ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

30Apr/133

DAY 10 – THE CHANDLER PARSONS PROJECT

Posted by Gee_Spot

BULLS @ NETS

Pa, morali su i Netsi jednu dobiti, a gdje ćeš bolje prilike od one kada nema Hinricha. Deron je odmah lakše disao i puno jednostavnije je dolazio u sredinu, iako ni sinoć nije odigrao na razini koja bi Netsima garantirala sigurnost. Ali, dobio je matchup s Robinsonom, što je uz Lopezovu već standardno sjajnu partiju u napadu bilo dovoljno da kontroliraju rezultat tijekom svih 48 minuta.

Doduše, uporni Bullsi se nisu predavali, stalno su nalazili načina zabiti dovoljno da se Netsi ne odvoje, ali ovaj put nije bilo snage za napraviti preokret u završnici kao zadnji put. Ovaj put je racionalnost prevladala, a ona kaže da Chicago, koliko god obrana Netsa bila šuplja (a itekako je šuplja, posebice kada su na parketu Blatche i Watson), ne može dobiti utakmicu u kojoj primi debelo preko stotke. A ni Robinson ovaj put nije bio raspoložen za divljanje, što je i razumljivo obzirom da je proveo 43 minute u pokušajima da ganja Williamsa ili Watsona.

Puno veći problem za Bullse tako nije ovaj poraz već činjenica da im obrana već drugu utakmicu za redom opasno šteka i da su, realno, umjesto 3-2 u svoju korist, sada vrlo lako mogli biti u obrnutoj situaciji koja favorizira Netse. Razlog za ovakav pad intenziteta nije u tome da su Netsi odjednom našli neku čarobnu formulu u napadu, već jednostavno u činjenici da Bullsi puno više minuta igraju s dva negativna obrambena igrača.

Na Boozera su se već navikli i do sada su ga relativno lako sakrivali u ovoj seriji na Evansu, ali Blatcheova nadahnuta partija u zadnjoj četvrtoj jasno je pokazala koliko im nedostaje značajniji doprinos Noaha i posebice Gibsona. Kada u priču uključimo i Robinsona, posebice u ovako velikoj roli kao sinoć, jasno je kako tu mjesta za klasičnu Thibodeavsku defenzivu više nema.

Stoga je i jasno što je ključ pred sljedeću utakmicu – ili pripremiti Hinricha za jednu poštenu minutažu ili baciti Rosea na parket pa neka pliva. U suprotnome, bude li sva odgovornost za kreaciju još jednom na Robinsonu, Belinelliu i Teagueu, koji osim što nisu pouzdani playmakeri su i svi redom minus obrambeni igrači, Netsi imaju ogromne šanse konačno odraditi jednu utakmicu kako treba i u gostima te si tako osigurati puno ugodniji završni čin u svojoj dvorani.

PACERS @ HAWKS

Počelo je sjajno, prvih 12 minuta bile su prvi period u seriji u kojem su obje momčadi igrale na vrhu mogućnosti. Jasno, u odnosu na kontekst, jer da Drew nije pronašao formulu s visokom postavom, Pacersi sigurno ne bi vrtili više napada kroz Hibberta nego kroz Georgea.

Roy je solidno odradio posao, ali forsiranje njegovog mathcupa protiv Petra dodatno je izbacilo Pacerse iz ritma. S druge strane i Hawksi su imali slične probleme jer su uporno pokušavali igrati na Smitha koji Georgea ima u šaci i već je sada jasno da će sljedeći ključni potez za razvoj serije biti Vogelova taktika u pokušajima da olakša život svom all-staru.

George je velik za swingmana, ali pored Smitha djeluje poput patuljka jer nije u stanju iskoristiti atleticizam i fizikalije, što samo dodatno naglašave njegove mane kao kreatora s perimetra i iz driblinga, ali i kao obrambenog igrača – George je navikao imati prednost protiv bočnih igrača koje inače čuva, ali kombinaciju Smithove eksplozivnosti i mase ne može braniti.

Što u biti samo potvrđuje koliko je Josh posebna biljka. Na stranu njegova selekcija šuta i česte mentalne blokade, ali koliko igrača ima danas u ligi koji su u stanju jednako uspješno igrati obranu i pod košem i na perimetru? Još kada umjesto šutiranja napada obruč, čovjek se pretvara u matchup iz pakla i samo zbog toga je vrijedan bahatog ugovora kojega će dobiti na ljeto.

Hawksi su prvi prekinuli s opreznom igrom, a sve je počelo ulaskom Korvera i zatim izlaskom Georgea. Kyle je pokrenuo lavinu trica (zabili su ih 7 ukupno u desetak minuta) kojom se Atlanta počela odvajati, a onda je Smith na par minuta ubacio u višu brzinu protiv Greena koji je ušao kao zamjena Georgeu i dodatno napumpao razliku. Na razigrane Hawkse nije stizao nikakav odgovor, Pacersi su i dalje tražili Hibberta ne bi li zavrtili napad, što je dovelo do +17 za Atlantu na poluvremenu.

U nastavku Pacersi se vraćaju u igru preko Westa, točnije preko njegove sposobnosti da Horforda uvuče u probleme s osobnima. Zbog četvrte Al tako vrlo brzo odlazi na klupu, u igru ulazi Johnson i Atlanta se raspada. U obrani ostaje puno više prostora i za Westa i za Hibberta, a u napadu na Johnsona i Petra nitko i ne obraća pažnju, što znači da su svi fokusirani na čuvanje perimetra i zaustavljanje najvećeg oružja Hawksa, šuta.

Vogel vuče odličan potez pri kraju treće i ne uvodi kao obično Hansbrougha, već daje šansu Mahinmiu, žrtvujući time sve otpatke koje Tyler trpa za pravu, mušku zaštitu reketa. I pogađa – Mahinmi sa svojom centarskom visinom i dužinom sam drži zadnju liniju poput Hibberta, dok preostala četvorica, uključujući i Westa koji sada uglavnom preuzima Smitha, vise na perimetru i brinu se da ne upadne poneka trica.

Pacersi smanjuju minus čak na 5 koševa u jednom trenutku, a Hawksi konačno uzvraćaju u zadnjoj četvrtini – dobivaju puls povratkom Horforda koji s nekoliko ulaza i par asista odmah razbija obranu Indiane, zabija s linije slobodnih i usput kreira čiste šuteve suigračima. Opet raste prednost, ali, još važnije, Atlanta ponovno igra košarku na obje strane parketa.

U završnici zbog Hibbertovih problema s osobnima Drew ima šansu koristiti najbolju napadačku petorku s Harrisom, Korverom i Teagueom vani, odnosno Smithom i Horfordom pod košem. Ovime su otvorili vrata Georgeu da se razigra, ali već je bilo kasno za novu promjenu momentuma, pogotovo zato jer su svi igrači Hawksa već bili u elementu – Horford je nastavio dominirati, a Smith i Korver su tricama održali prednost.

Ukratko, Smith i Horford (a ovaj potonji i s puno manjom minutažom od očekivane) totalno su nadigrali Georgea i Westa, u čemu i leži ključ ove dvije pobjede. Vogel je sada otprilike vidio što mu funkcionira dok traži odgovor na ovu postavu Hawksa, tako da će peta biti zanimljiva. Za nas je najvažnije da smo konačno pogledali odličnu utakmicu između ove dvije momčadi, pravu playoff košarku koja je opravdala očekivanja.

THUNDER @ ROCKETS

U startu odmah jedna prisilna, ali ne nužno otežavajuća promjena kod Houstona – zbog ozljede Lin je ispao iz petorke, a zamijenio ga je Garcia. Kako je Beverley ionako već potvrdio da je najbolji play Rocketsa u ovoj seriji (a i najbolji uopće obzirom na ozljedu Westbrooka - nema pedigre kao Jackson, ali nije ništa slabiji atleta, plus je puno bolji šuter i all-round igrač obzirom na iskustvo), možda bi nekoliko trica starog Cisca moglo pomoći Rocketsima više od Linovih ulaza.

Kod Thundera pak nema nikakvih promjena, osim što je Brooks poštedio Duranta prenošenja lopte. Pokušali su usporiti igru i češće spustiti loptu Ibaki i Durantu u post, ali bez većeg uspjeha jer su obojicu Rocketsi udvajali čim bi se približili reketu. Naravno, Brooks ni ovom prilikom nije smanjio ulogu Perkinsu iako mu bez Westbrooka u petorci itekako treba još jedan igrač koji može zabiti, a Rocketsi, kojima ionako više ne pada na pamet igrati s dva visoka, su idealna prilika da razbije ustaljene koncepcije temeljene na jednom totalno drugom kontekstu koji je nestao gubitkom Westbrooka.

Srećom, Perk se sam izbacio iz igre s dvije brze osobne, a Brooks naravno nije u igru ubacio Martina (božesačuvaj da naruši svoje ustaljene rotacije) već Ligginsa. Što je opet bolje nego da je stavio Thabeeta – Ligginsov 3&D profil svakako može poslužiti u ovom dvoboju. Naravno, čim su malo raširili obranu, Durant se raspucao, tako da je utakmica nakon početne prednosti Rocketsa izgrađene na šutu za tri brzo ušla u egal.

U ovom revolveraškom stilu igre, Rocketsima je jednostavno bilo doći do prilike za šut, a predobri su da to ne bi koristili. Plus, Houston ne samo da je imao sve otvoreno u napadu, već su igrali protiv momčadi koja nije u stanju koristiti njihovu vlastitu nepažnju s loptom. Brooks možda nije Duranta ovaj put koristio kao primarnog razigravača, ali to ne znači da su Jackson i Fisher donijeli ikakvu kontrolu nad loptom i organizacijom igre. Pa smo tako imali prilike vidjeti čak po 20-ak izgubljenih lopti na svakoj strani, što dovoljno govori o ritmu ove utakmice.

I tako su se izmjenjivali periodi u kojima je Durant nosio napad Oklahome s periodima u kojima su Rocketsima upadale trice, sve do početka treće četvrtine kada Brooks ostavlja Perkinsa na parketu dovoljno dugo da se napad Rocketsa totalno razmaše i preuzme inicijativu. Obrambeno su opet napravili malo ili ništa, s ili bez zone, svejedno, ali su zato napadački puno bolje miksali šut i ulaz preko sjajnog Parsonsa, a i pošteno su se okoristili nesposobnošću Oklahome da čuva loptu (17 poena iz kontre).

OKC je držao priključak preko Fishera koji je tricama kažnjavao svako udvajanje Duranta, a šansu u završnici im je dala i činjenica kako je McHale balansirao minute Parsonsa i Hardena zbog problema s osobnima koji su proizašli upravo iz tog agresivnog stila igre na loptu i Duranta. A kad smo već kod njega, treba spomenuti i kako je gotovo sam stigao prednost Rocketsa u zadnje dvije minute, ali je na kraju završilo kako i priliči ovakvoj utakmici bez glave i repa. Harden je s tri besmislena šuta za redom gotovo prodao utakmicu (gdje je nestala ona igra kroz Parsonsa u ovim zadnjim trenucima koja je do tada funkcionirala sjajno), a KD je, nakon što je zabio 5 poena za redom i smanjio na samo -2, ostao bez šanse uzeti zadnji šut jer su se on i Jackson spetljali s loptom i uopće idejom oko toga što žele. Poetska pravda.

Rocketsi su odigrali dovoljno dobro da zasluže jednu pobjedu, pogotovo jer je Ibaka drugu utakmicu za redom bio nevidljiv (problem je matchup, kada je Perkins u igri ne može pratiti Parsonsa, a kada je sam pod košem previše pliva u izlascima i ne drži reket zatvorenim). S njegovom boljom partijom u obrani, a uz Durantovu neospornu dominaciju u napadu, kraj za Hardena i kompaniju je pred vratima. Još kada bi Brooks malo bolje rotirao igrače i zavrtio poneku akciju za Martina, Houston šestu ne bi mogao ni sanjati.

HIGH FIVE

Chandler Parsons, Kyle Korver, Josh Smith, Al Horford, Brook Lopez

21Apr/137

DAY 1 – THE ANDRE JORDAN

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Nismo mogli poželjeti bolju dobrodošlicu u playoff od načina na koji nas je dočekao Melo - prvih 5 minuta, 10 poena, suza za suzom, promjera obruča se činio barem pola metra veći od uobičajenog. Čak smo imali i komični predah u vidu Woodsonove odluke da starta s Copelandom u ulozi spot-up šutera, što se srećom po Knickse nije pretvorilo u ništa više od epizode jer je Smith ekspresno ušao u igru i u prvoj i u trećoj četvrtini.

Uglavnom, prvo poluvrijeme je bilo šetnja - za momčadi koje su se tijekom regularne sezone par puta skoro potukle, nedostatak tenzija stvarno je bio fascinantan. Umjesto bitke tako smo dobili reviju sjajnih poteza - Knicksi su zabijali tricu za tricom, a Celticsi su ulazili u reket kad god su poželjeli (posebice Bradley svojim energičnim cutovima). Visoka postava Bostona stajala je stvarno dobro u sredini, ali ovim Knicksima to nije ni bitno, oni žive i umiru sa svojim skok-šutom, tako da je praktički jedino razočaranje u ovom simpatičnom uvodu bila katastrofalna zaštita reketa New Yorka. Chandler je bio zabavljen Garnettom i vidno van forme, tako da apsolutno nitko nije držao zadnju liniju što je Boston uredno koristio.

U nastavku se intenzitet popravio, posebice kod Knicksa koji su zaigrali puno agresivnije na loptu i na čovjeka, a to je označilo kraj revije lijepih poteza i početak playoffa. Sjajni i opušteni Green koji je šutevima u prvom dijelu nosio Boston (zabio 20 all-star lakoćom) nestao je s lica zemlje, a više nije bilo nikoga da se pridruži standardno solidnom dvojcu veterana. Utakmica je bila u egalu do zadnjih 5 minuta kada je Carmelo uzeo stvar u svoje ruke i riješio utakmicu, dok mu Pierce nije uspio parirati jer se činilo da igra sam protiv devetorice (epizode Terrya, Leea i Crawforda s klupe su bile toliko depresivne da se nakon njih valjda više nikome u dresu Celticsa nije ni igralo).

U prvoj tekmi smo tako već dobili scenarij za cijelu seriju - dok su Knicksi kilavi u obrani, Boston ima šanse podići napad i igrati bolje od svog prosjeka, ali čim New York uspostavi balans u igri, postaje neprikosnoveni favorit. Celticsi tako samo mogu žaliti što su propustili dobiti utakmicu u kojoj Chandler praktički nije ni igrao - ne samo da se ne može kretati kako smo navikli u obrani, već je potpuno ispao iz napadačkog ritma zbog duge pauze (drugim riječima, Knicksi se trenuto toliko dobro osjećaju u ovoj šuterskoj koži da ga nisu ni pokušali previše uključiti u pick & roll), zbog čega ga je Woodson na kraju mrtvo-hladno zaboravio na klupi i jahao Martina.

Sad, Boston je morao naći načina za spustiti loptu Garnettu u post u završnici baš zato što je utvrdu Knicksa u ključnim trenutcima držao Kenyon. Čovjek je imao i jedan od poteza večeri - u jednom dvoboju s KG-om toliko se sagnuo u koljenima, napeo sve mišiće i onda još uz krik i lamatanje svih udova skočio blokirati suparnika da sam pomislio kako će odletjeti preko vrha table. Stvarnost je pak takva da sumnjam kako bi mu u tom momentu ispod tenisica uspio ugurati CD. I to prazni. Bez kutije, čak i bez onog papirnatog omota.

WARRIORS @ NUGGETS

Kenneth nije znao frekvenciju, pa je Karl zato Farieda zamijenio u petorci Fournierom (valjda mu treba jedan s prezimenom na F među starterima), čime je dodatno ubrzao igru i pasove – od starta su Nuggetsi uništili svaki pokušaj Warriorsa da se pretvaraju kako imaju tranzicijsku obranu, napadajući ih brzim otvaranjima nakon primljenog koša što je dio igre koji su doveli do savršenstva. S druge strane, Warriorsi nisu imali problema pratiti ovaj ritam jer su odmah zauzeli reket, ulazima ili post-upovima su zabijali protiv nepostojeće zadnje linije kad god su htjeli i preko koga god su htjeli. Sudar momčadi koja sve želi ubrzati kako bi pretrčala obranu i momčadi koja sve želi usporiti kako bi nadigrala obranu. S tim da ovo "obranu" moramo pisati pod navodnike jer je jasno da je ovdje nitko neće igrati i da će svaka blokada i ukradena lopta, dakle svaka stop akcija, biti zlata vrijedna.

Denverove dugonje su mučile Currya, energija trija Chandler, Iggy i Brewer stvarno je za svako pohvalu, ali dok se Steph tražio (a tražio se sve dok nije trebalo zabiti u završnici) teret je ponio Thompson u post-up situacijama, Lee i Bogut su solidno kombinirali u postu, a čak je i Barnes odigrao kao veteran, u skladu s epizodnom rolom (bolje ikada nego ikada - momak je konačno prihvatio da nije opcija, već pomoćna radna snaga). A dobro im je došlo što nisu ni gubili loptu i tako Denveru omogučili dodatne šanse (doduše, nisu je ni osvajali). Denver se u startu dosta mučio s organiziranim napadima, valjda zato što su samo trčali u krug i tražili prostor za ulaz, ali u drugom poluvremenu Lawson i Miller su konačno pokrenuli slash & kick igru na postavljenu obranu, Brewer je zabio nešto iz vana i odmah su izgledali puno bolje, dok Warriorsi kao da su ostali bez energije. Ne samo da nisu mogli zabiti iz vana (samo 8 trica cijelu večer), nego su stali i s trčanjem.

Doduše, ritam iz prvog dijela ubio je i Denver (usporio je čak i dežurni podizač energije McGee koji je s par zakucavanja i blokada bio zadužen za atmosferu), ali to je odgovaralo barbi Milleru koji je u zadnjoj četvrtini uzeo stvar u svoje ruke i doslovno nosio momčad 1 na 5 košarkom, zabivši usput i pobjednički koš (zašto je Mark Jackson ostavio rookiea Greena na jednom od najinteligentnijih košarkaša u ligi, to samo on zna, valjda je ulagao u budućnost). Uglavnom, ritam kojim ove dvije momčadi igraju nastavlja uzimati žrtve, ovaj put je to bila i prikazana kvaliteta igre (osobno sam očekivao i puno ljepšu i puno uzbudljiviju utakmicu), ali najveća je ipak David Lee kojemu je stradalo nešto u bedru. Izgube li ključnog igrača, Warriorsi ostaju bez prednosti koju su imali zbog nedostatka Gallinaria.

Denver pobjedom i činjenicom da više nema Leea preuzima kontrolu, ali limiti njihove "svi su jednaki" košarke još jednom su izloženi. S tim da ovdje više nije problem u tome što su svi jednaki talentom, nego što imaš osjećaj da Karl doslovno igra s 5 kloniranih swingmana. Doduše, samo su tri, ali zato sva tri imaju ozbiljnih problema sa šutom - Warriorse može slobodno mučiti spoznaja da su prokockali idealnu šansu jer Denver ne samo da je bio bez Farieda, već su sami sebe u završnici skoro upucali u nogu promašenim slobodnim bacanjima (Iggy i Brewer), odnosno u bunar bačenim šutevima (Chandler).

BULLS @ NETS

Kakvo gaženje. Thibodeau je od prve sekunde pao mrak na oči i to ne samo zbog općeg crnila kojim su ga dočekali Netsi u svojim crnim dresovima (uz specijalno dopuštenje lige). S jedne strane stajala je tako napaljena i na playoff intenzitet igre potpuno spremna momčad, a na drugoj Nazr pod košem i Marco kao kreator na boku. Brooklyn Lopez je dominirao pod oba obruča i preuzeo kontrolu nad ovom serijom, a Deron je ulazio u sredinu i rastavljao Bullse na komadiće kad god je htio. Ako smo se pitali mogu li pružiti otpor s ovakvim Noahom, Gibsonom, a i Dengom koji je zadnja dva mjeseca u banani, sada znamo odgovor – ne mogu. Mislim, Bullsi su noćas bili toliko sramotni da je Reggie Evans uspio zabiti koš nakon pivotiranja prvi put u životu (protiv Boozera, naravno), a čak je Gerald Wallace zabio tricu, valjda prvi put od kada je Gibonni počeo gubiti kosu i nositi onu smiješnu kapu (koja ipak nije ni upola smiješna kao zahod koji je cijelu večer Jay-Z imao na glavi).

