ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

9Jul/1317

THE (NOT) AMAZING SUMMERCAST

Posted by Gee_Spot



Mega-turbo-uber rekordni pod od preko 2 sata za sve one kojima su sparine pojele čeoni režanj. Čudesno putovanje kroz bespuća NBA tržnice, njene sadašnjosti i budućnosti. Ako ste voljni odvojiti dovoljno prostora i vremena (oko 16 dana) poslušajte što to Sickre i Gee trabunjaju dok psi laju, karavane prolaze, a žene spavaju.

30Jun/1336

MUCH ADO ABOUT NOTHING

Posted by Gee_Spot

Ok, sada kada je prvotni šok prošao i kada smo se prilagodili činjenici da se trade Bostona i Brooklyna stvarno dogodio, vrijeme je da bacimo pogled na ono bitno, a to su dometi ovih renoviranih rostera. Na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego što su bili, a isto tako i kako su Celticsi puno lošiji. Međutim, nijanse su bitne - da li su Netsi toliko dobri da mogu izazvati Heat, odnosno da li je Boston toliko loš da može u lov na Wigginsa? Krenimo od potonjih jer njihov cilj će definitivno biti lakše ostvariti usprkos puno većoj konkurenciji čak i od one protiv koje će se boriti Netsi.

CELTICS

Dakle, sezonu nakon što je odlučio pojačati momčad kako bi Pierceu, Garnettu i Rondu omogućio još nekoliko prilika za nove playoff borbe, Ainge je već zaključio kako je taj pristup bio pogrešan i kako bi trebalo okrenuti novu stranicu. To što je pri tome spalio ogromnu količinu dolara na novi ugovor Garnettu te ne dovođenje Leea, Terrya i ostalih kvazi-pojačanja očito ne brine vlasnike, stoga ne treba ni nas. Ime nove strategije zove se rebuilding, stoga se posvetimo tome.

Ako i prihvatimo tezu da nije bilo boljih ponuda na stolu, ovi pickovi Netsa ne zvuče loše u vakumu (a vakum je nužan prilikom gledanja ovakvih tradeova jer, ako ih gledamo kroz prizmu odricanja od jednog od najboljih igrača u povijesti kluba za u najboljem slučaju dva korisna picka, jasno je kako Ainge zaslužuje da mu se probuše sve četiri gume na autiću kojega vozi). Ovaj dogodine, na povijesno jakom draftu, neće biti ništa posebno (Hawksi imaju pravo mijenjati svoj pick za ovaj Netsa kao dio tradea za Johnsona, ali to im sigurno neće pasti na pamet obzirom da i sami kreću u lov na Wigginsa), ali ovi kasniji bi mogli završiti u lutriji ako u međuvremenu Prokhorov ostane bez aduta koji bi pokrili raspad jezgre uzrokovan starenjem (Boston ima i opciju zamijeniti s Netsima svoj pick prve runde u 2017. što bi se opet moglo pokazati bitnim, a možda i ne).

Problem je u tome što Prokhorovu novac očito ne znači ništa, a s takvima je teško išto prognozirati. Isto kao što je uspio truplo Geralda Wallacea pretvoriti u Piercea i Garnetta, možda mu nešto slično uspije sutra i s Johnsonom. I za takve transakcije mu neće uvijek trebati ni pickovi - liga će uvijek biti krcata preplaćenim veteranima na dugim ugovorima kojih će se netko htjeti riješiti, pa makar i za budući prostor na salary capu, što implicira da su Netsi mogli dobiti od Bostona sličan paket i bez ovoliko pickova, a to pak znači da je Ainge napravio solidan posao.

Istovremeno, ako će Netsi uvijek naći načina biti u playoffu, a to im je očito namjera, onda ti pickovi ne znače ništa, pa i taj Aingeov dobar posao prestaje biti dobar posao. Pratite me do sada? Poanta je - zaboravite pickove, koncentrirajte se na igrače i provedbu generalnog plana.

Kris Humphries je u zadnjoj godini koje je teška kao i Garnettova (klub ima opciju produžiti KG-a za još jednu sezonu). Kako Humphries baš i nema neku vrijednost kao veteran, pri tome ima i onu mrlju u odnosima s Rondom zbog lanjske tučnjave, ne vidim razloga zašto bi ga Celticsi uopće dovodili u trening kamp. Ionako bi samo zauzimao mjesto mladima, stoga je najpametnije jednostavno ga otpustiti. Ili, ako to Rondo želi, staviti ga u istu situaciju koju su Jazzeri izveli s Rajom Bellom, kada su ga cijelu sezonu držali kao aktivnog člana rostera samo da ne potpiše za novi klub. Uglavnom, Humphries je apsolutno nebitan u cijeloj priči osim kao ugovor.

Gerald Wallace je najveći problem cijelog tradea - Boston je poslao 39 garantiranih milja u Brooklyn, a uzeo je nazad 44 (pod pretpostavkom da je Bogans potpisao za minimum i jednu garantiranu godinu), što znači da su pravo na pickove platili 5 milja. Nije puno za tri picka prve runde, ali, opet ponavljam, ako će se raditi o pickovima izvan lutrije, nije ni malo. Najgore od svega je što Wallaceov ugovor traje tri godine, a to znači da ćeš iz sezonu u sezonu na rosteru držati mrtvi kapital. Kojega se možeš riješiti samo tako da nekoga podmitiš nekim od onih pickova koje si dobio od Brooklyna. Što bi bio prevelik idiotizam čak i za Aingea. Uglavnom, obzirom da je odlaskom Piercea otvoreno mjesto za Greena da konačno zaigra na svojoj prirodnoj poziciji trojke, Wallace nema nikakvu vrijednost osim kao skupa zamjena (mislim, nadam se da će budući trener biti dovoljno pametan i da neće Greena gurati pod koš kako bi otvorio minute za penzionera koji nema nikakvu budućnost u klubu).

Keith Bogans dodan je u trade samo da bi štimala lova i Boston ga isto tako bez problema moža otpustiti nakon što mu isplati tu jednu godinu veteranskog minimuma, Kris Joseph se vratio nazad u klub koji ga je već jednom otpustio nakon što ga je izabrao u drugom krugu prošle godine (vjerojatno će to napraviti opet jer se radi o NBDL igraču), tako da ispada kako je jedini igrački dobitak za Boston u ovom tradeu MarShon Brooks. Momak je imao solidnu rookie sezonu u kojoj je pokazao zavidnu lakoću zabijanja i kreiranja prilika (isključivo za sebe), ali u jednom totalno neobaveznom kontekstu. U drugoj godini našao se u nezgodnoj situaciji znatno povećanih očekivanja, plus je dolaskom Johnsona igrača ostalo malo prilike za izboriti minute. Ni Johnson trener, a ni kasnije Carlesimo (iako je on bio nešto šire ruke) nisu vidjeli pretjerane koristi od davanja minuta klincu koji ne igra obranu, gađa tricu ispod 30% i ima jednako asista kao i izgubljenih.

Sad, može li se nešto izvući iz Brooksa drugačijim pristupom u kojemu će netko imati volje učiti ga i razvijati kao igrača? Možda, još je relativno mlad, a ono što je pokazao u rookie sezoni kada je imao više slobode jasno ukazuje da ima napadačkog talenta. Plus, solidan je atleta i nema razloga da ne razvije i u puno boljeg obrambenog igrača.

Znači, kada svedemo račune i kada izbacimo iz jednadžbe upitne pickove i financijsku neisplativost, ispada kako je iz ovoga tradea Boston dobio možda jednog člana nove jezgre. Što je mizerno malo, dok ne bacimo pogled na strategiju. Dakle, može li Boston biti toliko loš da uhvati Wigginsa?

Puno je varijabli i većina ih je vezana uz Ronda - ako i on napusti klub u nekom tradeu, jasno je da dobar dio onoga o čemu danas pričamo nema smisla. Međutim, radi vježbe uzmimo u obzir da će se Rondo stvarno vratiti na parkete do trening kampa i da će ući u sezonu kao startni play. Možda neće biti spreman za maksimalan napor, definitivno neće biti razloga za forsirati ga, ali čak i taj light Rondo trebao bi odraditi posao iznad prosjeka na poziciji.

Recimo da se njegovih standardnih 37 minuta smanje na 33 uz nešto slabiji učinak, to bi i dalje trebalo biti dovoljno za ulogu treće opcije po IOR bodovima. Ostatak minuta otpao bi na Bradleya, a nije isključeno da će kroz ljetnu ligu Celticsi potpisati i Phila Presseya kao trećeg playa.

Na dvojki dio minuta ide Bradleyu, a tu su i Crawford, Brooks i Lee pod ugovorima. Gužva, stoga možemo očekivati da jedan od njih i odleti. Međutim, za našu projekciju to je manje bitno jer se radi o igračima sličnih vrijednosti sposobnima odraditi minute na razini igrača zadatka.

Na trojki bi se sve trebalo vrtiti oko Greena plus Wallacea kao zamjene - uz malo sreće i uz veće ovlasti za Greena, Boston bi i ovdje mogao izvući učinak treće opcije. Obojica će dobiti i poneku minutu na četvorki, ali pod košem bi većina minuta trebala otpasti na Sullingera (dobro se oporavlja i do kampa bi trebao biti 100% spreman) i Bassa. Sullinger je lani tu i tamo čak igrao i kao petica, to će moći ponoviti protiv napadački limitiranih centara, ali očito je kako će Bostonov najveći problem u novoj sezoni biti centar.

Olynyk bi zbog građe također bolje prošao kao stretch četvorka, tako da su na toj poziciji riješeni, imaju čak i previše opcija, ali Sullinger neće moći sam sezonu izgurati na petici, a niti će mu Melo ili Iverson, ako uopće ostane na rosteru, biti od velike pomoći. Kako je Boston debelo preko capa, jasno je kako im na raspolaganju za pojačanja ostaje samo trade ili midlevel (a i pitanje je hoće li imati pravo na puni midlevel obzirom da su na samoj granici da plate porez). Ili će pretvoriti jednog od bekova viška u poštenu peticu ako ne misle uništiti Sullingera ili će rješenje pronaći putem tržnice. A i tu su im ruke poprilično vezane jer već pod ugovorom imaju 14 igrača - čak i kada otpuštanjem Josepha, Bogansa i Humphriesa ovu brojku garantiranih ugovora svedu na 11, ne ostaje im puno mjesta da potpišu klince poput Presseya i Iversona koji su nužni na ovakvom rosteru.

Uglavnom, ako krenemo od postavke da većih promjena neće biti i da je ovo manje-više njihova rotacija za novu sezonu, plus ako uračunam da će centar kojega će dovesti biti tek sposoban za sačuvati zdravlje rookieima i četvorkama koje bi trebale glumiti centre, IOR gleda na Boston kao na momčad sposobnu ostvariti 35 do 38 pobjeda. Jasno, projekcija nije potpuna dok podjeli minuta i rotacijama talenta ne dodamo i prilagodbu konkurenciji, ali u ovom trenutku nema potrebe ići toliko daleko, ostavimo to za deveti i deseti mjesec te se ovom prilikom zadržimo na spomenutim brojkama.

Obzirom da će Istok biti još slabiji na osnovu ovoga što trenutno znamo, brojka od 38 pobjeda realnija je od 35, a to definitivno neće biti dovoljno za lov na Wigginsa. Kvragu, obzirom na tankiranje koje će nam priuštiti Orlando, Charlotte, Philadelphia, a vrlo vjerojatno i Milwaukee i Atlanta (plus da ne spominjem da trenutno ni Cleveland ni Detroit ne izgledaju spremni napraviti korak naprijed), ispada kako bi Boston čak i s ovakvim rosterom mogao završiti u borbi za osmo mjesto. Srećom, da se takva "tragedija" izbjegne, uvijek postoji dovoljno opcija.

Prva i najučinkovitija je već spomenuto poigravanje s Rondovom ulogom i minutažom (teoretski, ne moraju ga ni trejdati, samo mu mogu odgoditi povratak obzirom na težinu ozljede), koje bi ih moglo koštati 3 do 5 pobjeda ako ga zamijene prosječnim učinkom. Problem je samo u tome što Boston nema prosječnog back-up playa - Bradley je specijalista za obranu koji prenosi loptu, tako da bi s njegovom većom ulogom pad bio puno veći. Kako više nema ni Piercea ni Garnetta da vrtiš napad kroz njih, sva odgovornost za kreaciju pala bi na Greena, a to znači da bi često imali prilike gledati Crawforda i Brooksa kako igraju 1 na 5. Razum govori da ovo već opasno izgleda kao momčad ne za 5, već za 10 pobjeda manje od očekivanih s Rondom.

Također, tu je uvijek i mogućnost da jednostavno ne realiziraju talent koji imaju na raspolaganju. Naime, za biti grozan nije potrebno imati samo grozan talent, možeš se provući i ako imaš užasno posložen roster nesposoban igrati prosječnu košarku ni u obrani ni u napadu. Uzmimo za primjer samo prošlu godinu - Detroit, Cleveland, Orlando, Charlotte i Phoenix bile su jedine momčadi u ligi koje su bile ispodprosječne i u obrani i u napadu. Svih 5 je sezonu završilo ispod 30 pobjeda na dnu lige - među njih su se ubacili još samo Kingsi i Washington. Kingse je ispod 30 pobjeda povukla druga najgora obrana lige koja je anulirala solidan napad, a Wizardse najgori napad koji je jedno od boljih obrana učinio nevažnom.

Po ovim podacima jasno je uočljiv uzorak koji trebaš poštovati da bi bio loš, a Boston je na odličnom putu. Njihov napad s puno Ronda ispodprosječan je već dvije sezone, a bez Piercea i Garnetta trebao bi potonuti na samo dno (i to bez da smo uopće makli Ronda iz jednadžbe - bez njega bi mogao biti povijesno užasan). Štoviše, obzirom da Celticsi ni na jednoj poziciji nemaju poštenog šutera (Bass je vjerojatno najpouzdaniji, a to sve govori), vrlo lako bi se moglo dogoditi da im nedostatak balansa bude najveći neprijatelj, a u takvom kontekstu gotovo je garantirano da nećete realizirati talent do kraja (tko je prva, a tko druga opcija, tko su igrači zadatka - to je nešto što ni novi trener neće znati veći dio sezone).

