ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

8Oct/1322

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

NETS

SCORE: 55-27

NAPAD: 108.4 (7.)

OBRANA: 104.4 (8.)

RASPORED: 29.

THAT WAS THEN

Prokhorov je očito ozbiljno mislio s onim o naslovu u roku 5 godina, što je pokazala lakoća kojom pali novac, ali i brzinska smjena Averya Johnsona čim je ulazak u sezonu bio ispod očekivanja. Netsi su igrali kilavo u oba smjera, šuškalo se kako Deron baš i nije zadovoljan činjenicom da mu Avery ne dopušta slobodu u kreaciji, što je završilo time da je na scenu stupio lukavi Carlesimo, čovjek koji traje u ligi već desetljećima zbog neviđene lakoće kojom gladi ega svih oko sebe i izbjegava sukobe (doduše, jednom davno je pokušao biti trener-kontrolor, pa ga je Sprewell skoro udavio, dakle čovjek je naučio svoju lekciju i vrlo dobro zna čija je ovo liga).

Opušteni pristup novog trenera oživio je napad, posebice Williamsa koji je odradio sjajnu završnicu sezone nakon što je uhvatio formu (a puno veći problem od trenera u prvom dijelu sezone bili su kronični problemi s gležnjevima koji su očito takvi da je svaka pomisao o tome kako ćemo ikada više gledati Derona iz dana Jazza pretjerana). Obranu pak nije moglo spasiti ništa – iako je Carlesimo lukavo usporio igru da što manje opterećuje lomljive djelove tijela svojih igrača i vjerojatno prikazivao mali broj primljenih koševa Prokohrovu kao potvrdu da Netsi igraju mušku košarku, činjenica je kako su Lopez i društvo primali 106.2 poena na 100 posjeda lopte, što je bilo dovoljno za 17. obranu lige. Od toga ih je gomila dolazila u reketu zbog nesposobnosti Lopeza i Evansa da se pravovremeno rotiraju i zatvore rupe iza leđa.

Loša zadnja linija tako je visila Netsima nad glavom od prvog dana kao problem broj jedan, a kad još dodamo da su kvalitetne obrane lakoćom bile u stanju razotkriti njihove šuterske probleme koji su proizlazili iz činjenice da je Carlesimo uglavnom igrao s Wallaceom i Evansom zajedno (ruku na srce, treba priznati da i nije imao previše opcija), ekspresno ispadanje u prvom krugu od ranjenih Bullsa nije nikakvo iznenađenje, posebice kad se sjetimo lakoće kojom su Bullsi dolazili do poena. Međutim, poanta je ionako da protiv kompletnih Bullsa ovi Netsi ne bi imali nikakve šanse, isto kao što je ne bi imali ni protiv Heata ili Pacersa – ispodprosječne obrane i limitirani napadi jednostavno ne ostvaruju vrhunske rezultate. Stoga je nešto trebalo poduzeti kako bi gazda bio zadovoljan.

THIS IS NOW

I Billy King je to nešto poduzeo, spasivši si pri tome život na još jednu sezonu. Dovevši dva rasna igrača kakvi su Pierce i Garnett založili su popriličan dio budućnosti koja bi se vrlo brzo mogla pretvoriti u noćnu moru, ali kratkoročno su ojačali točno tamo gdje su trebali. S Garnettom na 30 minuta u pozadini dobili su korektora kakvog su trebali, čovjeka koji zna kako treba braniti koju momčad, kojega igrača i koju akciju, čime su odmah i sve oko njega učinili korisnijima, počevši s Lopezom koji više neće morati toliko raditi one stvari u kojima jednostavno nije dovoljno dobar (tipa, sve one koje uključuju bilo koji oblik kretanja ili skakanja).

Zamijenivši pak igrača bez šuterskog raspona jednim od najsvestranijih napadača lige na poziciji krila, doveli su se u situaciju da ni jednoj obrani, pa ni onoj Bullsa, više neće biti dovoljno zaigrati presing na igrača s loptom sa zonom oko reketa da ih zaustavi – za razliku od Wallacea, pa čak i sve beskorisnijeg Johnsona, Pierce je još uvijek rasni triple threat igrač koji itekako dobro zna iskoristiti sve prednosti trenutka. Doduše, igrati s Williamsom i Lopezom nije isto kao igrati s Allenom ili Garnettom u šampionskim danima Bostona, ali je svakako bolje od onoga što je imao prošle sezone u Celticsima. Drugim riječima, od Piercea možemo očekivati još jednu sjajnu sezonu uz manju energetsku potrošnju nego lani.

Dovođenje dva ovakva igrača za krpanje rupa samo će omogućiti lanjskoj jezgri da se razmaše. Deron više nije rasni all-star, ali još uvijek je dovoljno dobar napadač da vuče ovu momčad. Štoviše, obzirom da uživa u spot-up igri i da se itekako zna kretati bez lopte, pristustvo asistenata kao što su Pierce i Garnett moglo bi pozitivno djelovati i na njegove brojke koje su zadnjih godina poprilično oslabile zbog težine uloge koju je imao i na koju nije bio spreman odgovoriti.

S tri takva igrača uokolo, jedan Lopez bi trebao imati još više prostora za dominiranje u reketu. Danas vjerojatno najbolji post-up strijelac u ligi, Brook zahtijeva stalno udvajanje, što si protivnici više neće moći priuštiti – jedno je udvajati kada se ne moraš bojati Evansa i Wallacea, ali nešto sasvim drugo kada na jednom laktu imaš Garnetta, a na drugom Piercea.

U ovoj situaciji Joe Johnson djeluje kao preskupi privjesak, što u ovom slučaju i jeste. Obzirom na sve učestalije probleme s leđima i gubitak atleticizma, Joe se nameće kao igrač zadatka u 3&D roli, što je i za njega i za momčad najbolje rješenje. Netko mora odustati od volumena lopti na koji je navikao kako bi ih ostalo dovoljno za bolja oružja, a upravo su Johnson i Garnett veterani s dovoljno soli u glavi da se zadovolje s otpadcima dok prve tri opcije uzimaju većinu napada.

Uglavnom, Netsi imaju petorku koja se bez problema može uključiti u borbu za naslov čisto na bazi talenta, ali tu priča ne staje – King je odradio i sjajan posao prilikom slaganje klupe. Jasno, tu veće zasluge idu Prokhorovu koji ne štedi dolare, a pomogla im je i sreća, odnosno činjenica da Wolvesi nisu zadržali svog najboljeg obrambenog igrača, već su odlučili novac namijenjen njemu potrošiti na poboljšanje napada (kad dođemo do Wolvesa, objasnit ćemo zašto je to bila greška).

Kirilenko je tako preko ruske veze došao u Netse praktički za ništa, donijevši im čovjeka koji je, iako Rus, za ovaj roster prije svega švicarski nožić. Obzirom na godine svih uključenih, Kirilenko će biti taj koji će se pobrinuti da obrana ne pati dok je Garnett na zasluženom odmoru, kao i da ne bude propuha na bokovima dok Pierce i Johnsona hlade stare kosti. Iako ni sam nije oličenje čovjeka od čelika, u roli šestog igrača Kirilenko je neopisiv luksuz.

A nije pretjerivanje reći da na klupi ima još pojačanja koja mogu pomoći. Jason Terry još uvijek može zabiti 10 svaku večer ako treba, Alan Anderson može sjediti 40 utakmica na dnu klupe i onda zabiti 4 trice u deset minuta u utakmici broj 41, a Livingston je solidan back-up play koji donosi još jednu dodatnu dimenziju u obranu zbog netipične dužine za poziciju. Dodaj lani dokazane Evansa i Blatchea kao iskoristive visoke igrače i jasno je kako su Netsi krcati. Pitanje je samo da li su dovoljno krcati za naslov.

PLUS

Što još dodati? Potencijalno kompletna petorka uz svestranu klupu, iskustvo i all-round talent – na papiru imaju sve. Posebice imponiraju potencijalom u napadu - dok će obrana previše ovisiti o Garnettu i Kirilenku, napadački mogu razviti gomilu akcija za koje čak ni najbolje obrane neće imati sva rješenja obzirom na post up kvalitete Lopeza i dvojac Williams-Pierce oko njega. Od screen igre do flex postavljenih akcija preko hi-low kombinacija - sve što im treba kvalitetan je plan.

MINUS

Netko bi rekao Jason Kidd, ali teško se složiti s tim – Kidd je proveo karijeru kao trener na parketu i izbjegne li zamke ega do kojih bi moglo doći ako krivo procijeni neku situaciju u odnosu s dojučerašnjim suigračima i vršnjacima, ne bi trebalo biti većih problema. Čovjek ima nos za košarku, posebice za njen ritam, a za ove tehničke stvari poput raspodjele minuta i planiranja treninga tu su asistenti poput Franka. Kažem, u Kiddovom slučaju najvažnija će biti komunikacija i motivacija, gdje će mu svakako pomoći to što vodi skupinu prekaljenih boraca koji vrlo dobro znaju koji je ulog i koji će znati prepoznati što je potrebno za kvalitetnu adaptaciju.

Naravno, netko će trebati usmjeriti razvoj identiteta u jednom smjeru i to će biti trener, ali recimo da je Kidd više upitnik nego minus.

Tako da je ipak najveći problem popriličan broj godina jezgre. Netsi na prvi pogled liče na lanjske Lakerse, ali obzirom da nigdje u blizini nema primadona kao što su Kobe i Dwight, igrača kojima je prvo važnije uspostaviti nekakvu vlastitu zonu ugode nego se prilagoditi momčadi, onaj aspekt negativne kemije koji stvara tenzije koje pak guše momčad bi trebali izbjeći. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se Johnson ili Garnett ne žele odreći značajnije uloge u napadu ili da Pierce preko oka gleda kako se većina napada vrti kroz Williamsa ili da jednostavno ne bude dovoljno akcije za Lopeza, ali, po onome što znamo o svim ovim igračima, radi se o profesionalcima koji su itekako spremni zanemariti individualno u korist momčadskog.

Stoga ispada da je poveznica s Lakersima isključivo u mogućnosti ozljeda. Teško je vjerovati u momčad u kojoj svi udarni igrači osim Piercea redovito propuštaju utakmice zbog već kroničnih problema – ako ste skloni ispadanju iz forme, veće su šanse da nećete biti u komadu kada krene playoff, a vrlo dobro znamo koliku ulogu u to doba godine igra kontekst. Mislim, Netsi bez Kirilenka, s polomljenim Johnsonom i načetim Garnettom, uz Williamsa koji osjeća probleme s gležnjem, ne zvuče ni upola dobro kao ona momčad koju trenutno čitamo s papira, zar ne? A upravo se to može dogoditi i upravo to može predstavljati razliku između opravdanih očekivanja i razočaranja.

Što samo potvrđuje koliko je u životu bitno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Da su se okupili tri godine ranije, Netsi bi danas bili prvi favoriti za naslov. Ovako, momčad su iz sjene koja će najveći dio regularne sezone provesti u razmišljanjima kako sačuvati stare kosti za još jednu postsezonu.

KNICKS

SCORE: 48-34

NAPAD: 109.3 (5.)

OBRANA: 107.5 (22.)

RASPORED: 28.

THAT WAS THEN

Nakon što je Woodson donio smisao u D'Antoniev kaos tijekom završnice ranije sezone, u New Yorku su puni ambicija čekali novo poglavlje, usprkos brutalnom porazu od Heata u prvom krugu playoffa koji je jasno rekao da je ovo ipak momčad B klase. Međutim, medeni mjesec Woodsona i Knicksa se nastavio zahvaljujući fenomenalnom ulasku u novu sezonu tijekom kojega su Knicksi pokorili ligu tricama, prometnuvši se u efikasan napad kakav nisu bili ni tijekom D'Antonievih run and gun dana.

Još je fascinantnije da su Knicksi zabijali i pogađali trice u jednom sporom i kontroliranom ritmu koji je bio potreban da bi Woodsonov stil igre izgrađen na kontroli lopte (minimum izgubljenih, maksimum osvojenih) funkcionirao. Ta čudna kombinacija presinga i suzdržanosti, kaosa i discipline, učinila je Knickse originalnima i napadački uspješnima, ali pojavila su se dva problema

- takva ovisnost o šutu nije dobra jer u playoffu su važniji skok i sposobnost kreiranja laganih poena pošto igrate protiv protivnika koji imaju itekako dovoljno vremena pripremiti plan igre za zaustaviti vašu jednu dimenziju

- Knicksi su zaboravili igrati obranu

Ovo prvo je samo dijelom sistemski problem, a puno više se tiče talenta kojega je Woodson imao na raspolaganju – izvući ovakav napadački učinak iz hrpe polovnih bekova i bez poštene rotacije visokih sjajan je uspjeh, koji je, osim na trici, izgrađen i na sjajnoj odluci da se Carmela gurne na četvorku i okruži s tri vanjska igrača kako bi se barem širinom napada nekako prikrio nedostatak snage i mase u sredini. Slabije obrane nisu imale rješenja za ovakvu raspodjelu uloga, tim više jer su Knicksi inspirirani Kiddom, Prigioniem i Feltonom, pa čak i Smithom, kružili loptom kao sumanuti u potrazi za što boljim šutom.

Ovo drugo je pak rezultat upravo činjenice da osim Chandera u New Yorku nije bilo visokog na kojega se čovjek može osloniti makar na 10 minuta, sve dok krajem sezone nisu pokupili Kenyona Martina. Chandler je bez rasprave odličan obrambeni igrač, ali prije svega sistemskog tipa, a sistema u New Yorku nije bilo ni pod razno. Dok se Chandler rotirao na sve strane da pokuša zakrpati rupe, nitko nije pokrivao prostor koji bi ostajao iza njegovih leđa, tako da su Knicksi najveći dio sezone u obrani izgledali kao ekipa s obližnjeg hakla.

Jasno, s takvom obranom i takvim visokima ne možeš igrati ozbiljnu košarku, što se potvrdilo i u playoffu gdje su ih Pacersi poprilično jednostavno rastavili na komade nakon što im krepani Boston nije pružio ni mrvicu otpora.

THIS IS NOW

Kada nemate rotaciju pod košem i kada vam treba igrača sposobnih dignuti obranu na razinu, onda je logično da kao pojačanje dovete visokog koji igra kao bek, zar ne? New York se odrekao sjajnog tricaša bez prave pozicije kojega treba sakrivati u obrani (Novak) za šutera sklonog oscilacijama bez prave pozicije kojega treba skrivati u obrani (Bargnani), plus je njihov GM za to još platio hrpom pickova. Tako da nije čudno da je sada taj GM bivši, a da se već opasno šuška o potpuno novim vjetrovima koji pušu i koji bi vrlo lako mogli značiti i kraj Mikea Woodsona na klupi.

Uglavnom, dok se razne struje u pozadini bore za utjecaj, ovaj roster je slabiji ne samo tricaški, nego i za trenera na parketu – iako je Jason Kidd u playoffu jasno dao do znanja da je vrijeme za mirovinu, prvu polovicu sezone bio je MVP momčadi i poveznica svih linija. Sada je tu Ron Artest, koji s Martinom može činiti dvojac kojemu nitko ne želi prići blizu, ali ne toliko zato što su opasni koliko zato što im nema potrebe prilaziti jer svatko može bez problema ili šutnuti preko njih ili jednostavno protrčati pored.

Knicksi su ostali i bez trica Chrisa Copelanda, tako da sve jednostavno ukazuje na regres napada koji sada previše ovisi o dva talentom back-up playa – Feltona, koji je lani najbolje igrao u trenutcima kada bi mu Kidd ili Prigioni omogućili da napada iz spot-up situacija te Prigionia koji je odlaskom Kidda prinudno postao novi general iako je doveden da bude u najboljem slučaju narednik (Udrih je previše combo da bi dobio ozbiljniju ulogu, posebice pored zdravog Shumperta koji će ionako uzeti većinu minuta na dvojci).

A obrana, ona će i dalje ostati ogromna rupa, posebice ako će zbog dovođenja Bargnania trener ćešće morati posezati za visokim postavama. Istina, nisu ni lani one niske igrale kvalitetno pa se ne radi o nekom velikom padu, ali već i sam ostanak na onoj lanjskoj razini ravan je porazu. Da ne govorim koliko te visoke postave mogu štetiti napadu, tjerajući Carmela još više prema perimetru i otvarajući tako obranama mogućnost da ga lakše zaustave - Artest je uglavnom solidan samo iz kuta, dok Bargnani već tri sezone nije bio u stanju tricu gađati prosjekom koji bi opravdao rolu stretch visokog.

Ako ništa drugo, Knicksi mogu računati da će Amare opet propustiti veći dio sezone pa se barem neće bojati toga da će im njegovo pristustvo na parketu dodatno našteti u pokušaju održavanja napadačkog balansa sličnog lanjskome.

PLUS

Carmelo zna zabiti, Chandler zna braniti (ako su leđa u redu), a Woodson zna slagati. U Shumpertu imaju igrača koji može ponijeti veći dio tereta nego je to radio do sada i sakriti slabosti bekova, između ostaloga i lošiju sezonu Smitha koja nas neminovno čeka – tip je lani igrao na takvoj razini da je veći dio godine bilo sasvim racionalno voditi razgovor o njegovim all-star šansama. Dakle, New York ima talenta, ali jednostavno ga nema dovoljno da se konačno priključi gornjem domu konferencije, posebice sada kada su se Netsi pojačali van svake pameti i kada se Chicago kompletirao (a zadnje dvije godine su jasno pokazale da u ničemu nisu dorasli Pacersima i Heatu).

MINUS

Uz to što će i dalje muku mučiti sa skokom i obranom, Knickse čekaju potencijalni problemi u svlačionici koji nikada ne djeluju dobro na učinak momčadi. S nejasnim statusom ovog projekta (Grunwald dovede Bargnania i Artesta kako bi održao privid rada i glancanja rubova rostera, a onda dobije nogu) i s Woodsonom koji je nakon svega što je napravio već završio na vrućoj stolici (tako vam je to na tržištu gdje se cijeni samo uspjeh preko noći iako svi uporno propovijedaju da se do njega tako ne dolazi), s Melom koji ima opciju dignuti sidro ako mu stvari ne budu po volji i s leševima Amarea i Bargnania oko vrata još dvije sezone (tijekom kojih će im samo njih dvoje jesti pola salary capa, bez da uračunamo Mela i Tysona), čak i mali regres, koliko god logičan bio obzirom na sve, mogao bi biti prikazan kao kataklizma.

Thomas, D'Antoni, Woodson, Grunwald, Houston – bez obzira koliko se ova imena mijenjala, dok je u pozadini Dolan, u Gothamu sreće biti neće.

RAPTORS

SCORE: 38-44

NAPAD: 105.8 (18.)

OBRANA: 106.3 (17.)

RASPORED: 22.

THAT WAS THEN

Godine nesposobnosti i katastrofalnih poteza Bryana Colangela konačno su iza navijača Toronta, ali to ne znači da zadnje poglavlje ove horror komedije nije imalo svojih trenutaka. Istina, u Kanadu je s godinu zakašnjena sletio potencijalni nositelj Valanciunas, ali od pucanja svake veze s Bargnaniem koji se usred sezone našao u nemilosti i navijača i vlastite svlačionice, pa do tradea zadnje godine ugovora Josea Calderona za dvije godine salary capa zakrčenog ugovorom Rudya Gaya (za kojega se valjda danas i najzadrtiji fanovi slažu da je jedan od preplaćenijih igrača u NBA) i garantiranja 38 milja DeRozanu, Bryan je opet uspio nanizati biser za biserom.

