ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24May/1319

IOR TIME-OUT – TOP 10 ROOKIES

Posted by Gee_Spot

Kako bi održao ritam od posta dnevno u pauzama između utakmica (prije nego se bacimo na draft, a nakon toga i na javljanja s placa, dvije teme koje će zauzimati većinu prostora u prvih mjesec dana nakon Finala), odlučio sam objaviti rezultate ovogodišnjih individualnih rankingsa po kategorijama u top 10 ruhu, baš onako kako vole mladi. Danas su na redu novaci, a vi ostavite komentar ispod posta ili pišite na gee@ispodobruca.com u vezi iduće teme koju želite vidjeti (top 10 playevi su spremni za sljedeći post, ali nakon toga sve je otvoreno).

1. ANTHONY DAVIS (Pelicans) 76 IOR

Sjajnim napadačkim učinkom Davis je čak i nadmašio očekivanja od ovoga ljeta kada sam ga stavio u skupinu trećih opcija s 65 bodova - finalni rezultat čini ga bližim ulozi druge opcije u prosječnoj momčadi. Iako je iz aviona jasno da obrambeno još nije ni približno spreman pomoći NBA obrani osim u onom dijelu koji uključuje voljni moment (tanak je za borbu u postu, neiskusan za sistemsku igru), što će s vremenom doći na svoje zbog fenomenalnih fizikalija i još boljeg karaktera, ono gdje je debelo nadmašio očekivanja je napadački dio igre. Ne samo da je bio sjajan u roli smetlara koji kupi otpatke oko obruča i zabija zicere, već je pokazao all-star kvalitete u tranziciji (ogroman plus za visokog) i pick igri. Monty Williams ga je tako u prvoj sezoni maksimalno pripremio na osnove NBA košarke, prilagodivši napad da iskoristi njegovu brzinu i eksplozivnost, a Davis se usput pokazao i solidnim šuterom s vrha reketa te izuzetno inteligentnim cuterom u situacijama kada je Vasquez vrtio pick igru s Lopezom. Ukratko, momak je na pravom putu da opravda velika očekivanja.

2. DAMIAN LILLARD (Blazers) 67 IOR

Zasluženi dobitnik nagrade za rookiea godine sjajno se okoristio kontekstom u Portlandu gdje je okružen all-round talentima poput Aldridgea i Batuma imao puno lakšu prilagodbu na ulogu playa u NBA i gdje je njegova revolveraška igra puno više koristila nego štetila momčadi. Zbog gomile minuta čak je smanjio i ovu individualnu razliku za Davisom, iako je jasno da nema ni približno sličan plafon. Međutim, osim što mu je Stotts našao idealnu rolu kao 1 na 5 kreatoru i spot-up tricašu, Lillard je pokazao i više nego solidnu pick & roll lucidnost, a njegove 2 na 2 majstorije s Aldridgeom obećavaju podmazan napad još dugi niz godina. Ono po čemu je najviše oduševio sistem je igra u obrani - za razliku od sveučilišta, gdje je zbog tereta kojega je nosio u napadu bio pošteđen sudjelovanja u obrambenom dijelu igre, u NBA je svoju solidnu visinu za playa stavio u funkciju momčadi i tako dokazao da je itekako sposoban odraditi glavninu posla u preuzimanjima i rotacijama. Momak uz sve ima i karakter i posloženu glavu, tako da uopće ne bi bilo čudo da već dogodine bude top 10 playmaker lige (ove godine promašio za dlaku).

3. ANDRE DRUMMOND (Pistons) 65 IOR

Za razliku od Davisa, koji će ipak morati dobiti nešto kila i mišića da postane kompletan obrambeni igrač, Drummond je već od prvoga dana pokazao da se može gurati u postu sa svima, što je ogroman plus jer njegova pokretljivost i eksplozivnost u obrani nikada i nisu bile upitne. S malo iskustva, uopće nije teško zamisliti kako se priključuje Howardu, Gasolu, Hibbertu i Chandleru kao sljedeći obrambeni MVP lige. U napadu će to ići nešto teže, ali učinkovitost kojom zabija zicere i kupi odbijance već sada je dovoljna da mu opravda puno veću minutažu nego je imao prve godine. Doda li ikada šut s vrha reketa (a tu mislim i na slobodna) i barem onih par post-up poteza koje ima Dwight, bit će nezaustavljiv. Doduše, to već spada u dugoročni plan, ali ono u čemu bi iduće sezone definitivno mogao puno više sudjelovati je pick & roll akcija - u rookie godini je bio solidan, ali niti su Pistonsi imali poštenog playa veći dio godine, niti Andre još uvijek zna pravilno postaviti blok i čitati akciju. Svejedno, obzirom na razinu razvijenosti talenta i manjak iskustva, ovo što je pokazao u prvoj sezoni je više nego impresivno.

4. BRADLEY BEAL (Wizards) 46 IOR

Obzirom na ozljede i činjenicu da je veći dio sezone igrao bez playa, pravi je uspjeh već to što se Beal nametnuo kao legitimni član NBA petorke. Spot-up brojke su solidne i u kombinaciji s godinama ukazuju na monstruma koji bi mogao eksplodirati već dogodine. All-round učinak također solidan, posebice obrambeno (on i Wall će definitivno izazvati Currya i Thompsona za titulu najboljeg mladog bekovskog para u ligi - možda neće nikada biti takvi šuteri, ali obrambeno i kreatorski bi ih mogli debelo nadmašiti).

5. PATRICK BEVERLEY (Rockets) 43 IOR

Rookie-veteran kojega su Rocketsi iskopali u Rusiji samo je još jednom pokazao kako je pozicija playa postala relativno jednostavna za popunu ako si u stanju snimiti igrača koji kombinira kvalitetan dribling i brzinu s loptom s odličnim šutom iz vana. Mislim da više nije tajna kako je Beverley startni play ove momčadi baš zbog te sposobnosti da zabija povratne lopte Jamesa Hardena, a da Lin pada u puno mu primjereniju ulogu back-up playa (iako IOR individualnom kvalitetom ne radi veliku razliku između njih dvoje, dapače obojica su na granici između talenta za popunu petorke i vrhunskog back-up playa, Beverley je zbog stila igre puno bolja opcija za napad Rocketsa). Najbolje od svega, Lakersi su bili momčad koja je 2009. izabrala Beverleya u drugoj rundi da bi 4 sezone kasnije u playoffu trošili minute na Duhona, Morrisa i Blakea.

5. JONAS VALANCIUNAS (Raptors) 43 IOR

Maknemo li ozljede i jednostavno lošu situaciju u klubu na stranu, ostaje činjenica da je Valanciunas odradio sjajan posao kao rookie. Pokazao je sličnu agresivnost u napadu kao Drummond i Davis, čak i sličnu učinkovitost, što je obzirom na puno slabije fizikalije odličan znak za budući razvoj. Obrambeno se pak vidjelo da je rookie, ali, iako često nije znao kamo se kreće, poanta je da se kretao odlično i stalno. U skoroj budućnosti, Raptorsi bi oko njega mogli složiti solidnu obranu.

7. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Bobcats) 40 IOR

Znali smo da nema šut, a dok ne riješi taj problem teško će moći napredovati u ostalim aspektima igre. Napadački je pokazao potrebnu dozu agresivnosti i kreativnosti, a u obrani sposobnost da bude davitelj na perimetru, međutim sve nas uvijek vraća na šut - dok to ne riješi, prva asocijacija će uvijek biti Gerald Wallace.

8. JOHN HENSON (Bucks) 36 IOR

U ono malo prilike, Henson je pokazao da je NBA klasa, light verzija Anthonya Davisa. Napadački će teško doseći te visine, ali bljeskovi u obrani jasno govore da bi karijeru mogao ostvariti na tom dijelu parketa (Nerlens Noel je recimo puno sličniji njemu nego Davisu). Izuzetna dužina i pokretljivost u pravim rukama postat će ozbiljno oružje s klupe, dok će za rolu startera ipak morati nabaciti masu i steći iskustvo jer u ovim trenutnim gabaritima teško da može opravdati ozbiljniju minutažu.

8. JARRED SULLINGER (Celtics) 36 IOR

U njegovom slučaju zdravlje je očito problem broj jedan, jer na parketu sve ide po očekivanjima - radi se o solidnom trećem visokom koji izuzetno dobro koristi masu za skupljati skokove i zabijati zicere, a zbog činjenice da je i dovoljno jak i pokretan da čuva i centre i krilne centre više je nego poželjan kao član rotacije. Za njega je ključno, uz zdravlje, da popravi šut s poludistance jer je to jedini način da dođe do koševa uz guranje pod obručem - postane li opasnost u pick & pop igri, tu se već otvaraju i vrata za ozbiljnije role od one prvog visokog s klupe.

10. PABLO PRIGIONI (Knicks) 35 IOR

Svaka čast Knicksima što su u ovim uvjetima našli sjajnog back-up playa za tako sitnu lovu. Prigioni nema fizikalije, ali IQ i šut su mu sasvim dovoljni da odradi svoj posao pošteno. Nemoguće je zamisliti scenarij u kojem bi mogao biti stalni starter (iako je upravo to bio u završnici sezone, što dovoljno govori o problemima s rosterom Knicksa), ali, dok god može hodati i biti dio momčadske obrane (točnije, usmjeravati protivnika prema osnovnoj liniji), odradit će solidan posao na 20 minuta.

Igrači koji su za malo upali na popis: Terrence Jones, Harrison Barnes, Dion Waiters, Maurice Harkless, Andrew Nicholson.

Za Barnesa je očito da će nakon ovakvog playoff nastupa dogodine imati puno značajniju ulogu i da će se smjestiti negdje u kategoriju između Beala i Kidd-Gilchrista, posebice nastavi li napredovati kao šuter i obrambeni igrač. Ovi ostali za sada su pokazali tek naznake talenta, ali još ni približno nemamo jasnu sliku o ulogama u kojima bi se mogli pronaći. Jones je u ono malo prilike što je imao dao naznake da bi mogao biti pick & pop majstor i uz to kvalitetan obrambeni igrač (ne na razini Hensona ili Davisa, ali ima sve potrebne fizikalije da bude dio dobrog sistema), što je upravo ono što Rocketsima treba na četvorki (posebice ako dovedu Dwighta). Waiters ostavlja dojam combo-strijelca, a za tu rolu će itekako trebati popraviti učinkovitost, Harkless je pak rasni atleta koji tek traži svoj put (light verzija MKG-a ili nešto puno više - njegov razvoj će svakako biti zanimljivo pratiti), a Nicholson je nakon solidnog ulaska u sezonu potpuno ispao iz rotacije zbog očajnih partija u obrani (što u njegovom slučaju predstavlja puno veći problem zbog viška godina koje ima u odnosu na Hensona ili Davisa). Međutim, solidne napadačke partije, posebice ona kombinacija šuta s poludistance i lucidnih post-up poteza, ukazuju da bi u pravim rukama mogao postati izuzetno koristan rotacijski igrač.

28Sep/1211

RANKING THE PLAYERS, PART EIGHT (ROOKIES)

Posted by Gee_Spot

Glavni dio posla je iza nas, sada još ostaju dva završna posta u kojima ćemo govoriti o novacima i slobodnim igračima. Ovih prvih trenutno ima oko 55 s garantiranim ugovorima, a u kampovima će ih se naći još tridesetak u pokušaju da i sami dođu do mjesta na NBA rosteru. Što neće biti nimalo lak zadatak - kad do sada navedenim veteranima s ugovorom (stali smo na 361. iako ni to nije fiksna brojka obzirom da ih nekolicina ima opcije zbog kojih bi već sutra mogli završiti bez angažmana) dodamo garantirane novake, dolazimo do oko 415 imena koja ćemo (gotovo) sigurno gledati u NBA iduće sezone. To znači da ostaje još nešto više od 30 mjesta za koja će se boriti svi do sada nepotpisani (draftirani i ne-draftirani) novaci i svi do sada nepotpisani veterani (a na njih 60-ak koji su još lani imali NBA posao osvrnuti ćemo se u idućem postu).

Praktički, barem stotinjak igrača puca na spomenuta prazna mjesta na rosteru, kojih u stvarnosti ima još i manje jer većina NBA klubova zadovoljiti će se sa 13 ili 14 imena. Što praktički znači da će nakon trening kampa upasti stvarno samo oni najsretniji.

Što se rangiranja rookiea tiče, kako nije bilo moguće primijeniti IOR formulu bez prijašnjeg NBA iskustva, u obzir su uzeti samo sljedeći parametri (stoga su i bodovi okrugli):

- sirove brojke sa sveučilišta koje su poslužile isključivo za ocjenjivanje 5 vještina kako bi se odredilo može li igrač pomoći odmah i u kojoj ulozi
- kontekst u koji dolazi i minutaža koju može očekivati kako bi te vještine upotrijebio
- ostvarene NBA brojke u zadnjih 5 sezona rookiea sa sličnim karakteristikama odnosno vještinama

Draft pozicije nisu bile od nikakve važnosti obzirom da se pokazalo kako su vještine puno bolji pokazatelj razvoja karijere od njih. Uostalom, lanjskih top 5 novaka po IOR-u su očekivano Irving (1. pick), ali i autsajderi poput Farieda (22. pick), Leonarda (15. pick), Thomasa (60. pick) i Thompsona (11. pick). Jasno, mnogi ranije izabrani igrači i dalje imaju viši plafon, ali ono što je spomenutima pomoglo da već u prvoj sezoni budu iznadprosječno korisni košarkaši je sposobnost prihvaćanja sporedne uloge i stavljanja u kontekst jedne ili dvije vještine koje su mogle odmah pomoći momčadi (ne zaboravimo da većina draftiranih igrača dolazi iz situacija u kojima su glavne opcije u napadu i nikako im nije lako preko noći naučiti novu ulogu).

Faried i Leonard kao podizači energije i u osnovi napadači s instinktom garbage mana puno su lakše i brže prenijeli svoje talente na novu razinu. Slično je napravio i Thompson sa šutem, a ne treba zanemariti ni to što su se našli u prilici igrati značajne role, odnosno što su ih treneri znali iskoristiti na pravi način (idealan kontra primjer je Derrick Williams koji tijekom cijele sezone nije našao odgovarajuću ulogu u rotaciji).