Može li obrana stati na put tankiranju? Ne, a za to će se pobrinuti manjak poštenog centra. Boston u Rondu, Greenu i Bradleyu ima sjajne obrambene igrače na perimetru, ali to neće biti dovoljno za imati poštenu obranu bez podrške u pozadini. A kako Boston sigurno neće dovesti Howarda, ova unutarnja linija curit će na sve strane i neće stići pokriti ništa. Garnett je bio srce ove momčadi, a to vam ništa ne može bolje pokazati od obrambenih brojki s njim ili bez njega na parketu.

S njim je Boston primao samo 99.3 poena na 100 posjeda lopte, što je bio za 0.5 bolji rezultat od onoga kojega je ostvarila najbolja obrana lige prošle sezone, obrana Pacersa. Bez njega, Boston je primao 108.3 poena na 100 posjeda lopte, što je rezultat koji ih baca između Orlanda i Detroita, debelo u donjoj trećini uspješnih obrana. I to je ujedno i brojka koja puno više odgovara budućoj stvarnosti.

Dakle, Boston će gotovo sigurno imati ispodprosječan napad i ispodprosječnu obranu, što znači da Ainge može otvoriti šampanjac - jednim potezom si je osigurao lutriju. A poželi li pri tome biti uspješniji u tankiranju i od Orlanda i od Charlotte, samo treba trejdati Ronda (po mogućnosti za veterana sa skupim ugovorom koji će im dodatno opteretiti salary cap - sarkastičan sam, bit će dovoljno dobiti još poneki pick). U tom slučaju su mu 20-62 garantirani. Operacija uspjela, pacijent umro.

Sarkazam na stranu, realnost je takva da su Celticsi kad-tad morali napraviti ovo što su napravili. Ali, kada stavimo na stranu činjenicu da je prva Velika Trojka koštala ogromnu količinu novca i da je iza sebe ostavila više skandala nego naslova, ispada da ova Aingeova era baš i nije bila tako sjajna kako se voli smatrati. Kada dodamo i zadnje dvije godine užasnih poteza na vagu, na površinu izlazi jedan jedini zaključak - Danny Ainge zaslužuje otkaz. Da sam navijač, tako bih sebi postavio stvari - ok, uzeli ste mi kvalitetan roster, zasuli ste me pri tome drekom i užasnim PR-om, a da mi zauzvrat niste dali niti proizvod koji garantira nadu (garantira je ključna riječ, Boston tek treba uz pomoć sreće doći do svojih mladih nositelja budućnosti, što se, ako im loptice ne budu naklonjene, vrlo lako može pretvoriti u desetljeće jada), pa to se može ispraviti samo nečijom žrtvom. A kako su vlasnici nedodirljivi, žrtvujte Aingea. Neka u Wigginsovoj eri uživa neki novi mešetar.

NETS

Oni su prihvatili ogroman rizik, to je jasno. Ono što nije jasno da li su na to pristali svjesno ili nesvjesno - Prokhorov i dalje odaje dojam tipa koji vjeruje da je NBA kao UEFA i da ruski tajkun milijunima može kupiti trofeje. Za razliku od nogometa, NBA ima pravila koja joj daju kakav-takav integritet bez kojega bi bila tek još jedna bezvezna liga u kojoj jedni životare, a drugi uživaju bez posljedica. Ok, ona u neku ruku i jeste takva, ali ne zbog manjka regulacije, već zbog manjka poštenja na svijetu - nisu svi jednako lijepi, bogati, a ni pametni, što se može primijeniti i na NBA management.

Uglavnom, očito je da čovjek nema strpljenja za dugoročni plan, zato će pokušavati na silu dok se cijela stvar ne raspadne (a raspast će se, jer će se jednom ovaj krug oživljavanja mrtvaca drugim mrtvacima kad-tad morati zatvoriti). I složio je pristojnu momčad, koja nakon ovog tradea s Bostonom ima i sjajnu petorku, ali i nešto tijela na klupi.

Dakle, na prvi pogled je jasno kako su Netsi bolji nego lani. Stoga, zaboravimo pickove, budućnost i sve nakon ove sezone - ako to nije bitno Prokhorovu, zašto bi bilo nama. Usmjerimo pažnju na to koliko su obnovljeni Netsi u ovom trenutku bolji nego što su bili.

Zamjena Wallacea Pierceom je sjajan potez - ne treba biti genije za zaključiti kako bi lakoćom prošli Bullse u nedavnoj prvoj rundi da su umjesto Geralda imali Paula u momčadi. Pierce će svojom all-round igrom i posebice šutom iz vana podići ovaj napad na još veću razinu. Plus, obzirom kako kvalitetno stari, manja uloga i manja potrošnja omogućit će mu da održi razinu kvalitete i možda bude još učinkovitiji igrač.

Garnett će se također sjajno uklopiti. On je napadački ionako već godinama igrač zadatka koji stoji iznad lakta i zabija skok-šut za skok-šutom te se više neće morati pretvarati da je išta više. Pored Lopeza, uopće neće biti potrebe da se spušta u reket, a njegovi sjajni pasovi dodatno će ubrzati kretanje lopte. Najvažnije, još uvijek je u stanju upravljati vrhunskom obranom, što znači da će začepiti najveći problem Netsa - propusni reket. Također, kao sjajan defanzivni skakač pobrinut će se da Netsi ne dozvoljavaju previše skokova u napadu, što im je lani bila poprilična slabost.

Teoretski, njihova obrana bi iz prosječnosti mogla uskočiti među 10 najboljih samo ako KG bude u stanju igrati 30 minuta po večeri i odigra li Lopez 70 ili više utakmica. Stare kosti na boku nisu bile problem prošle godine, a ne bi trebale biti ni ove pošto između Piercea i Wallacea nema velike razlike. Doduše, Johnson je pokazao ozbiljne znakove starenja u tom segmentu igre, a kako Pierce teško može odjednom postati specijalizirani stoper, jasno je kako će tu imati problema s najvećim klasama. S druge strane, Kidd je zadnjih godina igrajući u Mavsima, pa dijelom i u Knicksima, vrlo dobro upoznao kvalitete zone, tako da bi se manjak mladih nogu za presing mogao sakriti. Ukratko, obrana će biti solidna, s Garnettom i Lopezom zajedno na parketu odlična.

Napad je već bio top 10 samo s Williamsom i Lopezom, a dodatkom Pierceova i Garnettova šuta otvorena su mu vrata za top 5. Jasno, ogroman problem je uigravanje, kao i sistem kojega će uvesti Kidd. Hoće li Williams imati sve ovlasti? Hoće li zbog izolacija za Johnsona i Piercea zanemariti najbolju napadačku opciju, Lopeza? Koji će biti omjer pick & rolla? Tko će se odreći većeg postotka lopti, Pierce ili Johnson?

Distribucija lopti je uvijek problem kada se na okupu nađe ovoliko kvalitetnih igrača, ali nije da nema logičnih opcija. Tipa, Garnett više definitivno neće morati potezati duge dvice svaki četvrti napad kada je na parketu, tako da bi njegova potrošnja bez problema mogla pasti na razinu igrača zadatka. Pierce bi se također morao zadovoljiti s više spot-up situacija i ulogom druge ili treće opcije, dok je Johnson već lani bio oslobođen težeg tereta i nije se previše bunio. Sada samo treba izbaciti iz plana igre sve akcije koje završavaju s njim u izolaciji, koristiti ga uglavnom kao šutera i povremeno u postu, i to je to. Lopez i dalje mora dobivati između 25 i 30% lopti dok je na parketu, a Williams kao primarni kreator mora imati odriješene ruke.

Uglavnom, ovo može funkcionirati jer nije da imamo 5 igrača u naponu snage koji će se ubijati međusobno za svaku loptu. Johnson i KG u stanju su biti spot-up podrška dok udarna trojka vrti akciju, pitanje je samo hoće li Kidd znati izvesti da ta podjela uloga bude prirodna i dovoljno učinkovita da ne uzburka duhove.

Naravno, kada imaš ovako staru petorku, nije na odmet imati dobru klupu. A tu Netsi nisu ni upola loši koliko se misli. U manjoj roli, Evansovi skokovi bit će od koristi, a ostane li Blatche i zadrži li lanjsku razinu igre, rotacija visokih bit će solidna. Praktički, tu je Teletović peti čovjek, a obzirom da bi i on nakon godine prilagodbe mogao početi pogađati trice, mogli bi čak govoriti i o iznadprosječnoj rotaciji. Nećemo, jer jedan problem postoji, a on se tiče minuta Lopeza i Garnetta. I jedan i drugi su pod posebnim režimom i ne igraju više od 30 minuta, što znači da će klupa ipak imati malo prevelik utjecaj, barem dok Brook ne dobije zeleno svjetlo od doktora da ga se može jahati 35+ minuta (kako je nedavno opet imao zahvat na stopalu, pitanje je koliko je to realna mogućnost).

I Pierce i Johnson su u godinama kada bi manja minutaža bila od koristi, ali tu se javlja puno veći problem - Netsi nemaju swingmana koji će im olakšati život. Terry će tu i tamo uskočiti kao dvojka, ali i njegovi najbolji dani su prošlost i puno bolje funkcionira kao combo-bek s klupe. Dakle, tu će dobro doći da nadoknadi izvjesni odlazak Watsona, ali ovoj momčadi treba 3&D swingman na klupi. Tu bi ključan mogao biti Bogdanović - Netsi moraju dovesti i njega kako bi s 15-20 minuta po večeri zakrpali najveću rupu na rosteru, a po brojkama iz Eurolige nema razloga sumnjati da ovaj neće biti u stanju na povjerenje uzvratiti solidnim igrama. Lanjski rookie Taylor vjerojatno nikada neće biti spreman pomoći, stoga ne bi bilo loše pronaći još jednog back-up playa. Kidd se, nažalost, ne može skinuti jer se umirovio kako bi se oslobodio od ugovora s Knicksima, ali uokolo ima sasvim dovoljno veterana koji su voljni doći za minimum u ovakvu situaciju.

Uglavnom, ako sve pođe po planu, Netsima 55 pobjeda ne mogu pobjeći osim u slučaju nekakvih šokova poput onih koji su lani pogodili Lakerse. Top 10 momčad u oba smjera po defaultu ide preko 50, ako je pri tome u jednom segmentu igre top 5, broj pobjeda se još više povećava i otvaraju se vrata šampionskom potencijalu. Kada dodamo buduće stanje na Istoku, bilo bi skromno očekivati manje od 55 pobjeda, zar ne? Plus, Netsi su već lani zamalo uhvatili 50 pobjeda iako ih je IOR prognozirao na oko 45, a i statistički su na kraju imali učinak primjereniji 46-36 momčadi. Dakle, ako pripišemo tu pozitivnu razliku od +3 pobjede isključivo slabijoj konkurenciji, posebice nakon all-stara kada se pola momčadi ionako okrenulo lutriji, dogodine bi mogli očekivati čak i veći doprinos sreće. Da, 55 pobjeda se čini dohvatljivim ciljem, a taj napredak od 6 utakmica nije za baciti.

IOR se manje-više slaže s ovom logikom. Na Netse gleda kao na momčad između 48 i 53 pobjede, s tim da su nas Lakersi naučili kako donja granica može biti i veća ako regresija bude iznad očekivanja. Kod veterana se nikada ne zna kada će se raspasti i kada više neće sličiti na sebe, iako se stvarno mora dogoditi poseban slučaj pa da ih više propadne istodobno kao što je bio slučaj lani s Lakersima. Posebno je zeznuto predvidjeti Piercea koji je lani u specijalnim okolnostima i pod teretom odgovornosti odigrao možda i bolju sezonu nego godinu ranije. Garnett i Johnson imaju svoj standardni ritam regresije koji će se vjerojatno nastaviti (iako, opet ponavljam, možda baš iduća sezone bude ona u kojoj će jedan od njih potonuti), pa ako i Pierceu uračunamo nešto slično, bolji učinak Lopeza i standardni Williamsa u stanju su i dalje sve ovo izvući preko 50 pobjeda.

Samo, od kada su to momčadi sa scoreom 53-29 u sezoni šampionski materijal? E, to je već druga priča. Netsi su bolji nego lani i time će vjerojatno preskočiti Knickse koji će vjerojatno biti lošiji, ali teško da će se ozbiljnije odvojiti od Indiane i Chicaga. Što je opet dobro - obzirom da su lani ispali u prvom krugu i da su ostali ispod 50 pobjeda na onakvom Istoku s rosterom teškim 84 milje, svakako će napraviti napredak. Ali, i dalje će ostati za stepenicu ispod Heata, a obzirom da nemaju dominantnu unutarnju liniju kao Bullsi i Indiana, teško da će ih ozbiljnije izazvati. KG i Lopez će svakako smetati LeBronu i kompaniji da igraju svoju igru, ali, ako će biti na parketu 30 minuta u prosjeku, Miami će imati dovoljno šansi da se izvuče iz eventualne serije bez stresa.

Što nas opet vraća na Lakerse. Sjetimo se kako su prošle sezone sami izazvali dobar dio problema koji su ih napali. Počevši od krivih poteza s trenerima dva puta u jednoj sezoni, pa do ozljeda i regresije uzrokovane godinama. Netsima nad glavom također visi taj mač sistema - ako ga ne budu imali, kako će pronaći balans? Da li je kasno dati otkaz Kiddu i dovesti Jacksona ili Van Gundya koji valjda sada ne bi odbili trenirati ovakav roster (ovo je samo glasno retoričko pitanje kako bi naglasili kakav su rizik preuzeli odigravši na Kidda)? Ako i uspiju postati momčad, mogu li preživjeti sezonu i dočekati playoff u top formi s ovolikim bremenom ozljeda i godina nad glavom?