U pozadini totalnog nedostatka cilja i šire slike, odvijala se tako još jedna sezona vrijedna zaborava. Casey je odustao od ozbiljne obrane u pokušajima da rookie centra navikne na zakonitosti NBA košarke, što je potez koji bi se dugoročno trebao isplatiti (i to vjerojatno nekom drugom treneru), usput držeći u igri Calderona koji više nije u stanju čuvati ni čunj (ako je ikada i bio) na štetu Lowrya kojega je kombinacija ozljeda i vlastite bahatosti koštala važnije uloge u momčadi.

Dovevši Gaya naišli su na novi niz problema, prije svega u napadu gdje se, pored dva slična swingmana bez šuta koji uživaju driblati na mjestu dok „kreiraju“ akciju, ritam koji je držao Calderon potpuno ugušio. Ipak, Raptorsi su svim problemima unatoč ostvarili solidan učinak u napadu, što zbog činjenice da je Gay usprkos svim minusima kvalitetan 1 na 1 strijelac, što zbog DeRozana koji itekako zna koristiti energiju na tom djelu parketa za lagane koševe u tranziciji i u reketu. Zajedno nikada neće biti nositelji top 10 napada, ali su uvijek opasni zbog dribling-ulaz sposobnosti i atleticizma. Jasno, uzalud bi im bio sav trud da ih ostatak momčadi nije kvalitetno šuterski pratio, prije svega Calderon (u prvom djelu sezone) i Lowry, a kasnije i Amir Johnson, koji je od dežurnog skakača zaduženog za prljave poslove postao pick & pop specijalac prve klase.

Njegova meka ruka i spretnost Valanciunasa oko koša (i JoVal pokazao je solidan šuterski dodir koji bi ubuduće trebao biti od još više koristi) dali su potrebnu raznovrsnost u napadu, ali problemi obrane bili su preveliki da bi se ozbiljnije uključilo u borbu za playoff.

THIS IS NOW

Toronto nema tipičnog vlasnika već nadzorni odbor kojemu je trebalo neko vrijeme da pronađe novog čovjeka kojemu bi povjerilo franšizu u ruke. Ali, kada su ga našli, povukli su prave poteze. Prvo su za direktora koji će praktički igrati ulogu vlasnika instalirali dugogodišnjeg korporativnog šefa i NBA insidera Tima Leiwekea koji je, svjestan koliko su u uredima danas bitni znanje i jasna hijerarhija, sredio Colangela i za novog arhitekta instalirao GM-a godine Masaia Ujiria.

Ovakvi temelji ne moraju nužno biti od velike koristi u prvoj sezoni, ali dugoročno će svakako od Raptorsa napraviti ozbiljniju franšizu. Razlog zbog kojega bi moglo biti početnih muka je situacija s trenerom – iako je Casey u prvoj sezoni odradio solidan posao i postavio obranu kakvu je i obećao, lanjski pad učinka u tom dijelu igre vjerojatno mu je poljuljao poziciju. Ujiri nije glup i sigurno neće poput prosječnog GM-a maknuti trenera samo zato da može staviti svoga kandidata, pogotovo zato što je Casey ionako Karlov igrač i samim time ima određenu težinu kod novog GM-a, ali ne pokaže li momčad određeni napredak vrlo lako bi se moglo dogoditi da mu se ne produži ugovor. Uostalom, znamo da će ako stvari krenu loše neki igrači zasigurno iskoristiti trenerov status da se posvete nekim osobnim ciljevima umjesto momčadskih.

Ako maknemo na stranu ove potencijalne okvirne probleme, ostaje sasvim dobro popunjen roster sposoban boriti se za playoff. Da napad može biti pristojan i bez Bargnaina i Calderona to su već dokazali, posebice ako će Johnson nastaviti igrati na onoj razini i ako ili Gay ili DeRozan carinjenje lopte barem dijelom zamijene kvalitetnom spot-up igrom. Bude li Valanciunas agresivniji i Lowry koncentriraniji, ovo je sasvim solidna jezgra na ovakvom Istoku, s dva visoka sposobna razvući reket i s dva swingmana sposobna napasti ga (jasno, za ovo treba osmisliti identitet građen oko flex napada, a pitanje je koliko će Casey to smatrati primjerenim, osobito ako mu uprava da do znanja da ima namjeru mijenjati neke igrače).

U obrani pak leže puno veće mogućnosti za napredak. Godinu iskusniji JoVal bi trebao bolje funkcionirati kao korektor zadnje linije i ne gubiti onoliko energije kao lani u nepotrebnim rotacijama i agresivnim izlascima prema perimetru, a Lowry, Gay, DeRozan i Johnson redom su solidni 1 na 1 obrambeni igrači s dovoljno dobrom kombinacijom atleticizma i fizikalija koje pravi sistem može iskoristiti.

Ne treba zaboraviti ni potencijalno kvalitetnu klupu. Osim napretka Rossa koji bi momčadi trebao dati širinu na boku i povratka Fieldsa u formu za povremene stopersko-energetske minute, Ujiri je s par poteza iz sjene osigurao dobru produkciju druge postave, prvo preko Novakovih trica, a zatim i preko Hansbroughove sposobnosti iznuđivanja slobodnih bacanja. Dovođenje ove dvojice jasan je znak da Raptorsi nemaju namjeru krenuti u radikalni rebuilding već da će malo po malo tražiti što bolju startnu poziciju prije nego zakorače u novo doba.

PLUS

Odlazaka Colangela i cijeli niz pozitivnih pomaka koji su se dogodili ovoga ljeta sami po sebi donose optimizam u Kanadu, jasno ako možete zanemariti širu sliku po kojoj Toronto nije ni blizu borbi za naslov. Ali, kad bi gledali svaku NBA franšizu po tom kriteriju, onda bi praktički mogli ignorirati njih 80%. Kada pak svaku gledamo u odnosu na vlastiti put, onda je jasno kako se Toronto sitnim koracima pomiče s mjesta. Gay i DeRozan su preplaćeni i svojim ugovorima vise novoj upravi oko vrata, ali daleko od toga da nemaju vrijednost i da ih se ne može iskoristiti, ako ne kao članove jezgre, onda možda u nekom tradeu. Uostalom, ova faza trajat će ionako još dvije sezone, nakon čega kreće novo doba u kojem je za sada svoje mjesto osigurao samo Valanciunas. To već izgleda kao plan, što je nešto što franšiza zarobljena u eri Bargnani nije imala.

MINUS

Nemaju dubinu na jedinici i petici što znači da bi u slučaju ozljede Lowrya i Valanciunasovih problema s osobnima (i jedno i drugo su itekako realne mogućnosti) previše tereta u organizaciji morali prebaciti na bokove, što nikako nije dobra vijest za napad - lakše je živjeti sa kilavim šutom Gaya i DeRozana nego njihovom sklonosti carinjenju (u biti, obojica su vrlo dobri kada završavaju akciju, problem je isključivo u kreaciji). Iako se može očekivati da Dwight Buycks ukrade posao back-up playa Augustinu, ni on nije takav kapacitet da u jednom dužem periodu vodi momčad na 30+ minuta.

CELTICS

SCORE: 28-54

NAPAD: 102.3 (27.)

OBRANA: 107.4 (21.)

RASPORED: 20.

THAT WAS THEN

Priča prošle sezone praktički počinje nešto ranije, u playoffu 2011. kada su Celticsi iskoristili ozljedu Rosea i dogurali do finala Istoka. Žilav otpor protiv Miamia koji je igrao bez Bosha i s Wadeom na jednoj nozi doveli su do euforije koja će se pokazati neopravdanom. To je uostalom priznao i Danny Ainge potezima ovoga ljeta. Ali, vratimo se prošloj sezoni – valjda vođen mišlju da se momčad koja igra polufinale ne dira, bez obzira što se tamo našla spletom okolnosti, Ainge je potrošio gomilu dolara na pojačanja.

Nažalost, pokazat će se da je uglavnom doveo igrače koji ne mogu pomoći, a za to su najmanje krivi oni – Boston jednostavno nije imao koristi od solidnih igrača zadatka poput Terrya ili Leea, njima je trebao rasni talent koji može preuzeti štafetu od Piercea i Garnetta, a za dovesti takvu razinu talenta par midlevel ugovora bez značajnog odricanja nije dovoljno.

Uglavnom, Boston je trebao značajnu transplantaciju, a ne kozmetičku korekciju, zbog čega je još jednom ušao u sezonu na parama, da bi ozljedom Ronda izgubili svaku nadu. Pierce i Garnett su bez glavnog pokretača bili prisiljeni odrađivati puno više nego što u ovom trenutku mogu, tako da im za playoff nije ostalo ništa u tanku, što je dovelo do netipično energetski blijede serije protiv itekako ranjivih Knicksa koji su nasuprot ovakvih Celticsa uglavnom izgledali za klasu bolji.

Jasno, s onakvim bekovima šljakerima bez kreativnog gena koji su pružali podršku veteranima nije se ni moglo bolje, a kad uzmemo u obzir i kriminalnu sezonu jednog Bassa (koji je u trening kamp stigao s gomilom kila viška i praktički je proveo dvije trećine sezonu u traženju forme), možemo konstatirati kako su imali i uspješnu godinu obzirom na sve.

Bez bekova koji mogu konstatno organizirati napad i bez visokih igrača koji mogu skakati, Celticsi su živjeli tek od tradicionalno čvrste obrane predvođene Garnettom i Pierceove genijalnosti. Koliko su bili ovisni o njima sve govori podatak da je obrana bez Garnetta u prosjeku primala 8 koševa viša na 100 posjeda, a da je napad bez Piercea zabijao 6 poena manje. Ukratko, Ainge je okupio lutrijsku momčad kao pratnju svojim veteranima-šampionima, što nikako nije moglo završiti dobro, osim u slučaju još jedne epidemije ozljeda koja bi im otvorila vrata.

Samo jebiga, karma je kuja – sve ono što im je dala godinu ranije, uzela im je ozljedom Ronda godinu kasnije.

THIS IS NOW

Rebuilding počinje s godinu zakašnjenja, ali ne prekasno obzirom na draft klasu koja se smiješi iza obzora. Ainge praktički nije imao izbora, mogao je još jednu godinu tvrdoglavo ostati vjeran staroj jezgri i tako maskirati grešku koju je napravio prethodno ljeto ili biti muško, priznati da je zajebao i okrenuti novu stranicu. Pri tome su mu pomogli i veterani Pierce i Garnett koji su, također svjesni da je jedna era gotova, odlučili karijeru završiti igrajući bitne utakmice i okušati sreću s Netsima.

Ljeto je tako počelo mega-zamjenom između Bostona i Brooklyna koja je Celticse ostavila s hrpom pickova i potencijalnim prostorom na salary capu koji bi za par godina trebao biti dovoljan da se svi ti mladi talenti zadrže u blizini.

To je dugoročni plan i on zvuči sasvim pristojno ako uzmemo u obzira da Ainge baš i nije imao manevarskog prostora u traženju još boljih opcija zbog Pierceove važnosti u franšizi i Garnettove klauzule koja mu je omogućavala da blokira svaki trade. Međutim, što je s kratkoročnim rezultatom?

S Rondom koji će zbog rehabilitacije izbivati barem par mjeseci, a možda i duže sudeći po tonovima koji jasno poručuju kako mu se uopće ne žuri nazad u ovakvom kontekstu u kojem su porazi poželjniji od pobjeda, Boston će manje-više biti ona momčad koja je bio lani u trenutcima kada na parketu ne bi bilo Piercea i Garnetta.

Dakle, od jedne od boljih obrana postat će jedna od lošijih, a od jednog ionako lošeg napada završit će na samom dnu. Uostalom, podatak da će jedan Jeff Green biti nositelj govori vam sve što trebate znati o Bostonu – momak nije bio u stanju povezati dvije utakmice u istom ritmu tijekom cijele karijere, a sada bi trebao preuzimati odgovornost iz večeri u večer? Green je solidan kao dopuna jezgri, ali kao centralni dio teško da može biti išta više od tipičnog igrača volumena koji nisku razinu učinkovitosti prikriva nabijanjem brojki.

Lider će tako ovdje od prvoga dana biti mladi trener Brad Stevens, lice s reklame za proslavu Dana Nezavisnosti, samim time i idealan lik s kojim se prosječni navijač Celticsa može identificirati u sezoni bez zvijezda na rosteru koja će uglavnom donositi razočaranja.

Ainge se nada kako Stevens može primijeniti dio NCAA filozofije na njegovu mladu momčad, ali stil igre i filozofija nikada u NBA nisu mogli zamijeniti talent. Komplementirati ga, to svakako, ali ne i sakriti njegov nedostatak. Uostalom, Stevens i nije tipični NCAA trener koji kontrolira igru pod svaku cijenu – istina, njegove momčad su uvijek igrale sporim tempom, ali napadi su uglavnom bili neke verzije screen igre kojoj je cilj bio raširiti reket, što je i srž današnje NBA košarke.

Naravno, bilo je tu i flexa kojega će morati primijeniti i u Bostonu obzirom na nedostatak playmakera na bekovskim pozicijama, ali, od obrane jedan na jedan do jednostavnih 2 na 2 i 3 na 3 napada, Stevens neće imati velikih problema prilagoditi se novom svijetu. Ta filozofija koju će pokušati nametnuti ticat će se prije svega pristupa, radne etike i treninga, što bi iz ovoga sakatog rostera moglo izvući maksimum kroz nekakvu formulu deset jednakih (često rotiranje i držanje visokog ritma koje služi upravo da se prikrije nedostatak klase).

PLUS

Celticsi nemaju vrhunski talent, ali to ne znači da Stevens neće na raspolaganju imati duboku rotaciju. Posebice na bokovima gdje Lee, Wallace i Green čine zanimljivu obrambenu trojku koja se čak može koristiti istovremeno u nižoj postavi kao neka uber-NCAA pokretna navala s tri solidna igrača sposobna spustiti loptu na pod i ući u reket. Nažalost, ovo nije NCAA tako da će od toga teško biti veće koristi. Kvragu, koga zavaravamo, ovdje nema previše pluseva. Neka Sullinger izdrži sezonu bez problema s leđima, neka Olynyk pokaže da može biti solidna stretch opcija i neka Stevens uspije nametnuti autoritet i bit će to sasvim dovoljno. Tu je visoki pick prve runde, tu je uvijek i mogućnost da za Ronda dobiju još nešto prije nego mu istekne ugovor i to je u ovoj fazi sasvim dovoljno. Za prvu godinu trogodišnjeg plana više nego dosta, a onda od 2016. opet u akciju.

MINUS

Počnimo prvo od rupa na rosteru. Nije mi jasno kako itko ozbiljan može u trening kamp poslati momčad bez provjerene jedinice, ali Ainge očito želi upasti u što veći minus do povratka Ronda kako ne bi eventualnim dobrim ulaskom u sezonu riskirao da Rondo momčad digne na još veću razinu. Kad vam je Phil Pressey, solidan slash & kick play na NCAA razini, jedina opcija, onda je jasno da ne mislite igrati ozbiljnu košarku.

Tako će najveći dio tereta kreacije pasti na Averya Bradleya i Jordana Crawforda, a mislim da je svakome tko makar i površno prati NBA jasno da ni jedan ni drugi nisu u stanju odigrati ulogu prvog beka u nekom ozbiljnijem kontekstu (tipa, kao startna jedinica NBA franšize).

Ništa bolja situacija nije ni na petici gdje Boston doslovno nema boljeg rješenja od čovjeka koji je lani bio rezerva u španjolskoj ligi, Faverania. Sullinger ima masu za povremeno uskakanje u sredinu, ali ne za startne minute, Olynyk ni pod razno ne može igrati obranu u reketu protiv NBA visokih bilo koje kategorije (kvragu, pitanje je bi li u post-up igri mogao čuvati i prosječnog beka), a Bass i Humphries su igrači zadatka koji žive od napadačkog učinka više nego od prljavih poslova.

Uz ovu gomilu četvorki i combo-bekova treba dodati i bočne igrače. Istina, Wallacea i Greena sam istaknuo i kao pluseve, međutim ironija je u tome što obojica većinu minuta mogu odigrati samo kao trojke – bez centra na rosteru nemoguće je igrati košarku s četiri mala duže vremena, što znači da će Wallace i Green kao lažne četvorke odrađivati 15-20 minuta pod košem ovisno o matchupu, nikako veći dio sezone.

To pak znači da će jedan drugome uzeti dobar dio minuta, a samim time i limitirati opcije Stevensu. Da je Rondo zdrav od starta, njih dva kao sekundarni playevi bi nešto i napravili, plus bi igrači zadatka poput Leea i Bassa u šuterskom, odnosno Bradleya u obrambenom i Sullingera u skakačkom dijelu igre također bili od koristi. Ovako, kad nema nikoga da inicira akciju i kada jedan osrednji talent poput Greena mora biti nositelj, jasno je kako će se i sve drugo uokolo raspasti. Često koristimo riječ sinergija kada opisujemo košarku, ali to u stvari nije ništa drugo nego hijerarhija. Kada imaš sve sastojke i kada ih posložiš kako treba, onda je lako imati sjajnu momčad, ali kada nemaš sastojke, onda nemaš što ni složiti.

SIXERS

SCORE: 17-65

NAPAD: 100.8 (30.)

OBRANA: 109.5 (26.)

RASPORED: 16.

THAT WAS THEN

Nakon iznenađujuće uspješne sezone u kojoj su zahvaljujući žilavoj obrani i ozljedi Rosea došli čak do drugog kruga playoffa, Sixerse je čekalo buđenje. Svjestan da su stigli do plafona, Doug Collins, koji je u tom trenutku pratkički imao i rolu trenera i GM-a zbog uprave koja se još nije bila stabilizirala pod novim vlasnikom Harrisom, odlučio se kockati i zamijeniti najboljeg igrača za potencijalnu zvijezdu koja može omogućiti korak naprijed.

I tako je momčad ostala bez glavnog pokretača Iguodale, a novopridošli Bynum nije ni zaigrao zbog ozljede, što je ionako limitiran roster osudilo na još veće probleme i još jednu sezonu bez cilja. Collins ionako nije čovjek koji dugo može ostati na jednom mjestu, što zbog vlastite arogancija, što zbog iritiranja igrača stilom komunikacije, tako da je od početka bilo jasno da ovu sezonu odrađuje dok se vlasnik ne odluči za nove ljude.

U takvom okruženju Sixersi su igrali užasnu košarku, koja je pak bila dovoljna da na playmakera gladnom Istoku njihov Jrue Holiday postane all-star i da odrigraju tradicionalno žilavu obranu. Ali, bez doprinosa Bynuma u napadu, do playoffa se nije moglo.

THIS IS NOW

Svjestan da sve ove godine mediokritetstva, ne samo pod Collinsom već i pod ranijim trenerima, treba pod hitno izbrisati, vlasnik Harris potpuno je raščistio urede i doveo nove ljude na sve pozicije, od marketinga do košarkaških poslova. Ključni potez bio je angažman dojučerašnjeg pomoćnika Daryla Moreya iz Rocketsa – Sam Hinkie je postao novi GM i ekspresno je proveo plan o zaokretu poslavši tijekom drafta Holidaya u New Orleans za Nerlensa Noela i budući pick prve runde.

Plan je jasan – uhvatiti što je više moguće talenta u iduće dvije sezone na dva po svemu sudeći plodna drafta i onda se posvetiti izgradnji jezgre koja može odvesti ovu franšizu iz NBA purgatorija. Stoga pričati o ovom rosteru i nema previše smisla, obzirom da ga još ne znaju ni Hinkie ni novi trener Brett Brown, još jedan Popovichev pomoćnik koji je dobio priliku biti šef.