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Sličan ulazak u seriju kao u ranijem dvoboju Knicksa i Celticsa - obje momčadi kao da su odlučile čuvati maksimalnu brzinu za neku drugu priliku, svjesne da će ovo biti duga serija. Memphis nije imao energije u sredini, dopuštali su Clippersima hrpu otvorenih šuteva, ulaza i skokova u napadu, što je rezultiralo s čak 57 primljenih koševa u prve 24 minute. S druge strane očito je osnovna Del Negrova namjera bila spriječiti ulaze u sredinu i pokušati iskoristiti šuterske slabosti Memphisa, što se u početku nije pokazalo dobrom taktikom jer su i Grizliji bili više nego raspoloženi za ubaciti svaki otvoreni šut.

Međutim, dok su se Knicksi i Celticsi uozbiljili u nastavku, ovdje se nije dogodilo ništa. Memphis kao da je čekao da ih nešto probudi iz zimskog sna, a Clippersi su u nekoliko navrata sramežljivo pokušavali izgraditi veću prednost. Praktički, čekalo se da netko ubaci u višu brzinu i da započne kaos. Memphis kao da se odlučio za taktiku boksača-autsajdera, dakle izbjegavati teške udarce, kružiti ringom i pokušati zadati poneki ubod kako bi dobio na bodove. Problem s ovom igrom na sigurno je što uopće nije sigurna - protivnik ti može zadati knock-out u završnici, a onda više nema vremena za popravak.

Tako je i bilo. Clippersi su više puta pokušali napraviti ozbiljniju prednost, nije im polazilo za rukom, a onda su se konačno odvojili u zadnjih 8 minuta. Energija Bledosea u napadu i nekoliko dobrih reakcija Griffina i Jordana u obrani, eto ih u čas na +10 i eto Memphisa na podu. Ubrzo zatim je bačen i ručnik u ring od strane Hollinsa koji je djelovao kao da je pojeo manje šećera taj dan od svojih igrača (i kojega je Vinnie još jednom nadigrao u partiji una ili što već njih dvojica igraju).

U principu, jedino što ne valja s ovom jeftinom boksačkom usporedbom je činjenica da su Clippersi energetski ubili protivnika, skupivši čak 24 skoka više. Mislim, ako ti se cijela igra bazira na snazi ispod obruča i onda te protivnik nadjača u osnovnom elementu igre, čemu se možeš nadati? Istina, Z-Bo i Marc su imali problema s osobnima, ali ništa bolje nisu prošli ni Clippersi (Griffin je isključen zbog šeste jer se Vinnie nije bojao držati svog ključnog igrača na parketu u trenutcima kada se odlučuje utakmica za razliku od Hollinsa koji je Zacha sjeo na klupu, dok je Jordan odigrao 10 minuta manje od Gasola s jednakim brojem osobnih i pri tome skupio 6 skokova više).

Ne, njihov osnovni problem je bio nikakva priprema za ovu utakmicu i sada im samo ostaje ispraviti ovaj mlitavi dojam i zaigrati u sljedećoj utakmici kako to playoff zaslužuje. Pokazati malo od onog razvikanog heart, grit & grinda jer toga noćas nije bilo ni u tragovima.

Naravno, to ne umanjuje zasluženu pobjedu Clippersa - Paul je sve držao pod kontrolom, Blake i Jordan su dominirali u sredini, a Crawford, Bledsoe i Barnes su odradili svoje role i donijeli energiju i koševe. Čak su doprinos dali i Butler, Billups i Odom, ali i Turiaf i Hollins, što je jednostavno bilo previše za medvjediće meka srca koji su uspjeli izboriti "čak" 4 skoka u napadu i "čak" 3 ukradene lopte.

HIGH FIVE

Chris Paul, 'Dr(e) Miller, Deron Williams, Car Melo Anthony, Brooklyn Lopez

1Dec/125

THE RANKINGS – WEEK 4.

Posted by Gee_Spot

Napomena - utakmice s petka na subotu nisu uračunate u korištenu statistiku

Mjesec dana igre je iza nas (zar već – zbog svakodnevnog uživanja u košarkaškim poslasticama čini mi se kao da je sezona počela jučer), što znači da imamo solidnu osnovu da ovim tjednim rangiranjima četiri faktora (plus težina rasporeda i koš razlika za neupućene) po prvi put ove sezone dodamo i epitet power. Jasno, bit će još promjena tijekom sezone, ali skokovi gore-dolje ubuduće će ipak biti malo otežani zbog postojeće baze podataka.

A kako nakon mjesec dana donekle poznajemo tendencije momčadi (kažem donekle, jer dobar dio trenutnih podataka ipak je ostvaren ne temelju nečijeg goreg ili boljeg ulaska u sezonu), imamo i sasvim dovoljno informacija za prvi ozbiljniji osvrt na učinke igrača. Stoga ćemo kroz današnje rankingse prolaziti prvenstveno kroz prizmu talenta. Osvrt je uglavnom temeljen na top 8 do 9 igrača u rotaciji, uz isticanje onih koji su nadmašili očekivanja, onih koji su podbacili i onih koji su ostvarili brojke u skladu s očekivanjima. Za usporedbu ćemo koristiti krnji IOR bez prilagodbi - za izračunati sve potrebno trenutno bi mi trebalo barem jedno 4 radna dana, kojih nemam, a i nema smisla gubiti toliko vremena na izračun koeficijenta koji će već za mjesec dana trebati ponovo nadograđivati.

Stoga sam se tek služio osnovnim formulama koje ionako najvećim dijelom čine IOR te sam usporedio trenutni SuperPER s trogodišnjim, uz jedno oko na +/- kretanjima (sirovim, bez prilagodbi) i WS/48 (napadačkoj i obrambenoj učinkovitosti u kontekstu momčadi), a drugo na gomili zanimljivih podataka s dežurnih krivaca poput Hoopdata, BR ili Synergysports, čisto da znate da svaka kategorička tvrdnja u postu ipak ima osnovu i nije rezultat osobnog dojma. Nije da dojam nije itekako bitan - sreća moja što imam očiju viška pa sam usput stigao pogledati i gomilu košarke kako bi potvrdio ono što pričaju brojke (ili barem otkrio kontekst zbog kojega su takve kakve jesu). Najbolje od svega, na kraju balade je jedina kolateralna žrtva ispala zadnja epizoda Homelanda za koju još nisam našao vremena.

1. MEMPHIS (5255 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Gasol, Conley, Ellington

I dok se Ellingtonova šuterska eksplozija privodi kraju, sve brojke ukazuju na to da Mike Conley izrasta u all-star igrača. Šuterski nikad bolji, kao kreator nikada agresivniji, a u obrani nikada učinkovitiji – možda je upravo njegov rast ključ za korak naprijed Memphisa u playoffu. Gasol se pak lani izborio za ulogu glavnog pokretača, a još je bolje što joj je i dorastao (u svim napadačkim segmentima igre popravio je učinak), tako da Hollins nema izbora nego svaki napad igrati kroz svog centra. Ostane li im ova navika i u playoffu, bit će bolja momčad. Pokaže li se pak Conleyev napredak održivim, bit će legitimni izazivač.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Gay, Zach

Zach se potpuno oporavio od lanjskih boljki, Gay još uvijek pati od sindroma neučinkovitog strijelca, a sve skupa je manji problem zbog liderskog iskoraka kojega su napravili Marc i Conley. Zach se ovdje praktički svojevoljno odlučio biti garbage man (više radi, manje šutira), što je olakšalo situaciju s Gayom, koji će puno teže prihvatiti sporednu ulogu. U principu, više za tim nema ni potrebe – čak i dok nastavlja biti volume scorer, Gay nije opasan dok god preostala trojka drži balans svojom nesebičnošću.

ISPOD OČEKIVANJA – Allen

Nema one ubojite energije u obrani, ali još je gore što je šuterski nestao s lica zemlje nakon što se prošle dvije godine donekle nametnuo kao prosječna opcija zbog poena iz tranzicije, ulaza, ali i povremenog šuta s poludistance. Njegov nedostatak mogao bi ozbiljno uzdrmati momčad potraje li ova neučinkovita faza duži period.

2. OKLAHOMA (5120 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Thabeet

Izgleda da se koncept drugog drafta, odnosno riskiranja s lutrijskim talentom koji se nije potvrdio tijekom rookie ugovora i ovaj put isplatio. Thabeet skače kao lud, blokira malo slabije od Ibake i zabije svaki zicer koji mora. Štoviše, danas već ima i dovoljno snage i dovoljno iskustva da zna odigrati solidnu obranu pod košem. Nije pick & roll stoper, ali pored Ibake to i ne treba biti, tako da su prvi znakovi ohrabrujući – Thunder već ima zamjenu za Perkinsa koja je trenutno čak i bolja od originala.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Perk negativno, a Russ, K-Mart, Ibaka i KD pozitivno

Perkins nastavlja sa svojom čudesnom nesposobnošću da uhvati skok ili potrči u obrani, iako mu se treba priznati da gubi manje lopti i promašuje manje zicera nego što nas je navikao. Međutim, nije problem sakriti sve njegove mane kada mladost nastavlja igrati sve bolje i bolje. Durant postaje sve bolji i bolji all-round igrač, posebice u obrani, a Westbrook je napravio kvantni skok što se tiče igranja pozicije – gubi manje lopti, više razigrava, igra sve bolju obranu. Da ne gađa slabije nego inače, bio bi definitivno u skupini iznad očekivanja. Ibaka također dodaje sve bolji napadački učinak odličnim obrambenim partijama i jasno je kako za jezgru Thundera nema problema.

Napredovanje udarne trojke idealno prati lakoća zabijanja Kevina Martina. Kad zbrojiš Martinovu šutersku efikasnost s napretkom mladih snaga, postaje jasno zašto se odlazak Jamesa Hardena ne osjeti i kako je Sam Presti bio u pravu kada se odlučio za Ibaku (da su ostali bez njega, napredak Duranta i Westbrooka bi teško pomogao nadoknaditi njegov učinak). Sada ima školsku jezgru, play-krilo-centar, oko koje samo treba pametno posložiti igrače zadatka. A na klupi mu sjede ni manje ni više nego tri lutrijska talenta (jasno, pod uvjetom da Thabeetu i Lambu dodamo i Jonesa koji je sve do drafta smatran lutrijskim pickom) uz četvrti na putu (iz Toronta preko Houstona). Lekcija broj jedan iz menadžmenta na temu kako jeftino i efikasno obnoviti momčad.

ISPOD OČEKIVANJA– Maynor

U principu, čak ni Maynor ne igra ispod očekivanja jer je IOR u njemu vidio tek prosječnog back-up playa kakvoga se da zamijeniti jednim telefonskim pozivom. Što će se možda morati uskoro i dogoditi nastavi li šutirati ispod 30% iz igre.

3. ATLANTA (5095 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – DeShawn Stevenson, Zaza Pachulia, Jeff Teague

Teague je ušao u četvrtu sezonu, dakle nalazi su u idealnim godinama za napraviti onaj završni iskorak iz igrača zadatka u ozbiljnu opciju. Naravno, nije na odmet i što mu o ovogodišnjim igrama ovisi i visina budućeg ugovora (po svemu sudeći, trebao bi dobiti iznos u rangu Holidaya i Lawsona). Ono što je iznenađenje je način na koji je podigao razinu igre.

Poznat kao spot-up šuter i slasher, od Teaguea se očekivalo da odlaskom Johnsona poveća potrošnju, ali on je povećanu odgovornost iskoristio da se nametne kao rasni playmaker. Danas tako Teague asistira na više od 40% koševa koje Atlanta postiže dok je on na parketu, što su visine u kojima obično obitavaju samo Paul, Nash i Rondo. Što je još važnije, s prosjekom od 19.4 izgubljene na 100 posjeda lopte, Teague se smjestio u zlatnoj sredini i tako potvrdio da ima vrijednost kao startni play.

Svakako treba istaknuti da mu povećana potrošnja nije smanjila šuterski učinak, već upravo suprotno – trenutno ostvaruje najbolje brojke u karijeri, posebice s trice i s linije slobodnih. Kad na ovo sve dodamo da je njegova vrijednost uvijek bila veća od onoga što se vidi golim okom zbog sposobnosti da igra u oba smjera, što je vrlina koju posjeduje mali broj startnih playmakera u NBA, možemo zaključiti da su Hawksi našli svog playa budućnosti, ali i sadašnjosti. Opet kažem, nije da skok nije bio očekivan, ali ga svakako treba istaknuti u kontekstu u kojem ostaje skriven činjenicom da Teague igra 5-6 minuta manje nego bi trebao zbog gužve na vanjskim pozicijama.

Ovo što Zaza radi pak nitko nije očekivao. Gruzijac je ne tako davno bio predmet sprdnje, zatim je kroz nekoliko playoff nastupa stekao reputaciju opasnog tipa u reketu koji može poslužiti kao back-up centar, a danas je nemoguće zamisliti rotaciju Hawksa bez njega. Izgleda kako je lanjska ogromna minutaža zbog Horfordove ozljede pomogla da se čovjek razigra i napuca samopouzdanjem, a ostatak je odradila majka priroda – Zaza je napunio 28 godina (u ligu je stigao kao klinac, daleke 2003.) i tek sada je u najboljim godinama za visokog igrača zadatka. Klasičnom učinku garbage mana u napadu dodao je i sve bolji šut s poludistance, obranu igra solidno (posebice u postu), a ove sezone nekim čudom otkrio je da se lopta može dodati i suigračima. Ukratko, idealan treći visoki, posebice na Istoku, a da ne govorimo koliko dobro dođe trenutno obzirom na mizeran učinak Josha Smitha.

Što se Stevensona tiče, tu prvo moramo odrediti kontekst. Kada od nekoga ne očekujete apsolutno ništa, onda je sve iznad toga ravno dobitku na lotu. Iako sam neki dan na NBA2K s Hawksima razbio Netse, pri čemu je upravo DeShawn odradio ključnu rolu s 27 poena (jedan jedini promašaj iz igre), ne zanosim se time da je on rješenje za problem Hawksa na boku. U 4 sezone prije ove, a njih uzimam u obzir jer je prije toga Stevenson čak bio atleta sposoban ući u reket, samo jednom je odigrao na razini prosječnog NBA igrača u napadu - u Dallasu, kada je šutirajući tricu s 38%, omogućio Carlisleu da ga koristi kao stopera na boku. U ostale tri sezone, pa tako i lani u Netsima, gađao je tricu ispod 28%, a kako je ostao bez ulaza, to praktički znači da je iz igra gađao ispod 30% te da je tako doslovno bio neupotrebljiv.

Jasno je stoga da Stevenson, bez obzira na rupu na boku, ne bi trenutno bio bitan dio uže rotacije u Atlanti da nekim čudom opet ne igra kao u Dallasu. Dok tricu zabija s 38%, njegov 3&D učinak u ovom trenutku za Hawkse je itekako važan.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Devin Harris, Kyle Korver, Louis Williams

Harris solidno odrađuje svoju rolu back-up playa, dapače, konačno se našao u idealnoj situaciji gdje se protiv drugih postava može na miru posvetiti onome što mu najbolje leži, a to je kreiranje šuta isključivo za sebe. Ili bi možda bolje bilo reći da mirno odrađuje svoju combo rolu dok strpljivo čeka loptu od Teaguea ili Williamsa. Lou je primarni playmaker kad god je na parketu, što se pokazuje dobrim potezom – iako ga Drew ne forsira u završnicama i izolacijama kao što je to radio Collins u Philadelphiji, Williams uvijek nađe načina održati napad podmazanim kroz pick & roll akciju. Jasno je kako je Harris u Atlanti trenutno višak jer Williams ima garantirani ugovor, ali dobro dođe kao dodatni igrač za presing na loptu (što je postala najveća snaga ove obrane) i dodatni dribler. Uglavnom, Drew svakako zaslužuje pohvale za način na koji je uspio izvući maksimum iz svoja tri combo beka i u napadu i u obrani.

Što se Korvera tiče, tu se nema što posebno naglašavati. Kyle trenutno igra istu igru kakvu je igrao i u Jazzu i u Bullsima, brojke su mu identične iz sezone u sezonu, a tako i njegove vrijednosti. Jedino što svakako treba istaknuti njegovu podcijenjenu igru u obrani – jasno da bijeli brat ne može čuvati vrhunske atlete na bočnim pozicijama, ali kada igra protiv prosječnog NBA košarkaša, a takva je većina broj 2. swingmana, opet odrađuje više nego solidan posao. Ukratko, 3&D doktor koji se pokazuje ključan za napad Atlante i koji se po prvi put nakon 2007. opasno približava brojci od 30 minuta po utakmici.

ISPOD OČEKIVANJA – Al Horford, Josh Smith

Čekaj, Horford igra ispod očekivanja? Na standardnih je 15-9, a čak je izabran i za igrača tjedna na Istoku. Dakle, u čemu je problem? Pa, prvo u tome što izbor njega za igrača tjedna jasno ukazuje na besmisao ovakvih nagrada koje ne uzimaju u obzir činjenicu da se Horford iživljavao nad opasnim centrima Bobcatsa i Wizardsa. Drugo je ipak važniji razlog – iako su mu se povećale minute i odgovornost u napadu, Horford nije sukladno tome podigao razinu igre. Čovjek ima all-round talenta za biti mini Gasol, dakle sve ispod toga je minus. A o slobodnima da ne pričamo – dok gađa ispod 50% usprkos tome što je u karijeri iznad 70%, Horford nimalo ne pomaže momčadi. Kad se ovi sitni feleri isprave, onda ćemo moći i reći da Al igra solidno kao što nas je to i navikao svih ovih godina, možda čak i bolje.

Feleri koje će biti puno teže ispraviti su oni Smithovi. U oči bode njegova šuterska ne-efikasnost – iako je kroz karijeru obilježen mizernim postotcima za visoko krilo, ove godine je pao ispod svake razine. 44% šuta iz igre su bolni podsjetnik na razlog zbog kojega još nikada nije, a vjerojatno i neće, biti all-star, a izgleda da ga je trenutni kontekst (ozljeda plus stalno šaltanje s perimetra pod koš) koštao i u obrani – od lanjskog majstora obrane pick & rolla potonuo je na puno običnije razine. Kažem, dio problema leži u igranju van pozicije, ali najveći pak leži u njemu samome. Sve skupa pak služi kao podsjetnik da treba biti itekako oprezan oko davanja novog ugovora dotičnom gospodinu iako je neizbježno da će tijekom sezone njegove igre rasti kako se sve više počne navikavati na bitno drugačiju ulogu od lanjske.

4. SPURS (5020 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Timmy

Još lani smo smatrali da bi poziv za all-star bio više čin poštovanja nego stvarnih zasluga, a danas nema dvojbe da zaslužuje mjesto u startnoj petorci Zapada.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Tony

Sve više je lopta u njegovim rukama, sve više nalikuje na onog lanjskog pokretača.

ISPOD OČEKIVANJA – Bonner

Kako Pop, dok se ne bavi ukazivanjem na licemjerje Davida Sterna, trenutno u djelo provodi novu ideju za popraviti situaciju pod košem (uvježbava dva para, Blaira i Duncana, odnosno Splittera i Diawa), Bonner je osuđen na ulogu petog visokog i kao takav isključivo je zadužen za šutiranje trica. Minute su mu tako prepolovljene iako šuterski nije izgubio ništa od dobro poznate kvalitete.

