ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

26May/120

AMNESTY NATIONAL

Posted by Gee_Spot

Sinoć nije bilo nikakve tekme (jutros sam se probudio u 5 i nisam znao što sa sobom), ali, obzirom da je ona birokratska strana lige ponekad skoro jednako zanimljiva kao sama igra, iskoristimo ovaj dan da se pozabavimo amnestijom, odnosno potencijalnim kandidatima na koje bi se ova klauzula uključena u novi kolektivni ugovor mogla odnositi. Stvar je u principu jednostavna – obzirom da je NBA liga u kojoj imate maksimalno 5 franšiznih igrača na 30 momčadi i obzirom da je košarka igra u kojoj pojedinac ima veći utjecaj na rezultat nego u ijednom drugom momčadskom sportu, GM-ovi i vlasnici često su prisiljeni pretplatiti osrednje igrače u potrazi za nositeljima.

Nije da ih to oslobađa odgovornosti za loše poteze, ali ipak treba uzeti u obzir kontekst vječno slabe ponude naspram ogromne količine dolara koja se treba potrošiti. Uglavnom, amnestija daje šansu svakoj momčadi da se riješi jednog lošeg ugovora (i tako padne ispod granice salary capa ili barem poreza na luksuz), pod uvjetom da je nastao u doba prošlog kolektivnog ugovora te da je igrač u to vrijeme bio na rosteru kluba koji amnestiju koristi (naknadnim tradeovima ta povlastica se gubi).

Žurbe nema pošto se ona može iskoristiti do isteka najnovijeg kolektivnog ugovora (valjda, jer taj detalj kao i mnogi drugi oko amnestije neće biti poznati dok doktor salary capa Larry Coon ne objavi novi vodič kroz CBA), a jedan detalj je bitan za istaknuti. Svaki amnestirani igrač bit će podvrgnut dražbi (kao što je bio slučaj s Billupsom na početku ove sezone), a klub koji ponudi najviše dužan ga je plaćati ponuđeni iznos onoliko godina koliku mu traje amnestirani ugovor (razliku između originalnog iznosa i nove plaće namiruje stari klub). U slučaju da nitko ne posegne za amnestiranim igračem (slučaj Roy), njegovu ugovorenu plaću u cjelosti plaća bivši klub.

Ima još milijun sitnica koje u određenim slučajevima mogu biti bitne, ali za većinu lige i posebice za nas, koji razbijamo glavu oko ovoga, ove osnove su sasvim dovoljne. Stoga, bacimo se na pregled svih 30 momčadi i nađimo 30 kandidata.

ATLANTA

Amnestija valjda postoji zbog ovakvih franšiza, konkretno ugovora kojega su Hawski dali Joeu Johnsonu. Obzirom da je ova momčad odavno dosegla svoj plafon i da Johnson s godinama postaje sve manje bitan igrač, realno je očekivati da će ga negdje tijekom iduće 2-3 sezone Hawksi otpisati. Jasno, pod uvjetom da njegov učinak počne strmoglavo padati.

U slučaju da Joe nastavi igrati solidno, amnestiranje kako bi se dovela gomila novih loših ugovora nema smisla, jer bi se u tom slučaju plaćalo duplo za jednaku osrednjost. Kako god okrenuli situaciju, sudbina Hawksa vezana je uz njihovog veterana – čak i ako se odluče za potpuni rebuilding, Johnsonov ugovor mogao bi poslužiti kao zaštitna mreža (slučaj Wizardsa kojima Lewisov ogromni ugovor omogućuje da ne preplaćuju veterane prilikom početnih faza slaganja momčadi).

Druge opcije? Amnestiranje Pachulie ili Williamsa ovoga ljeta ne bi donijelo nikakvu praktičnu korist jer momčad je iznad salary capa, a ispod granice poreza, pa eliminacija jednog od ova dva veterana na relativno skromnim ugovorima ne bi pomogla pri dovođenju kvalitetnijih igrača, osim što bi eventualno uštedila vlasnicima nekoliko milja koje su u kontekstu playoff momčadi nebitne.

BOSTON

Celticsi nemaju lošeg ugovora i praktički, osim ako ovo ljeto ne amnestiraju Piercea (a neće jer jezgra Rondo-Garnett-Pierce još uvijek ima više smisla od bilo čega drugoga što mogu dobiti putem tržišta), vrlo vjerojatno neće ni koristiti ovu opciju.

BROOKLYN

Potrošili su je na Travisa Outlawa, kojem su godinu dana ranije poklonili pet godina predug ugovor. Majstori.

CHARLOTTE

Imaju mogućnost birati (Diop), ali otpis Tyrusa Thomasa čini se logičnim i jedinim pravim potezom. Što zbog ozljeda, što zbog odnosa prema treneru i igri, a što zbog vlastitih limita, Thomas je odigrao jednu od najgorih individualnih sezona u povijesti lige, barem kada su igrači s ovakvim pedigreom (4. pick drafta) i plaćom u pitanju (26 milja za iduće tri sezone). Obzirom na iskazani neprofesionalizam, Bobcatsima ne ostaje ništa drugo nego slati mu čekove iduće tri godine, uz nadu da neće proigrati u nekoj budućoj momčadi koja ga angažira za minimalac.

CHICAGO

Za Boozerov ugovor vrijedi isto što i za Johnsonov, zbog ovakvih igrača amnestija je i uvedena. Ali, postoji jedna bitna razlika – Hawksi ne dobivaju ništa ako se odreknu Johnsona jer nemaju spremnu jezgru koja može podnijeti veći igrački teret bez drastičnih padova (Johnson je izuzetno bitan igrač na obje strane parketa), niti su atraktivna opcija eventualnim slobodnim igračima. Bullsi pak mogu bez problema nadomjestiti Boozera povećanom minutažom Gibsonu i Asiku, a treba računati i na puno veći potencijal momčadi (Rose faktor) koji je u stanju privući slobodne igrače.

Također treba uzeti u obzir da bi eventualnim amnestiranjem Boozera Bullsi izbjegli plaćanje poreza na luksuz dogodine, što je stavka od izuzetnog značaja vlasniku Reinsdorfu koji ne voli poklanjati novac. Doduše, amnestijom Boozera napravio bi nešto slično, stoga je najrealnija prognoza za Chicago da amnestije neće ni biti.

CLEVELAND

Potrošili su je na Barona Davisa, kojem će čekovi itekako dobro doći iduće sezone (Cavsi su mu dužni još oko 15 milja) dok se oporavlja od uništenog koljena i vjerojatno pozdravlja od lige.

DALLAS

Cuban je napravio gomilu sjajnih poteza kojima je pomogao stvoriti prvaka, ali i još više loših, tijekom svih ovih godina u kojima je pokušavao kupiti naslov. Jedan od najgorih mu je produživanje ugovora s back-up centrom poput Haywooda. Ok, ljudi koji se mogu gurati 1 na 1 s Howardima i Bynumima ovog svijeta mogu se izbrojiti na prste jedne ruke, ali skoro 40 milja na 4 sezone za takav profil igrača je jednostavno previše. Obzirom na skorašnji lov na Derona, možda i Dwighta, Haywoodova amnestija više čak ni nije čin zdravog razuma, već jednostavno nužnost kako bi se oslobodio prostor na salary capu i omogučila konkurentnost.

DENVER

Al Harrington je do ove sezone bio očiti izbor, ali obzirom na kvalitetne partije i činjenicu da mu zadnje dvije godine ugovora nisu u cjelosti garantirane, u prvi plan dolazi Birdman. To što ga Karl nije koristio u playoffu zbog najnovijih problema sa zakonom samo po sebi implicira da bi se Nuggetsi mogli riješiti problematičnog centra i dodatni prostor uložiti u novi ugovor McGeeu.

DETROIT

Villanueva je očit izbor, čovjek jednostavno nije u stanju ostati u komadu, a, čak i u danima kada je bio u stanju spojiti niz utakmica, nije bio ništa više od stretch četvorke s klupe koja ne igra obranu i praktički pojma nema o potrebama organizirane košarke. Doduše, obzirom da će Dumars požuriti pretplatiti novog igrača koji se po ničemu ne uklapa u momčad, možda njegova amnestija ne donese ništa dobro Pistonsima koji su mu u svakom slučaju dužni 16 milja za dvije sezone, svejedno proveo ih na klupi ili negdje na plažama Kariba.

GOLDEN STATE

Jedan od najblesavijih poteza ove sezone bio je odluka Warriorsa da amnestiraju Charliea Bella i njegov smješni ugovor te si tako još dvije godine ostave na vratu uteg zvan Andris Biedrins. Obzirom da planiraju složiti playoff momčad u ekspresnom roku, razlika između Bella i Biedrinsa omogučila bi im taman toliko prostora na salary capu da potpišu Brandona Rusha ili nekog drugog veterana koji im može pomoći odmah.

HOUSTON

Ne uspiju li u nekom tradeu (za Pau Gasola) plasirati Scolu, a nastavi li se Luisov drastični pad u pogledu fizikalija (iako je teško zamisliti da se može biti još sporiji i još manje skočan od sadašnje razine), Argentinac se nameće kao logičan izbor za amnestiju obzirom na godišnju gažu od 10 milja kojom zakrčuje salary cap minimalno iduće dvije sezone.

INDIANA

Oni su svoju iskoristili odmah kako bi se riješili Jamesa Poseya, što je u redu jer, obzirom kako Bird pažljivo radi od tučnjave u Detroitu, ni nemaju drugog ugovora koji bi im predstavljao naročiti teret.

CLIPPERS

Konačno prilika da se završi era Ryana Gomesa (Jordan i Butler su, nažalost, nedodirljivi jer su dobili nove ugovore po svježem kolektivnom).

LAKERS

Mogu se praviti pametni pa otpisati Blakea (i pritom uštedjeti popriličnu svotu obzirom na trostruki porez koji će morati plaćati zbog toga što se nalaze 15 ili više milja iznad granice poreza na luksuz – npr. ako maknete Blakeove dvije godine po 8 milja nećete uštedjeti samo tih 8 milja, već vrlo vjerojatno još i dodatnih 16 milja poreza) ili jednostavno čuvati ovu opciju kao osiguranje do isteka Kobeovog ugovora.

Mislim, obzirom da je Bryant potpisao pod starim uvjetima kada je bilo moguće pretplatiti veterane franšizne vrijednosti, njegova plaća doslovno iznosi pola salary capa i, u slučaju ozljede ili drastičnog pada učinkovitosti, Lakersima bi amnestija mogla poslužiti kao određena polica osiguranja od puno veće propasti (amnestija Bryanta ne bi zasigurno naišla na odobravanje javnosti, ali lutrijski roster u doba nikad veće popularnosti lige imao bi još veće posljedice na biznis).

MEMPHIS

Nemaju koga otpustiti, nositelji jedu salary cap, a sporedni igrači su ionako na minimalcima. Koristit će je samo u slučaju da se Rudy ili Zach raspadnu, što nije isključeno obzirom na ogromne novce uložene u petorku i minimalne uložene u ostatak rostera.

MIAMI

LeBatard je imao sjajnu ideju – Heat mora napraviti novi post-Decision party, svojevrsni "Decision 2", na kojem bi fanovi spuštanjem ili dizanjem palca odlučivali koga amnestirati – Haslema ili Millera. Obzirom na Millerovo zdravstveno stanje i kultni status kojega Haslem uživa u Miamiu (a koji se popeo na nove visine nakon što je nokautirao Hansbrougha), bojim se da su Mikeovi dani u ligi odbrojani jer plaćati porez na luksuz zbog igrača koji nije u stanju pomoći nema previše smisla.

MILWAUKEE

Njihova amnestija ima ime i prezime, zove se Drew Gooden i pitanje je samo hoće li je upotrijebiti ovoga ljeta ili će čekati iduće.

MINNESOTA

Darko. Odmah, sada. Da se pita Adelmana, jučer.

NEW ORLEANS

Prvi korak u rebuilding bio je izuzetan, salary cap je očišćen te su Hornetsi ostali sa samo dva problematična ugovora – 15 milja koje za iduće dvije godine duguju Arizi, odnosno 28 koje u istom vremenskom periodu treba isplatiti Okaforu. Ariza i dalje nudi solidan omjer uloženog i vraćenog, ali Okaforov ugovor je besmisleno visok za tako limitiranog igrača i amnestija je moguća, pogotovo ako nova uprava odluči potrošiti dobar dio salary capa na Erica Gordona i poneko veteransko pojačanje. Odluče li se za nešto blaži rast i izgradnju nove jezgre kroz draft i dva picka prve runde koja imaju na raspolaganju ove godine, Okaforov ostanak ima smisla kao regulator minimalne potrošnje (po novom kolektivnom franšiza mora potrošiti minimalno 85% salary capa).

NEW YORK

Iskoristili su svoju amnestiju na Chaunceya Billupsa, zahvaljujući čemu su potpisali Chandlera, ali i ostali bez mogućnosti da se u bližoj budućnosti riješe Amarea i njegovog upitnog zdravstvenog statusa. Kao i obično, nisu dugoročno planirali, tako da sve priče oko toga što su mogli ili nisu u biti i nemaju smisla. Knicksi prvo pucaju, a onda pitaju u koga (uglavnom u sebe).

OKLAHOMA

Presti je izgradio izuzetnu momčad izuzetne financijske strukture (ugovor potpisan s Collisonom koji se iz godine u godinu smanjuje jedan je od svjetlih primjera), momčad koja će u probleme doći tek kada bude trebalo matchirati ponude za Ibaku i Hardena. Upravo tada bi i ova klauzula mogla poslužiti kako bi se izbrisale zadnje dvije godine Perkinsova ugovora (2 x 9 milja) i kako bi se u tu rupu pokušao ugurati barem jedan od dva mlada talenta.

ORLANDO

Potrošili su svoju amnestiju na Arenasa, čovjeka zbog kojega je praktički ova opcija i unesena u novi kolektivni ugovor. Samo, kako Gilbert već ima svoju klauzulu (koja spriječava preplaćivanje igrača draftanih u drugom krugu koji igraju za minimum), ova nova iznimka ostala je bez imena pa je tako poznata samo kao Amnestija umjesto kao Pravilo Gilberta Arenasa.

PHILADELPHIA

Ako misle nastaviti napredovati, zadržati u klubu solidne visoke igrače poput Allena (rookieu su dali očajan ugovor od samo jedne godine, a sada već vrijedi puni iznos midlevela) i Hawesa te eventualno konkurirati na tržnici (možda u lovu na Dwighta Howarda), jednostavno moraju amnestirati Eltona Branda koji sa svojom opcijom od 18 milja predstavlja ogroman problem.

PHOENIX

Salary cap situacija im je pod kontrolom, ali uvijek mogu amnestirati neki od loših ugovora kojega su podijelili zadnjih godina. Birajte između Childressa, Warricka ili Fryea, koga god da izaberete nećete pogriješiti.

PORTLAND

Potrošili su svoju amnestiju na Brandona Roya prije negu su se slova na novom kolektivnom ugovoru stigla osušiti. Valjda vraćaju milo za drago karmi.