Svjesni koliko je bitno postaviti prave temelje, u Philadelphiji su ove godine možda spremni napasti i najgori rezultat svih vremena, ali očekivanja su očito tako određena da ničiji ego, a posebice onaj vlasnika, zbog toga previše ne pati – sve će biti opravdano ako im u krilo sleti top 3 pick (ogromne šanse), ako Pelicansi ne upadnu u playoff i donesu im još jedan top 10 pick (također ogromne šanse) i ako pri tome dobiju dva-tri igrača iz ove skupine mladih koju će snimati kroz sezonu.

Uz svoje klince Carter-Williamsa, Noela (koji bi na parkete trebao negdje do all-star pauze), Moultriea i Kazemia, Hinkie je za sobom iz Rocketsa povukao Roycea Whitea, težak slučaj za kojega novi smjer Houstona više jednostavno nema strpljenja, ali koji ovakvoj momčadi poput Sixersa predstavlja idealnu "mali rizik, veliki dobitak" opciju. Slično je izveo i dovođenjem Tonya Wrotena iz Memphisa, još jednog combo atlete koji bi uz puno truda mogao postati solidan igrač zadatka. Memphis za ulaganje energije u njegov razvoj nema potrebe, ali Sixersima se uloženo može itekako vratiti.

Jasno, to su sve dugoročne stvari, kratkoročno ovaj roster nema što raditi u NBA konkurenciji. Bez dokazanog beka i centra nemaju kičmu, a veteranski dvojac krila Young-Turner daleko je od razine talenta primjerene nošenju tereta prvih opcija. Obojica su puno bliži ulozi s klupe i to praktički govori sve što bi trebalo o snazi Sixersa – umjesto da budu sjajan šesti i sedmi igrač, s povećanim volumenom i jedan i drugi prije će totalno srozati učinkovitost, što u Turnerovom slučaju znači potencijalnu katastrofu obzirom da ni u puno primjerenijoj roli nije bio oličenje korisnog igrača. Jednostavno, njegov problem je taj što oko njega svi voze BMW ili Audi, a on je ponosni vlasnik Dacie. Sad, voziti Daciu nije samo po sebi sramota, ali kad izazivaš sve te bijesne aute oko sebe na trku, onda dolazi do problema.

I dok Turner ni nakon tri sezone u ligi još ne zna svoj identitet, preostali veterani poput Younga i Hawesa imaju definirane role, samo nažalost zbog konteksta neće ih imati prilike brusiti, već će i oni biti prisiljeni uputiti se svojim autićima na trkače staze.

PLUS

Osim hrpe pickova koji ih čekaju u budućnosti, najveći plus je svakako trojka Harris-Hinkie-Brown. Ovako iz daljine stvarno izgleda kao da su svi na istoj valnoj duljini i da su spremni trpiti sve neugodnosti kako bi jednoga dana imali pravu momčad.

Također, treba spomenuti i kako imaju više od 13 milja prostora na salary capu, što će im dobro doći tijekom sezone za nove transakcije. Momčadi koje ulaze u zonu poreza rado će se riješavati veterana, a Sixersi će biti više nego spremni pomoći im, jasno ako zauzvrat dobiju i poneki pick druge runde ili mladi nerazvijeni talent.

MINUS

Ozljeda Jasona Richardsona ostavila ih je bez veterana koji je mogao pomoći u stabilizaciji igre i svlačionice. Ovako, trenutno nemaju šutera koji može zabiti dvije otvorene trice - kao startna dvojka trenutno kotira James Anderson kojega je Hinkie također povukao iz Rocketsa - što znači da ćemo ih uglavnom gledati u 1 na 1 pokušajima MCW-a, Turnera i Younga. Odnosno nećemo jer nitko nije lud da ih gleda.

8May/130

DAY 18 – UNDER PRESSURE

Posted by Gee_Spot

PACERS @ KNICKS

Knicksi su unijeli dvije bitne promjene u utakmicu broj dva. Prva je bila vezana uz napad u kojem je Carmelo zaigrao puno agresivnije i dolazio do prilika puno bliže obruču. Nije se radilo o post-up situacijama ili ulazima na obruč, ali se dizao na šut metar ili dva bliže nego u prethodnoj utakmici i to uglavnom nakon akcija koje bi mu otvorile prostor i servirale loptu umjesto onih iritantnih izolacija.

Druga je bila u obrani, a ticala se činjenice da su Knicksi opet zaigrali agresivno u pritisku na loptu kako znaju. Cijele sezone su presingom i udvajanjima maskirali nedostatak zaštite reketa i nešto slično im je uspjelo i ovdje. Iako je Indiana imala odličnu realizaciju u sredini, problem je bio u tome što su rijetko kada mogli spustiti loptu na Hibberta i Westa zbog pritiska Knicksa, koji je razultirao s čak 13 izgubljenih u prvom poluvremenu i desetak pokušaja šuta više Knicksa (na kraju utakmice ta je prednost bila još i veća, New York je imao čak 23 šuta više).

S druge strana, ova kvalitetnija igra rezultirala je tek jednokratnom dvoznamenkastom prednošću koju su u par minuta Pacersi opet brzo pretvorili u egal. Čim su shvatili kako manevrirati oko presinga Knicksa (kroz Georgea kao glavnog razigravača), počeli su dodatno koristiti rupe u obrani koje neminovnu nastaju kod ovako agresivne obrane na loptu, što je natjeralo Knickse da se povuku. A to je pak olakšalo Pacersima spuštanje lopte u post na Westa i Hibberta i preuzimanje kontrole, slično kao u prvoj utakmici.

Razlika od prvog susreta je ovaj put bila u Carmelu. Čovjek je prvo nastavio sjajno koristiti mismatch koji ima u svakom trenutku jer je presnažan za Georgea, odnosno prebrz za Westa. Namjera Vogela bila je jasna, držati Georgea na Melu dok je ovaj na perimetru, a čim bi se spustio bliže reketu preuzeo bi ga West. I tako je u trenutcima kada se činilo da će Knicksi opet završiti kao u prvoj utakmici, Melo poludio. Miks šuteva preko Georgea, niz ulaza pored Westa – sam samcat za čas je napravio prednost i slomio Indianu, a pridružili su mu se Prigioni odličnim šutom iz vana te Chandler sa sakupljanjem otpadaka pod košem.

Pacersi su pak upali u neobjašnjivu rupu kakvu smo vidjeli čak i nedavno u sudaru s Hawksima. Opet su imali period u kojem nisu mogli zabiti ništa, a Knicski su ovo mrtvilo iskoristili za napraviti suludu seriju od 30-2 i riješiti utakmicu.

Uglavnom, Pacersi su u prvih 30 minuta pokazali da i dalje drže svoju sudbinu u rukama, ali morat će itekako razmisliti o onome što su prezentirali u preostalih 18. Presing su riješili i trebali bi na njega odgovoriti još bolje u budućnosti, to je taktika koju je nemoguće primijeniti tijekom cijele utakmice, ali kako riješiti Mela? Kada je ovako raspoložen, to je gotovo nemoguće, međutim udvajanja prilikom spuštanja u reket bi svakako bila kvalitetan prvi korak ka ostvarenju cilja – očito je kako ga West ne može čuvati 1 na 1 čak ni u tim situacijama, dakle Carmela treba napasti čim spusti loptu na parket. Pretvori ga u razigravača ili ga natjeraj na loše šuteve, baziraj cijelu obranu na njemu i pusti Knicksima neka te pokušaju dobiti s ostatkom momčadi.

Obzirom da New York ni u drugoj utakmici nije znao koristiti sve one situacije koje im je ostavljala obrana Pacersa odlukom da George prati Carmela na perimetru, dakle sve one matchupove Westa s nekim od swingmana (Shumpert ili Smith bi u ovim situacijama trebali biti uključeni u puno više akcije kroz cutove i blokove), to fokusiranje na Mela bi trebalo biti dovoljno za prebaciti lopticu Knicksima. U svakom slučaju - imamo seriju.

GRIZZLIES @ THUNDER

A seriju imamo i u ovom dvoboju. Iako je u startu utakmica promašajima i čvrstom obranom reketa podsjetila na prethodnu, vrlo brzo je bilo jasno da je Hollins ovaj put zahtijevao od svojih trupa primjenu pritiska na loptu u puno većoj i ozbiljnijoj mjeri nego u prvom sudaru. Grizzliesi su tradicionalno među najboljim kradljivcima u ligi, ali nedostatak ovog elementa u njihovoj igri dva dana ranije omogućio je Thunderu da sakrije činjenicu kako su im playmakeri Jackson i Fisher. Ovaj put to nije izostalo, a nije izostala ni odlična partija Gasola. Međutim, do ozbiljnijeg odvajanja nije moglo doći zbog Duranta, naravno, ali i sjajne 1 na 1 obrane Ibake na Randolphu.

Zanimljivo je bilo promatrati u drugoj četvrtini kako ni jedan ni drugi trener nemaju muda ubaciti nisku postavu, pa smo tako gledali reviju Thabeeta, Collisona i Arthura, čak i Eda Davisa (čudno da je Hollins odustao od do sada u playoffu dokazano korisne niske petorke s Princeom i Pondexterom jer upravo je ovo bio period u kojem je mogla biti od koristi). Gle čuda, Brooks prvi odbacuje oprez i konačno daje šansu petorci s Ibakom i Durantom pod košem okruženom s tri šutera, što odmah rezultira prednošću Thundera kroz otvorene šuteve do kojih dolazi zbog Zachove sporosti u rotacijama (tri trice za Fishera, a zatim i jedna za Ibaku - možemo se složiti da ovakav niz nije moguće ponoviti, ali činjenica je da ovako otvorene šuteve OKC nije imala ni u jednom drugom periodu utakmice). Memphis s druge strane pokušava iskoristiti prednost Gasola nad Durantom, ali u ovom momentu im matematika ne odgovara, Gasol generira 2 poena po napadu, a protivnik 3.

Srećom po Hollinsa, Brooks ga rješava briga o tome što poduzeti jer iz nekog razloga odustaje od postave koja je stvorila prednost i raspalila atmosferu u dvorani vraćanjem Perkinsa na parket. Što odmah omogućuje Memphisu da se stabilizira u obrani i povrati prednost. Mislim, slika govori više od riječi, ali ako već moramo koristiti riječi, dosta vam je znati da je OKC bila u minusu kada je dotični sjeo na klupu, u plusu kada se vratio u igru, a onda opet u minusu (Perkov +/- učinak u prve dvije utakmice je -18, uvjerljivo najgori u seriji, što je stvarno poduhvat ako uzmemo u obzir da su se obje utakmice riješile u zadnjoj minuti i da je ukupna koš razlika +4 za Memphis). Ništa bolje nije ni u nastavku - Memphis je totalno bez ideje, ako ne zabiju u reketu djeluju izgubljeno. Kao stvoren period da se Oklahoma odvoji jer i obrana i Durant djeluju sjajno, ali niz Perkovih reakcija u trećoj četvrtini pomaže Grizlijima da održe priključak - ovdje mi je već bilo žao čovjeka koji nije mogao ni loptu zadržati nakon skoka, a kamoli nešto zabiti ili nekome dodati.

Štoviše, Ibaka upada u probleme s osobnima, a to znači da ćemo Perka gledati još češće. Plus, Brooks ovaj put uopće ne koristi onu sjajnu nisku postavu iz druge četvrtine (neobjašnjiv potez) već radije drži na parketu Thabeeta. To su jedine dobre vijesti za Memphis čiji napad ovako nemoćno nije izgledao od prve utakmice protiv Clippersa. Thunder igra sjajnu obranu i sjajno pokrivaju reket, to nije sporno, ali nemoć vanjskih igrača Grizzliesa osim Conleya da stvore ikakav pritisak bilo driblingom bilo šutom, sinoć im je maksimalno pomogla. Guranje lopti u reket ne može biti jedina napadačka opcija, niti Gasolov šut s poludistance smije biti jedina prijetnja iz vana.

I dok su greškama jedni druge držali na životu, srećom po Memphis probudio se Conley. Slično prvoj utakmici, u nastavku uzima puno veću odgovornost u napadu. Tijekom cijelog drugog dijela stvarao je pritisak, uglavnom ulazima, a u samoj završnici spojio je par ključnih šuteva iz vana i tako Memphisu dao poticaj koji nisu imali u najvećem dijelu utakmice, a niti u završnici prošlog susreta. Kada se Conleyev šuterski učinak pridodao koševima iz reketa Gasola i pritisku na loptu Allena, to je bilo to. Imaš raspoloženog Gasola kao temelj, imaš Conleya kao pouzdanu opciju iz vana, imaš Allena u puno vidljivijoj obrambenoj roli kako diktira ritam pritiskom na loptu. S tim se već možeš suprotstaviti Durantu, mada su i ovaj put visili na rubu provalije jer nikada nije pametno ući u zadnje dvije minuta bez ozbiljnije prednosti protiv ovakvog strijelca.

Srećom po Memphis, KD promašuje dva otvorena šuta, a momčad mu ne pomaže u organizaciji napada - umjesto da netko prenese loptu i da ga pokušaju osloboditi kroz blokove, plan je pustiti ga da igra 1 na 5 i usput prenosi loptu, što Grizzliesima znatno olakšava udvajanje. Kojim su ne samo izbacili čovjeka iz igre, već ga natjerali na par izgubljenih lopti (jedna njegova, a druga mu isto ide na dušu jer je u akciju uključio Perka koji užasnu večer obilježava na jedini mogući način, završnim pucnjem u šanse Thundera).

Memphis je prvu utakmicu odigrao puno bolje u napadu, balansirano i učinkovito, pa su je izgubili jer je Durant zakon i jer ga nisu mogli zaustaviti u zadnje dvije minute. Ovu drugu su podsjetili na one svoje najgore verzije, napad je bio slijepa ulica i na životu ih je održala samo upornost, pa su je dobili iako je Durant opet bio zakon tijekom prvih 46 minuta, ali ovaj put usporen u zadnje dvije. Ovo znači da jasnih pravila još nema, odnosno da trenutno nitko nema prednost jer obje momčadi na kraju igraju svojevrsni ruski rulet dok čekaju ishod Durantovih 1 na 5 pokušaja.

Međutim, ako maknemo pogled sa zadnjih par minuta i fokusiramo se na onih 46 minuta ranije, očito je kako Memphis ima potrebnu širinu (barem kada imaju minimalnu podršku vanjskog šuta), dok OKC treba sulude partije Martina ili ovaj put Fishera da se uopće održi na životu. Međutim, OKC ima i jednog asa u rukavu, a to je niska postava. Koliko god im neće biti lako držati Randolpha i Gasola izvan reketa u ovakvom odnosu snaga, sinoć se pokazalo da se taj rizik može itekako isplatiti tricama. Memphisu je definitivno teže igrati obranu protiv pet šutera nego protiv 4 napadača i jednog drveta i to je nešto što Brooks mora pokušati iskoristiti. Ta postava mu ne treba 48 minuta, ali definitivno bi trebala dobiti više od sinoćnjih 6. Obzirom na izjednačenost serije, očito je kako će svaki detalj biti presudan, a to je upravo onaj od kojega bi OKC mogla imati koristi i kojim bi mogla uzvratiti za ovaj presing koji ih je došao glave, isto kao i Pacerse utakmicu ranije.

21Apr/137

DAY 1 – THE ANDRE JORDAN

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Nismo mogli poželjeti bolju dobrodošlicu u playoff od načina na koji nas je dočekao Melo - prvih 5 minuta, 10 poena, suza za suzom, promjera obruča se činio barem pola metra veći od uobičajenog. Čak smo imali i komični predah u vidu Woodsonove odluke da starta s Copelandom u ulozi spot-up šutera, što se srećom po Knickse nije pretvorilo u ništa više od epizode jer je Smith ekspresno ušao u igru i u prvoj i u trećoj četvrtini.

Uglavnom, prvo poluvrijeme je bilo šetnja - za momčadi koje su se tijekom regularne sezone par puta skoro potukle, nedostatak tenzija stvarno je bio fascinantan. Umjesto bitke tako smo dobili reviju sjajnih poteza - Knicksi su zabijali tricu za tricom, a Celticsi su ulazili u reket kad god su poželjeli (posebice Bradley svojim energičnim cutovima). Visoka postava Bostona stajala je stvarno dobro u sredini, ali ovim Knicksima to nije ni bitno, oni žive i umiru sa svojim skok-šutom, tako da je praktički jedino razočaranje u ovom simpatičnom uvodu bila katastrofalna zaštita reketa New Yorka. Chandler je bio zabavljen Garnettom i vidno van forme, tako da apsolutno nitko nije držao zadnju liniju što je Boston uredno koristio.

U nastavku se intenzitet popravio, posebice kod Knicksa koji su zaigrali puno agresivnije na loptu i na čovjeka, a to je označilo kraj revije lijepih poteza i početak playoffa. Sjajni i opušteni Green koji je šutevima u prvom dijelu nosio Boston (zabio 20 all-star lakoćom) nestao je s lica zemlje, a više nije bilo nikoga da se pridruži standardno solidnom dvojcu veterana. Utakmica je bila u egalu do zadnjih 5 minuta kada je Carmelo uzeo stvar u svoje ruke i riješio utakmicu, dok mu Pierce nije uspio parirati jer se činilo da igra sam protiv devetorice (epizode Terrya, Leea i Crawforda s klupe su bile toliko depresivne da se nakon njih valjda više nikome u dresu Celticsa nije ni igralo).

U prvoj tekmi smo tako već dobili scenarij za cijelu seriju - dok su Knicksi kilavi u obrani, Boston ima šanse podići napad i igrati bolje od svog prosjeka, ali čim New York uspostavi balans u igri, postaje neprikosnoveni favorit. Celticsi tako samo mogu žaliti što su propustili dobiti utakmicu u kojoj Chandler praktički nije ni igrao - ne samo da se ne može kretati kako smo navikli u obrani, već je potpuno ispao iz napadačkog ritma zbog duge pauze (drugim riječima, Knicksi se trenuto toliko dobro osjećaju u ovoj šuterskoj koži da ga nisu ni pokušali previše uključiti u pick & roll), zbog čega ga je Woodson na kraju mrtvo-hladno zaboravio na klupi i jahao Martina.

Sad, Boston je morao naći načina za spustiti loptu Garnettu u post u završnici baš zato što je utvrdu Knicksa u ključnim trenutcima držao Kenyon. Čovjek je imao i jedan od poteza večeri - u jednom dvoboju s KG-om toliko se sagnuo u koljenima, napeo sve mišiće i onda još uz krik i lamatanje svih udova skočio blokirati suparnika da sam pomislio kako će odletjeti preko vrha table. Stvarnost je pak takva da sumnjam kako bi mu u tom momentu ispod tenisica uspio ugurati CD. I to prazni. Bez kutije, čak i bez onog papirnatog omota.

WARRIORS @ NUGGETS

Kenneth nije znao frekvenciju, pa je Karl zato Farieda zamijenio u petorci Fournierom (valjda mu treba jedan s prezimenom na F među starterima), čime je dodatno ubrzao igru i pasove – od starta su Nuggetsi uništili svaki pokušaj Warriorsa da se pretvaraju kako imaju tranzicijsku obranu, napadajući ih brzim otvaranjima nakon primljenog koša što je dio igre koji su doveli do savršenstva. S druge strane, Warriorsi nisu imali problema pratiti ovaj ritam jer su odmah zauzeli reket, ulazima ili post-upovima su zabijali protiv nepostojeće zadnje linije kad god su htjeli i preko koga god su htjeli. Sudar momčadi koja sve želi ubrzati kako bi pretrčala obranu i momčadi koja sve želi usporiti kako bi nadigrala obranu. S tim da ovo "obranu" moramo pisati pod navodnike jer je jasno da je ovdje nitko neće igrati i da će svaka blokada i ukradena lopta, dakle svaka stop akcija, biti zlata vrijedna.

