ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

31Jul/1315

BRANDON FOR BRANDON

Posted by Gee_Spot

U ovim ljetnim terminima rijetko se dogodi da na tržnici ostane neki slobodan igrač sposoban napraviti rusvaj u odnosu snaga, ali, eto, ispada kako moram prekinuti "godišnji" od postova zbog Brandona Jenningsa. Koji nije sam po sebi vrijedan uzbuđenja - startnih NBA playeva malo iznad Felton linije ima na bacanje (Jenningsov ovogodišnji IOR bio je 53), ali kontekst čini ovaj trade između Bucksa i Pistonsa puno važnijim.

Prvo, Pistonsi su konačno nabavili čovjeka kojega mogu zacrtati dvije trećine minuta na poziciji koju je do sada bila pod ogromnim upitnikom. Jenningsove realizatorske mane su dobro poznate, ali za razliku od Knighta barem znamo da je u pitanju pravi playmaker koji, ako ništa drugo, zna igrati 2 na 2 košarku i kontrolirati loptu i koji je lani dokazao da je sposoban odvesti momčad upravo do one pozicije na koju ciljaju i Pistonsi - zadnjeg vlaka za playoff. Pored Billupsa koji se svaki tren može raspasti i Stuckeya koji je klasični 1 na 5 combo, bilo je očito kako bi Pistonsi s onakvim rosterom imali problema tijekom sezone na poziciji jedinice. Dovođenjem Jenningsa takve brige su maknute s dnevnog reda.

I dalje ostaje pitanje učinkovitosti napada obzirom da je Jennings, kao i Smith, sklon uzimanju loših šuteva, posebice stoga jer bi ta njihova tendencija mogla udaljiti momčad od igre kroz Monroea na visokom postu koju bi po logici stvari trebalo nastaviti razvijati, a što neće biti lako uz dva veterana navikla imati loptu u svojim rukama. Međutim, na stručnom stožeru Pistonsa je da shvati što i kako dalje - tu već pričamo o maksimalnom realiziranju potencijala, a u ovo doba godine kao objektivni promatrači tek možemo konstatirati da su Pistonsi danas talentiraniji nego što su bili jučer.

Bitno je istaknuti i da Jenningsov novi ugovor nije štetan, na kraju ga je Detroit dobio za relativno realnu cijenu (8 milja u prosjeku) i to na samo tri godine, što cijelu priču čini još boljom iz Dumarsova kuta. Poslavši u Buckse uz Knighta još i dva igrača s dna klupe, Joe je također otvorio prostor za potpisivanje par veteranskih pojačanja (na raspolaganju mu je i dalje room iznimka) koja će eventualno dodatno pomoći usmjeriti momčad prema playoffu.

Što nas dovodi do Bucksa koji su zamjenom mladih bekova sami sebe upucali u nogu izbacivši se iz utrke za osmo mjesto na Istoku. Kao što smo nedavno pisali u zadnjim rangiranjima, borba za švercanje u playoff trebala se voditi između Raptorsa, Cavsa i Wizardsa (favoriti) uz Pistonse i Buckse (prijetnje iz pozadine). Stabiliziranjem pozicije playa, Pistonsi upadaju u ravnopravnu borbu s ovom prvom skupinom, dok Milwaukee tone prema lutriji.

Njihova unutarnja linija je sjajna i duboka (dovođenjem Kravtsova i potpisivanjem Raduljice čak i nepotrebno duboka obzirom na svu ranije okupljenu hrpu visokih), ali u njoj nema igrača koji može nositi napad na način na koji to u Pistonsima mogu Monroe ili Smith. Da bi Bucksi funkcionirali neophodni su im kreatori na bokovima i prije svega playmaker, a oni nemaju ni jedno ni drugo. Mayo i Neal će uvijek zabiti svoju kvotu, ali kada vam je Ridnour jedina dokazana playmakerska opcija, onda je jasno u kojim se sferama vrtite.

Ok, oni su definitivno odlučili raskrstiti s Jenningsom (kao i on s njima), a kako im ni Ellis ni Teague nisu upali u mrežu, pokušati će s Knightom. Sad, kada vide ovog novog Brandona u akciji s loptom u rukama plakat će za onim starim, ali barem su dobili igrača s potencijalom da se razvije u nešto više od playmakera za popuniti petorku. Knight je bolji šuter i općenito zaokruženiji igrač koji bi u idealnim uvjetima mogao postati treća opcija, ali (za sada) nije u stanju igrati poziciju organizatora niti približno na potrebnoj razini da bi tek tako uskočio u ulogu koju je odrađivao Jennings, a pogotovo to neće biti u stanju bez bolje podrške ostatka momčadi (Jennings se uvijek mogao izvući na račun Ellisa, dok će Knight vruće krumpire dodavati Mayou).

Praktički, kako je Knight i stilom igre i fizikalijama trenutno malo previše combo, Bucksi su se doveli u poziciju da na rosteru imaju tri slična beka idealna za role s klupe u Mayou, Nealu i Knightu, a da pri tome pojma nemaju tko je dugoročno rješenje za barem jednu od dvije startne bekovske pozicije. S rasnim igračem pored sebe, tipa s playom poput Paula ili kreatorom poput Hardena, Mayo može bez problema igrati startnu dvojku, odnosno Knight može bez problema glumiti startnog playa. Ali, prepušteni jedan drugome, pitanje je mogu li se nadopunjavati dovoljno da bi se ova momčad kotrljala?

Tako da jedina nada ostaje daljni razvoj Knighta koji šutom i fizikalijama pomalo podsjeća na Jruea Holidaya koji također u prvim sezonama nije odavao kvalitete startnog playa, ali je s vremenom naučio igrati poziciju zadržavši all-round kvalitete. Krene li Knigth u tom smjeru, Bucksi bi se mogli uključiti u ranije spomenutu bitku za zadnja dva playoff mjesta na Istoku. Nastavi li se pak i dalje puno bolje osjećati u spot-up ulozi, onda će i ovih 35-36 pobjeda koje novoj rotaciji prognozira IOR ostati sanak pusti (osobno mi se čini da je plafon za ovakvu rotaciju 30 pobjeda).

Naravno, Bucksima ostaje još mjesta za napredak jer imaju oko 7 milja prostora na capu plus room iznimku, ali problem je što su nepotrebnim gomilanjem igrača poput Raduljice ili Pachulie nakrcali roster na kojem već sada imaju 15 igrača pod garantiranim ugovorima. Tako da novi tradeovi nisu isključeni, kao ni otpuštanje Middletona ili Kravtsova koji su ionako stigli kao višak. A možda shvate da ionako ne idu nigdje, zadovolje se time što su taman negdje oko granice da pokriju uvjet minimalnog salary capa i prepuste se sudbini i razvoju mladog frontcourta Sanders, Henson, Antetokounmpo (koji također ekspresno stiže u ligu) u okružju rostera koji će, obzirom na osrednjost svih uključenih, odnosno obzirom na gomilu igrača zadatka te sporednih opcija, barem imati solidne međusobne treninge (zaključak je, kao i svih ovih godina, isti - oslobodite Buckse senatora Kohla i GM-a Hammonda ili oslobodite ligu Bucksa).

I za kraj par rečenica o tradeu Pacersa i Sunsa. Iako nema sumnje kako su Pacersi u igračkom pogledu prošli bolje - doveli su idealnog trećeg igrača za zaokružiti rotaciju visokih u Scoli (i idealnu zamjenu za Davida Westa - Scola nije takav razbijač, ali je također doktor košarke na vrhu posta) što im konačno daje klupu (sada se Copeland i Mahinmi miču za mjesto unazad u rotaciji i ovo već izgleda kao čisti luksuz), za što su se samo morali odreći nebitnog Plumleea i ionako mrtvog ugovora Geralda Greena (praktički, dali su dva člana treće petorke za budućeg prvog ili drugog s klupe ostavši pri tome i dalje ispod capa) - Sunsi su, obzirom na kontekst, naravno, također odradili solidan posao.

Ok, ovaj pick Pacersa će biti poprilično visok, negdje u rangu od 26. do 30. mjesta, obzirom da IOR novu rotaciju Pacersa prognozira između 53 i 57 pobjeda (dakle, čak 4 pobjede više nego prije tradea, što ih definitivno stavlja u rang s Heatom), ali takvi resursi su uvijek od koristi. Plus tu je i mogućnost skautiranja Plumleea iz blizine, kao i ono jednako bitno - ako ne pokupe njegovu opciju dogodine, uštedjeli su razliku druge godine ugovora Scole i Greena (oko milju i pol), što im donosi dodatnu fleksibilnost iduće ljeto, a i Green će im "pomoći" da budu lošiji nego što bi to bili sa Scolom u rotaciji (ako damo Scoline minute braći Morris, Sunsi automatski padaju u prosjeku za 2 pobjede u projekciji, a Green je u principu nebitan jer tu je već sličan strijelac s klupe poput Browna, puno korisnijeg Tuckera da ne spominjem).

15Jul/134

POST-SHOPPING DEPRESSION

Posted by Gee_Spot

I dok ulazimo u fazu tržnice u kojoj će jedino zanimljivo biti pratiti kakvim veteranskim otpadom će Mavsi, Lakersi i Knicksi zaokružiti svoje rostere, definitivno je neočekivano naći se u situaciji u kojoj Brandon Jennings još nema poštenu ponudu na stolu. Obzirom da su Hawksi zadržali Teaguea, za očekivati je da će i Bucksi i Jennings progutati ponos i dogovoriti se o ostanku za sličnu cifru koja je bila ponuđena Teagueu, iako ne treba isključiti ni mogućnost da Bucksi pričekaju kako bi cijena dodatno pala (već smo isticali kako je, realno, Jennings igrač za midlevel tako da je svaka cifra bliža brojci 5 od brojke 10 idealna). Doduše, obzirom da su u pitanju Bucksi, ne bi nas trebalo čuditi ni ako povećaju cijenu kako bi udobrovoljili igrača i agenta. Tu je i opcija da Jennings jednostavno odigra još sezonu za kvalifikacijsku ponudu Bucksa (oko 4.5 milje) i onda dogodine postane potpuno slobodan.