SACRAMENTO

Znate tko je najbolje plaćeni igrač na rosteru Kingsa? John Salmons. Takav apsurd bi se morao prekinuti odmah, pitanje je samo postoji li danas u ovoj organizaciji potrebna količina novca kojom se ovakav potez može platiti.

SAN ANTONIO

Richard Jefferson je bio jedina moguća žrtva amnestije, ali nakon što su ga poslali u Golden State praktički su ostali bez opcija. Spursi bez opcija, to je rečenica koja može imati smisla samo u ovakvom kontekstu.

TORONTO

Ova grozota od rostera koju je okupio Colangelo ipak se kreće nabolje, nemaju financijskih utega, a svojevrsni paradoks je što se Bargnani, usprkos najboljoj sezoni karijere, čini kao jedina potencijalna žrtva amnestije. Jednostavno, 32 milje koje mu duguju za iduće 3 sezone malo su previše za stretch četvorku, pa ako dođe do nekih pomaka nabolje u pogledu pojačanja, prijevremeni raskid s Talijanom ne bi trebao biti iznenađenje.

UTAH

Amnestija im dolazi kao naručena da raskinu ugovor s Rajom Bellom, koji je većinu sezone proveo natežući se s trenerom Corbinom. Raja danas više nije ni sjena nekadašnjeg 3&D majstora iz najboljih dana Sunsa, a očito nije ni veteran spreman pomoći mladima da stasaju. Stoga, iako nije u stilu Jazza plaćati nekoga da ne igra, ovo se čini kao neizbježan potez.

WASHINGTON

Lewisova plaća je izuzetno korisna za momčad u rebuildingu jer pokriva dobar dio salary capa i garantira minimum potrošnje za plaće (a ionako mu nije garantirano svih 20 i nešto milja), tako da se puno logičnijim potezom čini amnestiranje Blatchea. Čovjek je omražen kod navijača, nijedan drugi klub ne želi posegnuti za njegovim očajnim ugovorom i još gorim karakterom, stoga se amnestija i brisanje iz salary capa tih njegovih 25 milja kroz iduće tri sezone čine neminovnim potezom, možda čak i veće simboličke važnosti nego konkretne financijske koristi.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

13May/1111

BOOZE DAYS

Posted by ispdcom

Koliko god Atlanta igrala dobro cijelu ovu seriju, na kraju se pokazalo kako ipak sve ovisi o igri Bullsa. Kada je Chicago odigrao dvije utakmice na nivou na kojem smo ih gledali u regularnoj sezoni, Hawksi nisu imali prevelikih šansi za pobjedu, a posljednja utakmica ove serije ponudila je najbolji Chicago kojeg smo vijdeli u doigravanju.
I to je najveća stvar prije nedjelje i početka finala Istoka protiv Đikana.

Jer, ako Boozer opet odigra barem približno ovakvu utakmicu (a i na prethodne dvije je napadački najavljivao povratak u formu), ako Deng bude agresivan u napadu kakav je u obrani i ako Korvera bude služio šut kao u seriji protiv Indiane, zanimljiva će biti serija protiv Heata. Te tri stvari su ključne za osvajanje Istoka jer u Derricka Rosea i klupu uopće ne sumnjam. Rose je u ovoj utakmici, kao i u cijeloj seriji, opet dokazao kako je s pravom MVP sezone, a klupa Bullsa će uvijek igrati obranu na velikoj razini. Početkom druge četvrtine, kada klupa prvi put ulazi na parket, postoji problem s napadom jer samo CJ Watson može organizirati napad, ali kasnije kada klupa igra s Roseom to stvarno izgleda fantastično.

O samoj šestoj utakmici ove serije i nema se previše toga reći. Bullsi su od početka pokazali kako su ušli u utakmicu s namjerom da se ova serija završi u Atlanti, a do kraja utakmice držali su strašan ritam prije svega u obrani. Boozer je odigrao utakmicu kao u najboljim danima Jazza, a zahvaljujući njegovom učinku Rose po prvi put u ovom playoffu nije bio najefikasniji igrač Bullsa. Fascinatan je i broj asistencija – od 41. realiziranog napada Bullsi su imali 35 asistencija. Sve u svemu, Thibodeau bi trebao biti zadovoljan, ja kao navijač sam zadovoljan i sada nam ostaje da pobijedimo još samo 8 utakmica do kraja sezone.

Što se Atlante tiče, ona je u ovoj utakmici bila nemoćna. Horford je dobro ušao u utakmicu, ali se onda izgubio. Teague se ozlijedio i nije dao ono što je davao u seriji, Crawforda su Bullsi potpuno uništili, Johnson se nije proslavio, a Smith ipak nije takav igrač da bi nosio cijelu momčad. Njima sada predstoji zanimljivo ljeto u kojima bi možda mogli, ali ne znam hoće li, napraviti i neke drastičnije poteze.

Prije svega Hawksi ne smiju više žrtvovati Horforda na petici kako su igrali većinom sezone. Doduše, u playoffu su većinu utakmica igrali s njim na četvorki što je bolje izgledalo. Samim time Josh Smith je igrao nisko krilo što nije loše zbog obrane, skoka i tranzicije, ali je kriminalno što se tiče vanjskog šuta. Hinrich i Teague mogu riješiti poziciju playmakera, Joe Johnson je preplaćen i takav će i ostati, a pitanje je što će biti s Jamalom Crawfordom. Njegov ogromni ugovor istječe ove sezone i bilo bi suludo zadržati ga pogotovo kada se zna da Atlanta ima dosta visokih garantiranih ugovora i za sljedeću sezonu, a nema potrebe ni zatvarati minutažu Teagueu.

Pitanje je samo za Hawkse žele li riskirati i mijenjati Josha Smitha koji je tijekom playoffa pokazao različita lica – od briljantnog do neprimjetnog. Ako ga ne mijenjaju, ostati će ovdje gdje jesu – 5. momčad na Istoku. Ako ga mijenjanju mogu biti gori, možda malo bolji, ali teško da mogu biti contenderi. Zajebana situacija.

1May/113

PODCAST – CONFERENCE SEMIS

Posted by ispdcom

Ostalo je osam najboljih, Memphis i Oklahoma stvaraju novi NBA poredak, Sickre i Gee imaju nešto protiv Russella Westbrooka, a tu su još i Dan LeBatard, Phillip Seymour Hoffman, Jackie Moon, Jack Nicholson i Jesus. Mahna mahna!

6Mar/115

THE FRS RANKINGS, PART ONE

Posted by Gee_Spot

* FRS = final regular season

Plan je bio naoko jednostavan - gledati sate i sate NCAA košarke i vratiti se NBA ligi tek tamo nakon ludila ožujka. Samo, kakvi bi to bili planovi kada ih čovjek ne bi mijenjao kako mu paše. Jer, ovaj niz utakmica koji se odigrava zadnjih tjedan dana između top 8 ekipa u NBA i koji će se nastaviti u luđačkom ritmu skoro sve do kraja sezone, ne ostavlja ti drugu mogućnost nego da jednostavno staviš sa strane sve ostalo, zacementiraš se pred league pass i uživaš. Sorry NCAA, nadam se da ću barem gledati dio turnira, ali ovo što se događa među velikom braćom ipak je predobro da bi se propuštalo. Makar i na sekundu.

Slijede zadnji power-rankingsi regularne sezone i neka vas ne iznenade prva dva mjesta. Naime, jedno morate uzeti u obzir – ja sam čovjek koji je lani prognozirao Finale između Denvera i Orlanda na račun toga što sam ih smatrao najboljim ekipama u regularnom dijelu sezone. I iako se pokušavam držati pravila kako raspored snaga treba slagati tako da prednost dobije onaj za kojega smatraš da na kraju ima najveće šanse dignuti trofej, danas možda opet radim istu grešku (barem u nekim slučajevima, npr. Spurse ne smatram bitnima baš zato što ono što igraju nije košarka za playoff). Ali, ako je i radim, radim je s posebnim guštom jer ni Lakersi (pristupom i dramom) ni Celticsi (izazivanjem sudbine) nisu zaslužili da cijelu sezonu budu smatrani neprikosnovenim favoritima.

Uglavnom, post ide u tri nastavka, danas samo momčadi koje mogu osvojiti naslov. Razlog zbog kojega ne ide standardni megapost? Zato što želim ovo vani što prije kako bi se večeras mogao osjećati kao car kada Bullsi razbiju Heat, a Lakersi Spurse. S druge strane, bit ću totalni papak ako se dogodi suprotno (obzirom da oba moja favorita gostuju, sve je moguće). Ali, hej, rizično je imati mišljenje, ali nije da mijenjam startnog centra s kojim sam osvojio naslov za igrača koji mi uopće nije potreban.

IZAZIVAČI

01. BULLS

Zaboravite na iskustvo, stasavanje i plaćanje duga, Bullsi su spremni otići do kraja već ove godine. Preživjeli su užasan raspored, a sada ih čeka takav plan i program da bi na kraju mogli završiti s respektabilnih 60 pobjeda. Svaka momčad koja je u stanju pobijediti toliko puta u regularnoj sezoni mora se shvatiti ozbiljno, posebno ako to radi na način na koji to rade oni, obranom, skokom i upornošću. Plus, ako iskoriste prednosti rasporeda i nekako se uspiju dokopati prve pozicije, ne smije se zanemariti ni prednost domaćeg terena. Jer, ako postoji jedan segment u kojem su Bullsi još uvijek mlada momčad, to je upravo puno slabija koncentracija u završnicama na strani nego kod kuće.

Rose možda nije najbolji play u ligi, ali je najbolji strijelac. Rose igra ono što je recimo igrao Wade ovih zadnjih nekoliko godina, s tim da ima neopisivo bolje suigrače od onih što ih je imao Dwyane. Lakoća kojom si kreira prostor za realizaciju je neviđena, odnosno viđena je samo kod najvećih. Ima tu Wadeovu silinu i snagu prilikom ulaza i taj sjajni osjećaj za pas, a uz to ima i dribling kojim lomi kičmu, neviđen od doba Tima Hardawaya u naponu snage. Promjena pozicije skokom u stranu ili unazad nakon tog driblinga stavlja ga u kategoriju neobranjivih, dok neki igrači sebi kreiraju šut stvarajući si nekoliko centimetara prostora, Rose si je u stanju gotovo uvijek osigurati čisti šut.

Dodaj na ovaku prvu opciju još dva majstora zabijanja kao što su Boozer i Deng i eto ti napada koji će uvijek ponuditi dovoljno. Upravo je trenutak u kojem je Deng proigrao, odnosno trenutak u kojem je shvatio da mu Rose i Boozer ostavljaju toliko prostora koje tako kvalitetan igrač mora bolje koristiti, učinio Bullse vrhunskom ekipom. Dodaj Noaha i eto ti kvalitete od 1 do 4 koju malo tko ima, odnosno koju imaju samo najveći (Boston i LA). Eto, do prije dvije sezone postojalo je pravilo po kojem moraš imati tri vrhunska igrača i nekoliko profesionalnih igrača zadatka ako se misliš boriti za naslov, a već danas bez četiri klase možeš zaboraviti na vrhunski rezultat.

Njihova obrana je besprijekorna, a, eventualne zamjerke koje možemo uputiti pojedincima poput Boozera zbog manjkavosti u tom dijelu igre, u kontekstu ove momčadi nisu bitne. Boozer je sjajan skakač i to je ono najvažnije za Bullse, jer u paru s Noahom donosi dominaciju u skoku. Njegov manjak agresivnosti i teške noge pokrivene su sjajnom rotacijom suigrača, ali, ono što je još važnije, i s dva vanjska faktora. Prvi je odlučnost trenera Thibodeau da Boozera bez problema sjedne na klupu ako vidi da mu ne odgovara situacija i gurne u vatru dugorukog Gibsona koji je u trenu u stanju posijati paniku pod košem. On i Noah valjda su po protivnika najiritantniji i najenergičniji dvojac trenutno u ligi.

Drugi je činjenica da Boozer jednostavno nema protivnika koji ga može zgaziti, osim eventualno Gasola u Finalu. Bosh je jednako mekan i sklon šutu iz vana te je njihov dvoboj čisti egal, praktički sudar dvije kopije. Garnett pak nije agresivan u napadu, spustit će se možda par puta pod koš, ali puno draži su mu šutevi s poludistance. Takvom igrom ne možeš steći značajnu prednost protiv Boozera koji će te u napadu izvući od koša i tako znatno oslabiti obranu. Navijam za sudar Bullsa i Celticsa ne samo zbog epskog dvoboja između Ronda i Rosea, već i zato da vidim za koju će se opciju odlučiti Rivers - hoće li Boozera braniti Big Babyem i tako sačuvati Garnetta za dvoboj s Noahom? I ako stvarno Noah i KG budu disali jedan drugom za vrat, tko će duže izdržati dok ne zaradi suspenziju zbog neke gluposti?

Bullsi tako imaju samo jednu očitu manu, a to je šut iz vana. Što uopće nije tako strašna mana. Iako nam se čini da je trica danas važnija nego ikada, sigurno nije važnija od skoka, obrane i koševa u reketu. Dakle, Bullsi imaju šansu čak i bez trice, ali varate se ako mislite da je nisu u stanju zabiti. Korver je jedina prava prijetnja sa svojih 43 % i donosi dodatnu opciju u napadu, ali on je sam po sebi limitiran igrač i njegov šut nije ništa više nego solidna opcija za promjenu ritma u napadu. Međutim, ono što je puno važnije je da Deng i Rose zabijaju dovoljno da ih se smatra legitimnim prijetnjama. Nisu sjajni, postotak od 35% donja je granica učinkovitosti, ali nisu ni netko koga samo tako možeš ostaviti otvorenoga na šutu, što u startu smanjuje probleme za koje smo mislili da će ih koštati glave, kao što recimo koštaju Bostona u situacijama kada obrane jednostavno zaborave na Ronda bez lopte.

Rak rana je ipak ta pozicija dvojke. Brewer i Bogans imaju trenutaka, ali 48 minuta ispodprosječne igre na bilo kojoj poziciji u playoff seriji od sedam si ne može dozvoliti nitko. To je ujedno i jedini legitimni razlog zbog kojega sam spreman priznati da nisu spremni. Samo mi nemojte navoditi tricu, obranu, Roseov šut i što ti ja znam kakve sve stvari kao slabosti. Mislim, da je sve idealno, onda bi valjda umjesto 60-ak ova momčad na kraju imala 73 pobjede.

