
Ozljeda Perkinsa, barem se to meni čini, najbolje je što se moglo dogoditi seriji. Lakersi imaju svoga šepavoga centra, Celticsi sada imaju svoga. Lakersi su izgubili dio moći bez Bynuma, red je da sada i Boston izgubi dio svoje. Jer ništa mi gore ne bi bilo nego da sutra nad eventualnom pobjedom Bostona stoji ta mrlja, da su je ostvarili na račun Bynumova izostanka.
A ni jedan ni drugi igrač nisu toliko važni (ako bi se već morao odlučiti, rekao bih da je Bynum malo važniji svojoj momčadi jer je, kad je u formi, puno opasniji po koš od Perka) da bi se od njihovih stanja radila drama. Kao što smo rekli, više nema isprika. U sedmoj pobjeđuje bolji i to je to. Potpuno nova utakmica, potpuno odvojena od serije. Zaboravite na ritam, na ikakva predviđanja. Sve što treba je dignuti dupe i pogledati to u izravnom prijenosu. Kao ni za njih, ni za vas nema isprike ako to propustite.
Sinoć je, pak, onaj tko je ostao spavati postupio vrlo lukavo. Iako nakon ovih utakmica koje počinju u 3 sata ni ne idem nazad u krevet, jer završavaju u 6 kada se ionako otprilike dižem, sinoć sam šmugnuo nazad u krpe čim je Boston početkom drugog poluvremena nastavio fulavati zicere - iako je agresivnost Lakersa vidljivo padala, umjesto da odgovore, Celticsi su se već bili predali. Pa što bih ja to gledao kad se ni njima nije igralo?
Uglavnom, nezgodna je to situacija za svaku momčad. Da li potrošiti energiju (koju ionako nemaš) ne bi li pokušao stići zaostatak stvoren u toj jednoj nesretnoj četvrtini (drugoj, u kojoj su ubacili 11 koševa) ili se pomiriti s porazom i sačuvati noge za sljedeći dvoboj? Boston je očito, svjesno ili nesvjeno, izabrao ovo drugo, samo sad ostaje pitanje psihe i povratka nazad nakon takvoga poraza. Jer, da su se odlučili na borbu, možda bi imali isti onaj poticaj kakav su sebi stvorili Lakersi kada su u prethodnoj utakmici iz slične izgubljene utakmice na kraju došli u poziciju da možda i pobijede. Uglavnom, nisu uspijeli, ali su uhvatili nekakav momentum, emociju, adrenalinsku inekciju za sljedeći put. Boston ima samo saznanje da su zgaženi.
Da neće ići dobro dalo se naslutiti već na početku, osobno nikada nisam čuo glasniju publiku od sinoćnje u Staplesu. Sve je gorilo, kao da se igra u Oklahomi i kao da svi imaju po dvije vuvuzele u dupetu. A kad je krenulo klasično mučenje Bostona u napadu, vrlo brzo je sve postalo jasno. Lakersi će uvijek lakše zabiti, a to Boston mora nekako anulirati obranom, skokom i pametnijim napadima.
Samo što sinoć ničega toga nije bilo. Obrana Lakersa bila je jednostavno fantastična, od kretanja do kontrole skoka. Od onoga što treniraš do onoga što te nitko ne može naučiti, a to je pristup. Za suprostaviti se fantastičnoj momčadi treba ti isto takvo izdanje, prosjek ne vodi nigdje. I dok se Boston još nekako držao, stigla je ozljeda Perkinsa nakon koje je momčad jednostavno već počela razmišljati o sedmoj. Ono, umjesto da sa par trica Raya Allena ili Piercea (kojega je sinoć Artest potpuno nadigrao) dobiju nekakav pozitivan podražaj, dobili su naj-negativniji mogući.