I dok draft pozicije nisu bile važne, u obzir sam uzeo prosječan priliv talenta. Trend iz drafta u draft je da se u ligi zadrži oko 60% igrača iz prve runde nakon što im isteknu rookie ugovori (od čega ih polovina ostane u minornim ulogama), odnosno oko 30% iz druge runde. Što je razine talenta iskazane u prvoj sezoni tiče, trend je da se izbaci do 5 startera (većinom za popunu petorke), 10 do 15 igrača rotacije i 10 do 15 dodavača ručnika. Sve ostalo spada u kategoriju nedovoljno dobrih za NBA. Ovo je ujedno i važan zadnji dio formule - kad bi prebacivali samo vještine s prijašnje razine na NBA razinu, puno veći broj rookiea prikazao bi se NBA vrijednim. Međutim, istina je da dobar dio njih nikada neće dobiti ni priliku niti se naći u situaciji da iskoriste određene talente koje imaju te da će se naći na izlazu iz lige, stoga sam broj igrača u pojedinoj kategoriji prilagodio prosjecima zadnjih pet godina.

Slijedi lista rookiea koja, da naglasim, obzirom na minimalne podatke koje su bili na raspolaganju, predstavlja čisto nagađanje i to samo za sljedeću sezonu, dakle nema namjeru biti relevantna kao pokazatelj daljnjeg razvoja nečije karijere.

TREĆE OPCIJE

1. ANTHONY DAVIS (Hornets), 65 bodova

Visoki s ovakvim brojkama nije se pojavio još od Odena, a i prije toga jedini sličan pedigre imao je Dwight Howard, ali kako je dolazio direktno iz srednje, teško je povući paralelu. Osim toga, Davis nije teška petica već atleta u sredini kojega s razlogom uspoređujemo s Chandlerom, pa čak i Billom Russellom (ako Larry Brown tako kaže, onda valjda ima smisla). Ipak, kako su i Oden i Howard već u rookie sezoni uspješno prenijeli dominantne brojke na NBA razinu dokazujući se kao igrači zadatka startne kvalitete, za očekivati je kako je to i Davisov minimum. Dodamo li da se radi o puno opasnijem napadaču zbog pokretljivosti, meke ruke i košarkaškog IQ-a, ispada kako bi Davis bez problema mogao uskočiti i u kategoriju trećih opcija, u kojoj su se lani našla samo dva rookiea - Irving i Faried. U biti, ako je Faried samo na račun motora uspio ostvariti sulude brojke i postati krađa drafta, sumnjati u Davisa čini se nepotrebnim. Neprikosnoveni favorit za rookiea godine.

IGRAČI ZADATKA STARTNE KVALITETE

2. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Bobcats), 50 bodova

Dolazi u očajan kontekst u kojem će se od prvog dana od njega tražiti previše, što mu neće pomoći da popravi sumnjive kreatorske učinke. Njegova energija je neosporna, ali od rookiea je nezahvalno očekivati da igra obranu koja mijenja tijek susreta. Jednoga dana će se možda i razviti u novog Iguodalu, ali u početku će prije svega biti swingman koji doprinosi u svemu po malo. Ako ništa drugo, trebao bi preuzeti ulogu najkvalitetnijeg igrača na rosteru od Sessionsa i Hendersona.

3. BRADLEY BEAL (Wizards), 40 bodova

All-rounder koji će zbog nedostatka šuta na rosteru (i općenito kvalitete na vanjskim pozicijama) rano biti bačen u vatru, a sve ostalo ovisi o njemu, odnosno o tome kojim postotkom će zabijati povratne lopte. Bude li šut funkcionirao kako treba, bit će prostora i za kreaciju, samim time možda i za lov na Davisa.

4. TERRENCE JONES (Rockets), 40 bodova

Iako je konkurencija na četvorci u Houstonu ogromna, Jones po brojkama ostavlja dojam igrača koji ima najveće šanse dokopati se ozbiljnih minuta. Nema apsolutno ni jednu lošu stranu u svojoj igri, a dodatni plus mu je što teoretski može biti jednako nezgodan i na krilu i pod košem. To da će biti starter doslovno je upitno, ali takav učinak je realno očekivati. Inače, Jones je primjer svega što ne valja u skautiranju lišenom pomoći statistike (bez nje kontekst ne može biti zaokružen) - u krcatom Kentuckyu bio je sporedna opcija zbog čega su krenule glasine o njemu kao mekanom igraču bez pozicije, kao da je moguće pored Davisa i MKG-a (a i dva beka poput Lamba i Teaguea) ostvarivati vrhunske brojke. Mislim, niti u NBA ne možeš imati 5 prvih opcija, netko mora preuzeti sporednu ulogu, podjela talenta na parketu nije moguća u kocki već samo u piramidi. I onda čovjek potone do 18. picka iako ima svih 5 košarkaških kategorija u plusu, umjesto da mu skoči ugled jer je našao načina biti koristan čak i u sporednoj roli.

IGRAČI ROTACIJE

5. TERRENCE ROSS (Raptors), 35 bodova

Odlične obrambene brojke ukazuju da će vrlo rano doći do značajnih minuta u Torontu. Njegove 3&D kvalitete su neosporne, pitanje je samo hoće li se s vremenom razviti u nešto više. Jasno, ne uspije li se nametnuti kao obrambeni igrač ili tricaš, pad minuta je moguć, a s tim i pad ove prognoze.

6. DAMIAN LILLARD (Blazers), 35 bodova

Lillard će dobiti šansu i sve ovlasti, ali sistem ne cijeni njegovu combo-prirodu koja je nekako bolje prilagođena ulozi s klupe. Šanse da će Lillard biti novi Rose su minimalne, ipak on nije na toj razini kao strijelac, a niti kao atleta, ali može li imati učinak sličan onome kojega je lani ostvarivao Bayless već u startu karijere? Naravno.

7. JEREMY LAMB (Rockets), 30 bodova

Obrambene brojke su mu solidne, od prvog dana bi trebao biti kvalitetan šuter, a, riješe li se Rocketsi tijekom sezone Martina, možda i kreator.

8. JARED SULLINGER (Celtics), 25 bodova

Usprkos svim promjenama Celticsi su i dalje tanki pod košem, a Sullingerove skakačke i šuterske brojke jasno ukazuju se radi o trećem viskom na rosteru (u najgorem slučaju bit će novi Big Baby iz dana Celticsa). Dapače, uspije li se suzdržati od pokušaja u postu i nepotrebnog trošenja lopti, odnosno bazira li se isključivo na pick & pop igru koju u Bostonu ionako već vrte napamet, Jared ima šansu preskočiti i Bassa obzirom na skakačku moć.

9. JAE CROWDER (Mavs), 25 bodova

Gužva na boku Dallasa je ogromna, ali nešto je tanja na trojci gdje bi Crowder, uspije li ubacivati tricu solidnim postotkom, vrlo lako mogao uzeti dobar dio minuta Marionu. Njegova energija, mentalna snaga i skakačko-obrambene brojke (a i frizura) na tragu su onoga što su na NCAA razini prikazivali Faried i posebice Leonard, koji je također morao napraviti prilagodbu koja čeka i Crowdera, iz visokog u bočnog igrača. Obzirom kakav su posao odradila ova dvojica lani, ja se ne usuđujem kladiti protiv Jaea.

10. WILL BARTON (Blazers), 25 bodova

Nakon Matthewsa i Batuma na rosteru Blazersa nema poštenog swingmana, a upravo tu leži Bartonova šansa. All-round vještine ima, priliku će dobiti, a na njemu je da igra obranu i zabija dovoljno da opravda ulogu rotacijskog igrača.

11. ANDREW NICHOLSON (Magic), 25 boda

U Orlandu su krcati pod košem, ali Nicholson bi pored svih prolaznika i veterana trebao dobiti dobar dio kolača za napucati brojke. Iako se radi o rasnom strijelcu, u ovakvom kontekstu bit će prije svega garbage man koji će trpati koševe i sakupljati skokove bez pravog učinka.

12. DION WAITERS (Cavs), 25 bodova

Iako će, obzirom na kontekst, vrlo rano dobiti šansu trošiti najveći broj minuta na dvojci, Waitersa je trenutno nemoguće staviti više zbog toga što sve NCAA brojke ukazuju da se radi o combo-beku i solidnom članu rotacije. On nema pedigre niti kao kreator niti kao šuter, ali bi vrlo lako mogao nadmašiti prognozu obzirom na minute koje će dobiti.

13. TYLER ZELLER (Cavs), 20 bodova

Od prvog dana bi trebao biti treći visoki na rosteru. Čovjek trči, skače, može zabiti koš i zalijepiti blokadu. Nema razloga sumnjati da će propustiti priliku za nametnuti se kao treći visoki.

14. ROYCE WHITE (Rockets), 20 bodova

Treći pick prve runde Rocketsa puno teže će do minuta od Lamba i Jonesa zbog lošeg šuta. Lin i Parsons predstavljaju već dovoljno playmakera na parketu i White bi mogao biti solidna opcija s klupe preko koje bi se vrtile akcije druge postave, ali, dok god se ne dokaže kao šuter i strijelac, sve ostaje u zraku.

15. JEFFERY TAYLOR (Bobcats), 20 bodova

Odlične šuterske brojke i atletske predispozicije daju mu šansu da se izbori za minute. Pokaže li se sposobnim igrati stopera na boku, mogao bi postati standardni dio rotacije usprkos gužvi na pozicijama 2 i 3 u Bobcatsima.

16. KYLE SINGLER (Pistons), 20 bodova

Kao šuter iz kuta, Kyle bi trebao dobiti dovoljno minuta bez obzira na prisustvo veterana poput Maggetea i Princea. I to na obje bočne pozicije.

DODAVAČI RUČNIKA

17. JARED CUNNINGHAM (Mavs), 15 bodova

Obzirom na gužvu na dvojci, pick prve runde Mavsa vrlo lako bi mogao sezonu provesti u Legendsima u NBDL-u. Ali, njegov atleticizam i brzina već sada mu daju prednost pred veteranima Beauboisom i Jonesom. Ako zaigra makar i dio sezone u NBA, treba očekivati solidne partije.

18. JOHN HENSON (Bucks), 15 bodova

Hensonova pokretljivost u obrani i skakačko-blokerske kvalitete garantiraju mu NBA karijeru, problem je u tome što je počinje u Bucksima koji već imaju hrpu sličnih igrača. Razlog zbog kojega ih Henson neće preskočiti u rotaciji je upitna uloga u napadu i slab šut.

19. THOMAS ROBINSON (Kings), 15 bodova

Robinsonove obrambene brojke prenesene u NBA kontekst ne garantiraju niti solidnog obrambenog igrača, a to je prva stavka potrebna Kingsima. Dakle, veterani Thompson i Hayes tu će mu uzeti dobar dio minuta. Njegovi realizatorski učinci su mizerni za tako razvikano ime (ogromna potrošnja, slabašni postotci), a količina izgubljenih lopti je zastrašujuća. Ukratko, ako ne može kreirati za sebe, a ujedno nije ni obrambeni igrač, što je Robinson? Odličan skakač i skupljač otpadaka u napadu. Ukratko - garbage man. S minutama u Kingsima trebao bi doći do solidnih rookie brojki, ali bez značajnije uloge u rotaciji, teško da može dobiti dio kolača koji pripada Cousinsu.

20. AUSTIN RIVERS (Hornets), 15 bodova

Iako će imati dovoljno prilika za igru obzirom da je treći vanjski na rosteru Hornetsa, a i naći će se u idealnoj ulozi kao combo-bek s klupe, Riversove brojke su toliko kilave (osim šuterskih) da je teško očekivati neki značajniji učinak u prvoj godini.

21. HARRISON BARNES (Warriors), 15 bodova

Warriorsi su krcati šuterima, a imaju i sasvim dovoljno kreatora, tako da Barnesu nikakva uloga nije garantirana. Možda se u njemu i krije zvijezda, ali ona zasigurno neće izaći na površinu u prvoj NBA sezoni. Ako će ostvariti ikakav učinak, bit će to onaj 3&D igrača, ali, obzirom na dokazane veterane na boku, logičnije je očekivati doziranje njegovih minuta.

22. JOEL FREELAND (Blazers), 15 bodova

Obzirom na tanki roster, iskusni Freeland bi mogao čisto u ulozi garbage mana napraviti dovoljno da se izbori za mjesto trećeg visokog u Portlandu. I da, ova rečenica je toliko tužna sama po sebi da ne znam što bi više rekao o sezoni Blazersa kada krenu najave.

23. DONATAS MOTIEJUNAS (Rockets), 10 bodova

Motiejunas bi šutom s poludistance mogao doći do minuta pod košem, iako i kod njegove prognoze postoji rizik obzirom na prekrcanost unutarnje linije Houstona mladim i nedokazanim igračima.

24. MYERS LEONARD (Blazers), 10 bodova

Leonard je možda još uvijek premlad da bi ostavio traga u NBA kao petica, ali prilike će biti - obzirom na to kako je očajno posložen ovaj roster, možda na pola sezone postane i starter.

25. TONY WROTEN (Grizzlies), 10 bodova

Gle, Bayless se kad-tad mora ozlijediti, a kako je Wroten bolji atleta i od Selbya i Ellingtona, negdje tijekom sezone zasigurno će dobiti priliku. Čovjek za sada nije back-up play zbog gomile izgubljenih lopti, a nije ni combo-bek zbog lošeg šuta, ali je all-round atleta koji može utjecati na utakmicu energijom na sličan način kako to radi jedan Eric Bledsoe.

26. DRAYMOND GREEN (Warriors), 10 bodova

Green nema pravu poziciju (nema fizikalije za visokog ni atleticizam za bočnog), a niti garantiranu minutažu obzirom na solidno popunjenu klupu Warriorsa. Ali, radi se o takvom all-round majstoru koji će znati iskoristiti svaku priliku, dok god ne tražite od njega da igra obranu.