02. MAVS

Jednostavno su sjajni. Briljantni. Igraju možda najljepšu košarku ove sezone uz Boston, a sve pod diregentskom palicom Jasona Kidda. Sve je tako puno ritma, kretanja, nesebičnosti. Ni dan danas nitko nije u stanju od kontre napraviti umjetničko djelo na način na koji to radi Kidd (osim Nasha, naravno). Čovjeka sam nepravedno godinama nazivao gotovim zato što nisam kužio da nije problem u njemu, već u manjku kvalitetnih suigrača. Jer Kidd uvijek odradi svoje. Kidd u Dallasu nije klasični nositelj, Kidd je igrač zadatka koji ima samo jednu stvar na dnevnom rasporedu. Razigravati. Jebena rola. Uz ovog doktora košarke tu je još jedan ultimativni igrač zadatka – Chandler. Čovjek sam samcat uz pomoć nacrta asistenta Caseya čini ovu momčad iznadprosjećnom u obrani pored takvih osrednjih obrambenih igrača kao što su Dirk, Kidd i Terry. Reći da je Dirk najvažniji nije teško, to je činjenica, oko njegovih realizatorskih kvaliteta sve se vrti – zbog njih su učinkoviti, zbog njih se otvara prostor svima ostalima. Ali, da se nešto dogodi Kiddu ili Chandleru, pad Dallas bi bio jednako neminovan. U nekoj čudnoj simbiozi oni su jednako važni što je aspolutna rijetkost trenutno u ligi. Pravi old school - centar koji zatvara reket, play koji uvijek i svaki put gleda suigrača, šuter koji može zabiti od kuda poželi.

Time je ozljeda Carona Butlera još tragičnija, jer on je bio ta treća opcija u napadu koja je neophodna za ozbiljni rezultat. Terry je druga violina, tu nema zbora, a danas se gomila sporednjaka mora potruditi da nekako nadoknadi Butlerovu rolu. Mavsi su krcati na klupi, imaju i stopere i trkače i strijelce, ali zbog tog jednog nesretnog Butlerova doskoka ostali su bez mogućnosti da možda ponude i košarkaški najkompletniju petorku u ovom trenutku u cijeloj ligi. Boston im je bio jedina konkurencija što se tiče ujednačenosti svih elemenata igre dok su imali Perka, danas su i oni nekakva mutirajuća verzija košarke. Što ostavlja Dallas kao jedinog predstavnika nekih starih vremena, vremena u kojima je jedan vrhunski igrač uz pomoć dva strijelca i dva majstora zadatka mogao računati na vrhunski rezultat igrajući s klasičnom podjelom uloga, od playa do centra (još da Chandler ima post igru, gdje bi im bio kraj).

03. CELTICS

Ne diraš se u momčad koja pobjeđuje, bez obzira na sve. OK, do danas smo prihvatili da bi na ljeto ostali bez Perka, ali zar je strah od toga da se ostane bez kompenzacije bio vrijedan rizika? I uopće da li je to valjan razlog u situaciji kada znaš da ti se možda više nikada neće pružiti šansa boriti se za naslov? Na to će nam odgovor dati vrijeme, istina, ali činjenica je da Boston nije postao bolji ovim potezom i da ne treba pušiti priču da su u Greenu vidjeli nekoga tko će ih poboljšati. To je glupost, radi se dakle o čistom biznisu, pokušaju da se umjesto ničega ostane barem s nečim. Hej, Pierce ne može čuvati Jamesa sam, ali zar nije glupo bojati se momčadi pred kojom baš pod košem imaš takvu prednost da ništa šta James napravi ne može premostiti taj jaz. Dapače, sada će u sudarima protiv Bullsa imati ravnopravnog suparnika pod košem, što s Perkom ipak ne bio slučaj jer Bullsi nemaju takvog fizikalca. Garnetta će Noah iscijediti, a ovako je mogao čuvati snagu dok se sa mahnitim Francuzom hrva Perk. Također se nalaze pred izazovom kako se suprostaviti Howardu – da li mu dozvoliti da dominira ili ga udvajati i riskirati da ih Orlando izrešeta tricama. Kažem, jedino protiv Heata koji pod košem nema ni mišiće ni energiju mogu i dalje šetati. A visoke Lakersa još nisam ni spomenuo.

Ma i dalje igraju uvjerljivo najbolju košarku, i dalje imaju najkvalitetniju i najpouzdaniju prvu četvorku u ligi (Bynum je uvijek rizični faktor kao četvrti igrač). Imaju i klupu, a dovođenje Murphya i Greena najbolji je marketinški potez koji su mogli napraviti kako bi što prije zaboravom prekrili Perka (koji navijač Bostona ne bi volio imati dva takva imena na dresu?). Druga je stvar što im ni jedan ni drugi neće pretjerano pomoći, dijelom i zato što jednostavno za njih nema dovoljno minuta. Ma, prvaci se ne bi trebali zamarati sitnicama kao što je iduća sezona, prvaci su fokusirani na naslov. Ne možeš jednostavno nekoga koga si do jučer smatrao ključnim tek tako odbaciti i praviti se da je sve u redu. Iako ja nisam pobornik teze da su lani izgubili zbog Perkove ozljede, zar to upravo nije bila njihova misao vodilja? Kakve logike onda ima sve ovo skupa? Lani ih je naslova koštala ozljeda, ove će to možda biti vlastita brzopletost i krivo posloženi prioriteti. Mislim, sve je ovo u sferi nagađanja, ali još uvijek ostavlja gorak okus. Čak i ako osvoje naslov, ništa me neće moći razuvjeriti da se jednostavno ne dira u nešto što sjajno funkcionira.

04. LAKERS

Kada igraju svoju najbolju košarku i dalje su nenadmašni, pitanje je samo mogu li izvući mjesec dana vrhunskih predstava kada bude najpotrebnije. Čeka ih nikada teži playoff, ovo što su igrali zadnje dvije godine na Zapadu bila je šetnja. Danas postoji dovoljno momčadi na njihovoj razini koje su u stanju iskoristiti svaku grešku. Ne samo što moraju dobiti redovni doprinos od Fishera i Artesta, moraju imati budnoga Bynuma, smirenog Kobea koji ne forsira 1 na 5 i mentalno spremnog Gasola. Tijekom sezone stalno nešto od ovoga nije funkcioniralo. U biti najsvjetlija točka njihove sezone su briljantne igre Lamara Odoma koji je ne samo njihov najkonstantniji igrač već možda i najbolji, gledajući all-round učinak. Jackson mu možda radi uslugu doziranjem minuta, možda i ne, ali gledati Odoma kako igra košarku ove sezone jedna je od najboljih stvari koje si kao fan igre možete priuštiti. Crni Kukoč, samo s dodatnim federima na nogama i fenomenalnim osjećajem za skok.

12Dec/103

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

DURAN'

Iako u zadnje vrijeme Thunder pomalo počinje nalikovati na lanjsku momčad (kažem pomalo jer obrana još nije ni blizu prijašnje razine, ali barem napad dobiva neke poznate nam obrise – vrti se pick 'n' pop s Krstićem na otvaranju, Harden ulazi s klupe i zabija nakon specijalno za njega postavljenih blokova, Durant je sve precizniji), očito je kako Westbrookova odluka da ovu momčad napravi svojom nije nešto preko čega će se moći tek tako prijeći.

Iako je potpuno besmisleno tumačiti govor tijela i izraze lica kao činjenice, ja se ne mogu riješiti dojma da Russell Westbrook osjeća kako ga trenutna situacija guši. Čovjek puca od snage, spreman je boriti se 1 na 5, samopouzdanje je na vrhuncu, a trener od njega traži da bude razigravač i da se podredi momčadi. Dok se on tako bori sam sa sobom, odnosno s potrebom da ide glavom kroz zid s jedne strane i potrebom da se podredi momčadi s druge, ostatak ekipe mora osjetiti barem malu napetost.

Srećom po Thunder, ostatak ekipe u Westbrookovoj borbi sa samim sobom ne vidi ništa loše jer se redom radi o sjajnim suigračima kojima je najviše od svega stalo do toga da se Westbrook konačno pomiri s tim što jeste, da nađe ravnotežu između svojih mogućnosti i želja. Da konačno bude sretan. Jer, boriti se ovako kako se on bori, a u isto vrijeme imati osjećaj da si iznevjerio suigrače zato što nisi bolji playmaker, stvarno je blesavo.

Jer, iako sam na početku mislio da je glavni problem Thundera sve veća uloga Westbrooka koja ih iz momčadi pretvara u tipičnu NBA franšizu u kojoj su najvažnije zvijezde, sada mi se čini da je Westbrookova upornost još jedino što ovu momčad čini specijalnom. Da nema njega, bili bi u puno goroj situaciji nego što su to danas.

Zbog toga što ovi momci ostavljaju dojam tako dobrih duša i krasnih ljudskih bića kojima je stalo jednima do drugih, nemam nekog pretjeranog straha za njih usprkos svim trenutnim problemima. Kad-tad ova momčad će postati opet moćna. Previše je tu talenta i previše napadačkog oružja da se vječno igra u ovakvom grču, a ne postoje obrane koje mogu zaustaviti sve čime ih Thunder može napasti jednom kada taj grč popusti.

Ali, oko jedne stvari se brinem i nju smatram glavnim razlogom zašto je momčad budućnosti zapela u čistilištu. Što ako je Kevin Durant sjajan momak i strijelac, ali i ništa više od toga? Kada je dolazio u ligu, znali smo da će biti velik samo zbog te lakoće zabijanja iz vana kakvu nismo vidjeli još od onih hall of fame sezona Tracya McGradya u Orlandu. Međutim, što ako KD i nije ništa drugo osim novog Tracya?

Uspkros svom talentu, McGrady je još poznatiji po tome što nikada nije prošao prvi krug playoffa. Iako su do toga dovele i ozljede i limitirani suigrači, moramo priznati da Tracy nije imao ono nešto što često znamo opisati instinktom ubojice. Da, kao i Durant i Tracy je znao zabiti koš pobjede i složiti sulude šuterske serije (ova je nezaboravna), ali u tome i jeste poanta.

Šuterske serije ne donose prstenje.

Za biti prvak, moraš biti all-round igrač. Moraš biti u stanju ukrasti ključnu loptu, dodati završni pas, napasti obruč i riskirati ozbiljnu ozljedu u pokušaju da iznudiš dodatno slobodno. Durant, kao i McGrady, ima talenta za sve to, ali, kao i McGrady, predobro se osjeća u ulozi šutera. Toliko su fludini ti njihovi potezi usprkos tim krakatim udovima, toliko su duži od svakoga tko ih čuva, da im je svaki šut tijekom utakmice lagan poput onoga na treningu. I to su šutevi koji u njihovom slučaju nisu loši šutevi jer su rođeni za takvu igru. Međutim, ako nas je povijest ičemu naučila, onda jeste tome da je skok-šut, uz to što je i najljepši individualni potez u košarci, ujedno i obilježje gubitnika. Odnosno, ako gubitnika zvuči previše negativno, potez nedovoljno čvrstog pojedinca.

MJ i Kobe dobili su gomile utakmica skok-šutom, ali još više su ih dobili i drugim elementima igre. Dok ne vidim da Durant može nešto slično, morat ću se složiti da Russell Westbrook ima pravo tražiti pravo prvenstva u ovoj momčadi. Westbrook je spreman ići kroz zid, Durant se još uvijek zadovoljava pokušajima preko zida.

Da, lako je bilo osvojiti SP šutom iz vana. Budimo realni, u pitanju je ipak drugoligaška konkurencija. Ali, za NBA borbu moraš biti i malo lud u glavu, spreman riskirati. Izići iz zone ugode. Westbrook je to očito spreman, izazvati momčad i tražiti od nje više. Durant to još nije, a nije zato što ni od sebe trenutno ne traži više. Westbrook postaje muškarac, KD to još nije.

Opet kažem – ovi momci mogu zaobići zamke ega, redom su u pitanju sjajni karakteri. Ali, sve opet ovisi o tome koliko će Durantu trebati da mu izraste par testisa. Da, mladi su, ali dosta je bilo igranja. Dosta je bilo navijanja i podrške. KD ne može šetati uokolo i tješiti suigrače. Mora ih izazvati da budu bolji. A to može samo ako je i sam spreman preuzeti na sebe odgovornost. Do tada, morat će to raditi Westbrook. Do tada, Thunder će igrati tvrdo i ružno, s puno grešaka, baš kako igra i Westbrook. Na silu, učinkovito, ali ni izbliza lijepo kao što to može KD.

Ova momčad je zatvorena u kavez, a osloboditi ih može samo Durantova eksplozija. Što je više budemo čekali, to su veće šanse da sav ovaj talent i ovaj trenutak koji imaju jednostavno - prođe. Kevine, znamo da si čudo od talenta. Sad još samo moraš dokazati da si lider.

WADE

Uvijek grintam kako mi je puna kapa Heata i toga da je Heat Index uvijek na naslovnici ESPN-a, a onda i sam uvijek imam nešto dodati na račun cirkusa u Miamiu. Jadno. I u isto vrijeme zanimljivo. Poput Sanadera. I da, jebi se Stankoviću, ti i tvoja umišljenost. Ćelavi egomanijak misli kako je cool da dovede nekog apsolutno nebitnog gosta u ovakvom trenutku, kao - svi pričaju o Sanaderu, zabavljaju se, seciraju, e ja ću biti cool, alternativan, pa baš neću. A sve što si tim dokazao Stankoviću je da si najobičniji papak kojem je vlastiti odraz u ogledalu važniji od posla.

Uglavnom, kada je ovo ljeto LBJ dolazio u Heat, većina nas je pomislila kako je spreman biti Pippen. Onda je stigao, krenula je sazona i LBJ je umjesto uloge Pippena odlučio biti šerif. Čak se pokušao i riješiti trenera u napadu panike. Svo to vrijeme jedan čovjek je bio još veće razočaranje. Dwyane Wade je igrao loše, ali to smo mu tolerirali jer smo znali da je ozljeđen. Ono što mu nismo mogli tolerirati je činjenica da je tek tako, bez borbe, prepustio ulogu lidera Jamesu. A Miami je bio njegova momčad. On ima naslov i titulu MVP-a Finala, on je tu bio prvi.

Samo, sad mi je jasno. Wade nije lider koji puno priča. Čak i u onoj šampionskoj generaciji, Wade je bio u pozadini iza Shaqa, Mourninga i Haslema. Wade priča na terenu. Stoga, ako je bio ozljeđen i ako je igrao ovako loše kako je igrao prvu polovinu dosadašnje sezone, zar nije logično da se nije mogao postaviti kao lider i protuteža Jamesu? Kako će mu u facu reći "Ne seri" kad niti je u stanju odigrati obranu niti gađati s više od 25%?

Pa skočimo sada na ovaj najnoviji niz utakmica. Wade je zdrav, spreman i osjeća se dobro. Čim je krenuo s igrama koje smo navikli gledati od njega, krenuo je i Miami. Konačno gledamo momčad kakvu smo očekivali. Ranjivu, definitivno ne spremnu osvojiti naslov ove godine, ali momčad koja će gaziti Indiane ovoga svijeta, a ne gubiti od njih na svom parketu.

I da, sve je to samo zbog Wadea. Jer, dignuvši igru na ovu sadašnju razinu, Wade je konačno progovorio. Na parketu, jedino kako zna. Ovo je moja momčad. LBJ i Bosh su odmah došli u red, posvetili su se radu umjesto priči. Snage su raspoređene. Wade je šef, igra svoju igru, trpa, a vi se podredite sporednim ulogama i radite prljave poslove.