Boston nije nemoćan bez Perkinsa, ali mislim da će svatko radije uvijek izabrati 20 minuta onih njegovih širokih ramena i drvenih ruku od Sheedovih isforsiranih trica i natezanja sa sudcima. Takva gluma dobro dođe na desetak minuta, ne više. Mislim, Perk je pokazao da se može kontrolirati i izbjeći tehničku, a za Sheeda znamo da ne može. Eto mu sada šansa da dokaže da nije samo lajavac već da ga se isplatilo trpiti cijelu sezonu.
Uglavnom, obzirom da je Boston govorom tijela jasno dao do znanja da je tekma gotova već nakon 18 minuta, zanimalo me samo hoće li Doc uspijeti izvući jednu sjajnu četvrtinu iz svoje momčadi, čisto da pokaže da mogu. Kako je ikakva reakcija u nastavku izostala, to se samo pitam da li je to bio dio dogovora ili čiste nemoći kraj ovakvih Lakersa. Jer, ne samo da su ih ubili gledajući brojke, već su to napravili u svim dvobojima - čak su Farmar i Brown potpuno zasjenili Ronda svojim zakucavanjima. O ostalim dvobojima ne treba trošiti riječi.
A kad sam već spomenuo brojke, mislim da je dosta zapisati kako je taj 31 koš za poluvrijeme - sramota. Ajde, zaostajati 20 na poluvremenu i nije tako strašno, ljudi su se vraćali i nakon gorih iskustava. Ali imati -17 u skoku nakon 24 minute, e to sve govori. Uostalom, kakva sprdačina je postala utakmica, najbolje govore tweetovi novinara koji su pratili tekmu - u svima su glavne zvijezde bili likovi poput Farmara, Browna, Powella i Mbenge.
Ako ništa drugo, Doc ovaj put bar neće imati problema s motivacijom. Boston je najbolji kada se treba dignuti s dna. To je priča ove njihove sezone. I kad bolje razmisliš, jedino je pravo da je tako i završe. U svom zadnjem povratku prema vrhu, pa ma kako on završio.
p.s.
Eh, da, skoro sam zaboravio - znate kako je Demokratska Narodna Republika Koreja završila na SP-u? Pa zato što ju nije trenirao Slaven Bilić, naravno.
mailcast G5
Nakon gomile lošeg nogometa, utakmica NBA Finala je sve što treba čovjeku da se opet osjeti posebnim zbog toga što voli sport.
Gee:
Prvo moram reći da mi je žao ako će ozljeda odlučiti ovo Finale. A izgleda da bi mogla – bez Bynuma Lakersi nisu ista momčad, što se još jednom potvrdilo i sinoć. Krenuo je u utakmicu solidno, bilo mi je drago da je atkivan i da se mogu koncentrirati na druge dvoboje, ali kako je vrijeme prolazilo pokazalo se da cijeđenje koljena baš i nije donijelo rezultate.
Sickre:
Da, Bynum je sada tek ispomoć na terenu, netko tko smeta visinom i snagom, ali bez konkretnog učinka – sinoć za 32 minute jedan jedini skok, i to u napadu. Bez njega ogroman je teret na Odomu i Gasolu koji noćas nisu pokazali ništa, najveći su dužnici pred sljedeću utakmicu.
Gee:
S tim jednim skokom Bynum je umalo srušio Scalabrineov rekord. Uglavnom, ako će i dalje biti ovakav onda se po meni šesta ne treba ni igrati, Boston je dosegao vrhunac forme, koliko je to moguće u ovom trenutku. S njim su Lakersi bolji na petici i na četvorki, a imaju i klupu. Bez njega, Gasol ide na peticu i tu jedva da imaju prednost (samo zato što Perkins ima drvene ruke), Odom na četvorki je u egalu s KG-om (nema tu meku ruku kojom može izvući Garnetta na brisani prostor) a klupa im više ne postoji. Ma praktički su bez njega ista ona momčad koja je izgubila Finale 2008.