Na kraju krajeva, kao da je i bitno kako će se ova priča rasplesti - na tržnici više nema igrača koji su u stanju promijeniti odnos snaga u ligi, a Jenningsov učinak čak i u slučaju da promijeni dres neće biti puno važniji od onoga kojega Nate Robinson može imati na nečiju klupu. Sada nas čeka faza tradeova, a, nastavi li liga iskazivati kolektivni IQ prikazan do sada u potpisivanju slobodnih igrača u kojemu stvarno nije bilo previše loših poteza (najgori dojam su ostavili nepotrebno gomilanje mediokriteta od strane Nuggetsa i Bucksa, odnosno panični potezi Mavsa), možemo očekivati zanimljive poteze koji će dodatno komplicirati odnos snaga u ligi.

LAKERS

Artest je i službeno out, što je dobro za njihov porezni račun, a izgleda da će se nakon jednog groblja veterana samo preseliti na drugo, u New York. Osim ako ga u međuvremenu ne otmu vanzemaljci.

Inače, roster se definira i svakim danom prvi pick je sve bliži. Nick Young je sjajan izbor, u njemu dobivaju potrošača lopti na poziciju dvojke koji će ne samo moći nositi napad na par minuta, već će i čuvati mjesto Kobeu i održavati napadačku podjelu uloga podmazanom tako da ne bi slučajno Gasol i Nash pomislili kako će ikada imati važniju rolu od beka-šutera.

Potpis Wesa Johnsona, pa za to je teško pronaći čak i sarkastično objašnjenje. Čovjek je lani bio u idealnoj situaciji, u gubitničkoj momčadi s puno minuta na raspolaganju, ali čak ni u tom kontekstu nije ostvario učinak koji bi odavao da je u pitanju išta više od NBDL talenta.

WOLVES

Turiaf je novi Stiemsma, to je poštena i potpuno nebitna zamjena. Osim ako Saunders nije dobio dopis lige da ne bi bilo loše na roster dodati malo tamnijeg pigmenta.

NETS

Dovođenjem Kirilenka samo su se potvrdili kao pobjednici prijelaznog roka. Lova nije bitna, to smo već odavno zaključili, a sada se pretvarajmo da nije bitan ni dugoročni plan (a definitivno nisu bitna ni obećanja ispod stola). Bitna je samo sljedeća sezona, a u njoj će Netsi biti zeznuti. Kirilenko im dozvoljava svakakve kombinacije, od toga da zaigraju s opakom niskom postavom (Kirilenko nije klasična stretch četvorka, ali svojim kretanjem bez lopte podjednako dobro testira prilagodljivost obrana) i još lakše odmaraju Garnetta, do korištenja uber-visokog frontcourta AK-KG-BL.

A upravo je taj potencijalni frontcourt najvažniji događaj zadnje faze tržnice. U teoriji, Netsi sada imaju svoj odgovor na kombinaciju George-West-Hibbert, odnosno Deng-Gibson-Noah, dakle imaju obranu koja može usporiti LeBrona Jamesa. A kada imaš obranu koja može usporiti LeBrona, onda si zaslužio da te se stavi među izazivače.

PISTONS

Povratak Billupsa je dobar potez iz više kutova, problem je samo što su svi ti kutovi uglavnom romantični. Super što se čovjek vraća u klub u kojem je odradio najbolje dane da bude predvodnik i lider koji će iskustvom i znanjem naučiti mlade kako se pobjeđuje. Međutim, nije super što Pistonsi od njega očekuju i produkciju na parketu, što bi se moglo pokazati kobnim u trenutcima kada se bude lovio playoff i kada zbog ozljede ili jednostavno umora Billupsove minute završe kod Stuckeya ili Bynuma.

HAWKS

Matchirali su ponudu za Teaguea, što je potpuno logičan potez obzirom da je ovaj pristao na relativno pristojan ugovor i da ionako nemaju boljih opcija na tržištu. Teagueov povrijeđeni ego će se brzo smiriti, čim mu sjedne prva rata novog ugovora, što znači da će novi trener Budenholzeru od prvog dana na raspolaganju imati kompetitivnu petorku. Koja je, izgleda, okružena hrpom zanimljivih mladih igrača - čini se da Schroedera dovode odmah, možda čak i Nogueiru, a to po viđenom u Vegasu uopće nije loše, obojica su itekako zanimljivi potencijali koji bi u kontroliranim minutama mogli biti od koristi već od ove sezone (njihov pick & roll je nešto najbolje što sam do sada imao prilike vidjeti u ljetnoj ligi).

MAVS

Potpis Ellisa je čisti brak iz interesa (on bira Dallas zbog love, Dallas bira njega zbog zvučnog imena), tužan potez jer u paru s potpisom Calderona razotkriva Dallas kao franšizu koja, čak ni usprkos uber-inteligentnom vodstvu (Cuban, Nelson, Carlisle, Beech) nije bila u stanju izbjeći zamke tržnice - na kraju su završili s nešto suvislijom, ali i dalje jednako šupljom kopijom lanjskog bekovskog dvojca Bucksa. Koliko god Cuban godinama tupio da neće potpisati veterane reda radi, zbog čega je pustio Tysona Chandlera da odšeta, ovo što je napravio s Ellisom slična je stvar.

Jedino što ovaj posao čini podnošljivim je cijena, Ellis za 8 milja godišnje je pristojno ulaganje plus nikada nije isključeno da ga se ne može negdje utopiti, na kraju krajeva Warriorsi su za njega dobili centra. Ali, u ovom trenutku i u ovom kontekstu razvoja konkurencije na Zapadu, sljedeće tri godine Dallasa izgledaju otužno, a ni prostor na salary capu više nije toliko seksi.

Sreća u nesreći je što su se Mavsi izgleda izvukli iz posla s Harrisom koji ide na operaciju palca. Naravno, operacija je samo izlika za povlačanje ponude koja stvarno više nije imala smisla obzirom na toliko spaljenih milijuna na bekove koji ne igraju obranu i čija leđa bi po glasinama trebao čuvati Dalembert. U svakom slučaju, bit će ovo vesela sezona za šampione Carlislea i Nowitzkog. A karijera je počela veselo i jadnom Larkinu - em je potpisima Calderona, Mekela i Ellisa postao potpuno nevažan na rosteru, em je slomio zglob zbog kojega će do početka sezone vrijeme provesti na štakama i tako ostati bez šanse da se u trening kampu izbori za važniju rolu.

ROCKETS

Reggie Williams je još jedan od ovih solidnih veterana za dno klupe, jednom mjesečno će odigrati partiju zbog koje će Morey izgledati kao genij, ali i dalje nedostaje prava, veteranska dubina. Koju će kad-tad dobiti jer imaju ultimativne jokere u Asiku i Linu - ako ostanu, super, bit će od koristi, ako odu, super, donijet će nekoga tko će biti od koristi. Reklamiranje njihovih kvaliteta koje zadnjih dana provode i Dwight i Morey, u kojima se ističe Linova kreativnost i Asikova obrambena superiornost, samo je znak da ih Houston neće prodati jeftino jer za tim i nema potrebe. Stoga od njih možemo očekivati još kvalitetnih poteza.

RAPTORS

Lukavo potpisali Dwighta Buycksa s ljetnog rostera Thundera, usput ostali bez Ujirieva ljubimca Julyana Stonea koji nije prošao zdravstveni pregled.

CELTICS

Phil Pressey izgleda ostaje, još jedan plus za ljetnu ligu. Obzirom na viđeno, ne toliki plus za Boston.

11Jul/139

SHOPPING SPREE, DAYS 8-9-10

Posted by Gee_Spot

S jučerašnjim službenim početkom tržnice, koji ujedno zna biti i kraj jer do tada su uglavnom već sva relevantna imena negdje ostvarila dogovor, završio je najzanimljiviji dio prijelaznog roka. Bacimo li pogled na listu najboljih slobodnih igrača po IOR-u, ispada kako su dostupni ostali još samo Kirilenko, Wright, Ellis, Teague, Jennings i Robinson, uz još dva potencijalno korisna veterana Billupsa i Branda (za obojicu je, gle čuda, bilo zainteresirano groblje slonova poznato i pod imenom New York - Chauncey ima smisla kao zamjena za Kidda, ali Brand je u ovom trenutku najpotrebniji Clippersima, problem je samo u tome što on želi lovu dok Clippersi mogu ponuditi samo veteranski minimum, a i upitno je koliko Sterling želi Branda i obrnuto obzirom na povijest između njih dvojice).

Kirilenkova odluka da se odrekne garantiranih 10 milja skupo će ga koštati (možda čak i pola tog iznosa), osim ako neke momčadi ne stvore dodatan prostor na capu amnestijom - za sada mu ne gine midlevel, ali, teoretski, Kingsi bi mogli amnestirati Salmonsa i ponuditi Rusu njegovih 7.5 milja (slično mogu izvesti i Pistonsi s ugovorom Villanueve). Uglavnom, ako midlevel ostaje jedina opcija jer praktički više ni jedna momčad nema ozbiljnog prostora na capu, onda bi se moglo dogoditi da Kirilenko neplanirano pojača nekog izazivača kako bi barem izvukao nešto iz situacije u kojoj se našao (Spursi ispadaju iz igre jer su izgleda pola midlevela ipak potrošili na Pendergrapha umjesto da su ga doveli za minimum, ali Memphis i Oklahoma imaju pune iznose na raspolaganju, dok Miami i Brooklyn imaju porezni midlevel - možete li zamisliti što bi dodatak takvog igrača značio za bilo koju od ovih momčadi).