Naravno, postoji još jedan sitan problem. Ako Wade zna pričati samo na parketu, što će se dogoditi u slučaju nove njegove ozljede? Mogu li James i Bosh zadržati ovakvu razinu koncentracije na igru bez Wadeovog smirujućeg prisustva? Ili će opet početi plakati kao primadone kakve jesu? Nekako prije vjerujem da će Wade naučiti biti lider u svlačionici, nego što će ova dva odrasti. U biti, mislim da je to jedina nada za Heat.

IN DIANA JONES

Nakon više od četvrtine sezone jasno je kako uspjeh Pacersa nije slučajan. Naravno, za njega je dobrim dijelom zaslužno i očajno stanje na Istoku, ali, objektivno gledajući i konkurencija je imala iste startne pozicije. Tako da razlika leži ponajviše u tome što su Pacersi od ovo malo talenta što imaju nekako uspijeli složiti momčad.

Evo kako im je to uspijelo. Kao prvo, iako na papiru nemaju predispozicije za momčad koju bi smatrali dobrom u obrani i skoku, oni su to postali. Hibbert je dovoljno pokretan i jak da smeta u reketu, a ključnom se pokazala odluka trenera O'Briena da izbjegava nisku postavu s Grangerom na četvorci o kojoj se puno pričalo te da radije osakati napad kako bi dao ravnotežu momčadi pod košem.

Sva ova drva koje se rotiraju na četvorci donose upravo to, ravnotežu. Napad je na svoj način limitiran, ali za sada daje maksimum. Prvo, u njemu se nalaze tri razigravača, tri igrača koja mogu držati ritam momčadi, a to je itekako važno. Sve ide preko Hibberta, a kada se lopta ima kome spustiti u post, parket se otvara. Ili će Hibbert igrati 1 na 1 ili će poslati loptu vani ili će netko utrčati. Uvijek postoji opcija, nema stajanja u mjestu.

Collison možda nije ništa više od osrednjeg slash 'n' kick playa, ali daje solidne minute, a možda je najvažniji vanjski igrač Mike Dunelavy. Ne samo da drži obrane na petama svojim vanjskim šutom, već i sjajnim osjećajem za pas. Dunleavy ne carini loptu i često je onaj koji daje ključni pas, onaj prvi asist koji vodi do asista za koš.

Čekaj, sad sam upravo naveo tri igrača koja smatram važnima za napad, a ni jedan od njih nije Granger? Kako to? Pa, zato Pacersi i jesu bolji od očekivanja. Jer, sa suigračima koji znaju igrati i drže se sistema, Granger može u miru igrati svoju igru. Zabijati kada i kako hoće, ali i pomoći all-round učinkom. Dok ne siluje i dok radi, svi su na dobitku.

Nakon što si ovako fino zatvorio petorku i stvorio sistem, nije na odmet što imaš i klupu. Brandon Rush je očito shvatio da mu je ovo zadnji vlak za NBA karijeru i pretvorio se u vrlo dobrog šutera (a možda je samo nabavio vrhunsku marihuanu), Ford također želi produžiti život u ligi i igra svoju 1 na 5 igru u za njega idealnoj ulozi back-up playa, a gomila je tu još fajtera zahvalnih uopće na prilici da na ovaj način zarađuje za život.

Nema tu puno talenta, ali sve je idealno. Što nas tjera da postavimo pitanje kako bi se stvari razvijale kad bi Hibbert ili Granger ili čak Dunleavy ispali iz igre na duži period. Samo, zar već i sama činjenica što ih iz takta može izbaciti tek jedna takva katastrofalna situacija, ne govori dovoljno o tome kako su Pacersi ove godine odradili vrhunski posao u svakom pogledu i usprkos svim sumnjama ipak udarili temelj boljim danima. Respect.

KORVER

Kao što ne mogu bez spomena Heata, očito ne mogu ni bez Bullsa. Sjajna pobjeda protiv Lakersa u jednoj čudnoj utakmici (Lakersi su 15 minuta izgledali kao šampioni, nakon čega kao da su zaspali, kao da im se nije dalo odgovarati na sve izazove koje su pred njih stavljali Rose i ekipa) još jednom je pokazala da Chicago već ove sezone moramo smatrati pravim izazivačima.

Osim ako se Durant ne probudi, po meni je Los Angeles još uvijek za klasu iznad svih ostalih momčadi Zapada. Jazz, Spursi i Dallas, ma kako dobro izgledali, ipak imaju tu jednu ogromnu rupu koja ih u eventualnoj seriji već u startu stavlja u ogroman minus (Jazz ne može kontrolirati reket, Spursi nemaju igrača sposobnog nositi momčad kad sve drugo stane, a Dallas nema treću napadačku opciju kojoj možeš vjerovati u ključnim trenutcima).

Na Istoku pak u sličnoj poziciji je Bostona, ali mogu zamisliti da i Orlando i Miami mogu sakriti svoje mane (nedostatak playmakera, odnosno nedostatak igrača zadatka), pa im zaprijetiti. I u tu kategoriju prijetnje definitivno stavljam i Bullse. U biti, smatram ih najvećom prijetnjom.

Kyle Korver je jedan ogroman razlog. Bez problema mogu zamisliti Korvera u playoff seriji kako uništava Magic ili Celticse. Možete se kladiti u barem jednu pobjedu izborenu na račun njegovih trica, jedan trenutak za pamćenje. Čovjek se nije samo izborio za svoju rolu, već pokriva najveću manu Bullsa, nedostatak šutera.

Pogledajte bilo koju utakmicu Bullsa i primjetite kako njegovim ulaskom momčad dobiva jednu drugu dimenziju, kao da prebacuju u višu brzinu. Istovremeno, nema šanse da bilo koja gusta završnica prođe bez njega među pet. Korver ne starta, ali završava. Kao i Kukoč nekada. Uostalom, tako je i bilo i kod Sloana, kada je Korver s jednim Deronom "Imam Muda Kao Da Mi Je Jerry Sloan Otac" Williamsom dijelio ulogu closera.

Mogućnost da jedan šuterski specijalist igra ovako važnu ulogu nije se otvorila samo zbog njegove preciznosti koja pokriva sve minuse. Korver jednostavno nema savjest. Iako na prvi pogled izgleda kao nekakav produkt hrvatske košarke bez mozga, on je totalno neustrašiv u izboru šuta, toliko samouvjeren u to što radi da mu praktički preciznost raste što je situacija teža. Automatsko zabijanje skok-šuta i slobodnih fantastična je osnova, ali Korver je i fajter koji izaziva svaki šut protivnika, mlati se i ne popušta pred nikim. Nije stoper, ali tako se ponaša. I zato ćemo ga se nagledati u finalnoj petorci Bullsa.

Realno, samo je Boozer nešto slabija karika ove sjajne obrane, ali dok je Korver u stanju držati svoju poziciju te dok Noah, Deng i Rose svojim dugim rukama, aktivnošću i borbenošću pokrivaju većinu terena, može se izdržati s dva upitna obrambena igrača u ključnim trenutcima. Uostalom, Thibodeau je pokazao da mu neće biti problem dati prednost Gibsonu zbog obrane ako Boozer stane u onom segmentu igre u kojem je ključan.

Uglavnom, ako svaka utakmica Bullsa u biti počinje i završava onog trenutka kada Korver raširi obrane svojim vanjskim šutom, Boozer je taj koji od svega ima najviše koristi. Čim se obrana širi prema vanjskim pozicijama, Boozer dobiva prostor za zabijati. Međutim, ono što je još važnije, čim ga se krene udvajati, Boozer vraća loptu vani tom istom Korveru. Sad, pametna pick igra je dovoljna za igrati odličnu košarku kada imate NBA talente na raspolaganju, ali još bolje od toga je imati post igru. Unutar-van. Tu zaboravite na prednost obrane. Pick igra se može braniti ma kako savršeno funkcionirala, ali savršeno unutar-van kretanje lopte ne može braniti nitko.

Posebice kada i Rose pogađa tricu za tricom. Ako ovo nije tek nekakav trenutak providnosti, ako je Rose stvarno dodao pouzdan vanjski šut na sve ostale kvalitete, onda Bullsi više nemaju mana. Tricaši Rose i Korver, uz u tom dijelu igre solidnog Denga, čine iznadprosječnu šutersku osnovu. Ova momčad postaje neranjiva.

Time automatski kod mene ima prednost pred Orlandom i Miamiem. Mislim, tu je čak i Noah, čovjek koji je u stanju biti najdominantniji čovjek na parketu bez da zabije koš. Čak ako Rose i ispadne iz ovog trenutnog šuterskog ritma te se vrati igri bez trice, imaju dovoljno.

Korver prijeti iz vani, širi obranu. Boozer prijeti u postu, skuplja obranu. Na takvu igru nema prilagodbe od utakmice do utakmice, treba reagirati u trenutku. I onda kada se protivnik navikne na neki ritam, kada pomisli da ima stvari pod kontrolom, onda Rose krene na ulaze i riješi sve individualnom veličinom.

Bullsi su krcati. Finale Istoka između njih i Bostona bit će sjajna repriza Najbolje Playoff Serije Svih Vremena. Govorim to već dugo vremena, ponavljam to više kao mantru, nadajući se ponavljanju jednog prekrasnog trenutka. Danas se ne nadam, danas sam siguran. Čeka nas nešto specijalno.

CLUBLLESS IN SEATTLE

Veseli me pomisao da bi Seattle opet mogao dobiti NBA klub, ali u isto vrijeme me živcira. Totalno. Više nego činjenica da mi zemlju vode sociopatski lopovi. Jebiga, ako mi je većina sugrađana priglupa, nevažno je tko nas vodi, zar ne? Mislim, ako mi je moj sugrađanin u stanju ukrasti zimski kaput na rock koncertu samo zato što mu je predan greškom, zašto me čudi bilo kakav postupak ovih na vrhu koji ni ne slušaju glazbu? Ljudi su glupi jer misle da je sve u lovi i materijalnom. Ali, Stern nije glup, iako Stern zna da je u lovi i materijalnom puno toga. Samo, kakav god ego imao, kod Sterna je razum uvijek bio jači. Pa kako takav čovjek nije bio dovoljno pametan da shvati da će Hornetsi kad-tad opet završiti u Oklahomi, gdje su onu godinu i pol bili dočekani kao spasitelji? I da jednostavno nije bilo potrebe gasiti klub s takvom povijesti i u takvom gradu kakav je Seattle?

Da nije bilo te potrebe za pozitivnim PR-om (a vezivanje lige uz New Orleans, kojem su svi okrenuli leđa, ispalo je sjajna priča), Hornetsi bi sada bili pred vratima grada gladnoga vrhunskog sporta poput Oklahoma Citya. Ovako, Seattle se spominje kao opcija, ali sumnjam da itko u Seattleu želi napraviti uslugu NBA ligi. Ne nakon igre koju je Stern odigrao u danima selidbe Sonicsa.

Ne, nije problem bila dvorana. Pogledajte koliko godina traje trakavica u Sacramentu, koji ima dvoranu duplu goru i stariju nego je to bila ona u Seattleu. Problem je bio u tome što se na tržištu našao grad željan NBA kluba i ljudi koji su bili spremni na sve da dobiju NBA franšizu. Sonicsi su bili laka meta jer su ispunjavali oba potrebna uvjeta da se zadovolji ekipa iz Oklahome – imali su vlasnika koji je jedva čekao zaraditi neku lovu, plus grad i lokalna zajednica nisu htjeli ni čuti za ucjene NBA lige oko nove dvorane. Sacramento, kao jedini konkurent, ipak ima vlasnike koji ni u ludilu ne žele ostati bez svoje igračke, a samim time i barem vokalnu ako ne i konkretnu podršku zajednice.

Hornetsi, kao najranjivija franšiza, zbog te proklete Katrine nisu mogli nigdje. Trebalo je paziti na ugled lige, usprkos tome što se Oklahoma upravo zbog Hornetsa zaljubila u mogućnost posjedovanja NBA franšize. Da nije bilo tog kretenskog uragana, danas bi Hornetsi bili u Oklahomi, Sonicsi u Seattleu, New Orleans bi živio kao i uvijek sa svojim Saintsima i ne bi se previše uzbuđivao što je nakon Jazza još jednom ostao bez profi košarke, a i svijet nikada ne bi ugledao ove očajne dresove Thundera.

Sad, ja sam se odavno pomirio s tim da se sve poklopilo tako kako je i da je jedna genijalna franšiza jednostavno nestala. Eventualni dolazak Paula i društva u Seattle i povratak Sonicsa zato mi nemaju nikakvog smisla. To nisu Sonicsi, ne mogu to biti dok god Durant igra južnije. Premalo je vremena prošlo da bi nekadašnji navijači tek tako prihvatili potpuno novu momčad.

Opet, ni drugi spomenuti gradovi nemaju nekog većeg smisla. San Diego bi imao smisla kad bi se Clippersi vratili, ali ovakvo gomilanje klubova u Kaliforniji nema ekonomsko opravdanje (ima po pitanju publike i njihova interesa, ali Kalifornija nikada neće izgraditi dvoranu samo da bi neki grad imao profi klub, pa ti ljudi su toliko osjetljivi na svoje zajedničke dolare da nemaju čak ni NFL klub u jednom Los Angelesu, o čemu pričamo). Kansas City ima football momčad za kojom luduje, ima baseball i košarka im nije toliko bitna, pogotovo ne dok imaju toliko uspjeha na sveučilišnoj razini s Kansasom.

Stern treba čisto tržište, novo, koje može monopolizirati, kao što je to napravio u Oklahomi. Stoga mi se od svih opcija o kojima slušam kao jedino logično rješenje nameće Louisville. Uz Kansas i North Carolinu, Kentucky je možda i najluđa košarkaška država, ali iako imaju moćna sveučilišta i indie rock scenu, nemaju ni jedan profesionalni klub.

Louisville nije više mali grad – u američkom stilu spojen s obližnjim gradovima (čak i nekima koji se nalaze u graničnoj Indiani) u veće metro područje, on danas broji više stanovnika i potencijalnih NBA fanova od New Orleansa, ali i Oklahoma Citya i Salt Lake Citya.

Potencijal tržišta ne može se možda mjeriti s onim Seattlea ili San Diega, pa ni Kansas Citya, ali možda je upravo glad stanovnika u stanju napraviti razliku na način koji je to uspijelo baš u Utahu ili Oklahomi.

DUMARS VS MONROE

Oduševio sam se neki dan kada sam vidio da je Greg Monroe konačno startao za Pistonse. Takav talent mora dobiti šansu, kada danas gledam Hibberta kako igra sve sam uvjereniji da i Monroe, koji ima slične kvalitete i koji prije svega zna igrati košarku, može imati svoju ulogu u ovoj ligi. I onda skužim da Greg nije startao zato što je Dumars shvatio da mora razmišljati o budućnosti, već zato što su odmarali Big Bena kako bi ovaj bio što spremniji za utakmicu protiv Toronta.

Ne znam što da kažem. Nisam siguran da li mi je smiješnije to što se netko na ovaj način posvećuje utakmici protiv Raptorsa (i onda je još izgubi) ili što je netko ovako fokusiran na kratkoročni plan. Dumars očito ima problema, čovjek je još pod dojmom naslova osvojenog s odbačenim igračima te valjda i dalje vjeruje da još jednom može napraviti nešto slično.