5. CLIPPERS (5005 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Jordan, Bledsoe, Crawford

Tu se nema što dodatno objašnjavati – Jordan je popravio svoju igru i u obrani i u napadu, potvrdio se kao koristan startni centar, a Bledsoe i Crawford su prvi mjesec nosili momčad na svojim leđima fantastičnim učincima s klupe. Zadrži li barem jedan od njih približno visoku formu, Clippersi su na konju.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – svi osim Odoma

CP3 i Blake nastavljaju biti kičma momčadi (iako i jedan i drugi napadački još ne pružaju ono što znaju, Paul zbog konkurencije u momčadi, Blake zbog ozljede i činjenice da slabije napreduje kao napadač nego kao obrambeni igrač), a Barnes, Butler i ostatak klupe odradit će svoje role. Međutim, za momčad koja ima Paula i ovoliko talenta, imaju jednostavno previše nepotrebnih poraza – gubili su doma od Hornetsa, Cavsa i Warriorsa, što jasno govori da ovisnost o klupi baš i nije toliko pametna (a to govori nešto i o karakteru momčadi, točnije o pripremi za koju su zaduženi Vinnie i kompanija). Pogotovo stoga što je ne-pisano košarkaško pravilo da klupa na strani nikada ne igra kao doma (što je bilo vidljivo u seriji poraza protiv Oklahome, Atlante i Netsa), a i gubi svoju vrijednost u playoffu. Kako su Billups vratio, a uskoro će i Hill, bit će zabavno gledati kako Vinnie pokušava posložiti rotaciju.

ISPOD OČEKIVANJA – Lamar Odom

Nevjerojatno, ali iako se nalazi u punoj boljoj situaciji nego u Dallasu, Lamar uspijeva igrati čak i gore nego lani. Mislim, njegov pad je tako neobjašnjiv da ne ostaje druge nego očekivati neočekivano – čovjek može za mjesec dana biti izvan lige, ali isto tako može proigrati i dati Clippersima potrebnu treću opciju pod košem.

6. LAKERS (4910 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Kobe

Starost i bolest Kobeu ne mogu ništa, što je jasno po njegovim MVP brojkama. Problem je što Kobe uglavnom sve češće zaustavlja sam sebe, nepotrebnim forsiranjem, gomilom izgubljenih lopti, ali i dekoncentracijom u obrani. Ipak, kad se sve uzme u obzir, on će ove sezone biti najmanji problem. Čovjeka treba staviti u hall of fame za života.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – slabost klupe

Od Jamisona, Duhona i Hilla nismo očekivali previše, a točno to i dobivamo. Morris doduše igra nešto bolje nego smo se mogli nadati, Meeks nešto slabije, ali to nije vrijedno spomena obzirom da njihov učinak nikada nije bio presudan.

ISPOD OČEKIVANJA – dvojac pod košem

E, zato je njihov učinak itekako bitan. Neku večer je George Hill izgledao kao Rose ulazeći između Gasola i Howarda, što je jasan znak da ni jedan ni drugi centar Lakersa nisu u top formi kada je igra u obrani u pitanju. Dobar dio slabosti proizlazi i s boka, gdje su Lakersi ovisni o Artestu kao stoperu iako on više nema brzinu za igrati vrhunsku spot up obranu. I dok D’Antoni čeka da Raja Bell stigne u Lakerse (Meeks je presitan da bi odradio rolu na trojci, a na dvojki jednostavno nema mjesta), mada je i to upitno pojačanje obzirom na Bellove godine, te se pri tome nada da će Gasolova koljena i Howardova leđa izdržati, iznenada se napad čini kao ogroman problem.

Hoće li Mike dobiti otkaz sada kada Lakersi igraju lošije nego u vrijeme Princetona? Šalu na stranu, situacija je ozbiljna. Čak i ako se po povratku Nasha stvari poslože kako treba, obrambena rupa na boku i nedostatak šuta ozbiljni su problemi koje neće riješiti ni Steve Blake ni Raja Bell. Stoga je za očekivati da će sljedeći panični potez Lakersa ipak uključivati zamjenu igrača, a ne trenera. Ma koliko god bilo blesavo pomišljati na odlazak Gasola, jednog od najboljih visokih u ligi, činjenice su jasne – u momčadi u kojoj su prve tri opcije Nash, Kobe i Dwight, Pau je osuđen na ulogu sporednog igrača koju će D’Antoniev nedostatak akcije kroz post dodatno naglasiti.

Jasno, on u tome može plivati sasvim solidno, ali od sporednog igrača nikada nećeš dobiti vrhunske partije jer on za to jednostavno neće imati prilike. Stoga je trade možda i najbolje rješenje, a gledajući rostere diljem lige za oko mi je zapeo samo Milwaukee. Bucksi su u mogućnosti sastaviti solidan paket sastavljen oko šutera (Dunleavy), solidnog combo strijelca (Udrih), stopera na perimetru (Mbah A Moute) i visokog sposobnog raširiti reket (Gooden, iako je jasno da on ni približno ne bi bio u stanu zamijeniti Gasolove kvalitete), ali, ako je solidno sve što se nudi, onda je možda najbolje ostati vjeran trenutnom rosteru i pokušati istaknuti njegove snage (dvojac pod košem) umjesto da ih se pokušava prilagoditi neopipljivoj viziji. D’Antoni, nažalost, još jednom ispred igrača stavlja svoju vlastitu priču, a znamo kako je to završilo s Carmelom. I dok je rano za reći kako će ta priča utjecati na Lakerse, prvi znaci jasno ukazuju da na Gasola neće baš najbolje.

7. KNICKS (4705 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Jason Kidd, a s njim su se digli i Felton i Brewer

Koliko je bila bitna uloga Kidda u ovogodišnjem startu Knicksa, najbolje je pokazao susret protiv Netsa. Bez Kidda u blizini da pokrije sve nedostatke njihove igre, Felton je zaigrao kao Felton, uzimajući previše loših šuteva i gubeći previše lopti, a Brewer je morao uzimati skok-šuteve umjesto polagati zicere. Da ne spominjemo kako je bez Kidda na perimetru Woodson odlučio kako je najbolje Mela prebaciti na trojku. Istina, zaigrali su s dva visoka zbog matchupa (Netsi su jedina momčad na Istoku s dva visoka igrača koja mogu okrenuti utakmicu i Melo se tu jednostavno ne bi mogao nositi s Humphriesom bez pomoći), ali i zbog slabe obrane Carmela, koja je dodatno naglašena svaki put kada nema Kidda da se postavi na pravo mjesto u pravo vrijeme.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Melo, Chandler, Smith

Ovdje se nema što dodati, sve trojica igraju istu košarku kao uvijek usprkos promjenama sistema. Melo i dalje previše šutira, Chandler i dalje previše riskira izlazeći na vrh reketa u obrani, Smith i dalje uzima lopte kako mu padne na pamet. Izuzetna je ovo jezgra za trenutno stanje na Istoku, ali bez podrške maloprije spomenute trojke, nikome ne bi padalo na pamet isticati ih kao igrače koji igraju išta bolje nego su igrali prije.

ISPOD OČEKIVANJA – Novak

Novak je dobio ugovor da bi gađao tricu i širio reket, a trenutno to ne radi. Jasno, ovo se može okrenuti u tijeku sezone, ali trenutno je zbog toga beskoristan, što Woodsona ostavlja bez izuzetno bitnog člana rotacije.

8. MIAMI (4515 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Bosh

Trica još nije postala dio arsenala, ali Chris šutira s poludistance u rangu Dirka (67% mu je šut s poludistance) i trenutno igra najbolju košarku u životu, možda čak i bolju nego tijekom zadnje tri sezone u Raptorsima. Problemi Heata pod košem nisu njegovi problemi, tako da mu se tu nema što zamjerati (on bi sutra potpisao da može nazad na četvorku u obrani). Čovjek jednostavno rastura.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – James, Battier, Ray

Shane nastavlja biti važniji nego što stvarno jeste zbog mogućnosti da brani igrače na perimetru i pod košem. James nastavlja biti James. Samo, obojica imaju isti problem – očajni su u branjenju iz spot up situacija, što je rezultat te fascinantne odluke da igraju s niskom postavom čak i pod cijenu gubljenja identiteta. Mislim, Heat je i ranije imao problema s protivnicima koji su njihova česta pomaganja znali kazniti kretanjem lopte (lani je više trica od njih primio samo Denver), ali su zauzvrat imali kontroliran reket. Danas ih rešetaju i s perimetra, ali i ulazima, iz reketa ili s poludistance.

Uglavnom, brojke ne potvrđuju Jamesovu lanjsku dominaciju slabijih obrambenih rezultata, ali reći za čovjeka koji je u stanju svaku večer ostvariti double-double da igra ispod očekivanja mi se čini pretjeranim. Ali, samo nek se zna – trenutno su i Durant i Kobe na višoj razini iz jednostavnog razloga što su njihove obrane s njima na parketu puno bolje nego bez njih.

Raya pak ne treba objašnjavati – čovjek ima identični učinak kao u Bostonu svih ovih godina, samo što je all-round kvalitete koje su bile istaknutije zamijenio za puno užu rolu, onu catch & shoot specijalista. Koji je do sada u sezoni zabio barem jedno 5-6 šuteva za pobjedu u zadnjim sekundama utakmica. Majstor.

ISPOD OČEKIVANJA– Chalmers, Wade, a najradije bi napisao i Riley i Spoelstra

Chalmers igra katastrofalno na oba kraja parketa i dobar dio problema svakako proizlazi iz činjenice da nije u stanju ostati ispred nikoga. Dodaj tome i nikad lošiju šutersku formu i jasno je da Heat igra s igračem manje na poziciji playa (odbijemo li povremene postave s Jamesom ili Wadeom kao playevima, Cole odrađuje ostatak minuta na jedinici, a o njemu ne treba trošiti riječi, tako da je jasno kako uz rupu pod košem ni ova bekovska nije ništa manja).

Wade izgleda kao umirovljenik, brojke su mu prepolovljene i jasno je da će njegov ulazak u formu biti dugotrajan proces. Sve u svemu, ako uračunamo da igraju bez centra i da od čak dvojice startera dobivaju puno manje nego su računali, onda njihovi rezultati izgledaju još dojmljivije.

A što se Rileya i Spoelstre tiče, tu smo već ranije sve rekli. Nezapamćena je ovakva radikalna promjena stile igre i potpuno izbjegavanje korištenja nečega što je do jučer još bilo sastavni dio njihovog identiteta, meni osobno to je najfascinantniji trend u cijeloj ligi. I hvala Heatu što su sezonu time učinili još zanimljivijom jer su odlučili nastaviti tražiti svoj put. Da li je ovo njihovo odricanje od obrane tek u fazi ispitivanja nakon koje slijede prilagodbe, ili su jednostavno toliko ispred svih da znaju kako im nitko ne može stati na kraj (čeka ih šetnja po Istoku te vjerojatno izmrcvareni protivnik sa Zapada koji će do Finala iza sebe imati tri fanatične serije), nemam pojma. Ali, znam da je izuzetno zabavno pratiti razvoj situacije.

9. WARRIORS (4325 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Thompson, Curry, Lee

Već smo isticali koliko bi tek opasni mogli postati kada Curry i Thompson počnu zabijati očekivanim postotkom, tako da se tu nema nešto specijalno za dodati. Sva trojica glavnih igrača podbacili su kao realizatori, ali za sada ih u igri drži super klupa koja funkcionira i obrambeno i napadački (Landry je nezaustaljiv u post up situacijama) te raznovrsna igra u napadu – iako su u principu tek još jedna pick & roll / slash & kick momčad, sposobnost Leea i oba beka da razigraju, uz Jacka kao back-up kreatora, omogućuje im da koriste i organiziranije napade. Zamislite još kako bi ovo izgledalo da je tu Bogut, koji bi samo dodatno pojačao trenutne snage – skok, obranu i razigravanja s vrha posta. Njihovo okupljanje talenta je, slično onom u Brooklynu, potvrda da za kvalitetan napad prije svega treba imati kvalitetne igrače – njihova trenutno najuspješnija petorka Jack, Curry, Thompson, Landry i Lee u stanju je zatrpati koševima svaku obranu. Ali i primiti, tako da je ironija u tome da im tri rookiea podmazuju igru na tom dijelu parketa. Iako, nije lako shvatiti kako momčad koja više od 20 minuta po večeri koristi Davida Leea na centru može imati prosječnu obranu, stoga dopustite sumnju u njihovu trenutnu formu.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Landry, Jack

Dva veterana su trebala donijeli kvalitetu više s klupe i u tome uspijevaju. Uz zabijanje u reketu, Landry je donio i skok, što je jedan od najvećih pomaka u odnosu na lanjsku momčad. S tri visoka sposobna kupiti skokove i izuzetnom podrškom s krila, Warriorsi su trenutno u stanju sakriti dobar dio slabosti u igri.

IZNAD OČEKIVANJA - klinci

Ezeli im je pomogao iznad svih očekivanja, sjajno zatvorivši sredinu kao starter. Izuzetno koristan igrač koji već sada igra kao veteran i koji će biti luksuz kao back-up jednom kada se vrati Bogut. Jasno, ni Ezeli neće pomoći da se sakriju slabosti u branjenju pick igre, ali u post up situacijama bez problema drži svoje i čuva obruč. A to je ključ za svaku obranu – s centrom koji može igrati 1 na 1 pod košem, nestaje potreba za udvajanjem, a to pak znači da dužina Thompsona i Barnesa može doći do izražaja na perimetru. Barnes možda nije all-round strijelac kakav je najavljivan po izlasku iz srednje, ali igra obranu iznad prosjeka za svoje godine, dok skakački briljira. Uz Leea, Ezelia i Landrya koji skaču iznad prosjeka, njegov učinak je dodatni bonus, a sve još zaokružuje i Draymond Green. Otpadanjem Rusha i Jeffersona iz rotacije zbog ozljeda, dva rookiea dijele minute na trojki i ističu se aktivnošću pod koševima što je izuzetan plus.

10. DENVER (4155 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Lawson, Gallinari

Šuterska razočaranja udarnog dvojca se nastavljaju, što Denver šuterski i dalje drži debelo ispod ligaškog prosjeka šuta, posebice za tricu. Dodaj ovome da Nuggetsi i dalje nisu isplivali iz donje trećine po broju iznuđenih slobodnih i jasno je kako njihov napad pati (praktički, na životu ga održava dominacija u obrambenom skoku). Ukratko, počnu li ova dvojica ikada zabijati iz vana, Denver ide po svojih 50 pobjeda i sigurno mjesto u playoffu. Ostanu li ovako mizerni, morat će se zadovoljiti s 42 i borbom za osmu poziciju.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA - Iguodala, Faried, McGee, Koufus

Iggy igra sjajnu obranu na perimetru i solidnu u pick igri, a odrađuje svoje i u napadu, gdje mu Karl povjerava sasvim solidnu količinu izolacija (što nije čudno, obzirom da je George čak i Afflala koristio kao dodatnu kreativnu snagu u napadu). Iako još traže balans u napadu, očito je kako Nuggetsi mogu funkcionirati zbog lakoće kojom je Iggy prihvatio ulogu treće opcije. Nažalost, potpuni balans neće imati nikada jer su pod košem osuđeni na igrače zadatka, ali barem treba priznati da sva trojica rade ono što se od njih očekuje. Faried nastavlja s teroriziranjem u skoku, JaVale kontrolira post sve uvjerljivije u obrani (iako je i dalje izgubljen čim izađe metar izvan reketa), a Koufus nastavlja solidno odrađivati svoju rolu garbage mana. Iako, valjda ne treba naglašavati da ako nemaš bolje opcije za 20 i nešto minuta po večeri od Kupusa, onda baš i nemaš nešto čime bi se hvalio.

IZNAD OČEKIVANJA – Andre Miller

Da je čovjek najbolji back-up play u ligi, to je jasno od prošle sezone kada je pristao doći u Denver i ulaziti s klupe, ali da će i u ovim poznim godinama biti u stanju kontrolirati utakmice kao u najboljim danima, e to baš i nismo. Sve bolji šut idealno nadopunjuje sve manju brzinu i izgleda da će Miller biti u stanju odraditi ovaj ugovor do kraja na visokoj razini. Nažalost, to se ne može reći za veći dio Denverove klupe koja se još traži i koja je od potencijalnog velikog plusa postala ovisna o Millerovoj inspiraciji i Brewerovom šutu (ovo potonje nikada nije dobro).

11. BROOKLYN (4135 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Brook Lopez, Andray Blatche

Šesti su u napadačkom učinku, što je očekivano, iako način na koji dolaze do efikasnog napada nije – umjesto Deronova lošeg šuta i Johnsonove igre u drugoj brzini (ili bi možda bolje bilo reći staračke igre), diže ih klupa od koje prije sezone nismo imali razloga išta očekivati i u napadu briljantni Brook Lopez.

Čovjek je nezaustavljiv u post up situacijama, bilo da mu Deron podvali asist, bilo da se sam bori za poziciju, a fenomenalnoj realizaciji na obruču od 75% pridružio je i pouzdan šut sve do poludistance. Praktički, zahtjeva udvajanje svaki put kad primi loptu, a to je centarska vrlina ravna beku sposobnom kreirati višak.

Što se spomenute klupe tiče, njen glavni čovjek je Andray Blatche, koji trenutno igra kao navijen. Do kada će trajati njegova renesansa ne znam, ali znam da u situaciji u kojoj je upitno kako će se razvijati sezone Williamsa i Johnsona, ovakve igre dvojice visokih dođu kao naručene. Stackhousea pak ne ističem jer minutažom nije ključan dio rotacije, iako je to svakako učinkom – nije nikakvo pretjerivanje ako kažem da je svojim šuterskim eksplozijama do sada donio barem tri pobjede Netsima.

Nevjerojatno, čovjek u životu tricu nije pucao iznad 38%, u karijeri mu je prosjek 31%, a sada je ušao u seriju utakmica u kojima gađa 46% i doslovno sam stvara razliku.

Jasno, kada pričamo o Lopezu ne možemo zanemariti loš učinak u obrani. Netsi nemaju visokog igrača sposobnog zatvarati reket (neka vas ne zavaraju solidne partije protiv Knicksa i Blazersa – te dvije momčadi ionako žive od šuta i minimalno napadaju sredinu), ali, nastave li igrati solidnu obranu na vanjskim igračima kao do sada (samo su Bullsi dozvolili manje trica od njih), definitivno neće biti među najgorim u ligi (neka vas ne zavara ni to što primaju najmanje koševa u ligi - Avery Johnson usporio je napad do boli kako bi što bolje iskoristio Lopeza i Johnsona te gubio što manje lopti, zbog čega izgledaju puno bolji nego što jesu).

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Deron Williams, Gerald Wallace, Kris Humphries, CJ Watson, Reggie Evans

Derona gnjave razne dosadne ozljede, ali već smo apsolvirali da nisu one jedini razlog za njegove trenutne ne baš sjajne igre – čovjek jednostavno nije franšizna ili prva opcija sposobna preuzeti stvar u svoje ruke kada sve drugo stane. Ako tijekom sezone uhvati formu i oslobodi se problema sa zglobovima, vjerojatno će popraviti šuterski učinak, što će svakako dobro doći momčadi jer nemamo previše razloga vjerovati da će Brook cijelu sezonu zabijati kao all-star centar.

Ostala imena odrađuju svoje u skladu s očekivanjima – Gerald donosi energiju u oba smjera, Humphries i Evans skaču kao ludi, a Watson solidno odrađuje back-up minute kao drugi play (srećom, Johnson je uvidio koliko ih obrambeno košta njegovo partnerstvo s Deronom pa tu postavu koristi sve manje).

ISPOD OČEKIVANJA – Joe Johnson

Da li je Joe naletio na zid koji se dogodi mnogim rasnim velikim bekovima nakon što prođu 30-u? Mislim, ne radi se ovdje o nestanku u stilu Mitcha Richmonda, ali Joe je pao u svim mogućim pokazateljima. Ok, uloga mu pored Williamsa nikako ne može biti velika kao u Atlanti, ali igra više minuta i ima sasvim dovoljno prilike da se dokaže. Šut za tri mu je solidan, ali problem predstavlja svaki ulaz, što je jasan znak nedovoljnog atleticizma (osim, naravno, kada je s druge strane Paul Pierce). U manjoj ulozi Johnson može biti fantastična sporedna opcija, ali nedostatak bočnog igrača koji može napasti obranu driblingom značajno smanjuju opcije u napadu Netsa. Uostalom, nije da nismo bili upozoreni – prije lanjskog buđenja u skraćenoj sezoni, Johnson je imao osjetni pad učinka sezonu ranije. Što ako je lanjsko izdanje bilo tek labuđi pjev?