Wright i Robinson su imali odlične sezone, ali nemaju pedigre i morat će se zadovoljiti s manje godina i manje novca nego zaslužuju (obojica žele puni midlevel i dok čekaju da im ga netko ponudi ostat će bez dobrog dijela opcija), tako da će i oni upasti u ruke nekome tko je bio dovoljno strpljiv da ostavi vrata otvorenima.

Međutim, daleko najzanimljiviji preostali moment je činjenica da su Ellis, Jennings i Teague još uvijek bez ugovora. To u jednu ruku govori koliko se liga kolektivno opametila jer bi do jučer igrači s njihovim sirovim brojkama kao od šale dobili 10 milja godišnje već prvog dana tržnice. Doduše, Ellis je mogao imati i više da bahato nije odbio ponudu Bucksa (zbog čega je dao i otkaz agentu koji ga je očito uvjerio kako na tržištu ima dovoljno sličnih budaletina spremnih plaćati ga 12 milja godišnje), a ovako će se možda morati zadovoljiti i midlevelom.

Što se dva najbolja preostala playa tiče, Teague će gotovo sigurno završiti u Bucksima u kojima ga želi dojučerašnji trener Drew (realna ponuda bi bila oko 35 milja za 4 godine, a tu negdje se i kreće navodna ponuda koju Teague još nije potpisao), a, kako su Hawksi bez playmakera, kao logično rješenje se nameće sign & trade koji se već danima spominje. Samo, izgleda da se Ferry ne želi dugoročno vezati ni za Jenningsa ni za Ellisa, uostalom da mu je bila namjera potrošiti 40+ milijuna na prosječnog playa do sada bi već potpisao Teaguea, zar ne? Znači, ostaje otvorena mogućnost i da Hawksi jednostavno prepuste Teaguea, zbog čega bi se Bucksi morali odreći prava na Ellisa i Jenningsa kako bi playa Atlante mogli potpisati direktno, a onda bi Atlanta svoj preostali prostor (oko 18 milja ako bi se odrekli prava na grijače klupe poput Stevensona, Scotta i Macka) mogla potrošiti na bahate jednogodišnje ugovore kojima ne bi mogli odoljeti ni Ellis ni Jennings.

Uglavnom, kada sva ova najveća imena u idućih 48 sati pronađu novi klub, bacit ćemo pogled na financijsku situaciju i preostale poteze za svih 30 franšiza, sada se osvrnimo na konkretna događanja protekla tri dana.

PISTONS

Rupe na vanjskim pozicijama i dalje bodu u oči (spomenimo samo da bi Pistonsi amnestijom Villanueve dobili 10 milja prostora s kojima bi slobodno mogli mjesto na rosteru rezervirano za Peytona Sivu prepustiti Brandonu Jenningsu), a vraćanje Willa Bynuma u ulogu strijelca s klupe i dovođenje izvjesnog Gigia Datomea to neće riješiti. Bynum je previše posvećen nabijanju vlastite statistike da bi ikada bio pouzdan back-up play, više je u pitanju combo strijelac koji 1 na 5 igrom povremeno može biti od koristi, a Datome je dugonja koji bi po šuterskim brojkama iz Talijanske lige (ali i nedostatku atletskih pokazatelja za krilnog igrača) mogao biti svojevrsni odgovor Pistonsa na Stevea Novaka.

Kako potpisi njih dvojice Pistonse dovode do brojke od 13 garantiranih ugovora, ovo vrlo vjerojatno znači kraj karijere Kima Englisha u Detroitu (nikakva šteta) - obzirom da su i Siva i Mitchell solidno odigrali ljetnu ligu, za očekivati je da će zadnja dva mjesta na rosteru pripasti njima, naravno osim u slučaju da Dumars u rukavu nema još neki potez kojim bi pojačao upitne bokove ili poziciju jedinice.

PELICANS

Oni su svoju tržnicu zaključili potpisom tricaša Anthonya Morrowa za minimalac (ovim potezom je rotacija na boku definirana) te brzopletim angažmanom Stiemsme na kojega su potrošili jedinu preostalu iznimku. Naravno, trebao im je osigurač iza Davisa, ali Stiemsma? Kao i svi ostali potezi ovoga ljeta, i ovaj im je bio nepotrebno riskantan i užurban, kao da im netko drži pištolj na čelu. Sada doslovno nemaju izbora nego popuniti roster minimalcima, momčad je definirana i samo joj neki trade može dati završnu (smisleniju) glazuru.

WARRIORS

Solidno su se oporavili od gubitka Jacka i Landrya. Speights nije ni približno inteligentan i učinkovit napadač kao Landry, u što će se uvjeriti i navijači Warriorsa kada promaši svoja prva dva nepotrebna šuta s poludistance, ali ima visinu i masu koje ga čine idealnim trećim visokim za potrebe obrane, posebice one u kojoj startni centar često ima običaj sjediti na tribinama. Midlevel (kojega su dobili nakon što su dogovorili sign & trade za Iguodalu) je možda malo previsoka cijena za takvog igrača, ali kako su samo prve dvije godine garantirane i kako je opcija na tržištu bilo sve manje, nije ovo ni tako strašno. Plus, doveli su i veterana O'Neala kao osiguranje dok se Ezeli oporavlja, čime su se i dodatno pripremili za eventualne Bogutove probleme sa ozljedama (ponovi li O'Neal pola lanjske forme, to je čisti dobitak).

Uglavnom, nakon dovođenja Iggya i s ova dva potpisa visokih, jasno je kako je ova momčad preko noći viša, žilavija i snažnija, što će im dobro doći protiv konkurencije na Zapadu.

Jedini flop je potpis Douglasa. Kao peti bek za veteranski minimum Douglas zaslužuje priliku, ali problem je što ga trenutni roster projicira kao zamjenu za Jacka. Kako ni ostanci Machada ili Nedovića nakon ljetne lige neće riješiti ovaj problem, još jedan combo je nužno potreban. Srećom, Warriorsi su pokazali da se ne srame potrošiti novac ili riskirati, tako da je izvjesno kako će potrošiti ili dvogodišnju iznimku ili jednu od trade iznimki koje su dobili za Jeffersona i Rusha.

Barea za Nedovića i prostor na capu mi se činilo kao idealno rješenje, ali kako su Wolvesi upravo ostali bez Ridnoura, to pada u vodu. Međutim, Nate Robinson je slobodan, Mark Jackson ga itekako dobro poznaje od prije dvije godine, a tih 2.5 milje koje mu Warriorsi mogu dati su možda i najviše što će dobiti. Just do it.

CAVS

Bynum je na kraju ipak uzeo ponudu od 12 milja (samo 6 garantiranih, ostatak ovisno o učinku) koja je vrlo vjerojatno na kraju balade bila i jedina ozbiljna. Mavsi, iako im je centar definitivno najpotrebniji, nisu bili optimistični nakon pregleda medicinske dokumentacije, svjesni da će teško od Bynuma dobiti konkretan učinak, a Hawksi imaju drugih potreba za koje im je trenutno potreban sav raspoloživ prostor. Cavsi su pak već posložili rotaciju i mogu slobodno riskirati s ovakvim potezom - ako upali, super, ako ne, dogodine opet imaju gomilu prostora za nova pojačanja. Plus, imaju i popriličnu rotaciju visokih koja može pokriti eventualne probleme. Ako Bynum proigra, uvijek mogu trejdati Varejaoa kako bi otvorili minute za mlade, ako ne, Andy će krpati poziciju petice kao i do sada. Jedini minus ovog poteza je što su si s ovih 12 milja popunili cap, ali, kako ionako nisu bili zainteresirani za Kirilenka, to nije ni bitno. Ostaje im još uvijek dovoljno (oko 6 milja na capu plus room exception) za složiti ostatak rostera (pomoć na bokovima i dalje prioritet).

NUGGETS

Nakon ovih prvih poteza nove uprave Nuggetsa, sve što čovjek može reći je - Denver, welcome to another decade of irrelevance. Ujiri i Karl su barem imali nekakav plan, graditi momčad oko solidnih igrača nadajući se da će kad-tad nekoliko njih biti u stanju pretvoriti u zvijezdu. Najveći uspjeh kojega su ostvarili bio je taj što su zadržali momčad na razini čak i nakon odlaska Anthonya, ali izgleda da će uskoro sve doći na naplatu.

Ako se potpis Hicksona još i može opravdati kao strategijski potez jer Shaw će sigurno igrati drugačiju košarku od Karla i možda je baš on zahtijevao više klasičnih visokih igrača, potpis Foyea kao utješne nagrade za Iguodalu je nepotreban, pogotovo za suludih 9 garantiranih milja tijekom tri sezone. Ok, Foye će uvijek gađati tricu s 40% i to ima svoju cijenu, pogotovo jer je Nuggetsima nedostajao šuter (i bez Galinaria na pola sezone nedostajat će im još više), ali čovjek nije startni materijal, a ujedno blokira minute Hamiltonu i Fournieru koji možda mogu ponuditi neku dozu inspiracije franšizi koja je bez iste ostala u kratkom roku.

Prerano je za kritiku, posebice dok nismo vidjeli kakav će sistem Shaw ugraditi i kako će funkcionirati, ali obzirom na plafon prisutnih nositelja i ugovore koji im žderu cap iduće tri sezone, nije pretjerano reći kako je Denver zaglavio u NBA purgatoriju. I što je najgore, na ovakvom Zapadu to ih možda ostavlja i bez playoffa.

LAKERS

Potpis Kamana je sjajan potez, čovjek se godinama i tenom idealno uklapa uz Gasola i Nasha, plus ga odmah možete zakapariti za 20 do 40 utakmica na listi neaktivnih zbog raznih ozljeda. Naravno, Kaman je doveden kao back-up Gasolu, nema šanse da D'Antoni starta s dva centra sada kada ne mora, ali svejedno je izvjesno kako će barem u jednom trenutku sezone Lakersi imati pet svojih najskupljih igrača zajedno na tribini u odjelima (Kobe, Pau, Steve, Kaman i Blake).