Samo, jednom u životu ti se sve onako poklopi. Da dobiješ sve igrače koje trebaš praktički bez drafta ili velikih financijskih rizika, samo kroz tradeove. I ne samo da ih dobiješ, već da svi odigraju svoju najbolju košarku prelaskom u tvoj klub. Dumars bi do sada trebao znati da je ova momčad disfunkcionalna. I okrenuti se Monroeu. Ne kao zamjeni za Big Bena, koji već dvije godine priča o odlasku u mirovinu, već kao nositelju igre.

Inače, svi ti planovi o novom podvigu postaju besmisleni. Najluđe od svega, to je jasno svima osim Dumarsu. Igrači su odavno isključili ikakvo zajedništvo, samo čekaju da završi sezona i da krenu dalje. Šteta je zato jedinog čovjeka koji ne ide nigdje i koji se tek uči profesionalnom životu već od prvih koraka obilježiti cinizmom NBA lige. Upornim forsiranjem veterana koji uporno gube Dumars upravo to i radi. Čime samo još jednom ističe svoju kandidaturu za najgoreg GM-a lige. Nije sramota pasti na dno, pogotovo ako se imaš plan opet dignuti. Samo, čini se da Dumars više nema nikakvog plana.

FEAR THE DEER

Sa zdravim Bogutom u postavi ova parola opet ima smisla. Na stranu bezidejni napad i tragični učinci Jenningsa - dok god Bogut caruje pod košem, Skiles može biti zadovoljan obranom. A dok je Skiles zadovoljan obranom, Milwaukee ima šanse.

Ja više ne sumnjam u njihov playoff nastup. Ne, nisam očekivao da će i Salmons i Jennings i Maggette biti ovako neučinkoviti, ali isto tako nisam mislio da će Larrya Sanders još više pojačati zid koji Skiles gradi pod svojim košem.

Rookie je fascinantna nadopuna Bogutu, momak je kopija Ibake, što praktički znači da Skiles sada može računati na dva sjajna blokera u reketu u svakom trenutku. A, kao što znamo, zatvoren reket i kontrolirani skok prva su obilježja kvalitetne momčadi.

Još kada bi dobili nešto od napada, Bucksi bi vrlo brzo bili na lanjskoj razini. Dobrim dijelom i zbog momka izabranog sredinom prve runde za kojega nitko nije čuo do drafta, kojega inače volimo smatrati jednim od gorih ikada. E, zato plaćaš skaute.

5Dec/100

LOVE IS ALL AROUND

Posted by Gee_Spot

LJUBAV JE POPIZDILA

Nisam planirao pisati ništa barem još par dana, ali kada sam se jutros probudio i bacio pogled na box scoreove noćašnjih utakmica, naravno da sam opet ostao zapanjen brojkama Kevina Lovea. Znao sam da će mali biti dobar, lud sam za njim još od UCLA dana, ali ovako dobar? Uglavnom, broj 42 je pregazio očajni Cleveland (o kojem ću još nešto reći malo kasnije) sa sjajnih 28-19 uz 3 asista (plus još desetak lansiranih kontri) i 5-5 za trice.

Neke kombinacije brojeva od ranije? Pa recimo samo da je nakon one 31-31 utakmice nanizao i 32-22 te 21-22 partije, a ove tipa 25-18 ili 22-17 više nema smisla ni brojiti. Uglavnom, Kevin Love je trenutno top 15 NBA igrač, možda i top 5 po učinku. Legitimni MVP, bez obzira na pravilo po kojem nitko tko skuplja brojke u očajnoj momčadi ne bi smio biti smatran kandidatom za takvu nagradu.

Ali, svatko tko me natjera da bacim pogled na susret Cavsa i Wolvesa (i to posebice nakon one sramote koju su Cavsi prezentirali protiv Heata) mora biti poseban. Love je konačno postao igrač preko kojega se sve vrti u momčadi Minnesote, što je logičan potez obzirom na sve njegove vještine i sjajan osjećaj za pas. Fascinira kako je ušao u utakmicu izvan ritma u napadu, ali kako ju je opet držao pod kontrolom skokom, brzim pasovima i sjajnim kretanjem u napadu.

Uvijek u pokretu, Love jednostavno izaziva gomile faulova, koje realizira fantastičnim postotkom (ovih 89 % su u rangu brojki Stocktona, Pricea, Kerra, Allena ili Nasha, pa vi sad stanite i razmislite malo i o ovom podatku te o činjenici da ih puca skoro 10 po utakmici). Ono što me posebno veseli je da malo po malo razvija i igru leđima, što će se pokazati krucijalnim jer s legitimnim post potezom Love sutra može biti vrhunski drugi igrač u napadu i nositelj rasne playoff momčadi.

Čovjek puca od snage i to koristi da se izbori za poziciju, ali kako nije pivot majstor poput jednog Jeffersona niti je eksplozivan poput Griffina, njegova post igra svodi se na izboren položaj guranjem, okret u stranu kojim si omogući još poneki centimetar prostora te završnicu pomalo nespretnim horokom koji je dovoljno mekan da upadne u obruč.

Ukratko, dragi moji, Kevin Love je nasljednik Timmya Duncana. Neće biti u stanju ni približno nositi obranu na način na koji je to radio Timmy (fizički je limitiran visinom i brzinom da bi bio stoper u reketu), ali nadoknadit će to korisnijim napadačkim arsenalom. Sve što treba su još dvije sezone u Wolvesima s punom minutažom nakon kojih slijedi izbjegavanje potpisivanja novog ugovora. Bez obzira na novac koji mu mogu dati Wolvesi, Love mora napraviti isto što su napravili James, Wade i Bosh.


sorry Pau, biram ovog drugog brata svaki dan

Uzeti sudbinu u svoje ruke i izabrati najbolju priliku za sebe. I time automatski i za nas, jer ovaj čovjek treba suigrače s kojime se može boriti za naslov, a ne vječna obećanja promašenih franšiza. Love, budi racionalan i zajebi idealizam. Ljubav je začin života, ali bez glavnog jela, začin nema svrhe. Love treba temelj da bi ga jednog dana mogli smatrati legitimnim MVP kandidatom isto kao što ljubav treba materijalnu podlogu da bi cvala. Sirotinja se ionako samo čupa i svađa.

Usput, samo da kažem par riječi o trenutnoj mu pratnji. Wolvesi ne pucaju od talenta, ali od kada je Rambis pojednostavnio igru i cijelu filozofiju sveo na unutar-van pasove (koji su i osnova trokuta, ali Wolvesi ipak ne vrte klasični trokut kakav je Rambis pokušao instalirati u početku, puno su statičniji, skloniji izolaciji nakon spuštanja lopte na post, bržoj realizaciji - posebice nakon Loveovih ekspresnih lansiranja u kontru - te dva na dva screen and rollovima dok tri igrača stoje uokolo i čekaju povratnu - dakle manje-više klasičnoj NBA igri) ova momčad se barem ne muči zabiti.

Obraniti nešto je druga stvar, ali obzirom na rupe u reketu i na jedinici, dakle na ključnim pozicijama, to je i očekivano. Sad se naravno postavlja pitanje kako Darko može biti rupa kada je prvi bloker lige, ali može. Darko je očito sposoban biti pouzdani back-up centar za 20 minuta, međutim u paru s Loveom nije u stanju pokrivati teren. Čisto primjera radi, bacite pogled na način na koji se rotiraju i preuzimaju igrače Noah i Gibson, pa bacite pogled na Darka i Kevina.

Dok dvojac Bullsa radi kao sat, dva bijela brata izgledaju kao dva balvana koja se uglavnom sudaraju. E, sad, kad bi kojim slučajem Love iza leđa imao jednog Noaha, onda se ni njegova za sada potpuno traljava obrana (prečesto ispada, previše se troši na pomaganja nakon kojih se ne može vratiti na vrijeme na svoju poziciju jer je jednostavno prespor) ne bi toliko odražavala na momčad.

Ukratko, Darko skuplja blokade zato što je ogroman i ima instinkt blokera, al i zato što protivnici prelako ulaze pod koš Wolvesa i nude mu se u serijama. Na takvom šetalištu i Dikembe Mutombo dignuo bi svoj ionako suludi prosjek za još barem 3 banane. Ukratko, Darkove brojke su još jedan rezultat gomilanja minuta u lošoj momčadi.

Sad, ako je Love idealan drugi igrač, ako je Darko idealan back-up centar, što još imamo na ovom rosteru? Wes Johnson mogao bi postati solidan spot-up šuter iz kuta, malo krilo za zaokružiti petorku, a sličan bi na poziciji šutera mogao biti i Corey Brewer. Reputacija koja se lijepi uz obojicu, ona all-round igrača i obrambenih majstora, za sada je pretjerana, na sveučilištu su to možda i bili, ali u NBA još definitivno nisu. Međutim, fizikalije i talent su tu.

Ako i jedan i drugi postanu solidni igrači rotacije, to opet ostavlja ogromnu potrebu za vrhunskim talentom, playmakerom. I to doslovnim. Ubacite u ovu momčad igrača profila Rosea ili Westbrooka i već dogodine imate potencijalnu playoff ekipu. Love, Brewer, Johnson – svi su redom šljakeri i takav play koji carini loptu im ne bi smetao, dapače, sjajno bi se uklopio.

I ne, Rubio definitivno nije rješenje.

Za kraj ove male analize moje omiljene NBA momčadi (nastave li Wolvesi u pravom smjeru, možda Sonicsi konačno dobiju zamjenu, iako me strah da sam previše zaglavio u ljubav prema NBA općenito da ijednu momčad ikad zovem svojom, i da, zavidim svima koji imaju samo jednu ljubav na toj činjenici), još bih spomenuo Beasleya.

Nisam ga zaboravio, nego ga jednostavno ne smatram važnim. Beasley nabija brojke šutom s poludistance i čistim fizikalijama, ali njegovo razumijevanje igre je minimalno. S njim kao trećim visokim Wolvesi imaju najgoru obranu lige pod košem, Mike jednostavno nije u stanju braniti jednako brze igrače.

On je kao stvoren svojim mentalnim sklopom za prvog strijelca s klupe, ali Rambis je svjesno žrtvovao obranu kako bi napad učinio ubojitijim. Međutim, kada bi Brewer i Johnson redovno zabijali iz vana ovako kako su to radili noćas protiv Cavsa, onda bi i potreba za Beasleyem u petorci bila manja.

Njegove brojke će za razliku od Loveovih neminovno pasti, a, ako ne zabija skok-šut dosadašnjim ritmom i postotkom, Beasley nema previše toga za ponuditi. Ukratko, ako je Love novi Timmy, Beasley je novi Al Harrington. I nema ništa loše u tome, dok god ne gradiš budućnost oko njega.

TETKICA IS BACK

Ovih dana sam posebnu pažnju obratio na Bullse želeći vidjeti kako će reagirati na povratak Boozera. Obzirom na to koliko je važnu ulogu Gibson igrao u obrani, zanimalo me kako će Thibodeau uklopiti Boozera te pritom ne ostati bez Gibsonovih kvaliteta koje su idealno nadopunjavale Noaha. I, s druge strane, zanimalo me kako će Rose reagirati sada kada bude trebalo redovno spuštati loptu na post.

Pa, prvo me šokiralo da je povratak Boozera totalno iz igre izbacio Noaha. Bez Gibsona uz sebe Noah se od agresivnog obrambenog igrača koji leti na sve strane morao vratiti u ulogu korektora, zadnjeg čovjeka obrane koji ispravlja tuđe greške, a to za sada ne ide glatko. Rose i dalje igra svoju igru, lopte u post idu neredovito, a to definitivno nije način za igrati kad imaš Boozera u ekipi.

Mislim, da ga nema, onda Rose može slobodno 40 puta po utakmici ići na obruč, 30 puta u pokušaju realizacije, 10 puta u pokušaju povratne. Ali, ako već svjesno igraš sa slabijim obrambenim igračem kako bi imao bolji napad, onda taj igrač mora dobiti loptu. A Boozer će zabijati, to mu nikada nije bio problem, samo ga treba hraniti loptama.

Jasno, nema nikakvog razloga za paniku, tek su tri utakmice iza nas. Ne sumnjam uopće da će Noah brzo pohvatati konce nove obrambene uloge. Zrno sumnje imam u to da Rose može usporiti, često djeluje potpuno izgubljeno ako nema loptu u rukama, ali Thibodeau će naći načina da ga natjera da ponekad odigra i pozicioni napad. A kad Rose i Boozer počnu vrtiti pick 'n' roll s osjećajem jedan za drugoga, pazi se Istoče.

Držimo oko na Bullsima, malo koja momčad ima ovakav potencijal za napredak u tijeku ove sezone, da iz playoff momčadi postane možda i pravi izazivač. Očekujte redovne izvještaje o tome kroz naše Bong Shopping Reporte. Možda smo malo previše pro-Bulls, ali vidjet ćete da je to s razlogom.

LeMUDO

Osim što je LBJ još jednom pokazao kakav je papak rugajući se s dojučerašnjim suigračima (ali i kakav je talent zabivši 38 bez da se oznoji), tekma protiv Cavsa bila je zanimljiva samo iz dva razloga.

Kao prvo, nadam se da su se konačno svi uvjerili u ono što govorim od početka sezone, a to je koliko su Cavsi očajni. Svatko tko je mislio da imaju šanse protiv Heata taj, bez uvrede, mora razmisliti o svojim stavovima prema košarci (posebice ti Simmonse, čovječe, nekada sam jedva čekao da napišeš kolumnu, a danas mi ih se uopće ne čita, ponavljaš se i natežeš teze samo da zaokružiš svoje stavove donesene na osnovu jedne pogledane utakmice, a gdje je nestala ona ljubav praćenja, ona radost otkrivanja i potrage za novim vrijednostima). Jer, onoliki talent kakav ima Miami, nasuprot onakve suše kakva vlada u Clevelandu ne može rezultirati nego gaženjem. Zaboravite psihu, atmosferu, motive. U NBA ligi, ma u svakom vrhunskom profesionalnom natjecanju i poslu, važan je samo talent. Tko zna zna. To je najvažnija istina, ne samo profi košarke nego uopće svake sfere života. Nema tu pravdi, zapletenih logika. Nikakva teorija koja ugađa našem pogledu na svijet i filozofija idealizma tu ne vrijedi. Samo gola praksa. Delanje. Man at work. Talent. O da.


od višeg prema nižem - Riley, LBJ, Wade, Spoelstra, Bosh

Drugo, lako za to što je ovo bio tek jedan dio sapunice zbog kojega sam bio budan dobar dio noći. Barem dok sam čekao da počne. Jer, iskreno, otišao sam u krevet čim je Scott nakon tri minute zvao prvi time-out. Čemu se mučiti s gledanjem očajne košarke, pogotovo kad me razočaralo ono zbog čega sam ponajviše i čekao tekmu – obračun publike s Jamesom. Kad ono, hukanje, malo parola, poneka uvreda. Navodno je bilo i nekih obračuna u onim jeftinim sekcijama, ali većina dvorane nije previše ludovala, samo su slikavali sa svojim skupocjenim mobitelima. U biti, imali smo prilike vidjeti jednu prijateljsku tekmu, barem po standardima na koje smo mi na Balkanu navikli.