27. JONAS VALANCIUNAS (Raptors), 10 bodova

Skromne brojke Valanciunasa iz Europe najveći su razlog ovako niskih očekivanja. Fizički, radi se o pravoj petici, ali jedina vještina za koju možemo biti sigurni da će se prenijeti u NBA od prve minute je skok. Za pohvatati konce obrane trebat će neko vrijeme, a napad je pod ogromnim upitnikom. Sve u svemu, očekivati od njega da će od prvog dana zagospodariti sredinom u Torontu je iluzorno.

28. MAURICE HARKLESS (Magic), 10 bodova

Harkless je tipični primjer atlete koji će na račun energije i fizikalija skupljati bodove. Ključ svega je obrana - što prije postane koristan na tom dijelu parketa, prije će doći do ozbiljnih minuta.

29. ANDRE DRUMMOND (Pistons), 5 bodova

Dok ne nauči igrati košarku, Drummond će biti solidna R&D opcija kao back-up Monroeu na petici.

30. KIM ENGLISH (Pistons), 5 bodova

Obzirom na tanku rotaciju Pistonsa na vanjskim pozicijama, Englishova sposobnost zabijanja dobro će doći.

31. ALEX SHVED (Wolves), 5 bodova

Combo-bek koji će čekati priliku iza Brandona Roya. Ako Roy propusti dio sezone, a to se čini neminovnim, Shved bi mogao biti ugodnije iznenađenje nego što se i David Kahn nadao.

32. MIRZA TELETOVIĆ (Nets), 5 bodova

Dok god ne traže od njega ništa više nego da puca trice, Teletović bi mogao pružiti solidnu kopiju igre Vladimira Radmanovića.

33. FAB MELO (Celtics), 5 bodova

Šansu da se izbori za rolu četvrtog visokog svakako ima, R&D potencijal je tu.

34. PERRY JONES (Thunder), 5 bodova

Klupa Thundera ne ulijeva povjerenje, a to je razlog zbog kojega bi Jones vrlo lako mogao do značajnih minuta pod košem.

GREŠKOM U NBA

35. MILES PLUMLEE (Pacers), -5 bodova

Još jedan ogromni centar koji bi trebao moći odraditi solidnih desetak minuta kao R&D opcija kad bi tih minuta bilo na raspolaganju pod košem Pacersa.

36. ORLANDO JOHNSON (Pacers), -5 bodova

Uspije li se iz uloge strijelca prešaltati u onu 3&D igrača, Johnson bi mogao biti koristan četvrti swingman na rosteru.

37. DORON LAMB (Bucks), -5 bodova

Mogao bi ostvariti dugu karijeru kao tricaški specijalist, ali teško da će se nametnuti u rookie sezoni.

38. JOHN JENKINS (Hawks), -5 bodova

Za njega vrijedi isto što i za Lamba, plus ima puno veću konkurenciju.

39. ARNETT MOULTRIE (Sixers), -10 bodova

Gargabe man kakvih ima na svakom koraku, a još je i šesti visoki na rosteru.

40. KYLE O'QUINN (Magic), -10 bodova

Pogledati pod Moultrie, za njega je već uspjeh što se izborio za ugovor.

41. MARQUIS TEAGUE (Bulls), -10 bodova

Dok se Rose vrati na parket, Teague će svakako imati šansu. Ali, njegove loše kreatorske brojke govore da je neće iskoristiti usprkos brzini.

42. FESTUS EZELI (Warriors), -10 bodova

Teškaš koji bi možda i imao vrijednost kao R&D opcija kad bi bilo dovoljno minuta.

43. BERNARD JAMES (Mavs), -10 bodova

Iako se nije pametno kladiti protiv vojnog veterana, James će teško dobiti priliku igrati značajniju R&D rolu pored Branda, Wrighta i Kamana.

44. EVAN FOURNIER (Nuggets), - 15 bodova

Denver je krcat na vanjskim pozicijama i pravo je čudo da su Fournieru uopće dali ugovor umjesto da su ga poslali još koju godinu u Europu.

45. KENDALL MARSHALL (Suns), -15 bodova

Teoretski, Marshall ima ogromne šanse izboriti ulogu back-up playa. Praksa pak ne vjeruje da će, čak i ako se izbori za minute, to značiti nešto korisno za momčad - osim izuzetnih asistentskih brojki, Marshall je toliko loš kao realizator i obrambeni igrač (prvenstveno zbog kilavih fizikalija) da mu nijedan sistem naslonjen na naprednu statistiku ne može progledati kroz prste. Ali, može mu držati fige da uspije, na kraju krajeva treba preskočiti samo Telfaira.

46. NANDO DE COLO (Spurs), -20 bodova

De Colo je solidan šuter, ali ne i kreator koji bi ugrozio Neala ili obrambeni igrač koji bi ugrozio Greena.

47. QUINCY MILLER (Nuggets), -20 bodova

Solidan all-round potencijal, ali za NBDL, nema šanse da dobije šansu pored Galinaria, Iguodale i Chandlera.

48. QUINCY ACY (Raptors), -20 bodova

Acy je solidan skakač i obrambeni igrač, a solidan nije riječ koja garantira NBA karijeru, pogotovo pored Amira Johnsona i Eda Davisa koji žive od sličnih vještina.

49. KHRIS MIDDLETON (Pistons), - 20 bodova

I Singler i English su bolji šuteri i strijelci od njega, tako da je teško očekivati da vidi previše NBA akcije.

50. PABLO PRIGIONI (Knicks), -25 bodova

Pablo je Kendall Marshall s 20 godina viška, ali barem će uživati u putovanjima od jednog NBA grada do drugog.

51. TYSHAWN TAYLOR (Nets), -25 bodova

Pored Derona i Watsona nema što tražiti u rotaciji, a obzirom na loše kreatorske brojke, čini se da je jedini način da ostavi traga taj da igra solidnu obranu na loptu i pogodi poneki šut. Bez toga, nije materijal niti za trećeg playa.

52. SLAVA KRAVTSOV (Pistons), -25 bodova

Kako je Slava završio u NBA valjda nije jasno ni njemu, ali, za razliku od Darka, u ovom slučaju Dumars ne očekuje više od R&D doprinosa. Sretno.

53. MIKE SCOTT (Hawks), -25 bodova

Garbage man s manjkom centimetara kao stvoren za Europu.

54. VICTOR CLAVER (Blazers), -30 bodova

Claver pak niti u Europi nije ostavio traga, ima dovoljno meku ruku da zabije otvoreni šut, ali s 24 godine na leđima i bez vještine na koju bi se dočekao (osim ako nedostatak pozicije i all-round učinka ne smatrate vještinom), NBA će ga progutati čak i na ovakvom rosteru kojemu nedostaje svega.

55. TORNIKE SHENGELIA (Nets), -30 bodova

Momak se tek uči košarci i tome kako se igra rola garbage mana, u nijednoj drugoj momčadi ne bi preživio kamp, ali Netsi su mu izgleda dali garantirani ugovor.

28Jun/124

PRE-DRAFT WORKOUT

Posted by Gee_Spot

Stvari se zahuktavaju i izgleda kako nas čeka zanimljiv draft iz više razloga. Prvi je svakako izuzetan priliv talenta koji će ući u ligu – šetajući se iz dana u dan po draft listama, ne mogu se oteti dojmu da će za 5 godina barem 30 igrača ove klase imati svoju rolu u NBA. Ne znam, možda zvuči pre-optimistično, ali napravimo usporedbu s onom sjajnom klasom iz 2003. Devet godina kasnije, čak 29 igrača iz nje se nalazi u ligi, od toga njih barem 20 u značajnim rolama (jasno, postoji ogromna razlika između onoga što igraju Wade ili James i onoga što igraju Korver ili Blake, ali ovdje se isključivo koncentriramo na igrače koji imaju minutažu i jasnu ulogu na parketu). Meni se ne čini nemogućim da nešto slično vidimo i s ovom klasom, doduše s puno manje Wadeova, ali zato s puno više Korvera.

U neku ruku, ovolika koncentracija talenta dijelom se može objasniti lockoutom. Igrači poput Harrisona Barnesa, Terrencea Rossa, Jeremya Lamba, Perrya Jonesa, Jareda Sullingera i Terrence Jonesa još lani su bili smatrani lutrijskim potencijalom, tako da njihov ostanak u NCAA tu dodatnu godinu slobodno možemo pripisati neizvjesnom raspletu pregovora oko novog kolektivnog ugovora, a samim time i neizvjesnom početku nove NBA sezone. Odbijte samo ovih 6 imena i stvari se više ne čine tako spektakularnima, zar ne?

Uz ogromnu količinu potencijala koja ipak olakšava izbor, barem ovim momčadima koje biraju u lutriji, ono što ovogodišnji draft čini posebnim su i neizbježni tradeovi. Neke momčadi očito imaju sasvim druge ciljeve i njima izbor rookiea ne predstavlja toliko bitnu stavku koliko im je značajno iskoristiti draft za ojačati roster općenito. U tim pokušajima za sada se ističu Bobcatsi i Rocketsi, koji su, uz puno priče iza zavjese, već povukli prve konkretne poteze kako bi ostvarili svoje ciljeve.

Bobcatsi su javno izvisili svoj drugi pick u nadi da će za njega dobiti barem jednog korisnog veterana i nešto nižu poziciju u lutriji (nije isključeno da će na kraju balade trgovati upravo s Houstonom koji gomila pickove i trenutno ih ima čak 3 na rubovima lutrije), sve u pokušajima da u iduću sezonu uđu s donekle konkurentnim rosterom. Posao s Pistonsima u kojem su trejdali jednog od rijetkih korisnih igrača Coreya Maggettea za Bena Gordona i budući pick prve runde u tome im baš ne pomaže (Gordon je idealan kao strijelac s klupe, a u toj ulozi već imaju možda i svog najboljeg lanjskog igrača Walkera), ali, obzirom na početnu fazu rebuildinga u kojoj se nalaze, tih dodatnih 15 milijuna koje će morati isplatiti Gordonu nisu toliko problematični, posebice ako Pistonsi ostanu izvan playoffa idućih par godina i tako omoguće Bobcatsima relativno visoki pick.

Na kraju krajeva, Jordanova platna lista je toliko niska da straha od prelaženja salary capa nema, te se čak i u slučaju da Pistonsi postanu playoff momčad ovaj potez ne mora pokazati katastrofalnim. Ali, definitivno nije ni sjajan, što zbog već spomenutog pozicionog preklapanja Walkera i Gordona, što zbog potencijalnog utjecaja na sam draft. Naime, s ovoliko bekova upitne fizičke konstitucije (ne zaboravimo da je startni play Bobcatsa minijaturni Augustin), oni će gotovo sigurno posegnuti za visokim igračem kako bi popunili pozicionu potrebu, a to pored Beala, Barnesa i Kidd-Gilchrista, nije nužno najmudriji potez.

Rocketsi pak djeluju iz slične očajničke pozicije, u tko zna kojem po redu pokušaju Daryla Moreya da se dokopa rasnog all-star igrača. Iako Dwight Howard navodno preko svih mogućih kanala jasno poručuje kako nema namjeru produžiti ugovor s Houstonom ako do tradea između Rocketsa i Magica dođe, u Houstonu izgleda misle kako ga mogu razuvjeriti. Naravno, sam inicijalni trade je upitan, obzirom da je Houston još uvijek daleko od primamljivog paketa kojega bi mogao ponuditi Orlandu. Prostora na salary capu imaju i trade Howarda direktno za pickove tehnički je izvediv, ali tu se javlja pitanje cijene.

Čak i da npr. Blazersi pristanu na trade svog šestog picka za Lowrya, a nakon toga i Bobcatsi pristanu dati poziciju broj 2 za pozicije broj 6, 12 i 16, mislite li da je Magicu taj pick dovoljna utjeha? Morey očito igra na tu kartu, vjerujući da je novi GM Rob Hannigan, kao dijete Spursa i dojučerašnji Prestiev pomoćnik, skloniji pickovima i izgradnji vlastitim snagama nego sumnjivim tradeovima. Ako plan A ne uspije, Rocketsima uvijek ostaje plan B, na kojega su ionako navikli svih ovih godina – ili dovesti slabijeg igrača od planiranog (Pau Gasol ili Josh Smith za pickove i Lowrya) ili pobrati sve ove mlade igrače i opet gomilati sredstva za novi pokušaj ubuduće.

Što se već odrađenih tradeova tiče, onaj s Wolvesima za njih je nebitan. Lani su etablirali Chandlera Parsonsa kao startnu trojku (i imaju prava na njega još dvije godine za sitniš) i Budinger im nije prioritet, dok im Minnesotin pick daje dodatno oružje u lovu na pojačanja. Wolvesima pak taj 18. pick nije garantirao da će se dokopati swingmana koji im može pomoći odmah (Lamb i Ross trebali bi otići puno prije), dok je Budinger u svakom slučaju bolji od ikoga koga su lani koristili na bokovima. Još jedan ogroman plus je njegov ugovor koji ne iznosi niti 1 milijun, što je manje nego što bi ih koštao taj spomenuti 18. pick.

Praktički, sada mogu mirne duše otpustiti Martella Webstera jer Budinger ionako uzima njegove minute, uštedjeti tih 5 milja njegovog ugovora (garantirano mu je samo 600 000 tisuća koje se računaju i u salary cap) i onda stvarno pokušati potpisati Brandona Roya za midlevel. Pri tome ostaju u granicama salary capa, a amnestiraju li Darka, dobivaju prostor za dovođenje još jednog free agenta, također u granicama midlevela.

I dok se ovaj trade čini korisnim za obje momčadi, posao s Bucksima već miriše na očaj. Da bi se popeli dvije pozicije više, Rocketsi su se odrekli relativno jeftinog i dokazano korisnog centra, zauzvrat ne dobivši ništa osim tog prava ranijeg izbora koje ima jedino smisla momčadi koja se eventualno nada kvalitetnom bočnom igraču pa si ovako podiže šanse da ga se dokopa. Bucksi su se odrekli tri nevažna igrača od kojih je samo lanjski rookie Jon Leuer pokazao da bi mogao biti koristan član NBA rotacije zbog sjajnog osjećaja za pick & pop igru i solidnih fizikalija, dok su Brockman i Livingston dokazano nebitni.

