ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

THE 2011. NO-STAR GAME

Od ove sezone odlučio sam modernizirati izbor za tradicionalni no-star kojim obilježavamo besmisao all-star utakmice, ali koji ukazuje i na spaljen novac i loše poteze uprava diljem lige. Ajde, možda je riječ besmisao preteška, dok sam imao 15 godina uživao sam gledati Glena Ricea i Mitcha Richmonda kako dižu one staklenke iznad glave, ali, otprilike u tom razdoblju, spomenuti vikend prestajem koristiti za išta više od odmora kako bi što spremniji i koncentriraniji dočekao zadnji rok za trejdove.

Uglavnom, do sada je izbor uključivao 12 imena koja su tokom sezone ostavila očajan dojam, a prednost bi dobili oni s ogromnim ugovorima koje nisu u stanju opravdati te oni s ogromnom minutažom koju ne koriste za ništa korisno. Obzirom da je kandidata svake sezone više nego dovoljno, od ovog izbora imat ćemo dvije momčadi, Istok i Zapad, kako i dolikuje pravoj utakmici.

Naravno, prije nego krenemo na sam izbor, nekoliko riječi o nezaboravnoj noći koja je iza nas. U roku od nekoliko sati NBA je ostala bez dva simbola – Ray Allen skinuo je rekord Reggiea Millera u tricama, a Jerry Sloan odustao je od borbe s vjetrenjačama mudro izabravši mirovinu.

Iako se radi o pomalo blesavom osjećaju, moram priznati da sam ponosan na Raya. Zaljubljen sam u njegovu igru od prvog dana kada sam ga vidio u akciji i sjajan je osjećaj nakon tolikih godina osjetiti kako čovjek ne samo da prima priznanja koja zaslužje, već kako svojim radom ostavlja trag koji nitko neće moći ukloniti. Ray danas više nije samo čovjek s najljepšim skok-šutom u povijesti kojem se možemo diviti iz estetskog kuta kao kakvom umjetničkom djelu, Ray je danas legenda kojoj status jednog od najvećih garantiraju konkretne brojke.

Njegovih suludih 2 562 ubačenih trica ostat će na vrhu dugo, dugo vremena. Mislim, stavimo stvari u perspektivu – od aktivnih igrača samo Eric Gordon donekle obećeva da uopće može krenuti stopama Raya i Reggiea, a za zaprijetiti im trebao bi zabiti oko dvije stotine trica svake od idućih 10 do 12 sezona. Nije nemoguće, osim iz dva razloga. Prvi je što je tek ove sezone Gordon pokazao da u sebi ima sposobnost za uopće zabiti 200 trica u sezoni, iako još nije dostigao tu brojku (a niti će, ritam mu je razbijen ozljedom). A drugi je što jednostavno nije u stanju ostati u komadu zbog specifične građe.

Dok su Ray i Reggie gazela i fakir konstitucijom, Eric je previše buldog da doživi njihove godine. Mislim, držim mu fige, takav šuter se ne rađa svaki dan i smatram ga već sada top 5 dvojkom u ligi, ali nije realno očekivati da će uspijeti. Kako nikoga drugog nema na vidiku, ispada da ćemo idućih nekoliko desetljeća provesti u potrazi za nekim poput Raya, a da o rušenju njegovih rekorda ne pričam. I dok je nekako za one Wiltove i Kareemove rekorde još i razumljivo da ih možda nitko nikada neće skinuti jer njihova psiho-fizička kombinacija ipak je bila svojevrsno remek-djelo prirode, za lov na ovaj Rayov na prvi pogled nema prepreka.

Trica je danas praktički postala osnova igre, svi imaju šutere, svi šutiraju. Ali, to možda i govori više od ičega kakvo čudo je napravio Ray – običan čovjek u običnom tijelu, samo zahvaljujući svom talentu i radu, postigao je nešto neobjašnjivo fantastično, potvrdio se kao najbolji šuter svih vremena u sportu u kojem je šut ako ne najvažniji, a ono barem najprepoznatljiviji segment igre. Mislim, kako možete voljeti košarku i ne stati pred ovim podatcima i skinuti kapu do poda?