12. CHICAGO (4035 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Joakim Noah

I dok je lijepo vidjeti da Noah konačno ima nešto veću ulogu u napadu, posebice kao razigravač (nakon sjajnog ulaska u sezonu, šuterske brojke pale su na standardne skromne razine), glavni razlog njegove all-star kandidature krije se u obrambenom napretku. Čovjek igra najbolju obranu u životu, onoj dobro poznatoj energiji konačno je dodao i potrebnu koncentraciju, što potvrđuju i brojke. Upravo je to što Noah danas brani pick & roll bolje od ikoga u ligi glavni razlog zašto Taj Gibson igra manje minuta nego što smo očekivali obzirom na gubitak klupe. Naime, lani je Taj često krao minute Noahu upravo zbog toga jer je bio bolji obrambeni igrač, ali, danas kada Noah radi sve što i on, logično je da trener forsira raznovrsnijeg košarkaša. S druge strane, nije jasno zašto dvojac Noah-Gibson ne dobiva više prilike zajedno, obzirom da sve brojke ukazuju na to da ne igraju ništa lošije od bilo koje druge kombinacije visokih, što ukazuje da je strah od napadačke nemoći bez Boozera u postavi - neopravdan. A da ne govorim kako bi se i loš učinak klupe popravio da Carlos dobije priliku koristiti svoj šut protiv slabije konkurencije.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Rip Hamilton, Nate Robinson, Gibson, Boozer, Deng, Jimmy Butler

Hamilton i Boozer odrađuju svoju volumenom nešto veću ulogu, ali, koliko god u tome bili solidni, njihovo prisustvo ukazuje na jedan ogroman feler koji Bullsima visi nad glavom – nemaju kreatore, previše su oslonjeni na šut, a nisu u stanju zabiti tricu. Mislim, tko živi od trice, umire od trice, ali barem zna kako je to živjeti. Tko živi od šuta s poludistance, taj jedva preživljava i to je priča ovogodišnjeg napada Bullsa (nažalost po Ripa, ne igra se svaku večer protiv Monte kojemu je ukrcao 52 poena u dvije utakmice).

Deng se u ovo uklapa jer trenutno ni on ne može zabiti tricu, iako sve ostalo odrađuje u skladu s reputacijom, a bljeskovi Robinsona s klupe nisu dovoljni. Nate je nastavio s odličnim combo igrama koje je prezentirao lani u Warriorsima, odlučan da se još neko vrijeme održi u ligi, a Thibodeau je počeo ukazivati sve veće povjerenje Butleru, što je pokazatelj da bi i klupa opet mogla biti solidna – dovoljno je samo bilo iz rotacije udaljiti očajnog Belinellia.

ISPOD OČEKIVANJA – Captain Kirk

Za njegove loše partije krive su vječne ozljede, ali i kontekst u kojem se od veterana jednostavno previše traži. Kao back-up play, Kirk bi bio solidna opcija, ali u borbi protiv najboljih playmakera lige bolno je jasno kako je njegovo vrijeme nepovratno prošlo. Bullsi dobivaju užasno malo s pozicije koja im je do jučer bila snaga i to je očekivano najveća kočnica njihovoj stabilnosti tijekom sezone.

13. HOUSTON (3725 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Morris, Parsons

Morris je odustao od lanjskih pokušaja da bude all-round igrač, prigrlio je ulogu stretch četvorke i trenutno daje ključni impuls s klupe, a Parsons je već dobro znanim all-round kvalitetama dodao i vrhunski šut. Čak i da padnu s trenutnih izuzetnih visina učinkovitosti, nadmašiti će projekcije prije sezone i tako pomoći Rocketsima da iskoriste probleme Mavsa, Wolvesa i Jazza te se uključe u borbu za osmo mjesto.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Harden, Asik

Obojica su izuzetan primjer koliko napredna statistika igra značajnu ulogu u Houstonu. Još tijekom lanjskog playoff dobar dio promatrača smatrao je Hardena šestim igračem kojega je nemoguće usporediti s dokazanim NBA veličinama usprkos tome što su brojke jasno govorile da se radi o prvoj opciji kojoj samo treba više minuta. I gle čuda, Harden je dobio više minuta i sada je i slijepcu jasno da je čovjek all-star materijal.

Sličan podvig su u Houstonu napravili i s Asikom. Iako je teško reći da je Omer rasni starter obzirom na mizerne napadačke talente, njegove kvalitete u obrani i skoku povećanjem minuta nisu nestale, već su se i dodatno pojačale. Svaka čast Moreyu što je potvrdio da je košarku itekako moguće razumjeti kroz brojke ako znaš koje brojke treba gledati. Malo je tužno da toga u ligi još nisu svjesne sve franšize.

ISPOD OČEKIVANJA – Lin

Igra se logično vrti preko Hardena, što Lina često ostavlja na parketu kao šutera, a Lin nije šuter. Jasno, iz spot up situacija možeš i krenuti na ulaz, tako da ovo nije glavni razlog za Linove loše igre, ali jeste djelomičan. Djelomično je krivica i na ozljedi koljena, a glavni je pak bolno jasan – Lin jednostavno nije ništa posebno, a lanjskih 30 utakmica postavile su ljestvicu malo previsoko. U idealnom svemiru, Lin bi bio combo bek s klupe koji bi odmarao Hardena ili playmakera sposobnog zabiti tricu. U ovom nešto manje idealnom, on je playmaker koji se muči ostvariti brojke koje bi ga ostavile iznad Felton linije. Podsjetnik da ni u brojkama nije sva istina, barem ne kada je uzorak onako malen kakav je bio Linov. Uglavnom, tri ugovora, jedan promašaj. Solidan posao za Moreya kojega sada čeka odluka što s trenerom – nakon tragedije koju je upravo preživio McHale, a poznavajući ga iz gomile dostupnih dokumenata kao čovjeka kojemu košarka nikada nije bila najvažnija stvar u životu, rekao bih kako je Kevinov posao u Houstonu završio.

14. UTAH (3660 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Favors, Hayward

Oni u principu ne igraju iznad očekivanja, ali igraju sjajno, stoga ovo samo koristim da istaknem kako NEMA SMISLA DRŽATI IH NA KLUPI!!!! (ispričavam se na ispadu, ali ove sezone me malo što toliko frustrira kao Corbinove rotacije).

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Millsap, Big Al, Mo, Foye

Dvojac pod košem drži Jazz na 50-50 učinku, dakle kao i obično, a dvojac na vanjskim pozicijama igra prosječno kako se i može očekivati od dva combo beka koja su idealna za uloge s klupe.

ISPOD OČEKIVANJA – Kanter

Od njega se možda očekivalo malo više, posebice nakon sjajne predsezone (što dovoljno govori koliko ljetna liga i predsezona služe kao najave budućnosti - 0%) iako je teško reći koliko je netko stvarno napredovao dok dobiva minute na kapaljku.

15. SIXERS (3635 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Richardson, Turner

J Rich zabija kao mladić, dok je Turner popravio učinak ne nešto većom minutažom, već prije svega sve boljom kontrolom lopte i boljim šutem za tri.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – svi, čak i Jrue

Od hrpe pristiglih swingmana ni jedan nije podbacio (čak je i Nick Young odigrao u stilu Nicka Younga, uz nekoliko bljeskova do sada), a Holiday je posebna priča. Uzmemo li u obzir veću minutažu, veću odgovornost i veću potrošnju, njegov učinak nije ništa bolji od ranijih ostvarenih u puno skromnijim uvjetima. Smatrati Holidaya all-starom zato što nabija brojke u momčadi u kojoj igra 39 minuta i ima sve ovlasti, tipična je pogreška koju je lako napraviti ako ne gledate malo dublje. Jedini pravi plus je veći broj koševa s linije slobodnih, ali sve drugo je već viđeno – od jedne izgubljene lopte na dva asista do efektivnog šuta iz igre ispod 50%, u njegovoj igri malo je toga učinkovito.

ISPOD OČEKIVANJA – Kwame, Allen

Koliko god to bilo blesavo istaknuti, jer je manje-više poznato, Kwame je očajan, a i Allen baš ne briljira. Što u kontekstu njihovu tanke unutarnje linije predstavlja problem.

16. BOSTON (3605 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – nitko

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Rondo, Terry, Green, Sullinger

Iako se iz godine u godinu priča o novoj sezoni kao onoj u kojoj će Rondo konačno napraviti iskorak iz sjajnog playmakera u rasnog nositelja, njegove brojke su po svim pokazateljima gotovo identične tijekom zadnje četiri godine. Potpuni monopol na loptu doveo je do pozitivnih pomaka u napadu, pa Rondo danas tako puno bolje bira situacije za napadanje obruča i to uglavnom nakon pick igre, što je dovelo do pozitivnog rasta u efektivnom i stvarnom postotku šuta koji su mu tijekom prethodne dvije godine bili debelo ispod prosjeka ozbiljne top 3 opcije u napadu.

Međutim, ovaj još rondocentričniji stil igre očito uzima svoj danak u dva segmenta. Prvo u obrani, gdje je Rondo nakon dugo vremena opet negativan igrač. Baš poput Bostona, danas dobro brani tek organizirane napade. Sve što u sebi sadrži dozu anarhije, od tranzicije do pick igre, za njih je problem. Međutim, Rondova igra u obrani najmanja je briga Bostona – u ligi u kojoj playevi uglavnom služe kao skretničari, Rondo je još uvijek top 10 materijal u tom dijelu igre. Drugi problem je nešto ozbiljniji, a on se odnosi na nesposobnost Celticsa da igraju košarku u minutama kada Ronda nema na parketu, što je Rivers sam najbolje opisao kada je izjavio da bez Ronda može baciti 80% akcija kroz prozor. Iskreno, nemam pojma što bih mislio o ovakvoj izjavi u kontekstu momčadi koja je ovo ljeto potpisala hrpu novih ugovora s potvrđenim NBA igračima dobro poznatih mogućnosti i pri tome potrošila jedan od najvećih budžeta u ligi.

Partije Terrya barem pokazuju da se nemaju razloga brinuti oko zamjene za Raya. Kada se Bradley vrati u momčad, dobit će i pravog stopera na boku, a automatski i kreatora s klupe u Terryu, što će bitno popraviti njihovu krvnu sliku. To je recimo uloga koju Green nikako ne uspijeva odraditi, ali pri tome je teško reći da je podbacio – momak igra točno istu košarku kakvu je prezentirao kroz cijelu karijeru. Ista stvar je i sa Sullyem – lijepo je bilo nadati se da će on popraviti stanje u skoku, ali realnost je ipak takva da obrana doslovno nestane onog trenutka kada on stupi na parket. Od svih očajnih kombinacija pod košem, par Green-Sullinger definitivno je najgori – realno, ovaj dvojac ne bi garantirao niti dobru obranu na NCAA razini. Može Doc pričati koliko hoće da njegovi momci trenutno igraju mekano (a mora da bi ih trgnuo za iduće dvije utakmice bez Ronda), ali realnost je ta da jednostavno igraju bez unutarnje linije.

ISPOD OČEKIVANJA – Bass, Lee, Pierce, Garnett

Dva veterana su ovdje završila ponajviše kao žrtve konteksta. Dok Pierce i dalje zabija svoju kvotu kroz izolacije, a KG standardno svoju kvotu s poludistance, zabrinjava njihov pad u obrani. Jasno, kada su sva tri udarna igrača zajedno na parketu to izgleda puno bolje nego kada su na klupi, ali činjenice su neumoljive – čak i kada su u igri, Boston više ne igra na dominantnoj razini kao zadnjih godina. Već smo rekli da Rondo previše energije troši na napad, Pierce je za korak sporiji u svim situacijama koje uključuju lateralno kretanje, a Garnett jednostavno ne stiže zatvoriti sve rupe.

Razlog za to je uz već opjevanu rupu pod košem i rupa na perimetru koje Courtney Lee nije popunio. Njegov loš ulazak u sezonu napadački je maskirao Barbosa, ali, bez Bradleya u blizini, nema beka koji bi to učinio obrambeno. I dok se Celticsi mogu nadati da će povratak Bradleya stabilizirati bokove, a samim time olakšati život Pierceu (koji više neće morati glumiti stopera) i Garnettu (koji će imati puno manje prostora za pokrivati), za rupa pod košem trenutno nema jednostavnog rješenja.

Najveći krivac za trenutno stanje je svakako dolazak Bassa u trening kamp totalno van forme. Očito zadovoljan zbog novog ugovora, Bass kao da je zaboravio koliko je važan za ovu momčad. Njegove katastrofalne igre (doslovno je prepolovio svoj učinak) dodatno slabe ionako tanku rotaciju pod košem i poput domina ruše planove Bostona. Boston praktički igra s jednim i pol visokim, što uzima ogroman danak u obrani, a posebice u skoku koji je sada ostao i bez onog skromnog Bassovog učinka. Čak i da se na pola sezone Bass dovede u red i počne zabijati i skakati, to i dalje ne riješava pitanje rotacije. Što nas opet vraća na prošlotjedni zaključak – Ainge pod hitno treba uzeti telefon u ruke i dovesti još jednog visokog.

Iako, pitanje je garantira li čak i to stabilizaciju. Naime, šta ako je sva ova priča oko slaganja domina tek projekcija, a prava istina se krije u nečemu puno jednostavnijem – godine su stigle na naplatu u slučaju Piercea i Garneta.

17. MILWAUKEE (3360 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Jennings

Doduše, Brandon je i lani krenuo u sezonu na all-star razini, pa je brzo tresnuo na zemlju. A kako je u lovu na novi ugovor, treba biti dvostruko oprezan s njegovim nikada boljim izborom šuta i omjerom asista i izgubljenih, a posebice s nikada aktivnijom igrom u obrani.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Ellis, klupa

Monta nastavlja sa životom na potrošački kredit i gomilanjem izuzetno šupljih brojki koje vrište za manjim volumenom lopti i manje zahtjevnom ulogom kreatora s klupe, dok je klupa Bucksa trenutno novi Bench Mob lige. Preuzeli su primat od Clippersa, a, ironično, baš su na Bullsima, koji su vrijednost duboke rotacije doveli do ekstrema, dokazali kako dobro funkcioniraju Udoh, Udrih i Dunleavy kada su neki dan stigli minus 27 u zadnjih 15 minuta. Bench mob postao je teoretski još ubojitiji nakon što je Skiles klupi dodao Ilyasovu – da li je partija protiv Bullsa znak da se čovjek budi? – koja, kao i lani, još jednom predstavlja najveću snagu Bucksa.

Međutim, nije gomila solidnih igrača korisna samo na parketu. Ona im donosi ogromnu fleksibilnost prilikom tradeova, jer imaju gomilu opcija – od veteranskih ugovora u zadnjoj godini do gomile mladih talenata, Bucksi imaju sve preduvjete za biti ozbiljan igrač tijekom trade sezone drugu godinu za redom.

ISPOD OČEKIVANJA – Ilyasova

Treba li što dodati? Ne oživi li uloga s klupe njegov mizerni šut i još mizerniju razinu energije koju donosi na parket, čovjek bi trebao u zatvor zbog pljačke koju je izveo nad sirotim senatorom Kohlom koji se muči Buckse održati solventnima.

18. DETROIT (3355 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Stuckey, Jerebko

Stuckeyeve combo vještine nikako nisu pristajale uz sličan profil Brandona Knighta, pogotovo ne kada uđete u sezonu s jednom od najgorih šuterskih serija u povijesti NBA. I dok će prebacivanje Stuckeya u ulogu šestog igrača pomoći da se dotični opet potvrdi kao kvalitetni član rotacije, pitanje je ima li spasa za Jerebka – Šveđanin je do sada kombinacijom energije i vanjskog šuta uspijevao doći do uloge u rotaciji, ali trenutno ne može zabiti ništa, ne skače i uopće nema obrambene uloge na parketu.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Greg Monroe, Knight, Prince

I dok Monroe lagano popravlja svoju igru u obrani (posebice u postu – u rotacijama nikada neće biti ništa više od prosječnog igrača) i sve se više nameće kao organizator u napadu, dakle na putu je ka svom prvom all-star nastupu, Knight natavlja tamo gdje je stao lani, kao combo strijelac koji na silu pokušava glumiti playmakera. U slučaju Pistonsa svakako vrijedi trpiti jer šuterski Knight već sada ima kvalitetu za dug život u NBA. Pitanje je samo do kada će Dumars imati živce gledati gomilu uzalud bačenih napada i nesposobnost da se išta kreira iz najosnovnijih pick & roll akcija. Veteran Prince pak odrađuje svoj standardni posao od raspada šampionske jezgre - prosječno u oba smjera, uz preveliku potrošnju za tako limitiranog napadača.

IZNAD OČEKIVANJA – Andre Drummond, Kyle Singler

Energija koju Drummonda pokazuje za sada se uglavnom manifestira u napadu, ali, obzirom da samo njegovo prisustvo u reketu momčad čini boljom, pitanje je vremena kada će momak krenuti stazama Derricka Favorsa i razviti su prototip obrambenom visokog igrača današnjice. Strah od razvijanja Drummonda vrlo brzo će se potvrditi kao najveća greška lanjskog drafta za sve one koji su ga propustili (osim Hornetsa) – ovakvi talenti ne moraju nužno ostati na sveučilištu da bi se izbrusili.

Singler pak, a o tome je Sickre pisao prije neki dan, potvrđuje i drugu stranu medalje, onu po kojoj je ostanak u školi dobra stvar, posebice ako nisi lutrijski talent. Singler je rookie koji će uskoro napuniti 25 godina, tako da je njegova prilagodba na NBA igru bila kratka i jasna. Mali je odličan šuter, zna igrati košarku i to su upravo oni atributi koji su bili potrebni Pistonsima da pronađu balans. Iako njegovo instaliranje u petorku znači da Prince mora trčkarati uokolo za bekovima, Tayshaunove 3&D kvalitete konačno mogu doći do izražaja jer uz Singlera i Knighta ima prostora za pronaći kvalitetnu poziciju za šut jer je raspored na parketu konačno smislen (mogao je biti i sa Stuckeyem da je Frank koristio Rodneya kao slashera, a Knighta više kao spot up opciju, a manje kao playa). Nevjerojatno je na koliko načina jedan naizgled malen potez može koristiti. Trenutno imaju ne samo svjetlu budućnost (novi lutrijski pick i prostor na salary capu), već i momčad koja ima glavu i rep i koja može igrati košarku već ove sezone. Sve što je trebalo bilo je samo malo posložiti kockice.

19. MINNESOTA (3320 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Barea, Cunningham

Dvojac koji je odradio lavovski dio posla mijenjajući Lovea i Rubia.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Love, Kirilenko, Peković

Loveov povratak na parket prije vremena trebao bi Minnesotu usmjeriti prema playoffu jer je već prvi dan postalo jasno da čovjek nije izgubio ništa od veličine usprkos dužoj pauzi, a ništa manje važne nisu ni partije pravoslavnog dvojca. Rus je nastavio gdje je stao prije dvije godine, kao da nikada nije ni bilo pauze, što je izuzetna vijest za Wolvese jer znači da su dobili all-star kvalitetu bez da su se za nju morali otimati ovoga ljeta na tržištu. Pozitivno saznanje je i to da je Pekovićeva lanjska sezona očito standard, a ne iznimka. Priključi li se i Rubio ovoj eksploziji bijelog talenta, ova momčad ima sve potrebno da dođe do 50 pobjeda. Šteta zbog ozljede Budingera koja im je oduzela ključnog šutera na boku, ali mali Shved za sada se pokazuje više nego sposobnim preuzeti ulogu petog čovjeka na sebe. Roy je pak u cijeloj priči nebitan - koliko god bilo lijepo vidjeti ga opet u akciji, kraj ovolikih playmakera njegov trenutni sklop vještina koji uključuje prije svega razigravanje nije neophodan, dok manjkom šuta i atleticizma ničim ne doprinosi slabostima momčadi.

ISPOD OČEKIVANJA – Ridnour, Williams

Dvojac koji je podbacio mijenjajući Lovea i Rubia.

20. INDIANA (3305 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – West

Ne toliko što nam prezentira nešto za što nismo znali da je sposoban, već što je u stanju nositi najveći teret u napadu bez da mu pati učinak. Dobar način za zaraditi novi ugovor.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Hill

To što igra solidno i dalje ne opravdava novu upravu što je sav preostali prostor na salary capu usmjerila u njegovom pravcu.

ISPOD OČEKIVANJA – Hibbert, George

O njima smo već sve rekli – koliko god da su zaslužni za odlične igre u obrani, toliko su krivi za napadačku jalovost.