Među najskuplje ne računam Artesta koji će gotovo sigurno biti amnestiran usprkos Bryantovim patetičnim tweetovima, što će Lakerse spasiti nove masne porezne kazne dogodine (i dalje će plaćati penale, ali račun će biti minimalan u odnosu na ovogodišnji).

Potpis Farmara je super potez za momčad u njihovoj situaciji, barem su sigurni da će tijekom cijele sezone imati solidnog playa na raspolaganju (kužim da je Farmar htio doma, tko ne bi htio pobjeći iz Turske, ali zar mu je tamo bilo toliko loše da je ostavio oko 2 milje na stolu?). Sada još samo moraju naći 4-5 sličnih iskoristivih veterana za minimum kako se ne bi totalno osramotili dogodine. Morrow i Ellington su im pobjegli, ali Nick Young se navodno mota u blizini.

WOLVES

Hrabro su ponudili Peku ugovor, po realnoj tržišnoj cijeni, svjesni da se nemaju koga bojati - teoretski još samo Hawksi mogu pokušati nabiti cijenu, što se neće dogoditi jer Ferry nema potrebe za ugovorom od 4 godine. Uostalom, Minnesota ionako svaku ponudu može matchirati, a kako je ovih 12 do 13 milja godišnje više nego pošteno, za očekivati je da će Pekovićev tabor prihvatiti lovu bez velikog odugovlačenja.

Također, poslali su Ridnoura u Buckse kako bi otvorili mjesto za Brewera, čime su složili solidnu rotaciju iako su potonjeg debelo preplatili (5 milja godišnje). Ali, trebao im je jedan aktivni obrambeni igrač na boku kao zamjena za Kirilenka kako bi dobili potreban balans tako da je očito kako nisu previše ni razmišljali - njihova mantra je jasna, playoff odmah, za žrtve (čitaj: salary cap) ćemo se brinuti nakon sezone.

BUCKS

Dovođenjem Ridnoura dodali su još jednog veterana svojoj krami od rostera (i to još jednog igrača s iskustvom cijelogodišnjeg igranja u Wisconsinu). Da su pametni, ne bi ni potpisivali startnog playa već bi krenuli u sezonu s Lukeom. Ovako će imati odličnu back-up opciju, skupog startera i opet će ostati bez playoffa. Eventualno se mogu spasiti tako da Teagueu buduću prvu godinu zaokruže na cifru ispod 8 milja - tada bi im ostalo oko 4-5 milja s kojima bi mogli eventualno uklopiti Kirilenka u cap i time riješiti pitanje trojke koju će nakon odlaska Mbah a Moutea krpati Delfino, možda i Ilyasova kojemu ni Skiles ni Boylan nikada nisu vjerovali u ulozi krila, ali kojemu bi Drew mogao dati šansu pošto je navikao na slične eksperimente sa Smithom.

Jasno, Gooden će izgleda preživjeti još jednu sezonu na rosteru jer njegovom amnestijom bi samo otvorili dodatan prostor koji bi popunili novim groznim ugovorom, a to znači da trenutno na rosteru imaju 7 igrača za dvije pozicije pod košem. To pak znači da bi netko među preostalih 29 franšiza za ništa mogao ugrabiti solidne rotacijske igrače poput Ayona ili Udoha.

HEAT

Birdman se vraća i to za minimalac, što im i dalje ostavlja otvorenu opciju mini-midlevela za eventualno pojačanje. Oden je i dalje želja broj jedan i definitivno isplativ rizik (od pravih petica na tržištu je još samo Dalembert koji nije ni upola privlačno rješenje jer s njim točno znaš što dobivaš, veliko tijelo za začepiti reket - doduše, Heatu i ne treba drugo), a potpis petice olakšao bi i odluku oko amnestije - usprkos potencijalnim uštedama, Arison nema srca otpustiti Millera ili Haslema, međutim puno lakše bi se bilo riješiti Joela Anthonya kada bi na rosteru imao još jedno visoko tijelo.

KINGS

Odrekli su se dva picka druge runde za Mbah a Moutea, čime su rosteru konačno dodali trojku koja može igrati, pa makar i usko specijaliziranu rolu. Stopera sposobnog braniti pozicije od 1 do 4 trener Malone će svakako znati iskoristiti u pokušajima da najgoru obranu lige pretvori u nešto učinkovitiju družinu. Naravno, odluče li se na amnestiju Salmonsa i otvore li dodatan prostor, dovođenje Mbah a Moutea ne govori u prilog angažmanu Kirilenka, ali još uvijek se mogu uključiti u lov na Ellisa ili Jenningsa (iako je AK-47 po svemu logičniji izbor od dva revolveraša koji ne donose ništa što ovaj roster već nema u vidu Thomasa ili Thorntona).

MAVS

Dallas broji mrtve, roster im je u gorem stanju što se dubine tiče od onoga Lakersa, ali su im barem preoteli Ellingtona, koji bi za 2.5 milje možda čak mogao biti i starter dogodine (Carter sigurno ostaje u svojoj roli sjajnog šestog igrača). Jasno, pod uvjetom da im ipak u krilo ne sleti Ellis koji bi popunio poziciju dvojke i pri tome im omogućio pravo na najgori obrambeni bekovski par u ligi (držim fige da Ellis ipak završi u Hawksima jer bi bilo interesantno vidjeti ga cijelu sezonu u roli primarnog playa, do sada smo se mogli uvjeriti da u onoj beka-šutera baš i ne funkcionira, dok je još uvijek izgleda preskupa igračka da bi ga netko koristio kao šestog igrača - što ne znači da se nakon ove tržnice i to shvaćanje neće promijeniti).

Uglavnom, koliko god Cuban pokušavao zadržati zen i racionalno objasniti svoje poteze, okolišanja nema - čovjek je popušio na tržnici, a nepotrebno dug ugovor Calderonu to je samo potvrdio.

RAPTORS

Dodatak Hansbrougha solidan je potez, bijeli brat nije atleta u rangu jednog Eda Davisa, koji je lani harao u paru s Johnsonom dok ga nisu poslali u Memphis, ali trebao im je bilo kakav visoki koji može proizvesti dozu energije ulaskom s klupe. Psycho to provjereno donosi, što je još jedan znak da Raptorsi idu po playoff. S tim da je sada izvjesna i amnestija Kleize - ako su Raptorsi potrošili cijeli ili dio midlevela na Tylera, onda moraju izbrisati ovih 4.5 milje za Kleizu iz knjiga kako ne bi plaćali porez.

21Jul/122

30 FOR 30: MILWAUKEE

Posted by Gee_Spot

SCORE: 31-35

MVP: Ersan Ilyasova

X-faktor: Scott Skiles

Milwaukee stvarno ostavlja dojam najnezanimljivije NBA franšize. Nemaju pedigre uspjeha poput Blazersa iako imaju podjednaki broj naslova (po jedan). Nisu omiljeni zbog stila igre poput Denvera ili Phoenixa iako su najveći dio povijesti imali jednako atraktivne napade. Kvragu, ne ostavljaju čak ni dojam uspješnog kluba iako su osvojili više divizijskih naslova od Bullsa i imaju više playoff sezona od Pacersa.

Tako da ne čudi da je u sveopćem nedostatku karizmatičnosti najvećem dijelu NBA publike promakla fantastična tranformacija koju su Bucksi izveli u ovoj skraćenoj sezoni i za koju je najzaslužniji trener Scott Skiles. Skiles je stigao u Milwaukee 2008. s dvije karakteristike – sklonosti fanatičnoj obrani i sklonosti konfliktima s igračima koji nisu voljni poginuti na parketu. Ovo prvo je značilo da sve njegove momčadi imaju briljantnu obranu (u jedinoj pravoj sezoni u Phoenixu uspio je franšizu operiranu od igranja obrane dovesti na drugo mjesto po obrambenom učinku, dok je u one tri pune sezone u Bullsima dva puta bio top 2 obrana lige), a ovo drugo da se neće dugo moći zadržati na jednom mjestu (NBA je liga u kojoj vladaju igrači, stoga trener koji želi vlast obično pakira kofere nakon nekoliko sezona).

Sličan recept se ponovio i u Wisconsinu – nakon samo jedne godine pripreme Skiles je dignuo Buckse s dna na vrh obrambenog učinka (drugi 2010. i četvrti 2011.). Naravno, ovo je bilo za očekivati, ali nije bilo za očekivati da Skiles doživi i četvrtu godinu. I ne samo da je doživi, nego da preko noći, praktički bez poštenog trening kampa zbog lockouta, izvede potpunu promjenu svoje filozofije i stigne pripremiti momčad za run and gun.

Što je natjeralo Skilesa na ovakvu promjenu? Možda je sazrio i shvatio da se ponekad pametno podrediti igračima i stilu igre koji njima odgovara. Možda se razočarao u obranu godinu ranije kada usprkos šampionskom defenzivnom učinku Bucksi nisu uspijeli izboriti niti playoff zahvaljujući najgorem napadu u ligi. Možda je pronašao inspiraciju u snimkama starih Bucksa koji su dominirali napadačkom efikasnošću (od šampionske generacije s Oscarom i Kareemom preko Nelsonovih sjajnih swingmana i nellie balla do Karlovih letača predvođenih Rayom Allenom i Samom Alienom Cassellom). A možda je jednostavno želio sačuvati posao, a za to je trebalo naći načina napraviti korak naprijed.