Koliko često imamo priliku vidjeti nekoga tko je u tome što radi najbolji, ma ne samo najbolji već toliko bolji od svih drugih? I što je najluđe, postigao je to s tri sezone manje od Reggiea na kontu (točnije s 315 utakmica manje). Šteta zato što ovo fantastično dostignuće ostaje u sjeni ove druge drame. Ali, nažalost, mozgovi su nam oprani žutilom svakodnevnice tako da se refleksno okrećemo lažnom sjaju (ili u ovom slučaju bolje reći crnilu). A ovo što se sinoć dogodilo s Jerryem Sloanom je upravo to, situacija kada se tresu brda i dogodi se – niš, ma koliko patetičnih tekstova ispisali ESPN-ovi senzacionalisti poput Adandea (ako želite pročitati smisleni tekst iz zdravog kuta, ne treba vam tražiti dalje od dobrog starog Woje koji još jednom pokazuje da je prvo pero današnjice).

S jedne strane imamo čovjeka koji je dosegao vrh ljudskih potencijala, s druge imamo djedicu koji u mirovinu odlazi nekoliko godina prekasno. I sada je veća priča u tome što je ovaj drugi otišao na način na koji je otišao? Umjesto da se divimo nečijem postignuću, zamaramo se tračevima. Ponekad smo stvarno idioti.

Jerry Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena. To ne govore samo njegovi rezultati nego i nešto puno, puno važnije – njegove momčadi igrale su fantastičnu košarku, košarku na pravi način. Nesebično i strastveno. I to je jasno svakome tko je ikada pogledao bilo koju utakmicu Utah Jazza tijekom ovih njegovih nenadjebivih 23 godine.

Jerryeva najveća vrlina bila je u tome što nije priznavao ne kao odogovor, da se poslužim ulitimativnim klišejom. Iz svaka momčadi izvukao bi maksimum i to je trebalo respektirati jer ljudski je kiksati. Samo, Sloan nije znao za kiks, niti bi ikada prihvatio neuspjeh. Njegova opsjednudost igrom i intenzitet kojim je prilazio poslu bili su njegovo najveće oružje, ali ujedno i njegovo najveće prokletstvo.

Sad, reći da Sloan nije znao za kompromis bilo bi blesavo, vidjeli smo u ovoj novoj eri Williamsa i Boozera kako je prihvatio Deronov drugačiji način igre od onoga što je on tražio (kvragu, čak ga je i kao rookiea gurnuo u vatru ranije nego se itko mogao nadati, vjerujući u momka koji tada još nije znao kako se igra pozicija). Prihvatio je čak i tu momčad, sa svim njenim vrlinama i manama. Ubrzao je igru, odustao od totalne kontrole, shvatio je da nema smisla živcirati se nad šupljim reketom kada mu profil igrača ne omogućuje da ga brani kako treba te je obranu prilagodio igračima i otvorio je pomaganju, krađama i lutanjima pojedinaca, nečemu što je prije bilo nezamislivo u tvrdom starom izdanju Jazza u kojem si živio i umirao braneći se 1 na 1.

Sloan je bio tvrdoglav, ali nije bio blesav. Samo, problem je u tome što to nije bilo dovoljno, odnosno što nije bio dovoljno fleksibilan. Uzmimo za primjer samo njemu dva najbliža trenera, što godinama, što filozofijom. Rick Adelman i Greg Popovich su također ovisnici o kontroli, učenici škole koja govori da trenerova mora biti zadnja i da momčad mora odražavati trenerovu osobnost, ali su toliko fleksibilni da iz sezone u sezonu mijenjaju stil igre. Ne samo kozmetički, već ako treba i potpuno.