Denverove dugonje su mučile Currya, energija trija Chandler, Iggy i Brewer stvarno je za svako pohvalu, ali dok se Steph tražio (a tražio se sve dok nije trebalo zabiti u završnici) teret je ponio Thompson u post-up situacijama, Lee i Bogut su solidno kombinirali u postu, a čak je i Barnes odigrao kao veteran, u skladu s epizodnom rolom (bolje ikada nego ikada - momak je konačno prihvatio da nije opcija, već pomoćna radna snaga). A dobro im je došlo što nisu ni gubili loptu i tako Denveru omogučili dodatne šanse (doduše, nisu je ni osvajali). Denver se u startu dosta mučio s organiziranim napadima, valjda zato što su samo trčali u krug i tražili prostor za ulaz, ali u drugom poluvremenu Lawson i Miller su konačno pokrenuli slash & kick igru na postavljenu obranu, Brewer je zabio nešto iz vana i odmah su izgledali puno bolje, dok Warriorsi kao da su ostali bez energije. Ne samo da nisu mogli zabiti iz vana (samo 8 trica cijelu večer), nego su stali i s trčanjem.

Doduše, ritam iz prvog dijela ubio je i Denver (usporio je čak i dežurni podizač energije McGee koji je s par zakucavanja i blokada bio zadužen za atmosferu), ali to je odgovaralo barbi Milleru koji je u zadnjoj četvrtini uzeo stvar u svoje ruke i doslovno nosio momčad 1 na 5 košarkom, zabivši usput i pobjednički koš (zašto je Mark Jackson ostavio rookiea Greena na jednom od najinteligentnijih košarkaša u ligi, to samo on zna, valjda je ulagao u budućnost). Uglavnom, ritam kojim ove dvije momčadi igraju nastavlja uzimati žrtve, ovaj put je to bila i prikazana kvaliteta igre (osobno sam očekivao i puno ljepšu i puno uzbudljiviju utakmicu), ali najveća je ipak David Lee kojemu je stradalo nešto u bedru. Izgube li ključnog igrača, Warriorsi ostaju bez prednosti koju su imali zbog nedostatka Gallinaria.

Denver pobjedom i činjenicom da više nema Leea preuzima kontrolu, ali limiti njihove "svi su jednaki" košarke još jednom su izloženi. S tim da ovdje više nije problem u tome što su svi jednaki talentom, nego što imaš osjećaj da Karl doslovno igra s 5 kloniranih swingmana. Doduše, samo su tri, ali zato sva tri imaju ozbiljnih problema sa šutom - Warriorse može slobodno mučiti spoznaja da su prokockali idealnu šansu jer Denver ne samo da je bio bez Farieda, već su sami sebe u završnici skoro upucali u nogu promašenim slobodnim bacanjima (Iggy i Brewer), odnosno u bunar bačenim šutevima (Chandler).

BULLS @ NETS

Kakvo gaženje. Thibodeau je od prve sekunde pao mrak na oči i to ne samo zbog općeg crnila kojim su ga dočekali Netsi u svojim crnim dresovima (uz specijalno dopuštenje lige). S jedne strane stajala je tako napaljena i na playoff intenzitet igre potpuno spremna momčad, a na drugoj Nazr pod košem i Marco kao kreator na boku. Brooklyn Lopez je dominirao pod oba obruča i preuzeo kontrolu nad ovom serijom, a Deron je ulazio u sredinu i rastavljao Bullse na komadiće kad god je htio. Ako smo se pitali mogu li pružiti otpor s ovakvim Noahom, Gibsonom, a i Dengom koji je zadnja dva mjeseca u banani, sada znamo odgovor – ne mogu. Mislim, Bullsi su noćas bili toliko sramotni da je Reggie Evans uspio zabiti koš nakon pivotiranja prvi put u životu (protiv Boozera, naravno), a čak je Gerald Wallace zabio tricu, valjda prvi put od kada je Gibonni počeo gubiti kosu i nositi onu smiješnu kapu (koja ipak nije ni upola smiješna kao zahod koji je cijelu večer Jay-Z imao na glavi).

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Sličan ulazak u seriju kao u ranijem dvoboju Knicksa i Celticsa - obje momčadi kao da su odlučile čuvati maksimalnu brzinu za neku drugu priliku, svjesne da će ovo biti duga serija. Memphis nije imao energije u sredini, dopuštali su Clippersima hrpu otvorenih šuteva, ulaza i skokova u napadu, što je rezultiralo s čak 57 primljenih koševa u prve 24 minute. S druge strane očito je osnovna Del Negrova namjera bila spriječiti ulaze u sredinu i pokušati iskoristiti šuterske slabosti Memphisa, što se u početku nije pokazalo dobrom taktikom jer su i Grizliji bili više nego raspoloženi za ubaciti svaki otvoreni šut.

Međutim, dok su se Knicksi i Celticsi uozbiljili u nastavku, ovdje se nije dogodilo ništa. Memphis kao da je čekao da ih nešto probudi iz zimskog sna, a Clippersi su u nekoliko navrata sramežljivo pokušavali izgraditi veću prednost. Praktički, čekalo se da netko ubaci u višu brzinu i da započne kaos. Memphis kao da se odlučio za taktiku boksača-autsajdera, dakle izbjegavati teške udarce, kružiti ringom i pokušati zadati poneki ubod kako bi dobio na bodove. Problem s ovom igrom na sigurno je što uopće nije sigurna - protivnik ti može zadati knock-out u završnici, a onda više nema vremena za popravak.

Tako je i bilo. Clippersi su više puta pokušali napraviti ozbiljniju prednost, nije im polazilo za rukom, a onda su se konačno odvojili u zadnjih 8 minuta. Energija Bledosea u napadu i nekoliko dobrih reakcija Griffina i Jordana u obrani, eto ih u čas na +10 i eto Memphisa na podu. Ubrzo zatim je bačen i ručnik u ring od strane Hollinsa koji je djelovao kao da je pojeo manje šećera taj dan od svojih igrača (i kojega je Vinnie još jednom nadigrao u partiji una ili što već njih dvojica igraju).

U principu, jedino što ne valja s ovom jeftinom boksačkom usporedbom je činjenica da su Clippersi energetski ubili protivnika, skupivši čak 24 skoka više. Mislim, ako ti se cijela igra bazira na snazi ispod obruča i onda te protivnik nadjača u osnovnom elementu igre, čemu se možeš nadati? Istina, Z-Bo i Marc su imali problema s osobnima, ali ništa bolje nisu prošli ni Clippersi (Griffin je isključen zbog šeste jer se Vinnie nije bojao držati svog ključnog igrača na parketu u trenutcima kada se odlučuje utakmica za razliku od Hollinsa koji je Zacha sjeo na klupu, dok je Jordan odigrao 10 minuta manje od Gasola s jednakim brojem osobnih i pri tome skupio 6 skokova više).

Ne, njihov osnovni problem je bio nikakva priprema za ovu utakmicu i sada im samo ostaje ispraviti ovaj mlitavi dojam i zaigrati u sljedećoj utakmici kako to playoff zaslužuje. Pokazati malo od onog razvikanog heart, grit & grinda jer toga noćas nije bilo ni u tragovima.

Naravno, to ne umanjuje zasluženu pobjedu Clippersa - Paul je sve držao pod kontrolom, Blake i Jordan su dominirali u sredini, a Crawford, Bledsoe i Barnes su odradili svoje role i donijeli energiju i koševe. Čak su doprinos dali i Butler, Billups i Odom, ali i Turiaf i Hollins, što je jednostavno bilo previše za medvjediće meka srca koji su uspjeli izboriti "čak" 4 skoka u napadu i "čak" 3 ukradene lopte.

HIGH FIVE

Chris Paul, 'Dr(e) Miller, Deron Williams, Car Melo Anthony, Brooklyn Lopez

19Jan/1318

THE RANKINGS – WEEK 11.

Posted by Gee_Spot

Ovotjedna tema - tko je koliko nadmašio/promašio IOR očekivanja (po postotcima uspješnosti) od nultih rankinga (koji su sadržavali finalnu projekciju prije starta sezone) do danas? I, naravno, zašto? Jasno, uz temu bit će tu i standardnih opaski vezanih uz trenutne trendove pojedine momčadi.

A, kad smo već kod trendova, pozabavimo se jednim lažnim za početak.

Prošlogodišnjim sudarom Jamesa i Duranta u Finalu počela su naklapanja o smallball revoluciji. Međutim, kada makneš Knickse i Heat, koji su jedine dvije momčadi u ligi koje su većinu minuta pod košem odigrale s igračem kojega možemo okarakterizirati kao trojku, ispada kako je ostatak lige tradicionalan kao i uvijek (povratkom Amarea i sve većim korištenjem Jamesa u staroj ulozi teško da ćemo uskoro moći i o njima govoriti kao revolucionarima). Kad uzmeš u obzir da samo još Durant ima povremene role kao četvorka (20% svojih minuta odradio je "pod košem"), dobiješ poprilično jasnu sliku zašto određene momčadi uopće mogu računati na smallball postavu - zato jer imaju na raspolaganju talente kojima to fizikalije dozvoljavaju.

James, Durant i Anthony imaju fizičke prednosti koje im, osim dominacije nad protivnicima koji igraju njihovu poziciju, omogućavaju i da trpaju protiv viših i snažnijih igrača. Praktički, bez obzira na kojoj poziciji startali, zbog savršene kombinacije svog košarkaškog i fizičkog talenta oni su uvijek jednako nezaustavljivi i predstavljaju pravu matchup noćnu moru. Dapače, igrajući protiv igrača kojima mogu parirati fizički, ali od kojih su ujedno puno brži, oni ostvaruju i bolji učinak. Durant uredno podebljava brojke kad god ga Brooks prebaci na visoko krilo, a nije slučajno ni da Anthony igra sezonu karijere baš u ulozi četvorke. Čak je i James bolji kao četvorka nego trojka, iako je to ove sezone nešto manje naglašeno obzirom da igra isključivo četvorku.

Jasno, kada pričamo o poboljšanim učincima, mislimo prije sve na ono što se može vidjeti u box-scoreu, dakle na napadačku stranu igre. Jedan veliki minus o kojem se ne priča dovoljno je ono što njihov boravak na četvorci radi obrani i skoku. Naime, prebacivanjem pod koš dominantnih bočnih igrača, koji su u svim aspektima igre bolji od konkurencije, stavljaš ih u poziciju da moraju igrati obranu i skakati protiv puno snažnijih protivnika. Također, iako napadački učinak njihovih momčadi raste (jer njihovo micanje pod koš otvara prostor dodatnom vanjskom igraču i to uglavnom šuteru), onaj obrambeni opasno pada jer sada na krilu imate igrača koji neće uvijek nadskakati i nadjačati konkurenciju (što je kod Miamia posebno bolno jer su jednog od najboljih stopera u ligi gurnuli pod koš, izgubivši tako dobrim dijelom onu lanjsku sposobnost rotiranja i pritiska na loptu).

Što dovodi do sljedećeg zaključka - sve ono što si možebitno dobio boljim izdanjem u napadu, izgubio si na drugom dijelu parketa. Taj gubitak balansa najplastičnije prikazuje loš ovogodišnji učinak u obrani Knicksa i Heata, kao i to da se Miami počeo popravljati u obrani čim su Jamesa sve više počeli koristiti na perimetru otvarajući tako minute dodatnom visokom igraču. Nešto slično će morati napraviti i Knicksi koji ni u skoku ni u obrani ne nalikuju na lanjsku momčad ( koje je dobrim dijelom igrala bolju obranu zato što je Anthony na krilu bio puno veća smetnja nego je to sada dok pokušava braniti reket).

Oklahoma ima puno manje takvih problema zato što Brooks i dalje Duranta koristi po potrebi i radi promjene ritma, a ne stalno. Kad bi Knicksi i Heat pokušali nešto slično s Jamesom i Anthonyem, zasigurno bi popravili svoje obrane. Naravno, obzirom da su uvjerljivo na vrhu Istoka zbog sjajnih napada, takvi potezi vjerojatno im nisu na vrhu liste prioriteta, ali radi se o detaljima na koja svakako vrijedi obratiti pozornost. Da bi nešto dobio, moraš nešto i dati, a poznavajući vrijednost skoka i obrane u playoff košarci, pitanje je ne riskiraju li malo previše ovakvom podjelom resursa.

Uglavnom, ako vam je za revoluciju potreban superstar, onda to nije revolucija - revolucija bi bila da netko stvarno igra s četiri vanjska igrača, a ne trojicom i jednim hibridom koji se rađa jednom u generaciji. Tako da smallball Dona Nelsona i dalje ostaje iznimka, nikako pravilo.

I dok se mi bavimo pitanja poput toga izumiru li centri (ne, ne izumiru, samo evoluiraju u puno pokretnije obrambene igrače, po mogućnosti sposobne igrati licem košu u napadu), jedina prava revolucija koju imamo prilike gledati je ova šuterska, odnosno tricaška. Iz godine u godinu NBA se sve više okreće šutu za tri, a i ove godine uspjesi Knicksa i Rocketsa, pa i Heata i Spursa, jasno pokazuju važnost ovog šuta. Uostalom, već je dolazak Dallasa do naslova jasno pokazao da momčad može biti bolja u trici nego u skoku ili zaštiti reketa i otići do kraja. Dokazavši da je moguće otići do kraja s vanjskim šutom kao osnovom igre, Mavsi su srušili sve predrasude i otvorili vrata danima u kojima će biti nemoguće složiti petorku bez minimalno tri šutera, bez obzira na pozicije.

Već godinama pak gledamo kako trica polako osvaja ligu. Iako Larrya Birda smatramo mitskim bićem koje nije moglo promašiti tricu, činjenica je da čovjek u karijeri nije uzimao niti tricu u prosjeku po utakmici. Jednostavno, trica je bila oružje slabijih, nešto što su momčadi bez rasnog talenta pod košem koristile kako bi, u slučaju da imaju večer, možda iznenadile protivnike. Rocketsi su prvi NBA šampion koji je tricu učinio bitnom (puno prije Stana Van Gundya čovjek zvan Rudy T. okružio je svog briljantnog centra šuterima kako bi osvojio naslov s rosterom sastavljenom od jednog all-stara i 4 igrača zadatka).

Pop je napravio sljedeću veliku stvar, definiravši ulogu 3&D igrača, stavljajući rasnog stopera Brucea Bowena u kut kao specijaliziranog realizatora nečega što danas znamo kao najbolji šut u košarci (trica iz kuta je u biti duga dvica koja donosi poen više). Mike D'Antoni je u Phoenixu udario temelje igri koju danas znamo, okruživši klasični 1-5 pick & roll s tri šutera kako bi dodatno raširio reket, ali i omogućio što više povratnih opcija ako plan A ne upali.

Imati limitiranog specijalca u napadu danas više nije nikakav minus, dapače, u današnjim napadima stacionirani 3&D igrač ima jednaku važnost kao rasni kreator. Filozofija da superzvijezda mora uzeti sve šuteve više ne postoji, sve je više zamjenjuje nastojanje da se ispaljuju što bolji šutevi bez obzira tko ih uzimao, a idealni primjeri za to su Spursi (s dva 3&D igrača na boku) i Heat (koji ima trenutno dva najbolja šutera iz kuta u Battieru i Allenu - obojica zabijaju preko 50% iz tih situacija). Nije čudo da se ujedno radi i o momčadima koje su zadnjih par sezona ostvarile najveći broj pobjeda.

Knicksi i Rocketsi potežu od svuda i odvode stvar u novom smjeru, gradeći od trice osnovu, a ne tek dio konstrukcije napada, što dobrim dijelom objašnjava njihove sjajne ulaske u sezonu – zamijenimo li pola njihovih šuteva za tri dugim dvicama uz isti postotak, dobijemo napad koji zabija 5-6 poena manje po utakmici, a to bi, s ovakvom obranom kakvu trenutno igraju, značilo barem 3-4 utakmice minusa u odnosu na trenutni score. Možda ovakva potrošnja zbog nedostatka ostalih napadačkih opcija nije u stanju natjerati nas da zaboravimo onu klasičnu "tko živi od skok-šuta, umire od skok-šuta", ali nas itekako može natjerati da se pitamo nije li vrijeme da složimo neku novu parolu, nešto tipa "tko ne šutira tricu, taj više nema šanse imati kvalitetan napad".

Da se većini old school NBA fanatika prije 10 godine reklo kako će liga kroz desetljeće po filozofiji igre više nalikovati Euroligi ili NCAA nego staroj NBA u kojoj se svaki postavljeni napad vrtio kroz post, vjerojatno bi vas poslali u neku stvar. Danas je pak jasno da je igra kroz post postala tek dodatak, dok su prave stvari slash & kick prema otvorenom šuteru (iz čega proizlazi povećana vrijednost playmakera na jedinici, kao i lakoća kojom se na tržištu može pronaći solidnog beka koji zna napadati s loptom - više ne morate imati izuzetne fizikalije za igrati iznad prosjeka ovu poziciju jer vas nitko ne može gurati i držati rukama na perimetru, sada je važnije imati brzinu nego centimetre i mišiće ako ste bek visok 190 cm ili manje).

Centri će uvijek biti potrebni, a kao što vidimo iz primjera ovih 27 momčadi koje nemaju Jamesa, Anthonya i Duranta, dva visoka su bili i ostali nužnost. Međutim, u novom svijetu u kojem dominira šut, njihova uloga bit će isključivo vezana skok i obranu (koja je konačno dobila važnost koju zaslužuje i iz dana u dan postaje sve važnija u razgovorima o košarci). Momčadi bez kreatora u postu moći će konkurirati dok imaju obranu, a posebice će biti opasne ako imaju visokoga koji se u stanju izvući iz reketa i potegnuti tricu.

Čekali smo smallball, dočekali smo stretchball. Dani kada će sve NBA momčadi uzimati između 25 i 35 šuteva za tri su pred nama. Dobro došli u budućnost.

1. CLIPPERS (5630)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 78%

Clippersi su na putu da, ostani li u ovom ritmu, dođu do 64 pobjede. U odnosu na lani, pa i u odnosu na našu projekciju, to bi bio napredak od 20%. Tako nešto moguće je objasniti samo transformacijom iz playoff momčadi u izazivača. Projekcije su nadmašili Jordan, Crawford, Bledsoe, Barnes, ma praktički svi igrači koji se ne zovu Griffin i Paul. Taj dvojac je pak ostao na svojim brojkama, nešto lošijim nego lani zbog manje minutaže, ali zar vam to što su svi oko njih odjednom puno bolji ne govori dovoljno? Postoji li važnije obilježje velikih igrača od toga da sve oko sebe čine boljima?

2. SPURS (5455)

OČEKIVANO – 66%

TRENUTNO – 74%%

Ti veteranima pripišeš regresiju, a onda Timmy odigra kao all-star starter i zadrži ih na standardnom učinku prethodne dvije sezone, točnije od kada je Pop uveo pick & roll kao osnovu napada, a flex stavio u stranu.

3. THUNDER (5150)

OČEKIVANO – 63%

TRENUTNO – 80%

Harden ih je trebao koštati pada od 3%, a čak ni s Hardenom sistem nije cijenio njihovu slabu rotaciju. Malo sutra - bez Hardena i bez rotacije trenutno su na putu da ostvare 8 pobjeda više nego što su ih ostvarili po lanjskom ritmu koji ih je doveo do Finala (u punoj sezoni njihovih lanjskih 47 pobjeda iznosili bi 58). Na ruku im svakako ide što su imali najlakši raspored od svih momčadi na Zapadu do sada, s gomilom domaćih utakmica i gomilom susreta s kramom Istoka, ali nisu puno teže prošli ni Clippersi.