I što nakon svega možeš nego samo još jednom zaključiti da živimo u idiotskom svijetu, skrojenom po uzoru na naciju idiota. Ne pada mi na pamet pravdati ovu moju stoku koja pali dvorane i razbija tuđe glave zbog potrebe za ispušnim ventilom, ali ni ovo što smo pratili zadnjih dana nije puno bolje. Vidiš napumpanu atmosferu i gomile potrošenih riječi oko ničega, jedino važno što možemo zaključiti iz svega je da Miami ima talent kojim u trenu može okrenuti sezonu, dok Cavsi nemaju dovoljno talenta niti da ih uzdigne na noge pa da barem poginu kao muškarci.

Vidiš gomilu ljudi koja umjesto da uživa u trenutku i upija ga punim plućima, jer James je ipak sjajan košarkaš i samo jednom će njegov povratak u Cleveland imati ovakvu važnost, gleda u mali ekrančić koji drži iznad glave i pazi kakva im je rezolucija, sve kako bi jednog dana mogli reći da su bili na tekmi. Hej, moroni, pa vi jeste ne tekmi. Uživajte u trenutku, a ne u jebenom dokazu trenutka. Nažalost, duše su odavno napustile tijela, a ega su zauzela prazna mjesta.

Uglavnom, komentatori su se zgražali nad balkanizacijom jedne dvorane, potpuno uronjeni u svoj osjećaj malograđanskog zadovoljstva, a meni je super što se ipak iza sveg ovog cirkusa dao naslutiti i tračak stvarnosti. Jer, Ohio je u kurcu, industrija je u banani, nezaposlenost je ogromna, Ohio je Dalmacija, Ohio je Slavonija, Ohio je ono što nam je The Wire dobro pokazao na svom primjeru – treći svijet u samom srcu prvoga, sakriven iza lažne slike koju prezentiraju mediji.

A, kao pripadnici trećeg svijeta, vrlo dobro znamo da treći svijet ne može bez bacanja pive. I to je super, šteta samo što su ti što je bacaju smješteni na one balkone na vrhu dvorane i ne bi dobacili do Jamesa ni da imaju ruku kao Jan Železny. Jer, o problemima se treba pričati, stvaranja iluzije da je sve u redu ne pomaže nikome, čak ni onim stanovnicima predgrađa koji se ne žele uzrujavati. Dragi moji, ponekad je dobro uzrujati se, poduzeti nešto, da ti sutra bijesna gomila ne bi pregazila taj ugodni život koji čuvaš.

Nije mi namjera biti neki agresivni ljevičar, bože sačuvaj. Ja poštujem poštenog kretena. Evo, s guštom poslušam Colina Cowherda, najzadrtijeg pobornika aristokracije. Sve ovo je tek analogija za košarku, naravno. Šta, vi ste mislili da je košarka analogija života? Ha ha ha ha, kakvi papci. Koga briga za išta osim košarke. Stoga, prevedeno na košarku, ovo znači da nas čekaju neki novi dani s Miami Heatom. Bit će sada priča kako je James pokazao svoju veličinu, kako je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije. Bit će masturbacije kako je ovaj trenutak prelomio sezonu jer je učinio da Miami postane momčad. Pred onakvim neprijateljem, momčad je konačno shvatila da mora disati kao jedan da bi preživjela.

Kakva hrpa sranja.

Stvorit će se ta iluzija da je sve super. To je ono što kapitalističkoj malograđanštini treba, potvrda da egoizam, sebičnost, nepoštivanje protivnika i gaženje dojučerašnjih suradnika na kraju odnosi pobjedu. Ali, imam jednu vijest za vas dragi moji. Heat i dalje nema nikoga pod košem. Njihov play se i dalje zove Carlos Arroyo, znan i kao manje talentirani portorikanski revolveraš u dvojcu Arroyo-Ayuso. James je i dalje spreman baciti pod vlak svakoga za koga osjeti da mu može poslužiti kao isprika. Bosh i dalje nije fajter.

Nije ovo nikakav preokret. Ovo je tek očekivani početak. Miami koji gazi loše momčadi, a gubi od dokazanih ekipa. Jedino što treba zapamtiti je taj podatak da su u jednom trenutku izgledali gore nego je itko mogao i zamisliti, samo zbog Jamesove potrebe da sve podredi sebi. I sad bi jedna dobra utakmica u kojoj nije mogao promašiti i to protiv najgore momčadi u ligi to trebala promijeniti?

Ništa, sad samo treba čekati trenutak da Miami opet upadne u probleme, pa da se opet čuje i glas razuma, da netko progovori o problemima. Do tada, bit ćemo bombardirani prividom raja. Kao i svakoga dana. Ali, kao što reče veliki Damir Avdić, nije problem u raju. Problem je u njegovim stanovnicima.

Kad će taj playoff više, mamicu mu jebem.

26Oct/101

BULLS

Posted by Gee_Spot

"It was just dark, my doorbell rang and I tripped over a gym bag, tried to brace myself and it popped"
- Carlos Boozer

SCORE: 50-32
PRVIH 5: Rose, Brewer, Deng, Boozer, Noah
5 ZA KRAJ: Rose, Korver, Deng, Boozer, Noah
MVP: Tom Thibodeau
LVP: Carlos Boozer

Zasigurno vas ima tamo vani, vas koji ne vjerujete da ova momčad Bullsa može biti toliko bolja od lanjske. Pitate se kako momčad koja je jedva ušla u playoff sada odjednom može biti praktički izazivač na Istoku. Ja za razliku od vas nemam ni najmanje sumnje. A zna se i zašto.

Vinnie.

Vinniea više nema. Uvijek se sjetim Emira (koji je valjda u zadnje dvije godine pogledao više utakmica Bullsa od Jerrya Reinsdorfa) i njegovog zbunjenog glasa kada bi prepričavao Vinnieve rotacije i odluke od večeri prije. Sjetim se Krehe i njegovog iskrenog šoka svaki puta kada bi pogledao tekmu Bullsa i javio kako ''ta ekipa nema ni jednu jedinu jebenu akciju uvježbanu''.

Sjetim se Vinnievog presavijenog papira u ruci, papira na kojem su pisali masonski simboli koji su se valjda nalazili i u onoj torbi u Pulp Fictionu, riječi koje je onaj tip šapnuo u onom spotu Radioheada. Sjetim se Vinnievog Starog, koji je dobio mjesto odmah iza klupe Bullsa, kako bodri svoga sina. Mislim, Vinnie je zasigurno bolovao od nekog oblika retardacije, zašto bi inače odraslog čovjeka trebao bodriti otac kao da je u pitanju osnovnoškolska tekma?

Ali, najćešće se sjetim Najveće Playoff Serije Svih Vremena. Rođenja Derricka Rosea i Joakima Noaha kao budućih playoff majstora. Tadašnji prvaci iz Bostona skoro su slomili zube na ova dva veličanstvena mlada igrača koja su u svom vatrenom krštenju morala i protiv Bostona i protiv vlastitog trenera (ne brinite, nisam zaboravio ni na Brada Millera, Bena Gordona, Johna Salmonsa i ostale junake, već samo radi efekta svu pažnju usmjeravam na dvojac koji je i dalje u Chicagu).

Kakav trener s dva takva igrača nije u stanju složiti barem solidan napad i iznadprosjećnu obranu? Vinnie, eto kakav.

Stoga, dragi moji, dolazak Toma Thibodeaua ne može biti ništa drugo nego potpuna renesansa košarke u Chicagu. Možda postoji sumnja da Tom neće uspijeti tek tako prijeći iz uloge asistenta u onu glavnog trenera, ali mislim da je zanemariva. Hej, pa Vinnie je od djeteta s posebnim potrebama dogurao do NBA karijere, valjda može i Tom napraviti taj sitni korak.

Uostalom, Thibodeau je stvorio obranu Bostona (a imao je prste i u napadu i posebice motivaciji momčadi). Recimo samo da će Bullsi ove godine biti među top 5 ekipa po svim mogućim obrambenim učincima, vjerovatno će još jednom ostati najbolja skakačka momčad, a kao najveći plus – napad će dobiti nekakve obrise igre.

Doduše, dok je Carlos Boozer out i dok Rose ne razvije taj vanjski šut (čini se da je i ovo ljeto ostao kratak) momčad će opet ovisiti o kontrama, ulazima i ponekoj trici. Obrana će stvoriti dovoljno takvih situacija, ali za playoff bitke trebat će barem još jedan vrhunski playmaker ili barem strijelac.

Boozer donosi toliko potrebnu pick opciju Roseu - za razliku od Noaha koji uglavnom ide na polaganja Boozer s pravovremenom loptom može zabiti od kuda se sjeti uokolo koša. Međutim, uz meku ruku ide i meko tijelo, tako da će fajter poput Taja Gibsona imati dovoljno minuta da uz Noaha sije paniku u obrani.

Turčin Omer Asik, veteran Kurt Thomas i dobri stari Brian Scalabrine ne djeluju kao najbolja moguća klupa, ali prva trojka pod košem sasvim je sposobna izgurati većinu posla sama.

Luol Deng bi konačno mogao imati dovoljno mjesta da pokaže sve svoje all-round kvalitete, u ulozi treće opcije vrlo lako bi mogao biti ključan. Posebice u napadu, gdje će svojim sjajnim šutem s poludistance izluđivati protivnike.

U Roseu, Boozeru i Dengu Chicago ima tri sjajna igrača s poludistance, a tako nešto Thibodeau će znati iskoristiti. Protiv slabijih protivnika imat ćete osjećaj da Bullsi cijelu večer pucaju slobodna bacanja, samo iz malo čudnijih kuteva.

Kyle Korver dobit će popriličnu minutažu kao specijalist za tricu, jer vanjska linija u tom dijelu igre baš i ne obećava. Predviđena startna kombinacija između Rosea i Ronniea Brewera kriminalna je za NBA uvjete, iako obrambeno i slasherski djeluje pre-moćno.

Stoga i ne čudi da Thibodeau daje šansu veteranu Keithu Bogansu, čovjeku koji može zabiti tricu iz kuta, čisto da malo razdrma protivnike koji će većinu vremena zatvoriti reket i izazivati bekove Bullsa da ih dobiju šutom iz vana.

Međutim, možda će i ključnu rolu odigrati back-up play C.J. Watson, momak pristigao iz Warriorsa, koji također nije sjajan šuter, ali donosi još jednu brzu i opasnu opciju u obrani. U paru s Roseom, Watson bi mogao činiti najbolji presing duo u ligi. Što nas opet vraća na obranu.

S ovoliko obrambenih aseva, trenerom koji je stvorio jednu od najboljih obrana u povijesti igre te s atletama i skakačima od vrha do dna rostera, Bullsi će se prošetati do playoffa, bez obzira tko i kako igrao u napadu. Za nešto više trebat će im ipak pouzdana treća opcija. Kvragu, možda čak i druga, jer pitam ja vas, ima li smisla uopće računati na Boozera kao čovjeka koji može pomoći kada stane Rose?

Ono, ako ga je u stanju srediti obična putna torba, što će mu tek napraviti Bosh ili Howard?

S druge strane, Boozer je ionako trebao biti treći igrač, samo što su i James i Wade izabrali malo drugačiji scenarij. Bez dominantnog strijelca za kojega su se pripremali Bullsi će se još jednom okrenuti momčadskom duhu koji ih je krasio i do sada. Uz jednu misao - kako bi lijepo bilo opet imati barem jednoga od trojca Hinrich-Salmons-Gordon.

4Aug/106

CHICAGO

Posted by Gee_Spot

BULLS

Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim ideju kako je odreći se Kirka i picka prve runde ipak imalo smisla. Kao, najvažnije je bilo uključiti se u trku za LeBronom i dečkićima, pa ako zbog toga treba žrtvovati odličnog (ali skupog i zamjenjivog) igrača kao što je Hinrich te nekakav pick s kojim ionako nikada ne znaš kako će ispasti, onda to i nije neka cijena.

Sada, kada je taj cirkus iza nas, ostaje nekoliko činjenica koje, bez obzira na to što su Bullsi uhvatili minimum ponuđenog talenta na tržištu, pomažu da budućnost najpopularnijeg NBA kluba u Hrvatskoj vidimo pozitivnom. Prvo, još jednom svaka čast što su još lani izbjegli iskušenju da ponude ogromne ugovore kakve su ranije dali Dengu (te Hinrichu) prvo Gordonu a zatim i Salmonsu. Nisu se uhvatili u zamku u koju često upadnu prosječne momčadi – preko noći naprave rezultat pa, umjesto da se poboljšavaju eksponencijalno, potroše sva sredstva ne bi li zadržali igrače koje imaju kao da će oni s vremenom, samim time što su dobili nove ugovore, nadrasti vlastite limite.

Drugo, oslobodili su jebeni prostor na salary capu a da nisu dirnuli jezgru momčadi koja ih po defaultu može odvesti u playoff – u Rosea i Noaha. Mislim, već to samo po sebi najveći je razlog zašto se Bullsima ni jedan drugi potez ne može zamjeriti. Šampionske ekipe ne mogu se složiti bez drafta, a dva mlada i jeftina nositelja igre najbolje su što možete imati na putu prema slaganju definitivne ekipe. Jesam li već rekao da su Bullsi zakon zbog toga što imaju treću ekipu na Istoku a, ne da nisu probili granicu poreza na luksuz, već nisu probili ni granicu salary capa?

Što se dolazaka tiče, prvo ime svakako je Boozer. Carlos nije potencijalni vječni partner Roseu kao što bi to bio Bosh, ali je najbolji igrač u klubu na poziciji četvorke još od Rodmana. Da je Bosh umjesto turizma izabrao rad, danas bi maštali o tome kako on i Rose mogu jednoga dana Bullse odvesti do naslova. I znate što, možda je zato i bolje da Bosh nije tu. Mislim, može li momčad s njim pod košem ikada osvojiti naslov?

Od Boozera to nitko ne očekuje. Od njega se očekuju brojke. Na kraju krajeva, ni Bosh nije post igrač koji vam garantira koševe iz reketa, sve ti ubačaji uglavnom dolaze iz igre licem košu. Znači, sve što Bullsima treba je standardni double-double i solidna momčadska obrana. S ključnim naglaskom na riječ momčad, jer Boozer je ovdje samo sporedni igrač, utješna nagrada. I mislim da mu je to jasno i da neće biti nikakvih problema. Bez pritiska i Boozer će dati maksimum, uostalom, već to što neće gušiti napad već će uvijek opaliti, bilo polu-horokom, bilo šutom nakon pick n popa s Roseom, Bullsima daje novu razinu u igri, razinu kakvu nisu imali još od dana Horacea Granta.