Previše je to upitnika da ih se smatralo ozbiljnim izazivačem, ali da su napravili korak naprijed to je neosporno. To što nakon toga koraka slijedi provalija, to je za neku drugu priču. Za ovu sada, za trenutak, bitno je samo da ćemo još jednom gledati Piercea i KG-a u važnim utakmicama. Kao fanatiku NBA lige, najvažnije mi je da na vrhu imamo što kvalitetnije momčadi koje bi nam mogle donijeti još više one čarolije koju smo gledali i kroz nedavni playoff. Stoga, hvala ti Ainge - ako ti nerazumni fanovi Bostona probuše gume, ja sam ti spreman dati za taxi. I hvala tebi Mikhail. Nadam se da ti Billy King objasnio kakav te račun za porez čeka dogodine. Nije problem i ako nije - kada završi na dnu Hudsona s nogama u betonskim blokovima, barem se više nećemo morati uzrujavati oko mogućnosti da će negdje drugdje postati GM.

14Oct/122

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

BOSTON

THAT WAS THEN:

Gledajući iz današnje perspektive, plasman Celticsa u lanjsko finale Istoka vrhunski je rezultat i samo još jedan dokaz veličine njihove šampionske jezgre, kao i potvrda onih vječnih klišeja o srcu prvaka. Jednostavno, tko zna - zna. Jasno, ozljeda Rosea maknula im je s puta jednog konkurenta, Heat se pobrinuo za Indianu u drugom dijelu ždrijeba, ali izbacivanje Atlante i Philadelphie izuzetan je uspjeh ako ćemo uzeti u obzir da Boston po ničemu nije ostavljao dojam bolje momčadi. Jasno, kada to govorim mislim o odnosima na papiru, a snaga ovih Celticsa već odavno nije na njemu već u onim neopipljivim kvalitetama koje posjeduju Pierce, Garnett i Rondo i koje se jednostavno mogu okarakterizirati kao glad za košarkom.

Da bi došli do Miamia i da bi stigli prirediti popriličnu paniku, barem dok se Bosh nije vratio i dok James nije uzeo stvar u svoje ruke, Celticsi su morali pobijediti najvećeg neprijatelja – sebe. Praktički, cijelu su sezonu igrali bez klupe iz čega je proizlazila većina problema. Rivers nije imao lak posao složiti rotaciju, ali je barem ostao vjeran ideji da odmori Garnetta i sačuva ga za playoff usprkost tome što nije imao poštenu zamjenu na raspolaganju. Pierce nije bio te sreće što se osjetilo u playoffu, a i Rondo je rauban preko svake mjere, ali tu leži tek dio problema.

Puno veći problem krio se u napadu koji je po efikasnosti imao puno više dodirnih točaka s Wizardsima i Bobcatsima lige nego s Thunderima i Spursima. Boston je zabijao čak 10 koševa manje na 100 posjeda od ove dvije momčadi, što je rijetko obilježje i za playoff prolaznika, a kamoli finalista konferencije. Najveći dio problema proizlazio je upravo iz tanke rotacije – Celticsi bi se uredno raspadali kad god na parketu nije bilo nekoga od udarne trojke. Pokušali su sve da sakriju ovaj problem – imali su standardno jedan od sporijih napada lige (kako bi se što manje trošili u trčanju), precizan do bola u svojim pasovima (uvjerljivo prvi u asistiranim koševima) i šutevima (peti u šutu iz igre, sedmi s trice, peti s linije), ali čak i ova skraćena lockout sezona bila je preduga da je se izgura s 5 igrača.

Mislim, nije ni čudo da je napad malo živnuo čim je Rivers dao šansu Bradleyu. Iako momak nije ni pouzdan šuter ni vrhunski strijelac, već jedno dodatno korisno tijelo u rotaciji, Celticse je izdigao s dna napadačke učinkovitosti. U playoffu je te živosti nestalo jer je Bradley otpao zbog ozljede, a Allen i Pierce su igrali s jednom nogom, ali taj drugi dio sezone bio je dokaz da u jezgri Celticsi još uvijek ima napadačkih rezervi ako je se smjesti u bolji kontekst. Jasno, nikada neće biti efikasni kao Spursi ili Thunder dok god imaju Ronda kao lidera - playmaker koji gađa 60% s linije slobodnih i ne može zabiti tricu teško ikada može biti predvodnik vrhunskog napada - ali njima je dovoljno biti prosječan ofenzivno obzirom na fantastičnu obranu koja ni lani nije popuštala.

I dok su obrambeno bili bez greške u postavljenim formacijama gdje bi do izražaja dolazili Rondov i Bradleyev presing te Garnettova i Pierceova pokretljivost i sjajne reakcije kod preuzimanja, malo su kaskali u tranziciji, što je u principu tek još jedan prilog tezi da se radi o staroj momčadi. Jasno, Celtics su uvijek ignorirali skok u napadu kako bi što bolje postavili obranu, ali prošle sezone im ni to nije pomoglo u tranziciji. A što se tog skoka tiče, Celticsi ovaj put nisu bili samo ispodprosječni, već su bili najgori svih vremena. Ni sam nisam vjerovao kada sam prvi put naišao na ovaj podatak, ali je istina - svojim očajnim skakačkim izdanjem barem su u jednoj kategoriji zasjenili Bobcatse.

Prvo, mit je da odlična obrana mora ignorirati skok u napadu, a za to su vam najbolji primjer Bullsi koji su dominantni u obje kategorije, a i gomila šampionskih momčadi koje su imale i sjajni skok u napadu i sjajnu obranu. Moj je stav da, kao i u većini košarkaških pitanja, nije problem u nikakvom sistemu već u talentu – da je Boston imao igrača koji može skupljati skokove u napadu, onda bi to i radili, ali kada vam je najbolji skakač u momčadi 36 godina star Garnett koji u prosjeku igra 31 minutu, tijekom kojih hvata 8 skokova, jasno je kako ne možeš biti sjajan u napadačkom skoku ni da hoćeš, a kamoli kada nećeš.

Uglavnom, skok u napadu je izuzetno bitna stavka jer vam donosi dodatne pokušaje i produžuje posjed lopte, a samim time vam povećava i napadačku učinkovitost – što više pokušaja imate iz jednog posjeda, veće su šanse da ćete zabijati više. Kako Boston praktički nije imao ovaj element igre, jasno je kako je i to igralo ogromnu ulogu u lošem napadačkom učinku. Bez rotacije sposobne održati učinak startera i s najmanje pokušaja iz igre u ligi, Celticsi su bili osuđeni na nemoguće. I to što su u tome nemogućem zamalo uspjeli, dodatni je razlog da im čestitamo.

THIS IS NOW:

Ključ cijelog ljeta je bio složiti rotaciju koja će ne samo dozvoliti Garnettu i Pierceu zasluženi odmor i minutažu primjereniju godinama, već i onu koja neće upadati u crne rupe i tako prosuti sav trud startera. U tome su uspijeli. Iako je Avery Bradley upitan čak za prva dva mjeseca sezone zbog ozljede oba ramena, dolasi Terrya i Leea bit će dovoljni da pokriju i njegov izostanak i Allenov odlazak. Na kraju krajeva, vanjska linija je bila manja briga Celticsa.

Ključno je bilo pojačati unutarnju liniju, točnije pronaći zamjenu za Piercea i Garnetta. Iako je ugovor kojega su dali Jeffu Greenu totalno sulud obzirom na, blago rečeno, skromne partije koje je ovaj pružao tijekom ranijih sezona karijere, dakle dok nije propustio prošlu sezonu zbog problema sa srcem (a zbog ovog drugog podatka je duplo sulud), Green posjeduje znatno veću razinu talenta nego su je imali Pavlović ili Pietrus koji su lani bili primarna podrška Pierceu.

Draft je trebao donijeti rješenje pod košem i čini se kako u Jaredu Sullingeru Boston konačno ima čovjeka kojemu može povjeriti 20 minuta pod košem bez sanjanja Garnettove pomoći. Sullinger svakako ima upitnike kao obrambeni igrač zbog čega bi efikasnost obrane Celticsa mogla pasti, ali ono što donosi kao realizator i posebice kao skakač puno je više. Nastavi li kupiti skokove postotkom kojim je to radio na sveučilišnoj razini, a za to postoje velike šanse jer se s godinama dokazalo kako je upravo skok vještina koja se najlakše prenosi s jedne razine na drugu, ne bi me čudilo da do playoffa izbaci Bassa iz petorke ili se barem izbori za još veću minutažu.

Možda polaganje ovoliko nade u jednog rookiea izgleda kao čin očajnika, ali činjenica je da Boston ne može biti u očajnijem izdanju od lanjskoga kada su se doslovno krpali ne bi li imali 8 tijela za rotaciju. Bez potrošenih minuta na mrtvace poput Pavlovića, Danielsa, Doolinga i posebice O'Neala pod košem, ovogodišnja momčad već je puno bolja, a eventualna kvaliteta više koju bi Sullinger donio u skok, posebice napadački (čime bi se potvrdila i teza da se prošle godine radilo o manjku talenta u tom segmentu igre, a tek zatim o filozofiji igre), bila bi dodatni bonus.

PLUS:

Prava rotacija omogućit će Riversu da održi Garnetta svježim, ali i da konačno na sličan način počne tretirati Piercea, kako se ne bi dogodilo da u ključnim trenutcima sezone ovaj ne može potrčati. Velika Trojka ne pokazuje znakove značajnijeg posustajanja i, dok god su oni u stanju nositi najveći dio tereta, Celticsi će biti top 5 obrambena momčad. Najvažnije je što bi ove sezone trebali iz donje četvrtine po napadačkom učinku prijeći barem u skupinu prosječnih momčadi smještenih u zlatnoj sredini. To će biti dovoljno za još jedno mirno osvajanja divizije i koncentraciju na novu nemoguću misiju – skidanje Heata.

MINUS:

Iako su pojačali klupu i pomladili jezgru, Celticsi i dalje neće biti sjajna tranzicijska momčad ni u obrani ni u napadu. To što su spori i metodični i igraju na mali broj koševa nije bitno dok god su u stanju protivnika držati u sličnom ritmu, ali problem nastaje kada naiđu na momčad jednako kvalitetne obrane i puno boljeg napada (poput Heata). U ovakvom dvoboju stvari mogu okrenuti u svoju korist samo ako imaju na raspolaganju matchup koji protivnik ne može braniti. Rondo je svakako problem jednom Miamiu, ali, s jedne strane, oni uvijek na njega mogu poslati Wadea i Jamesa, a s druge, Rondo nije strijelac takve klase da redovno kažnjava playmakere Heata kao što je to radio Westbrook u lanjskoj Finalnoj seriji.

Ne, za stati na kraj Heatu Boston mora imati pravu post up opciju na koju bi se navukla obrana, kao i napadački skok kojim bi koristili slabosti Heata u obrambenom skoku. Nažalost, Boston kao da je kopirao slabosti Miamia umjesto da je tražio načina da ih napadne, zbog čega je opet puno više toga u rukama sudbine nego njih samih. Jer, dok je KG na centru, to omogućuje i Heatu da se šverca s Boshem kao peticom (tako nešto neće biti moguće protiv Howarda i Lakersa). Da je pak KG i dalje na parketu kao četvorka, a da iza leđa ima čovjeka koji može skinuti s njega teret igranja ispod obruča u napadu i pred obručom u obrani, Boston bi bio puno nezgodniji protivnik Heatu.

NEW YORK

THAT WAS THEN:

Knicksi su sezonu rezultatski držali na poprilično stabilnom kursu usprkos gomili otežavajućih okolnosti. Prva je svakako bila ulazak u sezonu s rotacijom koja nije uključivala ni jednog poštenog playmakera na jedinici, što je bio problem sve do otkrića Lina (problem kojega je dodatno potenciralo tvrdoglavo D'Antonievo inzistiranje na brzini iako nije imao čovjeka koji može prenijeti loptu, kamoli organizirati napad). Tenzije između uprave, koja je ponovo postala dolanocetrična, i trenera, koji je odlaskom Donniea Walsha ostao bez podrške s vrha, bile su očite već u startu, a dodatno ih je pojačavalo nezadovoljstvo Carmela Anthonya stilom igre. Dodaj na sve ovo i Stoudemirevu očajnu formu i pravo je čudo kako je Knicksima uspjelo cijelo ovo vrijeme plivati u plusu.

A to su si mogli priuštiti samo na račun obrane, za koju se odmah po dolasku pobrinuo Tyson Chandler. Zatvoren reket i lagano primljeni koševi svedeni na minimum, dodatnu su nadogradnju dobili u agresivnom pristupu rookiea Shumperta i vrijednoga Fieldsa koji je rezultirao ogromnim brojem ukradenih lopti, čime je nadoknađen loš učinak u suprotnom smjeru, baziran upravo na manjku playmakera koji bi se brinuo za loptu.

Kada se s vremenom i rotacija kompletirala pronalascima Lina, Davisa i Novaka, odnosno potpisivanjem Smitha, New York je dobio nešto nalik na napad i klupu, a zamjena D’Antonia Woodsonom dala je onaj dodatni poticaj nakon kojega su Knicksi uzletjeli čak i više nego tijekom linomanije. Carmelo je odjednom postao potpuno zdrav i spreman dati sve od sebe, a Woodson je energiju svog najvažnijeg igrača upregnuo do maksimuma. Obrana je postala još bolja jer ju je sada i Melo igrao s posebnim žarom, a napad je ostao na istoj prosječnoj razini, iako je doživio nekoliko strukturalnih promjena. Pick i slash igra ustupili su mjesto izolacijama koje su postale zaštitni znak New Yorka (i Woodson i Carmelo ih obožavaju po čemu su idealan par), a brzi ritam D’Antonieva napada zamijenjen je sporijim i studioznijim Woodsonovim "organiziranim" napadom.