Tako da sav napredak možemo pripisati razvoju momčadi. Ili bi, obzirom da su već bili legitimni izazivač, možda bolje bilo reći razvoju njihove mlade jezgre, posebice Duranta koji je po prvi put u karijeri po svim relevantnim brojkama iznad Jamesa. James je još uvijek bolji košarkaš, ali eventualna MVP titula dodijeljena Durantu neće biti rezultat nikakvog zasićenja javnosti Jamesom (iako će i taj faktor svakako odigrati ulogu), već potpuno zaslužena i logička odluka obzirom na ono što su pokazali tijekom sezone 12/13.

4. HEAT (5130)

OČEKIVANO – 74%

TRENUTNO – 68%

Poigravanje s identitetom i loše partije sporednih, ali bitnih pojedinaca, isključivi su krivac za nešto slabiju prezentaciju, a ovakvo minimalno odstupanje od projekcije usprkos svemu o čemu pričamo od starta sezone (nedostatak visokih i rotacije uopće, nedovoljno dobra obrana), samo potvrđuje da je Heat bio i ostao veliki klub, ali nikada nije bio momčad veća od života - teoretski je nemoguće doći do 70 pobjeda s ovakvim rosterom u ovakvom kontekstu (pri tome mislim i na raspored, ali i na broj utakmica koji definitivno mora uzeti svoj danak u zdravlju).

Zanimljivo je istaknuti da su pali ispod Bostona po mizernoj količini skokova u napadu. Bostona je pak zadnje tri godine najgora momčad u povijesti NBA po učinku u ofenzivnom skoku. Izvucite iz toga sami zaključke (natuknica – imaju veze s niskim postavama spomenutim na početku posta). Također, Boston barem ima obrambeni skok na koji se može osloniti, a Heat je pao u donju trećinu lige čak i u toj kategoriji. U čemu je problem?

Osim u nedostatku visine i raspodjeli minuta koja još uvijek preferira niže postave, najveći problem je sistemski – kako bi popravili branjenje šuta, Heatovci udvajaju sve u reketu i agresivno preuzimaju šutere. Time podsjećaju na lanjsku momčad u tom segmentu obrane, ali su pri tome ostali bez skoka jer stalnim rotiranjem često ostavljaju jednog protivničkog visokog bez pratnje, što ovaj koristi za skupljanje lopti. Momčadi s dva skakača u petorci tako uvijek imaju ogromnu prednost, a da ne govorimo kako se najveći broj tih dodatnih napada osvaja protiv drugih postava Heata koje sada imaju još manje tijela na raspolaganju od kada je Haslem dio startne petorke.

Dodaj svemu ovome i rošadu koja se dogodi kada je James pod košem i kada iz situacije u kojoj imaju najbolje skakače na pozicijama 2 i 3 postaju obična momčad i sve postaje jasno (James je fantastična skakač za trojku, ali tek prosječan za četvorku, Wade je sjajan za dvojku, ali nešto sasvim normalno za trojku, a to je ono što mora igrati da bi otvorio mjesto za Allenovu tricu u završnicama). Naravno, sve se ovo da riješiti potpisom jednog jedinog solidnog skakača.

Usprkos svemu, Heat i dalje ostaje jedina momčad s Istoka koja ima pozitivan omjer s playoff bratijom Zapada, usprkos tome što su, uz Sixerse i Celticse, imali uvjerljivo najteži raspored na Istoku s puno teških gostovanja. To dovoljno govori o tome da su klasa za sebe u konferenciji.

5. NUGGETS (4660)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 57%

Njih je sistem skinuo u potpunosti, iako nije isključeno da će do kraja nadmašiti projekciju – upravo su u nizu u kojem od 13 utakmica 11 igraju doma i to protiv ne baš sjajne konkurencije.

6. GRIZZLIES (4565)

OČEKIVANO – 56%

TRENUTNO – 66%

Gadan raspored ih prati cijelu sezonu, tako da nije čudno da im se dogodio i ovaj niz od tri užasna poraza zaustavljen laganom pobjedom (nakon čega bi trebao slijediti novi niz poraza jer ih čeka gadan kraj mjeseca). Jednostavno, sve se poklopilo - umor, napadački problemi, ozljede, glasine, teški protivnici. Nije to razlog za paniku, kao što ni sjajan ulazak u sezonu nije bio razlog za euforiju. Kao i uvijek - it's just Grizzlies being Grizzlies.

7. WARRIORS (4485)

OČEKIVANO – 49%

TRENUTNO – 61%

Nedostatak Boguta (nismo očekivali da će propustiti ovoliko utakmica) anulira sjajna Curryeva forma (nedavna ozljeda zgloba odvojila ga je od parketa tek prvi put ove sezone), tako da se ovaj dodatni napredak ne može bazirati samo na zdravlju. Čak se ne radi ni o nekim izrazitim primjerima igrača koji su nadmašili projekcije. Ne, ovdje je u pitanju isključivo skup neopipljivih stvari poput kemije, identiteta i pristupa. Banalno rečeno, dok je Miami primjer momčadi koja mijenja brzine i razinu pristupa ovisno o protivniku, Warriorsi su skupno bili toliko željni dokazivanja da su svaku večer igrali kao da im je zadnja, dok je njihova zona bila relativna novost skautima diljem lige.

5 brutalnih poraza u zadnjih 6 utakmica pak samo su pokazali da su još daleko od toga da se priključe imenima iznad, a pravi posao čeka ih u drugom dijelu sezone - sada slijede muke uzrokovane potrošnjom energije (veteranske momčadi puno lakše tempiraju formu za drugi dio sezone od ovih u nastajanju), neizbježnim ozljedama, kao i time što su sada svi spremni za njihovu obranu. Na muci se poznaju junaci, pa da vidimo od kakvog su štofa ovi naši junaci dosadašnjeg dijela sezone.

8. LAKERS (4350)

OČEKIVANO – 67%

TRENUTNO – 44%

Sjećate se dana kada smo pričali kako bi mogli biti najveća prijetnja Heatu ako im se sve posloži kako treba? E, pa ne samo da im se ništa nije posložilo kako bi se pretvorili u izazivača, već su ih ozljede izbacile čak i iz trke za playoff (nakon 5 poraza za redom, sada im treba 30 pobjeda u zadnjih 45 utakmica da bi ušli u playoff i to ako kontekst bude idealan).

Ako ih nešto može veseliti u ovoj situaciji, onda je to podatak da je Mike (no-D)Antoni počeo trenirati. Ideja o Kobeu u većoj obrambenoj ulozi zanimljiva je, odradio je sjajan posao protiv Irvinga i Jenningsa. Neće to od njih napraviti prvake (za to im ipak treba Dwight u 100% formi i nešto nalik na rotaciju), ali će im pomoći u lovu na playoff jer, kakav god danas bio, Kobe je i dalje bolji u branjenju ulaska u reket od Nasha, ali i od Artesta (koji više nema brzinu za trčati za brzim bekovima po perimetru).

Još bolji potez bio mu je aktiviranje Earla Clarka. Energični tweener iz škole Ricka Pitina (prenizak za četvorku, preslab šuter za trojku, ali mlad i rastrčan), dao im je živo tijelo baš u trenutku kada im to postalo nužno potrebno zbog ozljede Hilla. To što su ostali bez trećeg visokog pak povlači potrebu za drugačijim rotacijama – D'Antoni više nema razloga za igrati zajedno s Dwightom i Gasolom više od 20 minuta, jer onih desetak minuta kada je Dwight na klupi petica mora biti isključivo Gasol (više nema vremena za zajebanciju tipa Robert Sacre kao back-up centar jer Robert Sacre nema pokretljivost za igrati obranu ni u ex-Yu ligi).

I Kobe kao čuvar najbržih protivničkih igrača i Clark kao starter pak nisu potezi koji mogu trajati cijelu sezonu. Ovim su si Lakersi kupili tek nekoliko tjedana dok ne pronađu kupca za Gasola - obzirom na razvoj situacije, pretvoriti Paua u tri-četiri solidna igrača nameće se kao jedini logičan potez. Jer, ovdje više ne pričamo o naslovu, već o tome hoće li dogodine opet prolaziti kroz isto.

Kako nemaju prostora na salary capu za pojačati se, a već su i ostali bez gomile opcija koje ostaju na raspolaganju momčadima koje ne plaćaju porez na luksuz, smanjivanje troškova danas jednako je boljoj momčadi sutra. Praktički, potpiše li Dwight novi ugovor, ostatak rostera opet će moći popuniti samo veteranima na minimalcu, a do sada već imaju dovoljno dokaza da tako ne ide. Žrtvovanje Gasola za rotaciju nužno je, bilo danas, bilo na ljeto. Kako ionako trenutno nisu izazivači, čemu čekati?

(Biseru, možda da Gasol proigra, pa onda netko možda i da ponudu, jer ovo što je do sada pokazao ne bi natjeralo ni Wizardse da ga dovedu).

9. KNICKS (4240)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 66%

Bolji su napadački nego je sistem uzeo u obzir, ali i lošiji obrambeno, tako da su stvari tu negdje u balansu, trenutno iznad očekivanja zbog fantastičnog šuterskog ulaska u sezonu tijekom kojega su se nakrcali pobjedama, ali i zbog općenito slabijeg Istoka nego smo prognozirali.

10. CELTICS (4055)

OČEKIVANO – 61%

TRENUTNO – 51%

Celticsi samo ostaju vjerni svojoj tradiciji toplo-hladnih igara, a trenutno je dobrim dijelom problem Bassova jadna igra i vrijeme koje je trebalo prinovama da se uklope. Povratak Bradleya nije slučajno rezultirao najboljim igrama sezone - iako je Avery daleko od obrambene forme koju je pokazivao lani, njegovo instaliranje u petorku jednostavno je posložilo rotacije u vanjskoj liniji koja konačno igra kako smo očekivali. Sad još da se isto dogodi i pod košem i eto ih tamo gdje smo i očekivali.

11. ROCKETS (3900)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Pridodali smo im Hardena i digli ih s 35 na 39%, ali Brada je očito puno veći dobitak – prisustvo takvog playmakera podiže razinu igre svima oko njega i tu treba tražiti glavne razloga uspješnosti, kao i u originalnom stilu igre na koji se u žrvnju NBA sezone bilo teško pripremiti (uđu li pak u playoff, očekujte da će bilo koja ozbiljna momčad pomesti Rocketse s nekoliko dana pripreme na njihov "run and gun and no D" stil igre).

Uostalom, niz od 6 poraza jasno govori koliko su ovisni o Hardenu (doduše, imali su i nezgodan raspored s 5 teških gostovanja od čega su 3 bila u 4 dana) – danas svi znaju da se treba isključivo fokusirati na njega (doslovno je udvajan u svakoj pick & roll situaciji, visoki igrači uopće se ne rotiraju nazad nakon izlaska već ostaju na Hardenu i zatvaraju ga zajedno s njegovim čuvarom), što Rocketse još više osuđuje na šut za tri i tranziciju.

Zbog ovakvih stvari NBA je zakon – Rocketsi su udarili ligu, liga im je uzvratila, sada je opet red na njih da zadaju novi udarac. Hoće li to napraviti promjenama u stilu igre (početi koristiti Hardena više kao off the ball opciju i vrtiti igru više kroz Lina i Parsonsa, dakle hoće li dodati malo mesa svom jednostavnom napadu) ili dovođenjem druge opcije koja može skinuti teret s Hardena (a izbora će biti), vidjet ćemo.

12. NETS (3865)

OČEKIVANO – 55%

TRENUTNO – 60%

U svim godinama praćenja lige, malo tko mi je ostavio slabiji utisak u ulozi glavnog trenera od PJ Carlesima. Ne govorim tu o njegovoj stručnosti, već prije svega o karakteru koji nikako nije liderski. Njegovim dolaskom Netsi gube i onu zadnju nadu da će moći sklepati solidnu obranu na čemu je Johnson svakako radio i zbog čega je i usporio igru. Najluđe od svega, Carlesimo je nije ubrzao, samo je dao veće slobode u napadu Williamsu, iako je napad i do sada bio sasvim solidan.

I bit će još solidniji kako kroz sezonu glavni igrači budu hvatali formu i kada se potpuno uigraju (ne zaboravimo da su okupljeni tek ovog ljeta). To da su Netsi odjednom bolji bez Averya Johnsona čisti je mit koji je kao i svi izgrađen oko laži. Da, Netsi su nanizali pobjede, ali protiv kakve konkurencije? Zar mislite da je Johnson slučajno dobio otkaz točno pred još jedan niz laganih utakmica? King nije genijalac, ali nije ni glup. Uglavnom, u Brookylnu nema ništa novoga, koliko god to pokušali upakirati gazdi Prokhorovu. Koji će po prvi put u životu morati prihvatiti da postoje neki aspekti života u kojima neće isplivati na vrh na silu.

13. HAWKS (3845)

OČEKIVANO – 60%

TRENUTNO – 56%

Ne otkriju li uskoro kako doći na liniju slobodnih, trenutno pogođen postotak pobjeda bi se vrlo brzo mogao pretvoriti u promašaj. Plus, nitko ne zna u kakvom će sastavu završiti sezonu i to je dodatni x-faktor - hoće li to biti s ili bez Smitha na rosteru. Njegova nedavna suspenzija nakon kriminalnog poraza od Bullsa jasno govori kako odnosi nisu sjajni, a to znači da Ferry ima hrpu opcija. Poželi li ostati u borbi za vrh Istoka, uvijek može Smitha pretvoriti u Dudleya i Gortata (ostali bi bez dijela salary capa, ali i dalje bi imali dovoljnu fleksibilnost za dodatna pojačanja tijekom ljeta, doduše ne više all-star predznaka). Mislim, Sunsi bi jedva dočekali ovakav potez, zar ne?

Poželi li pak zadržati fleksibilnost, poneki pick i mladi igrač uz ugovor ili dva u zadnjoj godini, bit će sasvim dovoljni. Tu se kao logični partner uvijek javlja Houston koji vreba u potrazi za yinom Hardenovom yangu - njihov paket oko picka, Terrencea Jonesa ili Marcua Morrisa, Carlosa Delfina (taman 3&D igrač koji može uskočiti na bok, što je najvažnije - skromno plaćen) i ugovora Colea Aldricha, bio bi više nego dovoljan.

14. BULLS (3840)

OČEKIVANO – 54%

TRENUTNO – 61%

Iako mi nikada neće biti jasno zašto Thibodeau koristi Gibsona manje nego lani kad je imao na raspolaganju i Asika, činjenica je da su kroz sezonu Bullsi dobili pristojnu rotaciju kojoj samo nedostaje startni play. Nije ovo bench mob, uostalom neće ni Rose biti Rose kad se vrati, ali barem je solidna klupa, što je i glavni razlog zašto su Bullsi u ovih drugih 20 utakmica zaigrali nešto bolje.

15. BUCKS (3765)

OČEKIVANO – 48%

TRENUTNO – 53%

Rezultatski su tamo gdje smo ih vidjeli, iako s određenim stilskim razlikama (možda smo očekivali bolji napad i lošiju obranu, ali ni obrnuta prezentacija nije na odmet kad je mogući povratak u playoff u pitanju).

16. PACERS (3745)

OČEKIVANO – 57%

TRENUTNO – 61%

Vraća se Granger, ali stiže i nešto teži raspored, tako da bi ostajanje u ovim okvirima trebalo očekivati i ubuduće.

Samo, ako su Pacersi na svojih očekivanih 60% učinka, zašto su ovako nisko? Već prožvakana tema, ali nije zgorega još jednom napomenuti da omjer pobjeda i poraza, posebice u ovom djelu sezone, ovisi podjednako o protivnicima kao i o vašoj igri. Pacersi su uvjerljivo najbolja obrana lige, kao što su uvjerljivo i drugi najgori napad (pitanje je dana kada će ih Wizardsi preskočiti jer povratkom Walla igraju duplo bolje).

Također, Pacersi su do sada imali najlakši raspored u cijeloj ligi. Od 41 utakmice koliko su odigrali, čak 20 ih je bilo protiv momčadi koje su ispod 50% učinka, što znači da su nizali ne samo utakmice protiv Wizardsa, Cavsa, Bobcatsa i sličnih susjeda s Istoka, već su do sada odigrali po dva puta s kramom Zapada, Kingsima i Hornetsima. Dodaj i jednu pobjedu protiv Sunsa i to vam je već 5 laganih pobjeda. Zamijenite sad dio tih utakmica s protivnicima koji se bore za playoff i dobijete Pacerse puno bliže 50% nego 60%.

17. MAVS (3640)

OČEKIVANO – 52%

TRENUTNO – 42%

Dirk je zbog ozljede izbivao nešto duže nego smo očekivali, ali problem je jednostavno slabije izdanje Mavsa, posebice veterana poput Mariona, Branda i Kamana, a zatim i mladih snaga poput Wrighta, Collisona i Beauboisa, koji nikako da nađu zajednički jezik s Carlisleom. Međutim, sezona je još duga – Dirk iz utakmice u utakmicu igra sve bolje, s njim raste i Dallas i nije isključeno da se opet uključe u borbu za playoff, pogotovo nastave li progresijom koja ih je od prošlog do ovog tjedna digla za 6 pozicija. S Dirkom su sve stvari legle - Carlisle ima dobro posložen sistem, ali nedostajao mu je njegov glavni dio. Uostalom, dovoljno je vidjeti kako su Marion i Brand odmah proigrali ili kako se Mayo probudio iz kome u koju je upao u trenutku kada su ga protivnici počeli udvajati svaki put kad bi dobio loptu.

18. JAZZ (3635)

OČEKIVANO – 51%

TRENUTNO – 53%

Bit će zanimljivo vidjeti što će se dogoditi nakon trade deadlinea – ne zaboravite da je ovaj rezultat prognoziran obzirom na Millsapa i Jeffersona tijekom cijele sezone. Dođe li do značajnih promjena, sve je moguće - i da krenu put gore, ali i prema dolje.

19. MAGIC (3340)

OČEKIVANO – 32%

TRENUTNO – 36%

Vaughn je uspio skoro pola sezone održavati Magic iznad očekivanja. Što god da se dogodi u daljnjem tijeku godine, GM Magica barem može biti miran što se tiče trenera - tu je pogodio.

20. RAPTORS (3320)

OČEKIVANO – 46%

TRENUTNO – 35%

Na putu su da ispune očekivanja nakon lošeg starta uzrokovanog gadnim rasporedom, ali i problemima s ozljedama (Lowry, Fields). Bargnanievu ozljedu ne spominjem kao problem jer se u principu radi o blagoslovu - zaigrali su kao ozbiljna momčad tek zamijenivši ga Davisom i Johnsonom.

21. WOLVES (3255)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 44%

Raspad sistema izazvan je ozljedama, u to nema sumnje – bez Lovea i Rubia u punom pogonu, Wolvesi jednostavno nisu kvalitetna napadačka momčad. Međutim, ono što dodatno situaciju čini nepopravljivom je i raspad obrane do kojega je došlo dijelom zbog sve težeg rasporeda (u ranijim postovima smo isticali kako je lagani ulazak u sezonu jedan od važnijih razloga zašto Wolvesi odjednom igraju obranu), a dijelom i zbog toga što Wolvesi gube nadu i energiju.

Mislim, čak je i Rick Adelman već duže vrijeme udaljen od momčadi zbog ozbiljne bolesti supruge, a to znači da momčad nema čovjeka koji može ukazati na rješenja baš u trenucima kada je to najpotrebnije. Da li im karma vraća za sve ludosti koje je Kahn činio, nemam pojma, ali ako ćemo pričati koji je glavni razlog zašto će Minnesota opet u lutriju, onda je to definitivno nedostatak sreće.

