ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

3Oct/125

LOST IN THE SUPERMARKET 12/13

Posted by Gee_Spot

Dok zapisujem natuknice i radim okvir budućih najava za svaku od 30 franšiza, odlučio sam razbiti monotoniju još jednim osvrtom na tržnicu. Kroz ljetne priče o svim klubovima, a i tijekom rangiranja igrača, manje-više obrađena je svaka transakcija, stoga sam za ovu priliku zamislio nešto drugačije od klasičnog nabrajanja svih promjena i davanja mišljenja o tome da li su dobre ili loše.

Kad već imamo IOR sistem, zašto ne bi jednostavno izračunali što on kaže o razini talenta koja je napustila klub, odnosno o onoj koja je stigla kao zamjena (i to neovisno da li u direktnom tradeu ili kasnijom aktivnošću, zanima nas samo tko će zauzeti nečije minute i ulogu u rotaciji). Stvar je jednostavna – prvo ćemo izračunati ukupni IOR igrača koji su napustili klub, zatim i njihovih zamjena, a dobivena razlika pomoći će kako bi stekli što racionalniji okvir o tome koliko se stvarno netko pojačao (ili oslabio). Naravno, kako je drugi bitan segment tržnice zadržavanje vlastitih igrača, IOR vrijednost onih koji su produžili s matičnim klubom također će biti pribrojana ukupnoj ocjeni (tako će praktički i status quo biti tumačen kao pojačanje).

Draftirani igrači uračunati su samo u slučaju da im je predviđena značajnija uloga u momčadi, odnosno ako se vode kao zamjena za igrača koji je bio top 10 u minutama. Jasno, isti princip vrijedi i tijekom zbrajanja dovedenih i zadržanih slobodnih igrača - držao sam se samo onih imena koja su u mogućnosti postati dio top 10 rotacije, dijelom i kako bi što brže izračunao potrebne bodove, a dijelom i zato što je budući utjecaj na rezultate momčadi onih koji su tu da popune broj - mizeran.

Još jedna napomena prije pregleda – bodovi služe isključivo kao ocjena učinka na tržnici, a nikako kao najava sezone. Naime, ovom prilikom uopće nisu uzeti u obzir kvaliteta jezgre, prijašnje i trenutne ozljede, očekivane minute i uloga u momčadi, odigrane utakmice i slične stvari bez kojih je nemoguće prognozirati uspjeh pojedine momčadi. Naravno, svi ovi detalji i IOR pojedinih pojačanja poslužit će i prilikom izračuna scorea kada budemo radili najavu, ali za ocjenu same tržnice nisu nužni. Na kraju krajeva, kao i u svakom drugom odrađenom poslu, samo vrijeme može donijeti konačni sud koliko je netko bio uspješan, a koliko je netko fulao u svojim zamislima.

1. BROOKLYN NETS, 274 boda

Netsi su odličan primjer za dobar dio onoga što smo maloprije rekli. Činjenica je da su skupili najviše bodova iz jednostavnog razloga jer su potpisali svježe ugovore s četiri od pet startera – Williamsom, Wallaceom, Lopezom i Humphriesom. Ni jedna druga momčad nije se toliko razbacivala s milijunima - za ovu jezgru iskeširat će oko 225 milja tijekom idućih 5 sezona, a da im to ne garantira ništa više od ulaska u playoff.

Jasno, kada bi za ocjenjivanje trgovine u obzir uzeli količinu potrošenog novca i količinu talenta koju momčad dobiva zauzvrat, Netsi bi vjerojatno dobili hrpu negativnih bodova. Ali, kao što sam već napomenuo, ovo nije pokušaj projekcije budućih rezultata, a nije ni elaborat o nečijoj financijskoj racionalnosti. Ovo je tek osvrt na trgovanje bez dubljeg konteksta, a u tom slučaju Netsima se mora čestitati na obavljenom poslu (ili bi možda bolje bilo reći na gazdi spremnom plaćati porez na luksuz – već iduće sezone u kojoj će imati samo 7 garantiranih ugovora i platnu listu od oko 85 milja, Netsi će morati platiti oko 15 milja poreza, plus još dodatno za svaki ugovor koji potpišu).

Iako momčad teoretski nije obnovljenja, činjenica je kako su samo Williams i Humphries lani igrali značajnije uloge, dok su Wallace (stigao na kraju prijelaznog roka) i Lopez (propustio sezonu zbog ozljede) praktički pojačanja u novoj sezoni. IOR svu četvoricu smatra NBA starterima, tako da ostanak ovakve jezgre na papiru nije mala stvar. Kad dodamo još Joea Johnsona koji je stigao nakon zamjene s Atlantom, jasno je zašto su Netsi pobjednici tržnice – u situaciji kada su mogli ostati bez 4 startera, oni su ih potpisali 5.

Naravno, što se samih zamjena tiče, tu posao izgleda puno manje spektakularno. Praktički, svu pozitivnu razliku stvara zamjena Morrow-Johnson (+47 bodova), dok su ostale rošade ili na nuli ili u minusu. Farmar je bio pouzdan back-up play nešto boljih ocjena od Watsona, ali radi se o igračima iste kategorije (članovi uže rotacije). Jednu od gorih unutarnjih linija lige (Petro, Shelden Williams) mijenjat će jednako neučinkoviti Teletović (koji ima šanse nadmašiti projekcije ponovi li šuterske brojke iz Eurolige) i Evans, dok je umjesto Deshawna Stevensona ulogu smetala na boku preuzeo Jerry Stackhouse.

Jedan od rijetkih korisnih swingmana lanjskog rostera Gerald Green zamijenjen je Joshom Chilldresom (ako ovaj uopće preživi trening kamp), a dolazak Blatchea uopće nisam uzeo u obzir iz dva razloga – prvo, nema garantiran ugovor, drugo, Jordan Williams umjesto kojega je stigao nije bio top 10 igrač po minutama. Kad dodamo da je solidnog trećeg playa Gainesa zamijenio upitni rookie Taylor, ispada kako su Netsi u dovođenju pojačanja jedva izvukli prolaznu ocjenu usprkos Johnsonu - pad s Greena na Chilldresa i Gainesa na Taylora uzima im popriličnu količinu bodova.

Ipak, da ovo zbrajanje ostanaka i pojačanja na osnovnoj razini ima smisla jasno pokazuje i realnost – do jučer su Netsi bili lutrijska momčad, danas mogu promašiti playoff samo slučajno.

2. BOSTON CELTICS, 226 bodova

Gledajući rane najave nekih cijenjenih američkih NBA stručnjaka, primjetio sam da dobar dio njih Celticse stavlja na treće mjesto u diviziji, iza Knicksa i Netsa. Osobno definitivno ne vidim takav rasplet jer, bez obzira što su se pojačali i Netsi i Knicksi, očito je kako je i Boston jedan od pobjednika tržnice.

Kao i kolege iz divizije, najvažniji posao napravili su zadržavanjem Garnetta i Bassa u klubu. Dva dokazana startera donose hrpu bodova, ali za razliku od Netsa, Boston se uspio i značajnije pojačati mijenjajući dijelove.

Odlazak Allena ostavio je rupu koju gotovo u cijelosti pokriva Terry, a ključ pozitivnog učinka leži u hrpi manjih poteza – Pietrusa mijenjaju Greenom koji je definitivno preplaćen, ali i bolji igrač od Francuza, Sullinger preuzima ulogu Stiemsme pod košem, što nikako ne može biti loše, a Lee će dobiti sve minute koje su lani bačene na Doolinga (rasni 3&D bek umjesto veterana koji je glumio šutera). To se zove odličan posao.

Također, ako ćemo uzeti u obzir da su i Terry i Lee potpisali ispod tržišne vrijednosti (a ne zaboravimo i Garnetta) te da je Sullinger na rookie ugovoru, ispada kako se Green jednostavno okoristio razlikom koja je ostala pa se čak i njegov ugovor više ne čini toliko kritičnim.

3. SAN ANTONIO SPURS, 168 bodova

Spursi nisu napravili nikakav bitan potez što se dovođenja igrača tiče (De Colo umjesto Jamesa Andersona je potez koji nema značaja ni u široj slici, a čak i u slučaju da potpišu kvalitetnog igrača poput Derricka Browna ne možemo ga uzeti u obzir jer jednostavno nema minuta na raspolaganju za dati mu značajniju ulogu), ali novi ugovori Duncanu i Greenu, pa i Diawu, dovoljni su za odličan rezultat. Troje od osam najboljih igrača stižu nazad, a to je za momčad koja u zadnje dvije godine pobjeđuje u 75% utakmica jedino važno.

4. INDIANA PACERS, 165 bodova

Pacersi su se također okoristili novim ugovorima s dva od pet udarnih talenata. Iako možemo izložiti valjane argumente u prilog tezi kako su i Hibbert i Hill preplaćeni, isto tako postoje i racionalni razlozi zbog kojih je njihovo zadržavanje bilo bitno, a jedan od najvažnijih je stanje na Istoku – bez Bullsa, nastala je rupa koju netko mora ispuniti na vrhu, za što su Pacersi dovoljno spremni.

Solidan posao odrađen je i što se tiče uže rotacije. Iako u širem kontekstu nešto bolja klupa nije garancija nikakvog uspjeha (za suprostaviti se Heatu trebali su pojačati startnu petorku, a ne samo klupu), neosporno je kako su je Pacersi malo začinili. Gerald Green bi sa svojim mentalitetom strijelca trebao biti ogroman plus nad Dahntayem Jonesom, a Ian Mahinmi bi trebao donijeti puno solidnije brojke kao četvrti visoki od Amundsona.

Jedina negativna zamjena je ona playmakera. Collison je granični starter u ligi, dok Augustin usprkos gomili prilika nikada nije uspio ostvariti brojke veće od solidnog back-upa. Međutim, čak i ova razlika u kvaliteti nije toliko značajna obzirom da se od Augustina neće ni tražiti ništa više nego da mijenja Hilla, dok je Collison ipak najveći dio prošle sezone krpao poziciju jedinice što mu je podiglo vrijednost. Da je Collison lani imao skromniju minutažu, Augustinov učinak zasigurno ne bi izgledao toliko slabije na papiru.

5. MINNESOTA TIMBERWOLVES, 157 bodova

Kada bi gledali samo pristigla pojačanja, Wolvesi su definitivni broj jedan. Riješili su se hrpe igrača mizernog učinka dovevši redom puno kvalitetnije zamjene. Nigdje to nije više izraženo nego na boku – umjesto revolveraša Beasleya stigao je košarkaški doktor Kirilenko (šteta što IOR nije u stanju izmjeriti skok IQ-a koji se dogodio ovom zamjenom), umjesto beskorisnog Johnsona priliku da oživi karijeru dobit će Roy (a ako i ne uspije, opet neće biti štete jer Johnson je bio negativan igrač), a umjesto vječno ozljeđenog Webstera tu je sada rastrčani šuter Budinger.

Čak su i sitnije zamjene, ma kako nebitne bile, pun pogodak – Ellingtona mijenja Shved, a minute koje su išle Darku i umirovljenom Milleru sada pripadaju ipak manje mumificiranima Amundsenu i Steimsmi. Kvragu, čak je i umjesto Tollivera stigao puno bolji pick & pop igrač Dante Cunningham. Upitnici su prisutni (AK-47 lagano ulazi u krizne godine za krilo, Roy je do jučer bio u mirovini i pitanje je koliko može pomoći), ali usprkos tome slobodno možemo reći kako je svaki novi igrač bolji od onoga kojega mijenja, što znači da je Kahn obavio dobar posao.

6. NEW YORK KNICKS, 155 bodova

Knicksi su lani bili toliko tanki da su dobar dio sezone morali koristiti Douglasa kao playa i Jeffriesa pod košem, a nova gomila potrošenih dolara trebala bi se pobrinuti da tako više ne bude. Naravno, kada dovodite isključivo veterane, stavljate se u rizik od regresije uzrokovane godinama, ali to je u ovom momentu manje bitno – Kidd i Camby i dalje mogu biti korisni u limitiranim rolama, a posebice ako uzmemo u obzir da su tu kako bi mijenjali upravo Douglasa i Jeffriesa.

Felton je danas slabija opcija na jedinici od Lina, ali ne toliko da bi osudila Knickse na propast, dok je odlazak Fieldsa u potpunosti nadoknađen potpisom s Brewerom. Završnu pozitivnu glazuru daje zadržavanje Novaka i Smitha, a to znači da su Knicksi, od momčadi koja je lani u sezonu krenula s 5 igrača da bi tijekom sezone došla do rotacije od 8, sada duboka 10 imena koja garantiraju solidnu produkciju.

7. DENVER NUGGETS, 114 bodova

Samo tako, iz čista mira, zamijenili su jednog solidnog igrača za popunu petorke (Afflalo) rasnim all-starom (Iguodala), praktički poduplavši učinak na jednoj poziciji u momčadi. Gubitak Ala Harringtona, koji je lani sjajnim učinkom s klupe bio itekako važan dio rotacije, donekle su nadoknadili potpisivanjem Anthonya Randolpha, ali puno važnije bilo je zadržavanje Millera i McGeea čime su još jednom posložili dvije kvalitetne petorke koje su izuzetno važne za njihov stil igre.

8. LOS ANGELES LAKERS, 110 bodova

Dovođenje Dwighta svakako je individualni posao ljeta, ali kada uzmemo u obzir da je u suprotnom pravcu otišao Bynum nakon najbolje sezone u karijeri, jasno je zašto IOR nije impresioniran. Puno više bodova donosi zamjena Sessionsa izvjesnim gospodinom Nashom, a bodove donosi i činjenica da će minute Troya Murphya pripasti Jamisonu. Potonji možda više nije u stanju skakati i trčati kao nekada, ali barem može skakati i trčati.

Dovođenje Meeksa u potpunosti anulira gubitak Barnesa, a sve skupa znači da su Lakersi na jedan gospodski način pojačali već kvalitetnu jezgru, ali i klupu. Nisu imali značajniji potpis s vlastitim slobodnim igračem (dopustite da ignoriram Jordana Hilla), a kad bi gledali samo pojačanja iz vana, Nash, Jamison i Howard najbolji su ulov nakon onoga Minnesote (a i puno manje rizičan).

9. LOS ANGELES CLIPPERS, 96 bodova

Okupljanje veterana ne stavlja ih u skupinu izazivača, ali svakako pojačava lani klimavu rotaciju. Instant napad Moa Williamsa zamijenjen je instant napadom Jamala Crawforda, dok će dvojac Grant Hill/Matt Barnes mijenjati Nicka Younga i Randya Foyea kao dežurne šutere (što se baš ne čini mudrim potezom obzirom da ni Hill ni Barnes nisu šuteri već all-round podizači energije). Ok, ovo baš i nisu pozitivni potezi, ali nije da će ih ni upropastiti. Plusevi su pak, barem na papiru, kriju u dolasku Odoma i ostanku Billupsa.

Jasno, ponovi li Odom lanjsku sezonu, činjenica da mijenja Evansa u rotaciji ne znači previše, ali vrati li se barem približno svojim ranijim brojkama, dat će Clippersima solidnog trećeg visokog. Billups po sistemu ima itekakvu vrijednost jer hall of fame talenti ne stare kao obični ljudi, ali u ovoj situaciji problem nije što je Chauncey star, već što se vraća nakon ubitačne ozljede. Nitko još nema pojma ni kada će biti spreman, a ni hoće li biti spreman, tako da cijelu ovu ljetnu trgovinu Clippersa treba uzeti s rezervom. Budu li Billups i Odom na visini zadatka, bit će ovo bolja momčad od lanjske, a ne budu li, vrlo lako bi im mogle nedostajati šuterske serije Foyea i Younga.

10. GOLDEN STATE WARRIORS, 91 bod

Solidan posao pojačavanja dubine klupe – ostanak Rusha daje im ubojitog swingmana, dovođenje Landrya daje im ubojitog strijelca u postu (lani takvoga nisu ni imali, a u projekciji minuta Landry bi trebao zamijeniti negativnog Dominica McGuirea), a potpisom Jacka osigurali su si jednog od boljih back-up playeva u ligi. Barnes nije dobio dovoljno dobre ocjene da bi ga se smatralo užim članom rotacije, ali nadmaši li skromna očekivanja, Warriorsi bi trebali imati jednu od boljih drugih petorki u ligi. Jasno, sve je to uzalud ne bude li funkcionirala početna postava.

11. WASHINGTON WIZARDS, 77 bodova

Washington je tri igrača koja su više štetila nego koristila (Blatche, Lewis, Mason) zamijenio s tri legitimna imena (Okafor, Ariza, Beal). Gledajući van konteksta ulaganja, konkurencije, budućnosti i kemije, ovakvim potezima teško je naći zamjerku.

12. MIAMI HEAT, 75 bodova

Nisu izgubili nikoga bitnoga, ali zato su dodali Raya Allena na roster. Drugim riječima, dobili su četvrtog najboljeg igrača, a da se nisu morali odreći ničega nego mjesta kojega je Juwan Howard zauzimao na klupi. To je ta ljepote šampionske pozicije, već si bogat, a onda postaješ sve bogatiji.

13. SACRAMENTO KINGS, 71 bod

Za skromne Kingse predsezona je prošla iznad očekivanja. Iako sistem od Robinsona ne očekuje previše u rookie sezoni, visoki draft pick uvijek donosi barem nadu. Također, uspjeli su zadržati vlastitog slobodnog igrača koji bi bez problema našao posao negdje drugdje (Thompson), a usput se i pojačati zamijenivši beskorisnog Greenea energičnim Johnsonom. Dolazak Brooksa na roster pak ne predstavlja nikakav korak naprijed, ali ni nazad.