Da ironija bude veća, upravo će Brockman, koji je u ligu stigao kao skakač i nikada se nije nametnuo, zbog garantiranog ugovora jedini ostati na rosteru Rocketsa, dok će preostalu dvojicu vjerojatno otpustiti iako su korisniji od bradatog bijelog brata (Leuer jednostavno nije potreban pored gomile sličnih visokih koji igraju licem košu, a Livingston ima prevelik ugovor za petog beka čija jedina vrijednost leži u tome što je u stanju jednako ispodprosječno odigrati na tri vanjske pozicije).

Odrekavši se Dalemberta, Houston jasno poručuje kako iz ovog zapleta namjerava izaći s novim startnim centrom, a raspon mogućnosti kreće se od Dwighta i Gasola do Zellera i Leonarda. Očito nije bilo neke naročite ljubavi između Samuela i organizacije, ali to je najmanje bitno Bucksima. Oni imaju momčad izgrađenu za lov na osmu poziciju, a dovođenje pravog centra im u tome dodatno pomaže. Razlika među pickovima za njih je nebitna jer ni na 12. ni na 14. poziciji nema franšiznog talenta kakav njima treba, a zbog odlaska Boguta bili bi prisiljeni draftati visokog igrača. Ovako mogu mirne duše uzeti najboljeg igrača u ponudi, nadajući se da će možda pronaći zlatni grumen.

Uglavnom, dok se momčadi do zadnjeg trena pripremaju za poteze koji bi uvelike mogli utjecati na njihovu budućnost, izgleda da se formirao nekakav konsenzus oko konačnog izgleda drafta. Točnije, formirale su se skupine igrača po klasama, skupine oko kojih se većina momčadi i analitičara slaže. Iako promjene ovako kasno u procesu samo još jednom naglašavaju činjenicu da je draft puno više kockanje nego objektivan posao, one su u biti potpuno razumljive.

Naime, dobar dio prvih procjena donosi se isključivo na osnovu igara i rezultata tijekom jedne ili više godina. I dok je procesuiranje tih podataka ključno da bi se donijelo sud o tome koliko je pojedinac dobar strijelac, šuter, skakač, asistent i obrambeni igrač, iz njih je jednostavno nemoguće isključiti utjecaj konteksta. To je uostalom i najveća ljepota košarke, ta povezanost svih 5 igrača na parketu, stoga je suludo donositi isključive sudove na temelju gledanja utakmica i golih brojki.

Najbolji primjeri su Bradley Beal i Perry Jones. Prvi je odigrao jednu sezonu u NCAA, što je samo po sebi nedovoljno za pošteni skauting, a ni ta sezona nije pravo mjerilo jer se kao brucoš našao podređen dvojici veterana na vanjskim pozicijama s kojima je dijelio odgovornost u napadu iako je iz aviona bilo vidljivo da je kvalitetniji igrač. Statistički Beal tako predstavlja rizik, ali ako uzmete u obzir igru s Ervingom Walkerom i Kennyem Boyntonom, njegove brojke (barem u mojim očima) ispadaju još bolje.

Jones je pak nešto veći rizik samim time što je igrao ispod očekivanja dvije sezone, ali i on ima dobro opravdanje – igrao je za najgoreg trenera u NCAA, čovjeka koji usprkos izuzetnom frontcourtu sastavljenom od 5 dugonja nije bio u stanju dvije godine zaigrati poštenu zonsku obranu. Dodaj manjak kvalitetnih bekova i jasno je da Jones danas ostavlja dojam izgubljenog talenta.

Tu sada dolazimo do bitnoga, a to je važnost ovih mjesec dana prije drafta u kojima igrači prolaze kroz mnogobrojne treninge i testiranja. Košarka je igra, ali nju igraju ljudska bića, a to znači da upoznavanje između onih koji draftiraju i onih koji se draftiraju može imati itekakvog utjecaja na krajnji ishod. Ne govorim tu sada isključivo o karakteru, iako i to zasigurno igra ulogu, već prije svega o dojmu. U razgovoru s igračem i dubljim upoznavanjem materije, ekipa zadužena za draft stiče dodatne informacije o tome zašto je neki igrač u određenom sistemu igrao iznad ili ispod očekivanoga.

Uz taj ljudski aspekt, najvažniju rolu ipak igraju rezultati combinea i izvedbi na treninzima. Combine je bitan jer crno na bijelo demistificira subjektivne dojmove o nečijim fizičkim i atletskim kvalitetama, stavljajući u prvi plan brojke, dok treninzi daju završni uvid u individualne igračke kvalitete. Što nas opet dovodi do Beala i Jonesa.

Rasturivši na combineu suludim rezultatima (najeksplozivniji igrač generacije uz Barnesa) i impresioniravši potencijalne poslodavce na treninzima svojom zrelošću i kompletnom igrom, Beal je isplivao na sam vrh. Jones je pak na combineu pokazao da su dojmovi o njemu kao o fantastičnom atletskom potencijalu bazirani prije svega na njegovoj visini i rasponu ruku, dakle na pojavi, jer rezultati mjerenja eksplozivnosti, skočnosti, brzine i snage bili su mu tek solidni. Također, nerazumijevanjem vlastite uloge na parketu nije uspio podiči razinu interesa za svojim uslugama čak ni u direktnim kontaktima sa zainteresiranim franšizama.

Kada dodaš ove elemente na one već od prije poznate, dobivaš jednu puno kompletniju sliku, koja bi nakon svega trebala izgledati ovako nekako (sada slijedi moj pokušaj podjele igrače u spomenute klase, dijelom baziran na informacijama o tome kako diše NBA, a dijelom neizbježno inficiran i vlastitim subjektivnim dojmom):

A KLASA, FRANŠIZNI IGRAČI

Anthony Davis, Bradley Beal

Da, došli smo u tu fazu kada više nije nastrano proglasiti Beala jednakim Davisu, stoga i ne čude pokušaji Cavsa i Wizardsa (navodno pola lige zove Jordana i raspituje se za cijenu) da se dočepaju drugog picka. Jedino što čudi je pasivnost Bobcatsa u ovoj situaciji, ali to su Bobcatsi (izbor Beala učinio bi trade za Gordona totalnim promašajem, što baš i nije idealan način da se uđe u prvu godinu nove ere).

Davis je i dalje neprikosnoveni prvi pick, ali više zbog toga što je visoki igrač – franšizne vrijednosti su jednako rijetke, ali centri će uvijek imati veću težinu od bekova (i doslovno i figurativno, osim ako Petar Čobanković ne odluči zaigrati košarku). Na kraju krajeva, nije ni Davis bez upitnika – momak ima osjećaj za asist, može zabiti otvoreni šut i može napasti obruč, ali da li će se ikada oko njega moći graditi napad? Najveći dio njegove vrijednosti danas leži u obrani, skoku, atleticizmu i karakteru, ali ne doda li barem jedan vrhunski napadački element svojoj igri, Hornetsi će se praktički nadati kako će Unibrow postati prvi igrač nakon Billa Russella sposoban toliko obrambeno dominirati u reketu da time može kompenzirati manjak snage i nejasan napadački potencijal.

Beal slično Davisu nema izrazitih mana, a upitnici nad njim uglavnom se tiču nešto lošijeg šuterskog izdanja na Floridi. Međutim, očito je kako se radi o kompletnom strijelcu s izrazitom triple-threat potencijalom, ali i kompletnom igraču izuzetnih all-round vrijednosti (fantastičan skakač za poziciju, sposoban kreirati šut drugima, neumoran u obrani), što ga u kombinaciji s izuzetno povoljnim dojmovima zadnjih tjedana stavlja u ulogu drugog picka.

B KLASA, STANDARDNI ALL-STAR IGRAČI

Harrison Barnes, Michael Kidd-Gilchrist

Barnes je dugo vremena padao zbog upitnog potencijala da bude prva opcija, ali sjajni rezultati na combineu vratili su vjeru u momka koji bi još lani bio najveća konkurencija Kyrieu Irvingu za titulu prvog picka. Barnes nije strijelac u rangu Kobea ili Jordana kakvog su najavljivali kada je dolazio u North Carolinu, ali je odličan šuter neobranjive igre s poludistance kakva najviše podsjeća na Paula Piercea i Glena Ricea (sjećam se kako je upravo Pierce pao na deseto mjesto kada je dolazio s Kansasa jer su mnogi izražavali sumnju u njegovu brzinu i prvi korak).

Barnes ipak nije takav all-round majstor kao Pierce, ali atleticizmom i fizikalijama te izuzetno ozbiljnim pristupom natjerao je mnoge da zažmire na nedostatak kreativnosti u njegovoj igri. Šuterski raspon i brzina bez lopte bit će dovoljni da trpa koševe, a upotrijebi li ikada snagu i eksplozivnost za obrambene i skakačke zadatke, bit će bolja verzija Rudya Gaya.

MKG je pak zadnjih tjedana samo potvrdio izuzetne fizikalije i karakter, ali i udaljio potencijalne poslodavce očajnim šuterskim izdanjima na treninzima koji ga u kombinaciji s manjkom napadačkih rješenja svode na sekundarnog igrača. Ipak, skočnost, borbenost i prije svega obrambeni potencijal su takvi da se većina slaže kako je njegov minimalni domet igra Geralda Wallacea prema naprijed kombinirana s Iguodalinom obranom. Prodano.

C KLASA, GRANIČNI ALL-STAR IGRAČI

Thomas Robinson, Terrence Ross, John Henson

Robinsonova upornost i osjećaj za skok su izuzetni plusevi, ali razlog zbog kojega je ispao iz gornje kategorije leži u ipak sumnjivom utjecaju kojega će imati na obranu. Nije u stanju čuvati reket kao Davis, a niti braniti 4 pozicije na parketu kao MKG, stoga njegovi napadački limiti ipak imaju veću težinu. Izuzetne fizikalije omogučit će mu dugu i plodnu karijeru, ali obzirom na manjkav osjećaj za igru u napadu, ima šanse postati zvijezda samo u slučaju da razvije šut s poludistance u rangu najvećih.

John Henson se stoga ne razlikuje previše od njega, dugonja s North Caroline također je limitiran u napadu, s tim da nešto slabije fizikalije i manjak agresivnosti nadoknađuje izuzetnom igrom u obrani. Obzirom na dužinu i pokretljivost, Henson bi vrlo lako mogao biti drugi najbolji obrambeni visoki na ovom draftu nakon Davisa, ta sposobnost da zatvori reket i igra obranu na perimetru danas su neprocijenjivi. Nađe li se u pravoj situaciji, nabaci li dovoljno mišića i nauči li redovno zabijati s poludistance, Henson bi mogao biti krađa drafta.

A nešto slično bi se moglo reći i za Rossa. Nije u klasi ovih ranijih swingmana po fizikalijama, nije ni alfa mužjak (uostalom, to dokazuje i lanjska sezona kada je radio, igrao i trpio bez pogovora iako je Washington najveći dio sezone podbacio zbog bezglave igre Tonya Wrotena i loših poteza trenera), ali je fantastična šuter i obrambeni igrač. Ono što ga pak izdiže iznad kategorije 3&D startera je vanserijska skočnost i raznovrsna igra (opasan i bez lopte i kao dribler) koje obećavaju igrača sposobnog biti nositelj u napadu u pravoj situaciji.

D KLASA, STARTERI

Jeremy Lamb, Damian Lillard, Dion Waiters, Royce White, Tyler Zeller

Slično kao i Rossu, Lambu je dodatna loša sezona na faxu samo odmogla (problemi u svlačionici i s trenerovim zdravljem), ali ni to ne umanjuje talent u postizanju koševa kojega ima. U biti, Lamb je isti strijelac kao i Rivers, samo još opasniji zbog fantastične dužine i još mekšeg šuta. Njegov jedini problem je daljnji razvoj, popravi li igru u obrani i selekciju šuta, nema razloga da ne prijeđe u kategoriju iznad.

Lillard je odličan strijelac, to je danas neosporno, a neosporno je i da je jedini playmaker u klasi vrijedan rizika zvanog izbor u lutriji. Doduše, ne zbog ogranizacije igre koliko zbog sposobnosti trpanja, ali nije da nema potencijala kao play. Za sada je prvenstveno slasher i šuter, odličan skakač za poziciju, ali i kriminalno loš obrambeni igrač, što je u biti najveći minus. Njegova ispodprosječna igra u obrani za jednog NCAA veterana je nedopustiva, ali oni koji će ga birati svakako se nadaju da je to prije svega rezultat ogromnog tereta kojega je imao u napadu i da će na višem nivou u nju uložiti puno više energije i koncentracije.

Waiters je pak po nekima najbolji strijelac među bekovima u ponudi, combo igrač koji može odigrati terijersku obranu na obje vanjske pozicije i ulaziti u reket s loptom kada poželi. Nedostatak pouzdanog šuta i osjećaja za organizaciju igre bacaju ga u drugi plan kao startnu opciju, ali njegova upornost na oba kraja parketa mogla bi se pokazati ključnom.

White je pak talentom lutrijski igrač kojega je gomila problema van parketa bacila na dno prve runde. Međutim, kako se pokazalo da su problemi tjeskobe preuveličani (letio je avionom bez problema iz grada u grad tijekom treninga) i kako su se svi uvjerili da se radi o inteligentnom momku, a ne nekakvom probisvijetu (ukrao laptop što je odmah prizvalo u sjećanje Marcusa Williamsa, najboljeg playa svoje generacije koji nikada nije naučio izvući glavu iz guzice), dionice su mu naglo skočile. Iako mu je Boston navodno obećao da će ga uzeti jednim od svojih pickova, pitanje je hoće li ga dočekati sada kada je jasno kako je White fantastičan skakač i asistent kroz kojega možeš vrtiti napad, igrač sposoban odraditi svoje u obrani, a da kojim slučajem ima pouzdani skok-šut bio bi top 10 talent. Njegov stil igre i povijest ponašanja možda nekome budu prevelik rizik, ali netko drugi će zato dobiti šansu pokupiti izuzetnog košarkaša.