Da li je Sloan bolji trener i poznavatelj igre od obojice? Vrlo vjerovatno. Ali, u isto vrijeme, Sloan nije imao tu sposobnost gledanja šire slike, nije imao taj gen menađera koji je u NBA važniji od onoga trenerskog. Uostalom, pogledajte samo tri imena koja su na vrhu popisa trenera sa najviše naslova:

- Phil ''Imam više prstenja nego prstiju na ruci tako da sam si jednog morao nataknuti na bimba'' Jackson
- Red ''Napravit ću sve, ali baš sve, da si osiguram talent, a onda u miru mogu pripremiti pobjedničku cigaru'' Auerbach
- Pat ''Motivacijski govori i psihologija su važniji od ijedne akcije koju sam ikada nacrtao na ploču'' Riley

Ti ljudi neosporno znaju sve o košarci, ali ono što su znali (i još uvijek znaju) bolje od ikoga je ljudska priroda. Njihova spremnost da izgube poneku bitku kako bi na kraju dobili rat bila je njihova najveća vrlina. Sloan, nažalost, nije posjedovao takav um. Kod njega je sve bilo čista strast. Zato ga je bilo tako lako voljeti. I mrziti, ako ste igrali za njega.

Sloan ima mentalitet sveučilišnog trenera, tiranina i diktatora koji garantira da će iz vas izvući maksimum ako mu date sve što možete. Na sveučilištu to funkcionira, jer kao trener igrača imaš samo četiri godine, taman dovoljno da izvučeš iz njega maksimum, a da ovaj ne poludi i ne ubije te. U NBA to nikada nije moglo proći, čak ni kada nije bilo ovoliko love u igri. A nakon što su igrači postali i novcem važniji od trenera, praktički od prvih dana, hijerarhija je postavljena.

Sad, činjenica da je Sloan izdržao tolike godine s Maloneom i Stocktonom dovoljno govori da nije u pitanju nerazuman čovjek, ali postaje očito kako je on sav život nakon Stocktona i Malonea gledao upravo kroz prizmu tih slavnih godina. Nije glavna prepreka tome što on i Deron nikada nisu uspostavili prisan odnos oca i sina ta što je Deron kreten, kakvim ga danas svi žure prikazati kao da je u pitanju nekakav lik iz stripa i kao da su ovakve situacije crno-bijele, već u tome što je Jerry uvijek u njemu vidio Stocktona, odnosno ono što on nije umjesto onoga što on jeste.

I znate šta, u tome uopće nema problema. Sve je to tako ljudski, sve je ionako ograničeno našim iskustvima, početkom i neizbježnim krajem. Bitno je ionako samo ono između. A Sloan toga između ima na bacanje, eto, ispada da je jedini problem u tome što je Jerry jednostavno trajao predugo. Iako sam svojevrsni fan čovjeka, mislim da sam svake godine od kada pišem ovaj blog negdje tijekom sezone zavapio ''Jerry, odlazi više u penziju''. Jebiga, činjenica je da Jazz uvijek ima dovoljno talenta, ali da rezultati nikako da krenu uzlaznom putanjom.

Uvijek neka toplo-hladna priča, s playoff razočaranjem. Nema centra, nema idealne momčadi, ali bez obzira na to uvijek imaš osjećaj da podbace, ostanu korak kratki. Ovogodišnja momčad je opet vrlo dobra, krenula je u sezonu sjajno ("bravo Jerry, majstor je to vrhunski složio u tako kratkom roku" vikao sam), da bi onda potpuno potonula ("daj otkaz Jerry, ovim igračima treba osvježenje" govorio bih). Mislim, kako doslovno svake godine ovako razmišljam o Jazzu, to što sam nakon vapaja za tim da mu konačno daju nagradu za trenera godine opet počeo glasno pozivati na njegovu ostavku nimalo me ne čudi. To je tako u sportu, trener je uvijek prvi na meti.

Sad, Sloan je trener. I logično da je prvi na meti. Što nas dovodi do pitanja - zašto to tako nije bilo svih ovih godina prije? I odgovor je jasan – zato što do nedavno Jerry nije bio trener, već ikona. Na čelu kluba nalazio se gospodin iz jednog drugog vremena, gospodin koji je kao i Jerry pripadao vrijednostima nekog drugog svijeta. Smrću Larrya Millera, Jerry je ostao bez čovjeka koji mu je uvijek čuvao leđa jer je u njemu uvijek vidio onog trenera koji je Jazz vodio do dva Finala.