14. OKLAHOMA CITY THUNDER, 64 boda

Thabeetom su zamijenili Mohammeda što se tek treba pokazati dobrim potezom obzirom da Thabeet još nema pozitivnu sezonu iza sebe, ali, s druge strane, obzirom da na rosteru već imaju Aldricha čije brojke su slične onima veterana koji je otišao u Bullse, razloga za brigu nema. Uostalom, radi se o minornoj roli.

Puno veći razlog za slavlje je produživanje s Ibakom koje im donosi gotovo sve bodove. Iako Ibaka nije bio na tržištu i u principu ovaj ugovor na snagu stupa tek dogodine, morali smo ga uzeti u obzir. Razlog za brigu činjenica je da još nisu našli zajednički jezik s Hardenom oko novog ugovora. To pak znači da su sve veće šanse kako će dotični iduće ljeto postati slobodan igrač, dakle čeka ga gomila maksimalnih ponuda kojima Thunder neće tek tako moći parirati.

15. MILWAUKEE BUCKS, 59 bodova

Ostanak Ilyasove je jedini pravi plus. Odlazak lanjskog rookiea Leuera koji je ostvario solidnu rolu nadoknadit će draftiranje Hensona, dok dovođenje Dalemberta umjesto Delfina na prvi pogled nema smisla. Međutim, kad ga povežeš s lanjskim potezima, jasno je kako su Dalemberta doveli da nadoknadi odlazak Boguta, dok pored Ellisa ni nema toliko potrebe za dodatnim dvojkama.

16. TORONTO RAPTORS, 56 bodova

Dodaju svom rosteru dva visoka picka, ali najvažniji potez svakako je dovođenje Lowrya. Praktički, jedan dokazani startni play poput Lowrya upada u priču umjesto vječno ozljeđenog combo-beka Baylessa, što nikako ne može biti loše. Pretplatili su Fieldsa, ali su dobili i nešto boljeg stopera nego je to bio Johnson, dok bi rookie Ross od prve minute trebao biti pozitivan pomak u odnosu na Garya Forbesa koji je lani imao značajne minute kao 3&D specijalac s klupe.

17. CLEVELAND CAVALIERS, 52 boda

Umjesto dva veterana (Jamison i Parker) u sliku uskaču rookiei Zeller i Waiters, što je jedan u principu neutralan potez iako bodovi preferiraju veterane. Potpisivanje Milesa iz Jazza, kao i ostanak Geea, daju dovoljno bodova da ih stave u plus.

18. PORTLAND TRAIL BLAZERS, 47 bodova

Slično Cavsima, i kod njih su dvojicu veterana (Felton i Crawford) zamijenila dva rookiea (Lillard i Barton), što ih baca u mali minus, ali ostavljanje Batuma na kraju donosi prevagu.

19. NEW ORLEANS HORNETS, 42 boda

Oni su jedan od zanimljivijih slučajeva. Ulovili su prvi pick, potpisali svog talentiranog beka i doveli jednog od top 30 igrača u ligi, ali sve skupa im nije bilo dovoljno da se probiju u vrh. Zašto? Zato što su ostali bez klupe. Davis i Anderson ogroman su plus u odnosu na Kamana i Ayona, ali ne zaboravimo da je klub ostao i bez Arize, Landrya, Belinellia i Jacka (možemo dodati i Okafora, iako lani nije igrao dovoljno da bi upao u top 10). S druge strane, doveli su Warricka, Lopeza i Masona koji zajedno imaju manju IOR vrijednost od Belinellia. Rookie Rivers malo popravlja sliku, ali i dalje ostaju rupe na sve strane. Jasno, u stvarnosti, pored zdravog Gordona, to neće biti toliko bitno, ali u ovom kontekstu tržnice neosporno je kako su u New Orleansu potpuno zaboravili na sklapanje rotacije dok su slagali jezgru.

20. MEMPHIS GRIZZLIES, 41 bod

Potpisali su svoje visoke igrače (Speights, Arthur, Hadadi) i riješili pitanje rotacije visokih, a jedina značajnija promjena je zamjena Mayoa Baylessom, u kojoj su praktički zamijenili imena na dresu, ali i ostali s istom razinom talenta.

21. UTAH JAZZ, 39 bodova

Dodali su šutere, što će im više koristiti u igri nego ovako na papiru, iako nije sporno da su i na papiru bolje prošli. Foye dolazi po minute koje je lani imao Bell (ili ako hoćete Josh Howard), što je plus jer Foye nije uništen ozljedama i godinama poput dotičnih. Mo Williams je slabiji igrač od Harrisa, ali nije da je Harris bio all-star playmaker. Marvin Williams pak može zabiti otvoreni šut za razliku od Milesa.

22. DALLAS MAVERICKS, 36 bodova

Promijenili su pola momčadi, ali gotovo bez ikakvog značaja. Jedini plus im je što su zadržali Westa, a sve ostalo je potpuno anuliralo jedno drugo. Kidda mijenja Collison (43 naspram 44 IOR boda), Haywooda Kaman (umjesto 22 stižu 24 boda), a rookie Crowder bi trebao nadmašiti lanjski učinak Odoma i doći vrlo blizu onome što se od Odoma očekuje ove sezone. Mayo i Brand zajedno donose 100 bodova, a Terry i Mahinmi sa sobom su odnijeli 88. Ukratko, Dallas je ista momčad kao i lani, iako izgleda potpuno drugačije. Fora, zar ne.

23. DETROIT PISTONS, 35 bodova

Maggette je bolji igrač od Gordona, ali, ako vam je to ključna promjena ljeta, onda kvragu sve. Ključ za Pistonse je napredak rookiea, Andre Drummond bi čak i u ovoj fazi karijere trebao moći zamijeniti lanjski učinak Bena Wallacea, dok je Kyle Singler definitivno bolja opcija na boku od Damiena Wilkinsa.

24. CHARLOTTE BOBCATS, 23 boda

Zamjena Augustina Sessionsom neće dovesti do nikakvih potresa, a ni MKG u rookie sezoni neće previše nadmašiti solidne partije koje je lani pružao Derrick Brown. Gordon je minus u odnosu na Maggettea (iako u kontekstu novog rostera to i nije bitno obzirom da bi Maggette teško do minuta pored Kidd-Gilchrista), a jedini plus je dovođenje Haywooda koji će dati kakvo-takvo živo tijelo pod košem u odnosu na Whitea ili još ranije Diawa (sama činjenica da vam je Haywood plus potez ljeta razlog je za brigu).

25. ATLANTA HAWKS, 11 bodova

Obzirom da su se riješili Joea Johnsona, člana jezgre, a da su zauzvrat dobili tek specijalce za popunu petorke poput Morrowa i Korvera, pravi je uspjeh što nisu napravili korak nazad. A nisu zato što je iz Jazza pristigli Harris ogroman plus u odnosu na Hinricha, isto kao što je Morrow ogroman plus u odnosu na Williea Greena. Korver bi lakoćom trebao pružati partije u rangu Marvina Williamsa, a ključ svega je Lou Williams - njegove brojke ne zaostaju previše za Johnsonovim i uspije li Larry Drew posložiti ovu novu rotaciju, Hawksi neće napraviti korak nazad. Ok, rookie Jenkins ili DeShawn Stevenson teško da mogu dati iskru s klupe kakvu je donosio McGrady, ali obzirom da je ovaj put rotacija puno dublja, ta iskra neće ni biti ključna. Čak su i Radmanovića zamijenili igračem sličnog profila, iako Tolliver lani nije imao šuterski solidnu sezonu kao Vlad.

26. PHILADELPHIA 76ERS, 5 bodova

Bynum je korak naprijed u odnosu na Iguodalu, ali ne toliki da bi pokrio sve ostale minuse. Naime, Sixersi su ostali bez Branda, Williamsa, Meeksa i Vučevića. Ako uzmemo u obzir da će Bynum bez problema pokriti odlazak visokih, ostaje nam trojka Richardson, Young i Wright koja bi trebala nadoknaditi učinak Iggya i Williamsa što je jednostavno nemoguće. Jasno, Sixersi sve nade polažu u razvoj Turnera i Holidaya, ali to je za neku drugu priču. Ovdje treba naglasiti kako čak ni novi ugovori solidnim članovima rotacije poput Hawesa i Allena nisu doveli do značajnijeg plusa, što najbolje govori koliko nova rotacija na boku nije dorasla onoj lanjskoj.

27. PHOENIX SUNS, -3 boda

U Scoli i Dragiću Sunsi su dobili dva dobra košarkaša, ali odlazak Nasha prevelik je udarac da bi ga nadoknadili samom činjenicom što je Scola doktor za Lopeza ili Warricka koje su poslali u New Orleans. O tome da Beasley dolazi do minuta koje je odrađivao Grant Hill također ne treba govoriti, zamjena jednog fajtera poput Hilla s likom poput Beasleya u najmanju ruku trebala bi biti šok sistema. Uostalom, dva detalja sve govore o tržnici Sunsa - najbolji igrač kojega s kojim su produžili je Shannon Brown, a čak je i odbjegli Redd, igrajući bez nogu, lani bio korisniji nego Wes Johnson ikada u karijeri.

28. CHICAGO BULLS, -87 bodova

S Bullsima stižemo do tri franšize koje su ovoga ljeta napravile nekoliko koraka unazad. Iako je situacija s Roseom dobro opravdanje za škrtost, činjenica je da Bullsi nisu pogodili ni s jednom zamjenom. Asik nije nikakva specijalna klasa, ali pored istrošenog veterana poput Mohammesa svakako se čini takvom. Belinelli i Hinrich teško mogu nadoknaditi šutersko-stopersku klasu koju su prezentirali Korver i Brewer. Čak i ako se lanjski rookie Butler nametne kao novi stoper, činjenica je kako, u situaciji bez Rosea, Bullsima trebaju playmakeri. Hinrich u najboljem slučaju može pokriti minute back-up opcije, a teško će imati ikakve koristi od rookiea Teaguea. U biti, jedini plus u cijeloj ovoj priči je činjenica kako je Nate Robinson bolji kao instant napad s klupe i treći play od Johna Lucasa.

29. ORLANDO MAGIC, -97 bodova

Kada ostanete bez dva najbolja igrača, teško da možete ostvariti bolji rezultat. Howarda i Andersona mijenjaju Ayon i Harrington i to valjda sve govori. Jedina poštena zamjena je ona Richardsona Afflalom, dok im pozitivni bodovi dolaze isključivo od potpisa novog ugovora s Nelsonom koji je upravo odigrao najgoru sezonu u karijeri. Toliko o tome.

30. HOUSTON ROCKETS, -136 bodova

A Oscara za najgori posao ovoga ljeta dobiva... Daryl Morey. Što je najbolje, on čak nije imao na raspolaganju klase poput Howarda ili Andersona pa da ih prokocka, već je jednostavno zamijenio hrpu solidnih igrača puno manje solidnim individuama. Jedino bi zamjena Dragića Linom donekle mogla polučiti iste rezultate, sve ostalo je negativno. Umjesto kvalitetnog šutera Budingera, tu je slabiji šuter Delfino. Umjesto dokazanog startera Dalemberta, tu je Asik koji tek treba pokazati kako će reagirati na ozbiljniju minutažu. Veterane Cambya i Scolu pod košem bi sasvim solidno trebali mijenjati rookiei White i Jones, iako s novacima nikada ne znaš. Slično je i na boku - dokazanog igrača zadatka poput Leea mijenja upitnik zvan Lamb. I dok ovo sve skupa jesu negativne zamjene, ipak se ne radi o šokovima poput sljedećeg poteza, a taj je puštanje Lowrya za ništa kako bi njegovu rolu sutra morao krpati netko poput Toneya Douglasa (samo ova paralela donosi 60 minus bodova).

24Apr/115

BRANDON OF NAZARETH

Posted by ispdcom

Playoff nam je noćas donio sjajnih desetak sati košarke koje su obilježili još jedna očajna partija Bullsa, uskrsnuće Brandona Roya i suludi povratak Blazersa te tiha dominacija Memphisa nad Spursima, odnosno nešto izraženija Oklahome nad Denverom. Kako je Bullse pratio navijač Emir (racionalan čovjek, ali ipak navijač), a Blazerse Royev idolopoklonik Sickre (trudi se biti racionalan, svaka čast), Gee, koji je odradio preostala dva susreta, osjeća se pozvanim na početku nešto reći i o prva dva dvoboja u ulozi Nevjernog Tome. Uskrs je, pa što ne biti potpuno u tonu.

Bullsi su još jednom sami sebe doveli u rupu svojim nedostatkom ikakve napadačke ideje i uopće dozvolivši Pacersima da ih nadigraju u onim kategorijama za koje smo smatrali da Bullsima nema premca poput borbenosti. Nije uopće poanta u tome da su Pacersi zaslužili dobiti barem jednu utakmicu za prikazanu ozbiljnost i požrtvovnost, stvarno je malo ekipa koje bi se ovako borile za utješnu pobjedu. Poanta je da je Indiana bila bolja momčad većinu serije i da je Bullse do sada izvlačila ta čudesna mogućnost da odigraju bezgrešne završnice. Noćas se Indiana opet usrala u gaće, ispustili su 16 razlike na 5 minuta do kraja, ali konačno su imali i sreće, Bullsima nije upala zadnja lopta valjda prvi put ove sezone.

Vidjeli smo nešto kasnije da ima i većih paničara od Pacersa, ali Indiana ovdje uopće nije bitna. Bitno je samo pokušati shvatiti da li su Bullsi stvarno ovako limitirani i ako jesu, kako su pobogu uspijeli uhvatiti onoliko pobjeda u regularnoj sezoni. Meni stvarno više ništa nije jasno. Ono, za Memphis smo znali da će namučiti Spurse jer su Gasol i Randolph matchup noćne more visokima San Antonia. Ali, Pacersi nisu problem nikome. Sve što njih drži na životu je kopiranje iste one tvrdoglave upornosti koja je krasila Bullse. Ovako ispada da možemo staviti Rosea u Indianu i imamo prvaka Istoka. Ne znam, stvarno ne znam, zašto Chicago nije u stanju odigrati recimo na početku ili na prijelazu četvrtina istim onim intenzitetom kojim igra u završnici. Možda je stvarno samo stvar u postavama, kako misli Emir, ali mene ni jedan odgovor do sada ne zadovoljava. Bullsi igraju košarku koja praktički traži da ih netko izbaci iz playoffa.

A ono što je Dallas prokockao to je za anale. Roy je sam samcat do pobjede odveo momčad koja tijekom cijele serije nema rješenja i kaska za protivnikom. Njegova genijalna partije je neosporna (još jedna potvrda kako bi s njim u naponu snage Blazersi bili najozbiljnija konkurencija Lakersima), ali dvije činjenice treba podcrtati - prva je da Blazersi djeluju nemoćno igrajući ono što su igrali do playoffa, Aldridgea je Dallas potpuno uštopao i postavlja se pitanje kako jedan nositelj igre može samo tako nestati i postati onaj stari šuter iz vana na kojega smo već zaboravili, a druge je da je Dallas ovim porazom uspio nadmašiti sve dosadašnje, a nije da ih nema, Cuban slobodno može otvoriti muzej poraza u kojem bi jedan do drugoga bila izložena sama remek-djela (protiv Heata u G 3 Finala, protiv Warriorsa u G 1 prve runde 2007). Poseban dio muzeja pripao bi izrazima lica Dirka i Cubana, kojima se nakon noćas pridružuje i Rick Carlisle, koji je gutao slinu i bezidejno gledao kako ih ubija čovjek bez koljena. Gledati kako se prednost topi i ne napraviti ništa, to je specijalnost Dirkove generacije koja je na strani dobila bitnu utakmicu - nikada. Opet, da je kojim slučajem Terry zabio onu tricu sa sirenom, ni krivi ni dužni bi stigli do velike prednosti, a usput bi valjda ubili nekoliko tisuća ljudi u dvorani. Stoga je bolje da je fulao, hitne pomoći u Portlandu nisu morale raditi prekovremeno, a na Uskrs fanovi B-Roya mogu slaviti svoga Spasitelja koji za razliku od Isusa za neprijatelja nije imao Poncija Pilata, već Acea Venturu.

BULLS - PACERS, G 4

Thibodeau je u zadnjoj minuti praktično priznao kako nema nikakvog smisla da Bogans započinje utakmicu. Bullsi su bili u strašnoj seriji, igrali su odličnu obranu, bilo je samo +3 za Indianu koja je imala napad i loptu sa strane. Trener Bullsa tada uvodi Gibsona umjesto Boozera da pojača obranu, ali ostavlja Korvera koji je do tada radio solidan posao u obrani. Dakle, ako Thibodeau smatra kako je Kyle sposoban odigrati dobru obranu u ključnim minutama, a na klupi ima Bogansa i Brewera, onda je očigledno da nema nikakve prepreke da Korver i starta i tako omoguči Bullsima igru s najboljom napadačkom postavom. Doduše, u toj akciji je Korver napravio faul na Dunleavyu, valjda jedinom igraču na planeti sporijem od njega, tako da sve ove teze ostaju otvorene.

Indiana je napokon jednu pobijedila. Doduše, imali su priliku prokockati veliko vodstvo, ali Chicago je ipak ostao prekratak. Granger sve više izgleda kao da je prihvatio ulogu lidera koju Igoudala ima u 76ersima, s tim da Granger ima bolji izbor šuta u odlučujućim trenutcima. Odličan je bio i Hibbert, George sada već standardno dobar, a x-factor je bio Jeff Foster s ofenzivnim skokovima.