Za rad pod košem i kao zamjene Bradu Milleru još su stigli Asik i Kurt Thomas. Turčin je tu kao novo drvo iz radionice Ivice Dukana. Bagarić, Duenas, Tarlač – koliko je promašaja Duksi naredao na račun Kukoča, to je za neku drugu priču. Asik bi barem nakon dugo vremena mogao biti netko tko može pomoći, barem za 5 poštenih prekršaja. Kurt Thomas u ovim godinama također uglavnom nudi pozicionu obranu, s tim da će i dalje ubaciti svaki slobodan šut s poludistance, makar dobio loptu jednom godišnje.

Korver je jedan od najboljih snajpera lige i svojom požrtvovnošću i stilom igre bit će vrhunska zamjena za Kapetana Kirka. Ne u obrani, Kirk je tu ipak bio jedan od rijetkih igrača koji može braniti obje vanjske pozicije, ali, recimo da bi jedan drugi jazzer mogao riješiti taj dio igre. Ronnie Brewer se nekada vodio kao stoper i iako je u pitanju više fama nego stvarnost (ono, igrača koji ne može pogoditi skok šut morali su nekako okarakterizirati pa su ga proglasili stoperom iako je Brewer kao i većina jazzera obranu igrao tek rukama) svakako može pomoći.

U biti, Brewera treba gledati kao pola igrača i tek u slučaju dolaska druge polovine možemo ovoljetnu tržnicu Bullsa smatrati vrhunsko odrađenim poslom. Naime, samo jedno ime nedostaje. Rudy. Rudy can't fail. Nema šanse. Kombinacija Fernandez - Brewer bolja je nego što bi to bio Kirk. Čak je bolja nego bi to bili Joe Johnson ili Ray Allen za deset puta više dolara. Kad pogledate omjer uloženog i dobivenog, ovaj dvojac je sve što Bullsima treba za konkurentnu igru na dvojci.


''Derriče, zašto kapa na Dodgerse, jel oćeš da najidiš puk u Šikagu, a di su Cubsi?''

Uglavnom, nešto se šuškalo. Pa je stalo. Sad se opet šuška. Ali, Rudya i dalje nema. Samo, ako itko u toj ligi ima imalo mozga, napravit će sve moguće da Rudy zaigra za Bullse. Trenutno nema logičnije opcije – Portland ga ne želi, on ne želi Portland. Bullsi trebaju beka koji može šutirati i povremeno nositi napad, drugog beka koji će donijeti promjenu ritma nakon Brewerove gole fizičke igre. Chicago ima sve što treba, a to je taj nekakav pick viška za ponuditi Blazersima. Daj više odradite ovo.

I Watson je zanimljiv. Iako je teško nešto pametno reći o čovjeku koji je igrao u Warriorsima, gdje je lani valjda nekih 38 košarkaša u određenim periodima imalo dvoznamenkasti prosjek poena, u najgorem slučaju bit će bolja energija s klupe u vidu instant koševa od Parga. Dodatni plus bi mogao biti pokaže li se Watson solidnim obrambenim igračem i posebice playem. Mislim, samo na račun brzine i ulaza bit će učinkovita zamjena Roseu, tako će omogučiti Bullsima 48 minuta igre s dominantnim bekovima koji preferiraju ulaze i rade konstantni pritisak na obranu. Ali, u slučaju da se pokaže i znalcem, mogao bi biti krađa ljeta.

Važno je reći da, čak i s eventualnim dolaskom Rudya, Bullsi još nisu iznad salary capa. Dakle, čak ni s budućim ugovorom Noahu neće ući u zonu poreza na luksuz (pod uvjetom da Noah dobije do 10 milja godišnje, nikako više), te im ostaje još iduća sezona kao prilika da potpišu nešto skupljeg slobodnog igrača na poziciji dvojke (Jason Richardson je na raspolaganju iduće ljeto, iz kvazi-zvijezde izrastao je u solidnog i pouzdanog šutera, pa zašto ne?), prije nego i Noah i Rose svojim primanjima povećaju salary cap do te mjere da pojačanja sa strane više neće biti moguća.

Ukratko - dovođenjem profesora obrane Thibodeaua i profilom pojačanja, jasno je da će Chicago igrati pobjedničku košarku. Ovaj trenutni roster od 12 imena (računam i Rudya, pa kud puklo da puklo) baš je dobro balansiran i moram priznati da zavidim navijačima ovog kluba. Ono, možda ne moraju osvojiti naslov, ali igrat će pravu košarku. Konačno, rekao bi Kreha. A ja bi dodao da ih ubuduće definitivno simpatiziram, možda malo i previše, pa imajte to u vidu kada na red dođe najava sezone.

CUBS

Ako je momčad o kojoj smo jučer pričali, Oriolesi, bila baseball ekvivalent Clippersima, e, onda su Cubsi – Knicksi. Momčad bogate povijesti, momčad s ogromnog tržišta iza koje stoji fenomenalna navijačka baza, ali i momčad koja uporno uzalud rasipa milijune na krive igrače, umjesto da stane, duboko udahne i zamijeni plan o instant uspjehu s preplaćenim zvijezdama racionalnim slaganjem rostera, što putem vlastita drafta, što putem nešto mudrije kupovine.

Jer, Cubsi imaju tu sposobnost da ogromnim novcima nagrade potpune promašaje. Posebice se to odnosi na pitchere – apsolutno najgori bacač kojega sam ikada vidio zove se Carlos Zambrano i ima godišnji ugovor na skoro 20 milja. Ni jednom još nisam vidio tipa da igra a da ga protivnik ne izrešeta. Mislim, čovjek je toliko loš da su ga prvo iz uloge startera prebacili na klupu, pa kako ni tu nije bio u stanju odigrati barem jednu devetinu da ne proda par poena, čak su ga poslali u niže lige. Onda je jednom prilikom usred utakmice stao urlati na suigrače da kako očekuju od njega da im donese pobjedu kad nisu u stanju zabiti poen. Bila je to utakmica u kojoj je konačno odigrao solidno, ali u kojoj Cubsi nisu ništa zabili. Samo, zanimljivo, nije se našao razloga živcirati u ranijim susretima kada je poklanjao home run za home runom. Kakav lik, dođe ti da na novi ugovor Joe Johnsona gledaš kao na dobar potez.

Preplaćenih udarača još je više, evo na primjer samo Soriano, Fukudome, Ramirez i Lee zajedno imaju gažu godišnje tešku oko 65 milijuna dolara (to je više od ukupnog budžeta trećine MLB momčadi, od čega ih je barem sedam rezultatski uspješnije). Radi se o isluženim veteranima, svi redom imaju preko 32 godine, koji su svoje najbolje sezone odigrali u drugim klubovima, nakon čega ih Cubsi preplate za upola slabiji učinak. I previše poznata priča. Pa ti sad reci da baseball nije sport.

Znak totalne izgubljenosti kluba je i to što u rotaciju nemaju ni jednog poštenog pitchera. Mislim, klub koji praktički ima neograničeni budžet i može potrošiti koliko poželi, od svih ovih milijuna nije uspio pronaći jednog pravog, rasnog bacača, asa, ili makar drugog ili trećeg startera (tek je Ryan Dempster donekle solidna opcija, ali i on spada u kategoriju četvrtog ili petog startera, dakle u rang pitchera koje ne koristiš kada krene playoff). A bez pitchera nema ni rezultata. Kao i u košarci, možete vi imati ne znam kako potentan napad, ali ako ne igrate obranu zaboravite na rezultat. Upravo je pitcher stup obrane. Jer, vaš najbolji udarač može imati bezveznu večer u kojoj ni jednom neće udariti lopticu, a vi opet možete pobjediti ako netko od preostale osmorice bude nadahnut. Međutim, ako na teren pošaljete lošeg bacača kojega će protivnik dobro nalupati, uzalud vam sve ostalo.

Uglavnom, iako se Cubsi vode kao franšiza koja je najviše propatila zato što nisu osvojili naslov još tamo od 1908. ja ih ne žalim ni malo. Da su malo pametniji s novcem i da ulažu u mlade nade umjesto u ''provjerene'' igrače, odavno bi se pozicionirali u borbi za naslov. Ovako, za razliku od Oriolesa čije tekme izbjegavam, kada vidim Cubse na televiziji, ostavim utakmicu. I, naravno, navijam za protivnika, ma tko taj bio, da ih pošteno nakanta.

Od igrača nemam koga istaknuti (kroz sezonu je priliku dobilo par njihovih mladih nada, prije svih Castro i Colvin, ali pitanje je što bi bilo s njima da su nekim čudom Cubsi nizali pobjede umjesto poraza), te bih još samo za kraj naglasio da, ako ništa drugo, Cubsi stvarno imaju jedan od najljepših stadiona koji sam ikada vidio u bilo kojem sportu, legendarni Wrigley Field, koji je u funkciji još od 1916. Ono, to su stvari koje nije loše znati.


''Što jest jest Joakime, uvijek imaš najbolju ganđu''

THE ROSTER OF THREE

Hoop Dreams (Steve James, 1994.)

Prvo, ako ima netko tamo vani tko čita ovaj blog, ma u biti ako ima itko tamo vani tko voli košarku, posebice NBA, a da još nije pogledao ovaj film, neka istog trena uključi torent ili rapidšer ili što već koristi i neka se ne vraća među žive dok ne odgleda ovo remek-djelo. Priča o dva klinca iz Chicaga koji se nadaju da će ih košarka izvući iz bijede geta, prvo do sveučilišta a onda, tko zna, možda i do NBA, je po svim relevantnim listama jedan od najboljih dokumentaraca ikada. Uopće, ne samo sportskih. Priča je to veća od života, skromna u svojim nastojanjima a opet epska u temi. Jebote, kad skužim da ima već dobrih 6 godina od kada sam je i sam pogledao, dođe mi da odvojim tri sata, riskiram platiti pizzu Emiru i ponovim gradivo. Ali, pričekat ću do početka idućeg mjeseca. Vi nemojte.

Let's Face It (Mighty Mighty Bosstones, 1997.)

Kada Bullsi mogu nositi one zelene dresove za dan Sv. Patrika, zašto ja ne bi mogao spomenuti jedan album sinova Massachussettsa u postu gdje se sve linka na Chicago. Nije da imam neke pretenzije, ponekad jednostavno tako stvari ispadnu. Namjera mi je jednostavna, samo želim nabrojiti tridesetak albuma koja slušam non-stop, ponekad danima, ponekad tjednima, albuma koji mi nikada ne mogu dosaditi. ''Let's Face It'' je jedan od njih, biser ska-punka, ploča sastavljena od 12 savršenih singlova koji su uvijek u stanju podsjetiti da nije bitno o čemu pišeš ili o čemu pjevaš, dok god time prenosiš emocije i vibracije (i to pozitivne prije svega). Bez obzira što se sam žanr ofucao do krajnjih granica, ovo ostaje vječno remek-djelo koje i nakon 13 godina zvuči jednako svježe kao prvog dana. Rock n roll!

Playing For Keeps (David Halberstam, 2000.)

Iako se na naslovnici nalazi MJ i iako je podnaslov ''Michael Jordan and the World He Made'', ovo nije knjiga samo o Jordanu. Ovo je prije svega knjiga o košarci iz pera najboljeg sportskog pisca ikada, a možda i jednog od najboljih uopće. Tko želi čisti uvid u nedodirljive Bullse 90-ih ne treba tražiti boljeg štiva od ''Jordan Rules'' Sama Smitha (muka mi je što preporučam išta od Smitha, ali tada je i on imao nekakvog smisla, dok ga vrijeme nije potpuno pregazilo). Ali, tko želi uživati u razmišljanjima jednog sjajnog čovjeka, te još usput uživati i u stilu pisanja koje je bliže klasici nego nekakvom reporterskom piskaranju, ne treba tražiti dalje. Ima tu i Jordana, Kukoča, Jackson, Pippena, ali prije svega ima originalnih pogleda na međusobne odnose i motive koji pokreću sve uključene. Što je, kao i uvijek, najveća Halberstamova kvaliteta. Ako znaš pisati, tema nije bitna – ovo je i sociologija i psihologija i roman i referentno štivo. Ovo je zakon.

8Jul/100

BATMAN MANDRAK FANTOM

Posted by Gee_Spot

Smiriti me neces ni tim sjajnim dijamantom
Jer prijatelji moji jesu Batman, Mandrak, Fantom !

Hoće li Pat Riley ovo pjevati Jacksonovom bimbi (naime, taj sjajni dijamant u stihu odnosi se na prsten specijalno napravljen da obujmi Philovo spolovilo) za nekih 6 sati? Tko se boji tvoga prstenja kada su tu Batman (Wade), Mandrak (Bosh - ipak je Mandrak najmanje cool) i Fantom (doduše, možda je Bosh bolja opcija za Fantoma od Jamesa, jer s onim purpurnim trikoićem Fantom je nekako ženskast).

Odmah na početku da odradim ovaj ne-košarkaški dio. Da, navit ću alarm noćas u tri sata, kao da je u pitanju playoff tekma. Dignut ću se i probati nekako pogledati taj jedan sat ničega/nečega. Ne toliko zato što me zanima gdje će LeBron, ne – to mogu saznati i nekoliko sati kasnije, nakon doručka i pozdrava suncu, uz toplu šalicu kave, zavaljen u svoju fotelju pred monitorom. Već samo zato što moram vidjeti kako će to izgledati. Mislim, kužite li vi da je ovo najveće dno na koje će i ESPN i LeBron ikada spustiti (a nije da je mala konkurencija dnovitih trenutaka – mislim da sam upravo i riječ izmislio, dnovito).

Najluđe od svega, sumnjam da i jedni i drugi imaju na umu kako su urnebesno komični. LeBron i ekipa ionako misle kako su svemogući (a na tome im ne možemo ni zamjeriti, sve im se nudi na pladnju pa tako i sat vremena udarnog programa), a ESPN-u je ionako samo do gledanosti. Sve je to u redu, iako mi je malo čak i jadno kako jedan sportaš postavlja uvjete tako moćnoj korporaciji. Ali hej, oni su ga i stvorili zar ne?

Mislim, sumnjam da su LBJ i ekipa oko njega, sve redom prijatelji iz školskih dana od početka imali ovakav plan. Ali s vremenom, kada su skužili da i sportsko novinarstvo u biti nije ništa drugo nego jedan oblik žutog novinarstva, te da se samo žutilo prodaje, zaigrali su igru s namjerom da jednog običnog đikana pretvore u Globalnu Đikonu. Definitivno su u svemu tome zaplivali na jednoj razini kojoj nisu dorasli, što su pokazali svi propusti ovih godina (da spomenem samo onaj najbitniji – mislim, koliko dugo možete reklamirati nekoga kao najboljeg košarkaša na svijetu a da tip nije u stanju dobiti playoff seriju?).

Još tamo u doba dok je LBJ igrao Finale protiv Spursa, ovaj moment nije bio tako izražen, ali kako je vrijeme odmicalo očito su on i društvo počeli slagati cijelu priču koja kulminaciju ima noćas u spomenutom prijenosu. Čak mi je i simpatično da su uspijeli u tome bez pomoći svemoćnih korporacija i skupih savjetnika (iako, tko zna, možda se iza svega ipak krije nekakav vrhunski PR), ekipa iz kvarta koja je na koljena bacila zapadnu civilizaciju. Ludnica.