A, ironično, i Boston je proigrao tek kad su odustali od igre u kojoj se svi hrane od Ronda i kada su se vratili, također za tu 2008. tipičnoj, igri preko Piercea. Uglavnom, Boston ovo riješava već u sljedećoj jer razina na kojoj su trenutno neuhvatljiva je Lakersima s ovakvim Bynumom. A čak i s njim ne bi im bilo lako jer Pierce je konačno u svoju korist okrenuo dvoboj protiv Artesta. Dok je Artest držao Piercea pod kontrolom, Lakersi su definitivno bili favoriti.
Sickre:
Ne slažem se da je išta riješeno, ostajem pri tome da nas čeka sedma. Prvo, kolike su šanse da Lakersi izgube treću za redom? Drugo, obzirom da su se suigrači nagledali Kobeova lica u zadnjim minutama, da su osjetili onaj prezirni pogled, mislim da im neće trebati nikakvi motivacijski govori. Znaju da su mu dužni i sad će, baš kao što su to radili Jordanovi suigrači, dati sve od sebe u sljedećoj utakmici da ne izazovu Kobeov bijes. A Kobe je noćas bio čudesan, stvarno je na trenutke izgledao kao najbolja kopija MJ-a. Kopija, naravno, jer original bi možda i dobio utakmicu.
I da, zanima me dopire li ikakva vibracija s ovoga Finala do LeBrona Jamesa. Gleda li on ovo na način na koji to radi Wade (ili Prokhorov u društvu sa svojim novim trenerom Johnsonom)? Wade je gledajući Kobea zasigurno osjetio glad prema novom nastupu u Finalu (onaj njegov ''Damn'' sebi u bradu nakon što je Kobe zabio 19 koševa za redom u trećoj sve govori), Prokhorov dobio dodatni motiv da napravi sve kako bi jednoga dana tu gledao svoje Netse. A LBJ? Da li je shvatio koliko je trenutno niže u odnosu na Kobea? Da li ga je uopće briga?
Gee:
Ma svaka čast Kobeu, ali ključ je upravo bilo to što su nakon prvog poluvremena u kojem ih je Boston nadigrao, Lakersi krenuli u nastavak ne kao Lakersi nego kao Kobe show. Pazi, usprkos lošoj igri zaostajali su samo 6 poena. I pitanje je koliko su stvarno loše igrali, a koliko je obrana Bostona bila briljantna. Jer, u prvom poluvremenu Lakersi nisu zabili puno, ali su igrali zrelo i u napadu i u obrani. U biti, igrali su kao slabija verzija Bostona. A onda su u nastavku svi gledali Kobea kako trpa, i svaku mu čast, zabiti 19 poena na onaj način – definitivno je za pamćenje.
Ali, treba zapamtiti kako je osim napada stala i obrana Lakersa (ne impliciram da su suigrači popustili igrati obranu svjesno, ali nije lako 8 minuta ne pipnuti loptu i trčati gore-dolje), te im je Boston ubacio čak 28 koševa, doslovno se šetajući kroz reket, nešto kao Lakersi u G1. I tih 28 poena pali su kao rezultat fantastične igre u kojoj se svi dodaju, baš anti-Kobe košarka. Sudar svjetova. To je bio drugi ključ pobjede, uz naravno Bynumov mizerni učinak.
Sickre:
To da su Celticsi dobili kao momčad neosporno je, odigrali su (do završnice) najbolju utakmicu do sada - pametno u napadu, čvrstu u obrani, s Pierceom kao centrom svega. Posebice mi je ostala u sjećanju ona football akcija na kraju, kada KG dodaje Pierceu loptu praktički u aut, a ovaj je u padu baca prema Rondu za polaganje u skoro pa mrtvom kutu pod tablom. To je igra Bostona u ovom playoffu, borba do zadnje lopte, do zadnje kapi znoja. Apsolutna vjera u suigrače. Samo zbog te akcije opet vjerujem u njih, vjerujem u to da su opet momčad dostojna naslova. Uspijeli su preokrenuti negativni momentum nastao u G3 gdje su bili nadigrani baš zato što nisu odigrali kao momčad, svi su čekali da netko povuće umjesto da to naprave zajedno. Uglavnom, čak ni ja, kao fan, više nisam mislio da mogu. Sada opet vjerujem. Svaka čast na svemu odigranom do sada.