Prvi potez bio je ključan – promjena igračkog talenta. Limitiranog Salmonsa i jednodimenzionalnog strijelca Maggettea pretvorili su u nesebičnog šutera Udriha i nekadašnjeg all-round majstora Jacksona, a ključni potez bio je potpis Mikea Dunleavya kao slobodnog igrača. Udrih im je donio back-up playa kojega godinu ranije nisu imali, a Dunleavy čovjeka koji neće gušiti napad i koji će uvijek znati odigrati najbolji košarkaški potez. Jackson je bio previše ozljeđen i previše prgav da bi eksperiment s njim uspio, ali barem su ga tijekom sezone pretvorili u Montu Ellisa (ostavši pri tome i bez već tada ozljeđenog Boguta oko kojega im je očito dosadilo graditi franšizu - em je stalno ozljeđen, em nije all-star centar koji može nositi teret rezultata).

Ova doza talenta pomogla je Skilesu da napad s 30. mjesta po učinku digne na 13. (po prosjeku koševa bili su 5. u ligi), pri čemu je žrtvovao dobar dio obrane (16. učinak čak i ne djeluje tako strašno kad uzmemo u obzir da je Bogut, oko kojega je obrana najvećim dijelom bila posložena, odigrao samo 12 utakmica). Ali, nije stvar samo u tome što su Bucksi konačno zabijali, fascinirao je način. Naime, bez all-star napadača koji bi mogli kreirati za sebe i druge, Skiles se okrenuo Nelsonovskoj pas igri – kruženju lopte po perimetru do slobodnog igrača na šutu uz ulaz-povratna igru kao osnovu napada.

Ovo je bilo moguće zbog brzanca Jenningsa (prosjek od 5.5 asista po utakmici rezultat je toga što je on uglavnom davao onaj prvi pas nakon ulaza u sredinu i tako stiskao obrane, dakle igrao je kao Euro, a ne NBA play - ova rečenica tjera Repešu na povraćanje), fenomenalnog Dunleavyevog osjećaja za asist (point-forward iz knjige) i općenite nesebičnost u igri koja se najbolje očitovala na dva detalja:

- Drew Gooden je prvi put u karijeri prestao biti crna rupa (cijelu karijeru izgradio je na volume scoringu u reketu da bi odjednom počeo bacati povratne lopte prema šuterima), čovjek je s prosjeka od 1 asista po utakmici skočio na 2.6, a još plastičniji prikaz dobit ćete ako usporedite ukupni broj asista u njegovoj prosječnoj sezoni od 82 utakmice (manje od 80) s brojem kojega je ostvario u ovogodišnjih 56 susreta (144)

- nakon Celticsa, čije kruženje lopte tjera svakog zaljubljenika košarke u ekstazu i koji su nedodirljivi na tronu naj-nesebičnije NBA momčadi, Bucksi su bili drugi po postotku asistiranih poena

Poboljšani roster i oslonjenost na momčadsko asistiranje po uzoru na Nelsonove momčadi koje su u najboljim danima imale po tri swingmana poput Dunleavya na perimetru (Sidney Moncrief kao dvojka, Marques Johnson kao trojka i Junior Bridgeman kao šesti igrač i zamjena za obojicu, ranih '80-ih imali su po 13 asista u prosjeku, a u tom periodu nellie ball je Buckse odveo u 8 playoff nastupa za redom, od čega su 3 puta igrali finale Istoka) tako su započeli preobrazbu, a završio ju je run and gun. Skiles je ubrzao igru s Nelsonovske na D'Antonievu razinu (samo Kingsi koji nisu ni bili pošteno trenirani i Nuggetsi su igrali brže) i sada mu je samo trebao još jedan detalj – šuteri koji će sve te lopte i sve te dodatne napade spremiti u koš.

Nažalost, tu su Bucksi podbacili. Dunleavy je ostao Dunleavy, na 40% šuta za tri od kada je postao spot up igrač, Delfino je odradio svoju 3&D rolu s 36% šuta, a Ilyasova se preporodio u ulozi u kojoj mu se konačno omogučilo da radi ono u čemu je najbolji – da trči, skače i šutira trice (prvi skakač i prvi šuter sa suludih 46% za tricu). Međutim, oni najvažniji nisu odradili posao – Ellis nije uštopao kretanje lopte i solidno se snašao u ulozi slashera izmjenjujući se s Jenningsom u ulozi driblera-penetratora, ali gađao je kriminalno (27% za tri, 43% ukupno), Udrih je, baš kao i Jennings i Ellis, razigravao, ali nije mogao zabiti ništa (29% za tri najgori je rezultat njegove karijere), a Jennings zaslužuje posebnu priču.

Skilesov novi sistem napuhao je njegove brojke (više napada ukupno = veći prosjek koševa), ali nije promijenio činjenicu da jedan combo-bek, kao stvoren za ulazak u igru s klupe i promjenu ritma, u ulozi prve opcije nije ništa drugo nego čudovišni volume scorer (koji je neko vrijeme čak spominjan kao potencijalni all-star što me dovodilo do ludila valjda više nego Repešu - ova rečenica tjera Repešu da zadovoljno klima glavom). Uostalom, kada vam prvi potrošač lopti šutira 41% iz igre i 33% za tri (a puca 6 trica po utakmici), jasno je da niste playoff momčad i da sav onaj trud uložen u poboljšanje napada, sva ona trka i svi oni asisti, nisu dovoljni. Kada se odapinjanju loših šuteva još pridodao i Ellis, gotovo isti tip igrača (dakle, volume scorer stvoren za ulogu back-up playa), postalo je jasno da Bucksi ne mrdaju s mjesta (bili su osrednja momčad prije njega, s njim su se u osrednjost zakopali).

Naravno, opravdanje za forsiranje ova dva revolveraša je logično – Bucksi nisu imali igrača koji može zabiti u reketu (gori od njih u post up situacijama bili su samo Cavaliersi), bili su bezveni u pick & rollu (Jennings ne može završiti akciju u reketu, a bez Boguta nije imao partnera koji bi ga izvukao), a jedini klasični visoki igrač u rotaciji koji ima nešto napadačkog talenta (Gooden) uvjerljvio je najgori obrambeni visoki igrač na rosteru. Pronaći idealnu postavu u ovakvom kupusu stvarno nije bilo lako. Imaš napad koji ima temelj, ali nema šutersku kvalitetu za završnu glazuru. Imaš obranu koja ima dužinu i pokretljivot (Udoh, Mbah a Moute i Sanders imat će duge NBA karijere usprkos tome što su igrači manje u napadu samo zato što mogu jednako dobro braniti i na perimetru i u postu), ali nema snagu. Imaš igrače koji se ili uopće ne uklapaju jedni s drugima ili su toliko slični da smetaju jedni drugima. Ukratko, imaš Buckse opet u lutriji.

Za kraj bih se još jednom vratio na pojedince. Ilyasova je zasluženo dobio produženje ugovora i nastavi li Skiles s ovim stilom igre upravo bi on kao stretch četvorka mogao najviše profitirati (ne nestavi li, Bucksi su upravo bacili 45 milja). Žilavi Turčin nema masu ni visinu za igrati ulogu tradicionalnog NBA visokog, ali run and gun pomaže da se sakrije njegov nedostatak pozicije u obrani (užasan igrač na ovom dijelu parketa) i da se istaknu njegov fantastičan šut i skočnost (čovjek je imao 9 skokova za 27 minuta u prosjeku). Obzirom da od prvog dana kada sam ga kao klinca vidio u akciji navijam da ostvari NBA karijeru jer ima sve potrebne fizikalije i talent (a i pljunuti je James Franco, što je detalj koji se u Euroligi ne bi dovoljno cijenio), neizmjerno mi je drago da je iskoristio šansu u trenutcima kada je drugi povratak u Europu postao izvjestan (da je Skiles ostao pri starom stilu igre, gotovo sam siguran da bi Ersan iduću sezonu igrao u Turskoj).

Za Dunleavya mi je žao što nije potpisao s nekom playoff momčadi jer ovakav 3&D igrač je pravo blago. Naravno, kada je dolazio u ligu uspoređivali su ga s Birdom i Mullinom (nažalost, kada ste bijeli all-round šuter koji dominira u mlađim kategorijama na to ste osuđeni), što nema veze s mozgom, kao ni all-star ugovor koji su mu dali Warriorsi. Međutim, kada maknete sve te negativne vibre koje se vezuju uz njega i za koje je on sam najmanje kriv, dobijete sjajnog spot up šutera, sposobnog obrambenog igrača i dodatnog playmakera na perimetru (igrom možda nije bio nova bijela nada, ali košarkaškim IQ-om svakako jeste) koji bi dobro došao bilo kojem contenderu.

FAST FORWARD

Pitanje je do kada će pokušavati graditi na Jenningsu (stvarno, nemam pojma da li Skiles u njegovoj ludosti vidi sebe ili je na nekim opasnim ljekovima za smirenje) i hoće li tijekom sezone negdje poslati Ellisa (ima opciju postati slobodan igrač iduće ljeto) u pokušaju da dovedu neki smisleniji komadić igračke slagalice, ali trenutno se oko takvih planova ne izjašnjavaju.

Dodali su dva potencijalno korisna rookiea (Lamb će odmah pomoći da šuterski učinak bude bolji nego lani, a Henson je još jedan unutar-van obrambeni igrač, netko tko će se od prvog dana nametnuti kao najbolji kojega imaju) i doveli su poštenog centra (Dalembert) koji će pomoći po pitanju mase u reketu, čime su donekle sanirali dio lanjskih slabosti.

Samo, dok ne dovedu ili rasnog all-star igrača ili barem ne okupe igrače koji se bolje nadopunjavaju, ne mogu računati na nekakav značajniji pomak. Mislim, ni Ellis ni Jennings ne mogu bez lopte, a samo je jedna na parketu. A koju god kombinaciju visokih da pokušaš složiti bez Ilyasove, osuđen si igrati napad s igračem manje. Kako stvari stoje, Bucksi ne mogu postati zanimljivi čak ni kada se postave na glavu.