Što se Bullsa tiče, očigledno je kako je gležanj dosta smetao Roseu nakon što je nakratko izašao u prvoj četvrtini nakon ozljede. Nakon toga praktično nije ulazio pod koš, a nije ga ni išao ni šut pa je u jednom trenutku imao 10 uzastopnih promašaja. No, kada ga već nije išao šut, odlučio je razigravati momčad. U prvom poluvremenu mislim da nije imao niti jednu asistenciju, a utakmicu je završio s brojkom 10 u toj kategoriji. U takvoj situaciji Bullse je držao Noah koji je odlično koristio udvajanja Rosea i s loptom ulazio pod koš. Korver je nešto zabio, Boozer standardno zaradio dva brza faula pa su mu i dobre brojke (15k,13s,4a,2b) prošle nekako nezapaženo.

Serija se vraća u Chicago i samo je pitanje u kakvom je stanju Roseov zglob. Bez obzira na ovaj poraz i na tri teške pobjede prije njega, sve je i dalje u rukama Chicaga. I u ovoj utakmici su, u posljednjih pet minuta, pokazali kako mogu igrati obranu na način da Pacersi uopće ne znaju kud bi s loptom. Iskakanje i udvajanje Collisona je imalo efekta pa se može očekivati da bi to mogli češće vidjeti u petoj utakmici. I dalje mislim kako bi CJ Watson trebao dobiti više (ne previše) minuta na parketu zajedno s Roseom, a na početku osvrta sam napisao kako nema nikakvog razloga da Korver ne starta, barem u sljedećoj utakmici, ako ne i u nastavku playoffa. S njime u prvoj petorci, Indiana ne bi imala prostora za tolika udvajanja.

Plus, ako George čuva Rosea, to znači da bi na Korvera slali Collisona što bi Kyle znao iskoristiti. S druge strane, George je dobar u obrani, ali ne i u napadu, tako da Indiana ne bi iskoristila Korverove slabosti u obrani. Barem ne dok na parket ne bi izašao Dunleavy.

MAVS - BLAZERS, G 4

Poslije sinoćnje utakmice, u playoffu se, što se mene tiče, više ne mora ništa dogoditi. Blazersi su u jednom trenutku gubili 23 razlike. I onda je krenuo Brandon Roy i poveo jedan od najnevjerojatnijih comebacka u povijesti NBA.

"Win or Stay Home" je bila tema noćašnje utakmice Blazersa. Da li će dopustiti Dallasu povratak u ritam iz prve dvije utakmice ili će uspijeti prenijeti pozitivan momentum iz trećeg susreta bilo je ključno pitanje na koje je upravo Portland morao dati odgovor.

Iskreno, Blazersi su sinoć bili inferiorna ekipa. Dallas im je radio što je htio i kako je htio. Dirk je maksimalno koristio preuzimanja koja su mu ostavljala Batuma dok je LMA mora ostajati na Kiddu zbog trice. U obrani su Chandler i Haywood konstantno tukli LMA bacajući ga van iz reketa i sileći ga na loše šuteve (i posljedične promašaje). Napad Portlanda je stoga djelovao krezubo i nemoćno, nošen jedino Andre "Mickey Mouse" Millerom. Treća četvrtina se pokazala ključna, uz početni šut Blazersa od 0-14, boljemu od poraza se teško moglo nadati. Dallas je za to vrijeme zabijao ispod koša (Marion) i iza linije za tri poena te je pomeo Blazerse u trećoj 30:14 i otišao na komotnih 14 razlike. Dirk se smijao nakon što je po tko zna koji put pogodio šut s jedne noge iz okreta.

Najveći problem Blazersa u napadu je bilo nepostojanje vanjskog šuta kojim bi rasteretili LMA i slabo vidljivi Wallace. Sve što je dolazilo iz vana je djelovalo isforsirano i bez pravog učinka.

I onda je Brandon Roy uništio Dallas. Ulaz lijevo, ravno ili desno, skok šut malo unatrag, skok šut iz driblinga i kao šečer na kraju trica uz faul kojom su Blazersi došli u vodstvo u zadnjoj minuti susreta. Nevjerovatna večer igrača za kojeg Dallas sigurno nije imao scouting report. Bar su tako izgledali svi koji su ga čuvali.

Ovo je tip pobjede koji preokreće seriju. Mavsi su bili 10 minuta udaljeni od 3-1 i gotovo sigurnog prolaska u drugi krug. I onda ih je pokosio Portland nadahnut Royevom partijom. Mentalna prednost je sada definitvno na strani Blazersa, tim više jer su dobili pojačanje u Royu koji je makar na jednu večer, bio reinkarnacija samog sebe od prije godinu i pol.

Prekrasna večer u Rose Gardenu, posebno za čovjeka koji se borio i još uvijek bori protiv teške ozljede, a sve u želji da ponovno zaigra vrhunsku košarku. Bravo Brandone, lijepo te imati natrag.

SPURS - GRIZZLIES, G 3

Početak prolazi u ispipavanju snaga, u kojem treba istaknuti kako hi-low Zacha i Marca za ove Spurse djeluje kao boca coca-cole bušmanima. Svi stoje i u čudu gledaju što je to. Kakva braća Gasol, braća Randsol su deset puta veće face. Battier, Tony, ma svi grizliji su se pojavili, dok je kod Spursa jedini pažnju privlačio Neal. Čovjek tiho iz sjene igra jednu nevjerojatnu sezonu, nema večeri u kojoj neće odraditi svoj dio posla. Možda nemaju centre, ali Spursi svakako imaju skauting.

I dok su Grizzliesi izgledali kao momčad s misijom, Spursi su djelovali kao na pikniku. Obrana pliva, napad bez ideje. Od nikoga energije. A kad smo već kod energije, nakon sjajne atmosfere u Portlandu gledati tekmu u Memphisu gdje razglas i debilni zvukovi igraju glavnu ulogu bilo je bolno iskustvo. Svaka čast Conleyevim ulazima i telepatskoj povezanosti Marca i Zacha, ali bilo bi ih još zabavnije gledati okružene s ljudima koji znaju što gledaju i koje bi bilo briga.

Jedina pozitiva za Spurse u prvom dijelu bila je Parkerovo buđenje, čovjek je ulazio i razigravao kako znamo da može, konačno podsjetivši na starog Tonya.

U nastavku Spursi ulaze nabrijaniji, skaču, napadaju, ali Memphis na krilima individualnog talenta i sjajne obrane vanjske linije koja rezultira s par kontri drži tih standardnih desetak koševa razlike sve do zadnje minute treće, kada po prvi put na tekmi Spursi imaju trenutak prosvijetljenja. U 60-ak sekundi su konačno uspijeli izgledati kao bolja momčad. Conley je sjeo odmoriti se, ušao je nedorasli Vasquez i Parker uz pomoć energične i pokretne obrane za čas smanjuje na 5 razlike.

Ono što nisam dovoljno isticao u ovoj seriji mismatch je koji Memphis ima svaki put kada je na terenu Bonner. Bilo tko da se nađe protiv njega, Zach, Marc ili Arthur, uredno će zabiti koš. S druge strane, postava Spursa s Bonnerom daleko je najubojitija, ali ako im ne upada trica kao što je bio slučaj noćas, nema je smisla forsirati (doduše, ako su ostali bez McDyessa zbog ozljede ramena kojega mu je prilikom jednog skoka izbio Timmy, bit će prisiljeni igrati umanjeni još više nego su navikli). Ali, kako išta prigovoriti Popu, majstoru koji je sinoć još jednom pokazao svu svoju lukavost – na početku je skakao na svaku grešku, čupao kose i vikao na igrače, da bi na kraju, kada se stvari lome, pozivao na mir i govorio kako je ovo samo košarka. God cop, bad cop, euro-neurotičar, zen-master. Sve u jednom, jedan za sve, to je Pop, jedan od najslikovitijih likova u povijesti NBA.

Uglavnom, na kraju su odlučivali borbenost i koncentracija te šut iz vana (s tim da treba naglasiti koliko su opasna po Memphis slobodna bacanja, ova momčad u tom segmentu igre ima samo jednog pouzdanog igrača, Conleya, svi drugi su skloni kiksati, a to nikada nije dobra karakteristika ako mislite daleko u playoffu). I dok je trica Mayoa dala Grizzliesima poticaj u ključnom trenutku, ona odlučujuća Randolphova bila je tipični Zachovski potez. Memphisu treba koš da zadrži kontrolu nad svojom sudbinom, Gasol se namjestio sam pod košem protiv Bonnera, Zach ima loptu na trici. I umjesto da je spusti bratu pod koš, da ovaj onim svojim nespretnim horokom riješi stvar i tako se potvrdi kao MVP utakmice, Zach puca tricu dok ga Timmy u čudu gleda. I ubacuje.

Sad, Hollins sigurno nije tražio ovakvu akciju, ali što reći? Da je promašio, bio bi to klasični Randolphovski potez, kakvoga ćemo uvijek tu i tamo vidjeti. Vuk dlaku mijenja, jeli. Ali, zabio je i riješio tekmu. Na kraju su Spursi prokockali sve šanse koje su imali. Nekoliko sekundi do kraja, treba zabiti tricu za produžetak. Umjesto da zove time-out, Hill juri u kontru, baca Ginobiliu koji se zabija u kut, udvajaju ga, niti može dodati niti pucati, vrijeme ističe. Zaslužena pobjeda Memphisa koji je, ruku na srce, 80% ove serije bolja momčad.

THUNDER - NUGGETS, G 3

Nakon krepane publike u Memphisu ne-dorasle playoff atmosferi, čuti jednu od najboljih dvorana u ligi bilo je pravo osvježenje. Denver je imao sve potrebno na početku ove utakmice – pod košem su Nene i Martin držali stvari pod kontrolom, Afflalo je odradio svoj Willis Reed efekt i s dvije brze trice bacio publiku u trans, Lawson, a kasnije i Felton, su jurcali kroz reket i zabijali. I opet im to ništa nije vrijedilo – Oklahoma je uvijek bila u blizini, iako su u dobrom dijelu prve dvije četvrtine dobili minimum od Westbrooka i Duranta.

Zato je ostatak ekipe odradio posao, a sve je nadoknađivao Ibaka koji je briljirao pod oba obruča. Tek ulaskom Smitha i Birdmana Denver je stekao malu prednost, ali i to se brzo istopilo. Durant se probudio, doveo momčad u egal, da bi u zadnje dvije minute druge stvari u potpunosti otišle na stranu Oklahome – Ibaka je potpuno zatvorio reket, Durant i Harden su sijali paniku u prvoj liniji obrane i zatim u kontrama.

Tako se u treću ušlo s +7 za OKC, sve na krilima Ibake i par lucidnih trenutaka Duranta. Mislim, svi koji su očekivali da će ova seriji biti gusta i neizvjesna očito su se preračunali. Oklahoma igra kao banda, ali ova momčad krcata je pojedincima koji su u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom. Denver također igra kao banda, ali i pojedinačno se radi tek o hrpi bandita ovisnih o šutu, idealnim situacijama i ritmu. Očekivati od njih kontrolu skoka, konstantnu obranu, čuvanje lopte i mirnu ruku na slobodnima, previše je. Daj im priliku i, kao svaka Karlova ekipa, upucat će se u nogu.

Treća je tako prošla u sličnom tonu kao i prve dvije, koš na koš, s Thunderom na tih 6-8 koševa razlike. Dok se opet nije ponovila povijest iz prvog dijela – ulaskom Smitha i Andersona Denver dobiva energiju kojoj B-postava Thundera nije dorasla, Denver izjednačuje i čak stiže i povesti. Dobra vijest za Thunder je što im je ostala još četvrtina da nađu načina za isplivati iz egala, a loša za Denver što su im najveći plusevi večeri Birdman i Smith, šareni bijeli brat koji ima snage za 10 minuta i čovjek-dijete koji je dan ranije priznao da ga boli neka stvar za ekipu.

Kada su na 7 minuta do kraja na terenu bile uvjetno rečeno najbolje postave, Durant i Westbrook su jednostavno ubacili u višu brzinu. Počeli su zabijati, skakati, razigravati, lijepiti banane, a pridružio im se Ibaka koji je nastavio igrati kao MVP utakmice i začas su opet bili na +8. Nene je jedini donekle pružao otpor i to uglavnom u napadu, dok je u obrani u ključnim momentima bio kilav kao i obično. Naravno, Smith je na kraju zabio dvije trice zbog kojih stvari izgledaju izjednačenijima nego su bile (treću za produžetak je naravno zajebao upavši u Hardenovu zamku), ali to je priča njegova života i jedan od paradoksa kojih je ova momčad prepuna – ako već nema najbolju petorku, zašto Karl nije duže u igri držao najraspoloženije igrače, konkretno Smitha i Andersona? Odgovori na ovo pitanje, kao i mnoga druga, na kraju nisu ni bitni.

Oklahoma upisuje zasluženu pobjedu iako su odigrali ispod prosjeka u svakom pogledu, osim obrambenom za kojega se pobrinuo iBlocka. Na kraju, usprkos svim lošim potezima i padovima koncentracije, bolja i talentiranija ekipa priprema si put za skori prelazak u sljedeći rang. Put za skok dalje, na Memphis. E, to će biti serija.

22Apr/115

GOSPEL OF MATTHEWS

Posted by ispdcom

Noćas su se diljem lige viđale reinkarnacije. Derrick Rose je tako potvrdio da je biti Kobe njegova sudbina, s tom razlikom što njega suigrači obožavaju dok bi Kobea bacili pod vlak. Brandon Roy je oživio kao Brandon Roy, makar na jednu noć. I ono čega se vjerojatno svi najviše plaše, Wade i James toliko su obrambeno dominantni na svojim pozicijama da ih je lako zamijeniti za Micheala i Scottiea, jedini dvojac swingmana koji je bio dovoljno čvrst da ode do kraja bez dominantnog visokog igrača.

(redakcije uloge su podijeljene fanovski - Emir je pratio Bullse, Sickre Roya i Blazerse, a Gee Heat i Mikea Bibbya)

BULLS - PACERS, G 3

Da nisam navijački nastrojen, rekao bih kako mi je žao Indiane koja je opet bila blizu pobjede nad favoriziranim Chicagom. Na kraju je najbolji igrač Bullsa u posljednjoj minuti postigao koš, a najbolji igrač Indiane to nije napravio. Iako je tijekom utakmice Granger praktično pružio više od Rosea. Ali na muci se poznaju junaci, odnosno u ključnim trenutcima utakmice se vidi tko je prava zvijezda. I to je ono što dijeli ove dvije momčadi u ovoj seriji.

Jer, Chicago ima Rosea. Koji je u ovoj utakmici bio poprilično loš (šut 4-18, tek 2 asistencije s 5 turnovera), ali je svejedno bio najefikasniji igrač susreta. Iako nije imao toliko spektakularnih ulaza kao, primjerice, u prvoj utakmici, Rose je iznuđivao dosta slobodnih bacanja koja je s velikim postotkom realizirao. Ipak, treba istaknuti kako je u ovoj utakmici opet bio dobro čuvan od rookiea Paula Georgea. Momak se dokazao kao dobar obrambeni igrač, sad još samo da nešto pokaže i u napadu pa da Indiana ima nekakve koristi od zadnjeg drafta.

Pacersi pokazuju kako imaju zanimljivu momčad za budućnost. George već ima ulogu iako je daleko od realiziranog potencijala, Hansbrough je dokazao da može igrati u NBA, a Hibbert je pokazao da je u stanju biti centar momčadi. Danny Granger se prilagodio momčadi all-round učinkom, ali problem je što nije igrač koji će zabiti kada je najvažnije. Collison nije trajno rješenje na playu, ali sa zanimanjem ću pratiti napredak ove momčadi.

Vratimo se malo utakmici. Thibodeau nije na vrijeme reagirao na činjenicu da je Indiana Rosea udvajala čim bi prešao centar. Čudi me da ranije nije pokušao igrati s Roseom i Watsonom zajedno, a i što je vrlo brzo odustao od te kombinacije čak i kada joj je pružio šansu. Isto tako, čudi me kako Noah nije dublje izlazio na ta udvajanja jer Francuzu nije problem loptu spustiti na pod i pomoći u njenom prenošenju, pa ni driblingom pretrčati protivničkog centra.

Uglavnom, Bullsi imaju 3-0. U ovoj utakmici su napokon igrali solidnu obranu, ali bez napadačkog učinka Rosea, pa i Boozera (4 koša, šut 2-10, opet brza dva faula, opet mlak pristup), mučili su se do samog kraja. Stvar su spasili Deng u prvom dijelu i Korver u drugom, a i Bogans je zabio tri trice iz tri pokušaja.

Ostala je još jedna. I ne zanimaju me te fore kako je Indiana zaslužila barem jednu pobjedu. Ja sam ipak u curling raspoloženju. Metenje.

HEAT - SIXERS, G 3

Kako su Sixersi istrčali na parket odlučni i spremni razbiti Miami, rekao bi čovjek da su prekaljena playoff družina. Na krilima Hawesa i Holidaya zabili su sve što su pukli, Elton Brand je izgledao kao da ima zdrave kukove, a čak je i Iguodala nešto spremio u koš. S druge strane Miami, vidno letargičan na oba kraja terena, s igračima koji su izgledali kao da su se probudili 15 minuta prije tekme.

I onda su se malo po malo počeli buditi, kako se njima dizala razina šećera tako je padala Sixersima. Prednost koja se znala kretati i oko desetak poena se topila, a poluvrijeme smo dočekali u egalu. S tim da su na njega Sixersi otišli izmoreni jer su dali sve od sebe, dok su Wade i društvo vjerovatno išli ubiti oko još 15-ak minuta.