Naravno, sve je to brzo zaboravljeno nakon što je Heat ekspresno poslao Knickse doma uz dva uništena koljena (Shumpertovo i Davisovo, koje vjerojatno znači i kraj njegove karijere) i totalnu dominaciju Jamesa nad Anthonyem.

THIS IS NOW:

Možda Knicksi u svojoj suštini nisu ništa više nego jedna velika, šarena laž, ali čak i takvi u određenom periodu mogu postati uspješni. A ovo je izgleda njihovo vrijeme – nakon dva playoff nastupa za redom (i dva ekspresna ispadanja), možda je konačno stigao trenutak za nekakav značajniji rezultat od simboličnog. Puna sezona pod Woodsonom možda pomogne da obrana budu još bolja, iako je teško očekivati da nadmaše sjajnu petu poziciju po obrambenoj učinkovitosti do koje su došli usprkos tome što su igrali pola sezone pod D'Antoniem (čija alergija na obranu je dobro poznata) i što su držali Stoudemirea na parketu preko 1500 minuta (usprkos problemima s ozljedama, Amare je sakupio petu minutažu u klubu).

Od Stoudemirea, koji je nedavno optužio upravo D'Antonia kao glavnog krivca za to što nema pojma igrati obranu (čime je još jednom pokazao svoju predivnu osobnost), ovisi i to može li se lani kilavi napad malo razbuditi, iako, poznavajući Woodsona i njegove sklonosti sporom napadu u kojem je najvažnije kontrolirati loptu (već lasni su dolaskom Woodsona Knicksi gubili 2 lopte manje po susretu), možemo očekivati da do toga ne dođe. D'Antoniev pick & roll i slash & kick u potpunosti će prepustiti mjesto izolacijama i post up akcijama (što je ironično u neku ruku jer Knicksi sada, za razliku od lani, barem imaju profesionalno dokazane playmakere), upravo kako bi Melo i Amare mogli dobiti najviše lopti. Za ostalo će se pobrinuti tricaši kojih ima sasvim dovoljno i koji bi trebali čak i jedan napad bez puno kretanja lopte i igrača držati u gornjoj polovici učinkovitosti, što je više nego dovoljno za uspješnu sezonu ostane li obrana na vrhunskoj razini.

A dok je Chandler spreman i zdrav u sredini, nema razloga da takva ne bude. Gubitak Fieldsa i izostanak Shumperta prvih dva mjeseca sezone bit će nadoknađeni dolascima Jasona Kidda i Ronniea Brewera, dok će Marcus Camby biti prava zamjena Chandleru u odnosu na Jareda Jeffriesa koji je lani između ostaloga često morao rudariti i pod košem.

PLUS:

Prošle sezone je Lin odigrao nešto manje od trećine minuta na jedinici, oko 30%, a preostalih 70 između sebe su podijelili istrošeni veterani (Davis i Bibby 35%) te mladi combo-bekovi koji veze nemaju kako se igra pozicija (Douglas i Shumpert 35%). Samo iz ovih podataka lako je objasniti očajnu kontrolu lopte u napadu. Danas će te minute dobiti Felton i Kidd, a tu je i Prigioni kao osiguranje. Bez obzira što je Felton pao ispod granice startera i što su Kidd i Prigioni i sami bliski kategoriji istrošenih veterana (iskreno, pojma nemam što bi mislio o prastarom playu Argentine), sva trojica su itekako upoznati sa zahtjevima pozicije i znaju vrtiti pick & roll te povući u tranziciji. Felton bi, ako ne bude pojasa za spašavanje oko bokova, mogao ovome dodati i slashersku komponentu.

A ovako solidno je manje-više na svim pozicijama. Na bokovima će povratkom Shumperta imati sve što treba za uspješno kombiniranje obrane i napada (Melo i Brewer, Smith i Shumpert, Melo i Shumpert, Brewer i Smith - kombinacija je bezbroj), a pod košem Camby daje sigurnost u skoku i dodatne mogućnosti miksanja. Zašto Woodson ne bi tu i tamo zaigrao s njim i Chandlerom kao parom tornjeva u sredini (ili je možda bolje reći kondora obzirom na raspon ruku koji imaju) i tako dodatno otežao izglede protivnicima za kvalitetnim šutom? Tu je i Novak, čija superherojska sposobnost da razvuče reket tricama iz kuta, otvara Carmelu prostor da se bez puno komplikacija po obranu spusti u post i maltretira niže čuvare.

MINUS:

Pa, sva ova dubina poprilično je koštala, nije da su Knicksi odjednom izvukli iz rukava nepoznate talente. Ne, oni su opet posegnuli u vreću bez dna zvanu novčanik tate Dolana (a nije da nisu u stanju zaraditi i bez toga, obzirom na duplo skuplje karte od sljedeće NBA dvorane), što će u ovim novim uvjetima, s novim kolektivnim ugovorom, znatno otežati njihovu buduću fleksibilnost. Osim ako opet ne izmisle nekakav trade kojim bi pronašli žrtvu spremnu prihvatiti Amareov ugovor, budućnost ove generacije manje-više kretat će se oko maksimalno druge runde playoffa.

Također, gledano čisto praktično, sva ova dubina neće biti od koristi ne makne li se New York od forsiranja izolacija s Carmelom, odnosno ne uspije li Amare pronaći korisnu ulogu u rotaciji. Ovo prvo ovisi o tome koliko će Melo i Amare biti spremni prihvatiti all-round odgovornosti nauštrb trpanja i održavanja privida vlastite važnosti na šupljim brojkama. Anthony je živio u poprilično uspješnom suživotu s Karlom godinama u Denveru i za njega svakako postoji mogućnost da, sada kada je izbacivši D'Antonia postao alfa i omega momčadi, pronađe zajednički jezik s Woodsonom kako bi momčad odveo na višu razinu. Kod Amarea je pak situacija znatno teža jer više ništa ne ovisi samo o njemu i njegovom sazrijevanju kao osobe - čovjeka izdaje tijelo, a to je proces koji se ne može okrenuti ma koliko god pokušao promijeniti filozofiju. Čak i da u jednom trenutku Amare sam izrazi želju za ulascima s klupe, svjestan da bi tako najviše mogao pomoći, pitanje je koliko još ima soka u sebi da stvarno pomogne.

BROOKLYN

THAT WAS THEN:

S jednom od najgorih unutarnjih linija ikada okupljenih i onda još dodatno oslabljenom novom ozljedom Brooka Lopeza zbog koje je opet izgubio gotovo cijelu sezonu, Netsi su lani bili osuđeni na gomile poraza. Sezona je doslovno odrađena, što potvrđuje jedna od najgorih obrana lige, a svojevrsni šok je bio da nisu bili bolji napadački obzirom da su ipak imali solidnu tricašku rotaciju i Derona Williamsa za komandama. Međutim, Deron je šuterski odradio najgoru sezonu karijere, srušivši postotak šuta za cijelih 6% od prosjeka (bio je gori nego u rookie sezoni, što je nezapamćena regresija koju je teško opravdati čak i činjenicom da su obrane bile fokusirane isključivo na njega), usput slizavši omjer asista i izgubljenih na razinu back-up talenta na jedinici. I to lošijeg back-up talenta.

Jasno, njegove blijede igre ne mogu se odvojiti od očajne situaciji u kojoj se našao klub, ali takve brojke barem su potvrdile da Williams nije igrač oko kojega možeš slagati franšizu već sjajna druga banana, negirajući tako potrebu da uspoređujemo njega i kolegu mu iz draft klase Chrisa Paula. Također, očajan pristup cijele momčadi igri u obrani postavlja pitanje što je, kvragu, zadnje dvije godine radio Avery Johnson sa svojim skupim trenerskim štabom? Mislim, biti kvalitetan s kvalitetnim igračima može svatko, stoga gdje je bila ona trenerska iskra koja bi natjerala momčad ne da nadmaši očekivanja, već samo da daje svoj maksimum, kao što bi profesionalci i trebali.

THIS IS NOW:

Preseljenjem u New York, Netsi su nam priredili show kakav smo već navikli gledati od sugrađana Knicksa – kupovina najzvučnijih imena na tržištu bez brige o tome kako se dotični eventualno uklapaju u košarkašku momčad. Stil je opet pobijedio supstancu, ali tako vam je to kada za razliku od velike većine franšiza jednostavno ne morate imati financijsku odgovornost, što za sobom povlači i luksuz da ne morate zakonitosti košarke stavljati na prvo mjesto. I Knicksi i Netsi rade po principu da se svaka greška može ispraviti dodatnim bacanjem dolara, iako im po novom kolektivnom ni to više neće biti lako izvesti.

Uglavnom, Deron Williams bi okružen kvalitetnijim suigračima trebao dići brojke na prosjeke karijere, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za kvalitetan napad i playoff nastup, ali, kako znamo da nije franšizni talent, kako to može biti dovoljno za išta više? Joe Johnson i Gerald Wallace su dva sjajna all-round igrača itekako zahvalna učinkom i nema sumnja kako će obojica pomoći da barem na bokovima obrana Netsa bude respektabilna, ali obzirom na dva loša obrambena igrača pod košem, pitanje je koliko će učinak na boku biti presudan.

I dok malo tko sumnja da će Netsi biti išta više od prosjeka obrambeno, a teško i prosjek ne pokažu li Williams i Lopez nešto na toj strani lopte, napad rijetko tko stavlja pod povećalo. Što je razumljivo obzirom da je Williams odličan kreator i da Johnson pruža sjajne partije od kada je spot up opcija, a ne primarni playmaker. Uz Wallacea i Humphriesa kao igrače zadatka koji će završavati kontre i trpati otpatke te Lopeza kao odličnog strijelca u postu, čini se kao da imaju sve što trebaju, ali ne smijemo zanemariti nijanse.

Prva je, naravno, očajna klupa. Uz dva revolveraša poput Watsona i Brooksa bit će večeri kada će koševi podrške stizati, a potencijalna Teletovićeva uloga tricaša možda bude dodatni bonus (jasno, ne treba naglašavati da nitko od navedenih ne igra obranu). Međutim, očekivati od ovih imena solidnu šutersku podršku baš svaku večer čini se pretjeranim. Drugi problem je što Wallace nije šuter iz kuta i što Humphries nije baš pouzdan s poludistance, a to znači da im sporedni igrači u napadu neće biti u stanju odraditi osnovni posao sporednih igrača u napadu, a to je širenje reketa za udarne opcije.

Mislim, ako će se Humphries i Wallace gurati u reket da iskoriste svoje kvalitete (skok prije svega, iako čak ni njim neće previše utjecati na završni proizvod obzirom da igraju s centrom koji ne skače), gdje tu ostaje mjesta za Lopeza? Ako ih obrane na perimetru neće nužno morati striktno pokrivati, to znači da će i Johnson i Williams biti puno lakše udvajani ako se odluče za ulaz u srce obrane. Naravno, ovo su pretpostavke koje ne moraju nužno biti točne, možda Avery Johnson uspije posložiti igru tako da izvuče maksimum iz svih, ali meni se ne čini realnim očekivati da će Netsi, samo zato što imaju 5 kvalitetnih igrača u napadu, odjednom postati sila na tom dijelu parketa.

PLUS:

Ostanak Derona Williamsa i potpisivanje svih ovih imena svakako je plus, ne skače se tek tako iz lutrijske pozicije u playoff (pravi Deron i pravi Brook mogli bi biti stvarno zeznut par u napadu, posebice ako Brook ostane u komadu i još više popravi šut s poludistance). Također, svojevrsni je plus i to što nikoga ne brine da jezgra koja ne garantira nikakav daljni rast jede cijeli salary cap i ulazi debelo u zonu poreza. Na kraju krajeva, bitna je samo igra, a kad nemaš briga ni odgovornosti oko financijske strane priče, znatno je lakše igrati se. Mislim, ovdje u pitanju uopće nije košarka, da jeste, onda bi čekali Dwighta Howarda. Ovdje je u pitanju samo biznis, odnosno potreba da se u prvoj sezoni u Brooklynu igra pobjednička, a zatim i playoff košarka. Nekakve šire slike i šampionske jezgre, to ostavimo sanjarima.

MINUS:

Netsi praktički imaju 5 ugovora koji će se možda već nakon jedne godine naći među najnepoželjnijima u ligi. I pri tome mislim na sve, ne samo na Johnsona. Play i centar koji igraju samo u jednom smjeru, ostarjeli atleta na krilu i limitirani šljaker pod košem, a nitko jeftiniji od 10 milja po godini. To znači da će, čak i ako se odluče na popravak puno ranije od očekivanog, sanaciju biti teško izvesti. Pored svih novih pravila, posebice ovih što se tiču hard capa i blokiranja sign & trade poslova, promjene u hodu bit će zahtjevne, a kada pri tome nemate nikakav mamac osim preplaćenih veterena, možda budu i nemoguće.

PHILADELPHIA

THAT WAS THEN:

Sjajan raspored na početku i sjajan ulazak u sezonu, teži raspored u drugoj polovini godine i totalni raspad sistema (već sam više puta spominjao, ali nije zgorega ponoviti još jednom – Sixersi su ostvarili čak 8 utakmica slabiji score nego što su trebali u odnosu na učinak). Da godina ne završi pod ogromnim upitnikom pobrinuli su se Bullsi, koji bez Rosea (te s načetima Dengom i Noahom) nisu pokazali dovoljno izdržljivosti da se odupru momčadi koje je rasla iz utakmice u utakmicu. Jasno, da je Rose ostao u komadu, sudeći po onome kako su Sixersi završili sezonu i kako su izgubili prvu utakmicu u seriji, vjerojatno bi danas pričali o novom treneru jer bi Doug Collins digao sidro.