Millerov sin pripada drugačijem svjetonazoru, a njegovim dolaskom na vrh prvi čovjek kluba praktički je postao GM Kevin O'Connor, nasljednik legendarnog Franka Laydena, dugogodišnjeg GM-a koji je ujedno bio i trener prije Sloana (to što je Salt Lake City vidio samo dva trenera tijekom svoje povijesti dovoljno govori o tome koliko je poseban bio Larry Miller).

Mlađi Miller i O'Connor nisu nad sobom imali duhove prošlosti, njihova vjernost Sloanu nije se mogla protezati iznad onoga što se događa sada. Kada bi gledali današnji Jazz oni bi vidjeli nesretnog trenera i nesretnog playmakera, ne sjene Malonea i Stocktona. Iz takve perspektive, logično je bilo poduzeti nešto, a to nešto obično biva uklanjanje trenera. Sloan iz te perspektive više nije hodajući spomenik, već smrtnik.

Sad, jedino što me u cijeloj priči zbunjuje je činjenica da su nekoliko dana ranije odlučili produžiti ugovor s njim na još jednu sezonu. To govori o totalnoj zbunjenosti u klubu. Sloanova legenda postala je bremen, izgleda da su čak i vlasnik i GM osjećali toliki respekt da su, iako možda već neko vrijeme misle da je vrijeme za promjenu, uredno produžavali ugovor, godinu po godinu.

Ovu svojevrsnu agoniju, a starost dragi moji prijatelji nije ništa drugo nego agonija, pogotovo ako ste zarobljeni u trenutku, nesposobni da pronađete nešto u čemu možete uživati i opustiti se, prekinuo je susret protiv Chicaga. Možda je poetska pravda da Bullsi uvijek bivaju ti koji iz prvog reda promatraju najteže trenutke ove franšize, ali tome pravi suparnici i služe, zar ne. Batman može bez Robina, dapače, ali bez Jokera je isprazan.

Nakon što je Rose uništio Williamsa te nakon što je Thibo nadigrao Sloana, došlo je do iskrenja na svim razinama. Sloan i Williams su možda odlučili da više zajedno ne mogu, možda je i O'Connor konačno skupio hrabrost poduzeti nešto umjesto da održava status quo. Nije važno, a istinu nećemo možda nikada saznati. Na kraju krajeva, nije ni bitna jer nam ne može ponuditi crno-bijelo rješenje kakvom težimo.

Činjenica je da se Jerry povukao i da to uopće nije nikakva jebena drama. Ljudi odlaze. Uostalom, nije da se tako nešto ne priprema već godinama. A ako vam smeta način, a što da vam kažem. Naivci. Pa sjetite se samo na koji su način gotovo otjerane legende košarke poput Lennya Wilkensa ili Dona Nelsona. NBA je okrutna, ali hej – takav je život. Jerry bi to prvi priznao. I može biti ponosan što je otišao kao pravi pobjednik, a ne kao predmet sprdnje poput gorespomenutih (iako, ne mogu se oteti želji da ga vidim na klupi neke druge momčadi, samo da vidim koliko bi mu trebalo da dovede u red neku franšizu koja je na korak toga da postane respekta vrijedna, da izvede nešto slično onome što je napravio Al Pacino na kraju "Any Given Sunday" - i onda još da dovede Derona dvije godine kasnije, e to bi bio show).

Jerry je zadnji kauboj, posljednji predstavnik jedne generacije koja je, da to opet spomenem, uglavnom nalazila dom po sveučilištima. Međutim, danas čak ni jedan Bobbya Knight više nigdje u NCAA nije dobrodošao sa svojim zastarjelim idealima, a kamoli da jedan kauboj, grub izvana a iznutra pošten, može opstati u vrijeme kada svaki igrač poslije utakmice prvo gleda u mobitel i piše tweet, a tek nakon toga koga će povaliti. Danas se treba znati igrati, shvatiti mlade igrače, a ne im prodavati uvijek iste parole o krvi, znoju i suzama.