Gee:
Još dva momenta su mi se urezala u pamćenje. Prvo, kada je još u prvom poluvremenu Artest složio Garnetta na pod i kada je Rondo uskočio i odgurnuo Artesta. Mislim, time je mali još jednom pokazao da je neustrašiv, ali i da je pravi lider. Drugo, kako su pri kraju gotovo u svakom time-outu Pierce i Rondo komunicirali odvojeni od drugih, kao da su na nekoj drugoj valnoj dužini. Fascinira me ta snaga njihova karaktera, sjetimo se samo Piercea u seriji protiv Orlanda kada je priznao da je ovo Rondova momčad i da su oni njegova pratnja. I sada, kada se pokazalo da su Lakersi našli rješenje za takvu igru, još fascinantnije je to kako se Rondo bez problema vratio u svoju sporednu rolu, prepustivši Pierceu da u zadnje dvije utakmice bude pokretač svega.
Sickre:
Nije u redu zanemariti ni učinak ostalih. KG je opet bio prvoklasan, treću utakmicu za redom. Pod košem je ubio Gasola, ma uopće visoki Bostona nikome nisu dozvolili laki koš. Allen je odigrao fantastičnu utakmicu na Kobeu, usprkos onoj seriji u trećoj četvrtini Kobe se nije naigrao u preostale tri. Da ne spominjem onu blokadu koju je zalijepio Gasolu. I još je uspio otrpiti Fishera dobar dio večeri na sebi. Ako je išta bilo problematično, to su Rondove izgubljene lopte na kraju koje su dovele do nepotrebne guste završnice, već klasično Boston nije u stanju mirno utakmicu privesti kraju.
Gee:
Da, to kako su na kraju dozvolili Lakersima da se približe na dohvatljivu razliku moglo bi ih skupu koštati. Mislim, da su ono sinoć izgubili, psihički se ne bi mogli vratiti, bez obzira kako jak bili u glavi takvi propusti se ne mogu zaboraviti preko noći. Međutim, i ovako su si napravili ogromnu štetu. Naime, do tih zadnjih 3-4 minute Lakersi su izgledali kao razbijena vojska, čak sam se osjećao toliko slobodnim na twitter staviti poruku da Lakersi, bez obzira na to što ima 8 minuta do kraja i što se serija seli u Los Angeles, nemaju odgovor, da je gotovo. Da više nije stvar u tome tko je ozljeđen a tko zdrav, nego da Boston ima kontrolu nad serijom jer je uspio nametnuti svoju volju. Kobe jedini ne popušta, ali svi ostali djeluju kao da je 2008.
I onda, umjesto da iskoriste nemoć Lakersa, što rade Celticsi? Napuštaju svoju igru i
- Allen forsira šut za tri u prvim sekundama napada
- Pierceu kreće sa sredine terena, 20 sekundi pimpla, ne stiže nigdje, i onda baca loptu Garnettu koji mora potegnuti šut na koji nije uopće bio spreman
- Perkins promašuje oba slobodna
- Allen opet nepotrebno poteže tricu
- Sheed forsira šut za tri i promašuje (zašto Sheed uopće igra a kamoli puca u takvim trenutcima?)
Mislim, naravno da treba naglasiti kako su nakon svakog od tih promašaja Celticsi hvatali loptu u napadu, izvukli su se na račun srca. Onaj Rondov skok u napadu i tip-in vršcima prstiju kraj svih tih dvometraša poseban je trenutak. Ali, gdje je glava? Što se dogodi takvoj veteranskoj momčadi da odjednom zaboravi na racionalnost i postane run and gun banda? Da li je moguće da su samo Rondovi nedostatci i brzopletost krivi? Zašto Ray Allen mora potezati tricu? Zašto Pierce, nakon što je cijelu utakmicu odigrao fantastično, na kraju mora podleći tom kompleksu heroja? Zašto Doc ne poduzme nešto, nacrta neku jebenu akciju? Ili, ako je on već tu samo zbog motiviranja, a to radi fantastično, zašto ne zaposli pomoćnika koji će raditi na napadu?