22. PISTONS (3245)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 36%

Gledajući pobjede, korake kojima grabe naprijed možemo opisati sićušnima. Ali, gledajući napredak Knighta, energiju Drummonda i talente koje s vremena na vrijeme pokaže Monroe, put do relevantnosti čini se puno bližim.

23. SIXERS (3230)

OČEKIVANO – 50%

TRENUTNO – 43%

Bynum je već trebao biti dio rotacije - da ga imaju na raspolaganju od početka mjeseca, sada bi bili puno bliže ispunjenim očekivanjima. I da, zanemarite priče o Holidayu kao all-staru - istina je da na Istoku nema velikog izbora među bekovima, ali Holiday je isti igrač kao uvijek, samo što troši puno više lopti. Mislim, nije da u povijesti all-stara upravo takvi nisu nagrađivani, ali zar nismo na startu posta istakli važnost efikasnosti u pobjeđivanju? Zar ne bi tom logikom trebalo nagraditi efikasnost i prilikom all-star izbora, ako je ona već taj faktor koji čini razliku između pozitivnog i negativnog scorea?

24. BLAZERS (3005)

OČEKIVANO – 39%

TRENUTNO – 51%

Da mogu nadmašiti skromna očekivanja ako Lillard odigra do kraja sezone na ovakvoj razini to je jasno (a i ako se nitko ne ozljedi), ali prvenstveno je razlog za ovoliku razliku između očekivanja i stvarnosti drugi najlakši raspored kojega je imala jedna momčad Zapada (Thunder je broj jedan). Što, logički, znači da ih čeka puno teži drugi dio sezone, a to sve skupa znači da bi se na kraju trebali naći 5 do 10% udaljeni od projekcije.

25. HORNETS (2940)

OČEKIVANO – 40%

TRENUTNO – 33%

Tu su isključivo zbog ozljeda, iako ih ni raspored nije mazio (najteži u ligi u prvom dijelu sezone). Davisovi problemi s ozljedama plus Gordonova produžena rehabilitacija srušili su projekciju, ali, kako je pokazao niz pobjeda odmah nakon Gordonova povratka (koji zbog Riversovih katastrofalnih partija sada izgleda kao spasitelj), na putu su da je opravdaju do kraja sezone.

26. SUNS (2590)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 32%

Na veliko iznenađenje Clyda Drexlera, Sunsi se ipak ne bore za playoff. Prognoza ih je ocijenila kao jednu od 5 najgorih momčadi u ligi i za sada je na tragu, s tim da bi mogla i ozbiljnije promašiti krenu li u rasprodaju i upadnu u serije poraza.

Obzirom da su Sarver i društvo još tijekom ljeta razmatrali mogućnost da smjene Gentrya, njegov odlazak nije nikakvo iznenađenje. U ovakvoj sezoni loše vođene momčadi obično čuvaju u rukavu upravo ovaj potez otpuštanja trenera kako bi ostavili dojam da nešto rade. Tako da se uopće ne treba zavaravati da su ovim potezom Sunsi okrenuli novu stranicu ili da imaju plan - ovo je tek mazanje očiju fanovima, istim onima kojima su obećavali konkurentnu momčad nakon što su potrošili novac na Dragića, Scolu i Beasleya. Postoji li neki veći plan iza svega ovoga, znat ćemo tek kada prođe trade deadline. Ipak, obzirom da Gortat umjesto na treningu sate provodi u uredu GM-a, izgleda da je samo pitanje dana kada će pasti prvi trade.

27. WIZARDS (2540)

OČEKIVANO – 37%

TRENUTNO – 22%

Istina, Wallov oporavak trajao je nešto duže i Nene je propustio više utakmica nego se itko nadao, ali za ovakav raskorak nema razumnog opravdanja osim činjenice da su Wizardsi jedan od najgorih napada u povijesti NBA. Koji je od dolaska Walla odjednom oživio - sa svojim playmakerom u pogonu, pa makar i s klupe, Wizardsi odjednom dolaze do lakših šuteva, što se vidi po postotcima. Ipak, nije pošteno sav napredak pokazan u ovom zadnjem nizu utakmica pripisati Wallu - vatreno krštenje je prošlo, a to znači da je Beal spreman preuzeti na sebe dio tereta (u prvim tjednima 2013.-e tricu gađa 60% i konačno pokazuje zbog čega smo ga smatrali jednim od najboljih šutera generacije).

28. KINGS (2475)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 38%

Najgore od svega, dojam je da mogu i puno bolje od ovog skromnog napretka u odnosu na lani, ali kontekst ih ubija. I tu ne mislim samo na vlasnike, već i na čudne odluke Keitha Smarta koji ni nakon pola sezone još nema složenu rotaciju.

29. CAVS (2030)

OČEKIVANO – 38%

TRENUTNO – 24%

Ozljeda Irvinga bacila ih je u rupu, a ona Varejaoa samo dodatno pokopala. Obzirom na jadno stanje ostatka rostera trebale su im vrhunske partije obojice, ali očito nije bilo suđeno - tek što je Irving počeo igrati kako zna i dizati formu na višu razinu, otpao je Andy, a Irvingov napredak se tako ne može iskazati i rezultatima (ovo je valjda prvi put u povijesti da mi neće biti krivo ako all-star bude netko iz najgore momčadi lige).

30. CATS (1675)

OČEKIVANO – 23%

TRENUTNO – 26%

Dođe li do 20 pobjeda s ovim rosterom (19 je prognozirano), a ne putu je da to ostvari, Mike Dunlap zaslužuje otvoriti šampanjac. Ili barem bocu vina za dobro obavljen posao. U biti, kad pogledaš tu rotaciju pod košem, možda mu je najbolje da nakon svega otvori bocu rakije.

25Jul/1220

30 FOR 30: NEW YORK

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Tyson Chandler

X-faktor: New York, New York

Osvrt na Knickse moramo započeti od ljeta 2010. koje je trebalo označiti vrhunac u pokušaju povratka Knicksa na pravi put, a pravi put u njihovom slučaju bio je bilo koji put koji na sebi nema podsjetnike na Isiaha Thomasa i njegov nebulozni smisao za evaluaciju igrača i slaganje rostera. Nakon sjajnog posla obavljenog u prethodne dvije godine, tijekom kojih je GM Donnie Walsh očistio roster od ostataka prethodnog režima, Knicksi su prvi put od 1996. imali prostora na salary capu za potpisati slobodnog igrača (tada su svjetlima velegrada privukli sjajnog mladog beka Allana Houstona iz Pistonsa, što je kasnije rezultiralo raspadom potencijalno opasne momčadi predvođene Grantom Hillom).

Jasno, dvije godine patnje koje su proživljavali Walsh kao GM, Mike D'Antoni kao trener i Jim Dolan kao bahati gazda, bile su sredstvo da se dođe do cilja zvanog LeBron James. Ili barem do plana B zvanog Dwyane Wade. U najgorem slučaju, do utješne nagrade zvane Chris Bosh. Naravno, svi znamo kako je to završilo – James je umjesto luksuza Knicksa izabrao put prema naslova prvaka, a Knicksi su se našli pred dvojbom – ili nastaviti čekanje do iduće skupine franšiznih igrača koja bi postala dostupna u budućim sezonama (CP3, Dwight) ili potrošiti svu krvavo stečenu fleksibilnost odmah. Naravno, dvije godine razuma bile su previše za Dolana koji je više od svega želio konkurentnu momčad i maksimalan ugovor je tako poklonjen Amareu Stoudemireu, igraču točno onakvog profila kakav bi se našao na rosteru Isiaha Thomasa.

O kakvom se točno profilu radi? Nekoliko malih digresija poslužit će da bolje objasnim, ali, ukratko, u pitanju su egoistični igrači koji su od prvoga dana postavljeni na vrh iako takvu poziciju nisu ničim zaslužili i koji tako nikada nisu dobili priliku shvatiti da se do rezultata u košarci može doći samo odricanjem. Odricanjem slobodnog vremena, tijela, planova, ako treba i novca. Ali, najprije odricanjem ega.

Digresija 1.
Amare je iza sebe imao uspješnu karijeru u Sunsima koju su s jedne strane obilježile ozljede, a s druge gomila zakucanih koševa za koje se pobrinula njegova pick & roll igra sa Steveom Nashom, moderni odgovor na Stocktona i Malonea. Međutim, iako je iza sebe imao 5 all-star nastupa i status jednog od najpopularnijih igrača u ligi, gole činjenice jasno kazuju kako je u 8 sezona u Phoenixu odigrao samo 4 na all-star razini (prve dvije bez Nasha bile su privikavanje na ligu, još dvije je izgubio zbog ozljeda). Ali, čak i u tim sezonama tijekom kojih je bio nezaustavljiv, njegova očajna igra u obrani i problematičan karakter uvijek su ga udaljavali od šampionskog puta.

Digresija 2.
Iako sam gledao NBA od kada znam za sebe (prve utakmice kojih se sjećam bile su Finalni sudari između Lakersa i Bullsa 1991.), prve ozbiljnije tekstove počeo sam pisati tek 2005. inspiriran igrom Sunsa i posebice Stevea Nasha. Kada je Steve u pitanju teško mi je ostati subjektivan čak i danas kada se isključivo oslanjam na stvari poput napredne statistike i velikih uzoraka, a možete misliti kako je tek bilo prije 5-6 godina kada sam u užasu gledao kako Amare svojom sebičnošću uništava ionako male šanse da D'Antoniev stil dođe do Finala. Kako redovito imam no-star izbor u kojem biram totalnu suprotnost od all-star momčadi (igrače koji su užasno preplaćeni i precijenjeni ili jednostavno beskorisni kao košarkaši), 2009. i 2010. Stoudemirea sam bez pardona izabrao za kapetana iako je u ovoj prvoj godini bio ozljeđen, a u ovoj drugoj uopće nije igrao loše. Evo što je subjektivni pizdek u meni tada rekao:

2009.
„Da je barem retardiran, pa da znamo da nije u stanju igrati obranu i skakati zbog nekakvog urođenog defekta. Bilo bi lakše. Ovako, gledati ga iz sezone u sezonu kako trati talent, stvarno postaje mučno“

2010.
„Znam, nije u redu staviti ga u ovu skupinu antitalenata, ali moram samo zbog pristupa. Evo što je rekao neki dan: „I'm not a captain so you can't place too much of the blame on me, it's not my job to rally the troops and get everybody on board. It's the captain's job to do that“. Kakav moron. Nije tvoj posao? A što jeste tvoj posao, za 15 milja godišnje plakati kako nemaš dovoljno lopti? Kao da je Nash kriv što Alvin Gentry kao novi trener ne želi da se sve isključivo vrti oko tebe i ugađanja tebi. Više ti se ne serviraju ziceri i odmah plaćeš, kao pravo derište. Ova organizacija i tvoj kapetan Nash su ti dali sve što imaš, najmanje što možeš je iskazati im poštovanje i odraditi svoj posao, umjesto da šetaš uokolo i gledaš kako ti iza leđa protrčava tko god poželi.“

Digresija 3.
Knicksi imaju dva naslova iz '70-ih ostvarena pod vodstvom Reda Holzmana, trenera čije ideje su nastavile živjeti u ligi kroz njegovog najslavnijeg učenika Phila Jacksona. Nakon Reda, nastavili su biti konkurentni u erama Hubiea Brownea i Ricka Pitina, ali su tek dolaskom dva Pata, Rileya i Ewinga, opet došli u šansu postati pravi izazivač. Znamo kako je to završilo, Jordan i Olajuwon također su imali nešto za reći, ali uspješni Rileyevi temelji držali su se sve do 2002. kada dva ključna igrača, Allan Houston i Latrell Sprewell, prelaze 30-u i raspadaju se, a Rileyev učenik i nasljednik Jeff Van Gundy dobiva otkaz.

Tada Dolan dolazi na briljantnu ideju da kao GM-a angažira prijatelja Isiaha Thomasa, koji bez ikakvog obzira prema salary capu i košarkaškoj logici počinje paliti novac na sve strane. Prvo stiže Steph Marbury (koji je još bio u naponu snage, ali je, kao i svaki prosječni all-star koji igra samo u jednom smjeru i nema mentalnu snagu da iz sezone u sezonu radi na svojoj igri i tijelu, počeo propadati čim se približio 30-ima), zatim Jamal Crawford (još jedan combo-bek koji ne igra obranu poput Starburya – idealan par u Thomasovom svijetu), pa Penny Hardaway (uništen ozljedama, ali i dalje „vrijedan“ maksimalnog ugovora), Eddie Curry (dati 10 milja po godini centru koji ne igra obranu i nije u stanju ostati u formi tipični je Thomasovski potez – fascinanto je da netko, tko je osvojio dva naslova kao igrač isključivo igranjem obrane, kao GM nije bio u stanju vidjeti dalje od prosjeka koševa), Steve Francis (već načet ozljedama i blizu 30-ima, ali ponosni vlasnik max ugovora) te Zach Randolph (protjeran iz Portlanda zajedno sa svojim max ugovorom).

Dovođenje ofucanih zvijezda koje su prošle svoj zenit tako je postao zaštitni znak Knicksa, a u takvom okruženju problematični mladi igrači poput Currya ili Randolpha nisu imali nikakvu šansu – poštena momčad bi mogla sakriti jednog takvoga i izvući iz njega ono pozitivno, ali, okružen s gomilom upitnika, upitnik će uvijek ostati upitnik. Trošenje novca nije stalo na igračima – Isiah je poklonio Larryu Brownu milijune da trenira ovaj kaos, a Brown je u svom stilu ubrzo izludio sve oko sebe, pokupio lovu i pobjegao. Dolanu nije preostalo ništa drugo nego da prepusti kreatoru Thomasu treniranje svoga vlastitog Frankensteina.

Konačni rezultat svih ovih spaljenih milijuna i bezbrojnih transakcija bio je jedan (1) nastup u playoffu (prva Marburyeva godina, ispadanje u prvoj rundi) i 4 gladne godine. Koje su dovele do toga da je Dolan 2008. konačno otpustio Thomasa i predao franšizu u ruke Donnieu Walshu, koji je napustio svoju mirnu poziciju u Indiani kako bi za bogatu nagradu Knickse naučio slaganju košarkaške momčadi.

I tu sada opet dolazimo do ljeta 2010.

Činjenica da Amare nije franšizni igrač već all-star talent na zalazu, bila je manji problem u ugovoru kojega su mu dali Knicksi. Puno veći krio se u činjenici da nijedno osiguranje nije htjelo osigurati njegov max novac iz razloga što su čovjeku uništena oba koljena, što ima kronične probleme s leđima i što mu je jedno oko trajno oštećeno. Graditi budućnost na nekome tko je isključivo oslonjen na fizikalije, skočnost i brzinu, a tko se približio 30-ima s ovakvom povijesti bolesti, stvarno je potez kakav si mogu priuštiti samo Knicksi.

Nakon desetljeća irelevantnosti, ovo definitivno nije bio početak kakvoga su zamišljali, ali to ih nije spriječilo da tijekom iste sezone naprave novi pogrešan korak. Dovođenje Carmela Anthonya bio je opet čisti stilski potez bez imalo smisla, što se osjetilo i na parketu jer, ma koliko god PR stručnjaci i mas-mediji polirali stvarnost da bi prodali svoj proizvod, lopta ne laže. Amare je uživao vodeći Knickse prema prvom playoffu u 7 godina, igrao je svoju klasičnu igru u jednom smjeru, sa svim ovlastima u napadu i bez brige u obrani, držeći se na polovičnom učinku (score bez Carmela 28-26).

Logično bi bilo pomisliti da dolaskom all-star talenta kakav je Anthony momčad doživi skok, ali oni su ostali na istome (score s Carmelom 14-14). Razlog je jednostavan – Amare je koristan isključivo kao strijelac, a kako mu je dolazak Mela oduzeo određenu kvotu lopti, njegov učinak je oslabio. Kako Melo također nije all-round igrač već isključivo strijelac, ispada kako su Knicksi pretplatiti dva ista igrača – iako je Amare nominalno visoki, on nije dominantan skakač i obrambeni igrač da bi opravdao takvu kvalifikaciju, dok Carmelo, iako nominalno swingman, najveći dio svojih koševa zabija u i okolo reketa. Jednostavno, umjesto da jedan drugome pomažu u 2 na 2 igri (kombinacija Nash-Amare kao idealan primjer suradnje playa i visokog igrača) ili si barem otvaraju prostor (kombinacija Melo-Billups/Smith kao idealna kombinacija šutera i dominantnog strijelca s vrha reketa koja je Denver odvela do finala Zapada), oni si oduzimaju vrijednost.

Jasno, problem je što u startu nisu toliko dobri – James i Wade imaju slične probleme jer ni jedan nije toliko dobar šuter da može otvoriti prostor onome drugome, ali su fantastični playmakeri i obrambeni igrači koji su u stanju biti korisni čak i u svim onim trenutcima kada napad ne ide preko njih. Melo je definitivno sjajan strijelac, uz Dirka možda najbolji igrač s poludistance u ligi, ali to je samo jedan element igre. Bi li Melo mogao osvojiti naslov s onako sjajno balansiranom momčadi kakav je bio Dallas? Teško, iz jednostavnog razloga što Dirk nije toliko jednodimenzionalan – zbog prirode svoje pozicije i svojih fizikalija, Dirk je koristan skakač, a zbog prirode svoje ljubavi prema igri ne uzima predah u obrani. Čak i ako nije u stanju previše pomoći u ovim segmentima, jedno je neosporno – Dirk je za klasu bolji šuter od Carmela, a u ligi gdje je učinkovitost ono što razlikuje contendera od pretendera, njegovih 48% ukupnog šuta u karijeri uz 38% za tricu i 88% sa slobodnih ostavljaju u prašini Melovih 46% ukupno, 32% za tricu i 80% sa slobodnih.

Ako Melo nije franšizni talent poput Jamesa i Wadea, a niti netko poput Dirka, tko zbog do vrhunca dovedene specijalizirane vještine može odglumiti franšiznog igrača, tko je on? Nakon čačkanja po povijesti lige u oko mi je upalo jedno ime koje se nameće kao logična usporedba – Dominique Wilkins. Svojevremeno sjajan strijelac, volume scorer kojemu je prosjek koševa uvijek bio važniji od postotka šuta, također trojka koja je skakala kao četvorka i koja je većinu koševa zabijala na račun eksplozivnosti i fantastične skočnosti. Najveća razlika između njih je što Carmelo fizikalijama izgleda kao Barkley, dok je Wilkins bio elegantan poput pravog swingmana, ali šuterske brojke i potrošnja su im identične. Wilkins je bolji skakač i obrambeni igrač, Carmelo je, kada želi, bolji asistent, ali ovaj volume scoring u rangu franšiznih igrača, ali bez učinka franšiznih igrača, ono je što im je zajedničko. Nique je tako proveo karijeru u sjeni Birda i Jordana, Melo u sjeni LeBrona i Kobea, Nique ima 0 prstenja, a toliko će ih imati i Melo dok god bude prva napadačka opcija u momčadi.

Na ovom primjeru Amarea i Mela košarka je još jednom pokazala svoju ljepotu i potvrdila kako nije dovoljno samo okupiti talent, već taj talent treba znati posložiti. Sljedeći potez Walsha tako je bio da odmah poslije sezone da otkaz. Dok je čistio salary cap i dok je momčad bila u tranziciji sve je bilo ok, ali čim je Dolan opet dobio svoju igračku na raspolaganje, Walsh više nije bio potreban. Zastrušujuće je bilo čuti kako je čovjek dobrim dijelom zaslužan za angažmane Stoudemirea i Anthonya bio upravo Isiah, koji se uključivao iz ljubavi i da pomogne prijatelju Dolanu. Jasno da u ovakvoj atmosferi Walsh nije imao što tražiti.