Zellerove dionice pak padaju, što je i očekivano jer radi se o dokazanoj vrijednosti koja je u svemu solidna. Nije talent za biti prvi visoki u momčadi, ali uz pravog suigrača njegova brzina, visina, spretnost oko obruča i solidna igra u obrani svakako mogu doći do izražaja. U svakom slučaju bit će duplo bolji i korisniji igrač od Tylera Hansbrougha, koji se nakon dvije sezone u ligi još nije nametnuo ni kao pouzdana opcija s klupe.

E KLASA, ANDRE DRUMMOND

Ovo je stvarno nemoguć izbor. S jedne strane imaš sjajnog momka neviđenih fizičkih predispozicija koje urlaju kako se radi o vrhunskoj franšiznoj petici. Neopterećeni um Bynuma, eksplozivnost Amarea, snaga i pokretljivost Howarda, to su kvalitete s kojima je Drummond osvojio sve tijekom treninga i combinea. Danas više nema sumnje da s njim ipak ne dobivaš Kwamea Brownea ili Olowokandia, Drummond je košarkaš u srcu i u najgorem slučaju izabrat ćeš novog DeAndrea Jordana.

Sad je samo pitanje koliko vrijedi taj rizik, jer između Dwighta i Jordana nije samo ogroman jaz u kvaliteti, već i u ulasku u NBA – Dwight je bio prvi pick, Jordan 35. Drummond je u svakom slučaju dugogodišnji projekt, njegova igra u napadu je na razini početnika, nema šut, nema nikakvu igru u postu, često nema pojma ni što treba raditi na parketu. Ipak, pokazao se kao sjajan bloker te voljan obrambeni igrač i skakač, pa ako realizira do kraja samo te aspekte igre, onda je svakako vrijedan izbora između 8. i 15. pozicije.

F KLASA, IGRAČI ZADATKA

Moe Harkless, Andrew Nicholson, Will Barton, Jeff Taylor, Draymond Green, Orlando Johnson, Jae Crowder

Harkless nema šut i tek treba naučiti igrati obranu, ali samo na račun atletike može zabiti dovoljno i sakupiti dovoljno stoperskih akcija. Vanserijski skakač i ljudski yo-yo koji u ranoj fazi karijere neće previše pomoći, ali ima Josh Smithovski all-round potencijal, s jednako lošim šutem iz vana, ali bez osjećaja za asist. Međutim, fizičke predispozicije jednostavno ne dozvoljavaju da ga otpišemo kao tek još jedan zvrk s klupe.

Nicholson za razliku od Harklessa nije specijalan atletski primjerak, ali je kompletan napadač. U najgorem slučaju ima budućnost kao pick & pop specijalist, ali izuzetna spretnost u postu i dobar arsenal poteza u igri leđima obećavaju i puno više. Nije raznovrstan ni dovoljno čvrst da bude novi David West, ali meka ruka i spretna stopala obećavaju još ubojitijeg Carla Landrya.

Barton je najmršaviji igrač u ponudi, ultra-tanki swingman poznat po revolveraškom stilu igre, ali zanimljive kombinacije talenta. Njegova igra nema rupa, dokazan je kao spretan stoper na bokovima, solidan šuter i slasher, jedan od najboljih skakača na poziciji. Teško ga je zamisliti da čuva NBA krila, ali obzirom na manjak dvojki u ligi, ovakav playmaker na oba kraja parketa mogao bi biti dobar ulov.

Jeff Taylor je suludo dobar atleta s rezultatima na combineu u rangu top 5 swingmana, ali ni približno talentiran napadač. Međutim, čovjek se u tri godine na Vanderbiltu razvio u odličnog spot-up šutera, cijelu igru bazira na obrambenom pristupu i gotovo da nema sumnje kako će se razviti u jednog od najboljih 3&D specijalaca ove klase.

Green je, gledajući brojke, top 10 igrač ove generacije. Međutim, ono što ga koči su loše fizikalije i manjak pozicije u NBA. Iako je njegov košarkaški IQ neosporan, u NBA nitko neće postaviti igru tako da sakrije njegov slabosti, tako da je za njegovu budućnost najvažnije naći se u situaciji u kojoj će moće iskoristiti njegove solidne kvalitete razigravača i skakača. Sličan igrač Whiteu, slabiji atleta, ali bolji šuter.

Crowdera i Johnsona pak ubacujem ponajviše oslonjen na vlastiti dojam. Usprkos sjajnim rezultatima i jednog i drugog na combineu, ni jedan mock ih ne vodi u prvoj rundi iako imaju sve predispozicije NBA igrača. Izgleda da im je najveći minus predugi ostanak na sveučilištu jer je odmah jasno što od njih dobivaš, nema tu prikrivenog potencijala. I jedan i drugi su 3&D igrači, možda ponajbolji u ponudi nakon Taylora. Crowder doduše više izaziva pozornost svojom snagom nego napadačkim potezima (iako može zabiti otvoreni šut), nema visinu i dužinu poput Kawhia Leonarda, ali može biti itekako koristan obrambeni igrač na račun fizikalija i skočnosti. Johnson pak nema slabe točke, radi se o kompletnom igraču koji nije briljantan u ničemu, ali koji ima solidne rezultate u svim aspektima igre i koji bi se u pravoj situaciji mogao isprofilirati u korisnog 3&D swingmana.

G KLASA, ČLANOVI ROTACIJE

Jared Sullinger, Perry Jones, Quincy Miller, Terrence Jones, Austin Rivers

Sullingerova priča postaje sve tužnija, ali čak i bez očajnih rezultata na combineu, nervoznih nastupa na treninzima te bez ove priče o lošim leđima, njegov potencijal prelaska u NBA oduvijek je bio upitan. Čovjek je u NCAA zabijao na račun talenta, ali i na račun snage, što u NBA više neće biti slučaj. Bez mogućnosti da se izbori za idealnu poziciju u reketu, njegova sjajna rješenja u postu više ne dolaze toliko do izražaja, što baca svjetlo na njegove ostale karakteristike. Sjajni šut je svakako ona najpozitivnija, nema sumnje da se može razviti u rasnog pick & pop igrača, a tu je i odličan skakački osjećaj. Međutim, obzirom na sporost, pitanje je može li uopće igrati obranu u NBA, odnosno mogu li šut s poludistance i skok kompenzirati rupu koju će predstavljati pod košem.

Ipak, njegova priča nije ni upola tužna kao ona Jonesova. Brzi i visoki dugonja od neviđenog talenta u dvije godine se pretvorio u neprijatelja broj jedan, za što je dobrim dijelom odgovoran i sistem Baylora, ali i on sam. Njegova nesigurnost tijekom treninga odbila je mnoge momčadi, rezultati na combineu bili su tek solidni, a sve skupa je samo potvrdilo sumnje koje su postojale u odnosu na prikazano na parketu i koje jasno kažu da je Perry tek još jedan Anthony Randolph, igrač bez pozicije i cilja. Potencijal postoji, momak ima sjajan prvi korak, zna razigrati i skočiti, može zabiti iz svih pozicija, ali pasivnost je ona koja dominira kao karakteristika njegove igre. Recimo, razvije li šut iz vana, može biti novi Tim Thomas. Ne razvije li se, bit će novi Anthony Randolph. Koji odbija igrati ispod koša. Kako god bilo, previše je ovdje upozorenja da bi itko ozbiljan riskirao lutrijski pick na ovakvom draftu na igrača koji ničim ne pokazuje da će biti poseban.

Quincy Miller još je jedan podbačaj Baylora, s tim da on bonus opravdanje ima i u ozljedi koljena koja ga je dodatno usporila. Praktički, o njemu se tako igrački ne zna previše, osim da ne igra obranu i da nema osjećaj za asist. Fizikalijama prototip trojke, ali tek solidan atleta. Ima dobar ulaz i solidan šut, svakako vrijedan rizika u kasnijoj fazi prve runde. Definitivno igrač kojem bi dodatna godina na sveučilištu samo koristila, ali možemo ga razumjeti što je htio pobjeći s Baylora što prije.

I dok ovaj trojac iznad donosi potencijalnu kombinaciju razočaranja i oduševljenja, drugi Jones je manje-više sigurna opcija. Čovjek ničim nije zvijezdani talent, ali ima masu zanimljivih kvaliteta i kao strijelac i kao obrambeni igrač. Naime, Terrence će mnogima biti problem za čuvanje obzirom da je prebrz za četvorke i prejak za trojke, a ima igru i na perimetru i pod košem. S druge strane, dovoljno je brz i jak da čuva oba tipa krila. Naravno, nije takav talent da ovo prezentira u startnoj ulozi, ali kao igrač s klupe protiv drugih postava mogao bi dominirati u stilu Thaddeusa Younga.

Rivers pak djeluje kao hodajuća video igrica, s onom kombinacijom ulaza, skok-šutova unazad i kičmolomnih driblinga. Njegov problem je što ovakav stil igre u NBA prolazi samo ako si vrhunski atleta u savršenom tijelu, poput njegova uzora Kobea. Rivers sigurno nije Kobe, jer u NBA neće moći ni skakati ni igrati obranu. Podsjeća na Stepha Currya, ali teško da će moći preuzeti ulogu playa jer nema instinkte ni potrebnu slashersku komponentu u svojoj igri. Stoga je poprilično jasno kako se radi o izuzetnom combo strijelcu koji bi se trebao ugledati na Jamala Crawforda da shvati kako se može pomoći momčadi na višoj razini.

H KLASA, BACK-UP VISOKI

Myers Leonard, Arnett Moultrie, Fab Melo

Leonard je apsolutno veći rizik od svih ranije navedenih i Bucksi su se spasili dovođenjem Dalemberta jer sada pick mogu usmjeriti u drugom pravcu. Da li je momak potencijalno sjajan stoper u postu u rangu Splittera? Apsolutno. Da li je potencijalno u stanju čuvati reket kao pokretan visoki igrač? Možda. Hoće li ikada biti bitan napadač. Ne. To su ukratko karakteristike košarkaša koji mene više podsjeća na braću Plumlee nego na Andrea Drummonda. Myers je hodajuće drvo solidnih fizikalija koji vrijedi picka, ali lutrijskog? Svašta.

Moultrie je također izbio u prvi plan zahvaljujući visini, solidnim fizikalijama i skočnosti, ima tu dovoljno materijala da se izbrusi jedan solidni visoki igrač s klupe, ali, slično Leonardu, njegov napadački arsenal ograničen je na poteze metar od koša, ruka je drvena, a, za razliku od Leonarda, nikada nije naučio igrati obranu.

Melo pak jedino obranu i zna igrati, gotovo sigurno je izgubljen slučaj što se tiče igre u napadu, ali po svemu sudeći ogromne su šanse da bude najbolji zaštitnik reketa ove generacije nakon Hensona i Davisa.

I KLASA, BACK-UP PLAYEVI

Kendall Marshall, Marquise Teague, Tony Wroten, Tyshawn Taylor, Scott Machado

Marshall je na combineu bio najlošiji bek, što samo potvrđuje sve ranije strahove. Njegova igra ima preozbiljne felere da bi ga se uzelo u lutriji, loš šut i manjak brzine ipak su ga koštali na draftu, a koštat će ga i u NBA. Usporedbe s Rubiom i Andreom Millerom tako danas više ne piju vodu, sličnost svakako i dalje ostaje vanserijska sposobnost razigravanja i generalski osjećaj za igru, ali spomenuti dvojac ipak je funkcionirao i na nekim drugim razinama (Miller kao odličan strijelac, Rubio kao izuzetan atleta i obrambeni igrač). Ipak, uvijek ostaje Mark Jackson kao presedan – izabran kao 18. pick, nije igrao obranu niti je bio u stanju šprintati gore-dolje, ali današnji trener Warriorsa treći je asistent u povijesti NBA. Sve što je trebalo bilo je dodati izuzetan osjećaj za igru u reketu, točnije leđima košu, zabiti desetak koševa po utakmici i eto karijere. Šanse da Marshall bude izabran negdje u tom rangu su ogromne, a po meni ništa manje nisu ni da jednog dana postane starter usprkos svim manama.

Teague je sve ono što Marshall nije, brz slasher ubojitog driblinga, izuzetan atleta, kreator prostora, ali ne i pozicija za šut. Kada nauči igrati obranu, šutirati i organizirati napad, bit će bolji igrač od brata Jeffa, za sada najviše podsjeća na light verziju Collisona.

Wroten je slično Teagueu prije svega atleta, oslonjen više na eksplozivnost nego na brzinu, dolazi do obruča lakoćom, ali problemi nastaju nakon što tamo dođe. Užasan asistent zbog čega ga mnogi prije svega vide kao dvojku, ali daleko od one zrelosti i učinkovitosti s kojom igra npr. Waiters. Nema šut, ali ako je Avery Bradley uspio naći rolu u ligi, može i on.

Taylor je negdje između ove dvije krajnosti, dobar atleta, solidan šuter, sposoban slasher. Njegov problem je što nije ništa specijalno kao play (upitan IQ tijekom cijele NCAA karijere), ali ni kao fizikalac. Ili to možda nije problem, obzirom da bi Marshall ubio za njegove noge, Teague za njegov šut, a Wroten za njegovu glavu. Mislim, čudno mi je ovo reći nakon 3 i pol godine tijekom kojih mi je kidao živce (samo završnicu protekle sezone odigrao na NBA razini), ali postoje čak i neke male šanse da za 5 godina upravo on bude drugi najbolji play ove generacije.

I za kraj nam ostaje Machado, najbolji čisti play uz Marshalla, jednako nebitan atleta, jednako slaba obrambena opcija, ali s jednim bonusom – zna zabiti i solidan je šuter. Ne uspije li on ostvariti karijeru barem kao Eric Maynor, dakle onu pouzdanog back-upa koji dobiva priliku igrati čak i s prvom postavom, onda kvragu i svi oni sati uloženi u gledanje utakmica, klipova, intervjua, skaut izvješća i raznih analiza.

8Apr/128

MOCCHACHINOALPACINO 2012.