Momčad s Williamsom, Jeffersonom i Millsapom mora igrati bolje i žrtvovanje trenera, makar i legendarnog, ne smije biti problematično. Što je bilo bilo je, ali nije važnije od sadašnjosti. Prihvatimo to više, a nemojmo narikati kao nekakve babe nad čovjekom koji niti ne traži da se nad njim nariče. Sloan definitivno sebe ne smatra žrtvom, pa ga prestanimo nazivati istom i tako blatiti uspomenu na njega. One suze sinoć ionako nisu rezultat razočaranja u franšizu ili postupak pojedinca prema njemu, ne. Jerry je prevelika faca da bi ga to izbacilo iz takta. One suze sinoć su rezultat prihvaćanja da je ono najbolje prošlo, da je ostalo samo odjahati u sumrak. I samo pravi muškarci to mogu pokazati na onako dostojanstven način (plus, Jerry barem ima svog vjernog batlera Alfreda u genijalnom Philu Johnsonu koji je naravno odstupio u paru sa svojim prijateljem i partnerom u zločinu sve ove godine).

Svatko normalan, ako vlasnike možemo krstiti takvim epitetom, bi se u ovakvoj situaciji, u kojoj postaje očito da se dalje ne može ako se trener i igrači svađaju, odlučio za igrača poput Williamsa, jednog od deset najboljih košarkaša na svijetu. Jerry može lijepo u zasluženu mirovinu i nek uživa u svim uspomenama i prekrasnom životu koji je imao. Vrlo skoro umirovit će mu dres u Salt Lakeu i siguran sam da će Williams biti prvi koji će mu čestitati.

Vjerovatno će mu umiroviti dres s brojem 23, u čast 23 fantastične sezone na kormilu Jazza. Ironično, isti je to broj poput onoga na dresu krvnika one sjajne generacije na račun koje je Jerry i opstao sve ove godine. Kontekst, ljudi, kontekst. Bez Larrya Millera, Laydena, talenta Stocktona i Malonea te dobrih ljudi Utaha ne bi bilo ni Jerrya. Nikada to nemojmo razdvajati. I da, zar nije onda i konačna ironija baš u tome da su dvije dvorane u kojima će Sloanovo ime biti zapisano za vječnost upravo one Jazza i Bullsa, gdje njegova četvorka već visi pored dresa s brojem - 23.

THE 2011. NO STARS

EAST

STARTNA PETORKA

PG – BRANDON JENNINGS

Nakon jedne godine u ligi već se osjeća pozvanim da komentira, prigovara i pametuje. Momčad propada zbog ozljeda i očajnih poteza uprave koja je spalila milijune na svakave ridikule, a on umjesto da igra pametnije, da bira šuteve i da razigrava Boguta glumi još jednog indijanca, taman u trenutku kad smo pomislili da smo se takvih riješili.

SG – JOHN SALMONS

Plaćen da bude starter, ima minutažu startera, a učinak? Danas nam je jasno da Salmons može solidno izgledati kao šesti igrač, ali kao startni visoki bek treba ipak pružiti više od 38% šuta iz igre. Ozljede nisu mazile Buckse, ali nezrelost Jenningsa i Salmonsova neučinkovitost ipak su najveći problem. S tim da su ovo prvo Bucksi ipak mogli očekivati, ali ovo drugo je šaka u oko.

SF – TRAVIS OUTLAW

Od nekadašnjeg all-round atlete zadnjih godina u Portlandu pretvorio se u solidnog strijelca iz vana sklonog briljirati u završnicama. Nažalost, u New Jerseyu nije pokazao ni jedno ni drugo, a višegodišnji ugovor koji su mu dali očiti je dokaz kako je netko bio uvjeren da s njim rješava poziciju malog krila na duži niz godina. Taj netko je Billy King, što nam je trebalo biti dovoljno veliko upozorenje – ako ti taj ponudi lovu, to je kao poljubac smrti.