Da priče o Thomasu koji i dalje vuče konce iz pozadine nisu samo glasine, potvrdio je i izbor njegovog dugogodišnjeg pomoćnika Glena Grunwalda za novog GM-a, čiji prvi potez nakon okončanja lockouta je bio dati treći preostali max ugovor prvom slobodnom kvazi all-star igraču na tržištu. U ovom slučaju to je bio Tyson Chandler, što je bio prvi pametan košarkaški potez koji je ova franšiza napravila u dugo vremena, ali ujedno i potez koji je stigao prekasno. S Tysonom su Knicksi dobili temelje za postati dobra obrambena momčad, ali tu su se pojavila dva problema:

- Mike D'Antoni nije došao u New York da trenira obrambenu momčad

- Chandler samo dodatno zagušuje prostor u reketu u igri prema naprijed

Naravno, kada nemaš dugoročni plan ni viziju završnog proizvoda, već djeluješ isključivo u afektu, onda se dovedeš u situacije u kojoj su na početku sezone bili Knicksi. Imali su trenera koji je stručnjak za pick & roll napad koji na rosteru nije imao playmakera (ne poštenog playmakera ili prosječnog playmakera, već doslovno nikakvog), sjajnog obrambenog centra bez obrambenog sistema kojim treba dirigirati i dvije zvijezde koje nisu u stanju funkcionirati zajedno.

Stvar se dodatno zakomplicirala Amareovim problemima s formom (čudo, nije trenirao tijekom lockouta), leđima (hernija diska) i uopće emotivnim stanjem nakon smrti u obitelji (kao da šok gubitka karijere nije dovoljan sam po sebi, Amare se u isto vrijeme morao suočiti i sa stvarnim životom), što je dovelo do toga da je Stoudemire za 18 milijuna Knicksima pružio sezonu u rangu trećeg visokog igrača. Brojke su mu se doslovno srušile – nikada nije zabio manji broj poena pod samim košem, popio je uvjerljivo najviše banana u ligi, a gađao je s 10% slabijim učinkom iz reketa, s vrha reketa i s poludistance.

Gubitak Amarea se pored Carmela ne bi toliko osjetio iz razloga koje smo spomenuli ranije u postu, ali pad napadačke učinkovitosti je bilo nemoguće zaustaviti obzirom na sve druge probleme od kojih je najveći bio nedostatak bekova - nominalni play na početku sezone Toney Douglas stjeran je na dno klupe nakon što je sezonu otvorio sa šutem ispod 30%, back-up play zvao se Mike Bibby (čovjek je sezonu završio s 28% šuta iako je trice gađao 30%), iz Barona Davisa su uspijeli iscijediti 10-ak solidnih utakmica (završio karijeru s 37% šuta i uništenim koljenom), a dvojac koji se rotirao na poziciji beka-šutera imao je sve osim šuta (rookie Shumpert trice je pucao 30%, a Landry Fields 25%).

Kada je Carmelo upao u probleme s preponama zbog kojih je propustio 11 utakmica, izgledalo je kako Knicksima nema spasa. I onda se dogodilo čudo. Ili se tako barem činilo u tom trenutku.

Najopjevanija priča prošle sezone stvarno više ne zaslužuje nove pasuse, ali nemoguće je ne spomenuti kako su Knicksi, u situaciji kada je Amare već bio gotov i kada su istovremeno ostali bez Carmela, s dna klupe izvukli Jeremya Lina pod čijim vodstvom su score 9-15 pretvorili u 18-18, dakle svoj poslovični polovični učinak. D'Antoni je, bez Amarea i Mela da mu smetaju, konačno mogao postati meštar ceremonije, a sve što mu je za to trebalo bio je playmaker sposoban odigrati pick & roll s Tysonom Chandlerom koji je u ovom periodu također uživao u igri, jer je netko konačno bio u stanju nagraditi sav njegov trud na obje strane parketa. Također, nije na odmet bilo ni prisustvo Stevea Novaka koji je dobio Melove minute i nastavio širiti obrane tricama iz kuta.

Naravno, čim su se dva udarna igrača vratila, pick & roll je morao ustupiti mjesto akcijama dizajniranim za Mela i Amarea, što je dovelo do D'Antonieva odlaska jer ovaj nije htio popustiti i prilagoditi igru onima kojima je trebao. U ovoj situaciji nije bilo govora da Dolan stane na stranu čovjeka koji je ionako ostao iz Walshova razdoblja i koji je, ruku na srce, bio totalno izgubljen s ovim rosterom. Srećom, nije angažirao Thomasa, ali jeste Mikea Woodsona, starog lisca koji je odavno shvatio kako za opstati u ligi treba znati naći zajednički jezik sa zvijezdama, ma kakvi njihovi limiti bili.

Dolaskom Woodsona Linova uloga u napadu se smanjuje, ali više nije bilo ni bitno. Uz Novaka, koji je postao standardni dio rotacije, rosteru se pridružio i povratnik iz Kine J.R. Smith, što je Knicksima dalo poštenu rotaciju i podršku s perimetra, a odluka da se cijeli napad bazira preko Carmela barem je dala nekakav identitet u napadu momčadi koja je do tada uzalud potrošila 40-ak utakmica u pokušajima da ga otkrije. Čak i bez Lina, koji se nedugo nakon Woodsonova preuzimanja ozljedio, New York je sezonu završio scoreom 18-6. Razlog za ovaku promjenu s onog 50-50 učinka koji se činio dosegom jezgre Carmelo-Amare leži i u Woodsonovim potezima, ali i u čistom slučaju:

- Amare je ovdje definitivno otpao, a bez njegovih stalnih ulazaka i izlazaka iz petorke momčad je konačno uhvatila neki ritam

- kako je Amare igrao na razini rezerve, njegov izostanak otvorio je minute boljim igračima, prije svega Smithu i Novaku koji su šutem iz vana širili reket Carmelu i tako mu pomogli da podigne šutersku učinkovitost (čim se Amare pred playoff vratio, Knicksi su se raspali)

- raspored na kraju sezone bio je krcat lutrijskim momčadima koje već odavno nisu igrale za ništa osim prestiža

Na kraju balade Knicksi su izborili playoff, gdje ih je Heat ubio, ali ništa drugo nije ni bilo za očekivati obzirom na tek 17. mjesto u ligi po napadačkoj učinkovitosti. Naravno, za kraj sam ostavio spomen najvećeg paradoksa cijele sezone, a to je igra u obrani, koja je Knickse održala iznad vode tijekom svih ovih šokova koje su proživljavali i preživljavali te im omogućila da slete na solidnih 36-30 (bolje od 50-50, razlog za slavlje).

Mike D'Antoni je ni kriv ni dužan po prvi put u životu imao sjajnu obranu (top 5), a razlog za to je jednostavan – zbog manjka tijela bio je prisiljen u petorku pored Chandlera gurnuti Fieldsa i Shumperta. Fields je klasičan stoper na bokovima koji jednostavno mora igrati obranu da opravda svoje minute, a rookie Shumpert pokazao se majstorom za presing svojom agresivnom igrom na loptu. Praktički, Knicksi obrambeno nisu imali loš element – Shumpert bi od prve sekunde napada bio na lopti, Fields je držao izvan igre najboljeg protivničkog strijelca s vanjskih pozicija, a, ako bi lopta i ušla u reket ili ako bi protivnik pokušao screen igrom otvoriti nekakav prostor, tu je bio Chandler kao ponajbolji unutar-van obrambeni igrač u ligi da zatvori sve rupe.

Woodsonovim dolaskom u obrani se angažirao i Carmelo (Woodson njemu ključeve momčadi, on njemu trud u obrani), što je idealnu petorku New Yorka u završnici sezone (Shumpert, Smith, Fields, Melo, Tyson) činilo jednom od najpokretnijih, a time i najboljih obrana u ligi. Jasno, svaka postava sa Shumpertom i Fieldsom, pa i Chandlerom koji je bez pravog asista bezopasan, užasno je problematična u napadu, ali Woodson je za razliku od D'Antonia ispravno prepoznao kako snaga ovog rostera leži u obrani. Što je još jedan paradoks Knicksa jer sigurno nisu mislili da će ovakva rečenica imati uporišta u stvarnosti kada su u klub dovodili Amarea i Mela.

FAST FORWARD

Najveću rupu na rosteru sanirali su dovođenjem dva back-up playa (Felton i Kidd), pri čemu su se odrekli jednog back-up playa (Lin). Igrački gledano, radi se o dobrom potezu – iako Lin jedini ima potencijal postati nešto više, također je istina da taj njegov potencijal ponajviše leži u tome što pojma nemamo koliko je dobar, dok za Feltona i Kidda znamo da su na nepovratnom putu prema dolje (Felton ima 28 godina, što je granica na kojoj ovakav tip igrača puca, on čak ni u mlađim danima nije živio od vještine koliko od brzine, a brzine više nema, dok je Kidd i dalje dobar asistent i obrambeni igrač, ali i čovjek manje u napadu).

Istina, Lin donosi milijune u dionicama, a nije fer ni riješiti ga se nakon što ti je pola navijača kupilo dres s njegovim imenom, ali ti isti navijači moraju shvatiti da onih 25 utakmica nisu ništa nego splet okolnosti. A to što se ovaj put Dolan nije pokazao fer prema njima, e pa na to su već mogli naviknuti – ako su željeli podržavati franšizu koja vuče racionalne poteze na i van parketa, izabrali su krivu. Također, Lin je imao jedan problem zbog kojega nije bio vrijedan eventualnih iskri u svlačionici – on je D'Antonieva relikvija, a kao takav trn je u oku Melu i Amareu, a time i Dolanu.

Dovođenje Cambya je također simpatično rješenje iz dva razloga. Prvi je svakako košarkaški, jer Chandler sada konačno ima nekoga da ga odmori na 15 minuta po utakmici, a drugi je navijački – umjesto da liju suze za Linom, navijačima Knicksa bi bilo pametnije da pozdrave čovjeka koji je kao igrač druge godine bio najvažniji visoki član rotacije u Finalu kojega su Knicksi iznenađujuće igrali protiv Spursa 1999. U sličnoj maniri, valjda kao nekakvo saniranje štete nastale odlaskom Lina, u New York je vraćen i Kurt Thomas, još jedna klupska legenda i drugi najvažniji visoki iz spomenutog Finala, ali on danas ne predstavlja ništa osim ormara kojega možeš parkirati u reket. Camby pak dolazi u sjajnu rolu, izgubio je noge za biti starter, ali kao podrška s klupe omogučit će Knicksima da imaju kontrolu skoka i reketa svih 48 minuta.

Naravno, dovođenje tri solidna back-up igrača imalo bi smisla kada bi Knicksi imali sređenu petorku, stoga u ovom kontekstu možemo samo zaključiti kako su s ova dodatna tri ugovora potrošili više nego što bi potrošili da su ostavili Lina, a to cijelu priču o štednji čini tipičnim spinom.

Produženje ugovora s Novakom i Smithom bilo je nužno zbog nemogućnosti da se iziđe na tržište, ali u tome i leži glavni problem Knicksa kojega oni neće biti u stanju sagledati dok god se drže Thomasovskih postulata pri slaganju rostera – novi kolektivni ugovor ne kažnjava momčadi koje troše previše samo novčano, već i ukidanjem opcija i nametanjem hard capa. Uzmite za primjer samo ovo ljeto – uz pomoć sign & tradea s igračima na koja su imali prava, Knicksi su došli i do Cambya i do Feltona. Od iduće sezone, sign & trade opcija se oduzima svim momčadima iznad poreza na luksuza kako bi ih se spriječilo u daljnjem krcanju ugovora.

Dakle, ovi trenutni Knicksi su ono što ćemo gledati iduće tri sezone dok ne istaknu ugovori Chandleru, Amareu i Carmelu. Izgleda da je i sam Dolan svjestan toga te su i sve pridošlice dobile po 3 godine ugovora. To je to, s ovim se ide u borbu. S Amarevim upitnim povratkom u formu startera, s napadom koji i dalje nema baruta za uskočiti u top 10 i obranom koja će bez 2 ključna igrača (Fields otišao, Shumpert out do veljače) morati ponoviti lanjski top 5 učinak samo da održi ovaj roster iznad vode. Iznad 50-50. Iako, nije sporno da Knicksi napreduju - nekada im je trebalo 100 milijuna ugovora da završe u lutriji, a danas su sa samo 80 u stanju uhvatiti donji dio playoffa.

JEZGRA: Melo, Amare, Chandler, Kidd, Felton, Camby, Smith, Novak (69 milja)

ROSTER: jezgra + Novak, Prigioni, Brewer, Shumpert, Thomas, White (79 milja)

- Knicksi već sada imaju garantiranih 76 milja za sezonu 2013/2014, što znači da će jedini način da dovedu nove igrače biti potpis veterana za minimalac

- opet, obzirom kako su ukrali Brewera za ništa, očito je kako se New York uvijek može snaći – Brewer će bez problema pokriti odlazak Fieldsa za petinu svote koju će ovaj dobiti od Raptorsa

- ako se pitate što će im Prigioni u 35-oj godini kada već 4 sezone konstantno pada s razinom igre, odgovor je jednostavan – NBA minimalac je trenutno najviše što čovjek može dobiti jer u Europi nitko nije lud da mu ponudi garantiratnih 500 000 dolara

- James White je osvojio natjecanja u zakucavanju u NBDL-u, Rusiji, Turskoj i Italiji i to je u biti sve što treba znati o njemu (usprkos tome što ima 30 godina, na ljetnoj ligi je ostvario prosjek od 6 koševa za 22 minute uz šut ispod 30% što definitivno obećava kada je u pitanju swingman)

12Apr/124

BUCKS SUCKS

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ BUCKS

Jadni Scott Skiles. Čovjeku koji se cijelu karijeru zaklinje u obranu sigurno nije lako promatrati kako mu momčad prima lagani koš za košem, ali, za razliku od starog Skilesa, koji bi do sada već ubio nekoliko igrača, ovaj novi odiše zenom. Zen master Skiles. Umjesto da se živcira i urla, Skiles je naučio voljeti bombu, prigrlio je ovu svoju očajnu momčad (made by John Hammond) i omogučio joj da bude što konkurentnija tako što je dozvolio Brandonu Jenningsu i Monti Ellisu da potežu prema košu kad i kako hoće te povremeno podijele loptu i sa suigračima.

Naravno, ne vjerujem ni trenutka u ovo što sam napisao. Siguran sam da je u pitanju jedan od sljedećih scenarija:

- Bucksi su navukli Skilesa na žešće količine prozaca i ritalina
- John Hammond je gledao "Let iznad kukavičjeg gnijezda" pa se sjetio da bi mogao Skilesu napraviti lobotomiju kakvu su izveli na Nicholsonu
- Skiles je smaknut još tijekom lockouta i na njegovo mjesto instaliran je Ed Harris

Iako, teško da bi netko na drogama, bez dijela mozga ili svjež od tumačenja Johna McCaina (i to u TV filmu), poduzeo sve što je u njegovoj moći da momčad održi iznad vode. Već nakon 5 minuta Skiles je startnog centra Drewa Goodena sjeo na klupu. Navodno je Gooden načet već neko vrijeme, ali to ga dosad nije spriječavalo da igra puno više od 5 minuta. Međutim, nakon što ga je Tyson Chandler nekoliko puta izvozao (!!!) i nakon što su Knicksi položili par zicera u praznom reketu na postavljenju obranu (!!!), Skiles je izveo jednog od tradicionalno najgorih obrambenih igrača u ligi i više ga nije vraćao u igru.

Neka vas ne zavaravaju njegove brojke – Gooden ni u najboljim danima nikada nije bio garancija uspjeha iz jednostavnog razloga što bi njegovih 10 koševa uglavnom značili da je protivnik zabio 20. Uvevši dugog i borbenog Udoha, Skiles je barem onemogučio Chandleru lake koševe i povratio kakvu-takvu kontrolu nad reketom.

Drugi ključni potez napravio je kada je na klupu sjeo neraspoloženog Ilyasovu za kojega od dolaska Ellisa više nema dovoljno lopti koje bi mu omogučile da napadačkim učinkom sakrije činjenicu kako je očajan obrambeni igrač. Carmelo je nakon toga ipak nešto teže dolazio do šuta protiv puno borbenijeg MbahaMoutea. Mislim, zabijao je kako je htio i svaki put kada je trebalo, ali preko Ilyasove ne bi stao na 32, nego bi valjda otišao do 50.

Obzirom da ionako svaki napad ide preko Ellisa ili Jenningsa, držati na parketu Goodena ili Ilyasovu zbog nešto mekše ruke stvarno nema smisla. Udoh i MbahaMoute zabit će barem poneki odbijanac, uhvatiti skok u napadu i znojiti se u obrani. Nakon što je ovim prilagodbama Skiles riješio pitanje balansa u petorci, Buckse je u utakmicu već tradicionalno vratila druga postava - vatrogasci Udrih i Dunleavy uz pomoć fenomenalnog blokera Saundersa su ionako već navikli stizati minuse koje im ostavi prva petorka.

U nastavak je tako Milwaukee ušao u egalu, čak su i vodili u jednom periodu, ali u završnici je opet presudila ovisnost Bucksa o dva limitirana igrača poput Ellisa i Jenningsa. Svaka čast njihovoj brzini i driblanju, ali šutevi koje oni sebi dozvoljavaju uglavnom nemaju veze s mozgom. Maknimo činjenicu da su poprilično zeznuti u obrani na loptu i ostaju nam dva poziciono beskorisna igrača. Kad taj mlaki obrambeni učinak dodaš na beskoristan napadački učinak, dobiješ ono što Milwaukee jeste – lutrijska momčad.

Njihove sinoćnje brojke izvađene iz konteksta ne izgledaju loše, ali trebate u obzir uzeti da su ih dobrim dijelom ostvarili protiv Davisa, Smitha i, iz nekog samo Mikeu Woodsonu razumljivog razloga, ponovno aktiviranog Mikea Bibbya. Mislim, ne mogu zamisliti nijednog normalnog navijača Bucksa koji je sinoć napustio dvoranu s uvjerenjem kako ova kombinacija ima budućnost (u biti, nisam siguran da Bucksi više uopće imaju navijače). Uostalom, ako Ellis nije mogao igrati pobjedničku košarku ni s Curryem, koji je duplo bolji šuter od Jenningsa, kako će mu to uspijeti s momkom upitne startne kvalitete koji se iz obećavajuće pick & roll napasti pretvorio u najobičnijeg combo revolveraša?

Obzirom na Jenningsov stil igre i Ellisove dokazane vrijednosti, ispada kako Bucksi u vanjskoj liniji startaju s dva košarkaša čiji su talenti primjereniji ulozi s klupe. Tražiti od Skilesa da s ovakvom osnovom izbori playoff poprilično je blesavo i više govori o očajnom Istoku i dobrom treneru nego o konkurentnom klubu (koji bi stvarno već jednom trebao promijeniti ili vlasnika ili sredinu ako se misli maknuti iz učmalosti u koju je zapao zadnjih 10 godina).

Opet, da je Mike Dunleavy pogodio jedan od šuteva na kraju ili da Ellis nije potezao iz loših situacija, danas bi ovaj očajni Milwaukee imao ogromne šanse stići Knickse. Srećom, ovom pobjedom New York ima sasvim dovoljnu prednost koju će teško ispustiti, čak i u slučaju da Amare opet uskoči u petorku. Knicksi su se od prve sekunde predstavili kao ozbiljnija momčad i, iako su imali problema s drugom postavom zbog manjka tijela, njihova jezgra Carmelo-Shumpert-Chandler jednostavno je previše za ovakve Buckse.