Posted by Gee_Spot

Momak na slici nije mlađi brat Willa Smitha, već trenutno najvažnija osoba na sveučilištu u Kentuckyu (iako, tehnički, još nije na sveučilištu). Fascinantan je taj NCAA svijet – iako su tek osvojili naslov, iako se Calipari konačno potvrdio kao vrhunski stručnjak i iako je Anthony Davis talent zbog kojega cure sline svim franšizama koje će se naći u lutriji, svi navijači Wildcatsa kao da samo čekaju odluku tipa s mikrofonkom o tome gdje će nakon srednje škole.

Nerlens Noel mu je ime, a navodno je talentom i stilom igre najsličniji upravo Davisu. Jadni Calipari, umjesto da uživa u trijumfu barem nekoliko dana, odmah se morao baciti na regrutiranje i sklapanje nove momčadi iako još službeno nije ostao bez nikoga. Doduše, šanse da Davis, Kidd-Gilchrist i Jones ne izađu na draft su mikroskopske, a kroz nekoliko dana znat ćemo definitivno i sudbinu preostala dva člana šampionske petorke, Marquisa Teaguea i Dorona Lamba (još razmišljaju o tome da li nastaviti NCAA karijeru, iako, obzirom na to da im cijena nikad neće biti veća, sve osim izlaska na draft bio bi šok).

Jedino je sigurno da Kentucky napušta senior Darius Miller, vrijedni šesti igrač koji je već ispratio u NBA Walla, Cousinsa, Pattersona, Bledsoea i Knighta, a sada se sprema barem još tri nova picka prve runde (hoće li netko posegnuti za samim Millerom u drugoj rundi ne bi li upecao dokazanog role playera koji može zabiti otvoreni šut, e to je već teže pitanje). Uglavnom, Calipari je već ranije pripremio zamjenu za Millera u Alexu Poytressu, a zakapario je i potencijalno najboljeg beka šutera generacije u Archieu Goodwinu da se osigura u slučaju Lambova odlaska (treba li uopće napominjati kako morate zapamtiti ova dva imena?).

Ali, u idućih nekoliko dana navijači Kentuckya će saznati da li je uspio zamjeniti osovinu Davis, Kidd-Gilchrist i Jones ne samo s Noelom, već s još dva top 10 srednjoškolska talenta s kojima je u pregovorima – krilom Shabazzom Muhammadom (čiji otac naginje igranju za UCLA) te krilnim centrom Anthonyem Bennettom (kojega Billy Donovan pokušava dovesti među Gatorse).

Kad sagledaš situaciju iz ovog kuta, shvatiš koliko je uopće iluzorno promatrati NCAA turnir iz ijednog drugog kuta osim ovog skautskog. Koliko god uzbuđenja donosio, sve prikazano na parketu je ništa prema priči o ostvarenju sna i igranju u NBA. Calipariev najveći podvig je u tome što je uspio nadići klasičnu paradigmu o pohlepnim profesionalcima koji samo žele eksploatirati i sveučilišnim trenerima kojima je stalo samo do toga da izgrade mlade ljude, kombinirajući najbolje od oba svijeta i uspijevajući paralelno izgraditi i pripremni kamp za NBA i ultimativnu momčad koja prezentira ono najbolje od sveučilišne košarke.

Ta nesebičnost u pogledu podjele uloga, zrelost kojom su pristupali igri i karakter kojega su iskazivali svake sekunde, na neki način bacili su u vodu sve priče o pogrešnom sistemu i potvrdili da ništa u životu nije crno-bijelo, ma koliko mi željeli da je tako kako bi lakše spavali. Jasno, ni sam Cal valjda nije računao da će naići na ovakvu generaciju, a pogotovo to nismo mogli očekivati svi mi naučeni na mlade zvijezde poput Walla i Cousinsa koje prvenstveno žele nabiti brojke kako bi si osigurali što bolju poziciju na draftu. Ali, jedan program kojega smo do jučer smatrali više Hollywoodom nego školom, uspio je pokazati i dokazati da se nesebičnost, požrtvovnost i odricanje itekako mogu isplatiti, i to na puno značajnije načine od konstantnog ugađanja vlastitom egu.

Također, ništa manje fascinantno od ovoga što je Cal napravio sa skupinom najpoželjnijih talenata svijeta, je i činjenica da su u ulozi prvog favorita od prvog kruga do Finala dominirali turnirom praktički bez krivog koraka. Koliko god da su sjajna klapa i koliko god da su talentiraniji od svih ostalih, ovakvo ispunjenje očekivanja totalno je netipično za March Madness i dodatno naglašava kvalitetu i ovih igrača i ovog sistema.

Možda nije bilo uzbuđenja na kakva smo navikli, ali turnir 2012. pamtit će se godinama po Calipariu i Kentuckyu i potencijalnoj promjeni koju su napravili u glavama mladih igrača diljem svijeta (tko zna, možda su Maje mislile upravo na ovo kada su govorile o kraju svijeta kakvog znamo).

A ova godina trebala bi se pamtiti i po izuzetno dubokom draftu. Kako sam nakon godinu dana pauze opet odgledao stotine sati NCAA košarke (a zahvaljujući ESPN America kanalu završni turnir sam odgledao gotovo u cijelosti), vraćam se formatu mock drafta od dvije runde u kojima ću pokušati predstaviti 60 pickova za koje smatram da imaju NBA budućnost.

Za one koji ne znaju pravila prethodnih izdanja, u ovom slučaju se ne radi o nikakvom pokušaju nagađanja pravog drafta (tako nešto čuvamo za podcast nakon lutrije kada se bude znao točan raspored momčadi), dakle ne vodim računa o tome tko će ostati na sveučilištu, a tko ima namjeru odmah otići u NBA. Praktički, ovo je rang lista imena koja su ostavila najbolji dojam tijekom sezone.

1. ANTHONY DAVIS (Kentucky Wildcats)

Iako će NBA karijeru početi kao krilni centar, Davisova sposobnost da pokriva sredinu i sam drži obranu priziva centarsku budućnost. Njegove sulude brojke iz zadnje godine srednje (koju je počeo kao bek visok 185 cm dok nije izrastao do današnjih 208) najviše podsjećaju na one Kevina Garnetta, ali, kako KG nikad nije igrao na sveučilištu, teško je ocijeniti kako bi se njegove blokerske kvalitete prenijele na novu razinu.

Davisove su se prenijele vrhunski i, ako je usporedba s Garnettom točna (obzirom na dužinu i tu neuništivu energiju koja ga tjera da bude stalno u pokretu na oba kraja parketa čini se da je), onda se radi o Garnettu s Russelovskim talentom za čuvanje reketa. Jasno, u slučaju da se s vremenom popuni i dodatno izraste, Davis bi mogao biti i svojevrsni Russell svoje generacije. Tipa, ono što je u naponu snage bio Timmy (obrambeno gledano), odnosno ono što je danas Dwight, samo s razumom i bez kršćanskog licemjerja.

U najgorem slučaju, ako se pokaže da su njegovi ofenzivni limiti ipak preveliki da bude KG, mali će biti bolja verzija Tysona Chandlera. Koja god od ovih usporedbi se ostvari, kao što nas povijest uči, ovakvi visoki igrači garancija su naslova. Nitko drugi u klasi mu nije ni blizu i zato će onaj tko izvuće dobitnu kombinaciju na lutriji imati razloga za otvoriti šampanjac. Mislim, ako jedan Larry Brown, koji je iz prvog reda gledao i Russella i Jabbara, tvrdi da će Davis preko noći preokrenuti franšizu iz gubitničke u playoff momčad, onda stvarno više ništa ne treba dodati.

2. THOMAS ROBINSON (Kansas Jayhawks)

Fenomalni atleta koji će od prvog dana biti double-double mašina zahvaljući atleticizmu kakvoga smo navikli gledati od ipak nešto lakših krila poput Mariona ili Tyrusa Thomasa. Za razliku od njih Robinson je prava četvorka, isklesani fizički primjerak koji pojavom priziva Karla Malonea (ili barem Blakea Griffina). Jedini problem je što se radi o poprilično sirovom igraču koji do koševa dolazi borbenošću i izuzetnim prvim korakom, ali, uz par godina igračkog sazrijevanja, momčad koja ga draftira dobit će kompletnog startera all-star kvalitete. Robinson će od prvog dana konkurirati Loveu i Cousinsu za titulu najboljeg mladog skakača u ligi, a kad popravi šut (u što uopće ne sumnjam obzirom na radnu etiku i već sada solidnu formu) postat će i kompletna pick opasnost. U najgorem slučaju David West s osjećajem za skok Kevina Lovea.

3. BRADLEY BEAL (Florida Gators)

Možda na papiru njegova sezona na Floridi ne izgleda ništa specijalno, ali, ako ste ga barem jednom gledali u akciji, nikakve brojke vam nisu potrebne. Uostalom, glavni razlog zašto je ostvario skromnije brojke od očekivanih je poprilično mala uloga koju mu je Billy Donovan povjerio tijekom većeg dijela sezone. Odnosno, sve do same završnice kada je Beal uzeo stvar u ruke, odveo Gatorse na korak do finala konferencije, a zatim i do solidnog izdanja na turniru.

Ta njegova eksplozija u završnici samo je potvrdila da se radi o specijalnom igraču koji nije samo odličan šuter, već i kreator i uopće kompletan all-round košarkaš. U biti, i po građi i po stilu igre, a posebice po sjajnom koraku unazad kojim si lakoćom kreira prostor za šut, Beal je pljunuti Eric Gordon. Drugim riječima, radi se o top 5 beku šuteru na NBA nivou sposobnom nositi napad, ali, za razliku od Gordona, biti i lider na parketu pristupom i strašću za igrom.

4. HARRISON BARNES (UNC Tar Heels)

Barnes je po izlasku iz srednje smatran novim Jordanom, da bi nakon prve godine bio upitan njegov karakter, a nakon druge njegova sposobnost da kreira za sebe i druge. Zanimljivo kako se pri isticanju njegovih mana zaboravlja kako je momak fenomenalan šuter koji je u drugoj godini napravio ogroman korak ka roli kompletnog strijelca koji se ne boji nijedne situacije. Barnes nema fizikalije poput Carmela da samo na račun njih dominira nad vršnjacima, niti ima atletske sposobnosti Jordana koje mu dopuštaju da kontrolira utakmicu na oba kraja parketa, ali ima sasvim dovoljno sposobnosti da bude rasni NBA starter i strijelac all-star kalibra. Netko kao Rudy Gay sa slabijim prvim korakom, ali boljim šutem.

5. ANDRE DRUMMOND (UConn Huskies)

Iza njega je mlaka prva godina na sveučilištu, ali tu i tamo pokazao je dovoljno bljeskova da navede nekoga na rizik. Obzirom na dubinu drafta i niz kvalitetnih igrača koje preskačem možda bi ovako visoka pozicija bila previše, ali Drummond ima potencijal biti rasni centar, a tako nešto nije lako zanemariti. Obzirom na izuzetnu masu za nekoga tko ima tek 18 godina i očiti način na koji se još ne zna nositi sa vlastitom moći, Drummond me najveći dio godine podsjećao na Odena, s jednom bitnom razlikom.

Koliko god Oden nespretan bio tijekom svoje jedine godine na Ohiu, sa rukom u gipsu uspio je dovesti momčad do Finala dominirajući skokom i sredinom reketa. Problem s Drummondom dakle nije samo u tome što je sirov, već što nije iskazao dovoljno srca zbog kojega je jednom Oden smatran sljedećim velikim NBA centrom. Ta pasivnost priziva u sjećanje još jedan fizički prototip centra, Michaela Olowokandia, kojega su Clippersi van pameti izabrali kao prvi pick 1998. Jasno, čak je i onda, u doba puno manje medijske pažnje, mnogima bilo jasno da se prvi pick ne troši na igrača s neuglednog sveučilišta koji je košarku prvi put zaigrao s 18 godina jer je naglo izrastao.

Drummond ipak ima nešto bolji pedigre, ali opasnost od novog Kwamea Browna svakako postoji (Kwame je draftan direktno iz srednje pa ga nećemo uzeti kao ozbiljniju usporedbu, osim što treba istaknuti njegov apsolutni nedostatak želje i motiva da bude išta više od visokog čovjeka koji prima plaću zbog toga što je ogroman). Samo, kao što to netko mudar jednom reče, franšizni centri ne rastu na grani i kad imaš priliku doći do jednoga, ne smiješ je propustiti.

6. JEREMY LAMB (UConn Huskies)

Građom, dužinom i šutom pljunuti Kevin Martin, dakle igrač koji bez problema može naći načina doći do svojih 20 koševa svaku večer, svejedno igrajući u momčadskom ritmu ili 1 na 5. Ono gdje svakako mora još bolje skenirati Martina je iznuđivanje slobodnih, šteta da ih ne puca češće obzirom na vanserijski meku ruku. Selekcija šuta je upitna, ali to se da popraviti, pogotovo stoga što će u NBA imati manju odgovornost. Pod upitnikom je njegov karakter zbog često pasivnih ovogodišnjih partija, ali to je prigovor kojega možemo uputiti kompletnoj momčadi UConna. Bez obzira na sve, moje mišljenje je da se ovakav strijelac ne smije ispustiti iz ruke, pogotovo obzirom na ionako škrtu konkurenciju u ligi na poziciji beka šutera.

7. MICHAEL KIDD-GILCHRIST (Kentucky Wildcats)

Borbeno malo krilo koje se baca na glavu za svakom loptom i može se gurati pod košem, upitne ruke i vizije, ali neupitnog srca i pluća. Opis je ovo Geralda Wallacea, ujedno i brucoša s Kentuckya. Meni osobno nikako nije jasno da su NBA skauti ovoliko poludili za jednim šljakerom te se dotični na većini mock draftova vodi kao top 3 pick, dok je Wallace s identičnim brojkama nakon jedne godine na Alabami izabran tek pri kraju prve runde. Tu opet u prvi plan dolazi ta promjena paradigme koju su izveli Calipari i momci, ovakva tip talenta do jučer je pripadao debelo izvan lutrije, a danas je, eto, garantirani top 5 izbor.