21. BLAZERS (3270 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Lillard

S rookieima su prognoze uvijek klimave jer nemoguće je preciznije povući paralele između NCAA i NBA, ali Lillarda je IOR očekivao na pola puta između Irvinga (super rookie) i Knighta (loš rookie), a on je trenutno puno, puno bliže Irvingu. U biti, razlikuje ih samo nešto slabiji Lillardov šuterski učinak, a loša obrana i izgubljene lopte ih dodatno spajaju (o Lillardovoj obrani sve govori susret protiv Pistonsa u kojem je Brandon Knight po prvi put u karijeri izgledao kao all-star). Međutim, već i ovakav šut je sjajan za igrača prve godine, a, iako je Lillard stariji od Irvinga čak dvije godine, treba mu priznati da trenutno zna puno više o tome kako razigrati suigrače nego Kyrie.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Batum, Matthews, Hickson, klupa

Swingmani su igračine, Hickson je pravi garbage man (koji dodatno uživa zbog Aldridgeove alergije na skok), a klupa je katastrofa – ako vam kažem da je Saša Pavlović jedini koji ne utječe na njihovu igru poput najezde skakavaca, već tek u rangu omanjeg tornada, sve sam rekao.

ISPOD OČEKIVANJA – LMA

Svaka čast na solidnim partijama, posebice u obrani (iako su i one sve rjeđe - Blazersi su dno-dna po pitanju defenzive), ali najgori skakački i šuterski učinak u karijeri ne mogu se zanemariti. Znam da situacija nije sjajna, ali po manjku skokova i koševa iz reketa očito je kako LMA sezonu prije svega želi odraditi sa što manje stresa.

22. DALLAS (3220 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – veterani Marion, Carter, Brand

Igre ispod razine onih najiskusnijih možda govore o tome koliko je Carlisle mijenjao sistem ovogodišnjih Mavsa, a možda jednostavno ukazuju na to koliko je teško starog psa naučiti nove trikove. A možda jednostavno nije lako igrati bez svog onog prostora kojega je ostavljao Nowitzki ili u slučaju Branda bez okruženja poznatog sistema Sixersa.

I dok Marion ispriku za slabije partije ima u ozljedama, a Brand u prilagodbi na novu ulogu, za Carterove beskrvne partije teško je naći objašnjenje osim onoga očitog, a to je da bez Terrya i Dirka više jednostavno nema svih onih laganih situacija na koje je navikao. Čim život postane težak, Vince nestane.

Nisam siguran da svemu ovome ne bi trebalo dodati i upravu Mavsa koja stalnim rošadama pojačava tenzije. Po novome dovodi Dereka Fishera, a odriče se Troya Murphya. Tko zna, za 15 dana možda će otpustiti Dereka i dovesti Michaela Finleya koji je nedavno izrazio želju za povratkom u ligu. Stvarno ne kužim ovakve poteze (kao da će Fisher popraviti činjenicu da nema Dirka ili da je Collison – Collison), a još manje kužim Carlisleovu potrebu da iz utakmice u utakmicu mijenja rotaciju. Mislim, koliko god ti rotirao, krug nikada neće stati u kocku, a tako se ni ovaj talent na okupu neće boriti za naslov. Kad si limitiran limitiranošću, nema te formule koje te može učiniti boljim, a stalnim rošadama Carlisle je samo postigao to da je svlačionicu ubio u pojam.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Darren Collison

Nakon žestokog ulaza u sezonu, Collison se ohladio i ustabilio na Felton liniji te ostvaruje identične brojke onima što ih je tijekom karijere imao u New Orleansu i Indiani. Solidan pritisak na loptu, solidan šut i solidna kreacija iz pick & rolla, to je sve što ćete dobiti od njega. Nije malo, ali kada vam nedostaje ozbiljnih opcija pod košem i širine na boku, onda nije ni puno.

IZNAD OČEKIVANJA – Mayo, Kaman

Najveći razlog za Mayove odlične partije krije se u njegovim talentima prilagođenom sistemu. Iako je bilo jasno da Mayo može poboljšati brojke s povećanom minutažom (dosta je baciti pogled na njegove prve dvije sezone u ligi dok je bio starter), razlika između ovoga danas beka koji igra bez lopte i briljira u spot up situacijama i donedavnog combo mentaliteta je ogromna. Mayo je jednostavno učinkovit, a ostane li takav čak i nakon što mu se šut za tri spusti na realniju razinu (s 38% u karijeri trenutno je na 52%), za njega ima budućnosti u ulozi old school beka šutera kakvu je zadnjih godina usavršio Kevin Martin. Jasno, za to će trebati nastaviti iznuđivati slobodna bacanja, što je Martinov specijalitet. Ono u čemu pak ne zaostaje za Martinom već sada je relativna alergija na obranu.

Kaman je pak konačno zdrav, što je sasvim dovoljno da pruža solidne partije u sredini. Ne pretjerano učinkovite, ali imati centra koji može uhvatiti svoju kvotu skokova, gurati se pod obručem i usput biti ozbiljna prijetnja u post up situacijama nikada nije na odmet. Kad se Dirk vrati, bit će zanimljivo vidjeti kako će Carlisle podijeliti minute pod košem - obzirom da dva germanska reprezentativci nisu bila u stanju braniti napade Latvije ili Ukrajine, možemo samo zamisliti kako će funkcionirati protiv playoff momčadi sa Zapada.

23. SACRAMENTO (3105 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – nitko

Iako treba pohvaliti Jimmera što se trudi pronaći mjesto u NBA, kao i Thompsona jer se usprkos novom ugovoru nije predao rezignaciji poput većine ostalih kolega pod košem.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA - svi ostali sa svim svojim limitima

Iako je lijepo vidjeti da Tyreke igra sve bolju košarku, valjda je i njemu konačno došlo do glave kako treba zaraditi novi ugovor.

ISPOD OČEKIVANJA – Cousins

Za ovo kako on trenutno igra poslužit će samo jedna riječ – sramota. Umjesto da napravi iskorak, on se vratio korak unazad, u rookie sezonu – skakačke i šuterske brojke su mu gore od prošlogodišnjih, ali ga nije briga jer poteže kad god poželi. O trudu u obrani da ne pričamo – njega jednostavno nije briga.

24. NEW ORLEANS (2915 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Robin Lopez

Mjesec dana je premalo za reći kako se radi o definitivnoj transformaciji, ali Robin se iz ne baš sjajnog back-up centra pretvorio u solidnog startnog centra. Obzirom da su mu broj koševa i skokova porasli paralelno s minutama, očito je kako mu vrijednost ne dolazi iz tih segmenata igre (i dalje je ispodprosječan skakač za centra te i dalje ne posjeduje ništa više od skromnog napadačkog arsenala) već prije svega iz obrane. I pogled na brojke to potvrđuje – Lopez briljira u post up situacijama, ali i u branjenju pick & rolla, što do ove sezone nikada nije bio slučaj. Kolika je zasluga u tome trenera i sistema, a koliko Lopeza, nije ni važno, važno je znati da je odluka da se Davis sakrije iza Lopeza na kraju ipak bila pozitivna. Iako, obzirom na očajne obrambene partije cijele momčadi u zadnje vrijeme, pitanje je dana kada će se Lopez ipak vratiti u manje atraktivne sfere.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Vasquez,Anderson, Smith

Vasquez ima ogromnu minutažu i ogromne ovlasti, ali brojke i dalje otkrivaju back-up playa koji je zagrizao prevelik komad koji nije u stanju prožvakati. Njegov šut i igra u obrani nisu u stanju pratiti fantastičnu sposobnost razigravanja koja je dobrim dijelom zaslužna zašto su Hornetsi u zadnje vrijeme postali solidna napadačka momčad.

Bijela braća Anderson i Smith pak odrađuju svoje. Anderson se i bez Dwighta nametnuo kao najbolja stretch četvorka u ligi, što svakako može radovati Hornetse, a Smith nastavlja s kombiniranjem žestoke obrane i pouzdanog pick & pop talenta.

ISPOD – Henry, Rivers, Mason

Znali smo da će svi ovi bekovi biti beskorisni, ali ne i da će štetiti. Gordon se ne može vratiti dovoljno brzo jer trenutna rupa na bokovima Hornetsa vuče cijelu momčad na dno.

25. ORLANDO (2765 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – McRoberts, ali i rookiei

Nakon očajne sezone u Lakersima, gdje se nije snašao uz Bynuma i Gasola, McRoberts je vratio dio svog identiteta (pick & pop s puno faulova i ponekim skokom). Ništa bitno, ali čovjeka veseli vidjeti da nije tek tako nestao. A klinci su po prvim pokazateljima sjajni – Nicholson trpa bez problema iz svih situacija (posebice se sjajno kreće bez lopte), ali mali problem leži u činjenici da je trenutno malo previše tweener za igrati pod košem (mizeran skakački učinak). Harkless pak nema problema s fizikalijama, mali je čista energija koja već sada kupi dovoljan broj stop akcija (blokade, ukradene) da zasluži epitete korisnog obrambenog igrača. Šut je problem, ali kako su obojica izvan zone velikih očekivanja, sve što Magic dobije od njih je plus.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Afflalo, Redick, Davis, pa čak i Moore

Afflalo je i u Orlandu isti igrač kao u Denveru, 3&D opcija koja gubi dobar dio svoje kvalitete u kreiranju. Redick nema problema s kreiranjem, što pokazuje lakoćom kojom je uskočio u ulogu combo beka s klupe (provodi više vremena na jedinici s loptom nego kao dvojka). Slične kvalitete ima i Moore, kojega se i kroz onaj mali uzorak u Bostonu dalo pročitati kao solidnog beka kojemu je najveća vrijednost ta što jednako osrednje igra na obje vanjske pozicije. Big Baby pak i u novoj ulozi nastavlja biti jednako neučinkovit strijelac i obrambeni igrač, jedina razlika je što igra 10 minuta više zbog čega ostvaruje bonus od 1 skoka i dva koša. Yeah.

ISPOD OČEKIANJA – Ayon, Smith

Obojica imaju izlike u ozljedama koje su ih uhvatile na samom startu sezone, ali definitivno ne pružaju partije koje su se od njih očekivale kada su pristigli kao treći visoki u rotaciji, odnosno kao back-up play.

26. SUNS (2725 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Dudley, Beasley, Morris

Dudley će valjda uskoro ući u formu jer je neobjašnjivo da jedan ovako solidan all-round preko noći zaboravi biti koristan košarkaš. Beasley je pak totalna suprotnost, u njegovom slučaju bilo bi neobjašnjivo da preko noći nauči biti koristan. Trenutne partije koje pruža su čak i za njega mizerne, što bi trebalo zabrinuti Sunse koji su mu dali nepotrebno visoko ugovor. Doduše, još ih više treba zabrinuti što je njihovog Morrisa brat iz Houstona preskočio u mjesec dana košarke – umjesto da iskoristi priliku i izbori se za ulogu Fryeve zamjene u rotaciji, Morris igra kao isti lanjski mlitavac.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Dragić, Gortat, Scola

Prva dvojica igraju solidno i prava je šteta što nisu dio kvalitetnijih momčadi, dok je Scola idealan za stil igre u kojem nitko ne igra obranu. S pravom se buni zbog toga što je prebačen u drugu postavu – kao da na rosteru Sunsi imaju igrača koji može pomoći Gortatu zatvoriti reket.

IZNAD OČEKIVANJA – Telfair, O'Neal i Tucker

Teoretski, reket bi mogao biti O'Neal nastave li doktori u Phoenixu sa svojim nizom čuda, ali samo teoretski. Telfair je izrastao u kompletnog back-up playa (igrač čak i obranu), a Tucker igra iznad očekivanja jer nitko od njega nije očekivao ništa. Čovjek se samo pojavio i osvojio srca svih jer je jedan od rijetkih Sunsa kojima je stalo do odrađivanja posla.

27. CLEVELAND (2635 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Varejao, Thompson, Pargo

Andy skače kao lud, igra standardno dobru obranu i praktički sam samcat drži Cavse u komi (obzirom kako igraju, nemoguće je reći na životu, stoga je koma u njihovom slučaju pozitivna). Jedini minus vidljiv iz aviona je lakoća kojom ga brzi bekovi ostavljaju u prašini nakon preuzimanja, ali to nije samo njegov problem – obzirom da nema nikoga da mu čuva leđa i obzirom na energiju koju troši, očekivati od njega da bude specijalist u preuzimanjima prilikom pick & rolla možda je i previše u ovom trenutku. U boljem kontekstu, Andy bi bio bez minusa.

Thompson uči od najboljega kada je u pitanju pravilno usmjeravanje energije, to je vidljivo, iako dugoročno njihovo partnerstvo baš i nema smisla zbog mnogih sličnosti u igri. Što se Parga tiče, treba priznati da je za sada uspio ne pokopati momčad. Naravno, kada netko s vještinama za back-up playa igra ulogu startera, to nikada nije pozitivno, ali za sada je Pargo barem odigrao na back-up razini, što je više nego se itko mogao nadati nakon ozljede Irvinga.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Dion Waiters

Donio je energiju na vanjske pozicije, ali pri tome katastrofalno šutira i gubi previše lopti. Sve je to tipično za rookiea koji se tek uči igri i još ni ne zna koja mu je točno uloga u momčadi.

ISPOD OČEKIVANJA – Kyrie Irving, Daniel Gibson

Gibson propada iz sezone u sezonu, što je razumljivo obzirom da nikada nije bio playmaker, a da s godinama sve teže dolazi do šuta osim ako mu netko ne namjesti zicer u spot up situaciji. To nisu vještine koje su potrebne drugoj postavi Cavsa obzirom na očajan izbor playmakera nakon Irvinga. A sam Irving je posebna priča. Ozljede nisu ostavile traga na šutu, koji je i dalje izvanserijski kakav je i bio u rookie sezoni, ali manjak napretka u obrani i organizaciji igre definitivno nije nešto što smo očekivali. Ok, momčad je tanka, ima novog partnera pored sebe s kojim tek treba razviti kemiju, tek je u drugoj sezoni, ali činjenica da u obrani i dalje igra matadora te da gubi lopte u serijama nije ohrabrujuća za iskorak u prvom dijelu sezone. Ozljeda je naravno to dodatno otežala.

28. TORONTO (2425 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Lowry, Davis, Valanciunas

Kyle igra košarku života i nameće se kao pravi lider, a Davis se izgleda ipak odlučio probuditi i izboriti za novi ugovor. Kod rookie centra pak zanimljivo je koliko dugo može ostati na parketu i pri tome naći načina za biti koristan na obje strane. Dobar znak za ubuduće jer rijetkost je da mladi centar sleti u NBA i da prođe bez izraženijih problema s osobnima i kretanjem.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Bargnani, DeRozan

Dva ključna igrača su, gle čuda, šuter koji trenutno ne može zabiti, odnosno all-round atleta bez pravih vještina. Iako su obojica primjerenija sporednim ulogama, u Torontu su zaradili status nositelja. Sretno s tim.

ISPOD OČEKIVANJA - Ross i Fields

Obojica imaju isprike – jedan je rookie, drugi je ozljeđen. Međutim, bez njihovih solidnih partija na koje smo računali prije sezone bok Toronta je prazan, što omogućuje liku poput McGuirea, koji nije u stanju zabiti šut da mu život ovisi o tome, da provodi previše vremena na parketu (srećom, neće više - McGuire je zasluženo ostao bez posla kako bi napravio mjesta za veterana Pietrusa).

29. CHARLOTTE (2195 bodova)

IZNAD OČEKIVANJA – Sessions, Walker, Mullens

Možda bi bolje bilo reći cijela momčad igra iznad očekivanja, ali to smo već objasnili lakim rasporedom i činjenicom da je Mike Dunlap od mlade jezgre uspio dobiti maksimalan napor. Ipak, ova trojka je ključna za solidan učinak u napadu. Walker i Sessions su idealan bekovski par za pritisak na loptu koji Dunlap forsira, u napadu su sposobni kreirati za sebe i druge, ali igrati i bez lopte. Nisu sjajni šuteri, ali ta sposobnost da zabijaju na različite načine idealno im je došla u ovom trenutku. Što se Mullensa tiče, on se iz igrača bez role koji pokušava postati stretch četvorka pretvorio u relativnog korisnog košarkaša s (konačno) dovoljno mišića za guranje u postu, ali prije svega košarkaša s dovoljno mekom rukom za pomoći kao pick & pop specijalist i tako otvoriti dodatni prostor Sessionsu i Walkeru za ulaze u sredinu obrane.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Haywood, Biyombo, MKG, Taylor

Dva rookiea su korisna od prvog dana i sjajno su se uklopila u gore-dolje stil koji forsira Dunlap, što smo i očekivali u najavi sezone - bez previše organizirane akcije, mlade i dokazane energetske bombe poput MKG-a i Taylora u stanju su pružiti svoj maksimum. Dva centra su pak u skladu s mogućnostima zauzela reket. Ni Haywood ni Biyombo, jasno, ne bi bili bitan dio rotacije u ozbiljnoj momčadi, ali Haywoodov veteranski pristup i Biyombova pozitivna energija pomažu da se solidna obrana igra na cijelom parketu.

ISPOD OČEKIVANJA – Gordon

Ne radi se o tome da je Ben nešto naročito podbacio u svom revolveraškom stilu igre, nego da za njega tu više jednostavno nema mjesta. Pored Sessionsa i Walkera nema potrebe za dodatnim combo-igračima, a povratkom Hendersona nestati će minuta i na boku. Kako i dalje ne služi kao ništa drugo nego dežurni strijelac, Gordon nema čime preskočiti sve nabrojane na hranidbenom lancu, stoga je njegov učinak prije svega ovisan o tome koliko ga sluša ruka od večeri do večeri.

30. WIZARDS (2105 bodova)

ISPOD OČEKIVANJA – Vesely, Booker, Seraphin

Tri igrača zadatka ovisna o ritmu i prvoj lopti najviše pate u situaciji kada momčad nema poštenog playmakera, a niti šutera da raširi reket. Svakako su razočaranje, ali isključivo brojkama – kada konačno dobiju podrške NBA ligi primjerenije vanjske linije, njihov učinak bi trebao ići prema gore.

U SKLADU S OČEKIVANJIMA – Okafor, Ariza

Jasno da bez Walla i Nenea, dvija najvažnije opcije u napadu, nije lako igrati ozbiljnu košarku, ali zar ovoljetna dovođenje dvoje veterana nije prije svega služilo kako bi se rotacija pojačala iskusnim igračima i kako bi se izbjegla katastrofa baš u slučaju da se nešto dogodi nekom od nositelja? Ako je do sada netko i sumnjao u domete dvojice veterana, danas je valjda sve jasno – Ariza je kvalitetan stoper čija vrijednost proporcionalno pada ili raste ovisno o tome koliko od njega zahtijevate u napadu, dok je Okafor u ovoj fazi karijere tek solidan back-up centar kakvih su Wizardsi imali već sasvim dovoljno i prije nego su preuzeli odgovornost za njegov ogromni ugovor.

IZNAD OČEKIVANJA – šalite se?

Naravno da je u ovakvom kontekstu teško nekoga pozitivno istaknuti, ali pokušajmo. Jordan Crawford pokazao je tako solidne combo vještine koje bi mu mogle dodati vrijednost kao opciji s klupe nauči li ikada razlikovati dobar šut od lošega, a Martell Webster pokušava oživjeti karijeru pružajući solidne 3&D partije s klupe.

13Jan/115

MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE 3

Posted by ispdcom

Tema ovog top 10 izbora bila je izabrati najveća razočaranja prve polovine sezone. Iz gomile prijedloga nije lako bilo odlučiti se za njih samo deset, a još je teže bilo sastaviti objašnjenja za svaki izbor. Stoga, ova desetka ide u vidu dijalogu između članova žirija kojega ovaj put čine Gee (Sonics), Sickre (Celtics), Emir (Bulls), Joe (Knicks), Pero (Jazz) i Gogo (Suns). U zagradama su navedene sekte kojima pripadaju kako bi lakše pratili njihova izlaganja.

1. Brook Lopez

Gee: Nisam uopće iznenađen što je Brookić završio skoro na svim listama. Jesam doduše time što ste se svi fokusirali na njega, a nitko da spomene Robina koji je jednako loš u svojoj ulozi šljakera ove sezone.