I tako je ta igra mačke i miša trajala do četvrte, dok Miami nije lagano ubacio u brzinu više, došao u vodstvo i iskontrolirao ga do kraja.

Reći da je Heat odigrao koliko je trebalo bilo bi pretjerivanje. Heat nije odigrao ništa, odnosno prošetali su se kroz utakmicu i uložili onaj minimum napora valjda potreban da se tijela uopće kreću po terenu. Drugim riječima, ova ekipa je ušla u zonu, potpuno uzevši konce serije u svoje ruke. Nema tog poteza kojega Sixersi mogu izvesti, a da igrači Miamia ne njega nemaju odgovor.

Ovakav pristup ti se može obiti o glavu, neki bi rekli da se radi o podcijenjivanju, ali Sixersi niti imaju vjere ni sposobnosti da iskoriste ovakve partije i pristup. Jednostavno, sve je jasno. Ovo nije playoff serija, ovo je odrađivanje posla.

Što smo imali vidjeti? Pa prije svega suludu partiju Ilgauskasa, koji je valjda srušio rekord zabivši 489 tip-inova u napadu (doslovno svaki njegov skok i koš na utakmici bio je isti - nakon promašaja, Big Z samo bi se odlijepio od poda i gurnuo vrhovima prstiju loptu u obruč). Wade je popunio box-score kao da igra NBA 2K, a James je djelovao toliko pun energije koju nije imao gdje potrošiti da je vjerojatno nakon tekme otrčao tri one Rockyeve rute po Philadelphiji.

S jedne strane imaš momčad koja igra lakoćom i dominira, s druge strane protivnika koji daje sve od sebe i to jednostavno nije ni približno dovoljno. Pa ti reci da se u životu sve može postići radom.

Bez ikakve konkurencije, ovo je najdosadnija serija ovogodišnjeg playoffa. Teško je reći išta o formi Miamia na račun ove tri utakmice, ali ako je išta jasno, to je da su Wade i James potpuno spremni. Obzirom kako se postavljaju stvari na Istoku, s kilavim Bullsima i Bostonom kojega Knicksi skakački uništavaju, njihove fizikalije i pristup mogli bi biti dovoljni za ulazak u Finale. I pri tome svakako treba napomenuti da je ovo što pružaju u obrani puno važnije od onoga što znamo da mogu u napadu. Ljudi su valjda najbolji stoperi na svojim pozicijama u ligi - LBJ je mjesto u prvoj defanzivnoj petorci lige zaslužio još u regularnoj sezoni, a sada mu se nakon uglavnom ne pretjerano dojmljivih predstava u prve 82 utakmice pridružio i Wade. Zadnji put kada je neka momčad imala dva ovakva obrambena igrača na krilima osvojila je 6 naslova. Samo kažem.

MAVS - BLAZERS, G 3

Portland je sinoć morao pobjediti te je tijekom cijelog susreta izgledao kao napaljenija momčad. Dirk i ekipa su se držali ravnopravno do samog kraja, ali nikako nisu uspjevali složiti niz uspješnih obrana-napad kombinacija kojima bi preokrenuli susret.

Prije samog početka na ekranu dvorane se pojavio Roy u krupnom kadru, a publika ga je unatoč nespretnim izjavama poslije G2 pozdravila aplauzom, što je valjda unijelo još više pozitive u standardno izvrsnu atmosferu Rose Gardena.

Wesley Matthews je na samom početku s 4 trice zapalio dvoranu, a Blazersi su prednost u prvoj četvrtini stekli zahvaljujući kontrama iz isforsiranih grešaka Mavsa koji su djelovali kao da su pod impresijom cijelog ugođaja, što se vidjelo iz 6 izgubljenih lopti u tom dijelu igre. Krajem druge se Mavsi bude i dolaze u egal te tako provode veći dio susreta, sve do pred kraj treće četvrtine.

Ono što je Mavse vratilo i držalo u životu tijekom tog središnjeg dijela utakmice jesu Terry i Dirk koji su maksimalno koristili nesnalaženje Blazersa u pick'n'roll situacijama. Blazersi su igrali na preuzimanje tako da su Mavsi dosta ostajali u iskoristivim mismatchevima. Uz to, Kidd je odigrao još jednu (iznenađujuće) dobru partiju i radio sve ono što Kidd inače radi: puca trice, razigrava i krade. U jednom trenutku je čak i blokirao Batuma u polukontri.

Blazersi su dosta išli u post s bekovima kako bi iskoristili visinsku prednost protiv dosadnog poput uši JJ Bareae, Kidda i Terrya, ali s promjenjivim uspjehom. Prvu četvrtinu ih je nosio Wesley Matthews, da bi kasnije u pomoć došla klupa koja u dvije prethodne utakmice, osim Batuma, nije dala ništa. Roy je bio predvodnik. Nakon što je ušao uz standing ovation cijele dvorane, zabio je 9 poena te je nastavio niz na prijelazu treće i četvrte kada, osim što zabija, razigrava do tada nevidljive Wallacea i Batuma. Njih dvojica u tom razdoblju postižu svoje prve poene i Blazersi odlaze na +11 osam minuta prije kraja.

Otkriće s klupe je Chris Johnson, kasni potpis Rich Choa iz NBDL-a, koji je par puta jako dobro reagirao u obrani, a blokadom Dirka u zadnjoj četvrtini je sigurno zaradio simpatije publike. Kasnije se Dallas približio, ali taman kad su mislili da su zabili tricu za -2, suci su (potpuno pogrešno) dosudili da je Kidd nagazio na crtu i da je zapravo zabio dvojku.

Vrijedi istaknuti i zanimljive matchupe na kraju utakmice gdje je Dallas visokoj rotaciji Blazersa (Miller-Matthews-Wallace-LMA-Camby) suprostavio nisku vanjsku liniju (Barea-Terry-Kidd-Dirk-Haywood) pri čemu je Wallace čuvao Kidda i to prilično dobro. Blazersi su opet loše branili tricu, ali im ovaj put duo iz doma umirovljenika (Kidd-Peja) nije naškodio.

Portland je ovom pobjedom stekao ne samo samopouzdanje izgubljeno u dva susreta u Dallasu već je dobio i Roya s čijom kreativnošću u napadu Blazersi više nisu oslonjeni samo na Millerovo razigravačko nadahnuće. Kad vanjska linija rastereti LaMarcusa, dobre stvari se događaju za Blazerse. Sad samo trebaju nastaviti i ne dopustiti da ih pritisak obrane Mavsa uvede u ritam igre Dallasa, kao što se dogodilo u prva dva susreta.

Za kraj, jedan citat s oregonlive.com koji govori o značaju Royevog povratka

"I think a lot of us who were around at the beginning of Roy's career were relieved. There were a couple brutal days in which commenters and callers ripped Roy, some in a ridiculous manner, with the kind of contempt that used to be reserved for Bonzi Wells or Darius Miles, as if the anonymous critics had no sense of perspective at all. It's possible Roy won't be able to bring a performance like Thursday's in every playoff game the rest of this season. He's not all the way back to his All-Star form, and may never get there again. But for one night, it was sure nice to see Blazers fans embrace one of the most important players the franchise has ever had."

17Apr/115

THE KIDD ARE ALRIGHT

Posted by Gee_Spot

Počelo je. I to umalo s praskom. Dojmova ima dovoljno za jedan brzi post, s tim da odmah u startu treba istaknuti jednu očitu stvar – na Istoku ćemo gledati zvijeri od utakmica, na Zapadu ljepotice.

Večer su otvorili Bullsi, drveni kao da su ovog trena izašli iz stolarske radionice majstora Geppetta. Kao najveći Pinokio dobar dio utakmice nametao se Rose s kriminalnih 0-9 za tricu, od čega je barem pola bilo nepotrebno isforsirano, ali činjenica je kako je ipak najveći krivac za dramu bila netipično pasivna obrana Bullsa.

Kada su u zadnjoj četvrtini počeli zabijati, činilo se kao da će doći do klasičnog preokreta. Iako su Pacersi vodili cijelu utakmicu, znali smo da to ništa ne znači. Slabiji protivnik može letjeti na krilima činjenice da nema što izgubiti, međutim kada u završnici shvatiš da treba privesti stvari kraju, opet se jave oni kompleksi inferiorne momčadi. Napune se gaće, jeli.

Tako bi Pacersi praktički prodali najbolju šansu koju će imati u ovoj seriji da Tyler Psycho Hansbrough (koji, da dodam i to, i izgleda kao da igra s punim gaćama) nije odigrao valjda svoju najbolju utakmicu u životu. Zabio je sve što je potegao, plus je totalno zbunio Bullse onim svojim buljavim izgledom, Boozer nije znao da li da igra obranu na njemu ili da mu da umjetno disanje.

A i taj Boozer je još jednom dokazao da ima večeri kada ga obrambeno ne može sakriti ni Noah, a ni Thiboudeuovov sistem. Bullsi stvarno imaju previše utega oko svoga vrata:

- uvijek postoji mogućnost da ne zabiju ništa iz vana što im dodatno zatvara reket (Korverova pobjednička trica je dobar alibi za ostatak večeri, ali ipak alibi)

- Boozer se uvijek može odlučiti igrati obranu mislima (a možda ga je samo usporio onaj joint što ga je popušio s Noahom prije tekme - stvarno, koju ekipu u ligi je lakše zamisliti okupljenu oko nargile nakon utakmice od ovih Bullsa?)

- itekako je moguće da Deng i Boozer tu i tamo postanu previše pasivni, što Rosea čini doslovno jedinom opcijom u napadu

Međutim, imaju i jedan ogroman plus koji to gotovo sve anulira – Rosea. Koliko god tijela protivnik nabacao u reket, ovaj baletan naći će načina da dođe do obruča. Čak i kada obrana popusti kao noćas, u njemu ima dovoljno snage da nekako zabije koš više. I da, može to raditi u serijama i dovoljno učinkovito da stvarno bude one man offense.

Zadnje dvije minute i ono što su izveli Bullsi za antologiju je. Istina, Pacersi su odigrali nekoliko idiotskih poteza, ali vratiti se sa minus 10 u situaciji kada se čini da ti ništa ne ide od ruke obilježje je mentalno superiorne momčadi. I to je na kraju ispala i najveća pouka ove noći – dok su Pacersi, kao što smo rekli, stali kada je bilo najpotrebnije, Bullsi su upravo u tim trenutcima ubacili u dodatnu brzinu i rasturili.

Kada premotaš regularnu sezonu u glavi, shvatiš da su upravo ta strast i mentalna snaga koju iskazuju apsolutno svi igrači na rosteru glavni razlog zašto su u završnicama uglavnom izlazili kao pobjednici. Jednostavno, ne prihvaćaju poraz. To, a i Rose može zabiti kada poželi. Uglavnom, ta kvaliteta je nešto što će im u playoffu itekako dobro doći, posebice u ovim utakmicama u kojima igraju daleko od idealnog.

S druge strane, Miami nema takvu hladnokrvnost. Utakmica je očekivano bila ulična košarka na snagu i brzinu. Sixersi su ušli sjajno, kada je Miami malo stisnuo u obrani brzo su došli u kontrolu. Nekoliko kontri, malo trke i evo ih na ugodnoj razlici. I onda, umjesto da mirno privedu stvari kraju, što se događa?

Heat nema nikakve akcije, setove, kako to kažu braća preko oceana. Njihova košarka je ona lutrijskih momčadi, nebrojeni niz blokova, dva na dva haklanja, individualnih ulaza i Sesarovskih povratnih lopti. Za vrijeme Wade-James pick 'n' rolla nema kretanja ostalih ili nedajbože nekakvih B ili C opcija. Ako ne upali A napad, lopta se baca vani, pa opet iz početka.

Playoff košarka se uglavnom igra na postavljnu obranu. Na postavljenu obranu, napad Miamia je prosjećan. I sve što tada treba je da netko poludi, kao sinoć Jrue Holliday, i eto ti egala. Srećom po Heat, Sixersi nemaju ni mentalitet ni kvalitetu da zaključe utakmicu, Wadeova hladnokrvnost bila je dovoljna da ih izvuče, ali očito je da, ako misle dobiti Boston i Bullse, morat će to napraviti s deset ili više razlike uz gomile realiziranih brzih akcija.

I dok su ove dvije utakmice bile ružne, ali barem uzbudljive, ovo što su odigrali Atlanta i Orlando bilo je samo ružno. I da, čini se da su oni koji su tvrdili da Atlanta ima recept za dobiti Magic bili u pravu, iako taj recept ne uključuje zaustavljanje Dwighta. On je opet bio standardno dominantan, ali Hawksi su ga ipak nekako uspijeli držati pod kontrolom koristeći sljedeću taktiku – udvajali su ga samo kada bi krenuo u dribling.

Čuvanje jedan na jedan nije donijelo rezultata, Dwight je uništio nesretnog Collinsa, ali s druge strane ostatak momčadi mogao se posvetiti obrani vanjskog šuta i mučenju ostatka nedoraslog Orlandovog rostera. Plus, čim bi Dwight spustio loptu na pod, najbliži suigrač doletio bi u pomoć centru Hawksa što bi uglavnom rezultiralo ukradenom loptom jer Dwightu treba valjda 35 sekundi da se namjesti u idealnu poziciju.

Te izgubljene lopte bile su ključ, ali ne treba zanemariti ni lakoću kojom su Hawksi dolazili do obruča. Kada ovako napadački neinventivna momčad dođe do 100 koševa u playoff utakmici (a Atlanta je i sinoć bila daleko od inventivne momčadi, jednostavno su uzeli ono što im je servirano), to je dokaz da s protivnikom nešto ozbiljno ne štima. A ovaj Orlando ne samo da ne može zabiti dovoljno ako ne zabije barem 15 trica, već ne može ništa ni obraniti.

Dwight jednostavno ne stigne zatvoriti sve rupe, a i toliko je bitan za napad da mora paziti na osobne. I dok se on ubija od posla, pored Hede, Nelsona, Richardsona i svih ostalih, igrači Hawksa prolaze kao pored prosjaka. Josh Smith se valjda nije ni oznojio sinoć. Sad, Nelson je još jednom dokazao da je general i da može povući, ali dva igrača su jednostavno premalo.

Van Gundy mora potpuno izbaciti iz rotacije Arenasa i Quentina Richardsona, povećati minute Redicku i Andersonu, a Hedu koristiti kao šestog igrača i razigravača druge postave. Jer, od svih nedostataka, Hedina nemoć u obrani protiv momčadi koja na njega može poslati jednog Josha Smitha definitivno je najveći.

I onda za kraj – spektakl. Možda vam se čini pretjeranim tako okarakterizirati utakmicu u kojoj se jedva zabilo 170 koševa, ali svaki potez u susretu između Blazersa i Mavsa bio je potez majstora.

Mavsi su djelovali sjajno u prvom dijelu, ponajviše zahvaljujući tome što su Kidd i Chandler igrali kao na početku sezone. Blazersi su tradicionalno usporili ritam, ali Dallas je i za to imao odgovor u Nowitzkom i prije svega Kiddovom šutu. Ako mu već nisu dali da trči, Kidd ih je lijepo izrešetao pa neka se misle. I još jednom potvrdio da ovakvi igrači ne smiju propuštati playoff.

Digrasija A - mislim, zašto se jednostavno ne bi uvelo pravilo po kojem nakon završetka regularne sezone slijedi draft na kojem svaka momčad bira po tri igrača iz ekipa koje nisu ušle u doigravanja. Prvi pick dobiju osmi nositelji, sedmi i tako dalje. Pa se tako ne bi dogodilo da gledamo jednog Hedu umjesto Granta Hilla, Stevensona umjesto Kevina Martina ili Collisona umjesto Nasha.

Digrsija B - možda je dio razloga zašto je utakmica bila tako puna ritma i pametnih odluka činjenica da se lopta uglavnom nalazila u rukama takvih originalnih playmakera kakvi su Miller i Roy, odnosno Kidd i Barea. Svaki od njih toliko je na svoj način poseban i karizmatičan, svoj, za razliku od ovih novih atleta i brzanaca poput Rosea i Wetbrooka koji lete po parketu. Ne kažem da je stil ovih prvih bolji od ovih drugih, samo da ponekad nije loše vidjeti ni nešto drugačije od danas dominantne slash 'n' kick igre.

Uglavnom, Kidd je nosio momčad dok stvar na kraju u svoje ruke nije preuzeo Dirk. Terry je u biti jedini bitan igrač koji je podbacio, on je još u ritmu s kraja sezone, ali, gledano objektivno, Dallas je odigrao jednu vrhunsku partiju, na gornjoj granici svojih trenutnih mogućnosti.

Blazerse definitivno može radovati što su usprkos tome do samog kraja bili u igri, ali isto tako moraju žaliti za propuštenom prilikom. Ova momčad može sve – u kontri briljiraju s ovoliko kvalitetnih igrača koji jednostavno kuže igru, a do savršenstva su doveli postavljeni napad. Ako lopta ne dođe do Aldridgea, koji može trpati cijelu noć kako god poželi, uvijek mogu vrtiti hi-low napade s posta.

Sjajno je što se međusobno mogu proigrati centri, ali što u isto vrijeme mogu odigrati i na bekove pod košem. Miller, Roy, Matthews i Wallace – svi znaju igrati leđima košu, svi se kreću i svi mogu zabiti iz okreta. Čak je i druga petorka, točnije B postava sjajna, ponajviše radi razbijanja ritma. Ulaskom Fernandeza, Roya i Batuma, uglavnom uz Wallacea i Aldridgea pod košem, momčad se pretvara u nisku postavu spremnu na trku i klasičnu NBA igru s blokovima i povratnima.