Imali su Lakerse totalno na konopcima, a dali su im da se vrate u igru. Phil Jackson je čak na time-outu rekao da Boston ne zna sačuvati prednost, čime je udario temelj pripremama za sljedeću tekmu. Bolji smo od njih, nema toga što Boston ne može izgubiti. Ako mogu izgubiti onakvu prednost, zašto ne bi dvije utakmice za redom?
Sickre:
Da, ali ne zaboravi da će tu istu Jacksonovu izjavu iskoristiti i Doc kako bi napalio momčad, jer ona je možda u tom trenutku bila baš to što je trebalo Lakersima, ali je istovremeno bila i čisto podcijenjivanje Bostona. A njih to motivira, da su ušli presigurni u sebe u sljedeću, ne bi bilo dobro.
Gee:
Čekaj, zar nisam ja na početku rekao da Boston dobiva u šestoj, a ti da nema šanse da Lakerse izgube tri za redom? A sada na kraju sam je pesimist koji smatra da je Boston prokockao momentum i šansu da dobije u šestoj, a ti optimist koji ih bez obzira na sve očekuje potpuno spremne? Što se ovdje događa?
Sickre:
Finale između Bostona i Lakersa, eto što se događa.
pre-cast G4
Par crtica o jučerašnjoj tekmi, da se ubije vrijeme do noćas. Može se vrijeme kratiti i uz Cibonu i Zadar dok Slavko Cvitković urla kako kad nemamo Boston i Lakerse možemo bar uživati u potezima Hrvoja Perića, ali tako nešto nije preporučila ni jedna hrvatska udruga. Također, imamo prilike skautirati sljedećeg izbornika košarkaške reprezentacije – Jusupa. Perasović je prekvalitetan trener da dobije takav posao.
(usput da čestitamo Ciboni na novom naslovu, bilo bi žalosno da je naslov osvojio sakati Zadar koji nije bio u stanju doma, u tzv. gradu košarke, završiti posao, već je dozvolio da neinspirirana Cibona isforsira petu utakmicu - s tim da i to nešto govori, naime Cibona je ove sezone igrala toplo-hladno, ali nikada nije igrala ne-karakterno)
Neki dan smo imali prilike vidjeti plač Dereka Fishera, čovjek ni sam nije mogao vjerovati što je upravo učinio. A učinio je ono što radi uvijek, dobio je tu svoju jednu playoff utakmicu, samo što je ovaj put to izgledalo kao znanstvena fantastika. Dva šuta od table, polaganje pored tri uspavana Celtica koji su svojom kilavošću podjednako odgovorni što smo gledali baš taj film.
S druge strane Allen ide iz rekorda u rekord, usput nas podsjetivši i na Johna Starksa iz serije s Rocketsima (omiljeni igrač Spikea Leea gađao je nezaboravnih 2-18 u sedmoj utakmici Finala omogućivši Hakeemu da dođe do prvog naslova). A kad već pričamo o rekordima, Ray je sa svojih 8 trica poslao u povijest Kennya Smitha i Scottiea Pippena koji su pogodili po sedam u Finalu (Smith protiv Magica, Pippen protiv Jazza), s tim da su oni svoje rekorde postavljali u vrijeme kada je trica bila primaknuta bliže košu (točnije na 6.7 m tijekom tri sezone – od 1994. do 1997. - tijekom kojih je i jedan bucmasti Dennis Scott postavio rekord po ubačenim trojkama u sezoni, koji je srušio a tko drugi nego Ray, i to u dresu Sonicsa 2005.).