Joe: Robin je ozljeđen, barem ima opravdanje. A Brook je i lani, potpuno zdrav, muku mučio skakati čak i protiv najskromnijih protivnika.

Gogo: Ma neka on slobodno dođe u Sunse, mi volimo takve koji ne skaču.

Sickre: Je'l mi pričamo o Brook Shields ili?

Emir: Mogu reći da je sramota to što nije u stanju uhvatiti double-double obzirom na predispozicije. U biti, neobjašnjivo je kako mu to (ne)uspijeva. Ja sam ga izabrao u drugom krugu drafta ove godine i znam jedno – dogodine ga sigurno neću birati.

Pero: OJ Mayo je debil.

2. Phoenix Suns

Gogo: Moje najveće razočaranje su ipak Sunsi. Ne dat lovu Amareu pa je onda potrošit na prolazne klošare poput Childressa, Warricka i sada Cartera? Kakav je ovo način izgradnje momčadi? Čemu dovođenje Turkoglua ako ga odmah trejdaš dalje? Sarver = krvnik Nashove karijere.

Gee: Ma stoji da nema nikakve logike u tome što rade, ali meni je neoprostivo to što uopće ne igraju kao profesionalci, lani su se borili, a sada su već digli ruke od sezone, kroz reket im se šeta tko hoće.

Sickre: A što je sa svim onim draft pickovima rasutim uokolo svih ovih godina? Sarver je kriminalac, to je dokazao i time što se odrekao jedinog pravog Nashovog partnera, Richardsona, samo zato da bi nešto uštedio na Hedinom ugovoru. Jadno.

Joe: Gle, ovo se moralo dogoditi, onakva momčad se kad-tad morala raspasti, ali to ne znači da je njihov pad zato lakše gledati. Ono finale Zapada lani je bilo posljednji krik sedam sekundi ili manje koje konačno odlaze u povijest. Još samo da trejdaju Stevea i poštede ga daljnjih muka.

Pero: Jesam rekao da je OJ Mayo debil?

Emir: Jesi.

3. rookie generacija 10/11

Emir: Prvi dio sezone je iza nas, osim Johna Walla nitko drugi nije oduševio – Blakea naravno ne računamo kao rookiea jer on je ipak član prethodne generacije - a Turner je možda i najveće razočaranje. Još je rano da bi digli ruke od njih, ali stvari ne obećavaju.

Gee: Ja i dalje vjerujem da će i Turner i Favors i Monroe biti igračine, ali ovo što su do sada pokazali je stvarno premalo. Na stranu razlozi, a ima ih, ali činjenica je da nismo vidjeli ništa.

Sickre: Ne možemo zanemariti kontekst – Evan Turner ne igra bajno dijelom i zato što ga od prvog dana prcaju i trener i uprava. Mali je možda malo previše pasivan, možda nije takav all-round talent kakvoga smo čekali, ali nije sam kriv.

Joe: Ma ovo je najgora rookie generacija u zadnjih deset godina.

Gogo: Pokazali su više od jebenog Dragića, beskorisne mase za koju me sram što sam ikada pomislio da bi mogao biti Nashov pomoćnik, kamoli nasljednik.

Pero: Meni je žao što je Shaq legenda rekao da mu je ovo zadnja sezona, a malo me ljuti što je Deron Williams na početku sezone izigravao zvijezdu i nešto glumatao. A što se rookiea tiče - da išta valjaju, Jerry Sloan bi ih volio.

4. Oklahoma City Thunder

Pero: Jesu razočaranje, ali mislim da neki pojedinci ipak pretjeruju stalnim isticanjem mana. Pa cijelo vrijeme su pri vrhu, gdje smo ih i očekivali.

Gee: Stvarno su odavali dojam momčadi koja kuži što je potrebno za biti na vrhu, zato valjda i boli toliko saznanje da nisu uopće tako posebni. Njihova obrana i pristup su manekenski. I nisam uopće ljut na njih što su oteli Sonicse, stvarno sam ih zavolio. Sada me živciraju. Ne znam, možda je u pitanju karma. Baš me zanima što bi LeBron rekao o tome.

Emir: Po meni ništa manji problem od obrane nije Durant. Njegov stil igre nikako nije liderski, u obrani je promatrač, a u napadu skok-šuter. Kao prvo ime ipak bi trebao podsjetiti suigrače što je potrebno za ostati na pravom putu.

5. ozljede

Sickre: Ozljede su sastavni dio igre, ali ovo što se dogodilo Blazersima nadilazi igru. Od Odenovih koljena smo očekivali još jednu izdaju, ali ovo što se događa Royu je katastrofa. Koja je uništila i jednu karijeru, ali i jedan klub. Također, ni ova muka koju trenutno prolazi Steph Curry sa zglobovima mi ne miriše na dobro.

Emir: Ne zaboravimo kako se i Ming trebao umiroviti prije početka sezone i tako napraviti uslugu i sebi i Rocketsima.

Gee: Kraj svih tih tragičnih sudbina, mene je najviše pogodila ozljeda Carona Butlera. Treba li nam veći dokaz da Marka Cubana ne voli nitko, pa ni karma? Taman sam pomislio da su Mavsi spremni za velike stvari i onda Butlera izda koljeno. Baš me zanima što LeBron misli o tome.

Gogo: Stvarno šteta Rocketsa, da im je ikakav Ming pod košem ne bi se ovako mučili biti na 50% učinka. A propadanje takve igračine kakva je Roy ne treba dodatno komentirati, tuga, užas. Ipak, možda najbolnije ozljede su one u fantasyu, gdje sam od početka sezone bio neko vrijeme bez Kamana, Robina Lopeza, Joea Johnsona...

Pero: Ma mene je najviše šokirao pokušaj ubojstva Davida Leea. Da mu zub onog pušitravića Wilsona Chandlera ovo napravi, strašno. Tip je neprepoznatljiv.

Joe: A nemojmo zaboraviti da smo trenutno i bez Noaha i Jenningsa.

6. Tyreke Evans

Sickre: To što smo bez Jenningsa i nije neki gubitak. Tip igra loše, kao i dobar dio njegove generacije. Što se dogodilo Collisonu i posebice Evansu? Da nije u pitanju neki sindrom druge sezone?

Joe: Svi smo znali da je 'Reke 1 na 5 hakler bez prava pozicije, ali tko nije isto tako mislio da u jednim Kingsima može nabijati vrhunske brojke? Mislim, ja sam ga draftao u drugom krugu!!! I onda sam ga bez pardona mijenjao, ide mi na živce svojom šetnjom po parketu, bezveznim ulazima pod koš u stilu Sesara. Klasični primjer igrača koji puno zuji, a malo meda daje.

Gogo: Ma mene ljuti to što ovi Spursi i Mavsi, umjesto da se raspadnu kao Sunsi, i dalje uporno ostaju pri vrhu i u borbi za naslov. Pizde!

Gee: Ja Evanse baš i nisam pušio, ali definitivno ima nešto u njegovoj sebičnosti, sramotno je da ekipa s rotacijom pod košem kakvu imaju Kingsi, a koja uključuje Dalemberta, Landrya, Thompsona i Bigger Babya Cousinsa, nije u stanju igrati bolje. Još je veća sramota da tri takva korisna igrača čame u lutrijskoj momčadi, dok gomila playoff ekipa treba rasne igrače pod košem – Samuel je majstor banana, Carl post-up genije, a Jason kompletni treći visoki koji može sve. I svi su podređeni ovim derištima.

7. Cleveland Cavaliers

Sickre: Gilbert je puno puta pokazao da nije materijal za NBA vlasnika, ali odluka da ovo ljeto miruje i ne rasturi ovu momčad pokazala se totalnom katastrofom. Nemaju talenta, ali najviše boli nedostatak srca. Ono što su odigrali protiv LeBrona i Heata je dno dna. Svi zaslužuju izgon iz lige. Osim Varejaoa, naravno.

Emir: Užasni su, a mene je specijalno razočarao Hickson, za kojega sam vjerovao da će u ovakvoj konkurenciji preuzeti ulogu prvog igrača. A on se kurči uokolo i glumata umjesto da igra.

Pero: Sramota je da nisu iskoristili svoje bogomdano pravo da kresnu prvu bengalku u povijesti lige. Da su njome gađali i klupu Heata, tko bi im normalan prigovorio? Ispali su tolike pizde da ne zaslužuju bolje od ovoga što im se događa.

Gee: Ovo kako su ih Lakersi nabili je čak i niže od dna, to je kao da su sjeli u onaj stroj iz onog filma u kojem ekipa putuje u središte zemlje da bi pokrenula usnulu magmu ili tako nešto. Dobar film, ali ovim Cavsima ne može pomoći ništa. Nemaju ni malo ponosa. Mislim, toliko su jadni da je čak i Beskućnik Zlatnoga Glasa, čim je čuo da ga žele angažirati da radi za njih, odlučio opet početi piti.

Gogo: Hm, Warriorsi obećavaju, guštam ih gledati, definitivno su ekipa za koju bih mogao navijati kao drugu u periodu dok se Sunsi traže. Šteta što se potencijal ne očituje i u nešto boljem scoreu.

8. Globalna Đikona

Joe: Ma LeĐikan je još uvijek veće dno od Cavsa. Priznajem, hejter sam Heata i nikad mu neću zaboraviti pokušaj bacanja trenera pod vlak na početku sezone.

Sickre: Njegovom PR timu treba dati posebnu nagradu, jer uspijeli su u nemogućem – u par mjeseci od nedodirljivog miljenika lige pretvorili su ga u Sotonu. Medijski talent mu je ravan nuli, uzalud mu sav trud. Kao da više nije u stanju reći ništa suvislo.

Gee: Ma i karizma mu je ravna nuli, a sada mogu sa sigurnošću reći da je momak jednostavno priprost. Ne možeš brate o svemu imati mišljenje, a u životu škole nisi vidio niti si knjigu pročitao. Dok je bio klinac ostavljao je dojam zrelosti za svoje godine, danas je jasno kako je u pitanju izgubljeni lutak na napuhavanje.

Gogo: A kakav je tek smrad onaj Amare, očekivao sam da će biti prosječan ili ozljeđen, a on rastura. Što mi je ovo trebalo, da u ovakvoj godini još i za njim plačem?

Emir: Ja plačem samo kad vidim da Bogans starta. Ne kužim zašto je Thibo tako uporan oko njegove uloge, tip uopće nije dobar obrambeni igrač, čak ga je i jedan Meeks uništio.

9. ESPN

Sickre: Ovo u što se ESPN pretvara je tužno. RTL i 24 Sata su mu danas bliži od onoga što smo nekada poznavali kao globalnog lidera u sportskim vijestima. Heat Index! Lakersi su gotovi! Miami je najbolji ikada! Najgori ikada! Retardirano! Ajde, još ih drže lucidni Bucher, strastveni Hollinger i Russillovi podcasti, a i Simmons je, iako nije ni pola čovjeka što je nekada bio, još uvijek sjajan kada mu se da obratiti pažnju na NBA.

Gee: Žalosno, ali danas je stvarno samo bitno imat vijest minutu prije konkurencije, sve drugo je manje važno. Kvaliteta misli na ESPN-u je nisko, ali za misli nema ni prostora, sve se svodi na tračeve i patetiku.

Pero: Ja se samo pitam kada će krenuti s naplaćivanjem fantasya, i to vjerovatno s nekim pravilom da u slučaju draftanja Jamesa ili Wadea moraš platiti dodatni bonus. Na stranu sve, još uvijek su miljama iznad srednjoškolskih tekstova kakve nalazimo na Sportnetu. A baš sam se ponadao kako smo dobili portal koji ide nekamo.

10. Potencijalni lockout 2011.

Emir: Ne znam ima li ga smisla spominjati i navlačiti lošu karmu, ali nemoguće je ovu sezonu pratiti, a da se u podsvijesti ne vrti činjenica da bi se na blogu slijedeće godine moglo samo pisati o američkom nogometu te možda Cedeviti i Joki. Grozno, možete li zamisliti nedjelju bez Raptorsa i Pacersa u udarnom terminu od sedam navečer? I što je s tim terminima, zašto Stern ne bira bolje utakmice?

Pero: Lockout, sranje. Meni je to nešto najstrašnije. Razočaran sam što se uopće prijeti nečim takvim. Ako dogodine ne bude lige, neće npr. biti ni prilike za pisati o razočaranjima. Neće biti drafta. Na ispodobruca.com će biti samo jebeni baseball. Neće biti tržnice. Ničega, nada, nichts, niente. Možda smo daleko od toga, možda je ovo popularni reverse jinx, ali sasvim sigurno je jedno - od najvećih mogućih razočaranja u Svemiru, godina bez NBA je najveće.

Gee: Meni se plače. Pomisao na lockout me rastužuje više od podatka da Arroyo igra sezonu karijere i da jebeni Ilgauskas ne može promašiti šut s poludistance čime pomažu trojki da pobjeđuje bez Millera i Haslema i centra koji ima ruke.

Gogo: Lockout, pa potencijalna selidba Hornetsa nakon onoga što su napravili Seattleu. NBA se igra s našim živcima. Što je previše, previše je.

Sickre: I taj lockout bi se trebao dogoditi baš u trenutku kada bi konačno mogli dobiti jednog Hrvata u NBA, strava. Iako nemam pojma što će biti s Bogdanovićem, žalosti me pomisao da će NBA makar na trenutak biti crninom obojana poput hrvatske košarke.

Joe: Jedini plus kod lockouta je taj što bi Carmelo, prokleti cmizdravac koji se svojim iritantnim ponašanjem igra živcima nekoliko klubova i gomile navijača, mogao ostati bez ponekog milijuna, donese li novi kolektivni ugovor smanjenje plaća.

17Dec/1011

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

NJETZ

Euforija uzrokovana početkom NBA sezone ove godine trajala je nešto duže nego inače. Obično se, nakon što odgledam svaku momčad barem jednom i nakon što ne propustim nijedan međusobni dvoboj onih 5-6 najboljih, s gledanja utakmica prebacim na, nazovimo je tako, red carpet stranu lige.

Izvještaji s utakmica postaju manje važni jer manje-više svjestan si dometa određene momčadi, a u prvi plan iskaču tračevi. Tradeovi i planovi za budućnost, bližu ili dalju. Doduše, zbog ovoljetnih turbo promjena na rosterima i novih mladih snaga koje polako preuzimaju igrački primat u ligi, skautiranje i razdoblje prilagodbe na novi raspored snaga trajalo je duže nego inače, ali mislim da mogu svečano proglasiti kraj NBA ludila.

Liga ulazi u onaj najgori dio sezone, mučenje u kojem će se čuvati stečene pozicije uglavnom odrađivanjem posla. Kvalitetna košarka bit će uglavnom rezervirana za sudare ovih desetak vrhunskih ekipa, a sve ostalo trebat će ignorirati, barem tamo do all-star vikenda kada kreće lov na playoff i draft pozicije.

Uglavnom, u gomili ugodnih iznenađenja i ponekom neugodnom, kojima ću se više baviti u idućem postu koji donosi nove power rankingse, meni osobno najveće razočaranje su Netsi. Houston će biti OK, Portland ima itekako objektivne razloge za ovoliki pad, ali Netsi djeluju totalno izgubljeno. Naime, ni jedna stvar zbog koje je bilo realno očekivati njihov skok s dna ne funkcionira.

Vanjski šuteri poput Morrowa, Outlawa i Murphya, od kojih se očekivalo da koriste prostor koji bi ostajao dok Harris i Lopez igraju dva na dva, potpuno su podbacili. Avery Johnson trebao je izgraditi čvrstu obranu, ali vrijeme uglavnom gubi rotirajući nebitne igrače nezadovoljan učinkom na tom dijelu terena, time dodatno gušeći napad. Time je praktički ubio svaku mogućnost Netsa da se pokrenu - prvo ništa nisu dobijali od onih od kojih se nešto očekivalo, sada dobivaju nulu od ovih od kojih ništa ne očekuješ.

Donekle je podbacio i dvojac na kojem su polagali sve. Devin Harris je pokazao izuzetno zrelost potpuno se prilagodivši Johnsonovim zahtjevima, zanemaruje svoju slashersku prirodu i odrađuje vrhunski posao u obrani i organizaciji igre. Dobro, ne radi se o nekoj posebnoj igri, sve se svodi na gomilu screen 'n' rollova na vrhu reketa nakon kojih lopta ide onome tko je postavljao blok ili nekome od šutera postavljenih na krilima. Ali, činjenica je da Harris brzo i precizno pronalazi najbolja moguća rješenja.

Nažalost, okružen truplima koji nisu u stanju pogoditi ni bazen umjesto očekivanim kvalitetnim suigračima, Harris je sve više prisiljen forsirati klimavi šut što definitivno ne doprinosi napadačkoj učinkovitosti, ni njega ni momčadi. Dosadne ozljede koja ga prate kroz cijelu karijeru nećemo ni spominjati.

Drugi nositelj i možda najveće razočaranje Brook Lopez je ovoga ljeta također mirovao zbog zdravstvenih problema, a nedovoljna pripremljenost itekako se osjeti. Brook stvarno nema problema oko zabijanja, s Harrisovim pravovremenim loptama i vlastitom snalažljivošću u reketu dolazi do 20 koševa kao od šale. Problemi su nedostatak energije i pokretljivosti. Ovih njegovih 6 skokova u prosjeku su sramota za rasnog centra, ali valjda će i njihov broj rasti kako se kondicija bude popravljala tijekom sezone. Ako je stvar u kondiciji, a ne možda u općenitoj mekanosti.

Avery bi pak definitivno dio energije trebao usmjeriti na razvoj igrača poput Favorsa i Lopeza. Iako pokazuje volju da trpi svoja dva udarna igrača i bude učitelj (a svi vrlo dobro znamo da bi najradije vikao i na Harrisa i na Lopeza nakon svake greške), njegova upornost u ignoriranju Favorsa graniči s ludilom.

Mislim, iako je očito da je Favors sirov i da su greške (posebice u obrambenim rotacijama) neizbježne, mora uzeti u obzir da se momak tek uči košarci te da je svaka minuta poklonjena prolazniku poput Humphriesa umjesto njemu bačena u vjetar. Kvragu, pa nije da se Netsi bore za playoff. Bez obzira koliko obrambenih stopera Johnson gurao u petorku, ova momčad neće daleko jer jednostavno nema dovoljno oružja. Pa zašto onda ne razvijati ono potencijalno najveće?

Dok Johnson i dalje fokus drži na svakoj sljedećoj utakmici, jasno je kako vodstvo kluba sve snage baca na budućnost. Točnije, na dovođenje Carmela Anthonya. Nećemo sada o tome kako Avery Johnson i Carmelo u kombinaciji nemaju nikakvog smisla, jer eventualni dolazak takvog strijelca definitivno bi riješio glavni problem ove momčadi – zabijanje koševa.

Ako su Harris i Lopez solidna pick 'n' roll kombinacija, s Melom na krilu ovo postaje zeznuta momčad (barem na papiru). Favors, usprkos svom potencijalu, ipak treba nekoliko sezona da nauči pravilno koristiti svoj potencijal. Na sveučilištu je igrao bez lopte, trčao je od koša do koša bez da ijedna akcija ide na njega i sve što ima su te fantastične fizikalije. Zbog kojih bi, po meni, Denver bio lud kad ne bi pristao na zamjenu Anthonya za njega.

Ovi pickovi koje su Netsi dobili od Lakersa i Rocketsa u zamjenu za Terrencea Williamsa i Joea Smitha u biti su nebitni, kao i Murphyev ugovor. S kasnim pickovima možda pogodiš, možda fulaš. Murphy će ti osloboditi prostor na salary capu, ali eventualnim odlaskom Carmela kao slobodnog igrača ta opcija ti ionako ne gine. Ali, Favors zato donosi obećanje bolje budućnosti. Takav igrač je savršena opcija za novi početak, budući 20-10 post igrač koji golom snagom može donijeti prevagu.

Već imaju Lawsona kao solidnu opciju na jedinici, Afflalo i Nene su još uvijek mladi, pa kad već Carmelo na ovako kretenski način daje do znanja da mu Denver više nije zanimljiv, treba zgrabiti Favorsa i krenuti u rebuilding. To je odluka koju će za neodlučni Denver ionako donijeti sam Carmelo - čak je i navijačima dosadilo njegovo stalno isticanje želje za odlaskom te je već narušena i posjeta i atmosfera u dvorani.