I opet, usprkos svoj ovoj sjajnoj taktici, momčadskom duhu, ozbiljnosti i kontroli, Blazersi se dovode u situaciju da gube utakmicu zato što McMillan ruši taj cijeli koncept forsirajući na kraju susreta Roya, uvjerljivo najgoreg igrača u rotaciji.

Roy je odličan za ulogu razigravača druge postave, ali njegova koljena više ne mogu pratiti ritam u obrani i napadu koji nameće playoff intenzitet i kvaliteta najboljih igrača na terenu. Umjesto da utakmicu završava Matthews, jak kao bik i spreman poginuti za momčad, na terenu je Roy koji jednostavno nije spreman. I što se događa? Miller ostaje potpuno isključen, Aldridge ostaje bez lopte (a upravo je veza Miller-Aldridge jedan od razloga zašto je LaMarcus tako poludio ove sezone, čovjek jednostavno zna gdje mu treba dati loptu), Wallace se ne nameće jer, hej, ipak je valjda Roy tu na parketu s razlogom.

Mislim, Brandon je dokazao da je genijalac, nekada je za svoju momčad bio ovo što je danas na primjer Rose za Bullse. Ali, jednostavno više nije na potrebnoj razini. Ne može igrati obranu, uništava ritam napada. Blazersi su proigrali i došli do playoffa nakon što su Miller, Matthews, Wallace, Aldridge i Camby, uz Batuma i Fernandeza kao iskre s klupe, kliknuli. Roy tu čak nije ni šesti igrač, tek back-up play. Stoga, prestani s ovim sranjima i odavanjima počasti legendi i pusti momčad da igra, Nate.

21Dec/106

PODCAST – XMAS EDITION

Posted by ispdcom

U novom podcastu Sickre i McGee liju suze za Brandonom Royem (opet), hvale Lakerse, Celticse, Spurse i Mavse i kude Knickse (opet). A ima i ponešto o Ripu Hamiltonu, Marcusu Cambyu i Joshu McRobertsu.

17Dec/1011

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

NJETZ

Euforija uzrokovana početkom NBA sezone ove godine trajala je nešto duže nego inače. Obično se, nakon što odgledam svaku momčad barem jednom i nakon što ne propustim nijedan međusobni dvoboj onih 5-6 najboljih, s gledanja utakmica prebacim na, nazovimo je tako, red carpet stranu lige.

Izvještaji s utakmica postaju manje važni jer manje-više svjestan si dometa određene momčadi, a u prvi plan iskaču tračevi. Tradeovi i planovi za budućnost, bližu ili dalju. Doduše, zbog ovoljetnih turbo promjena na rosterima i novih mladih snaga koje polako preuzimaju igrački primat u ligi, skautiranje i razdoblje prilagodbe na novi raspored snaga trajalo je duže nego inače, ali mislim da mogu svečano proglasiti kraj NBA ludila.

Liga ulazi u onaj najgori dio sezone, mučenje u kojem će se čuvati stečene pozicije uglavnom odrađivanjem posla. Kvalitetna košarka bit će uglavnom rezervirana za sudare ovih desetak vrhunskih ekipa, a sve ostalo trebat će ignorirati, barem tamo do all-star vikenda kada kreće lov na playoff i draft pozicije.

Uglavnom, u gomili ugodnih iznenađenja i ponekom neugodnom, kojima ću se više baviti u idućem postu koji donosi nove power rankingse, meni osobno najveće razočaranje su Netsi. Houston će biti OK, Portland ima itekako objektivne razloge za ovoliki pad, ali Netsi djeluju totalno izgubljeno. Naime, ni jedna stvar zbog koje je bilo realno očekivati njihov skok s dna ne funkcionira.

Vanjski šuteri poput Morrowa, Outlawa i Murphya, od kojih se očekivalo da koriste prostor koji bi ostajao dok Harris i Lopez igraju dva na dva, potpuno su podbacili. Avery Johnson trebao je izgraditi čvrstu obranu, ali vrijeme uglavnom gubi rotirajući nebitne igrače nezadovoljan učinkom na tom dijelu terena, time dodatno gušeći napad. Time je praktički ubio svaku mogućnost Netsa da se pokrenu - prvo ništa nisu dobijali od onih od kojih se nešto očekivalo, sada dobivaju nulu od ovih od kojih ništa ne očekuješ.

Donekle je podbacio i dvojac na kojem su polagali sve. Devin Harris je pokazao izuzetno zrelost potpuno se prilagodivši Johnsonovim zahtjevima, zanemaruje svoju slashersku prirodu i odrađuje vrhunski posao u obrani i organizaciji igre. Dobro, ne radi se o nekoj posebnoj igri, sve se svodi na gomilu screen 'n' rollova na vrhu reketa nakon kojih lopta ide onome tko je postavljao blok ili nekome od šutera postavljenih na krilima. Ali, činjenica je da Harris brzo i precizno pronalazi najbolja moguća rješenja.

Nažalost, okružen truplima koji nisu u stanju pogoditi ni bazen umjesto očekivanim kvalitetnim suigračima, Harris je sve više prisiljen forsirati klimavi šut što definitivno ne doprinosi napadačkoj učinkovitosti, ni njega ni momčadi. Dosadne ozljede koja ga prate kroz cijelu karijeru nećemo ni spominjati.

Drugi nositelj i možda najveće razočaranje Brook Lopez je ovoga ljeta također mirovao zbog zdravstvenih problema, a nedovoljna pripremljenost itekako se osjeti. Brook stvarno nema problema oko zabijanja, s Harrisovim pravovremenim loptama i vlastitom snalažljivošću u reketu dolazi do 20 koševa kao od šale. Problemi su nedostatak energije i pokretljivosti. Ovih njegovih 6 skokova u prosjeku su sramota za rasnog centra, ali valjda će i njihov broj rasti kako se kondicija bude popravljala tijekom sezone. Ako je stvar u kondiciji, a ne možda u općenitoj mekanosti.

Avery bi pak definitivno dio energije trebao usmjeriti na razvoj igrača poput Favorsa i Lopeza. Iako pokazuje volju da trpi svoja dva udarna igrača i bude učitelj (a svi vrlo dobro znamo da bi najradije vikao i na Harrisa i na Lopeza nakon svake greške), njegova upornost u ignoriranju Favorsa graniči s ludilom.

Mislim, iako je očito da je Favors sirov i da su greške (posebice u obrambenim rotacijama) neizbježne, mora uzeti u obzir da se momak tek uči košarci te da je svaka minuta poklonjena prolazniku poput Humphriesa umjesto njemu bačena u vjetar. Kvragu, pa nije da se Netsi bore za playoff. Bez obzira koliko obrambenih stopera Johnson gurao u petorku, ova momčad neće daleko jer jednostavno nema dovoljno oružja. Pa zašto onda ne razvijati ono potencijalno najveće?

Dok Johnson i dalje fokus drži na svakoj sljedećoj utakmici, jasno je kako vodstvo kluba sve snage baca na budućnost. Točnije, na dovođenje Carmela Anthonya. Nećemo sada o tome kako Avery Johnson i Carmelo u kombinaciji nemaju nikakvog smisla, jer eventualni dolazak takvog strijelca definitivno bi riješio glavni problem ove momčadi – zabijanje koševa.

Ako su Harris i Lopez solidna pick 'n' roll kombinacija, s Melom na krilu ovo postaje zeznuta momčad (barem na papiru). Favors, usprkos svom potencijalu, ipak treba nekoliko sezona da nauči pravilno koristiti svoj potencijal. Na sveučilištu je igrao bez lopte, trčao je od koša do koša bez da ijedna akcija ide na njega i sve što ima su te fantastične fizikalije. Zbog kojih bi, po meni, Denver bio lud kad ne bi pristao na zamjenu Anthonya za njega.

Ovi pickovi koje su Netsi dobili od Lakersa i Rocketsa u zamjenu za Terrencea Williamsa i Joea Smitha u biti su nebitni, kao i Murphyev ugovor. S kasnim pickovima možda pogodiš, možda fulaš. Murphy će ti osloboditi prostor na salary capu, ali eventualnim odlaskom Carmela kao slobodnog igrača ta opcija ti ionako ne gine. Ali, Favors zato donosi obećanje bolje budućnosti. Takav igrač je savršena opcija za novi početak, budući 20-10 post igrač koji golom snagom može donijeti prevagu.

Već imaju Lawsona kao solidnu opciju na jedinici, Afflalo i Nene su još uvijek mladi, pa kad već Carmelo na ovako kretenski način daje do znanja da mu Denver više nije zanimljiv, treba zgrabiti Favorsa i krenuti u rebuilding. To je odluka koju će za neodlučni Denver ionako donijeti sam Carmelo - čak je i navijačima dosadilo njegovo stalno isticanje želje za odlaskom te je već narušena i posjeta i atmosfera u dvorani.

Netsi pak mogu krenuti prema prosjećnosti. Harrisove ozljede, Lopezova mekoća u reketu i Melova sklonost tumačenju košarke kao sporta u kojem jedan igra a ostali gledaju, teško da su idealan temelj za veliku momčad. Ako do ostvarenja ove kombinacije uopće dođe, jer ako je Melo tvrdoglavo spreman riskirati milijune samo da bi zaigrao u Knicksima, onda će u cijeloj priči najbolje proći - Netsi. Ostat će im njihov nebrušeni dragulj, ni krivima ni dužnima.

LAKERS

Tek što se vratio na parket, onako nespreman i trapav, Bynum je odmah pokazao koliko je nedostajao Lakersima. Samo njegovo prisustvo u postu na 20 minuta, mogućnost da odmori Gasola, Lakersima su važniji od ijedne njegove vještine. Čovjek jednostavno zatvara reket samom pojavom i zna se kretati u obrani, a to je ono najvažnije za ovu veteransku momčad.

Sad, iako je izostanak Bynuma otežao život prvacima na početku ove sezone, glavni razlog za pad Lakersa u onu crnu seriju samo je jedan. Gle, Phil Jackson sjedi u onoj svojoj specijalnoj stolici i ne mrda bez obzira na ono što se događa na parketu. Čovjek s 11 naslova ne uzrujava se zbog nebitnih poraza u ovom mrtvom dijelu sezone. Zna da Pau nije u stanju biti briljantan ako mora igrati 40 minuta na petici, zna da je Kobe veteran koji mora imati oscilacije u igri, posebice šutu. To nisu stvari zbog kojih se vrijedi dizati na umjetne kukove.

Ipak, postoji jedna stvar koja čak i Zen-mastera može izbaciti iz ravnoteže. Lamar Odom. Phil je svjestan da je Lamar ključ, glavni razlog zašto su Lakersi sezonu otvorili ovako fantastično. Čim je Lamar zaspao, pao u pristupu i borbenosti, Lakersi su postali ranjivi. Kobe i Pau imaju valjda najbolju 2 na 2 igru u ligi, a kada ih Odom nadopunjuje skokom i agresivnim napadačkim pristupom, Lakersi stvarno djeluju moćno. Zato ćete i vidjeti Jacksona na time-outu da se uglavnom bavi Odomom. On je taj koji može iskoristiti svaku rupu koja obrana fokusirana na zaustavljanje Gasola i Bryanta ostavi. On je x-faktor. Samo što, eto, ponekad voli biti i dobri, stari, opušteni Lamar.

Ukratko, bez obzira na sve sitne pomake i promjene kojima smo prisustvovali u zadnje vrijeme, Lakersi su i dalje broj jedan ako ćemo gledati odnos snaga kroz optimalne uvjete (i u kontekstu važnih utakmica).

STERLING

Možda je Donald Sterling totalni ljigavac, ali s dva poteza koja je izveo ove sezone u mojoj knjizi postao je totalna legenda. Prvo me oduševio ovoljetnim komentarima kojima je počastio "pojačanja" svojih Clippersa. Naime, kada su potpisani Gomes i Foye, Sterling je mrtav-hladan rekao da tko su ti ljudi i zašto bi takvi luzeri ikome bili potrebni. Dobro, za neku drugu priču je to što on kao vlasnik mora potpisati ugovore i jednom i drugom, ali očito je barem da nije zadovoljan radom svoje uprave.

Međutim, sve je nadmašio ovim nedavnim vikanjem na Barona Davisa u posljednjim utakmicama Clippersa. Sterling, kao ni nitko normalan, ne kuži zašto Davis igra kada je očito nespreman, pa iz prvog reda viče na svog najskupljeg igrača "zašto si uopće na terenu?" i "debel si, zašto ne smršaviš". Gle, možda to i jeste dokaz totalnog ludila, ali je prejebeno zabavno. Vlasnik koji viče na igrača kojem plaća milijune. To je totalni zakon.

Samo, Clippersi čak ni kao komični predah ne mogu biti prvi u gradu. Glavni komičar u Las Angelesu je i dalje Ron Artest, kojem opraštam sve prijašnje gluposti počasti li nas tijekom sezone još ponekom izjavom u ovom stilu (inače, ovo je prevalio preko usta nakon što je imao obračun s JaValeom McGeeom u nedavnom susretu s Wizardsima):

"McGee could be really good. I think he got to go to school a little bit more. He's got to work on that IQ a little bit. He got to watch more tape. I don't think he watches tape. I think he plays video games. I do. I don't think he watches tape. I think he plays video games and I think he could possibly have an Atari. He should upgrade to a PlayStation."

WARRIORS

Warriorsi igraju očajno, od početka koji je obećavao spali su na negledljivu momčad koja jedva čeka da im netko skrati muke. Ali, ovakav razvoj događaja može se razumijeti. Klupa na postoji, a David Lee je infekcijom ruke zamalo ostao bez dijela mišića oko lakta zbog kojega bi možda i prestao igrati košarku, ali, srećom, ništa radikalno se nije dogodilo. Osim što Lee ne liči na sebe jer igra s jednom rukom, jelte. Curry se stalno muči s tim gležnjem, njemu definitivno ne bi loše došao odmor. Obzirom da momčad ne ide nigdje, svako forsiranje njegovog povratka može biti samo kontraproduktivno. Pa makar zbog toga jedna od zabavnijih momčadi u ligi ostala smijurija kakvu smo gledali i lani.

NAGGING INJURIES

Začin svake sezone, sada su nam odnijele i Noaha. Samo, Bullsi će se snaći. Nakon operacije Joakim će biti još bolji, a Gibson će se pobrinuti da momčad obrambeno ne padne previše. Međutim, dvije momčadi nisu takve sreće da mogu ozljedu svog lidera prihvatiti kao nešto normalno. Jer, nikakve operacije više ne mogu pomoći Brandonu Royu i Yao Mingu da postanu nositelji kakvi su bili do jučer.

Obzirom da je ovo Mingu tko zna koja ruptura stopala i obzirom da je u zadnjoj godini, sve osim odlaska u mirovinu bit će iznenađenje. Kako god, više nitko, pa ni Rocketsi, neće oko njega graditi budućnost. Tužna priča, ali razumljiva i očekivana. Rocketsi već imaju spremne temelje za život bez Minga.

Blazersi pak nisu te sreće. Njihov život s Royem tek je trebao početi. Ogromni ugovor potpisan sa svojim najboljim igračem tako će im visiti nad glavom još pet sezona, tijekom kojih će se Roy od lidera pretvoriti u sporednog igrača te na kraju u mladog umirovljenika s koljenima starca. Uostalom, pogledajte mu samo brojke, a ako ne vjerujete njima, pogledajte samo jednu utakmicu Blazersa.

Roy želi igrati kao do sada, ali više ne može. Nema više driblinga, ulaza, naglih promjena pravca kretanja. Već sada on je tek šuter iz vani i to je jedini segment igre kojem se mora posvetiti misli li barem djelomično odraditi ovaj ugovor. Nažalost, šok izazvan zadnjim vijestima koje su mu došapnuli doktori, u kombinaciji s nemoći na parketu, od nekada ponosnog ratnika pretvorio je Roya u tipičnu NBA babu.

Samo, ništa u njegovom slučaju nije tipično. Dok nervozu zdravih i bogatih ako im nešto ne odgovara ne mogu razumijeti i prihvatiti, Royevu razumijem. Nije se lako suočiti s time da si jednoga dana all-star, a drugoga samo tako nebitan. Rješenja nema. Trade se neće dogoditi, umirovljenje je još daleko. Ma kako se Roy ljutio na Blazerse i Millera, činjenica je da nitko nije kriv. I to je ono najgore. Sranja se jednostavno događaju. S Andreom Millerom na jedinici ili bez njega. Što prije to Brandon prihvati, bolje za njega i njegovo mentalno zdravlje. Ono fizičko, nažalost, nikada nije bilo moguće kontrolirati.

25Nov/1016

PODCAST – FIRST MONTH REVIEW

Posted by ispdcom

Sickre i McGee donose dojmove nakon prvih mjesec dana uz neizbježne suze za Brandona Roya. A ima i nešto o Miami Heatu.

23Nov/102

Priča o dva koljena

Posted by ispdcom

Kroz citate iz The Oregoniana, Oregonlivea, Blazersedgea, Yahoo Sports i CBSSports dajemo kronologiju problema s Royevim koljenima. Usput bilježimo i kronologiju kraha jedne potencijalno sjajne karijere a s njom i krah jedne od najperspektivnijih mladih momčadi u NBA.
Brandon Roy doveden je kao čovjek promjene i novo lice franšize koja je prije četiri godine odlučila raskrstiti sa Jailblazersima i krenuti putem izgradnje momčadi kroz draft i pametne tradeove. Danas su temelji Kevin Pritchardova rada vidljivi samo u tragovima dok se Greg Oden i Roy vuku od doktora do doktora. O Royevoj igri vjerovatno najbolje svjedoči odgovor Kobe Bryanta na pitanje koga je najteže čuvati u NBA:
"Roy 365 days, seven days a week. Roy has no weaknesses in his game.”