Raspored utakmica u formatu 2-3-2 kritizira se cijelo vrijeme, iako je on najmanji problem. Ono o čemu treba pričati su katastrofalne pauze između utakmica. Koji je biser odredio da između G1 i G2 u LA treba proći 3 dana, dok između G2 i G3 koja se igra u Bostonu nema ni 48 sati pauze!?!??! Naravno, sve diktira televizija, NBA radi sve da uhvati što više termina nedjeljom popodne koji po defaultu garantiraju najveću gledanost, ali time nam je oduzela šansu da gledamo Kobea, Piercea, Raya i ostale u odmornijem a samim time i kvalitetnijem izdanju. Ne pada nam na pamet braniti Celticse jer ovo se tiče obje momčadi – za tricu su ukupno pucali 6-33. Šut ide iz nogu, a kad su one klimave nema ni prave putanje.
Prvo katastrofalan izbor sudaca (koliko je stanje loše sve govori što je do sada najbolji dojam ostavio po upropaštenim utakmicama poznati sudac/glumac Bennett Salvatore). A zatim i očajan raspored. Možda je vrijeme da se Stern zaputi prema Floridi.
A kad smo već kod mirovina, Lakerse itekako treba brinuti mogućnost da ostanu bez Bynuma do kraja serije. Obzirom kako je igrao s jednom nogom, Boston može odahnuti ako ga više neće morati gledati na parketu, iako Boston ima sasvim dovoljno vlastitih problema. U tri utakmice imali su samo tri dobra pojedinačna nastupa (Ray i Rondo u drugoj, Garnett u trećoj), a ni kvalitetnih timskih dionica nije bilo previše. Posebice je van serije Pierce, dijelom zbog Artesta, ali još više iz samo njemu znanih razloga. Jer iako je usporio i više nije u stanju igrati izolacije cijelu četvrtinu, do sada je barem bio pouzdan šuter. Također, veteranski bi riješio barem po jednu utakmicu u dosadašnjim serijama. Doduše, protiv Orlanda je napravio i puno više od toga, tako da je možda i opterećenje u toj seriji napravilo svoje. Međutim, bez pravoga Piercea Boston nema šanse dobiti LA.
Obzirom da su do sada uvijek dobro reagirali na krizne situacije, noćas možemo očekivati rat. I konačni iskorak Piercea. S tim da bi bilo lijepo kada bi smanjili izolacije, za kojima posežu svaki put kada nalete na zid Lakersa. Ni jedan igrač Bostona, pa ni Pierce, nije u stanju biti dovoljno učinkovit na taj način da nosi momčad, a obzirom da je netko izračunao da im je postotak uspješnosti u tim trenutcima ispod 10%, vrijeme je da Boston zaigra svoju igru. Sve izgleda odlično dok Rondo vodi igru, ali Rondo ne može sam. Vrijeme je da Boston zaigra svoj napad sa stalnim kretanjem lopte do igrača u najboljoj poziciji, da zaigra na dodavanje viška koje ih je krasilo sve ove godine. Vrijeme je za ubuntu.
Lektira
- Ball Don’t Lie
- Basketball Prospectus
- Basketball Reference
- DraftExpress
- ESPN
- FreeDarko
- fullcourtpress
- HoopsHype
- Simmons
- Sports Illustrated
- Wojo
-
Amare Stoudemire
Andrew Bynum
Boston Celtics
Chicago Bulls
Chris Bosh
Cibona
Cleveland Cavaliers
Cliff Lee
Cole Aldrich
Denver Nuggets
Derek Fisher
Derrick Favors
draft
Duke
Dwight Howard
Dwyane Wade
Evan Turner
Finals
Gilbert Arenas
Greg Monroe
Hedo Turkoglu
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Lakers
Miami Heat
Mike Miller
NBA
NFL
Orlando Magic
Pat Riley
Pau Gasol
Paul Pierce
Phil Jackson
Phoenix Suns
playoffs
Rajon Rondo
Rasheed Wallace
Ray Allen
Roko Ukić
SP
Steve Nash
Tiago Splitter
Los Arhivos
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- January 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