Netsi pak mogu krenuti prema prosjećnosti. Harrisove ozljede, Lopezova mekoća u reketu i Melova sklonost tumačenju košarke kao sporta u kojem jedan igra a ostali gledaju, teško da su idealan temelj za veliku momčad. Ako do ostvarenja ove kombinacije uopće dođe, jer ako je Melo tvrdoglavo spreman riskirati milijune samo da bi zaigrao u Knicksima, onda će u cijeloj priči najbolje proći - Netsi. Ostat će im njihov nebrušeni dragulj, ni krivima ni dužnima.

LAKERS

Tek što se vratio na parket, onako nespreman i trapav, Bynum je odmah pokazao koliko je nedostajao Lakersima. Samo njegovo prisustvo u postu na 20 minuta, mogućnost da odmori Gasola, Lakersima su važniji od ijedne njegove vještine. Čovjek jednostavno zatvara reket samom pojavom i zna se kretati u obrani, a to je ono najvažnije za ovu veteransku momčad.

Sad, iako je izostanak Bynuma otežao život prvacima na početku ove sezone, glavni razlog za pad Lakersa u onu crnu seriju samo je jedan. Gle, Phil Jackson sjedi u onoj svojoj specijalnoj stolici i ne mrda bez obzira na ono što se događa na parketu. Čovjek s 11 naslova ne uzrujava se zbog nebitnih poraza u ovom mrtvom dijelu sezone. Zna da Pau nije u stanju biti briljantan ako mora igrati 40 minuta na petici, zna da je Kobe veteran koji mora imati oscilacije u igri, posebice šutu. To nisu stvari zbog kojih se vrijedi dizati na umjetne kukove.

Ipak, postoji jedna stvar koja čak i Zen-mastera može izbaciti iz ravnoteže. Lamar Odom. Phil je svjestan da je Lamar ključ, glavni razlog zašto su Lakersi sezonu otvorili ovako fantastično. Čim je Lamar zaspao, pao u pristupu i borbenosti, Lakersi su postali ranjivi. Kobe i Pau imaju valjda najbolju 2 na 2 igru u ligi, a kada ih Odom nadopunjuje skokom i agresivnim napadačkim pristupom, Lakersi stvarno djeluju moćno. Zato ćete i vidjeti Jacksona na time-outu da se uglavnom bavi Odomom. On je taj koji može iskoristiti svaku rupu koja obrana fokusirana na zaustavljanje Gasola i Bryanta ostavi. On je x-faktor. Samo što, eto, ponekad voli biti i dobri, stari, opušteni Lamar.

Ukratko, bez obzira na sve sitne pomake i promjene kojima smo prisustvovali u zadnje vrijeme, Lakersi su i dalje broj jedan ako ćemo gledati odnos snaga kroz optimalne uvjete (i u kontekstu važnih utakmica).

STERLING

Možda je Donald Sterling totalni ljigavac, ali s dva poteza koja je izveo ove sezone u mojoj knjizi postao je totalna legenda. Prvo me oduševio ovoljetnim komentarima kojima je počastio "pojačanja" svojih Clippersa. Naime, kada su potpisani Gomes i Foye, Sterling je mrtav-hladan rekao da tko su ti ljudi i zašto bi takvi luzeri ikome bili potrebni. Dobro, za neku drugu priču je to što on kao vlasnik mora potpisati ugovore i jednom i drugom, ali očito je barem da nije zadovoljan radom svoje uprave.

Međutim, sve je nadmašio ovim nedavnim vikanjem na Barona Davisa u posljednjim utakmicama Clippersa. Sterling, kao ni nitko normalan, ne kuži zašto Davis igra kada je očito nespreman, pa iz prvog reda viče na svog najskupljeg igrača "zašto si uopće na terenu?" i "debel si, zašto ne smršaviš". Gle, možda to i jeste dokaz totalnog ludila, ali je prejebeno zabavno. Vlasnik koji viče na igrača kojem plaća milijune. To je totalni zakon.

Samo, Clippersi čak ni kao komični predah ne mogu biti prvi u gradu. Glavni komičar u Las Angelesu je i dalje Ron Artest, kojem opraštam sve prijašnje gluposti počasti li nas tijekom sezone još ponekom izjavom u ovom stilu (inače, ovo je prevalio preko usta nakon što je imao obračun s JaValeom McGeeom u nedavnom susretu s Wizardsima):

"McGee could be really good. I think he got to go to school a little bit more. He's got to work on that IQ a little bit. He got to watch more tape. I don't think he watches tape. I think he plays video games. I do. I don't think he watches tape. I think he plays video games and I think he could possibly have an Atari. He should upgrade to a PlayStation."

WARRIORS

Warriorsi igraju očajno, od početka koji je obećavao spali su na negledljivu momčad koja jedva čeka da im netko skrati muke. Ali, ovakav razvoj događaja može se razumijeti. Klupa na postoji, a David Lee je infekcijom ruke zamalo ostao bez dijela mišića oko lakta zbog kojega bi možda i prestao igrati košarku, ali, srećom, ništa radikalno se nije dogodilo. Osim što Lee ne liči na sebe jer igra s jednom rukom, jelte. Curry se stalno muči s tim gležnjem, njemu definitivno ne bi loše došao odmor. Obzirom da momčad ne ide nigdje, svako forsiranje njegovog povratka može biti samo kontraproduktivno. Pa makar zbog toga jedna od zabavnijih momčadi u ligi ostala smijurija kakvu smo gledali i lani.

NAGGING INJURIES

Začin svake sezone, sada su nam odnijele i Noaha. Samo, Bullsi će se snaći. Nakon operacije Joakim će biti još bolji, a Gibson će se pobrinuti da momčad obrambeno ne padne previše. Međutim, dvije momčadi nisu takve sreće da mogu ozljedu svog lidera prihvatiti kao nešto normalno. Jer, nikakve operacije više ne mogu pomoći Brandonu Royu i Yao Mingu da postanu nositelji kakvi su bili do jučer.

Obzirom da je ovo Mingu tko zna koja ruptura stopala i obzirom da je u zadnjoj godini, sve osim odlaska u mirovinu bit će iznenađenje. Kako god, više nitko, pa ni Rocketsi, neće oko njega graditi budućnost. Tužna priča, ali razumljiva i očekivana. Rocketsi već imaju spremne temelje za život bez Minga.

Blazersi pak nisu te sreće. Njihov život s Royem tek je trebao početi. Ogromni ugovor potpisan sa svojim najboljim igračem tako će im visiti nad glavom još pet sezona, tijekom kojih će se Roy od lidera pretvoriti u sporednog igrača te na kraju u mladog umirovljenika s koljenima starca. Uostalom, pogledajte mu samo brojke, a ako ne vjerujete njima, pogledajte samo jednu utakmicu Blazersa.

Roy želi igrati kao do sada, ali više ne može. Nema više driblinga, ulaza, naglih promjena pravca kretanja. Već sada on je tek šuter iz vani i to je jedini segment igre kojem se mora posvetiti misli li barem djelomično odraditi ovaj ugovor. Nažalost, šok izazvan zadnjim vijestima koje su mu došapnuli doktori, u kombinaciji s nemoći na parketu, od nekada ponosnog ratnika pretvorio je Roya u tipičnu NBA babu.

Samo, ništa u njegovom slučaju nije tipično. Dok nervozu zdravih i bogatih ako im nešto ne odgovara ne mogu razumijeti i prihvatiti, Royevu razumijem. Nije se lako suočiti s time da si jednoga dana all-star, a drugoga samo tako nebitan. Rješenja nema. Trade se neće dogoditi, umirovljenje je još daleko. Ma kako se Roy ljutio na Blazerse i Millera, činjenica je da nitko nije kriv. I to je ono najgore. Sranja se jednostavno događaju. S Andreom Millerom na jedinici ili bez njega. Što prije to Brandon prihvati, bolje za njega i njegovo mentalno zdravlje. Ono fizičko, nažalost, nikada nije bilo moguće kontrolirati.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

26Oct/102

SIXERS / NETS

Posted by Gee_Spot

''We're just struggling with any kind of offensive identity"
- Doug Collins

''Offensively, we don't have an identity yet outside of Brook's post-up and Devin's penetration''
- Avery Johnson

SCORE: 38-44 / 39-43
PRVIH 5: Holliday, Iguodala, Young, Brand, Hawes / Harris, Morrow, Outlaw, Murphy, Lopez
5 ZA KRAJ: Williams, Iguodala, Turner, Young, Speights / Harris, Morrow, Williams, Murphy, Lopez
MVP: Andre Iguodala / Brook Lopez
LVP: Andre Iguodala / Travis Outlaw

Iako trenutno patim od PDSP-a (post-draftovskog stresnog poremećaja koji se manifestira depresijom zbog toga što si osuđen na godinu dana živjeti s ekipom koja nije ni približna onome što si zamišljao u snovima prije samog drafta – kvragu, kad ovako postaviš stvari, ispada da je draft isti kao i ljubav ili bilo koji oblik jahanja na jednorogu, svaki silazak na zemlju više boli nego da padneš s običnog magarca), kako je 20-ak sati do početka sezone stisnut ću zube i odraditi preglede osam momčadi s Istoka koje vidim u playoffu.

Kako sam već ranije rekao, lako je biti pametan oko gornjih šest, ali sedmu i osmu poziciju može zauzeti bilo tko. Odlučio sam se za ove dvije momčadi iz razloga za koje sam vjerovao da drže vodu, ali kada su Sixersi u pitanju javljaju se i prve sumnje.

Naime, momčad iz Philadelphie je u sličnom sastavu prije dvije sezone igrala playoff i svojim fizikalijama je pošteno namučila jedan Orlando. Maurice Cheeks izgradio je čvrstu ekipu oko dvojice Andrea, Millera i Iguodale, a njegov nasljednik Tony DiLeo nakon odlaska Cheeksa iskoristio je šok terapiju te odveo momčad do playoffa gdje ih je Turkoglu jedva izbacio.

Lani se događaju dvije kardinalne greške. Prvo, momčad ostaje bez mozga nakon što odbijaju produžiti s Andreom Millerom (o kojemu možemo misliti svašta, ali je činjenica i dalje da takav play na Istoku vrijedi zlata), a zatim ni Eddie Jordan ne uspijeva nametnuti svoju filozofiju igre u svlačionicu naviklu na slash 'n' kick igru dva igrača.

Gledajući ovogodišnje promjene vidio sam samo pozitivne pomake. Roster je i dalje pun igrača koji mogu igrati na snagu, ali ovaj put imaju i puno bolju situaciju u organizaciji igre, dok je Doug Collins za ovakvu momčad puno bolje rješenje od Jordana – dok je Jordan pokušavao učiti i biti prijatelj, Collins će naređivati i biti gazda.

Kratkoročno, to obično donese rezultat. Međutim, problem je što sam i taj pomak u organizaciji i na trenerskoj strani bazirao na Evanu Turneru, koji izgleda nije ni fizički ni psihički spreman za preuzeti teret lidera momčadi.

Da je Turner od prvog dana u stanju biti gazda, Sixersi bi mogli vrtiti sve preko njega, a Collins bi imao igrača potrebnog njegovom viđenju igre. Naime, Collins nema filozofiju ni ideju, on je karijeru izgradio na Michaelu Jordanu i Grantu Hillu kao potpunim šerifima u svojim momčadima, dok se on uglavnom brinuo oko toga da ostatak momčadi ne grinta zato što Michael i Grant imaju tolike ovlasti.

Ako Turner nije spreman (a ne sumnjam da će jednoga dana biti, samo izgleda da je sada taj prelazak u igru gdje je sve brže, više i jače ipak šok za očito poprilično emotivnog momka), to znači da će Collins sve ovlasti prenijeti Iggyu, a otprilike znamo kako to završava. Iggy je super kao sporedni lik, u glavnoj ulozi jednostavno je nezanimljiv.

Imaju Sixersi i dobrih stvari. Recimo, Jrue Holliday možda nije pravi play, ali je sjajan atleta i trkač koji će na jedinici glavninu posla odrađivati u obrani i kontrama. U kombinaciji s Louisom Williamsom koji može utrpati 15 koševa po četvrtini kada se sjeti, to bi trebalo biti dovoljno da se nadoknadi nedostatak pravog playmakera.

Iggy će dakle raditi i svoje i tuđe, Thaddeus Young uskakat će na obje krilne pozicije i zabit će ono što mu se pruži dok će izgledati potpuno beskorisno kao inicijator bilo čega, ali dovoljno je to materijala na bokovima. Doduše, vanjski šut je i dalje klimav - Jason Kapono još uvijek je jedino pravo oružje koje imaju po tom pitanju.

Pod košem je dovoljno tijela, od fajtera poput Andresa Nocionia, preko još uvijek solidne pick 'n' pop opcije Dariusa Songaile, do Eltona Branda koji može pomoći u skoku i šutu s poludistance. Marreese Speights trebao bi se nametnuti kao double-double šljaker, a Spencer Hawes bi mekom rukom trebao dodatno širiti reket za Iggyeve ulaze.

Međutim, sve će to biti premalo ako Evan Turner ne donese tu dozu nepredvidljivosti i čistog talenta. Bez njega su Sixersi tvrda, atletska i još uvijek solidna momčad, samo poprilično limitirana.

S druge strane, sve što sam mislio o Netsima prilikom slaganja poretka stoji i nakon predsezone. Avery Johnson je poput Collinsa sklon strogoći i glumljenju, ali Avery te ujedno može i naučiti nekim stvarima, barem ako si u stanju podnijeti ono njegovo piskutanje.

Nema sumnje da će biti dovoljno mudar da nekako smiri i uvjeri Devina Harrisa da njegova brzina i spretnost s loptom mogu biti itekako važni za ovu momčad, bez obzira što nekada nije tako mislio dok su bili zajedno u Dallasu. S Harrisom kao stalnom prijetnjom, ni jedna obrana neće moći tek tako udvajati Brooka Lopeza, a to će opet ostavljati dovoljno prostora za ovaj dvojac da igrom dva na dva nosi momčad i otvara prostora drugima.

Netsi nisu uspijeli doći do zvučnih pojačanja, ali su zato planski osvježili roster. Pa je tako stigao Jordan Farmar kao back-up play, a znamo da je za ovako neugledan klub dolazak bilo kakvog šampiona važan.

Dovođenje Anthonya Morrowa rješava lani problematičnu poziciju šutera, ali i rolu tricaškog specijalaca. Slična stvar je i s Travisom Outlawom i Troyem Murphyem, dvojcem krila koji itekako dobro zna potegnuti okrenut licem košu. Ova trojka dakle samo treba čekati povratne od strane Harrisa i Lopeza i kažnjavati greške obrane.

Lanjski rookie Terence Williams uskakat će na bokove te bi trebao odigrati ulogu dežurnog policajca kada bude potrebno. A bit će potrebno pored Outlawa koji fizikalije uglavnom koristi za izvesti što elegantniji skok-šut i koji nikada nije pokazivao pretjerani interes za all-round igrom usprkos talentu i predispozicijama.

Dva ovogodišnja rookiea također bi mogla ugodno iznenaditi. Derrick Favors je još klinac, ali onako fizički dominantan i eksplozivan igrač bit će u stanju pomoći, makar prvi puta došao u dodir s pravom košarkom. Damion James aktivan je igrač sposoban biti osrednji all-round kao i Outlaw. Ne donosi puno, ali previše ni ne smeta.

Sve u svemu, radi se o solidnoj jezgri koja po nikakvoj logici ne bi smjela proći kroz sve one teškoće s kojima se nosila lani, od ozljeda, preko prodaje kluba, igre pred praznom dvoranom, do smjene trenera. Normalna situacija u svim tim segmentima garancija je puno bolje sezone. Naravno, uzdati se da će Lopez i Harris biti ovogodišnja verzija Jenningsa i Boguta nije nužno mudro, a možda je i odnos Averya i Harrisa ipak prošao crtu nakon koje nema povratka.

Međutim, ako ćemo gledati samo talent prvih 6-7 igrača (napadački barem, jer obrambeno Netsi su tanji od papira, a Avery ipak nije čarobnjak), Netsi imaju svoju šansu kao i svaka druga osrednja momčad. A osrednjost je puno, puno bolja od lanjskih bolnih serija poraza.

15Aug/109

MIAMI

Posted by Gee_Spot

HEAT

Nakon što sam valjda nekoliko stotina puta poslušao genijalni osvrt Dana Le Batarda na osnivanje Osovine Zla u Miamiu (ili, u njegovom slučaju, na početak Operacije Trajne Slobode), i, nakon što se svaki put nasmijem do suza, spreman sam izdvojiti jednu rečenicu kao najdražu. Nije lako izabrati najbolju od najboljih u ovolikoj konkurenciji, ali mislim da će sljedeća izjava biti uz mene cijelu iduću sezonu, sezonu koju ću od starta posvetiti uživanju u svakom porazu Heata (a nije da će ih biti puno):

''He's the best player in the world! But he might not be the best player on this team!''

Ova mudrost sažima svu kompleksnost onoga što su ovoga ljeta izveli Riley i Tri Egosa. Iako bi teško Pat odradio ovakav posao da trojka već unaprijed nije bila spremna na ovakav rasplet, treba mu skinuti kapu na svim čudima koja je napravio oko salary capa. Nitko nikada nije uspio u samo dvije sezone doslovce ostati na 0 dolara, što je njemu uspijelo nakon što je trejdao ne samo Beasleya u Minnesotu, već nakon što je zamijenio čak i pick prve runde koji bi po defaultu zauzimao milju i nešto sitno prostora.

Dobro, radi picajzli treba spomenuti kako je jedan igrač ipak ostao na rosteru, ali Mario Chalmers sa svojih 800 000 dolara otprilike je imao utjecaj na daljni razvoj situacije kao i prosjećni mrav koji kara slona i onda misli da je Dumbov otac. Tako da je pravi gušt pričati o ljetnoj tržnici Heata, jer, doslovno, ne ostaje ti ništa nego ići redom i nabrojati ime po ime s rostera.

Kad je osigurao potpise Wadea, Bosha i LBJ-a za 14 milja u prvoj sezoni, što je kada zbrojimo sve godine skoro 15 milja manje po glavi nego što bi dobili da su negdje uzeli maksimum, Riley se okrenuo slaganju ostatka momčadi. Prije toga, da za vijeke vjekova rasjanimo mit o financijskom žrtvovanju trojke radi igranja zajedno – na Floridi nema nikakvih poreza na ovakav vid ugovora. Nula. Zero. Bruto = neto. U bilo kojem drugom klubu, u bilo kojoj drugoj državi, porez na dohodak odnio bi mu u prosjeku možda 10 posto. Stoga, realno, potpis ovakvog ugovora za Heat ne da nije popust, već je barem jednako ako ne i više nego će igdje drugdje moći zaraditi.

Uglavnom, odmah po završetku showa, Riley se okrenuo ozbiljnom poslu. I dok su mrzitelji tvrdili da nijedna momčad ne može pobijediti sa samo tri igrača, jasno je bilo da u tim njihovim izjavama nije bilo nikakvog ozbiljnog uporišta, te da progovora samo gorčina. Pa naravno da neće ostati samo na tri igrača, a ako itko zna zakrpati ostatak rostera onda je to Riley. U ovaj kasniji dio nisam sumnjao ni najmanje.

Chalmers će ili ostati solidna back-up opcija ili će se vratiti u formu iz rookie godine i čak izboriti ulogu startera. Nevažno, jer napad će ionako kao point-forward, a nerijetko čak i kao pravi play (u rotaciji s Wadeom i Millerom), organizirati James. Drugi play na rosteru je Arroyo, čiji povratak nema nikakvog igračkog smisla, ali je odličan PR potez za klub koji se nalazi u gradu punom Latinosa. Arroyo je ikona u Miamiu, te je njegova pjevačka karijera puno važnija od loših partija koje pruža na terenu. Kad se samo sjetim da su u Salt Lake Cityu jednom davno mislili kako u njemu imaju Stocktonova nasljednika, dođe mi plakati. A onda se sjetim da su mu za partnera na vanjskim pozicijama predvidili Giričeka i počnem se smijati.