JEZGRA: Ilyasova, Jennings, Ellis, Udrih, Dalembert, Dunleavy, Henson, Gooden (49 milja)

ROSTER: jezgra + Udoh, Mbah a Moute, Sanders, Harris, Lamb (62 milje)

- povratak Delfina u Milwaukee je još uvijek pod upitnikom, dolazak Lamba čini ga svojevrsnim viškom, ali Bucksima treba još jedan swingman koji može zabiti tricu i startati na trojki, obzirom da se Dunleavy sjajno snašao kao lider druge postave

- obzirom da imaju skoro cijelu midlevel iznimku na raspolaganju, ja bih na njihovom mjestu pokušao svim silama dovesti Kirilenka jer bolje opcije na tržištu nema (naravno, ako iznos manji od 5 milja uopće može natjerati Kirilenka da se makne iz Rusije, gdje valjda prima duplo veću cifru)

- sve u svemu, kad dodaju to krilo imat će poprilično skup roster koji im neće garantirati ništa, ali to je zasluga GM-a Johna Hammonda, Dumarsova učenika koji bez problema preplaćuje mediokritete (Gooden ima još tri godine i 21 milju garantirano)

- skoro produženje ili s Ellisom ili s Jenningsom znači da će iduće ljeto morati amnestirati Goodena misle li ostati ispod granice poreza (nije mi jasno zašto to nisu napravili već ove godine obzirom na gomilu mladih visokih pod košem, ali kad se sjetim da ni Dumars nije amnestirao Villanuevu, sve mi postane jasno)

11Feb/118

THE 2011. NO-STAR GAME

Posted by Gee_Spot

Od ove sezone odlučio sam modernizirati izbor za tradicionalni no-star kojim obilježavamo besmisao all-star utakmice, ali koji ukazuje i na spaljen novac i loše poteze uprava diljem lige. Ajde, možda je riječ besmisao preteška, dok sam imao 15 godina uživao sam gledati Glena Ricea i Mitcha Richmonda kako dižu one staklenke iznad glave, ali, otprilike u tom razdoblju, spomenuti vikend prestajem koristiti za išta više od odmora kako bi što spremniji i koncentriraniji dočekao zadnji rok za trejdove.

Uglavnom, do sada je izbor uključivao 12 imena koja su tokom sezone ostavila očajan dojam, a prednost bi dobili oni s ogromnim ugovorima koje nisu u stanju opravdati te oni s ogromnom minutažom koju ne koriste za ništa korisno. Obzirom da je kandidata svake sezone više nego dovoljno, od ovog izbora imat ćemo dvije momčadi, Istok i Zapad, kako i dolikuje pravoj utakmici.

Naravno, prije nego krenemo na sam izbor, nekoliko riječi o nezaboravnoj noći koja je iza nas. U roku od nekoliko sati NBA je ostala bez dva simbola – Ray Allen skinuo je rekord Reggiea Millera u tricama, a Jerry Sloan odustao je od borbe s vjetrenjačama mudro izabravši mirovinu.

Iako se radi o pomalo blesavom osjećaju, moram priznati da sam ponosan na Raya. Zaljubljen sam u njegovu igru od prvog dana kada sam ga vidio u akciji i sjajan je osjećaj nakon tolikih godina osjetiti kako čovjek ne samo da prima priznanja koja zaslužje, već kako svojim radom ostavlja trag koji nitko neće moći ukloniti. Ray danas više nije samo čovjek s najljepšim skok-šutom u povijesti kojem se možemo diviti iz estetskog kuta kao kakvom umjetničkom djelu, Ray je danas legenda kojoj status jednog od najvećih garantiraju konkretne brojke.

Njegovih suludih 2 562 ubačenih trica ostat će na vrhu dugo, dugo vremena. Mislim, stavimo stvari u perspektivu – od aktivnih igrača samo Eric Gordon donekle obećeva da uopće može krenuti stopama Raya i Reggiea, a za zaprijetiti im trebao bi zabiti oko dvije stotine trica svake od idućih 10 do 12 sezona. Nije nemoguće, osim iz dva razloga. Prvi je što je tek ove sezone Gordon pokazao da u sebi ima sposobnost za uopće zabiti 200 trica u sezoni, iako još nije dostigao tu brojku (a niti će, ritam mu je razbijen ozljedom). A drugi je što jednostavno nije u stanju ostati u komadu zbog specifične građe.

Dok su Ray i Reggie gazela i fakir konstitucijom, Eric je previše buldog da doživi njihove godine. Mislim, držim mu fige, takav šuter se ne rađa svaki dan i smatram ga već sada top 5 dvojkom u ligi, ali nije realno očekivati da će uspijeti. Kako nikoga drugog nema na vidiku, ispada da ćemo idućih nekoliko desetljeća provesti u potrazi za nekim poput Raya, a da o rušenju njegovih rekorda ne pričam. I dok je nekako za one Wiltove i Kareemove rekorde još i razumljivo da ih možda nitko nikada neće skinuti jer njihova psiho-fizička kombinacija ipak je bila svojevrsno remek-djelo prirode, za lov na ovaj Rayov na prvi pogled nema prepreka.

Trica je danas praktički postala osnova igre, svi imaju šutere, svi šutiraju. Ali, to možda i govori više od ičega kakvo čudo je napravio Ray – običan čovjek u običnom tijelu, samo zahvaljujući svom talentu i radu, postigao je nešto neobjašnjivo fantastično, potvrdio se kao najbolji šuter svih vremena u sportu u kojem je šut ako ne najvažniji, a ono barem najprepoznatljiviji segment igre. Mislim, kako možete voljeti košarku i ne stati pred ovim podatcima i skinuti kapu do poda?

Koliko često imamo priliku vidjeti nekoga tko je u tome što radi najbolji, ma ne samo najbolji već toliko bolji od svih drugih? I što je najluđe, postigao je to s tri sezone manje od Reggiea na kontu (točnije s 315 utakmica manje). Šteta zato što ovo fantastično dostignuće ostaje u sjeni ove druge drame. Ali, nažalost, mozgovi su nam oprani žutilom svakodnevnice tako da se refleksno okrećemo lažnom sjaju (ili u ovom slučaju bolje reći crnilu). A ovo što se sinoć dogodilo s Jerryem Sloanom je upravo to, situacija kada se tresu brda i dogodi se – niš, ma koliko patetičnih tekstova ispisali ESPN-ovi senzacionalisti poput Adandea (ako želite pročitati smisleni tekst iz zdravog kuta, ne treba vam tražiti dalje od dobrog starog Woje koji još jednom pokazuje da je prvo pero današnjice).

S jedne strane imamo čovjeka koji je dosegao vrh ljudskih potencijala, s druge imamo djedicu koji u mirovinu odlazi nekoliko godina prekasno. I sada je veća priča u tome što je ovaj drugi otišao na način na koji je otišao? Umjesto da se divimo nečijem postignuću, zamaramo se tračevima. Ponekad smo stvarno idioti.

Jerry Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena. To ne govore samo njegovi rezultati nego i nešto puno, puno važnije – njegove momčadi igrale su fantastičnu košarku, košarku na pravi način. Nesebično i strastveno. I to je jasno svakome tko je ikada pogledao bilo koju utakmicu Utah Jazza tijekom ovih njegovih nenadjebivih 23 godine.

Jerryeva najveća vrlina bila je u tome što nije priznavao ne kao odogovor, da se poslužim ulitimativnim klišejom. Iz svaka momčadi izvukao bi maksimum i to je trebalo respektirati jer ljudski je kiksati. Samo, Sloan nije znao za kiks, niti bi ikada prihvatio neuspjeh. Njegova opsjednudost igrom i intenzitet kojim je prilazio poslu bili su njegovo najveće oružje, ali ujedno i njegovo najveće prokletstvo.

Sad, reći da Sloan nije znao za kompromis bilo bi blesavo, vidjeli smo u ovoj novoj eri Williamsa i Boozera kako je prihvatio Deronov drugačiji način igre od onoga što je on tražio (kvragu, čak ga je i kao rookiea gurnuo u vatru ranije nego se itko mogao nadati, vjerujući u momka koji tada još nije znao kako se igra pozicija). Prihvatio je čak i tu momčad, sa svim njenim vrlinama i manama. Ubrzao je igru, odustao od totalne kontrole, shvatio je da nema smisla živcirati se nad šupljim reketom kada mu profil igrača ne omogućuje da ga brani kako treba te je obranu prilagodio igračima i otvorio je pomaganju, krađama i lutanjima pojedinaca, nečemu što je prije bilo nezamislivo u tvrdom starom izdanju Jazza u kojem si živio i umirao braneći se 1 na 1.

Sloan je bio tvrdoglav, ali nije bio blesav. Samo, problem je u tome što to nije bilo dovoljno, odnosno što nije bio dovoljno fleksibilan. Uzmimo za primjer samo njemu dva najbliža trenera, što godinama, što filozofijom. Rick Adelman i Greg Popovich su također ovisnici o kontroli, učenici škole koja govori da trenerova mora biti zadnja i da momčad mora odražavati trenerovu osobnost, ali su toliko fleksibilni da iz sezone u sezonu mijenjaju stil igre. Ne samo kozmetički, već ako treba i potpuno.