8. JARED SULLINGER (Ohio State Buckeyes)

Danas znamo da Sullinger ne može zabiti u postu protiv jačih i viših igrača, ali isto tako znamo da ima dovoljno dobar šut da će moći zabiti preko njih. Dominantna igra u reketu koju je iskazivao na NCAA nivou čuvat će se za povoljne matchupove u NBA. Sullinger nije Tim Duncan, ali je izuzetan skakač i borac, potencijalni pick & pop monstrum i svakako startni NBA materijal koji će pomoći ekipi koja bude znala koristiti njegove dobre strane. Rang ovih graničnih all-star igrača sposobnih za double-double poput Branda, Boozera ili Millsapa njegov je domet, a obzirom da mu po nekim skautima prijeti pad na sam kraj lutrije, mogao bi postati i krađa drafta.

9. KENDALL MARSHALL (UNC Tar Heels)

Jedini play klase NBA startera u ponudi, mislim da ga ekipa koja treba organizatora poput Portlanda ili Jazza (ako budu imali šanse uopće doći do njega) ne smije propustiti. Njegova obrana i šut dugo su vremena dovođeni u pitanje, ali pregled terena i osjećaj za pravovremeni asist su već sada na najvišoj mogućoj razini. Također, lakoća kojom kontrolira ritam i koristi rupe u obrani za vlastite lake koševe govori da se radi o lideru prve klase. Upitnici o brzini i posebice o šuterskom dosegu ostat će sve dok ne zaigra u NBA, ali ne tako davno jedan igrač sličnih karakteristika ušao je u ligu i nametnuo se kao jedan od najboljih playmakera generacije – Andre Miller.

10. JOHN HENSON (UNC Tar Heels)

Dugonja s North Caroline u svojoj trećoj godini dokazao se kao kompletan igrač, sposoban ne samo skakati i zalijepiti poneku bananu, već i zabiti. Kad se malo popuni, Henson bi vrlo lako mogao postati idealan čuvar sredine, netko poput Marcusa Cambya. U biti, sklonost potezanju s poludistance usprkos ružnom šutu samo dodatno utvrđuje poveznicu s Cambyem, čovjekom sposobnim dominirati u obrani golim fizikalijama, a onda s druge strane igrati fino kao balerina. Pitanje je samo može li se dovoljno popuniti za igrati u sredini, jer jednostavno nije dovoljno eksplozivan za igrati isključivo krilnu poziciju.

11. AUSTIN RIVERS (Duke Blue Devils)

Revolveraš s Dukea od prvog dana planirao je prelazak u NBA, o čemu najbolje govori stil igre kojega je iskazivao tijekom najvećeg dijela sezone. Riversova sposobnost da si kreira šut i potegne iz svake situacije garantira mu karijeru, pitanje je samo hoće li se moći razviti u graničnog startera poput O.J. Mayoa (granični su samo zbog upitne igre u obrani) ili će mu najbolje odgovarati uloga combo strijelca s klupe poput Jasona Terrya.

12. TERRENCE ROSS (Washington Huskies)

Ross si nije u stanju kreirati šut lakoćom poput Riversa, ali je kompletan igrač, all-round talent koji se najbolje snalazi u spot up situacijama. Obzirom na fizikalije i šut, radi se možda o najboljem klasičnom beku šuteru u ponudi, igraču koji živi od kretanja, izlaska iz blokova i tuđih asista. Dodaj ovome izuzetnu visinu i građu za bočnog igrača i jasno je kako se radi potencijalnom starteru koji će u najgorem slučaju poslužiti za popunu petorke poput Wesa Matthewsa, a u najboljem dosegnuti all-star razinu Ripa Hamiltona, Eddiea Jonesa ili Allana Houstona.

13. TERRENCE JONES (Kentucky Wildcats)

Da je igrao na nekom drugom sveučilištu, danas bi možda o Jonesu pričali kao o igraču u rangu Robinsona. Potencijalna NBA startna četvorka fizikalijama i talentom, Jones je u naslovu Kentuckya sudjelovao uglavnom povremenim eksplozijama u napadu, više se koncentrirajući na ulogu strijelca nego skakača i radnika pod košem. Upravo ta njegova sklonost bježanju od reketa usprkos izuzetnim fizikalijama potencijalan je problem, ali, kao i u mnogim drugim slučajevima, ovakva kombinacija atleticizma i talenta jednostavno vas tjera da zaboravite na eventualne karakterne mane. Iako, oprez treba biti prisutan, ako su prve asocijacije zbunjeni Ed Davis i lažne četvorke poput Thaddeusa Younga i Marvina Williamsa, ova priča ne mora završiti pozitivno.

14. JAMES MCADOO (UNC Tar Heels)

Mali se već povukao iz svih draft kombinacija, ostaje na Carolini i samim time je u konkurenciji za jedan od prvih pickova dogodine. Mcadoo se sjajno uklapa u trend zvijezda-šljakera jer je njegova energija s klupe često dizala razinu energije Tar Heelsa na jedan viši nivo. Eksplozivne reakcije u obrani i napadu skrivaju jednog ne baš previše ispoliranog igrača, ali njegova borbenost i želja više su nego dovoljni. All-round učinkom McAdoo se izvrsno uklapa u svaku ulogu i nije ga problem zamisliti kao nekakvu kombinaciju Josha Smitha, Davida Leea i Paula Millsapa.

15. TYLER ZELLER (UNC Tar Heels)

16. CODY ZELLER (Indiana Hoosiers)

Odlična ponuda visokih na draftu nastavlja se s braćom Zeller, ne baš vrhunskim atletama, ali izuzetno korisnim igračima razvijenog osjećaja za momčad i svoju rolu u njoj. Stariji Tyler ni u 22-oj godini nije uspio nabiti previše mišića, ali usprkos tome ima dovoljno dobru ruku i izuzetno je pokretljiv, tako da ga nije teško zamisliti u ulozi krilnog centra u NBA. Dapače, obzirom na izuzetnu realizaciju iz svih pick situacija, nije nemoguće da se pretvori u solidnog startera, a pokaže li se dovoljno žilavim i čvrstim, dobar nos za skok i izvrstan horok omogučit će mu čak da zaigra i u sredini.

Brat Cody je puno bolji dodavač i igrač leđima košu te je na putu da se razvije u pravu peticu, ali i njegov problem je užasno tanak okvir koji ga često pretvara u nevidljivog obrambenog igrača i skakača, usprkos izuzetnoj visini. Velike su šanse da ostane još barem godinu na Indiani i to bi bilo najpametnije jer fizički još ni približno nije spreman za NBA. Onaj košarkaški dio je neupitan, bude li se po pitanju mase sve razvijalo kako treba, bit će minimalno granični all-star centar poput Roya Hibberta, samo s puno mekšom rukom oko koša.

17. DAMIAN LILLARD (Weber State Wildcats)

Najbolji combo strijelac u ponudi, već treću godinu za redom Jimmerovskim stilom igre nosi minijaturni Weber St. Solidan i vizualno zanimljiv šut, skočnost, brzina – sve su to odlike čovjeka koji je trpao 25 koševa u prosjeku, ali protiv poprilično slabašne konkurencije. Jedine ozbiljnije ekipe na koje bi naišao uglavnom su ga držale pod kontrolom, a pozicije u lutriji na većini mock draftova više su rezultat nedostatka ponude playmakera nego njegovih stvarnih kvaliteta. Lillardov domet u NBA je rola s klupe u stilu Mo ili Lou Williamsa, dakle prije svega instant napad, a tek zatim razigravanje suigrača, tako da momčad koja traži startnu jedinicu od njega neće imati previše koristi.

18. TONY WROTEN (Washington Huskies)

Wroten uopće nije play, a nije čak ni neki naročiti šuter, ali je izuzetan atleta nezaustavljivog prvog koraka koji neodoljivo podsjeća na Tyrekea Evansa. Nije asistent, nije šuter - ali itekako može pomoći kao strijelac s klupe i all-round igrač. Dobra stvar je što su ovakve sirove atlete danas sve manje na cijeni, a to znači da bi vrlo lako mogao pasti u donji dio prve runde gdje bi ga se dočepao neki kvalitetan klub u kojem bi se mogao razvijati i na početku igrati rolu koja mu najviše odgovara, onu 1 na 5 jurišnika.

19. DORON LAMB (Kentucky Wildcats)

Šuter s Kentuckya nije atleta za NBA startera, ali ima sve potrebno za razviti se u tricaškog specijalista u rangu J.J. Reddicka. Prekrasan šut iz bloka i odličnih 47% za tricu jasno ukazuju u kojem smjeru se mora specijalizirati kako bi postao koristan NBA igrač.

20. PERRY JONES (Baylor Bears)

Atleta izuzetnih fizikalija zbog kojih će netko sigurno riskirati možda i puno ranije nego treba. Košarkaški gledano nije pokazao ništa u dvije godine, izbjegava borbu pod košem i zadovoljava se igrom na vrhu posta, a nije niti naročito dobar šuter niti asistent. Sve što ima je ta dužina, ali obzirom da igra kao bek, pitanje je od kakve će koristi biti taj raspon ruku i skočnost kada neće služiti ni čuvanju reketa ni skakanju. Trebat će mu pronaći nekakvu ulogu na perimetru, nije isključeno da se pretvori u novog Tima Thomasa, ali mislim da se sa popriličnom sigurnošću može reći kako neći ići stazama krilnih centara poput Amarea ili Favorsa s kojima je uspoređivan po dolasku na faks.

21. ANDREW NICHOLSON (St. Bonaventure Bonnies)

Dobar atleta koji je iskoristio boravak na sveučilištu da se razvije u kompletnog igrača, brz i spretan u postu, a ujedno sposoban zabiti i tricu, što ga stavlja u poziciju potencijalnog pick & pop specijalista. Izuzetne brojke su dobrim dijelom rezultat igre u konferenciji u kojoj nema previše ovakvih talenata, stoga bi rana prilagodba ulozi s klupe i kombiniranje unutar-van koševa u stilu Thaddeusa Younga bilo najbolje rješenje za njegovu budućnost.

22. ORLANDO JOHNSON (UC Santa Barbara Gauchos)

Možda najkompletniji bek-šuter u ponudi nakon Bradleya Beala, Johnson se u četiri godine dokazao kao fantastičan strijelac i radnik kojega samo manjak vrhunskih fizikalija spriječava u karijeri NBA startera. Manjak brzine pak u stanju je nadoknaditi sjajnim kretanjem i posebice jednom od najboljih igara leđima košu među vanjskim igračima u NCAA. Malo podsjeća na Nicka Andersona snagom i popriličnom masom, ali dovoljno je brz da se razvije i u kvalitetnog obrambenog igrača. U pravoj ekipi koja bi znala koristiti njegove dobre strane mogao bi se nametnuti kao trajna 3&D opcija.

23. SCOTT MACHADO (Iona Gaels)

Najbolji čisti play nakon Marshalla, daleko od idealne kombinacije fizikalije i atleticizma za NBA startera, ali, s Marshallovskim prosjekom od 10 asista (što je čudesan prosjek obzirom na NCAA stil igre i suigrače kojima je bio okružen), čovjek je dokazani razigravač nedvojbeno dostojan back-up role. Dovoljno je dobar šuter da ne mora nužno imati samo karijeru u stilu Brevina Knighta, već bi se čak mogao približiti dometima Ramona Sessionsa ili Josea Calderona. U slučaju da ne bude imao sreća pa ga izabere kriva momčad, uvijek može preseliti u Europu, uzeti državljanstvo neke bivše ex-Yu tvorevine (Vojvodina nema playa) i voditi je do polufinala idućeg Eurobasketa.

24. JAE CROWDER (Marquette Golden Eagles)

Mini Kenneth Faried, odnosno Kawhi Leonard 2.0, s dovoljno talenta i šuterskog raspona da igra malo krilo i dovoljno snage da po potrebi glumi četvorku. Usporedbe s Fariedom se ne tiču samo pletenica, već prije svega neviđene energije kojom leti po parketu i koristi svaku šansu koja mu se pruži, a kretanje bez lopte u rangu je rookiea Spursa.

25. JEFF TAYLOR (Vanderbilt Commodores)

Prototip 3&D swingmana, ubojiti spot up tricaš i odličan atleta koji uživa igrati obranu i raditi bez lopte. Instant pomoć na bokovima bilo kojoj momčadi, bilo u startnoj ili roli s klupe.

26. TREY BURKE (Michigan Wolverines)

Brucos s Michigana se neočekivano odlučio prijaviti na ovogodišnji draft kako bi iskoristio manjak playmakera u ponudi. Obzirom na solidne fundamente koje ima, onome tko ga može čekati isplati se riskirati, pogotovo u drugoj rundi. Ali, usprkos dobrom šuterskom učinku i solidnoj razigravačkoj roli, ništa u igri Burkea nije odavalo da se radi o ekstra talentu koji može otići iznad DJ Augustin/Ray Felton zone.

27. MARQUIS TEAGUE (Kentucky Wildcats)

Ima zreliju playmakersku igru od brata i sjajan dribling, ali daleko je od one energetske razine na kojoj igra Jeff, posebice u obrani. Atletske predispozicije su tu, playmakerski talent mu je tu negdje na razini Burkeovog i, iako bi za obojicu bilo bolje ostati još godinu na faksu, izbor u ovako škrtoj playmakerskoj godini im ne gine.

28. MEYERS LEONARD (Illinois Fighting Illini)

U solidnoj ponudi centarskih nada div s Illinoisa ističe se svojim fizikalijama. Iako nije potpuno drvo već posjeduje meku ruku, Leonardova najveća vrijednost su izuzetno pokretnih 213 cm i fino raspoređenih 115 kg. Rizik s ovakvim igračima je uvijek uračunat, na svakog Brooka Lopeza dolazi nekoliko Rafaela Araujoa, ali pri kraju prve runde kocka se isplati.

29. FAB MELO (Syracuse Orange)

Slična stvar kao i kod Leonarda, s ovakvim čuvarem sredine se isplati riskirati. Iako Melo nema ni približan napadački potencijal kao Leonard, čvršći je bloker i skakač.

30. FESTUS EZELI (Vanderbilt Commodores)

Nešto manje drvo od dvojice ispred, ogroman i pokretan visoki sposoban pokrivati obje pozicije pod košem. Potencijalni igrač u kalupu Jasona Thompsona.