Prvi znakovi potencijalnih problema su bili vidljivi već u prvim utakmicama gdje je Roy promijenio način igre u napadu, te se umjesto ulazaka u kontakte i ulaza pod koš držao šuta s poludistance. Vidljiv je bio i pad postotka šuta iz polja, sa 46% na 39%. Lavinu sumnji je potaknuo iskrenom izjavom nitko drugi nego li Ron Artest.

8/11 - LAL vs Blazers postgame
Artest na svom twitteru nakon utakmice u kojoj je zadržao Roya na 1-6 šutu i samo 8 poena:
Artest speculated Brandon Roy has an unpublicized back or knee injury: "I’ve played against Brandon Roy a lot of times. He wasn’t himself.”
After the game, Roy was reluctant to get real, dancing around questions about his body and his mindset. "It's delicate," Roy said of both subjects.

9/11 - Roy progovara
“I'm good. I'm playing. I'm just looking forward to getting those minutes down a little bit and continue to keep my legs for the entire season.
"That’s the plan: Get the minutes down, hopefully be more explosive, and everything works out.’’
“Does it concern me? Yeah,’’ Roy said. “I would love to play more minutes and have a much better body, but it’s just not the case, so I have to try and make the most of what it is. I had a phone call yesterday and in talking to a few people, it is somewhat of a reality check. This is what it is, and now you have to make the most of it.’’
"My body is what it is," Roy said. "I mean, it feels pretty good, but it's felt better. What I feel ... there's nothing magical that's going to change. My body is good enough to go out there and play."
"Are my most athletic days behind me? I'll let you guess. I'll let you take a lucky guess on that one. It's time to adjust."

13/11 - Blazers vs Hornets
Roy attempts to take Ariza off the dribble and tweaks his knee, leaving the game immediately.  Back in the locker room, Roy was examined by New Orleans team doctor Matt McQueen, who determined his knee was stable but swollen. He asked Roy to perform basic movements, like squatting, but Roy said he couldn't complete the movements without sharp, piercing pain in the left knee. The immediate plan is hazy. Both Roy and coach Nate McMillan said he will accompany the team today when it flies to Memphis, where it plays Tuesday, and general manager Rich Cho said the team will take a wait-and-see approach.
"We will see how he feels over the next couple of days and re-evaluate,'' Cho said via text message late Saturday night. 

17/11 - Objava za medije
"Brandon Roy's MRI showed no significant change and no surgery is contemplated. He will miss the next two games vs. Denver and Utah and will be reevaluated in a week."

18/11 - Woyo
Uvijek pouzdani Woynarowski daje nimalo ružičastu sliku uz izjave dva insajdera:
The guard will miss the next two games with soreness in his left knee – a knee that has grown worse and worse. There’s damage and deterioration, and two league sources with direct knowledge of the medical prognosis on Roy say his days as an NBA All-Star, a franchise player, are probably over.
“There’s no real hope of it improving,” one league source with direct knowledge of the medical prognosis told Yahoo! Sports on Wednesday. “It’s just about trying to manage it now. He’s not going to be the franchise superstar that [Portland] thought he would be. This isn’t something they consider ‘fixable.’ 
Another source privy to the discussions between Blazers management, Roy and the doctors, simply says: “It’s bad and it’s not getting better.”

20/11
Poderao mi se broj 7 na Blazers dresu tijekom hakla. Slučajnost?

16Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Zbog manjeg broja odgledanih tekmi nego inače (do čega je došlo zbog maslina, jedne žene, ogromnih količina piva i visinskih priprema za odlazak na Truckerse) bit će ovo izuzetno kratak osvrt na tjedan, a kako je vrijeme i dalje dragocjeno, krenimo što prije na masline. Pardon, na posao.

TKO SU DRUGI NOSITELJI

Nakon prvog tjedna oduševljeno sam izjavio kako bi vrlo lako druge momčadi Istoka i Zapada, odmah nakon neprikosnovenih Lakersa i Celticsa, mogle biti upravo Bullsi i Jazz. Danas u to više ne sumnjam. Na Zapadu je, doduše, konkurencija za drugu poziciju ogromna, ali ovaj niz utakmica koji su odradili Jazzeri, ta stalna vraćanja nakon dvoznamenkastih zaostataka protiv vrhunskih protivnika, ukrašena herojskim partijama pojedinaca (Millsapove tri trice su valjda već upisane u nove verzije mormonske biblije), otkrivaju nam kako je ova momčad možda u idealnoj godini.

To naravno ne znači da će Jerry Slona dobiti trofej za trenera godine – neće, jer Monty Williams je pick kakav upadne u oko, netko tko je naizgled od momčadi predodređene za podbačaj napravio ratnički stroj koji gazi sve pred sobom. Ono, tipična ljudska priroda. Jerry je ionako tu svake godine, već je pomalo dosadio s tim uspjehom. A nagrada Montyu opravdat će to što nismo vjerovali u Hornetse početkom sezone, proglasimo li ga čudom od trenera objasnit ćemo sami sebi da nismo pogriješili u procjeni, već da su Hornetsima trebala upravo čuda da budu ovako dobri.

Da se razumijemo, i Jazz i Bullsi i dalje imaju ogromne probleme u određenim dijelovima igre. Utah će uvijek imati propuh pod košem, Chicago nije u stanju zabiti dovoljno iz vana. Ali, radi se o tako dobro posloženim momčadima, igračima među kojima vlada savršena kemija, pojedincima koji su jednostavno briljantni te svakako imaju pravo nadati se tom drugom mjestu.

Uostalom, Miami šteka više nego su i najveći pesimisti mogli očekivati. Pod košem apsolutno nemaju nikoga – podatak da sjajni stari Z, usprkos svoj tromosti, samo sa svojim šutom iz vana koristi više od bilo koga drugoga, sve govori. Problem je naravno u tome što gospodin Chris Bosh očito još nije spreman zasukati rukave i raditi. Doduše, transformacija iz uloge prve opcije u sporednu nije laka, ali ja osobno nisam siguran da Bosh u sebi ima iti zrno karaktera potrebnog da se pretvori u ratnika pod koševima.

Davit Thorpe je mudro povukao paralelu s Gasolom u čiju muškost smo također sumnjali, ali Gasol je, dok smo mu vikali da je tetkica, ipak bio rasni igrač u postu, barem u napadačkom dijelu. Bosh je tek strijelac licem košu, a njegovo bježanje pred Rondom ili onaj jedan skok protiv Hornetsa sve govori o njegovom pravom mentalitetu. Pogrešan igrač za pogrešnu momčad.

Ne smijemo poštediti ni LBJ-a. Da, pored zbunjenog Wadea često izgleda kao jedini koji ima hrabrosti i odlučnosti, ali zar nije malo simptomatično što može igrati samo ako ima loptu u rukama i ako igru Miamia pretvori u ono što smo gledali u Cavsima? Prije će Boshu izrasti par testisa i prije će se Wade pretvoriti u stopera i strijelca iz vana nego će LBJ napraviti išta korisno bez lopte.

Orlando se muči, a muči se i Van Gundy koji na sve načina pokušava oživiti anemični napad. Pa onda šalta Lewisa s četvorke na trojku, pa ga sada opet vraća na četvorku. Međutim, stvar je jednostavna. Rashard Lewis je drugi najskuplji košarkaš na svijetu, odmah nakon Kobea Bryanta. A igra kao Damir Markota. Pa se ti bori za naslov u takvoj situaciji.

JESU LI HORNETSI STVARNI

Jesu, i to iz više razloga. Iako sam jutros gledao kako prosipaju prednost pred Dallasom, činjenica je kako su stvarno dobre Mavse imali u šaci. Chris Paul je apsolutni pokretač svega, ali treba priznati da im se poklopila gomila stvari na koje nitko normalan nije mogao računati.

Obrana im je fantastična, počevši od Paula koji je vječna opasnost po loptu, pa preko Arize koji grize kao lud, do Okafora koji igra kao da je opet na UConnu. Paul je taj koji nesebičnim dijeljenjem lopti sve čini sretnima, poslušnima i maksimalno angažiranima, ali nisu samo on i obrana zaslužni za dobre igre. Hornetsi odjednom imaju i dobru klupu.

Jason Smith odigrao je solidnu rookie sezonu za Sixerse (zamalo upao u all-dorks team ispodobruca 2008.) zatim je drugu propustio zbog teške ozljede koljena, da bi lani tu i tamo dobio šansu dok se oporavljao. Ali, nakon dvije godine života u sjeni nitko od njega nije očekivao previše, a danas opet igra kao onaj sjajni rookie. Bori se pod koševima, ima meku ruku koja se da rastegnuti skoro do trice, ono – idealni treći visoki.

A ako je njegovo buđenje iznenađenje, što tek reći za igre Williea Greena, jednog od bezveznijih košarkaša u NBA već godinama, koji je odjednom strijelac s klupe kakav je trebao biti Marcus Thornton.

Sad, dok Ariza i Okafor igraju van pameti, s ovakvom podrškom klupe, sve je moguće. Samo, postavlja se pitanje što će biti kada Okaforu cigle više ne budu upadale i kada utakmicu započne s 4 promašaja? Do kada će Ariza uživati u staroj ulozi all-round krila i ponovnom dokazivanju NBA svijetu i što ako se opet probudi onaj silovatelj lopte iz Houstona? Koliko dugo mogu Smith i Green odavati dojam ozbiljne klupe?

Znači, pravi odgovor glasi – Hornetsi jesu stvarni, ali isto tako su na tankoj liniji da od neporažene momčadi upadnu u sličnu seriju poraza i postanu onaj prosjek kakav smo očekivali da će biti. Za sada je sve idealno, bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u trenutcima kada stvari neće biti ružičaste. I, naravno, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati trenutni kandidat za trenera godine.

ŽILAVI VETERANI

Spursi, Mavsi i Sunsi već godinama trebaju prepustiti mjesto mlađima, ali uporno se ne daju. Kakvi Rocketsi, kakvi Blazersi, kakav Thunder. Momčadi koje su u vrhu već skoro cijelo desetljeće opet se vraćaju jače nego ikada. U čemu je tajna?

U San Antonio ona je izražena u nikada zdravijoj momčadi, ovo je valjda prvi put u zadnjih pet sezona da su sva tri nositelja spremna i da ih ne gnjave zdravstveni problemi ovako rano u sezoni. Također, širina rotacije nije na odmet, uvijek će se naći dva-tri igrača koja će po večeri iskočiti i pomoći Timmyu, Manuu i Tonyu da odrade posao.

Poseban pak osvrt zaslužuje Richard Jefferson, koji opet igra korisnu košarku i koji je izgleda konačno shvatio što mu je glavni zadatak – zabiti sve one otvorene šuteve koji mu ostanu nakon što velika trojka odradi svoje. A i to što Eva više neće gnjaviti Tonya oko selidbe u New York ili L.A. vjerovatno će pomoći. Longoria je opet samo Parker.

Mavsi su pri vrhu zahvaljujući sjajnoj obrani na čelu koje je spremni Tyson Chandler, pratiti njihove obrambene rotacije poseban je gušt i još jedan dokaz da je u tom segmentu igre Rick Carlisle pravi doktor košarke. Međutim, u napadu ih i dalje drži samo sjajni Dirk, a odličan posao odrađuje i Barea kao jedini slasher u ekipi koja čeka da mladi Beaubois zaliječi petu i da mladi Jones shvati što mu je uopće činiti ne bi li malo začinila ovaj predvidljivi napad (koji se opet ne može braniti dok god Dirk ima onu savršenu ruku).

Bareina vrijednost posebno je značajna zbog Kidda i Terrya koji su u godinama kada bilo kakvi ulazi pod koš više nisu dobrodošli. To ekstra vrijedi za Kidda koji još uvijek prekrasno vodi momčad i šalje točne i pravovremene pasove, ali doslovno to radi od jedne crte trice do druge, bez da zagazi u obilježeni prostor oko obruča. Čovjek izgleda kao nekakva poluga koja ide gore-dolje, uvijek u istom pravcu, bez promjene ritma ili naglih skretanja.

Ono, sjajan je i dalje, posebice kada zabija tricu, ali pitanje je gdje bi bio kraj Mavsima kad bi imali jednog rasnog beka koji može igrati obranu bez pomoći i koji je u stanju stvoriti višak ulazima. Inače, Mavsi opet imaju fantastičan prosjek pobjeda u gustim završnicama, nakon što su lani u tom segmentu vodili u ligi (u broju pobjeda s razlikom manjom od jedne lopte), ove su došli već do tri pobjede s tri poena ili manje.

Jednostavno, Dirk i Terry su closeri kakve samo poželjeti možete, ali isto tako njihova obrana i skok u stanju su odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Doduše, u playoffu se to nekako raspadne, ali barem u regularnoj sezoni treba Dirka staviti uz bok Carmelu kada je zadnji šut u pitanju.

Što se Sunsa tiče, iako skoro cijelo vrijeme igraju s načetim Lopezom (koji je usprkos limitiranim minutama pokleknuo i propustit će neko vrijeme) nekako su dogurali do pozitivnog rezultata. Znamo i zašto, naravno, zbog Stevea. Najbolje je to rekao Ric Bucher u svom tweetu kada ga je nazvao MacGyverom lopte. Daj čovjeku četiri potpuna invalida i on će naći načina da ih iskoristi.

CRTICE

Kevin Love je sa svojim 31 skokom u onoj ludoj večeri postao lider na ljestvici najboljih skakača, preskočivši Noaha, Gasola i Howarda. Svi znamo da je prvi čovjek nakon skoro 30 godina i Mosesa Malonea koji je u jednoj utakmici imao 30 ili više koševa i skokova, ali ono što je još luđe je to što do prosjeka od 14.3 skoka po utakmici dolazi usprkos tome što igra deset minuta manje od Gasola i Noaha (Dwight igra samo dvije minute više, što zbog osobnih, što zbog Van Gundyevih rotacija i Gortata).

Carmelo Anthony mora da opako želi taj novi ugovor negdje drugdje, jer ne samo da šutira bolje nego ikada, već se i bori kao lav, osobito u skoku gdje je s prosjećnih 6 skokova došao na prag double-doublea (čemu su pomogla i sinoćnja 22 skoka protiv Sunsa, što dovoljno govori kakav pakao pod košem čeka Sunse bez Lopeza). Doduše, nagledali smo se dobrih početaka i prijašnjih godina i pada negdje oko Nove Godine. Možda jedina razlika bude u tome što će ovaj put Novu Godinu Melo dočekati u novom dresu.

Paul Pierce je prešao granicu od 20 000 koševa u karijeri i time valjda definitivno potvrdio svoju poziciju jednoga od velikana košarke svih vremena i jednog od najvećih Celticsa ikada. Ono što je posebno bolesno je da je to sve postigao pred očima moje generacije – sjećam se kao jučer drafta 1998. i krađe koju su Celticsi izveli draftavši ga desetim pickom. Mislim, nisam tada uopće bio mulac, imao sam 17. I u tih 13 godina ovaj ludak je ostvario sve o čemu većina sanja, iako mu nitko nije davao nikakve izglede. Ono, star sam, ali i ponosan što sam proveo s njim cijelu karijeru. I što ću ga uz malo sreće još jednom gledati u Finalu.

Nažalost, ništa slično neće se dogoditi Brandonu Royu. Nakon što ga je opet izdalo to nesretno lijevo koljeno, sam Roy izrazio je sumnju da će ikada više moći igrati kao do sada. To do sada ionako uključuje četiri sezone u kojima su smetnje bile konstanta gotovo u jednakoj mjeri kao i sjajni driblinzi i ulazi ili šutevi s poludistance nakon što bi jednim pokretom tijela izbacio protivnika iz ravnoteže. Dok jedan Pierce preživi višestruke ubode nožem i uspije ući u legendu, Roya će te iste legende koštati nož koji mu iz sezone u sezonu čačka po ligamentima. Život je prekrasan, ali u isto vrijeme i jebeno okrutan.

9Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Vikend u Zagrebu je, osim fenomenalnog koncerta Teenage Fancluba, donio i predoziranje košarkom koje je kod različitih pojedinaca izazvalo različite reakcije. Sickre je tako odlučio redovno pisati svoj osvrt na ligu, a Emir također namjerava svaku misao o Bullsima pretočiti u post. Ja pak nakon 8 tekmi u 24 sata i još toliko kratkih pregleda samo gledam kako izbjeći NBA.

Šalim se, naravno. Sudar Bostona i OKC-a se pažljivo motrio, kao i Atlanta protiv Knicksa, ali pisanje nije išlo. Kako me Emir ima namjeru napasti zbog odstupanja od obećanja da će svi tjedni osvrti biti spremni za vikend, dopustite da iznesem obranu.

Dakle, nakon dolaska sa ZG vikenda u subotu navečer sjeo sam za komp i guštao u rođenju Evana Turnera. Zanimljivo, do toga je došlo baš u utakmici u kojoj je Iguodala izostao zbog ozljede. Bez Iggya, koji se trudi biti playmaker i igrati nesebično, ali koji pri tome potpuno privatizira igru i uštopava suigrače (nešto kao i LeBronj u Clevelandu nekada, samo što LeBronj nikada nije imao Turnera pored sebe), Evan je briljirao.

Sjajan šut s poludistance, tečnost i točnost pasova, besprijekorno kretanje bez lopte, sjajna obrana. Totalni all-round. U kombinaciji Evana s opet živim Eltonom Brandom (ruka opet sluša, nije sad Elton odjednom dobio nove federe, ali onaj sjajni zglob opet zabija suze s poludistance) te eksplozivnim bekovskim dvojcem Holliday - Williams, Sixersi su izgledali kao momčad koja se ima čemu nadati.