Da li je Sloan bolji trener i poznavatelj igre od obojice? Vrlo vjerovatno. Ali, u isto vrijeme, Sloan nije imao tu sposobnost gledanja šire slike, nije imao taj gen menađera koji je u NBA važniji od onoga trenerskog. Uostalom, pogledajte samo tri imena koja su na vrhu popisa trenera sa najviše naslova:

- Phil ''Imam više prstenja nego prstiju na ruci tako da sam si jednog morao nataknuti na bimba'' Jackson
- Red ''Napravit ću sve, ali baš sve, da si osiguram talent, a onda u miru mogu pripremiti pobjedničku cigaru'' Auerbach
- Pat ''Motivacijski govori i psihologija su važniji od ijedne akcije koju sam ikada nacrtao na ploču'' Riley

Ti ljudi neosporno znaju sve o košarci, ali ono što su znali (i još uvijek znaju) bolje od ikoga je ljudska priroda. Njihova spremnost da izgube poneku bitku kako bi na kraju dobili rat bila je njihova najveća vrlina. Sloan, nažalost, nije posjedovao takav um. Kod njega je sve bilo čista strast. Zato ga je bilo tako lako voljeti. I mrziti, ako ste igrali za njega.

Sloan ima mentalitet sveučilišnog trenera, tiranina i diktatora koji garantira da će iz vas izvući maksimum ako mu date sve što možete. Na sveučilištu to funkcionira, jer kao trener igrača imaš samo četiri godine, taman dovoljno da izvučeš iz njega maksimum, a da ovaj ne poludi i ne ubije te. U NBA to nikada nije moglo proći, čak ni kada nije bilo ovoliko love u igri. A nakon što su igrači postali i novcem važniji od trenera, praktički od prvih dana, hijerarhija je postavljena.

Sad, činjenica da je Sloan izdržao tolike godine s Maloneom i Stocktonom dovoljno govori da nije u pitanju nerazuman čovjek, ali postaje očito kako je on sav život nakon Stocktona i Malonea gledao upravo kroz prizmu tih slavnih godina. Nije glavna prepreka tome što on i Deron nikada nisu uspostavili prisan odnos oca i sina ta što je Deron kreten, kakvim ga danas svi žure prikazati kao da je u pitanju nekakav lik iz stripa i kao da su ovakve situacije crno-bijele, već u tome što je Jerry uvijek u njemu vidio Stocktona, odnosno ono što on nije umjesto onoga što on jeste.

I znate šta, u tome uopće nema problema. Sve je to tako ljudski, sve je ionako ograničeno našim iskustvima, početkom i neizbježnim krajem. Bitno je ionako samo ono između. A Sloan toga između ima na bacanje, eto, ispada da je jedini problem u tome što je Jerry jednostavno trajao predugo. Iako sam svojevrsni fan čovjeka, mislim da sam svake godine od kada pišem ovaj blog negdje tijekom sezone zavapio ''Jerry, odlazi više u penziju''. Jebiga, činjenica je da Jazz uvijek ima dovoljno talenta, ali da rezultati nikako da krenu uzlaznom putanjom.

Uvijek neka toplo-hladna priča, s playoff razočaranjem. Nema centra, nema idealne momčadi, ali bez obzira na to uvijek imaš osjećaj da podbace, ostanu korak kratki. Ovogodišnja momčad je opet vrlo dobra, krenula je u sezonu sjajno ("bravo Jerry, majstor je to vrhunski složio u tako kratkom roku" vikao sam), da bi onda potpuno potonula ("daj otkaz Jerry, ovim igračima treba osvježenje" govorio bih). Mislim, kako doslovno svake godine ovako razmišljam o Jazzu, to što sam nakon vapaja za tim da mu konačno daju nagradu za trenera godine opet počeo glasno pozivati na njegovu ostavku nimalo me ne čudi. To je tako u sportu, trener je uvijek prvi na meti.

Sad, Sloan je trener. I logično da je prvi na meti. Što nas dovodi do pitanja - zašto to tako nije bilo svih ovih godina prije? I odgovor je jasan – zato što do nedavno Jerry nije bio trener, već ikona. Na čelu kluba nalazio se gospodin iz jednog drugog vremena, gospodin koji je kao i Jerry pripadao vrijednostima nekog drugog svijeta. Smrću Larrya Millera, Jerry je ostao bez čovjeka koji mu je uvijek čuvao leđa jer je u njemu uvijek vidio onog trenera koji je Jazz vodio do dva Finala.

Millerov sin pripada drugačijem svjetonazoru, a njegovim dolaskom na vrh prvi čovjek kluba praktički je postao GM Kevin O'Connor, nasljednik legendarnog Franka Laydena, dugogodišnjeg GM-a koji je ujedno bio i trener prije Sloana (to što je Salt Lake City vidio samo dva trenera tijekom svoje povijesti dovoljno govori o tome koliko je poseban bio Larry Miller).

Mlađi Miller i O'Connor nisu nad sobom imali duhove prošlosti, njihova vjernost Sloanu nije se mogla protezati iznad onoga što se događa sada. Kada bi gledali današnji Jazz oni bi vidjeli nesretnog trenera i nesretnog playmakera, ne sjene Malonea i Stocktona. Iz takve perspektive, logično je bilo poduzeti nešto, a to nešto obično biva uklanjanje trenera. Sloan iz te perspektive više nije hodajući spomenik, već smrtnik.

Sad, jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je činjenica da su nekoliko dana ranije odlučili produžiti ugovor s njim na još jednu sezonu. To govori o totalnoj zbunjenosti u klubu. Sloanova legenda postala je bremen, izgleda da su čak i vlasnik i GM osjećali toliki respekt da su, iako možda već neko vrijeme misle da je vrijeme za promjenu, uredno produžavali ugovor, godinu po godinu.

Ovu svojevrsnu agoniju, a starost dragi moji prijatelji nije ništa drugo nego agonija, pogotovo ako ste zarobljeni u trenutku, nesposobni da pronađete nešto u čemu možete uživati i opustiti se, prekinuo je susret protiv Chicaga. Možda je poetska pravda da Bullsi uvijek bivaju ti koji iz prvog reda promatraju najteže trenutke ove franšize, ali tome pravi suparnici i služe, zar ne. Batman može bez Robina, dapače, ali bez Jokera je isprazan.

Nakon što je Rose uništio Williamsa te nakon što je Thibo nadigrao Sloana, došlo je do iskrenja na svim razinama. Sloan i Williams su možda odlučili da više zajedno ne mogu, možda je i O'Connor konačno skupio hrabrost poduzeti nešto umjesto da održava status quo. Nije važno, a istinu nećemo možda nikada saznati. Na kraju krajeva, nije ni bitna jer nam ne može ponuditi crno-bijelo rješenje kakvom težimo.

Činjenica je da se Jerry povukao i da to uopće nije nikakva jebena drama. Ljudi odlaze. Uostalom, nije da se tako nešto ne priprema već godinama. A ako vam smeta način, a što da vam kažem. Naivci. Pa sjetite se samo na koji su način gotovo otjerane legende košarke poput Lennya Wilkensa ili Dona Nelsona. NBA je okrutna, ali hej – takav je život. Jerry bi to prvi priznao. I može biti ponosan što je otišao kao pravi pobjednik, a ne kao predmet sprdnje poput gorespomenutih (iako, ne mogu se oteti želji da ga vidim na klupi neke druge momčadi, samo da vidim koliko bi mu trebalo da dovede u red neku franšizu koja je na korak toga da postane respekta vrijedna, da izvede nešto slično onome što je napravio Al Pacino na kraju "Any Given Sunday" - i onda još da dovede Derona dvije godine kasnije, e to bi bio show).

Jerry je zadnji kauboj, posljednji predstavnik jedne generacije koja je, da to opet spomenem, uglavnom nalazila dom po sveučilištima. Međutim, danas čak ni jedan Bobbya Knight više nigdje u NCAA nije dobrodošao sa svojim zastarjelim idealima, a kamoli da jedan kauboj, grub izvana a iznutra pošten, može opstati u vrijeme kada svaki igrač poslije utakmice prvo gleda u mobitel i piše tweet, a tek nakon toga koga će povaliti. Danas se treba znati igrati, shvatiti mlade igrače, a ne im prodavati uvijek iste parole o krvi, znoju i suzama.

Momčad s Williamsom, Jeffersonom i Millsapom mora igrati bolje i žrtvovanje trenera, makar i legendarnog, ne smije biti problematično. Što je bilo bilo je, ali nije važnije od sadašnjosti. Prihvatimo to više, a nemojmo narikati kao nekakve babe nad čovjekom koji niti ne traži da se nad njim nariče. Sloan definitivno sebe ne smatra žrtvom, pa ga prestanimo nazivati istom i tako blatiti uspomenu na njega. One suze sinoć ionako nisu rezultat razočaranja u franšizu ili postupak pojedinca prema njemu, ne. Jerry je prevelika faca da bi ga to izbacilo iz takta. One suze sinoć su rezultat prihvaćanja da je ono najbolje prošlo, da je ostalo samo odjahati u sumrak. I samo pravi muškarci to mogu pokazati na onako dostojanstven način (plus, Jerry barem ima svog vjernog batlera Alfreda u genijalnom Philu Johnsonu koji je naravno odstupio u paru sa svojim prijateljem i partnerom u zločinu sve ove godine).

Svatko normalan, ako vlasnike možemo krstiti takvim epitetom, bi se u ovakvoj situaciji, u kojoj postaje očito da se dalje ne može ako se trener i igrači svađaju, odlučio za igrača poput Williamsa, jednog od deset najboljih košarkaša na svijetu. Jerry može lijepo u zasluženu mirovinu i nek uživa u svim uspomenama i prekrasnom životu koji je imao. Vrlo skoro umirovit će mu dres u Salt Lakeu i siguran sam da će Williams biti prvi koji će mu čestitati.

Vjerovatno će mu umiroviti dres s brojem 23, u čast 23 fantastične sezone na kormilu Jazza. Ironično, isti je to broj poput onoga na dresu krvnika one sjajne generacije na račun koje je Jerry i opstao sve ove godine. Kontekst, ljudi, kontekst. Bez Larrya Millera, Laydena, talenta Stocktona i Malonea te dobrih ljudi Utaha ne bi bilo ni Jerrya. Nikada to nemojmo razdvajati. I da, zar nije onda i konačna ironija baš u tome da su dvije dvorane u kojima će Sloanovo ime biti zapisano za vječnost upravo one Jazza i Bullsa, gdje njegova četvorka već visi pored dresa s brojem - 23.