31. MOE HARKLESS (St. Johns Red Storm)

Atleta koji je odlučio iskoristiti izuzetno brucoško izdanje i odmah otići u NBA, sirov talent bez previše vrlina za igru na boku, ali dovoljno brz i spretan da prvih nekoliko godina služi kao podizač energije s klupe. Usprkos izuzetnoj dužini i brzini za malo krilo, sve će ovisiti o njegovom razvoju kao šutera i pronalasku role u momčadi, doda li tricu izuzetnoj dužini i volji smiješi mu se uloga Luola Denga ili barem Wilsona Chandlera.

32. ARNETT MOULTRIE (Mississippi State Bulldogs), TONY MITCHELL (North Texas Mean Green)

Dvoje dugonja i izuzetnih skakača s dva neugledna sveučilišta, oba su imali probleme s pronalaskom uloga u NCAA u ranijim godinama, čak su mijenjali i škole u potrazi za minutažom, ali ove sezone su konačno dominirali pod koševima i dobili potrebne minute da se pokažu. Napadački sirovi i često zbunjeni, ali Moultrieva kombinacija visine i skočnosti, odnosno Mittchelova skočnost i pokretljivost, obećavaju dva iskoristiva visoka NBA igrača koji će barem moći kontrolirati skok. Napomena - ne miješati ovog Mitchella s onim propalim slučajem iz Alabame suspendiranim na pola sezone.

33. DION WAITERS (Syracuse Orange)

Šesti igrač i glavni motor Syracue, Waiters je svojvrsna kopija Tonya Wrotena, combo bek sposoban odigrati playmakersku rolu, ali prvenstveno posvećen gomilanju vlastitih koševa. Izuzetna brzina i eksplozivnost glavne su mu odlike, dakle opet imamo jednog klona Tyrekea Evansa (nešto slabijeg od Wrotena) kojem će budućnost ovisiti isključivo o tome koliko se bude prilagođavao zahtjevima koje buduća momčad bude postavljala pred njega.

34. ROYCE WHITE (Iowa State Cyclones)

Teško krilo dovoljno brzo za igrati četvorku u NBA, izuzetne vizije i sposobnosti prilagodbe, centar u tijelu tweenera koji bi mogao imati ulogu sličnu onoj Borisa Diawa nekoć u Sunsima, naleti li na momčad sposobnu koristiti njegov osjećaj za asist i meku ruku. Navodno ne voli letjeti avionom, ali, pokupi li ga netko u prvoj rundi, morat će se prilagoditi.

35. DRAYMOND GREEN (Michigan State Spartans)

Još raznovrsnije i korisnije veliko krilo od Whitea, ali niže i sporije, zbog čega je upitna njegova buduća NBA uloga. Doda li bolji šut iz vana sjajnom osjećaju za asist, mogao bi biti solidna stretch opcija, ovako mu ne gine guranje pod košem i dokazivanje u roli novog Chucka Hayesa.

36. QUINCY MILLER (Baylor Bears)

Još jedan razvikani mladac s Baylora, malo krilo izuzetnih fizikalija koje je za sada pokazalo odličan šut i lakoću igre na boku usprkos visini i dužini primjerenijoj centrima. Za sada se još misli o draftu, iako bi mu dodatna godina na sveučilištu pomogla da ojača i pronađe mjesto pod suncem u roli talentiranijeg Tyshauna Princea.

37. DARIUS JOHNSON-ODOM (Marquette Golden Eagles)

Stoper u tijelu playa, DJO imat će malo problematičan prelazak u NBA, ali njegov dobar šut i terijerska energija garantiraju mu 3&D ulogu s klupe. U kolikoj mjeri, ovisit će o tome koliko će biti u stanju ispunjavati rolu combo beka, jer za primjereniju poziciju swingmana jednostavno nema visinu.

38. TREVOR MBAKWE (Minnesota Golden Gophers)

Fizikalije rasne četvorke, solidna igra leđima košu i dobra skočnost. Potencijalna back-up četvorka kojoj će se moći spustiti lopta u reket, ali koja će prvenstveno živjeti od obavljanja prljavih poslova.

39. TYSHAWN TAYLOR (Kansas Jayhawks)

Nakon očajnih igara i gomile izgubljenih lopti koje su mu obilježile karijeru na Kansasu, u zadnjih pola sezone Taylor se nametnuo kao jedan od boljih playmakera u NCAA. Njegove odluke s loptom i dalje su upitne, ali ima brzinu i fizikalije za postati solidan back-up play u NBA, uspije li se čuvati od loših šuteva i loših dodavanja. Obzirom na draft promašaje vezane uz zadnja dva playa s Kentuckya, NBDL se nameće kao njegova realnost.

40. PATRICK YOUNG (Florida Gators)

Izuzetni borac pod obručima koji je mudro odlučio produžiti boravak na Floridi. Pametan obrambeni igrač koji izvrsno pokriva sredinu, ali koji će u NBA zbog manjka centimetara morati preuzeti ulogu obrambene četvorke. Doda li fizikalijama i pouzdan šut s poludistance, mogao bi biti novi Brandon Bass ne samo pojavom.

41. C.J. LESLIE (North Carolina State Wolfpack)

Atletski nastrojeno krilo sposobno trčati, skakati i zakucavati. Još nema šut ni IQ koji bi mu garantirali NBA rolu na boku, ali, slično kao i ranije spomenuti Harkless, može poslužiti kao instant energija s klupe dok ne shvati što želi raditi u budućnosti.

42. JEFF WHITEY (Kansas Jayhawks)

Čovjek s boljim blokerskim postotkom od Anthonya Davisa, najžilavije drvo Kansasa sposobno možda prenijeti čak i u NBA dio te stoperske veličine. Nema ruku, ali popuni li se dovoljno i ojača li, mogao bi biti light verzija Marka Eatona (6 poena po utakmici i 3.5 blokade u najboljim danima).

43. KEVIN JONES (West Virginia Mountaineers)

Double-double mašina na NCAA razini, potencijalni pick & pop specijalist u NBA pokaže li se sposobnim održati skakačku razinu i među profesionalcima. Staviti ga u isti folder s Darrellom Arthurom, Danteom Cunninghamom, Udonisom Haslemom i sličnim elegantnim četvorkama kvalitetnog šuta i neupitne energije (ne i s Hakimom Warrickom).

44. B.J. YOUNG (Arkansas Razorbacks)

Combo zvrk s Arkansasa, kompletan strijelac koji je odmah u startu ulazeći s klupe pokazao koja bi mu uloga najbolje ležala u NBA. Kako sada stvari stoje izaći će na draft već ove godine, a momčad koja ga izabere može se s pravom nadati da se u njegovom eksplozivnom prvom koraku krije novi Monta Ellis.

45. WILL BARTON (Memphis Tigers)

All-round strijelac i atleta sa svim potrebnim atributima za dugu karijeru 3&D swingmana. Dok ne ojača bit će prvenstveno usmjeren na vanjsku igru, ali s vremenom bi trebao moći pokriti obje vanjske pozicije. Najveći problem je glava, odnosno koliko će mu trebati da prihvati kako više nije zvijezda i da kaos Memphisa u NBA ne prolazi. Ne uspije li se prilagoditi, NBDL je krcata solidnim strijelcima koji za sebe misle da su alfa mužjaci.

46. JOHN JENKINS (Vanderbilt Commodores)

Vanderbilt je bio razočaranje iz sezone u sezonu, a najveći razlog tome leži u limitima Johna Jenkinsa, tricaškog specijalista od kojega su pokušali napraviti nositelja igre. Jenkins nije igrački rang Redicka (čitaj: nema muda poput Redicka), ali može uskočiti u sličnu i manje zahtjevnu rolu.

47. MARCUS DENMON (Missouri Tigers)

Lider Missouria u istoj je situaciji kao Jenkins, volume scorer oko kojega je bio izgrađen napad koji je zatim posrnuo na prvoj prepreci. Da imaju ikakve playmakerske instinkte bilo bi im puno lakše naći rolu u NBA, ovako su osuđeni na nečiju dobru volju, odnosno na to da netko ima želje vrtiti akcije za tricaše s klupe koji mogu odigrati samo jednu poziciju i to isključivo u jednom smjeru.

48. WILLIAM BUFORD (Ohio State Buckeyes)

Solidni swingman kojem nedostaju vrhunske fizikalije ili barem vrhunski šut da bi mogao sa sigurnošću računati na NBA budućnost u ulozi 3&D igrača s klupe. Dobit će šansu na račun pedigrea, ali velike su šanse da se skrasi negdje u Europi.

49. ELIJAH JOHNSON (Kansas Jayhawks)

Dobre igre u završnici sezone potvrdile su ga kao solidan combo potencijal sposoban podjednako dobro kreirati i za sebe i za druge. Nažalost, dobro ne znači vrhunski.

50. HENRY SIMS (Georgetown Hoyas)

Ima solidnu masu i visinu za centra, što bi mu u kombinaciji s izuzetnim pregledom igre trebalo pružiti šansu na NBA razini. Sve ostalo će ovisiti o tome kako će se nositi u obrani sa zahtjevima pozicije koji uključuju ne samo čuvanje protivničkih centara, već i kontroliranje reketa. Kako dolazi s G'towna usporedbe s Hibbertom i Monreom su neizbježne, ali Sims nema ni približan talent kao ova dvojica, o visini i masi da ne pričamo.

51. GORGUI DIENG (Louisville Cardinals), ROBERT SACRE (Gonzaga Bulldogs)

Još dva drveta koja zaslužuju priliku. Teško je reći da li je Dieng nespretniji s rukama ili Sacre s nogama, ali usprkos felerima obojica mogu zatvoriti reket masom i visinom. Sacre nema dužinu, ali je žilaviji i ima solidnu ruku, dok je Dieng tipični afro-bloker koji je valjda loptu prvi put vidio s 25 godina, pa se netko sjetio da bi mu mogao lažirati rodni list i poslati ga na koledž. Šanse da postanu korisni NBA igrači su minimalni (prije su novi Araujo i novi Thabeet), ali kockanje s kasnim pickom druge runde za potencijalnog iskoristivog centra ionako nije rizik.

52. MYCK KABONGO (Texas Longhorns)

Mini play s Texasa pokazao je brzinu i slash & kick osjećaj kakve jedan drugi brucoš (Kevin Pangos s Gonzage) može samo sanjati, ali ujedno se potvrdio i kao mizeran šuter. Lukavo, oba su odlučila ostati na faksu.

53. YANCY GATES (Cincinnati Bearcats)

Solidan realizator pod košem i odličan ofenzivni skakač, Gates je tipični predstavnik druge runde kakvih svake godine ima na desetak i kakvi rijetko upadnu u ligu. Fizikalije su ok, upornost je dokazana, ali velik problem predstavlja upitna zrelost van parketa, što je ogroman minus ako ste senior.

54. JORDAN TAYLOR (Wisconsin Badgers)

Na početku sezone smatran najboljim playom u klasi, Taylor je odigrao očajnu seniorsku sezonu i srušio si šanse za NBA karijerom. Zarobljen u spori sistem Wisconsina, ovaj dobar šuter s minimalnim brojem izgubljenih lopti ostao je potpuna enigma po pitanju atleticizma i sposobnosti da se prilagodi NBA igri. Kako nikad nije smatran nekakvim specijalnim talentom, ta nesposobnost da preskoči prepreke na sveučilišnoj razini čini ga puno bližim igračima poput Acia Lawa i Kalina Lucasa, a time i bližim Europi nego NBA.

55. CHRISTIAN WATFORD (Indiana Hoosiers)

Solidna šuterska opcija dobrih fizikalija, ali često upitnog voljnog momenta. Dobra visina i građa čine ga čak i potencijalnom stretch four opcijom, međutim realnije je očekivati tricašku specijalizaciju na krilu uz nadu da neće biti prevelika rupa u obrani.

56. ROBBIE HUMMEL (Purdue Boilermakers), JOHN SHURNA (Northwestern Wildcats), DOUG McDERMOTT (Creighton Bluejays)

Tweeneri koji u NBA neće moći prismrditi košu, ali dovoljno mekih ruku da postanu novi Kapono i Korver. McDermott kao najživlje tijelo ima najviše šansi da uspije kao potencijalna unutar-van prijetnja kakva je bio na sveučilištu, ali Hummel i Shurna imaju samo jednu opciju – šutirati trice ili igrati u Europi.

57. HOLLIS THOMPSON (Georgetown Hoyas)

Odličan šuter, ali, slično ovima ranije spomenutim, bez ijedne druge vještine koja bi obećavala karijeru ozbiljnog 3&D člana rotacije. Ipak, iako za sada ima najmanji IQ od svih navedenih, Thompson ima i daleko najbolje fizikalije i na duge staze je možda i najbolja oklada.

58. P.J HAIRSTON (UNC Tar Heels)

Odličan tricaš koji se ove sezone nije nametnuo u igri Tar Heelsa, ali dogodine bi trebao zamijeniti učinak Harrisona Barnesa i pokazati ima li u arsenalu još nešto osim ekspresnog i preciznog šuta.

59. ELIAS HARRIS (Gonzaga Bulldogs)

Senior s Gonzage dugo godina ostavlja dojam all-round talenta, ali i mekanog igrača. Krenuo je fenomenalno kao brucoš, bio prognoziran na rubu lutrije, a onda je potonuo toliko da ga lani više nitko nije spominjao čak ni u drugoj rundi. Ipak, ove sezone konačno je opet pokazao da ima igru, solidnim fizikalijama dodao je dobar šut i istaknuo potencijal makar za rolu back-up krila na kakvu ciljaju svi ovi ranije navedeni budući tweeneri.

60. J'COVAN BROWN (Texas Longhorns)

Od gomile preostalih combo bekova upitnog NBA tijela i talenta (Casper Ware, Ryan Boatright, Isaiah Canaan, Tu Holloway) treba izdvojiti onoga sposobnog zabijati u serijama (i promašivati), bez ikakve playmakerske vještine, koji nije u stanju igrati obranu, a koji se jasno i glasno izjasnio o izlasku na draft.