Dovođenje Eddiea Housea pak pravi je Rileyev potez. Veteran dokazan u playoff bitkama, idealna dopuna za ono što momčad treba – šuter koji se zna naći u pravo vrijeme na pravom mjestu i zabiti otvoreni šut. Ukratko, Chalmers i House su sasvim dovoljni na jedinici. Već spomenuti Miller će ionako dobiti većinu minuta kao četvrti igrač, te će popunjavati minute ne samo iza Wadea i Jamesa, već i iza dvojice playeva, kako bi trojka Wade-LBJ-Miller imala što više prostora za igrati zajedno.

Ako nekome nije jasno koliko je dobar Mike Miller, to je zato što ga dotični nije gledao kako igra. Jer, bazirati se samo na njegove brojke nema smisla, obzirom da je igrao u dvije očajne momčadi zadnjih godina, Minnesoti i Washingtonu. Miller je timski igrač, igrač zadatka, a u takvim ekipama za takve uglavnom nema mjesta. Dok su ostali nabijali statistiku, Miller je igrao košarku, bilo da je trebalo skakati, razigravati suigrače ili šutirati. Kritičari ukazuju na to da je bježao od odgovornosti u napadu, ne razmišljajući o tome da Mike nikada nije šutirao samo zato jer misli da mora. Miller igra pobjedničku košarku u kojoj se uzima samo kvalitetan šut, inače se lopta šalje do bolje postavljenog suigrača. U mlađim danima, dok su ga još služile noge, zabijao je više jer se odlučivao na ulaza i solo akcije. Danas, svjestan da je prvenstveno šuter iz vana, pomaže na druge načine dok ne dođe u pravu situaciju.

A pravih situacija će pored Wadea i Jamesa biti koliko hoćeš. Ne sumnjam da nakon ove sezone Korver više neće biti najprecizniji tricaš u ligi, jer Miller bi vrlo lako mogao biti iznad te magične brojke od 50% šuta za tri oko koje se vrte samo najveći. Ukratko, samo sa ovih nekoliko potpisa Riley je riješio šuterski dio priče koji je najvažniji kada uzmeš u obzir slash n kick igru koja će u izvedbi Jamesa i Wadea činiti veći dio napada.

O privlačnosti igranja u ovako potencijalno velikoj momčadi dovoljno govori i odluka Jamesa Jonesa da odbije bolju ponudu Spursa (koji ni sami nisu loša momčad) te se za veteranski minimum vrati u isti klub koji ga je nešto ranije otpisao (Riley je u akciji čišćenja salary capa logično odbio preuzeti opciju za još jednu godinu koja bi Jonesa plaćala skoro četiri puta više). Time je čak i Mike Miller dobio zamjenu u slučaju da se opet javi neka od kroničnih ozljeda koje ga u zadnje vrijeme muče.

Sljedeći posao bio je složiti rotaciju na petici, odnosno naći dovoljno tijela koja mogu odigrati nešto što se da okarakterizirati kao obrana. Heat neće imati zatvoren reket, ali s ovim što je Riley pronašao neće biti ni totalno šuplji pod košem. Prijateljstvo Jamesa i Big Z-a rezultiralo je dovođenjem litvanskog veterana na dvije sezone, u kojima će njegov šut iz vana rijetko biti korišten. Međutim, ako i kad dobije priliku, Ilgauskas je i dalje dovoljno visok da smeta u reketu, te i dalje ima dovoljno mekanu ruku da zabije otvoreni šut.

Prva opcija na petici ipak je Joel Anthony, koji se valjda do danas oporavio od šoka izazvanog spominjanjem od strane Jamesa tijekom The Decision. Čovjek nema talenta za igrati košarku u napadačkom dijelu, ali dovoljno je pokretan i svjestan svoje uloge na ovome svijetu da zna kako ionako samo treba zakucati zicere koje mu ostali podvale. Njegova je rola prvenstveno u obrani, a tu se pokazao sasvim sposobnim gurati se čak i s najboljim peticama u ligi. Dok ova dva poteza imaju smisla, vraćanje pokojnog Jaamala Magloirea nema ni malo. Lako za to što više nema vještine centra, Magloire se već godinama i ne trudi, a u tome leži glavna razlika između njega i Anthonya. Nema tog osjećaja potrebe ili pak ponosa u njegovom ponašanju, on je tu prvenstveno zbog 6 osobnih i da bi mogao uživati s klupe u igri zvijezdanih suigrača kao dio showa iznutra.

Nakon što je uvjerio pouzdanog Haslema da mu je bolje ostati doma za manje novca i u manjoj ulozi nego prihvatiti midlevel ponudu Denvera, Riley je riješio i pitanje šestog igrača. Osim što će biti zamjena za Bosha, Haslem svojom obranom i preciznim šutem s poludistance bez problema može igrati u paru s Boshem pod koševima protiv ekipa koje nemaju pravu peticu, čime je još dodatno ojačan jedini slabi dio momčadi.

Dovođenje veterana Juwana Howarda pak samo pokazuje kako ni u Miamiu nisu sigurni tko će od visokih završiti u rotaciji pa dovode sve što mogu ne bi li se ona iskristalizirala sama po sebi. Howard mi se čini kao najmanje realna opcija, on je osigurač u slučaju epidemije ozljeda i profesionalac koji će i dodavanje ručnika odraditi na najbolji mogući način.

Šteta što je zbog njegova potpisa iz momčadi gotovo sigurno otpao Jarvis Varnado, kojega je Riley odabrao u drugom krugu drafta zajedno s Pittmanom i Butlerom. Već ovaj izbor tri provjerena igrača limitiranih mogućnosti bio je znak da Riley cilja na popunjavanje klupe za minimum, svu trojicu je po pravilima mogao potpisati za jedan prosjećni ugovor kasnog pick prve runde. Međutim, kako su okupljanjem Osovine Zla svi veterani naglo postali dostupni također za minimalce, Riley je odlučio dati ugovor tek Pittmanu, potaknut valja spomenutom taktikom okupljanja gomile centara iz koje će, valjda, isplivati rotacija.

Pittmanovo prisustvo na rosteru čini Magloirea potpuno nepotrebnim, te je stvarno šteta što jedna pozicija nije ostavljena za Butlera, koji bi bio solidna zamjena Wadeu. Doduše, postoji još šansa da jedan od dvojca Varnado-Butler ipak završi na finalnom rosteru, ali po zadnjim vijestima iz kampa Heata, nakon ljetne lige prvi favorit za petnaesto mjesto u ekipi je Shavlik Randolph, njihova verzija Briana Scalabrinea, koji ima iskustvo kao jedinu prednost pred konkurencijom. A i uklapa se, kao još jedan visoki igrač, u nade koje Riley polaže u slučaj. Naime, čak 8 igrača u momčadi igra pod košem, i ako odbijemo Bosha i Haslema kao sigurne u rotaciji, te ako zaključimo da je Anthony svojim kvalitetnim igrama u obrani potreban, ispada da se čak njih petero bori za rolu od desetak minuta.

I iz ovoga je očito da Riley, usprkos svim čarolijama koje je napravio u zadnje vrijeme, ni najmanje ne vjeruje svojoj unutrašnjoj liniji i da zna kako s ovom rotacijom ne može protiv Lakersa. Kvragu, jedva će i protiv Bostona i Orlanda, s tim da se u tim dvobojima ipak može nadati kao će napad izvući stvar. Bit će zanimljivo vidjeti na koji će se način ova rupa pokrpati dok godine prolaze a naslovi ne dolaze. Ironično, upravo je Riley najveći pobornik teorije da bez pravoga centra nema naslova, o čemu dovoljno govori činjenica da nikada nije htio imati momčad bez dominantnog centra. Nakon Abdul-Jabbara i Lakersa, izabrao je Knickse zbog Ewinga, a odmah po dolasku u Miami poslao je najboljeg igrača u povijesti Heata (do dolaska Wadea), velikog Glena Ricea, u Charlotte u zamjeni za Zoa Mourninga. Svi se sjećamo da se opet uhvatio treniranja tek kad je Shaq stigao u Miami. Stoga, Spoelstra može biti miran – Riley nema namjeru trenirati momčad u koju ne vjeruje u potpunosti. A kako god to ludo zvučalo, u ovu ne vjeruje. Još.

(Mala digresija - sumnjam da će Riley ikad ponovo trenirati, ali isto tako sumnjam da će Spoelstra preživjeti nakon ove sezone, a rješenje se nameće samo po sebi, jedini je problem što je prelogično da bi se ostvarilo - Doc Rivers. Produžio je na još godinu s Celticsima, međutim nakon ove sezone je slobodan. Ima iskustvo rada s tri velika igrača, ima prsten, zna se nametnuti i kao lider i kao jedan od jednakih, u stanju je plesati oko nekoliko velikih ega u isto vrijeme, propovijeda obranu i timsku igru a u napadu vjeruje igračima. Ukratko, on je sve što Miamiu treba.)

Da ironija bude još veća, ne treba nam ništa više nego sjetiti se priča s drafta prije dvije godine. Riley je, uvijek gledajući petice, do nekoliko tjedana prije drafta inzistirao da će Miami drugim pickom uzeti Brooka Lopeza. Kako se draft približavao, suradnici su ga uvjerili da je suludo potrošiti tako visok pick na tromog bijelog centra upitne budućnosti, već da treba uzeti potencijalnog superstara u Beasleyu. Kako legenda dalje kaže, jadni Riley je po prvi puta u životu odlučio ne poslušati vlastiti instinkt, te je izabrao Beasleya. Sjećam se da sam odmah nakon drafta 2008. čitao reportažu u kojoj je sve ovo navedeno, isto kao i da je Riley, i prije i nakon drafta bio nervozan i nesiguran zbog odluke. Tek je nakon izbora po prvi put javno izjavio da stoji iza Beasleya, što je profesionalni stav kojega se držao sve do nedavno, iako je svima bilo jasno kakav je Beasley promašaj.

Što se pak dogodilo s ljudima koji su preporučili Beasleya ne znam (ako ih je i eliminirao, Riley je zasigurno uništio potencijalne dokaze), ali znam da bi već danas ova momčad s Lopezom na rookie ugovoru bila sposobna srušiti rekord Bullsa i osvojiti naslov. Tako da je, eto, i jedini promašaj u Rileyevoj karijeri u biti rezultat toga što je odbio poslušati sam sebe. Ono, može James biti ogromni kraljevski penis, ali uvijek je penis. Riles je jednostavno kralj.

''Riley got everybody, he got 'em all!!! Discounted!!! Gangster!!! Pimp!!! Don!!! Godfather!!! He got 'em all!!! Everybody wanted one of them!!! He got 'em all...''

MARLINS

Zvuči nevjerojatno da je momčad iza koje su već dva naslova Prvaka, iako je osnovana tek 1993., po posjećnosti svojih utakmica sličnija HNL momčadima nego ostatku MLB ekipa. I da, pod ovim HNL ne mislim na nekakvu drugu, poluprofi hokejašku ligu, već na Hrvatsku Nogometnu Ljigu. Čuj to. Ali je istina – ova ekipa iz dana u dan igra pred praznim tribinama.

Za one koji bolje poznaju stil života u Miamiu tako nešto nije uopće čudno. U ovom gradu postoje samo Dolphinsi, jer football je ipak veći od života a samim time i od svih različitih stilova kojima se on živi. Mislim, lani je Heat imao jedva pola popunjenosti kapaciteta čak i u susretima protiv Lakersa i Cavsa, što je bilo van pameti. Sjećam se one jedne utakmice protiv Clevelanda, kada je prvi put glasno rečeno da će i Miami u lov na Jamesa, i kada je Riley u goste pozvao – Jordana i Pippena. I dok su Wade i LBJ briljirali jedan protiv drugoga na parketu, s tribina im je dolazila jasna poruka – samo zajedno možete do naslova. Majke mi, na idućem popisu stanovništva iz ateista vjeru mjenjam u rajlijevca. Kad mogu oni sektaši raelijanci biti priznati, što ne bi i mi?

Uglavnom, Marlinsi su klub s fantastičnom organizacijom koja pronalazi talente i njeguje ih u odličnom sistemu, ali su i klub s užasno malim budžetom jer vlasnik, logično, ne želi trošiti više od minimuma na proizvod koji trenutno nikoga ne zanima. Heat će, doduše, sada imati punu dvoranu svaku večer, ali baseball teško može napuniti stadion čak i u slučaju borbe za naslov. Ako Miami voli pobjednike, zašto je to tako? Zar mrze baseball? Istina je negdje u sredini.

Naime, od osnutka Marlinsi igraju utakmice na stadionu Dolphinsa, u predgrađu Miamia. Kako znamo da su football stadioni kapaciteta u prosjeku od nekih 70 tisuća ljudi, jasno je da se ovih desetak tisuća što ima volje za baseballom uopće ne primjeti. Također, pravim fanovima igre nije nikakvo zadovoljstvo gledati utakmicu na običnom stadionu, jer on po samim svojim gabaritima uopće ne odgovara zahtijevima baseballa. Posebice stoga jer svi drugi imaju te svoje ulickane parkove, koji se natječu u detaljima poput zida od opeka, ukrasnog zelenila, duljine igrališta, prostora za zagrijavanje rezervnih pitchera, a neki su čak ugradili i umjetno jezerce. Svaki park je malo remek-djelo a Marlinsi svoj nemaju. Dok u San Franciscu home run odleti ravno u ocean, kod njih se zabije u praznu plastičnu stolicu na tribini betonskog čudovišta. Tužno.

Međutim, za dvije sezone stvari će se popraviti. Gradi se pravi pravcati park za baseball u centru Miamia, kako bi razmaženim sugrađanima bilo što lakše doći na tekmu. Također, bit će i uvjerljivo najmanjeg kapaciteta u ligi, za 30-ak tisuća najvjernijih, kako bi uglavnom izgledao popunjen i onih godina kada momčad ne bude vrhunska. Ali, kako sam već rekao, obzirom na sposobnost kluba da stvara i pronalazi igrače, takve godine bit će rijetkost.

Ove sezone su na standardnih 50% pobjeda, što je minimum za ovako talentiranu momčad, ali i maksimum obzirom na potpuni nedostatak ambicija. Kada pak konačno odluče da je vrijeme za lov na novi naslov, imaju sasvim dovoljno oružja. Mladi pitcher Josh Johnson ove sezone definitivno je potvrdio da više nije samo talent već pravi as, s jedva jednom dozvoljenom bazom po devetini (bilo zbog udarca ili bacačke greške) i jedva dva dozvoljena poena po susretu, što je fantastična statistika, ekvivalent košarkaškoj obrani koja protivnika drži na 35% šuta iz igre i jedva 80 poena.

Ostatak rotacije nije nešto, Sanchez i Nolasco talentirani su ali i greškama skloni pitcheri, dok je klupa tek prosjećna. Međutim, poanta je da su svi mladi, ispod 30, te da će i u slučaju da ih neka druga momčad odluči preplatiti, Marlinsi vrlo brzo iz sistema dovesti barem jednako vrijedne igrače.

Udarači su solidni, s tim da se opet ističe mladost. Ove sezone u prvih 9 uskočilo je čak troje mladaca, Gaby Sanchez, Morrison i Stanton, od čega su potonja dvojica novajlije. Veterani pritom uredno napuštaju klub. Čak su tijekom prijelaznog roka u Teksas poslali standardno dobrog Cantua, iako su u tom trenutku bili u borbi za playoff. Međutim, kako smo rekli, njih utješne nagrade ne zanimaju, znaju da u Miamiu mogu biti zanimljivi samo s vrhunskim proizvodom.

A taj se neće čekati dugo. Od tri spomenuta mlada igrača, možda tek Stanton ima šanse postati igračina, ali tu su već od prije po mnogima najbolji shortstop lige Hanley Ramirez (možda i najkompletniji igrač baseballa uopće, jednako dobar u obrani, trci i lamatanju), zatim pouzdani home run ekspert Dan Uggla te veteran outfielder Ross. Kad im dodaš dva vanjska mlada igrača također promovirana u zadnjih par godina, trenutno ozljeđenog Coghlana i trenutno u niže rangove vraćenog Maybina (šteta je da mladi talenti sjede na klupi pa klubovi bez problema vraćaju u drugu ligu nekoga tko se već dokazao u prvoj ako ne izbori mjesto u startnoj postavi – Maybin je poziciju izgubio dolaskom Stantona), Marlinsi ne da nemaju problema složiti rotaciju već prije imaju problem izabrati igrače za nju među jednako dobrima.

Kako god, ova sezona je za njih prekrižena, a dok se dođe na novi stadion, klub možda napusti još par veterana koje stvarno nema smisla plaćati u desetcima milijuna kada isti učinak možeš imati za nekoliko stotina tisuća. Za budućnost je jedino bitno zadržati Ramireza i Johnsona, te oko njih onda složiti ekipu koja će barem preko ljeta moći skrenuti pažnju grada s Threetardsa i Dolphinsa.

THE ROSTER OF THREE

More Than A Game (Kristopher Belman, 2008.)

Sjajan dokumentarac o nastanku LeBrona i početku fenomena koji je doveo do The Decisiona, čak iznenađujuće lišen manipulativnih PR tokova i patetike kakvu bi očekivali od Đikone koji je bio direktno povezan s nastankom filma. Vrhunske snimke, u kojima možemo vidjeti LBJ-a kao talenta još od osnovne škole, tu su prvenstvno da ispričaju priču o pet prijatelja iz Akrona koji su godinama vladali srednjoškolskim natjecanjima Ohia. Dokaz da James dolaskom u Miami samo želi još jednom proživjeti svoje najljepše godine u životu, godine u kojima pritisak i biznis od njega još nisu bili napravili Đikonu. Danas je James jednako LRMR van parketa kao i King James na parketu, samo što je eto, van parketa uspio uz sebe zadržati Mavericka, Richarda i Randya (što se pokazalo ne baš dobrim u nekim potezima), dok je na parketu zamijenio McGeea, Drua, Siana i Romea - Wadeom i Boshom. I Joelom Anthonyem.

The Winner Within (Pat Riley, 1994.)

Biblija rajlijanaca, klasik jednako cijenjen u poslovnom kao i u košarkaškom svijetu. Naime, Riley je godinama usput zarađivao i držanjem motivacijskih govora po raznim korporacijama, uglavnom koristeći iskustva iz košarke. Cinik bi pomislio da je ovo tek još jedan self help priručnik, ali daleko je to od istine. Rileyeve poruke duboko su ukorijenjene u košarci te se praktički samo prevode na ostale životne situacije. Pa ako se neki biznismen i razočara, ko ga jebe, mi košarkaški fantaci bar možemo uživati u angdotama iz Lakersa i pogledima na igru jednoga od najvećih umova svih vremena.

The Dan Le Batard Show podcast

Jedini podcast koji pratim a da nije u ESPN-ovoj ingerenciji. Iako se Le Batard vodi kao jedan od suradnika na ESPN-u, te se često pojavljuju u raznim TV emisijama koje možemo pratiti i na ESPN America (najviše u ''PTI'' kao zamjena), njegov originalni posao je ipak onaj voditelja najluđeg sportskog showa u Miamiu a vjerovatno i šire. Lišeni ESPN-ovih PG 13 propisa, Le Batard i ekipa luduju satima svaki dan na teme uglavnom vezane uz lokalni sport. Podcast je kasnije editiran te skraćen na nešto više od sat vremena, što je još uvijek puno ali ionako biram samo one dane u kojima se govori o Heatu. Bit će ovo neprocjenjivi izvor informacija tijekom idućih sezona u kojima će Miami biti glavna vijest svakog NBA dana, jer Le Batard je glavna faca u gradu kojoj ni Riley ni Wade ne mogu reći ne. Apsolutni insider, uz to i opušten i mudar čovjek neopterećen dogmama, i nema sumnje da će prvi reći ako primjeti da nešto ne valja umjesto da se skriva iza nižih strasti, što je postalo uobičajeno na ESPN-u. Ogroman plus je i gomila vrhunskih i relevantnih gostiju, koji se kreću od kolega poput Simmonsa do zvijezda poput Barkleya, a najveća poslastica je što tijekom košarkaške sezone gotovo redovito u emisiji gostuje danas možda i najveće NBA pero, Adrian Wojnarowski.

''Run the point night! One lucky fan gets to run the point every night for the Heat! It helps under the salary cap! The lucky fan gets to keep the jersey!''