THE 2011. NO STARS

EAST

STARTNA PETORKA

PG – BRANDON JENNINGS

Nakon jedne godine u ligi već se osjeća pozvanim da komentira, prigovara i pametuje. Momčad propada zbog ozljeda i očajnih poteza uprave koja je spalila milijune na svakave ridikule, a on umjesto da igra pametnije, da bira šuteve i da razigrava Boguta glumi još jednog indijanca, taman u trenutku kad smo pomislili da smo se takvih riješili.

SG – JOHN SALMONS

Plaćen da bude starter, ima minutažu startera, a učinak? Danas nam je jasno da Salmons može solidno izgledati kao šesti igrač, ali kao startni visoki bek treba ipak pružiti više od 38% šuta iz igre. Ozljede nisu mazile Buckse, ali nezrelost Jenningsa i Salmonsova neučinkovitost ipak su najveći problem. S tim da su ovo prvo Bucksi ipak mogli očekivati, ali ovo drugo je šaka u oko.

SF – TRAVIS OUTLAW

Od nekadašnjeg all-round atlete zadnjih godina u Portlandu pretvorio se u solidnog strijelca iz vana sklonog briljirati u završnicama. Nažalost, u New Jerseyu nije pokazao ni jedno ni drugo, a višegodišnji ugovor koji su mu dali očiti je dokaz kako je netko bio uvjeren da s njim rješava poziciju malog krila na duži niz godina. Taj netko je Billy King, što nam je trebalo biti dovoljno veliko upozorenje – ako ti taj ponudi lovu, to je kao poljubac smrti.

PF – RASHARD LEWIS

Mrtvac bez pulsa s drugim najvećim ugovorom u ligi. Nekada potencijalni playoff junak, danas u rangu s Raefom LaFrentzom i Theom Ratliffom u ligi hodajućih maksimalnih ugovora.

C – BROOK LOPEZ

Brook može zabiti i definitivno nije grozan košarkaš kao ostatak društva u petorci, ali sramotnih 5.6 skokova po utakmici za 34 minute igre ne ostavljaju nam nikakvu drugu mogućnost osim da ga izaberemo u prvu petorku.

KLUPA

G – GILBERT ARENAS

Treba li išta objašnjavati? Igra više ne stanuje na njegovoj adresi, a promjena sredine nije promijenila pamet. Arenas živi u oblacima, a igra mu je u blatu. Nije dobra kombinacija. Agent nula = učinak nula. Sramotni ugovor da ne spominjem. Opet, kada gledaš da su za njega dali Rasharda Lewisa, shvatiš da nisu izgubili ništa osim desetak milijuna dolara. A to nije razlog da žalimo bahate vlasnike Magica.

G – MARIO CHALMERS

Tako mlad i tako nesposoban iskoristiti šansu kakva se pruža jednom u životu. Kako nije u stanju zabiti barem pola otvorenih šuteva, maknuti se u stranu i ne smetati i odigrati barem solidnu obranu na tim svježim nogama nejasno je, ali Chalmers je jedna u nizu zapreka koje LBJ i djevojke moraju proći na putu prema naslovu.

G – NATE ROBINSON

Uklapa se u igru Bostona kao razum u Sabor.

F – ANDRAY BLATCHE

Tijelo muškarca, šut majstora, um amebe.

F – J.J. HICKSON

Vjeruje da je najzaslužniji za lanjsku 61 pobjedu. U isto vrijeme, ne shvaća da je dobrim dijelom odgovoran i za rekordnih 26 poraza u nizu ove godine.

F – LINAS KLEIZA

Kako se na litvanskom kaže spaljen novac? Linas Kleiza, eto kako.

C - JOEL ANTHONY

Ma čak mi je i simpatičan jer stvarno daje sve od sebe na parketu, ali čovjek je tako limitiran da je to njegovo sve manje od minimuma. Možda najgori ofenzivni igrač u povijesti. Dok ovu bagru s talentom lako možemo prezirati zbog bačenog potencijala, Joela mi je stvarno žao i najradije bih ga pustio na miru. Ali, ne mogu kad je tako loš, a igra tako važnu ulogu u tako dobroj momčadi. Blesava situacija totalno.

WEST

STARTNA PETORKA

PG - TYREKE EVANS

Poetska pravda opet na djelu. Nemam pojma što to znači, ali znam da mi je drago što igrači koji igraju Iversonovski tip košarke, koji siluju loptu i prvo gledaju sebe i dojam koji ostavljaju, a zatim suigrače, ove godine podbacuju u svim segmentima. Evans je jedan od njih, Jennings je sličan, Arenas je nekada bio taj (danas nije u stanju biti ni davitelj lopte, žalosno), a i Mayoa je nekada pratio takav glas. Sad, Arenas je nebitan, Jennings ima problem u glavi dok ima igru za biti pravi play, Mayo isto tako može postati all-round košarkaš, ali Tyreke je bojim se zaglavio u zoni Iverson u kojoj postoji samo "my way or the highway". A kako nije nezaustavljiv strijelac poput Allena već ozljedama sklon atleta klimava šuta, kladiti se na njega nije poželjno.

SG - O.J. MAYO

Ima nade za njega, ali ne u Memphisu. Prokockao priliku za novim ugovorom i da se dokaže kao zreo čovjek. Izgleda da sve one glasine ipak nisu glasine - kada je netko sklon pogrešnim koracima, onda je sklon pogrešnim koracima. Pravilo Brucea Willisa još jednom na djelu. Srećom po nas, liga je tako prekracana sjajnim momcima da se ovima što skrenu s puta ne treba opterećivati. Koga briga za Mayoa, Evansa i Beasleya kada imaš Gordona, Lovea i Griffina? Don't believe the hype.

SF - RON ARTEST

Da li se meni to samo čini ili Ron više ne može pošteno ni potrčati? Ne zaboravimo koliko su njegova herojstva bila bitna u lanjskom playoffu, što u vidu ključnih šuteva, što u vidu obrane na Durantu.

PF - RYAN GOMES

Gomes je izmislio novu kategoriju igre na svojoj poziciji. Imamo šutere za tri, obrambene specijalce, šutere s posta, ali sada imamo i prvog pravcatog duha, čovjeka koji je u stanju odigrati 35 minuta bez da itko primjeti da je na parketu. I onda još izgleda solidno kad mu pogledaš brojke jer je zabio 10 koševa i uhvatio 5 skokova. Gomes je Keyser Soze NBA lige.

C - ROBIN LOPEZ

Brat na brata, junak na junaka. Urbana legenda kaže da Brook ima problema s hvatanjem lopti jer cijeli život igra pored dominantnih skakača poput Krisa Humphriesa (ja bi prije rekao da Kris hvata sve one lopte u Jerseyu jer netko mora i to) i brata mu Robina. Onda skužiš da Robin hvata 3 skoka po tekmi i da je toliko rasturen da ne može potrčati i opet ništa ne kužiš.

KLUPA

G - DEREK FISHER

Poštujemo zombija jer dok god je u stanu vući se po parketu u stanju je zabiti koš odluke. Ali, da Lakersi imaju dva barem prosjećna košarkaša na pozicijama jedan i tri, bili bi nezaustavljivi. Stvarno nije lako krpati sve rupe koje ostavljaju Derek i Ron.

G - STEVE BLAKE

A ni nekada ultimativni back-up play ne pomaže. S tim da se i Steve može iskupiti jednom dobrom utakmicom u playoffu.

G - RAJA BELL

Ring them bells Raja. Ovaj put u posmrtnom tonu. Čovječe, da je prihvatio Kobeov poziv, Lakersi bi slobodno mogli promijeniti ime u Trupla.

F - JOSH CHILDRESS

Možda najgori ugovor ovoga ljeta, dovoljan razlog da se dvojcu koji upravlja Sunsima da otkaz. A usput ne bi bilo loše oduzeti i franšizu Sarveru.

F - TREVOR ARIZA

Hej, ne možemo osporiti da čovjek igra solidnu obranu, ali tko je mogao očekivati da će od potencijalne treće ili četvrte opcije u napadu postati najveće smetalo na terenu? Uspije li New Orleans opstati među top 4 ekipe na Zapadu s ovakvim napadačem (a nije da je Okafor išta bolji) koji im je nominalno treći igrač, onda CP3 zaslužuje spomenik.

C - BIRDMAN

Nekada je možda letio, ali Birdman danas uglavnom jurca bezglavo po terenu poput noja. Nije da se čovjek ne trudi, ali tijelo ne sluša glavu. Jebiga, bijeli čovjek ne može opstati samo na račun fizikalija, droga i nebriga o tijelu kad-tad moraju doći po svoje. Šteta, na kraju će od svega ostati samo tetovaže, a bilo je tu potencijala za jednu solidnu rolu u povijesti.

C - BRENDAN HAYWOOD

Nije da Cuban nema para i da ga treba žaliti, ali onoliko novac za ovo što pruža Haywood je travestija. Ok, možda bi igrao i bolje da nije Chandlera, sve to dokazuje da usprkos silnim milijunima ulupanim u razno razni skauting i teorije i dalje vlada njegovo veličanstvo slučaj. Ali, sve to ne mijenja činjenicu da je Haywood danas bliži Diopu i Dampieru u trenutnim fazama karijere (čitaj - ne postoje kao košarkaši) nego čovjeku koji patrolira reketom kojega je Markov ego mislio da kupuje.

26Oct/100

HAWKS / BUCKS

Posted by Gee_Spot

''I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.''
- Al Horford

''Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.''
- John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju - promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari - Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick 'n' roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa - momak igra nekakav pick 'n' roll na treningu, a Jasmin ga gleda ''bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat''), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek - fear the fear.