Mada, pobjeda protiv očajnih Knicksa teško da može biti neko značajnije mjerilo. O Knicksima mogu reći samo jedno - kada vam je Amare najveći fajter na rosteru, to teško da može biti garancija uspješne sezone.

Uglavnom, u ponedjeljak sam se digao ranije pogledati snimku Bostona i Oklahome (o čemu malo više kasnije). Nakon toga sam doručkovao, poigrao se s Dragom, Davorom i Boškom, odradio trening i stretching, a kada je došlo vrijeme za pisati jednostavno mi se nije dalo. Odgledao sam zadnje dvije epizode ''Treme'' i otišao na posao kao sretan čovjek. Da ne govorim da sam na poslu cijelo vrijeme slušao WWOZ.

Nakon toga dođem doma, a na televiziji Gargamel u novoj epizodi Latinice. Neka legenda optužuje Bandića okružen desetcima registratora, sjajni prilozi plus ekskluzivni snimci. Nisam oka maknuo s monolita, priznajem - kriv sam. Poslije nisam imao snage za ništa drugo osim nekoliko stranica ''The Empathic Civilization'' profesora Rifkina i san.

Dodaj da sam radio jutros, da sam nakon dolaska s posla slagao playlistu po svježim set listama Drive-By Trukcersa i pitam ja tebe, Emire, kad sam mogao prije, kad?

ŠKOLA

Da li se to samo meni tako čini ili je sezona stvarno fantastično krenula? Obično početak bude njonjav, kilav, takav da jedva čekamo nekakav trade ili playoff. Ono, uživamo u omiljenim igračima, u sudarima sjajnih ekipa, ali trenutno imam osjećaj da, koju god utakmicu stavio u player, ne mogu proći ispod graničnog remek-djela.

O čemu se radi? Pa ako mene pitate, stvar je jednostavna - liga je krcata. Pazi, trenutno imamo dvije uber momčadi koje su na jednoj drugoj razini (Lakersi i Celticsi), provjerene kvalitete koje ne idu nikamo (Utah, Orlando, Spursi, Mavsi) i, da je sad ne bi započeo nekakav mini power ranking, uopće gomilu ekipa koje imaju čime ciljati na više od polovičnog učinka.

Pogledajte samo ovaj ludi Zapad - ne samo što Warriorsi i Grizzliesi djeluju kao sjajne momčadi koje su napravile korak naprijed, već odjednom i Hornetsi djeluju kao da su zajedno godinama, a Clippersi i Kingsi plivaju u talentu koji svaku večer može nekoga doći glave.

Da nije ovoga nesretnog Istoka i Minnesote, bila bi ovo valjda jedna od najzanimljivijih NBA sezona ikada. Šteta što se ova sjajna priča dogodine neće nastaviti zbog lockouta (šalim se, šalim se - barem se nadam da se šalim).

Ukratko, poanta je da kvaliteta i kvaliteta u spoju daju - kvalitetu. To je ono što NBA košarku oduvijek razdvaja od svih drugih sportova. Samo u NBA ćeš uvijek dobiti sjajnu utakmicu kada spojiš dva kvalitetna suparnika, a kako je barem 20 momčadi kvalitetno, ispada da su dobre utakmice na sve strane. I jesu. Zato - gledajte, ljudi, gledajte!

Nego, da se vratim na podnaslov. Pod škola mislim na lekcije koje su Lakersi i Celticsi očitali mnogima već na startu, ali nigdje tako izraženo kao u ovim nedjeljnim utakmicama u kojima su Lakersi rastavili Blazerse na proste faktore, a Celticsi pokazali Thunderu da nije sve u mladim nogama, nešto je i u glavi.

O Oklahomi nemam previše toga reći, ovaj loš početak za njih je tek prva prepreka na do sada uglavnom ružičastom putu i kada se priberu bit će opet opasni. Mislim, trenutno ne igraju čak ni dobru obranu, a to je minimum koji moraju odraditi. Ne sumnjam da će Brooks ukazati na taj problem i da će sve vrlo brzo na tom dijelu parketa izgledati bolje, ali napadački problemi su nešto dublji.

Durant trenutno nije u sjajnoj formi, ali ukazati samo na to značilo bi da smo totalno promašili poantu. Razlog zašto Thunder ovako šteka u napadu je taj što još nisu shvatili da nije dovoljno dati samo po 30 lopti Westbrooku i Durantu (i još njih 15 Greenu) nego da treba ispucati tih 75 lopti u najboljim mogućim situacijama. Bez obzira uzeo ih Harden, Ibaka ili Krstić.

Za razliku od lani kada su još uvijek bili sirovi, ali kada su utakmice otvarali pick 'n' pop akcijama za Krstića, a nastavljali izolacijama za Hardena, Thunder ove godine djeluje kao privatna prćija Westbrooka i Duranta. Momci siliju li ga siluju, umjesto da se opuste. Jer, nakon što Krle The Stolica zabije dvije suze i nakon što Harden Kriv Sam Što Je MBV Zadnji U Fantasy Ligi zabije prvu tricu, i njima će odjednom biti lakše jer će im ostati više prostora. Nema ništa lakše za braniti od 1 na 5 probijanja, bez obzira kakva atletska čuda fizički bili i Russell i Kevin.

Blazersi su pak totalna suprotnost. Dok je Oklahoma tek osjetila prve kapi kiše, nad Blazersima su već godinama crni oblaci. Iz kojih šiba tuča. Ova generacija je, bojim se, prošla točku bez povratka. Ne vidim više ni jedan scenarij u kojem Greg Oden može biti nositelj pod koševima, a bez njegove dominacije pod obručima plan se raspada. Ne zaboravite da je Greg Portlandu trebao biti ono što Durant Oklahomi, odnosno da su tako razmišljali kada su ih draftali jednoga za drugim.

Camby je sjajan košarkaš, jedan od onih koji bi defaultu moraju igrati u playoff momčadima (stvarno, Stern bi trebao donijeti pravilo po kojem korisni veterani koji znaju sve o košarci i koji su svjesni svoje uloge ne parketu ne smiju gubiti vrijeme u lošim ekipama kako je to Camby radio u Clippersima ili kako sada trunu Nocioni, Hinrich ili Captain Jack, da ne nabrajam dalje), ali Camby nije drugi čovjek.

To definitivno nije ni jadni Andre Miller, obilježeni krivac, igrač koji je to što jeste, ali igrač čije kvalitete od prvoga dana nisu prihvaćene u Portlandu jer su iz ritma izbacile njegovo veličanstvo Brandona Roya. Što me dovodi do ključnog momenta, a taj je sljedeći - čime je to Brandon Roy zaslužio takav kredit?

Postavimo stvari realno. Roy je fantastičan old-school košarkaš, idol svima nama koji u košarci cijenimo nesebičnost, kreativnost, igru glavom. Uspjeh usprkos tome što nisi ni najbrži, ni najljepši, niti najviše skačeš. Brandon Roy je poput naših očeva, čovjek koji je sve stvorio sam, svojim rukama. Brandona Roya je lako voljeti.

Međutim, Brandon već dugo grinta kako ne može s Millerom. Sad, da je nešto slično izjavio neki drugi igrač, npr. jedan Arenas, sa svih strana bi ga napali kako je dno, razmaženi bogataš, bla bla. Kako ponekad znamo biti licemjerni. Wade i LBJ tek su krenuli na svoje putovanje i ma kako im čudan bio početak, u startu su dočekali jedan drugoga raširenih ruku. Pokušat će.

Roy Milleru nije dao šansu. Blazersi su čudna ekipa, mlada a veteranska, zarobljena u McMillanovom militarističkom maršu i Royevim tako ozbiljnim potezima za tako mladog čovjeka koji je rano morao odrasti. Miller se možda nije uklapao u to, ali Miller je dobar košarkaš. Kad je već doveden, trebalo mu je omogućiti da uspije.

Ovako, niti on niti Roy ne daju ni pola od onoga što mogu. Roy se previše bavi razmišljanjem o tome kakve su stvari mogle biti, umjesto da se koncentrira na ono što mu je pred nosom. Kao što kaže ona mudra izreka, život je ono što ti se dogodi dok planiraš druge stvari. Dok Roy čeka slobodu bez Millera ili život bez ozljeda, prolaze mu najbolje godine. Brandone, osvijesti se. Igraj košarku. Ne treba ti lopta non-stop da zabiješ deset koševa, odigraš obranu, skačeš. Ne krivi druge za ono što ti se događa, ne budi jebeni Giriček. Budi ono što jesi - igračina.

RUŽA

Čekaj, koji je ono bio Derrick Rose na ESPN-ovoj listi najboljih fantasy igrača? Što kažete, pedeset i neki? A u kojoj je rundi planuo u fanasy ligi ispodobruca? U prvoj? Mislim, nije da nešto impliciram (a još manje želim nekom nesretnom američkom geeku uzeti posao), ali neki ljudi se stvarno pre-ozbiljno shvaćaju. I onda još imaju muda napisati knjigu poput ''Kult Amatera'' (o njoj više idućih dana).

Rose igra na jednoj suludoj razini, ali Noah je još bolji (ako je to moguće). Meni je jednostavno nevjerojatno da Bullsi igraju ovako dobro i smisleno u napadu nakon samo jednog kampa s novim trenerom Thibodeauom. OK, Thibo je obrambeni guru, obrana ne funkcionira (ali hoće), tako da je teško njemu pripisati sve zasluge, ali Bullsi su u napadu ekipa s glavom i repom.

Bilo da Rose probija (njegov ulaz, kočenja, okret za 360 i polaganja postali su mi omiljeni individualni potez jednog NBA superstara), bilo da Noah igra na vrhu reketa ili da Korver istrčava iz blokova (u akcijama kao precrtanim iz bilježnice Jerrya Sloana), ova momčad više ni malo ne podsjeća na Vinnievu eru.

CRTICE

Izgleda da se Stan Van Gundy konačno odlučio premjestiti Rashardov leš s četvorke na trojku kako bi otvorio više minuta igračima s pulsom poput Ryana Andersona i Brandona Bassa. Sad, obzirom da je u pitanju jedan Van Gundy, moguće da se radi samo o privremenom potezu, ali za dobro Orlanda nadam se da su dani Q Richa u petorci prošlost. Kao što je prošlost i nekadašnja komentatorska veličina Jeffa Van Gundya, koji se toliko sramoti svakom novom izjavom da sumnjam kako će ikada više dobiti priliku za trenerski posao.

Tri ekipe na Zapadu u kojima najviše uživam su trenutno Warriorsi, Grizzliesi i Rocketsi. Sjajne momčadi stavljene u sisteme koji im potpuno odgovaraju, ali nažalost svaka s po jednom kritičnom manom koja će ih na kraju koštati glave. Warriorsi imaju prekrasnu petorku, ali nakon nje - suša. Mislim, podatak da Vlad Radmanović i dalje tetura po NBA parketima na 20-ak minuta dovoljno govori o tome koliko su očajni. Memphis ima sličan problem - makni fenomenalnu prvu petorku (ne znam dokle će ovo trajati, ali nastave li igrati ovako nesebično i timski, natjerat će me da ih zovem mini-Celticsima - čak više nema potrebe za igrati preko Gasola, jer sva petorica su uvijek spremna razigrati se međusobno) i ostaje ti jedno veliko ništa. Rocketsi pak mogu zabiti koliko žele, ali pod košem imaju rupu veličine Sanaderove crne duše. Mislim da bi im i Bagarić više pomogao zatvoriti je nego što su to u stanju Yao Pravila Pravila Da Bi Momčad Udavila, Brad Mumija Miller ili Jordan JoJoHill. Šteta, jedan od njih morat će otpasti, ali za utjehu - Sunsi su u još gorem stanju, a izgleda da je i Steve u izlogu. Orlando, što čekaš?

Čisto usput da kažem - Steve je u prvih pet utakmica propustio doći do deset asista. Ne, nije to znak da je ostario, već da je okružen smrtnicima. Kad Hedo puca cigle, nije lako doći do tog desetog asista.

Kad sam već kod čudnih podataka, ima li čudnijeg od ovoga - Brook Lopez (djevojačko Scalabrine) u zadnje dvije tekme skupio je 8 skokova za 60 minuta igre. O šutu 8-33 da ne govorim.

Ipak, ima i luđih brojki. Npr. tri unutarnja igrača Wolvesa u prosjeku su birana trećim pickom (Love 5., Beasley i Darko 2.). Rekli bi, ima budućnost ta Minnesota. He he. Darko Legenda ipak je u nečemu car - nitko nema luđu statistiku. Centar od 213 cm iz igre gađa 23% (9 od 39) i doslovno ima duplo više blokada nego ubačaja iz igre. S 19 bananerosa treći je bloker lige. Naravno, kad vidiš Ridnoura kako šetka, Darkove cigle i Beasleya uopće kao pojavu, dođe ti da zahvališ Svevišnjem što ne živiš u Minnesoti i ne moraš trpiti Davida Kahna. Ova momčad je jednostavno ridikulozna.

Za kraj pozdrav jednom čangrizavom starcu. Joe Johnson, nažalost, više ne prolazi test Clinta Eastwooda. Čovjek mora biti svjestan svojih ograničenja, a Joe se ne želi pomiriti s istinom da je u Atlanti danas manje važan nego Al Ultimativni Cooler Horford i Josh Ultimativni Stoner Smith. Jedan drži momčad svojom neprikosnovenom psihičkom ravnotežom, drugi svojom nepodnošljivom lakoćom loptanja pod obručima®. Jedino što Johnson ima za ponuditi, a da je veće od ičega što imaju ova dva genijalca, su ogroman ego i ogroman ugovor. Možeš pucati 30 lopti svaku večer Joe, ali za pobjedu su važni Al i Josh. Pomiri se s tim. Mislim, tako povučen, bezličan čovjek, a u biti tako egocentričan. Bljak.

15Oct/105

BLAZERS

Posted by Gee_Spot

"I want the ball a lot more ... I want to be maximized every game. That's a position that I'm strong with, with the basketball, and I'm extremely confident with it."
- Brandon Roy

SCORE: 53-29
PRVIH 5: Miller, Roy, Batum, Aldridge, Oden
5 ZA KRAJ: Roy, Matthews, Batum, Aldridge, Camby
MVP: Brandon Roy
LVP: Paul Allen

Lanjski poraz bez ispaljenog metka u playoffu od Sunsa bio je vrhunac jedne čudne sezone za klub iz Portlanda. Sezone u kojoj su od potencijalno druge momčadi na Zapadu, svojevrsne mini-dinastije, postali tek još jedan klub krcat talentom koji puno zuji, ali malo meda daje.

Naravno, dobar dio problema može se razumijeti. Dva startna centra koja su im držala skok i obranu reketa su otpala zbog ozljeda, trener se pogubio što zbog promjena na terenu (dovođenje Andrea Millera izbacilo je Brandona Roya iz zone ugode, a njihov odnos na parketu mogao bi opet odigrati ključnu ulogu, ako je suditi po gornjem citatu) što zbog sukoba oko parketa (vlasnik Paul Allen počeo se otvoreno petljati u posao uprave, što je i rezultiralo odlaskom tvorca ovih Blazersa, Kevina Pritcharda) što zbog vlastite ozljede na treningu (mislim, to sve govori o karmi Blazersa), a ostatak rostera se ili mučio s (tko bi rekao) ozljedama ili je stagnirao igrački.

Obzirom da su i u tako teškim uvjetima Blazersi lakoćom došli do playoffa, ništa manje ne treba očekivati ni ove sezone. Pitanje je pak može li se ova momčad uključiti u borbu za sam vrh, odnosno da li se dio lanjskih problema da ukloniti?

Pa valjda je Allen sada miran na neko vrijeme nakon što je postavio nove ljude na čelo kluba. Nate McMillan nije zaboravio trenirati, ali će svakako morati odlučnije djelovati kada je u pitanju raspodjela uloga na parketu. Iako se sa ozljedama nikada ne zna, posebice ne kada su njima skloni igrači poput Roya i Grega Odena u pitanju, ali Blazersi teško da će opet imati onakvu epidemiju problema kao lani.

Dakle, vrate li se stvari na nekakav normalni nivo, Portland i dalje ostaje momčad krcata talentom u najboljim godinama koji igra učinkovito i veteranski. U obrani je najvažnije držati pozicije i čuvati skok, u napadu šutnuti iz što bolje situacije.

Iako, igra u napadu predstavlja svojevrsni izazov. Lani se često bježalo u nešto brži i slobodniji stil igre kako bi se iskoristilo kvalitete Andrea Millera, što je bilo u suprotnosti s onim organiziranim, sporim napadima koje je predvodio Roy. Najveća snaga Blazersa prije dolaske Millera bila je ta što su igrali playoff košarku cijelu sezonu, te se nisu imali razloga prešaltavati na nešto drugačije uvjete kada bi pravi playoff počeo.

Za što je najzaslužniji Roy. Iako ne vjerujem da će odnos njega i Millera biti takav problem kao lani, istina je da su Blazersi potrošili nekoliko godina da uspostave sistem u kojem je Roy osnovni playmaker, da bi se odmakli od toga samo zato što su stihijski doveli Andrea Millera. Vrate li se ove godine sebi, točnije Royu kao glavnoj opciji, riješili su dobar dio problema.

Roy očito nema problema sa prihvaćanjem svoje uloge, pitanje je ima li ih netko drugi. Čovjek se ne boji ni odgovornosti ni glasnog iznošenja svoga stava, što može biti samo produktivno, ako su i drugi na toj razini. Vidjet ćemo uskoro.