Ovako, zahvaljujući spletu okolnosti, Collins je ulaskom u polufinale i solidnim otporom Celticsima, koji su također bili pošteno načeti ozljedama, učvrstio svoju poziciju prvog imena u Philadelphiji do te mjere da je preko ljeta imao odriješene ruke u dovođenju igrača dok je uprava bila zauzeta izborom GM-a (postavivši člana uprave DiLea praktički su zadužili čovjeka iznutra da se brine za pitanja salary capa, dok je očito kako će evaluaciju talenta i dovođenje igrača i dalje odrađivati Collins). Pa ti sada reci da u životu nije najvažnija sreća.

S druge strane, Collinsu se ne može osporiti da je napravio izuzetan posao. Ako su već rezultati dobrim dijelom slučajni, igre su apsolutno bile demonstracija njegove filozofije. Sve je počinjalo od sjajne obrana s puno pokretljivosti koje je uvijek zatvarala šutere (jedina momčad koja je primila manje trica od Sixersa bili su Bullsi) i koja je rijetko faulirala, ostavljajući time protivnicima najmanje efikasna šut u košarci, dugu dvojku, kao glavno oružje. Sljedeća dva elementa igre koja je Collins forsirao do krajnjih granica bili su kontrola obrambenog skoka, na koji su često išli svi igrači, a ne samo tri standardna člana frontcourta, te kontrola lopte – Sixersi su imali uvjerljivo najmanje izgubljenih lopti u ligi.

Jasno, ovakva kontrolirana igra bliža nekakvom NCAA programu nego NBA momčadi, rezultirala je sporim ritmom i manjkom laganih koševa, koji su na neki način postali i uteg oko vrata Sixersima. Prije svega zato što su iznuđivali sramotno mali broj slobodnih bacanja iako su imali atlete poput Williamsa, Younga i Iguodale na parketu. Dijelom je za to kriv manjak agresivnosti u tranziciji, o postavljenim napadima da ne pričamo, a dijelom i to što su u napadu bili upravo ono u što su obrambeno pretvarali protivnike – momčad koja puca duge dvice. Sad, obzirom da nisu imali ni rasnu post up opciju, ni vanserijskog kreatora, a ni fantastične šutere, svojevrsna napadačka nemoć je razumljiva, ali u isto vrijeme je i više nego ironično da su napadački igrali upravo onaj stil za koji su znali da ima najmanje smisla.

THIS IS NOW:

Zamjenivši Iguodalu Bynumom promijenili su identitet iz na šut oslonjenog napada u post up napad. Okruživši Bynuma solidnim specijalistima za tri poput Richardsona, Wrighta i Younga, ekspresno su postavili temelje za uravnotežen unutar-van napad koji će, u slučaju da Bynum odigra najveći dio sezone (što je uvijek upitno u njegovom slučaju), zasigurno biti bolji od lanjskog 20-og mjesta po učinkovitosti.

Teško je očekivati da budu u totalnim krajnostima kao lani (ogroman plus zbog malo izgubljenih lopti, ogroman minus zbog malo slobodnih), međutim, izjednačenje ovih elemenata trebalo bi se međusobno anulirati i napad ne bi trebao doživjeti pad, ako je već porast upitan.

Može li obrana bez Iguodale zadržati svoj top 3 status? Pa, obzirom na Bynuma u sredini, koji će svojom masom sasvim solidno zamijeniti Branda, mogli bi ostati u gornjoj polovici pokrije li Turner dio stoperskog učinka kojega je prezentirao Iguodala. U potpunosti zamijeniti Iggya je nemoguće, zbog čega je top 3 obrana samo san. Međutim, njen mali pad uz mali rast napada trebali bi biti sasvim dovoljni da Sixerse održe u playoffu.

Na spomen Turnera smo došli i do najvažnijeg pitanja nove sezone za ove obnovljene Sixerse – usprkos svim promjenama, najveće pojačanje trebalo bi doći iznutra, točnije od igrača na rookie ugovorima koji u prve tri, odnosno dvije godine, nisu opravdali očekivanja. Naravno, govorim o Turneru i Holidayu – ponudi li ovaj dvojac pristojnu razinu kreacije i šuta u spot up situacijama, Sixersi će imati napadački balans koji bi ih mogao učiniti iznenađenjem sezone. Trice Richardsona, Wrighta i Younga, duge dvice Allena i Hawesa, ulazi Turnera i Holidaya te koševi iz reketa Bynuma, bili bi ubitačna kombinacija na ovakvom Istoku, posebice obzirom na kvalitetan skok i obranu koje bi Collins i dalje zadržao kao glavni dio identiteta. Međutim, ostanu li Turner i Holiday na ranijim izdanjima, ovo će i dalje biti momčad udaljena nekoliko kadrovskih poteza od ozbiljnije borbe za vrh (ovaj put all-star talent na vanjskim pozicijama biti onaj x faktor koji nedostaje).

PLUS:

U Bynumu Sixersi konačno imaju igrača koji se uvijek može izboriti za kvalitetnu poziciju za šut, odnosno igrača koji zahtijeva udvajanje, što bi konačno trebalo otvoriti malo prostora Holidayu za slash igru i gomilu ulaza u reket. Naime, ovo što je Holiday pokazao u tri sezone premalo je za takvog atletu all-round kvaliteta i stvarno se nameće pitanje koliko je za njegove osrednje igre zaslužan on sam, a koliko Collinsov spori sistem u kojem playmaker nema previše slobode. Pored Bynuma, potreba za potpunom kontrolom prestaje, prostor se otvara, a s tim otvorenim prostorom i Holiday bi konačno trebao dignuti igru na višu razinu.

MINUS:

Bynum ne ostavlja dojam čovjeka koji zna držati jezik za zubima i bit će zanimljivo pratiti njegove reakcije na Collinsove vječne drame, bilo da se radi o totalnoj kontroli stila igre, do maltretiranja igrača psihološkim igricama koje bi ih, po teorijama koje se čine starim nekoliko stoljeća, trebale motivirati. Također, oslanjanje na Turnera kao zamjenu za Iggya ne čini se racionalnim. Njihova jedina sličnost je fantastičan skok, ali Iggy je na jednoj razini više kao stoper, šuter i asistent. Čak ni uz Holidayev iskorak, Turner teško da može pokriti sve što je Iggy značio Sixersima. A kreaciju s klupe koju je donosio Lou Williams da ni ne spominjem. Tko će pobrinuti za to? Nick Young?

Još jedan detalj je zanimljiv. Naime, iako se našao u situaciji o kojoj sanjaju svi treneri i iako je imao odriješene ruke prilikom slaganja rostera, Doug Collins nije smatrao važnim dovesti back-up playmakera. Možda on zna nešto što mi ne znamo (možda planira koristiti Turnera u toj ulozi, iako je ovaj više puta dokazao da nije na razini koju su iskazivali Iggy i Williams kada bi preuzeli uzde u napadu od Holidaya), ali očekivati od Royala Iveya (treći play koji igra samo u obrani) ili Maalika Waynsa (nedraftirani rookie) da odrade jednu odgovornu rolu čini se malo previše rizičnim. Onda opet, obzirom da je čovjek doveo Kwamea Browna s namjerom da ga ozbiljno uključi u rotaciju i posloži obranu oko njegovih "kvaliteta", nemamo se čemu čuditi.

TORONTO

THAT WAS THEN:

Odmah po dolasku u Kanadu, Casey je, godinu ranije najgoru obranu lige, dignuo u sredinu, makar za to koristio ne baš uobičajena sredstava. Naime, za igrati obranu, pristup i volja igraju značajnu ulogu, svakako značajniju nego u slučaju napada kada vam ni sva volja ovoga svijeta ne može pomoći ako nemate dribling, šut ili brzinu. Ali, čak ni kada imate igrače spremne poginuti, to neće biti dovoljno ako nemate talent u vidu stopera na boku, blokera u sredini ili barem brzini u tranziciji.

To je priča sezone Raptorsa – bez poštenog igrača u sredini koji može zatvoriti reket ili barem blokera da povremenom bananom ometa protivnika, zatim bez pravog stopera koji može držati prvu vanjsku opciju protivnika pod kontrolom i bez playa koji može ukrasti loptu, nisu mogli biti sjajna obrana. Ali, postali su dobra obrana jer su odradili one zadatke koje su mogli na izuzetan način – izlazili su na šuteve i pokrivali sve što se moglo fizički stići, zatvarali su pick igru i tranziciju koliko su mogli i pri tome su skakali koliko se dalo.

Upornost koju je Casey zahtijevao osjetila se i u količini osobnih koje su Raptorsi radili. Samo je Utah, već po tradiciji, radila više prekršaja, a sve kako bi se poslala jasna poruka protivnicima – Toronto više neće biti kanta za napucavanje i nitko protiv Raptorsa neće imati lagano polaganje. Makar oni i dalje ostali isti gubitnički klub s puno više poraza nego pobjeda (to se zove usađivanje pravih vrijednosti i kulture u svlačionicu).

A glavni razlog zašto Toronto nije bio dobar ležao je u napadu. Tu ni Casey nije mogao natjerati šutere kojih nema da pogađaju ili visoke bez talenta da zabijaju nakon pick & rolla. A upravo su šut i pick igra bili najčešća oružja Raptorsa jer jednostavno nije bilo talenta koji bi mogao nositi veći teret, bilo u kreaciji s vanjskih pozicija, bilo u situacijama pod košem.

THIS IS NOW:

Popriličan upliv novih imena pomoći će Raptorsima da budu bolji već ove sezone i to opet isključivo u obrani. Lowry im donosi tog playa koji može odigrati presing na loptu, a Fields i Ross dva atletska swingmana koji mogu chekirati koga god treba na boku. Iako je još rano očekivati od njega značajniji doprinos, Valanciunas je taj koji će odraditi najvažniji posao u sredini zatvaranjem reketa. Casey može biti zadovoljan obzirom na poboljšanu igračku koja ga čeka - svi nabrojani ne samo da su kvalitetni košarkaški, već i izuzetni karakteri.

Međutim, sva nova imena teško da poboljšavaju situaciju u napadu. Jasno, Lowry kao play ne može škoditi, ali činjenica je da ni Calderon kao play i šuter nije bio za baciti, tako da napredak u tom segmentu neće biti toliko značajan da nadoknadi sve ostale rupe. Fields nije šuter, kao ni DeRozan, a to Raptorse stavlja u nezgodan položaj jer će često biti prisiljeni koristiti dva bočna igrača na koja se ne mogu osloniti u napadu i koja nisu u stanju raširiti obranu. Podbaci li nekim slučajem Ross, stvari bi mogle biti ružne.

Dok Valanciunas ne stasa, njihova post up igra i dalje će biti mizerna, a to znači da je još jednom sve na leđima Bargnania. Dok on širi reket za ulaze svojim vanjskim igračima kao light verzija Dirka/Lovea, Raptorsi će prezentirati nešto nalik na napad, ali teško je očekivati da će izaći iz donje trećine po učinkovitosti. Bargnani je lani igrao sjajnu sezonu do ozljede, što možda znači da se dobro osjeća u Caseyevom sistemu u kojem se od njega ni skakački ni obrambeno ne traži ništa više od šutiranja, a sve kako bi imao što više snage za napad.

PLUS:

Duboka rotacija na svim pozicijama svakako će pomoći da obrambeni pritisak traje tijekom cijele utakmice, a to neće biti na odmet tijekom duge i naporne sezone. Najvažnije je što se franšiza kreće u pravom smjeru nakon laganog rebuildinga, imaju nešto mladog talenta na koji mogu računati ubuduće, a i Casey je vrlo brzo preuzeo kontrolu nad svlačionicom i stilom igre.

MINUS:

Bez garancije da mogu zabiti 100 koševa svaku večer, teško da mogu ozbiljnije krenuti u lov na zadnje playoff mjesto na Istoku. Ubuduće bi pak još veći problem moglo predstavljati to što su već sada vrlo blizu statusu prosječne momčadi, a da pritom nisu sigurni imaju li u rukama dovoljno talenta za nešto više. Ne razviju li se Ross i Valanciunas u nešto više od solidnih igrača petorke, okupiti oko njih bolje napadače neće biti lako. A bez rasnog talenta u napadu, u ovoj ligi nema ni utemeljenih ambicija za išta više od životarenja.

3Oct/125

LOST IN THE SUPERMARKET 12/13

Posted by Gee_Spot

Dok zapisujem natuknice i radim okvir budućih najava za svaku od 30 franšiza, odlučio sam razbiti monotoniju još jednim osvrtom na tržnicu. Kroz ljetne priče o svim klubovima, a i tijekom rangiranja igrača, manje-više obrađena je svaka transakcija, stoga sam za ovu priliku zamislio nešto drugačije od klasičnog nabrajanja svih promjena i davanja mišljenja o tome da li su dobre ili loše.

Kad već imamo IOR sistem, zašto ne bi jednostavno izračunali što on kaže o razini talenta koja je napustila klub, odnosno o onoj koja je stigla kao zamjena (i to neovisno da li u direktnom tradeu ili kasnijom aktivnošću, zanima nas samo tko će zauzeti nečije minute i ulogu u rotaciji). Stvar je jednostavna – prvo ćemo izračunati ukupni IOR igrača koji su napustili klub, zatim i njihovih zamjena, a dobivena razlika pomoći će kako bi stekli što racionalniji okvir o tome koliko se stvarno netko pojačao (ili oslabio). Naravno, kako je drugi bitan segment tržnice zadržavanje vlastitih igrača, IOR vrijednost onih koji su produžili s matičnim klubom također će biti pribrojana ukupnoj ocjeni (tako će praktički i status quo biti tumačen kao pojačanje).

Draftirani igrači uračunati su samo u slučaju da im je predviđena značajnija uloga u momčadi, odnosno ako se vode kao zamjena za igrača koji je bio top 10 u minutama. Jasno, isti princip vrijedi i tijekom zbrajanja dovedenih i zadržanih slobodnih igrača - držao sam se samo onih imena koja su u mogućnosti postati dio top 10 rotacije, dijelom i kako bi što brže izračunao potrebne bodove, a dijelom i zato što je budući utjecaj na rezultate momčadi onih koji su tu da popune broj - mizeran.