PF – RASHARD LEWIS

Mrtvac bez pulsa s drugim najvećim ugovorom u ligi. Nekada potencijalni playoff junak, danas u rangu s Raefom LaFrentzom i Theom Ratliffom u ligi hodajućih maksimalnih ugovora.

C – BROOK LOPEZ

Brook može zabiti i definitivno nije grozan košarkaš kao ostatak društva u petorci, ali sramotnih 5.6 skokova po utakmici za 34 minute igre ne ostavljaju nam nikakvu drugu mogućnost osim da ga izaberemo u prvu petorku.

KLUPA

G – GILBERT ARENAS

Treba li išta objašnjavati? Igra više ne stanuje na njegovoj adresi, a promjena sredine nije promijenila pamet. Arenas živi u oblacima, a igra mu je u blatu. Nije dobra kombinacija. Agent nula = učinak nula. Sramotni ugovor da ne spominjem. Opet, kada gledaš da su za njega dali Rasharda Lewisa, shvatiš da nisu izgubili ništa osim desetak milijuna dolara. A to nije razlog da žalimo bahate vlasnike Magica.

G – MARIO CHALMERS

Tako mlad i tako nesposoban iskoristiti šansu kakva se pruža jednom u životu. Kako nije u stanju zabiti barem pola otvorenih šuteva, maknuti se u stranu i ne smetati i odigrati barem solidnu obranu na tim svježim nogama nejasno je, ali Chalmers je jedna u nizu zapreka koje LBJ i djevojke moraju proći na putu prema naslovu.

G – NATE ROBINSON

Uklapa se u igru Bostona kao razum u Sabor.

F – ANDRAY BLATCHE

Tijelo muškarca, šut majstora, um amebe.

F – J.J. HICKSON

Vjeruje da je najzaslužniji za lanjsku 61 pobjedu. U isto vrijeme, ne shvaća da je dobrim dijelom odgovoran i za rekordnih 26 poraza u nizu ove godine.

F – LINAS KLEIZA

Kako se na litvanskom kaže spaljen novac? Linas Kleiza, eto kako.

C - JOEL ANTHONY

Ma čak mi je i simpatičan jer stvarno daje sve od sebe na parketu, ali čovjek je tako limitiran da je to njegovo sve manje od minimuma. Možda najgori ofenzivni igrač u povijesti. Dok ovu bagru s talentom lako možemo prezirati zbog bačenog potencijala, Joela mi je stvarno žao i najradije bih ga pustio na miru. Ali, ne mogu kad je tako loš, a igra tako važnu ulogu u tako dobroj momčadi. Blesava situacija totalno.

WEST

STARTNA PETORKA

PG - TYREKE EVANS

Poetska pravda opet na djelu. Nemam pojma što to znači, ali znam da mi je drago što igrači koji igraju Iversonovski tip košarke, koji siluju loptu i prvo gledaju sebe i dojam koji ostavljaju, a zatim suigrače, ove godine podbacuju u svim segmentima. Evans je jedan od njih, Jennings je sličan, Arenas je nekada bio taj (danas nije u stanju biti ni davitelj lopte, žalosno), a i Mayoa je nekada pratio takav glas. Sad, Arenas je nebitan, Jennings ima problem u glavi dok ima igru za biti pravi play, Mayo isto tako može postati all-round košarkaš, ali Tyreke je bojim se zaglavio u zoni Iverson u kojoj postoji samo "my way or the highway". A kako nije nezaustavljiv strijelac poput Allena već ozljedama sklon atleta klimava šuta, kladiti se na njega nije poželjno.

SG - O.J. MAYO

Ima nade za njega, ali ne u Memphisu. Prokockao priliku za novim ugovorom i da se dokaže kao zreo čovjek. Izgleda da sve one glasine ipak nisu glasine - kada je netko sklon pogrešnim koracima, onda je sklon pogrešnim koracima. Pravilo Brucea Willisa još jednom na djelu. Srećom po nas, liga je tako prekracana sjajnim momcima da se ovima što skrenu s puta ne treba opterećivati. Koga briga za Mayoa, Evansa i Beasleya kada imaš Gordona, Lovea i Griffina? Don't believe the hype.