I ne, stvarno me nije briga gdje će Kralj na kraju otići. Kažem, nije me briga što će reći, niti mi se da secirati razloge zašto bi jedan scenarij imao više smisla od drugoga. Vrijeme je tržnice i normalno je da ljudi mijenjaju klubove. Onda poslije mi fanatici lijepo sjednemo i pričamo o tome kako će u novim sredinama funkcionirati. To je zakon. A to kako će to izvesti i zašto na ovaj način, kažem, to je prije svega vrhunski moment da se čovjek podsjeti u kakvom svijetu živi.

Mislim, noćas ćemo saznati koliko su LeBron i ekipa limitirani. Možda je izbor Jima Graya za voditelja (ja sam mislio da je taj tip odavno negdje u mirovini) namjeran, jer, kao, ipak se radi o čovjeku koji je odradio hrpu ekskluzivnih intervjua, posebice s Kobeom Bryantom, od onih vezanih uz optužbe za silovanje do prijetnji o odlasku iz Lakersa prilikom Kobeove slične avanture kao slobodnog igrača. Ja bih na njihovom mjestu Graya zvao samo ako imam problema sa spavanjem. Sad, možda je Bron fasciniran Kobeom i želi nadmašiti njegove ispade. Možda ne zna bolje, a možda je u pitanju interna šala. Ma ovo zadnje nije sigurno, bit će to toliko patetično da ću za svaki slučaj pripremiti kantu za riganje. Kvragu, ako bude previše dosadno vraćam se odmah u krevet. U biti, najprije ću zaspati u fotelj, zahvaljujući Jimu Grayu.

Ali, okvirno mislim ovo, u vezi LeBronove odluke i nastupa. Jedini način da donekle sačuva obraz nakon svih ovih sranja koja je odradio je da ostane u Clevelandu. S tim da bih ja osobno, da sam navijač Clevelanda, želio da ode jer je, prvo s ucjenama kluba, zatim s odbijanjem potpisa ugovora i sada s ovim cirkusom, uništio svaki normalni odnos koji je imao s navijačima.

Ali, kako nisam navijač Cavsa već NBA lige i u interesu mi je da svih 30 klubova bude donekle kompetitivno, smatram da je ostanak u Clevelandu jedino ispravan. Sve drugo samo će se nadovezati na sve ove loše stvari kojima nas je zatrpao zadnjih mjeseci – od očajnih partija u playoffu, do očajnih PR poteza i globalne đikanije kojom nas zabavlja. Hoću reći da ga uopće više neću moći ozbiljno smatrati košarkašem koji može osvojiti naslov već prelazi u onu skupinu predmeta sprdnje ili prezira, koji su vremenom, zasluženo ili nezasluženo postali Carter, Iverson i ostali.

S tim da je to doba sebičnosti i marketinga, koje je skoro upropastilo ligu, danas u LeBronu dobilo svog ultimativnog predstavnika. Iako smo mislili da je najgore iza nas i da je ova nova generacija vrijedna respekta, zaboravilo smo da respekt treba zaslužiti. A za to treba godina i godina prakse. Još nije kasno. Ali, kažem opet, ako izabere bilo koji drugi put osim Clevelanda bit će prekasno. Dok je u Cavsima, za mene će i dalje biti košarkaš koji sazrijeva i koji možda jednoga dana shvati što je potrebno za biti lider. Sve drugo obećave tek još jednu dugu, bolnu karijeru punu frustracija. Ozbiljno to mislim. Nitko nije takav talent da može samo tako nadići karakter.

A to je ono što imaš ili nemaš. Durant ga ima. Momak je jednostavno produžio sa svojim klubom, bez puno pompe. Zašto i ne bi, ljudi rade odličan posao da slože pobjedničku ekipu. Nitko ne može osporiti da su i u Clevelandu pokušavali isto. Zar to nije jedino važno? Dati sve od sebe? Zar nije važno biti dobar suigrač? Odan prijatelj? John Wooden srećom ne mora gledati što je postao sport koji je dobrim dijelom upravo on ustrojio svojim radom.

Dok James planira osvojiti svijet, znate što radi Durant? Gleda utakmice ljetne lige svoje momčadi. I kladim se da bi dao sve da može zaigrati u njima. Možda bi čak odbio snimati i jednosatni specijal da negdje zahakla. Vidite, zato me sve ovo skupa previše ne frustrira. Jer, postoji LBJ ali postoji i Durant. Samo treba izabrati stranu, ništa više. Zaboravite na idealno. Držite se svojih vrijednosti i zanemarite ono što vas frustrira.

Svi ljudi koje cijenim i s kojima pričam o ovoj temi misle isto. Svi ljudi koje cijenim u NBA ligi misle isto. Svi novinari koje pratim misle isto. Zanimljivo, senzacionalizmom se bave upravo oni nešto kreće pameti, koji nikada nisu u stanju složiti zanimljivo, originalno i dobro argumentirano mišljenje. Nije ni čudo da najviše minuta na ESPN-u ima jedan Broussard dok pravi novinari poput Steina ili Buchera miruju.

Čak se i Bill, inače sklon glupiranju, odmaknuo od cijele priče. Doduše, prije nekoliko sati izašla je i njegova kolumna, ipak treba prehraniti obitelj, ali odradio je to dobro. Praktički, njegova kolumna i sjajni osvrt Wojnarowskog su sve što čovjek treba pročitati da shvati što se događa. Ako je u stanju, naravno. Ako je Broussard, onda neka i dalje izvlači nepostojeće priče na račun neprovjerenih citata nebitnih izvora.

Uglavnom, od sutra će (nadam se) iza nas biti jedan od napornijih prijelaznih rokova ikada i tada se možemo vratiti u normalu. Razmišljanjima o igri i tome tko je bolji na parketu a ne u marketingu.

Dakle, tradeovi.

Riley je odradio očekivano, možda i iznad očekivanoga. Iako se vjerovatno i on malo usrao nakon što su zaredale priče o Chicagu (obitelj i djeca ipak nisu stvari s kojima se zajebava, tako da ne vjerujem baš da je Wade time htio samo skrenuti pažnju na sebe), ovakav scenarij ipak je odavno očekivan. Wade je na kraju sezone rekao da ostaje i da će pokušati sve da dovede barem još jednoga vrhunskog igrača u klub. Misija uspjela.

Bosh je najbolje rješenje na tržištu. LeBron mora imati loptu da bi iskoristio svoje talente, Wade također, tako da spoj njih dvojice ne bi nužno rezultirao maksimalnim učinkom (iako mi je glupo govoriti u prošlom vremenu obzirom da je stvarno sve moguće s Kraljem, pa tako i da uzme manje novca da zaigra u Miamiu – mislim, zar itko ima pojma što je tome čovjeku u glavi?). Boozer bi ipak bio preplaćeni nabijač brojki, Amare niti to (navodno je i sam Wade stavio veto na njegov dolazak, i to još tamo na kraju prijelaznog roka tijekom sezone kada je Steve Kerr opet bio nudio Amarea na sve strane).

Bosh je ubojitiji od ubojice, a to mišljenje temeljim prije svega na kilometraži. Boozer je svoje najbolje godine ostavio iza sebe, a i Amare iza sebe ima već toliku povijest bolesti da je uopće besmisleno uspoređivati ga s Boshem. Drugo, Bosh je sam samcat izborio svoju poziciju all-stara, dok su za karijere Amarea i Boozera dobrim dijelom zaslužni Nash i Williams. Ćovjek je vrhunski talent, tu nema spora.

Imamo i dosta dokaza da je Bosh poprilično mekan igrač, ali zar su Boozer i Amare oličenja čvrstoće? Pazite, govorimo o ovogodišnjoj ponudi, dakle tu nema rasprave da je Bosh definitivno nešto posebno među visokim igračima. Makar ne bio ništa više nego mlađa verzija Boozera (odličan šuter iz vana nakon povratne, solidan skakač kojemu treba prava petica iza leđa), ipak je – mlađa. Dovoljno.

Uglavnom, ne sumnjam da će s igračem Wadeovih kvaliteta odigrati najbolju sezonu karijere. Njihova igra dva na dva odlična je osnova za slagati momčad, i u biti tek nas sada čeka prava poslastica, treba pratiti kako će dobri stari Riley oko ovakvoga temelja složiti ostatak rostera (ne zaboravite da je samo on mogao izvesti ono što je napravio Heat 2006. – nitko od nas smrtnika nije očekivao da će Jason Williams, Gary Payton, Toine Walker i James Posey biti tako dobra pratnja Shaqu i Wadeu).

Wade i Bosh doduše tek trebaju dokazati da su najbolja 1-2 kombinacija u ligi. To su još uvijek Kobe i Gasol, ali Wade i Bosh definitivno imaju potencijal da ih prestignu. Kvragu, čak i stilovima igre liče jedni na druge – Wade je kompletna dvojka, all-round monstrum koji sam samcat može nositi momčad poput Kobea, dok je Bosh super-talentirani visoki igrač koji zna sve o košarci osim kako pobjeđivati. E, tu na scenu stupa Kobe/Wade i preuzima taj teret na sebe, s tim da će i Bosh vjerovatno, poput Gasola, iz svakoga poraza izađi jači. Ne zaboravite da smo još prije dvije sezone Gasola smatrali tetkicom. Tko mu to može reći danas nakon 67 skokova u napadu u sedmoj utakmici Finala?

Uglavnom, Riley ima svoga Kobea i Paua. Sad još samo treba negdje izmisliti Rona, Bynuma, Odoma, Fisha. I Blakea. Ono, želim reći da neće biti lako i neće biti ekspresno, ali i najteži put započinje prvim korakom. Miamiev prvi korak je poprilično velik, i to je ono najvažnije ovoga ljeta. Ovo je projekt, nikako nešto za jednokratnu upotrebu.

Još bih se malo zadržao na Boshu. Prvo, gomila izjava, i to njegovih a ne samo iz nekakvih anonimnih izvora, govorila je o tome kako Bosh želi maksimalnu lovu. I to iz dva razloga, kako bi nešto ostavio Raptorsima i kako bi nešto više dolara donio sebi. Oba razloga su razumna. Međutim, Raptorsi su očito bili spremni pristati na trade u Houston koji bi im donio nekoliko zanimljivih igrača, a Bosh je uporno odbijao svaku pomisao na povratak u Teksas. Mislim, stvarno me zanima zašto tip ne želi doma. Da li se ipak boji pritiska? Da li je to razlog zašto je pristao uz Wadea? Što je s onim pričama da želi svoju momčad?

Ispada da je Bosh ipak razumniji nego što smo mislili. Ili je totalni mekušac koji se nakon nekoliko večera s Wadeom prepustio struji, što samo potvrđuje teorije onih koji ga smatraju gubitnikom. Kakogod, bio razuman ili gubitnik, našao sa u najboljoj mogućoj situaciji. Očito da nema problema s tima da bude Robin Wadeovom Batmanu, a to je jedino bitno. Naravno, sada je idealan trenutak da spomenem fantastični Shaqov komentar na evenutalno udruživanje Bosha, Wadea i LeBrona u Miamiu. Naime, tko je u tom slučaju Robin? Shaq je to na svoj specifičan način lijepo rekao – Wade je Batman, James je Robin a Bosh je – Bat Girl.

I da, ako dođe u Miami LBJ je definitivno Robin. Kako se to uklapa u brand Globalne Đikone? Vladaš svijetom a nisi u stanju kontrolirati ni vlastitu momčad? Mislim, biti nasljednik Scottiea Pippena nije ni približno ravno kraljevskoj tituli.

Ispada da su jedini gubitnici u cijeloj ovoj situaciji Bullsi. Knicksi su ionako propalice, tako da dolazak Stoudemirea i ne-dolazak LeBrona ne znači previše (iako, kad čovjek dobro razmisli, za Đikonu jedino Velika Jabuka može biti dovoljno velika), osim što bolno podsjeća na dane kada je u NYC sletila jedna druga eksplozivna četvorka sklona ozljedama iza koje su bili najbolji dani i koja je također napustila Arizonu radi Gothama. Da, dobri stari McDyess je poput Amarea želi u New York bez obzira na sve, da bi na kraju postao tek jedna u nizu propalih investicija Knicksa u eri poslije Rileya i Ewinga.

Ali Bullsi, oni su se odrekli dobrog dijela momčadi ne bi li nekako napravili prostora za potpisati barem jednog slobodnog igrača (može li se ikako vratiti Kapetana Kirka i potencijalnog novog Ibaku?). Kako su im svi izgleda zbrisali (po meni su se od prvog dana trebali koncentrirati samo i isključivo na Bosha, koji im igrački savršeno odgovara, umjesto da plešu oko LBJ-a), ostao im je Boozer i to po poprilično povoljnim uvjetima (nije valjda pristao na manje samo da bi ostalo dovoljno i za LBJ-a? – odgovor na to i slična pitanja slijedi uskoro na ESRTL-u). Što nikako nije loše rješenje, ali kada pogledaš koliko su svih ovih godina igrača Bullsi uokolo posijali pripremajući se za ovaj trenutak (Sefolosha i Salmons dobro bi došli za zakrpati tu rupu na dvojci, posebice sada kada se i Ray Allen odlučio vratiti u Boston), definitivno ne možemo reći da su napravili posao. Odradili su taman za prolaznu ocjenu.

Kako je Utah Jazz nakon smrti Millera u štedljivom raspoloženju (otpustili Brewera, čekaju s Korverom i Matthewsom), sign & trade očito ne dolazi u obzir. Bolje po Bullse, u svakom slučaju, koji sada ostaju sa solidnom momčadi, spremni za korak naprijed. Boozer je, na kraju krajeva, upravo onakav igrač pod koševima kakvoga čekaju već godinama, netko tko može zabiti i rasteretiti vanjske igrače.

Znači, manje-više sve je ispalo očekivano, neke ekipe su se poboljšale, ali nije se desilo ništa revolucionarno. Hm. Obzirom na ovoliku dramu, cijela ova priča definitivno zaslužuje eksplozivan kraj. Kvragu, koliko god mi se to gadi priznati, James u Miamiu definitivno bi promijenio sve. Em bi se po prvi put dogodilo da tri tako mlada igrača odustanu od stalnog busanja u prsa kako bi igrala zajedno košarku. Em bi se svi odrekli novca (nije da ga nema dovoljno, ali malo je tko do sada ostavio na stolu 20-ak milja). U biti, ispada kako cijela ova priča oko Miamia donosi svima iskupljenje za sva maltretiranja koja su nam priuštili.

Baš zato nekako mislim da ništa od toga. Ne želim floridske Celticse, tri velikana koja to još nisu, okupljena oko svetog cilja. Ne želim ni LeBrona vjernog svome gradu kao što je to Durant. Ma ne želim da itko od njih ispadne pozitivac.

LeBron u New Yorku. E to ima smisla – budući najomraženiji košarkaš na svijetu u najarogantnijem gradu na svijetu. Kao stvoreni su jedno za drugo. Može, to je opcija za koju navijam. I još jedan dodatni razlog da se dignem u tri.