Još jedna napomena prije pregleda – bodovi služe isključivo kao ocjena učinka na tržnici, a nikako kao najava sezone. Naime, ovom prilikom uopće nisu uzeti u obzir kvaliteta jezgre, prijašnje i trenutne ozljede, očekivane minute i uloga u momčadi, odigrane utakmice i slične stvari bez kojih je nemoguće prognozirati uspjeh pojedine momčadi. Naravno, svi ovi detalji i IOR pojedinih pojačanja poslužit će i prilikom izračuna scorea kada budemo radili najavu, ali za ocjenu same tržnice nisu nužni. Na kraju krajeva, kao i u svakom drugom odrađenom poslu, samo vrijeme može donijeti konačni sud koliko je netko bio uspješan, a koliko je netko fulao u svojim zamislima.

1. BROOKLYN NETS, 274 boda

Netsi su odličan primjer za dobar dio onoga što smo maloprije rekli. Činjenica je da su skupili najviše bodova iz jednostavnog razloga jer su potpisali svježe ugovore s četiri od pet startera – Williamsom, Wallaceom, Lopezom i Humphriesom. Ni jedna druga momčad nije se toliko razbacivala s milijunima - za ovu jezgru iskeširat će oko 225 milja tijekom idućih 5 sezona, a da im to ne garantira ništa više od ulaska u playoff.

Jasno, kada bi za ocjenjivanje trgovine u obzir uzeli količinu potrošenog novca i količinu talenta koju momčad dobiva zauzvrat, Netsi bi vjerojatno dobili hrpu negativnih bodova. Ali, kao što sam već napomenuo, ovo nije pokušaj projekcije budućih rezultata, a nije ni elaborat o nečijoj financijskoj racionalnosti. Ovo je tek osvrt na trgovanje bez dubljeg konteksta, a u tom slučaju Netsima se mora čestitati na obavljenom poslu (ili bi možda bolje bilo reći na gazdi spremnom plaćati porez na luksuz – već iduće sezone u kojoj će imati samo 7 garantiranih ugovora i platnu listu od oko 85 milja, Netsi će morati platiti oko 15 milja poreza, plus još dodatno za svaki ugovor koji potpišu).

Iako momčad teoretski nije obnovljenja, činjenica je kako su samo Williams i Humphries lani igrali značajnije uloge, dok su Wallace (stigao na kraju prijelaznog roka) i Lopez (propustio sezonu zbog ozljede) praktički pojačanja u novoj sezoni. IOR svu četvoricu smatra NBA starterima, tako da ostanak ovakve jezgre na papiru nije mala stvar. Kad dodamo još Joea Johnsona koji je stigao nakon zamjene s Atlantom, jasno je zašto su Netsi pobjednici tržnice – u situaciji kada su mogli ostati bez 4 startera, oni su ih potpisali 5.

Naravno, što se samih zamjena tiče, tu posao izgleda puno manje spektakularno. Praktički, svu pozitivnu razliku stvara zamjena Morrow-Johnson (+47 bodova), dok su ostale rošade ili na nuli ili u minusu. Farmar je bio pouzdan back-up play nešto boljih ocjena od Watsona, ali radi se o igračima iste kategorije (članovi uže rotacije). Jednu od gorih unutarnjih linija lige (Petro, Shelden Williams) mijenjat će jednako neučinkoviti Teletović (koji ima šanse nadmašiti projekcije ponovi li šuterske brojke iz Eurolige) i Evans, dok je umjesto Deshawna Stevensona ulogu smetala na boku preuzeo Jerry Stackhouse.

Jedan od rijetkih korisnih swingmana lanjskog rostera Gerald Green zamijenjen je Joshom Chilldresom (ako ovaj uopće preživi trening kamp), a dolazak Blatchea uopće nisam uzeo u obzir iz dva razloga – prvo, nema garantiran ugovor, drugo, Jordan Williams umjesto kojega je stigao nije bio top 10 igrač po minutama. Kad dodamo da je solidnog trećeg playa Gainesa zamijenio upitni rookie Taylor, ispada kako su Netsi u dovođenju pojačanja jedva izvukli prolaznu ocjenu usprkos Johnsonu - pad s Greena na Chilldresa i Gainesa na Taylora uzima im popriličnu količinu bodova.

Ipak, da ovo zbrajanje ostanaka i pojačanja na osnovnoj razini ima smisla jasno pokazuje i realnost – do jučer su Netsi bili lutrijska momčad, danas mogu promašiti playoff samo slučajno.

2. BOSTON CELTICS, 226 bodova

Gledajući rane najave nekih cijenjenih američkih NBA stručnjaka, primjetio sam da dobar dio njih Celticse stavlja na treće mjesto u diviziji, iza Knicksa i Netsa. Osobno definitivno ne vidim takav rasplet jer, bez obzira što su se pojačali i Netsi i Knicksi, očito je kako je i Boston jedan od pobjednika tržnice.

Kao i kolege iz divizije, najvažniji posao napravili su zadržavanjem Garnetta i Bassa u klubu. Dva dokazana startera donose hrpu bodova, ali za razliku od Netsa, Boston se uspio i značajnije pojačati mijenjajući dijelove.

Odlazak Allena ostavio je rupu koju gotovo u cijelosti pokriva Terry, a ključ pozitivnog učinka leži u hrpi manjih poteza – Pietrusa mijenjaju Greenom koji je definitivno preplaćen, ali i bolji igrač od Francuza, Sullinger preuzima ulogu Stiemsme pod košem, što nikako ne može biti loše, a Lee će dobiti sve minute koje su lani bačene na Doolinga (rasni 3&D bek umjesto veterana koji je glumio šutera). To se zove odličan posao.

Također, ako ćemo uzeti u obzir da su i Terry i Lee potpisali ispod tržišne vrijednosti (a ne zaboravimo i Garnetta) te da je Sullinger na rookie ugovoru, ispada kako se Green jednostavno okoristio razlikom koja je ostala pa se čak i njegov ugovor više ne čini toliko kritičnim.

3. SAN ANTONIO SPURS, 168 bodova

Spursi nisu napravili nikakav bitan potez što se dovođenja igrača tiče (De Colo umjesto Jamesa Andersona je potez koji nema značaja ni u široj slici, a čak i u slučaju da potpišu kvalitetnog igrača poput Derricka Browna ne možemo ga uzeti u obzir jer jednostavno nema minuta na raspolaganju za dati mu značajniju ulogu), ali novi ugovori Duncanu i Greenu, pa i Diawu, dovoljni su za odličan rezultat. Troje od osam najboljih igrača stižu nazad, a to je za momčad koja u zadnje dvije godine pobjeđuje u 75% utakmica jedino važno.

4. INDIANA PACERS, 165 bodova

Pacersi su se također okoristili novim ugovorima s dva od pet udarnih talenata. Iako možemo izložiti valjane argumente u prilog tezi kako su i Hibbert i Hill preplaćeni, isto tako postoje i racionalni razlozi zbog kojih je njihovo zadržavanje bilo bitno, a jedan od najvažnijih je stanje na Istoku – bez Bullsa, nastala je rupa koju netko mora ispuniti na vrhu, za što su Pacersi dovoljno spremni.

Solidan posao odrađen je i što se tiče uže rotacije. Iako u širem kontekstu nešto bolja klupa nije garancija nikakvog uspjeha (za suprostaviti se Heatu trebali su pojačati startnu petorku, a ne samo klupu), neosporno je kako su je Pacersi malo začinili. Gerald Green bi sa svojim mentalitetom strijelca trebao biti ogroman plus nad Dahntayem Jonesom, a Ian Mahinmi bi trebao donijeti puno solidnije brojke kao četvrti visoki od Amundsona.

Jedina negativna zamjena je ona playmakera. Collison je granični starter u ligi, dok Augustin usprkos gomili prilika nikada nije uspio ostvariti brojke veće od solidnog back-upa. Međutim, čak i ova razlika u kvaliteti nije toliko značajna obzirom da se od Augustina neće ni tražiti ništa više nego da mijenja Hilla, dok je Collison ipak najveći dio prošle sezone krpao poziciju jedinice što mu je podiglo vrijednost. Da je Collison lani imao skromniju minutažu, Augustinov učinak zasigurno ne bi izgledao toliko slabije na papiru.

5. MINNESOTA TIMBERWOLVES, 157 bodova

Kada bi gledali samo pristigla pojačanja, Wolvesi su definitivni broj jedan. Riješili su se hrpe igrača mizernog učinka dovevši redom puno kvalitetnije zamjene. Nigdje to nije više izraženo nego na boku – umjesto revolveraša Beasleya stigao je košarkaški doktor Kirilenko (šteta što IOR nije u stanju izmjeriti skok IQ-a koji se dogodio ovom zamjenom), umjesto beskorisnog Johnsona priliku da oživi karijeru dobit će Roy (a ako i ne uspije, opet neće biti štete jer Johnson je bio negativan igrač), a umjesto vječno ozljeđenog Webstera tu je sada rastrčani šuter Budinger.

Čak su i sitnije zamjene, ma kako nebitne bile, pun pogodak – Ellingtona mijenja Shved, a minute koje su išle Darku i umirovljenom Milleru sada pripadaju ipak manje mumificiranima Amundsenu i Steimsmi. Kvragu, čak je i umjesto Tollivera stigao puno bolji pick & pop igrač Dante Cunningham. Upitnici su prisutni (AK-47 lagano ulazi u krizne godine za krilo, Roy je do jučer bio u mirovini i pitanje je koliko može pomoći), ali usprkos tome slobodno možemo reći kako je svaki novi igrač bolji od onoga kojega mijenja, što znači da je Kahn obavio dobar posao.

6. NEW YORK KNICKS, 155 bodova

Knicksi su lani bili toliko tanki da su dobar dio sezone morali koristiti Douglasa kao playa i Jeffriesa pod košem, a nova gomila potrošenih dolara trebala bi se pobrinuti da tako više ne bude. Naravno, kada dovodite isključivo veterane, stavljate se u rizik od regresije uzrokovane godinama, ali to je u ovom momentu manje bitno – Kidd i Camby i dalje mogu biti korisni u limitiranim rolama, a posebice ako uzmemo u obzir da su tu kako bi mijenjali upravo Douglasa i Jeffriesa.

Felton je danas slabija opcija na jedinici od Lina, ali ne toliko da bi osudila Knickse na propast, dok je odlazak Fieldsa u potpunosti nadoknađen potpisom s Brewerom. Završnu pozitivnu glazuru daje zadržavanje Novaka i Smitha, a to znači da su Knicksi, od momčadi koja je lani u sezonu krenula s 5 igrača da bi tijekom sezone došla do rotacije od 8, sada duboka 10 imena koja garantiraju solidnu produkciju.

7. DENVER NUGGETS, 114 bodova

Samo tako, iz čista mira, zamijenili su jednog solidnog igrača za popunu petorke (Afflalo) rasnim all-starom (Iguodala), praktički poduplavši učinak na jednoj poziciji u momčadi. Gubitak Ala Harringtona, koji je lani sjajnim učinkom s klupe bio itekako važan dio rotacije, donekle su nadoknadili potpisivanjem Anthonya Randolpha, ali puno važnije bilo je zadržavanje Millera i McGeea čime su još jednom posložili dvije kvalitetne petorke koje su izuzetno važne za njihov stil igre.

8. LOS ANGELES LAKERS, 110 bodova

Dovođenje Dwighta svakako je individualni posao ljeta, ali kada uzmemo u obzir da je u suprotnom pravcu otišao Bynum nakon najbolje sezone u karijeri, jasno je zašto IOR nije impresioniran. Puno više bodova donosi zamjena Sessionsa izvjesnim gospodinom Nashom, a bodove donosi i činjenica da će minute Troya Murphya pripasti Jamisonu. Potonji možda više nije u stanju skakati i trčati kao nekada, ali barem može skakati i trčati.

Dovođenje Meeksa u potpunosti anulira gubitak Barnesa, a sve skupa znači da su Lakersi na jedan gospodski način pojačali već kvalitetnu jezgru, ali i klupu. Nisu imali značajniji potpis s vlastitim slobodnim igračem (dopustite da ignoriram Jordana Hilla), a kad bi gledali samo pojačanja iz vana, Nash, Jamison i Howard najbolji su ulov nakon onoga Minnesote (a i puno manje rizičan).

9. LOS ANGELES CLIPPERS, 96 bodova

Okupljanje veterana ne stavlja ih u skupinu izazivača, ali svakako pojačava lani klimavu rotaciju. Instant napad Moa Williamsa zamijenjen je instant napadom Jamala Crawforda, dok će dvojac Grant Hill/Matt Barnes mijenjati Nicka Younga i Randya Foyea kao dežurne šutere (što se baš ne čini mudrim potezom obzirom da ni Hill ni Barnes nisu šuteri već all-round podizači energije). Ok, ovo baš i nisu pozitivni potezi, ali nije da će ih ni upropastiti. Plusevi su pak, barem na papiru, kriju u dolasku Odoma i ostanku Billupsa.

Jasno, ponovi li Odom lanjsku sezonu, činjenica da mijenja Evansa u rotaciji ne znači previše, ali vrati li se barem približno svojim ranijim brojkama, dat će Clippersima solidnog trećeg visokog. Billups po sistemu ima itekakvu vrijednost jer hall of fame talenti ne stare kao obični ljudi, ali u ovoj situaciji problem nije što je Chauncey star, već što se vraća nakon ubitačne ozljede. Nitko još nema pojma ni kada će biti spreman, a ni hoće li biti spreman, tako da cijelu ovu ljetnu trgovinu Clippersa treba uzeti s rezervom. Budu li Billups i Odom na visini zadatka, bit će ovo bolja momčad od lanjske, a ne budu li, vrlo lako bi im mogle nedostajati šuterske serije Foyea i Younga.