SF - RON ARTEST

Da li se meni to samo čini ili Ron više ne može pošteno ni potrčati? Ne zaboravimo koliko su njegova herojstva bila bitna u lanjskom playoffu, što u vidu ključnih šuteva, što u vidu obrane na Durantu.

PF - RYAN GOMES

Gomes je izmislio novu kategoriju igre na svojoj poziciji. Imamo šutere za tri, obrambene specijalce, šutere s posta, ali sada imamo i prvog pravcatog duha, čovjeka koji je u stanju odigrati 35 minuta bez da itko primjeti da je na parketu. I onda još izgleda solidno kad mu pogledaš brojke jer je zabio 10 koševa i uhvatio 5 skokova. Gomes je Keyser Soze NBA lige.

C - ROBIN LOPEZ

Brat na brata, junak na junaka. Urbana legenda kaže da Brook ima problema s hvatanjem lopti jer cijeli život igra pored dominantnih skakača poput Krisa Humphriesa (ja bi prije rekao da Kris hvata sve one lopte u Jerseyu jer netko mora i to) i brata mu Robina. Onda skužiš da Robin hvata 3 skoka po tekmi i da je toliko rasturen da ne može potrčati i opet ništa ne kužiš.

KLUPA

G - DEREK FISHER

Poštujemo zombija jer dok god je u stanu vući se po parketu u stanju je zabiti koš odluke. Ali, da Lakersi imaju dva barem prosjećna košarkaša na pozicijama jedan i tri, bili bi nezaustavljivi. Stvarno nije lako krpati sve rupe koje ostavljaju Derek i Ron.

G - STEVE BLAKE

A ni nekada ultimativni back-up play ne pomaže. S tim da se i Steve može iskupiti jednom dobrom utakmicom u playoffu.

G - RAJA BELL

Ring them bells Raja. Ovaj put u posmrtnom tonu. Čovječe, da je prihvatio Kobeov poziv, Lakersi bi slobodno mogli promijeniti ime u Trupla.

F - JOSH CHILDRESS

Možda najgori ugovor ovoga ljeta, dovoljan razlog da se dvojcu koji upravlja Sunsima da otkaz. A usput ne bi bilo loše oduzeti i franšizu Sarveru.

F - TREVOR ARIZA

Hej, ne možemo osporiti da čovjek igra solidnu obranu, ali tko je mogao očekivati da će od potencijalne treće ili četvrte opcije u napadu postati najveće smetalo na terenu? Uspije li New Orleans opstati među top 4 ekipe na Zapadu s ovakvim napadačem (a nije da je Okafor išta bolji) koji im je nominalno treći igrač, onda CP3 zaslužuje spomenik.

C - BIRDMAN

Nekada je možda letio, ali Birdman danas uglavnom jurca bezglavo po terenu poput noja. Nije da se čovjek ne trudi, ali tijelo ne sluša glavu. Jebiga, bijeli čovjek ne može opstati samo na račun fizikalija, droga i nebriga o tijelu kad-tad moraju doći po svoje. Šteta, na kraju će od svega ostati samo tetovaže, a bilo je tu potencijala za jednu solidnu rolu u povijesti.

C - BRENDAN HAYWOOD

Nije da Cuban nema para i da ga treba žaliti, ali onoliko novac za ovo što pruža Haywood je travestija. Ok, možda bi igrao i bolje da nije Chandlera, sve to dokazuje da usprkos silnim milijunima ulupanim u razno razni skauting i teorije i dalje vlada njegovo veličanstvo slučaj. Ali, sve to ne mijenja činjenicu da je Haywood danas bliži Diopu i Dampieru u trenutnim fazama karijere (čitaj - ne postoje kao košarkaši) nego čovjeku koji patrolira reketom kojega je Markov ego mislio da kupuje.