Što se ostalih igrača tiče, na krilu bi ove sezone zacementirani starter trebao biti Nicolas Batum, koji je također lani propustio pola sezone, ali koji je vrhunski all-round talent za zaokružiti petorku. Pod košem bi uz šutera s poludistance LaMarcusa Aldridgea (danas su valjda svi pomireni s tim da je LaMarcus tek još jedan David West) trebali ordinirati za skok i blokade zaduženi Greg Oden (ne raspadne li još jednom), Joel Przybilla (vraća se nakon teške ozljede) te Marcus Camby (veteran koji je lani spasio sezonu svojim dolaskom odigravši sjajno pod koševima).

Unutarnja linija naj-jači je dio momčadi, dok vanjska nad sobom ipak ima nekoliko upitnika. Prvi je naravno šut. Blazersi su momčad krcata sjajnim šuterima s poludistance poput Roya i Aldridgea, ali nemaju specijalista za tricu, što je u današnjoj košarci nezamislivo.

Millerov nedostatak u tom dijelu igre uvijek će biti problem, ma koliko on dobar bio u tranziciji i drugim aspektima košarke. Ni zamjene na bekovskim pozicijama poput 1 na 5 strijelca Jerryda Baylessa, novog potencijalnog stopera Wesleya Matthewsa (još jedan nepotreban potez je bilo platiti ogroman novac za igrača bez prave role na parketu) ili rookie playa Elliota Williamsa nisu briljante u tom segmentu igre, što ostavlja Rudya Fernandeza u ulozi jedinog pravog tricaša. A Rudy je na izlaznim vratima ne samo kluba već i NBA, plus dolaskom Matthewsa koji je puno bolji u obrani ionako vjerovatno ostaje bez većine svojih minuta.

Uglavnom, s dovoljno opcija koje mogu odigrati pravi potez i u obrani i u napadu Blazersi će opet doći do pedesetak pobjeda (Pritchard je barem nakrcao momčad korisnim igračima, to mu nitko ne može osporiti), ali za nešto više trebat će bolje izbalansirati neke linije i odnose snaga u momčadi. Čak i u slučaju idealne sezone (čitaj - bez kalvarije ozljeda), uvijek ostaje pitanje da li je maksimum ove momčadi dovoljan, odnosno može li Brandon Roy biti čovjek koji će ih odvesti do kraja. Ono što znamo je da u svakom slučaju barem on misli da jeste, a to nije mala stvar. Također, znamo da to ne može dok mu za vratom visi Andre Miller, što je možda još i važnije.

16Apr/105

WHERE AMAZING HAPPENS

Posted by Gee_Spot

Japanka Kokos nastavlja terorizirati cijeli svijet, pravog proljeća još nema, u fantasy baseballu sam bolji nego u fantasy basketballu, a bogami ni Ovechkin se više ne smije nakon što su Capitalsi spušili prvu doma od Montreala. San Jose neću ni spominjati, žao mi Neila, ali sam je kriv - jedan Kanađanin pa da navija za Sharkse (i još mora slušati Seek & Destroy svaku večer, umjesto da sluša Harvest Moon). Međutim, sve je to govnu brat obzirom da igraju Šibenik i Hajduk. Šalim se, naravno. Koga boli kita za amaterski nogomet, kada od sedam navečer pa skoro do sedam ujutro idućeg dana, imamo priliku gledati prve utakmice NBA playoffa.

Naravno, već i mali Cigo na deponiju zna da, paralelno s playoffom, i ekipa okupljena oko ispodobruca.com prognozira rasplet završnice i to kroz The Zoran Vakula Awards, koje se ove sezone održavaju po treći put. Svatko željan sudjelovanja u istima može ostaviti prognozu playoffa, rundu po rundu, u komentarima, ako to već nije napravio na nekom drugom mjestu, tipa u knjigi žalbe u restoranu Sabora, ili na stranicama Fantasy Lige.

Kako je to već običaj, slijedi moja prognoza, a hoće li se Sickre dovoljno oporaviti pa da objavi svoju do sutra – ne ZNA SE.

FIRST ROUND

Cavs – Bulls 4-2

Ekipa koja ima Noaha i Rosea mora dobiti barem jednu utakmicu. Metla je nekako najrealnija. Cavsi u ovoj seriji ne trebaju ni Shaqa. Bullsi su svoje napravili samim plasmanom u doigravanje. Bla bla bla. Bullsi su ekipa koja je lani namučila Celticse i pružila nam NAJBOLJU PLAYOFF SERIJU IKADA. Znam, ovo više nije ista ekipa. I znam da su ranjeni – Deng igra na pola noge, Miller igra bez nogu. Ali, ima nešto u Roseu i Noahu što mi govori da neće ovo biti nikakvo napucavanje. Cavsi će možda dobiti jednu tekmu s više od deset, sve druge bit će guste. S malo koševa. I par lijepih pobjeda za uspomenu i mirniji ulazak u pripreme za novu sezonu. Barem bez Vinnia, kad se već ne mogu riješiti Paxsona.

Magic – Bobcats 4-1

Bobcatsi su zeznuta ekipa, ali nisu imali sreće. Ne mogu zabiti više od Orlanda što god da pokušaju, a ako i navuku Magic na rovovsku bitku, Dwight i ekipa imaju odgovor i na to. Lagano zagrijavanje prije nego se stroj Orlanda potpuno razmaše.

Hawks – Bucks 4-2

Bucksi će izvući dvije pobjede, jednu na račun agresivnosti a drugu na račun povremenih mentalnih blokada Hawksa. Međutim, bez Boguta nije to momčad sposobna dobiti playoff seriju. Šteta, jer čekao bi nas pravi rat. Ovako će dvoboj Salmons-Johnson ostati u sjeni, kao i epizodni bljeskovi Delfina, Ilyasove, Horforda i Josha Smitha. Jesam rekao da je šteta što se Bogut ozljedio?

Celtics – Heat 4-2

Ako mi je zbog ičega krivo, onda jeste zbog činjenice da je Istok tako slabašan da će se Boston provući u drugi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka malo sutra jer Boston više nije ni p od prvaka. Ne vjerujem im ni najmanje – kad god su trebali pobjediti i dokazati karakter zakazali su, a uredno su gubili tekme koje nisu smjeli. Rivers je izgubio nadzor, najbolji igrači – a to su mladi lavovi Rondo, Perkins i Davis – i dalje su u sjeni iako učinkom debelo nadmašuju veterane. Kemija je dakle loša, a ni biologija nije bolja. Wadea nema tko čuvati, KG je praktički danas malo agresivniji Haslem, sve što može Ray može i Q Rich (ok, ovo je malo nategnuto, ali nije ni daleko od istine). Miami ima Wadea, ima odličnu obranu, ali ipak dajem prednost Bostonu samo zbog jedne stvari – Heat ne može računati na svoje mlade snage. Da su Beasley i Chalmers normalni momci, i da znam da se na njih čovjek može osloniti, ne bi dvoumio oko glasa Miamiu. Ovako, Rondo i Perkins će raditi što hoće, a kada vam play i petica kontroliraju igru, nemate se zbog čega brinuti.

Lakers – Thunder 4-3

Lakersi ne mogu dobiti Thunder bez Bynuma i bez Kobeovih vrhunskih partija. U ovoj seriji izgleda bit će i bez jednoga i bez drugoga. Zašto onda nemam muda reći da će Durant i društvo proći dalje? Zato što je jedna stvar vjerovati u mladu momčad koja igra obranu i može zabiti u regularnoj sezoni, ali nešto sasvim drugo je vjerovati da će ta ista mlada momčad dobiti playoff seriju. Nitko od njih još nije naišao na nešto ovakvo – svaki drugi dan igraš protiv iste momčadi, a opet te svaki drugi dan dočeka nešto novo. OKC je kao i svaka mlada ekipa kroz sezonu patila od oscilacija. Gubili su utakmice koje nisu trebali, zbog čega su na kraju i ušli u doigravanja tek kao osmi. Oscilacije si ne mogu dopustiti u ovo doba godine.

Thabo će namučiti Kobea, koji se ionako već muči sam od sebe. Harden i klupa Thundera gazit će klupu Lakersa. Bez Bynuma, nema najveće prednosti Lakersa. Durant će pomesti pod s Artestom. Fisher može samo gledati kako Westbrook leti pored njega. Odom će anulirati Greena, Gasol će pojesti Krstića, ali njih dva nisu dovoljni.

U jednoj utakmici OKC može djelovati kao buduć prvak (što će i biti - samo ne ove sezone). Ali, Lakersi jesu prvaci. Jackson već zna koje karte treba igrati, Kobe zna kako će do poena bez obzira na šut. Fisher zna da nije važno dobiti svaku bitku, već rat. I na kraju će se Lakersi provući. Iako još uvijek ne mogu skužiti kako.

Mavs – Spurs 4-1

Dallas je bolja ekipa bio i lani, a ništa se specijalnog nije dogodilo pa da to ne bude i sada. Dirk igra na istoj razini, Timmy ne. Parker je ozljeđen, Kidd je zdrav. Marion je gotov, ali je još uvijek bolji od Jeffersona. Terry luduje s klupe, a s druge strane više nema Ginobilia da mu parira, jer je zauzet nošenjem tereta prvog igrača. Mislim, možda su Spursi igrali dobro ovaj zadnji dio sezone, i možda su uvjerljivo pobjeđivali kada su pobjeđivali. Ali, Dallas je dobio 9 od zadnjih 13 međusobnih tekmi, uključujući i četiri pobjede lani u prvom krugu. Za razliku od Sunsa, nikada nisu imali problema dobiti San Antonio, čak ni u doba dok je Timmy bio na vrhuncu. I da, Butler i Haywood su dva pojačanja o kakvima Popovich može samo sanjati. Meni dovoljno.

Suns – Blazers 4-3

Da je Roy zdrav, ne bi me uopće bilo bed proglasiti Sunse za totalne autsajdere u ovoj seriji. Ovako, apsolutni su favoriti. Samo, čak i bez Roya, Blazersi djeluju kao previše tvrd orah da bi izgubili doma. Ima nešto posebno u toj dvorani, a vruća atmosfera će biti još naglašenija sada kada je momčad ranjena. Sunsima neće biti lako, posebice bez Lopeza pod košem, ali Steve i Amare mogu vrtiti pick 'n' roll do smrti. Roy i LaMarcus ne mogu jer Roya nema. Neće valjda Andre Miller zabiti 30 svaku večer preko Nasha? Neće valjda Camby imati 20-20 kroz seriju bez Lopeza da mu parira? Neće.

Nuggets – Jazz 4-3

Kakva šteta. Opet ta riječ, šteta. Mislim, playoff je ludnica, ali zamislite tek kakav bi bio da je npr. Oklahoma dobila priliku izbaciti Dallas, te da su zdravi Roy, Bynum, Martin, Karl, Lopez, Bogut, Parker. Osjećam se zakinutim. A opet, nema smisla negodovati jer bolji će naći načina da prođe dalje, bez obzira na okolnosti. A imam osjećaj da je Denver trenutno bolji. Bez obzira što će biti bez Karlove smirujuće trbušine, i bez obzira što je Martin nespreman. Billups može odgovoriti na Williamsove izazove, Carmelo može sve dignuti na novu razinu. Utah ima solidnu rotaciju, ali ni jedan njihov swingman ne može odgovoriti na Afflala i Smitha. Kirilenko je out, Boozer se načeo u najgorem mogućem trenutku (ili u najboljem, jer si neće moći srušiti cijenu očajnim playoof izdanjem), i sva prednost koju bi Utah mogla imati pred Denverom nestala je preko noći. Nisu bili u stanju zadržati bolju startnu poziciju. A nisu jer trenutno ima boljih ekipa od njih. Da, dobar dio godine izgledali su sjajno, ali ni ovo nije njihova godina. Osim ako ih ne poljubi sreća u lutriji.

CONFERENCE SEMIS

Cavs – Celtics 4-2

Boston nije Orlando pa da iskoristi nervozu LBJ-a i Mikea Browna. Osim ako Bron ne osjeća nervozu. Što bi bio ultimativni dokaz da je đikan, jer ja bi se na njegovom mjestu usrao od straha. Najbolji igrač na svijetu a nije u stanju doći do Finala ni ove godine. Brrrr. Ma, pritisak je ogroman, siguran sam, samo Boston nema baruta da to iskoristi. Cavsi mogu zaustaviti sirovu snagu Ronda i Perkinsa, Boston nema čime sirovu snagu Jamesa. Pobjeda Cavsa u šestoj tekmi bit će gaženje. Michael Finley odigrat će u njoj više minuta negu u cijelom playoffu do tada, dok će se kamere fokusirati na Pierceov zbunjeni pogled s klupe. Gdje je pošlo krivo?

Magic – Hawks 4–0

Stroj Magica neće biti pošteno ni izazvan. Zaza Pachulia možda i može protiv Gortata, problem je što će morati protiv Dwighta. Jer, budu li slali Horforda kao i do sada, ne samo da neće zaustaviti Howarda, već će ostati bez učinka jednog izuzetno važnog igrača. Mike Woodson nije čarobnjak. Šteta, jer Hawksi protiv Cavsa bili bi barem gledljiva serija.

Lakers – Nuggets 2-4

Nema pravog Martina, ali nema ni pravog Bynuma. Cijela sezona je jedna duga priprema za ovaj obračun, i iako Denver izgleda ranjiv jer nemaju Karla uz aut-liniju, Lakersi ne mogu zaustaviti Billupsa, Mela i Smitha. Ne s Fisherom u petorci. Sve što treba je uzeti jednu od prve dvije tekme u Los Angelesu, a Denver to može. Kao što je dokazao kroz sezonu. Uostalom, iako će se i jedni i drugi namučiti u prvoj rundi, posljedice će puno više osjećati Lakersi – zato jer Vujačić i Mbenga nisu klupa. Osveta za prošlogodišnje patnje. I pobjeda posvećena treneru.

Mavs – Suns 4-3

Nulte nikako da prođu. Sunsi i Mavsi su uporni u pokušajima da osvoje naslov, i izgleda da će jedni ovaj put dobiti priliku. I to u prekrasnoj seriji u kojoj na obrane možete zaboraviti. Zbog čega bi nešto veća sklonost Dallasa istoj, mogla biti i presudna. A možda i neće. Mislim, ovdje domaći teren ne igra nikakvu ulogu, jedinu ulogu igra kakvog će raspoloženja određenu večer biti Amare, Steve, Dirk ili Terry. Da, Dallas ima solidno zatvoren reket, ali ni jedna momčad ne svijetu ne širi ga bolje od Phoenixa. Ključ je u Amareovim rukama – ako uz 30 koševa bude kupio 15 skokova, Sunsi su u prednosti. Ne bude li – Sunsi uopće nemaju šanse. Obzirom da mi je to malo previše vjere u jednog Amarea, malu prednost dajem Dallasu. Kvragu. Još jedan ožiljak na duši svih nas.

CONFERENCE FINALS

Cavs – Magic 2-4

Repriza lanjskog dvoboja. Isto vrijeme, isto mjesto, isti bat-kanal. Isti rezultat. Da, Shaq je tu da zaustavi Dwighta. Jamison i Hickson su odgovori na širinu Magica. Ali, Magic i dalje ima onaj sastojak koji Cavsi nemaju – jaja. Muda. Huevos. Reddick, Pietrus, Lewis, pa čak i Vince, uvijek su spremni na ludu seriju. Mo Williams, LBJ i Jamison nisu. Shaq će odraditi svoje, ali neće moći više od toga. Više od toga mora napraviti Bron, a on za to nije spreman. Ili sam ja uzalud gledao sve one guste završnice koje su Cavsi gubili protiv ovih ekipa iz gornjeg doma. U tom slučaju, League Pass mi dogodine ni ne treba. Čemu gledati stotine tekmi, ako iz njih nisi u stanju izvući ništa pametno.

Mavs – Nuggets 2-4

Mavsi ne mogu dobiti u Denveru, a Denver itekako može u Dallasu. Doduše, ovogodišnji Dallas je bolji nego lanjski, dok je ovogodišnji Denver slabiji nego lanjski. Dakle, umjesto 4-1 za Mela i društvo, neka bude 4-2. Karl, koji se oporavio nakon pobjede nad Lakersima, pridružuje se momčadi da proslavi naslov prvaka divljeg, divljeg Zapada. J.R. Smith i Mark Cuban bivaju kažnjeni s po 25 000 dolara zbog tučnjave na presici nakon pobjede Nuggetsa u šestoj.

FINALS

Magic-Nuggets 4-1

Orlando sam proglasio budućim prvacima na početku sezone. Doduše, protivnik im je bio San Antonio, ali to previše ne mijenja onu prvotnu prognozu. Dapače, Denver tek nema nikakav odgovor za Dwighta i to bi trebao biti kraj priče. Van Gundy i ekipa znaju što im treba za otići do kraja, žive za ovakve utakmice i ovaj playoff bi trebao biti njihov ples. Da, živcirali su me kao malo tko ove sezone, trebali su lakoćom doći do 60 pobjeda, ali njihova razigranosti i pozitivno ludilo uzeli su danak. Takvo traćenje talenta je grijeh, ali ne i dovoljan da ih se baci s trona favorita. Van Gundy je djelovao izgubljeno, Carter raspadnuto, Nelson autistično, ali na kraju je u pravom trenutku sve sjelo na svoje mjesto. Ovo je momčad s misijom. Misijom koja se zove naslov NBA prvaka. Imaju moj blagoslov.

Dragi prijatelji, vežite se. Polijećemo.