10. GOLDEN STATE WARRIORS, 91 bod

Solidan posao pojačavanja dubine klupe – ostanak Rusha daje im ubojitog swingmana, dovođenje Landrya daje im ubojitog strijelca u postu (lani takvoga nisu ni imali, a u projekciji minuta Landry bi trebao zamijeniti negativnog Dominica McGuirea), a potpisom Jacka osigurali su si jednog od boljih back-up playeva u ligi. Barnes nije dobio dovoljno dobre ocjene da bi ga se smatralo užim članom rotacije, ali nadmaši li skromna očekivanja, Warriorsi bi trebali imati jednu od boljih drugih petorki u ligi. Jasno, sve je to uzalud ne bude li funkcionirala početna postava.

11. WASHINGTON WIZARDS, 77 bodova

Washington je tri igrača koja su više štetila nego koristila (Blatche, Lewis, Mason) zamijenio s tri legitimna imena (Okafor, Ariza, Beal). Gledajući van konteksta ulaganja, konkurencije, budućnosti i kemije, ovakvim potezima teško je naći zamjerku.

12. MIAMI HEAT, 75 bodova

Nisu izgubili nikoga bitnoga, ali zato su dodali Raya Allena na roster. Drugim riječima, dobili su četvrtog najboljeg igrača, a da se nisu morali odreći ničega nego mjesta kojega je Juwan Howard zauzimao na klupi. To je ta ljepote šampionske pozicije, već si bogat, a onda postaješ sve bogatiji.

13. SACRAMENTO KINGS, 71 bod

Za skromne Kingse predsezona je prošla iznad očekivanja. Iako sistem od Robinsona ne očekuje previše u rookie sezoni, visoki draft pick uvijek donosi barem nadu. Također, uspjeli su zadržati vlastitog slobodnog igrača koji bi bez problema našao posao negdje drugdje (Thompson), a usput se i pojačati zamijenivši beskorisnog Greenea energičnim Johnsonom. Dolazak Brooksa na roster pak ne predstavlja nikakav korak naprijed, ali ni nazad.

14. OKLAHOMA CITY THUNDER, 64 boda

Thabeetom su zamijenili Mohammeda što se tek treba pokazati dobrim potezom obzirom da Thabeet još nema pozitivnu sezonu iza sebe, ali, s druge strane, obzirom da na rosteru već imaju Aldricha čije brojke su slične onima veterana koji je otišao u Bullse, razloga za brigu nema. Uostalom, radi se o minornoj roli.

Puno veći razlog za slavlje je produživanje s Ibakom koje im donosi gotovo sve bodove. Iako Ibaka nije bio na tržištu i u principu ovaj ugovor na snagu stupa tek dogodine, morali smo ga uzeti u obzir. Razlog za brigu činjenica je da još nisu našli zajednički jezik s Hardenom oko novog ugovora. To pak znači da su sve veće šanse kako će dotični iduće ljeto postati slobodan igrač, dakle čeka ga gomila maksimalnih ponuda kojima Thunder neće tek tako moći parirati.

15. MILWAUKEE BUCKS, 59 bodova

Ostanak Ilyasove je jedini pravi plus. Odlazak lanjskog rookiea Leuera koji je ostvario solidnu rolu nadoknadit će draftiranje Hensona, dok dovođenje Dalemberta umjesto Delfina na prvi pogled nema smisla. Međutim, kad ga povežeš s lanjskim potezima, jasno je kako su Dalemberta doveli da nadoknadi odlazak Boguta, dok pored Ellisa ni nema toliko potrebe za dodatnim dvojkama.

16. TORONTO RAPTORS, 56 bodova

Dodaju svom rosteru dva visoka picka, ali najvažniji potez svakako je dovođenje Lowrya. Praktički, jedan dokazani startni play poput Lowrya upada u priču umjesto vječno ozljeđenog combo-beka Baylessa, što nikako ne može biti loše. Pretplatili su Fieldsa, ali su dobili i nešto boljeg stopera nego je to bio Johnson, dok bi rookie Ross od prve minute trebao biti pozitivan pomak u odnosu na Garya Forbesa koji je lani imao značajne minute kao 3&D specijalac s klupe.

17. CLEVELAND CAVALIERS, 52 boda

Umjesto dva veterana (Jamison i Parker) u sliku uskaču rookiei Zeller i Waiters, što je jedan u principu neutralan potez iako bodovi preferiraju veterane. Potpisivanje Milesa iz Jazza, kao i ostanak Geea, daju dovoljno bodova da ih stave u plus.

18. PORTLAND TRAIL BLAZERS, 47 bodova

Slično Cavsima, i kod njih su dvojicu veterana (Felton i Crawford) zamijenila dva rookiea (Lillard i Barton), što ih baca u mali minus, ali ostavljanje Batuma na kraju donosi prevagu.

19. NEW ORLEANS HORNETS, 42 boda

Oni su jedan od zanimljivijih slučajeva. Ulovili su prvi pick, potpisali svog talentiranog beka i doveli jednog od top 30 igrača u ligi, ali sve skupa im nije bilo dovoljno da se probiju u vrh. Zašto? Zato što su ostali bez klupe. Davis i Anderson ogroman su plus u odnosu na Kamana i Ayona, ali ne zaboravimo da je klub ostao i bez Arize, Landrya, Belinellia i Jacka (možemo dodati i Okafora, iako lani nije igrao dovoljno da bi upao u top 10). S druge strane, doveli su Warricka, Lopeza i Masona koji zajedno imaju manju IOR vrijednost od Belinellia. Rookie Rivers malo popravlja sliku, ali i dalje ostaju rupe na sve strane. Jasno, u stvarnosti, pored zdravog Gordona, to neće biti toliko bitno, ali u ovom kontekstu tržnice neosporno je kako su u New Orleansu potpuno zaboravili na sklapanje rotacije dok su slagali jezgru.

20. MEMPHIS GRIZZLIES, 41 bod

Potpisali su svoje visoke igrače (Speights, Arthur, Hadadi) i riješili pitanje rotacije visokih, a jedina značajnija promjena je zamjena Mayoa Baylessom, u kojoj su praktički zamijenili imena na dresu, ali i ostali s istom razinom talenta.

21. UTAH JAZZ, 39 bodova

Dodali su šutere, što će im više koristiti u igri nego ovako na papiru, iako nije sporno da su i na papiru bolje prošli. Foye dolazi po minute koje je lani imao Bell (ili ako hoćete Josh Howard), što je plus jer Foye nije uništen ozljedama i godinama poput dotičnih. Mo Williams je slabiji igrač od Harrisa, ali nije da je Harris bio all-star playmaker. Marvin Williams pak može zabiti otvoreni šut za razliku od Milesa.

22. DALLAS MAVERICKS, 36 bodova

Promijenili su pola momčadi, ali gotovo bez ikakvog značaja. Jedini plus im je što su zadržali Westa, a sve ostalo je potpuno anuliralo jedno drugo. Kidda mijenja Collison (43 naspram 44 IOR boda), Haywooda Kaman (umjesto 22 stižu 24 boda), a rookie Crowder bi trebao nadmašiti lanjski učinak Odoma i doći vrlo blizu onome što se od Odoma očekuje ove sezone. Mayo i Brand zajedno donose 100 bodova, a Terry i Mahinmi sa sobom su odnijeli 88. Ukratko, Dallas je ista momčad kao i lani, iako izgleda potpuno drugačije. Fora, zar ne.

23. DETROIT PISTONS, 35 bodova

Maggette je bolji igrač od Gordona, ali, ako vam je to ključna promjena ljeta, onda kvragu sve. Ključ za Pistonse je napredak rookiea, Andre Drummond bi čak i u ovoj fazi karijere trebao moći zamijeniti lanjski učinak Bena Wallacea, dok je Kyle Singler definitivno bolja opcija na boku od Damiena Wilkinsa.

24. CHARLOTTE BOBCATS, 23 boda

Zamjena Augustina Sessionsom neće dovesti do nikakvih potresa, a ni MKG u rookie sezoni neće previše nadmašiti solidne partije koje je lani pružao Derrick Brown. Gordon je minus u odnosu na Maggettea (iako u kontekstu novog rostera to i nije bitno obzirom da bi Maggette teško do minuta pored Kidd-Gilchrista), a jedini plus je dovođenje Haywooda koji će dati kakvo-takvo živo tijelo pod košem u odnosu na Whitea ili još ranije Diawa (sama činjenica da vam je Haywood plus potez ljeta razlog je za brigu).

25. ATLANTA HAWKS, 11 bodova

Obzirom da su se riješili Joea Johnsona, člana jezgre, a da su zauzvrat dobili tek specijalce za popunu petorke poput Morrowa i Korvera, pravi je uspjeh što nisu napravili korak nazad. A nisu zato što je iz Jazza pristigli Harris ogroman plus u odnosu na Hinricha, isto kao što je Morrow ogroman plus u odnosu na Williea Greena. Korver bi lakoćom trebao pružati partije u rangu Marvina Williamsa, a ključ svega je Lou Williams - njegove brojke ne zaostaju previše za Johnsonovim i uspije li Larry Drew posložiti ovu novu rotaciju, Hawksi neće napraviti korak nazad. Ok, rookie Jenkins ili DeShawn Stevenson teško da mogu dati iskru s klupe kakvu je donosio McGrady, ali obzirom da je ovaj put rotacija puno dublja, ta iskra neće ni biti ključna. Čak su i Radmanovića zamijenili igračem sličnog profila, iako Tolliver lani nije imao šuterski solidnu sezonu kao Vlad.

26. PHILADELPHIA 76ERS, 5 bodova

Bynum je korak naprijed u odnosu na Iguodalu, ali ne toliki da bi pokrio sve ostale minuse. Naime, Sixersi su ostali bez Branda, Williamsa, Meeksa i Vučevića. Ako uzmemo u obzir da će Bynum bez problema pokriti odlazak visokih, ostaje nam trojka Richardson, Young i Wright koja bi trebala nadoknaditi učinak Iggya i Williamsa što je jednostavno nemoguće. Jasno, Sixersi sve nade polažu u razvoj Turnera i Holidaya, ali to je za neku drugu priču. Ovdje treba naglasiti kako čak ni novi ugovori solidnim članovima rotacije poput Hawesa i Allena nisu doveli do značajnijeg plusa, što najbolje govori koliko nova rotacija na boku nije dorasla onoj lanjskoj.

27. PHOENIX SUNS, -3 boda

U Scoli i Dragiću Sunsi su dobili dva dobra košarkaša, ali odlazak Nasha prevelik je udarac da bi ga nadoknadili samom činjenicom što je Scola doktor za Lopeza ili Warricka koje su poslali u New Orleans. O tome da Beasley dolazi do minuta koje je odrađivao Grant Hill također ne treba govoriti, zamjena jednog fajtera poput Hilla s likom poput Beasleya u najmanju ruku trebala bi biti šok sistema. Uostalom, dva detalja sve govore o tržnici Sunsa - najbolji igrač kojega s kojim su produžili je Shannon Brown, a čak je i odbjegli Redd, igrajući bez nogu, lani bio korisniji nego Wes Johnson ikada u karijeri.

28. CHICAGO BULLS, -87 bodova

S Bullsima stižemo do tri franšize koje su ovoga ljeta napravile nekoliko koraka unazad. Iako je situacija s Roseom dobro opravdanje za škrtost, činjenica je da Bullsi nisu pogodili ni s jednom zamjenom. Asik nije nikakva specijalna klasa, ali pored istrošenog veterana poput Mohammesa svakako se čini takvom. Belinelli i Hinrich teško mogu nadoknaditi šutersko-stopersku klasu koju su prezentirali Korver i Brewer. Čak i ako se lanjski rookie Butler nametne kao novi stoper, činjenica je kako, u situaciji bez Rosea, Bullsima trebaju playmakeri. Hinrich u najboljem slučaju može pokriti minute back-up opcije, a teško će imati ikakve koristi od rookiea Teaguea. U biti, jedini plus u cijeloj ovoj priči je činjenica kako je Nate Robinson bolji kao instant napad s klupe i treći play od Johna Lucasa.

29. ORLANDO MAGIC, -97 bodova

Kada ostanete bez dva najbolja igrača, teško da možete ostvariti bolji rezultat. Howarda i Andersona mijenjaju Ayon i Harrington i to valjda sve govori. Jedina poštena zamjena je ona Richardsona Afflalom, dok im pozitivni bodovi dolaze isključivo od potpisa novog ugovora s Nelsonom koji je upravo odigrao najgoru sezonu u karijeri. Toliko o tome.

30. HOUSTON ROCKETS, -136 bodova

A Oscara za najgori posao ovoga ljeta dobiva... Daryl Morey. Što je najbolje, on čak nije imao na raspolaganju klase poput Howarda ili Andersona pa da ih prokocka, već je jednostavno zamijenio hrpu solidnih igrača puno manje solidnim individuama. Jedino bi zamjena Dragića Linom donekle mogla polučiti iste rezultate, sve ostalo je negativno. Umjesto kvalitetnog šutera Budingera, tu je slabiji šuter Delfino. Umjesto dokazanog startera Dalemberta, tu je Asik koji tek treba pokazati kako će reagirati na ozbiljniju minutažu. Veterane Cambya i Scolu pod košem bi sasvim solidno trebali mijenjati rookiei White i Jones, iako s novacima nikada ne znaš. Slično je i na boku - dokazanog igrača zadatka poput Leea mijenja upitnik zvan Lamb. I dok ovo sve skupa jesu negativne zamjene, ipak se ne radi o šokovima poput sljedećeg poteza, a taj je puštanje Lowrya za ništa kako bi njegovu rolu sutra morao krpati netko poput Toneya Douglasa (samo ova paralela donosi 60 minus bodova).

5Jul/1211

30 FOR 30: BROOKLYN

Posted by Gee_Spot

SCORE: 22-44

MVP: Kris Humphries

X-FAKTOR: najgori frontcourt u ligi

Potpunu nezainteresiranost Netsa za igranjem zadnje sezone u New Jerseyu potvrđuje popriličan broj faktora, od najmanjeg broja posjetitelja u ligi (obzirom na tržište na kojem se nalaze, imati manje gledatelja od Kingsa, Pistonsa i Bobcatsa stvarno je uspjeh), do okupljanja jedne od najgorih unutarnjih linija koje je košarka kao igra doživjela. Da nije bilo Geralda Wallacea onih zadnjih 16 utakmica i da pred nosom Lakersima nisu ukrali Geralda Greena za 26 susreta, mogli smo proći i bez ovoga „jedna od najgorih“ i mirne duše proglasiti ono što su dobivali sa svoje dvije krilne i centarske pozicije najgorom košarkom ikada. Ovako ipak treba ostaviti jedan mali odmak.

Da steknete dojam koliko su Netsi mizeran roster okupili, dovoljni će vam biti sljedeći podatci. Do dolaska Wallacea i Greena, u rotaciji na tri frontcourt pozicije nisu imali pozitivnog obrambenog igrača (drugim riječima, ni jedan njihov košarkaš koji je dobio minute na tim pozicijama nije uspio ostaviti direktnog suparnika ispod njegovog prosječnog učinka). U prosjeku su dobivali 35 poena po utakmici s ovih pozicija, što je čak 10 poena manje nego što su Bobcatsi dobivali od svoje unutarnje linije. I da, po svim iole naprednijim statističkim pokazateljima, imali su drugu najgoru obranu nakon Bobcatsa.

S tim da treba biti pošten i istaknuti kako ovo zadnje nije samo zasluga najviših igrača na parketu, već i propusne vanjske linije u kojoj se manjkom zalaganja u obrani posebno isticao Deron Williams. Naravno, obzirom na teret koji je nosio u napadu i činjenicu da najveći dio sezone nije doslovno imao kome dodati loptu (prosjek od 9 asista u situaciji u kojoj si osuđen gledati kako centri promašuju zicer za zicerom ispod otvorenog obruča vrijedan je respekta), slabiji obrambeni učinak u jednu ruku je očekivan, ali totalna šetnja koju je Williams prezentirao teško da je poslužila kao inspiracija momčadi (obzirom da je čak i u Jazzu u puno boljoj igračkoj situaciji stekao reputaciju ne baš požrtvovnog obrambenog igrača, ovakav razvoj situacije ne treba čuditi).

To je i glavni razlog zašto sam izdvojio Humphriesa kao MVP-a momčadi – čovjek je odigrao uvjerljivo najviše minuta, uvijek je davao sve od sebe i to što ga doživljavamo prvenstveno kroz celebrity ekscese nije razlog da ignoriramo činjenicu kako se radi o sjajnom skakaču sposobnom zabiti zicer i otvoreni šut. Zamijenite ga lani usred sezone s Brandonom Bassom i što dobivate? Netse bez jedinog pravog skakača, a Boston s igračem koji gađa slabije od Bassa s poludistance (iako još uvijek iznad ligaškog prosjeka - Bass je na suludih 48%, Humphries na vrlo solidnih 41), ali koji je u stanju skakati i trpati otpatke u reketu.

Da ne bi sve vezano uz obranu ostalo negativno, treba istaknuti solidne igre na boku, prije svih Anthonya Morrowa, koji se razvio u pouzdanog 3&D igrača u punom smislu te uloge, a obranu su igrali i Sundiata Gaines kao treći play i Deshawn Stevenson kao zakrpa na boku (nažalost, to je i jedino što su radili dobro). Međutim, uz rupu na jedinici koju je činio dvojac Williams-Farmar, tragikomična rotacija pod koševima učinila je svu potrebnu štetu. Nije da se Shelden Williams i Kris Humphries nisu trudili, ali uzalud im sve kad su se našli u krivom kontekstu. I jedan i drugi su prije svega gurači pod obručima koji izlaskom iz reketa gube svaku obrambenu vrijednost zbog manjka i osjećaja i brzine za odraditi čak i one najosnovnije rotacije. Jednostavno, Williams je back-up centar koji jedva da ima smisla i na 10 minuta, dok Humphries pored sebe treba pokretnog partnera koji može zatvarati reket i blokirati poneki šut.

Napadački, ovaj dio njihove rotacije odigrao je jednako loše, ali tu barem postoji racionalno objašnjenje - Brook Lopez praktički je propustio cijelu sezonu zbog ozljede. S njim na parketu, Netsi bi bili barem napadački puno učinkovitija momčad, a to bi se osjetilo i na Williamsovim šuterskim brojkama. Nažalost, kako je Brook još sporiji i još netalentiraniji za čuvanje obruča od Humphriesa, isto ne možemo reći za obranu - dapače, s Lopezom pod košem učinkovitost u tom dijelu igre bila bi možda još niža. Uostalom, evo još jedan podatak koji dovoljno govori o očaju Averya Johnsona – Wallace je pola svoje minutaže po dolasku u New Jersey proveo na četvorci, kako bi se niskom postavom barem malo sakrila obrambena nesposobnost i kako bi se otvorilo što više minuta za Geralda Greena koji je odradio sjajan posao kao 3&D igrač na trojki.

Inače, koliko su Netsi napadački bili jednodimenzionalni najbolje govori podatak da su među prvih 6 strijelaca imali čak 5 bekova – nakon Derona i Humphriesa jedini igrači koji su zabijali više od 10 koševa po utakmici i koji su skupili više od 300 koševa u sezoni bili su Morrow, Farmar, rookie Brooks i Green (toliko o tome da Hawksi nisu dobili baš ništa u tradeu za Johnsona osim financijskog olakšanja – Farmar i Morrow solidni su igrači rotacije). U biti, upravo ih je šuterska raspoloženost i dovela do ove 22 pobjede, završili su kao šesti u ligi po ubačenim tricama i tako si barem dali kakvu-takvu šansu u večerima kada ih je šut slušao.

Uglavnom, može se reći kako su Netsi imali sreće igrati u sezoni u kojoj su Bobcatsi okupili uvjerljivo najmanje talentiran roster od 1 do 15 u povijesti, pa su tako njihovi biseri pod košem prošli nezapaženo. Ali, meni će itekako ostati u sjećanju to što su odigrali sezonu s rotacijom na petici Shelden Williams – Petro – Okur – Jordan Williams, što je Gerald Wallace bio najproduktivniji igrač koji je dobio minute na četvorci nakon Humphriesa iako je odigrao 10% mogućih minuta na poziciji, a posebice ću pamtiti one trenutke kada bi Deron nakon 20 sekundi bijesnog pimplanja konačnu uspio slomiti obranu i dodati zicer jednome od visokih koji bi, umjesto polaganja ili zakucavanja, uspio ispustiti loptu iz ruku prilikom pokušaja odraza. Zeznuto je to, kada osim protivnika treba voditi računa i o gustoći zraka i o gravitaciji.

FAST FORWARD

Naravno, sav ovaj cirkus u Jerseyu bio je zagrijavanje pred Brooklyn, u kojega očito namjeravaju ujahati sa stilom. Ako smatrate da je paljenje novca stil. Deron je izabrao 100 milijuna umjesto već posloženog imperija u Dallasu, ali Deron je ionako oduvijek htio biti gazda pa je sada dobio priliku šefovati svojoj vlastitoj super trojci. Koja baš i nije super, obzirom da su i Johnson i Wallace u padu te će uskoro biti bliži klasama igrača zadatka nego nositelja. Ali, nema veze, to je za neku drugu priču, ovom prilikom se treba osvrnuti na roster.

Kako su posao manje-više odradili dovođenjem Johnsona i potpisivanjem Wallacea i Williamsa, očito je kako je pričama o Dwightu konačno došao i kraj i kako ih čeka samo popuniti roster. Prvo da odgovorim na pitanje zašto je pričama o Dwightu došao kraj – s Johnsonovih 20 milja za iduću sezonu, Deronovih 18 i Wallaceovih 9, Netsi imaju već zauzetih 47 milja. Kakav god ples da pokušaju izvesti (kako ugovori Geraldu i Deronu još nisu službeni možda bude nekakvih popusta tijekom prve godine, ove cifre kojima baratam tako su prije svega pretpostavke obzirom na ukupni iznos koji su dobili) jednom kada ovi ugovori postanu službeni, dovođenje 19 Dwightovih milijuna postaje nemoguća misija. Mislim, radi se o osnovnoj matematici – salary cap iznosi 58 milja, da bi ubacio Dwighta moraš biti maksimalno na 39 jer salary cap se može preći samo s potpisivanjem igrača čija Bird prava posjeduješ.

Naravno, kako još ima 6 dana dok stvari ne postanu službene, teoretski postoji način da Netsi potpišu sve preostale igrače na koje imaju prava, trejdaju ih u Orlando i iskoriste onaj period dok službeno nemaju nikoga na rosteru, ali to se neće dogoditi iz dva razloga – prvi je taj što u Orlandu imaju bolje opcije u rukavu (Netsi ni po kojoj teoriji ne mogu npr. prihvatiti ugovor Turkoglua), a drugi je taj što se radi o takvoj brutalnoj malverzaciji pravila da je teško bez greške može odigrati i ruska oligarhija (koja se već skoro zeznula na koraku s Teletovićem). Plus, zašto bi Lopez ili Humphries, koji zasigurno imaju tržišnu vrijednost, pristali biti pijuni u ovakvom inženjeringu?

Mislim, u tom slučaju bi Netsi imali četiri igrača vrijedna 66 milja, a kako su već prešli preko capa, to bi značilo da za ostatak rostera mogu potpisati igrače samo za minimalac (s još 8 takvih ugovora platna lista na kraju bi im se popela na 74 milje, a to je već zona poreza na luksuz koja nameće nova ograničenja na buduće potpise). Tako da je vrijeme da se maknemo s ovih blesavih priča o Dwightu i da se koncentriramo na slaganje ostatka rostera oko nove „velike trojke“.

MarShon Brooks ima garantiranu rookie plaću, a realiziraju li stvarno trade za Reggia Evansa i potpišu li Mirzu Teletovića, to je dodatnih 5 milja. Reggiev ugovor je navodno oko 5 milja za tri godine, a Mirza će dobiti porezni midlevel, dakle ne 5 nego 3 milje, što je i logično jer u slučaju da su mu dali puni iznos ne bi smjeli proći zonu poreza na luksuz, a to znači da ne bi mogli potpisati čak ni sve svoje igrače za tržišnu cijenu (Lopez bi da nije bilo ozljede valjda već sada imao nečiju ponudu vrijednu između 8-10 milja, Humphries kao četvorka startne kvalitete vrijedi također tu negdje, a i Green će zbog sjajnog lanjskog izdanja koštati najmanje midlevel). Opet jednostavna matematika – uz ovih garantiranih 50 za „veliku trojku“, Evansa i Brooksa, te minimalna moguća davanja za Greena, Humphriesa i Lopeza, bit će na cifri od 71 milijun.

Dakle, u startu je bilo nemoguće Teletoviću dati više od ovog poreznog midlevela - da je dobio puni, morali bi pustiti Humphriesa ili Lopeza da odšetaju jer ne bi imali dovoljno za popuniti roster minimalnim ugovorima. Toliko o Netsima i tome koliko uopće kuže u što su se upustili, ponuditi puni midlevel u situaciji koja bi zatvorila vrata daljnoj potrošnji može samo franšiza koja radi u afektu. Ali, nije im za zamjeriti jer očito nitko ne kuži ništa kada su ove malverzacije salary capom u pitanju - dovoljno je pogledati svakodnevna izvješća koja pišu o Dwightu i Netsima, a da nitko u svim tekstovima ne kaže ništa konkretno o jedinom bitnom, a to je kolektivni ugovor.

Uglavnom, poanta je da su Netsi gotovi s trošenjem. Sada je samo pitanje koliko će dugo zabrazditi preko salary capa u pokušaju da slože novu Atlantu koja neće igrati ni upola dobru obranu kao stara Atlanta.

TRENUTNA JEZGRA: Deron Williams, Wallace, Johnson, Teletović, Brooks, Evans (52 milijuna)

REALAN ROSTER: jezgra + Lopez (8 milja), Green (5 milja), Humphries (10 milja), Gaines (minimalac), Taylor (minimalac), Shelden Williams (minimalac)

„IDEALAN“ ROSTER: Deron, Gerald, Joe, Teletović, Evans + Dwight (19 milja), Gaines (minimalac), Taylor (minimalac), Armon Johnson (minimalac), Adam Morrison (minimalac), Shelden Williams (minimalac), Dennis Horner (minimalac)

- da ponovimo još jednom, realna verzija koja uključuje trošak na plaće od čak 77 milja moguća je samo zato što su u zadnji tren skužili da moraju promijeniti ponudu Teletoviću – teoretski, sutra mogu imati roster težak 100 milijuna samo zato što nisu potrošili puni midlevel koji je dostupan samo momčadima koje ne plaćaju porez (doduše, obzirom na dva igrača na rookie ugovorima, teško da će se tako skoro naći u prilici potrošiti još više)

- u idelanoj verziji ostaju bez dijela jezgre (Brooks, J. Williams), prava na Lopeza i Humphriesa (koji bi prije tradea u Orlando morali potpisati nove ugovore s njima) koje Orlando jedva čeka, posebice Humphriesa da ga spoji s Big Babyem, Andersonom i Nicholsonom

- molim vas, po kojoj logici je ova „idealna“ rotacija išta bolja od realne, praktički jedini način da ovo ima smisla je igra s niskom postavom (Gerald na četvorci), ali na koga od ovih bekova bi se kladili da je spreman uskočiti u startnu ulogu?

- osim ako se niste spremni kladiti da je Mirza BiH klon Ryana Andersona

- na kraju ispada kako se, bilo da je riječ o financijskog ili igračkoj fleksibilnosti, u Brooklynu sve vrti oko - Mirze