JAZZ @ ROCKETS

Utah je prelako riješila susret u Houstonu (prvo ozbiljno odvajanje bilo je i zadnje), očekivano korištenjem prednosti u reketu, ali i okretanjem dojučerašnjih oružja Rocketsa, širine rotacije i vanjskog šuta, protiv njih. Naime, od kada su ubacili Dragića i Leea u petorku, točnije od kada su ostali bez Martina i Lowrya (koji se pomalo vraća u rotaciju nakon misteriozne bolesti), Rocketsi više nemaju na raspolaganju drugu petorku, svoje najveće oružje ove sezone, dok Utah, usprkos povećavanju minutaže starterima zbog lova na osmu poziciju, još itekako uspijeva dobiti kvalitetne minute od svojih mladaca s klupe.

Noćas je pak najveći heroj bio Gordon Hayward koji je s 4 trice praktički sam samcat anulirao učinak Houstona kojem se u najgorem mogućem trenutku dogodila očajna šuterska partija (4-20 za tri). Ono što je važnije čak i od ove izuzetno bitne pobjede je činjenica kako je s ulogom u njoj Hayward okrunio izuzetan niz igara nakon all-star vikenda kojim se nametnuo ne samo kao potencijalni starter budućnosti, već i izuzetno bitan igrač sadašnjosti.

Njegova borbenost i energija nisu bili upitni, ali od all-stara njegov šuterski učinak počeo se stabilizirati da bi u zadnja dva tjedna momak jednostavno eksplodirao. Od kada zabija poštenim postotcima postao je nezamjenjiv u petorci, a više minuta znači da se i njegov tradicionalni all-round učinak konačno osjeti i na rezultatu. Haywardov stoperski mentalitet, nesebičnost i borbenost garantirali su mu ulogu swingmana s klupe. Sjajan pregled terena i osjećaj za asist uz pronađeni šut garantiraju mu pak ulogu startnog swingmana. Ali, nos za ukrasti loptu i osjećaj za blokade čine ga ni manje ni više nego novim Kirilenkom.

Ovaj njegov kvalitativni kvantni skok najveće je pogonsko gorivo Jazza u ovom periodu i samo je pitanja dana kada će i mainstream početi brujati o njemu kao kandidatu za titulu igrača koji je najviše napredovao. Kako sam i dalje uvjeren da dogodine ovakav sličan skok možemo očekivati i od sjajnog Burksa i žilavog Favorsa (a možda i od mrcine u postu Kantera), mislim da bi bilo najpoštenija da Jazz izbori playoff kako bi na taj način omoguči dodatno školovanje ovoj izuzetnoj mladoj jezgri.

Nažalost, hvatanje te osme pozicije i dalje nije lako ostvariv cilj, usprkos noćašnjoj pobjedi.

Dallas, Denver i Houston još uvijek imaju tu minimalnu prednost i otprilike podjednako težak raspored, što im olakšava dolazak do potrebnih 36 pobjeda. Phoenix čeka cijeli niz utakmica protiv playoff momčadi i čak tri izravna konkurenta za sedmu i osmu poziciju – Houston, Denver i Utah. I samo Denver im je doma. Dođu li do 34 pobjede, zaslužuju otvoriti šampanjac, bez obzira bilo to dovoljno za playoff ili ne.

Utah po nekoj logici teško može iznad 35, 36 bi bio maksimum koji ih stavlja u nekakav krug, ali tko zna kako će se rasplesti ovi međusobni obračuni kojih do kraja ima milijun. Ispada da će svaka utakmica do kraja odlučivati, a to je dovoljno dobar razlog da im posvetimo pažnju.

Nakon sutra naravno, jer noćas su u akciji Chicago i Miami.

MUST SEE @ NBA TV

Obje momčadi su u potrazi za momentumom koji u playoffu itekako dobro dođe, ali ni jedna ni druga nikako da ga uhvate. Bullsi će nažalost opet možda biti bez Rosea, koji je nakon prepona načeo i gležanj. Međutim, s ili bez svog najboljeg igrača, Chicago je ipak u boljoj situaciji jer barem nisu nazadovali u odnosu na lani.

Dapače, čak i ovaj period životarenja Thibodeau je lukavo koristio da izbrusi rotacije i naglasi uloge pojedinih igrača (posebice Gibsona bez kojega je postalo nemoguće zamisliti najbolju postavu Bullsa), gurajući limitirane back-upove Lucasa i Watsona u Roseovu ulogu umjesto da dodatno pojača teret Boozeru, Noahu ili Dengu.

Takva odluka možda je kratkoročno rezultirala ponekim porazom viška (nebitno, jer Miami to ionako nije znao iskoristiti), ali dugoročno im neće smetati jer će Roseu omogučiti instant uskakanje u postavu i rolu koju inače obavlja. I dok Bullsi spremno čekaju da im se stvari na koje ne mogu utjecati konačno poslože i da nastave gdje su stali lani, potpuno predani tome što jesu i svome cilju, Miami ostavlja dojam momčadi koja svaki mjesec iznova postavlja osnovna egzistencijalna pitanja - tko smo, kamo idemo, kako tamo idemo.

Noćas imaju šansu prekinuti filozofiranje i vratiti se u igru najboljim lijekom – pobjedom. Nestanu li opet u akciji, naravno da će se opet moći izvlačiti na to kako je protivnik imao suludu večer ili na to kako utakmica u regularnom dijelu sezone (i to bez Rosea) baš i nema značaja. Ali, ovdje se više uopće ne radi o tome što ima, a što nema smisla. Radi se samo o tome da između svih tih izjava za medije, bahatosti i tvitova, treba tu i tamo dokazati kako imaš pobjednički karakter.

Ukratko, izgubli li Heat i ovu utakmicu, bez obzira što se radi o gostovanju u Chicagu, za mene će to biti konačni znak da su momčad koja dobiva utakmice koje ionako mora, a gubi u svakoj iole problematičnijoj situaciji (čitaj: protiv boljeg protivnika). Čak bih rekao da su Heat uber-Sixersi, samo nisam siguran da imaju trenera koji zna što radi.

9Apr/123

TANKING WITH THE PACK G57-G66

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Hornets

R.I.P. Minnesota Timberwolves 2011/2012 season

Kako je petim porazom u nizu, četvrtim protiv protivnika s lutrijskim učinkom, Minnesota definitivno potvrdila da joj više nije stalo do sezone, to se i ja pozdravljam od praćenja Wolvesa i gubljenja dragocjenog vremena na analize njihove kurcobolje. Previše se zanimljivih stvari u ovom trenutku događa u ligi da bi se prisiljavao gledati kako Love i Peković dopuštaju da ih nadigraju talentom limitiraniji igrači.

U porazu protiv Hornetsa koji je prelio čašu strpljenja, posebno je žalosno bilo gledati kako Lovea rastura Jason Smith. Jedan MVP kandidat ne smije si dozvoliti da ga ovako uništi rotacijski igrač (pick & pop specijalist koji solidno može braniti obje visoke pozicije), Loveovih 29 koševa samo su šminka koja ne može sakriti sramotu vezanu uz činjenicu da je Smith u direktnom dvoboju zabio 26 uz 75% šuta.

Kad dodaš da je na sličan način Peković dozvolio Kamanu da radi što poželi, jasno je da Wolvesi nisu mogli dobiti ovu utakmicu. Nije problem bio samo u tome što su Smithu i Kamanu omogučavali otvorene šuteve cijelu večer, već prvenstveno u tome što su ih ovi čak i nadskakali, a Minnesota, bez nadmoći barem u tom segmentu, nije u stanju dobiti apsolutno nikoga.

Ovakav pristup, bez one minimalne borbenosti/profesionalnosti, kod gledatelja ostavlja dojam kao da gleda wrestling i stvarno mi nije jasno zašto Adelman i Love dopuštaju ovakvu rasprodaju teško stečenog ugleda. Istina, apsolutno im nije lako s načetim Pekovićem, bez Rubia i Ridnoura i s gomilom NBDL igrača uokolo, ali nedostatak žara i volje se ne može opravdati nikako drugačije osim tankiranjem.

Sad, još bi mi jasno bilo da su digli ruke od sezone u lovu na što bolju draft poziciju kad bi imali pravo izbora, ali njihov pick odavno je u rukama Hornetsa. Koji su se nenadano našli u možda čak i boljoj situaciji od Minnesote – imaju bolju klupu (Vasquez, Ayon, Smith) i usprkos tome duplo više prostora na salary capu za potpisati pojačanja, plus još uvijek mogu računati da će putem dva lutrijska picka i ostankom Erica Gordona čija Bird prava imaju, preko noći složiti konkurentnu mladu jezgru.

Jedina nada Minnesote za pojačanjem putem drafta leži u eventualnom plasmanu Jazza u playoff, što bi Wolvesima donijelo 15. ili 16. pick kojim bi malo osvježili momčad za dogodine (Utah ima lutrijsku zaštitu, što će im dobro doći obzirom da pored Houstona i Denvera te razigranih Sunsa teško mogu uhvatiti tu osmu poziciju).

Iz ove perspektive se čini da će nedostatak lutrijskog picka na ovako bogatom draftu možda biti ključan za razvoj ove momčadi jer sada sve nade moraju položiti u pronalaženje igrača startnog kalibra na tržištu, a to neće biti lak posao. Dijelom zbog neuglednog tržišta, dijelom zbog manjka manevarskog prostora – salary cap situacija bit će nešto bolja 2013. (ne zeznu li se ovo ljeto nekim dugoročnim besmislenim ugovorom) kad bi trebali imati oko 20 milja na raspolaganju, ali ne i nakon toga zbog evenutalnih novih ugovora Pekoviću i Rubiu.

U biti, sad se čini kako je manji ugovor Loveu bio izvrstan potez jer su si ostavili mogućnost dovođenja igrača kojega bi možda mogli ugurati u taj franšizni maksimum kojega ionako neće imati na koga potrošiti – Peković i Rubio su solidni starteri, ali s velikim upitnicima. Već znamo da kombinacija Love-Peković nikada neće biti garancija zaključanog reketa zbog previše sličnosti (čitaj: rupa) u obrambenoj igri, a složiti šampionsku ekipu bez zaključanog reketa nije baš najlakša stvar na svijetu.

Rubio će uvijek pored sebe morati imati dva rasna šutera kako bi prikrio vlastitu drvenu ruku i teško je zamisliti da će igrač koji ne može zabiti više od 10 koševa u prosjeku biti vrijedan franšiznog novca. Praktički, Wolvesi su osuđeni na potragu za graničnim all-star talentom, a, obzirom na manjak prilika (dogodine će vrlo vjerojatno biti playoff momčad, što će im izbiti iz ruke još jednu priliku za pojačanjem putem drafta), izglednije ih je zamisliti kao tipičan primjer momčadi zapele u sredini iz koje je jedini izlaz ili promjena člana jezgre ili rebuilding (do kojega bi moglo doći već nakon tri sezone kada Love bude mogao aktivirati opciju prijevremenog raskida).

Naravno, bit će još osvrta i na njihovu sezonu i njihove mogućnosti, ali, obzirom da nam je ostalo manje od tri tjedna do kraja regularne sezone i nekih desetak utakmica po momčadi, svu pozornost treba usmjeriti prema playoffu. I to ne samo trci za utješne pozicije u njemu, već i pokušajima hvatanja momentuma ovih ekipa što su već odavno osigurale nastup.

Bulls @ Knicks, Sixers @ Celtics

Dvije sinoćnje utakmice indikativne su za ludilo koje se zakuhalo na Istoku. U par tjedana manje zanimljiva konferencija preuzela je primat nad konkurencijom sa Zapada nizom neočekivanih preokreta. I dok je trka za osmim mjestom na Zapadu i dalje zanimljiva, a možda je još i zanimljivije pratiti kako će podijeliti parovi u prvom krugu, Istok trenutno nudi konfuziju od vrha do dna.

Padom Sixersa, u trku između Bucksa i Knicksa za osmom pozicijom priključila se i treća momčad. Ova četiri poraza u nizu čak i nisu najgori ovogodišnji rezultat, malo prije all-stara Philadelphia je uspijela izgubiti čak 5 utakmica za redom, ali način na koji gube (uglavnom dvoznamenakstom razlikom) govori o ovoj momčadi puno više od omjera.

Noćašnji poraz od Celticsa u kojem od starta nisu bili na potrebnoj energetskoj razini jasno govori da su glasine o tome kako je Collins izgubio momčad možda i točne. Kako je Sickre ranije u detalje secirao njihovu igru, mogu samo dodati da ništa od ovoga nije neočekivano.

U najavi sezone smo isticali kako je ovo momčad stvorena za utješni nastup u playoffu i kako je njen jedini potencijalni x-faktor upravo Collinsova sposobnost miksanja. Čovjek je napad učinio učinkovitim usprkos manjku poštenog šutera i talenta, a obranu je digao do neslućenih razina usprkos nedostatku agresivnih bekova i centra u sredini (paradoksalno, Brand bi od jednog od najprecijenjenijih igrača u ligi vrlo lako mogao postati podcijenjen – amnestiraju li ga Sixersi, a to se čini jedinim logičnim potezom kako bi oslobodili prostora za lov na slobodne igrače, nekakva playoff momčad koja se bori za naslov vrlo lako bi se za iznos midlevela mogla pojačati idealnim trećim visokim koji je ove sezone pokazao da u manje zahtjevnoj roli idealno pokriva obje pozicije pod košem).

Jasno, sada kada su konkurenti ubacili u višu brzinu, Sixersi su naletili na zid jer oni brzina više jednostavno nemaju. Oni mogu do kraja voziti samo u rikvercu, a Collins više nema što izmisliti. Može mu se zamjeriti što korak naprijed nisu napravili Turner i Holiday, ali tu se radi o poprilično skliskom području - da je više energije usmjereno na njihov razvoj, bi li se to odrazilo na rezultate? Uostalom, svi veterani su odigrali iznad očekivanja držeći se zadanog plana, stoga je možda problem dijelom i u tom mladom talentu. Nije da barem Holiday nije imao dovoljno minuta dokazati se, pa se s pravom može postaviti i protupitanje - koliko je ovaj takozvani bekovski dvojac budućnosti uopće kvalitetan?

U svakom slučaju, obzirom da Collins ima višegodišnji ugovor, za budućnost franšize ključno je da uprava ne nasjedne na Collinsov težak karakter i uruči mu otkaz prije vremena jer ovakve old-school trenere koji znaju što rade teško je naći. Puno racionalniji, ali ujedno i puno teži put, bio bi mijenjati roster u hodu, a obzirom na nedostatak ikakve jezgre, taj posao čini se nemogućom misijom.

Iggy je jedini rasni NBA igrač kojega imaju (a i to nešto govori o njihovim ovogodišnjim rezultatima), ali, kako u isto vrijeme postoji i ta puno jeftinija alternativa u Turneru, upravo njegov dokazani talent može biti ključ promjene - bilo kakav šuter ili visoki igrač startne kvalitete koji bi stigao u zamjenu za njega bio bi dobar potez koji bi ih barem malo gurnuo s mjesta. Ali, bit će vremena za pričati o budućnosti Sixersa nakon sezone, sada je bitno uspostaviti red u svlačionici i suprotstaviti se barem Bucksima. Imaju izuzetno lagan raspored do kraja, 6 utakmica protiv lutrijske krame Istoka i direktan obračun s Bucksima 25.4. u Milwaukeeu. Zaslužili su makar tu jednu utješnu playoff seriju i stvarno bi bila šteta da miniraju dobru sezonu samo zato jer su ostali šokirani kada su konačno pogledali istini u oči i shvatili svoje limite.

Direktni protivnici Bucksi i Knicksi imaju nešto teži raspored, samo 4 utakmice protiv lutrijskih momčadi, ali i međusobni dvoboj za dva dana, 11.4. koji spada u must-see TV. Knicksi su u nešto boljoj situaciji, prvenstveno zato što trenutno imaju identitet usprkos tome što nemaju igru. Kao što je sinoćnja utakmica protiv Bullsa pokazala, muče se zabiti (šutersko forsiranje Smitha i Shumperta iritantno je, ali i indikativno za razinu talenta te momčadi – jednostavno nema drugih opcija), a pri tome im ne pomaže što su se opet morali izmisliti u hodu i ostati čak i bez onih klasičnih akcija. Ali, Carmelov briljantni talent i borbenost dvojca Chandler-Shumperta konstanta su kroz sve sisteme i sve promjene i trebali bi biti dovoljni za hvatanje osmog mjesta, usprkos tome što opet nemaju ni playmakera ni klupu ni drugog visokog igrača.

I dok Melo i Chandler ulažu svu svoju šampionsku energiju u hvatanje utješne playoff serije, Boston i Chicago hvataju momentum. Celticsi su napravili nemoguće, ostvarili score 17-7 nakon all-stara i izbili na čelo Atlantske divizije, još jednom izvevši svoj ples prvaka koji počne štimati tek kada stvari počnu dobivati na težini. Taj mentalni aspekt njihove igre nikako ne treba zanemariti. Nemaju lagan raspored do kraja (još 2 puta Miami i dosadna Atlanta, jednom Knicki i Bucksi), ali nema sumnje kako će ući u playoff kao nositelj.

Bit će zanimljivo vidjeti mogu li preskočiti Pacerse (koji imaju znatno lakši raspored) ili može li Miami prekočiti Chicago, jer bi u tom slučaju polufinale Istoka donijelo dva gadna protivnika bolje postavljenima – Miami vs Boston i Chicago vs Indiana. U slučaju da do kraja ostane status quo na vrhu, Chicago protiv Bostona i Miami protiv Pacersa su parovi koji ne donose ni približno uzbuđenja kao alternativa zbog puno povoljnijeg matchupa.

I dok Boston igra svoju najbolju košarku sezone, naštimava stil i brusi rotacije, Bullsi pokušavaju barem približno uhvatiti potrebnu razinu forme. Već sutra ih čeka revanš s Knicksima (koji bi trebali čuvati energiju za back to back u Milwaukeeu večer nakon Chicaga), a zatim i ključnih sedam dana u kojima od četvrtka do četvrtka na repertoaru imaju Miami u najavi finala Istoka s nizom lutrijskih ekipa između. Zatim u završnici dolazi i potencijalna poslastica protiv Pacersa, ako do tada još uopće bude nejasnoća oko playoff nositelja.

Ono što trenutno znamo je da ni Chicago ni Miami nisu napravili nikakav bitan iskorak u odnosu na lanjsku sezonu - i jedna i druga momčad i dalje je preovisna o svojim all-star igračima. Ni Boozer ni Deng ni Noah nisu napravili potreban iskorak u igri da bi Roseu dali toliko potrebnu drugu opciju te i dalje sve nade za boljom napadačkom igrom ostaju usmjerene na nekakvu mirakuloznu Hamiltonovu eksploziju, iako čovjek već tri sezone nije odigrao iznad razine graničnog igrača petorke i ničim ne opravdava takva očekivanja.

Jasno, da je Deng napravio taj iskorak iz pouzdane treće opcije u rasnog drugog igrača (nikad samouvjerenije nije ušao u sezonu, nagrađen je all-star nastupom, ali brojke ne lažu – i dalje je to potpuno isti igrač kao svih ovih godina), da Boozer ne stari i da je Noah nešto više od izvrsnog podizača energije, nitko na Ripa ne bi ni obraćao pažnju. Ovako, čeka nas još jedna neizvjesna završnica u kojoj se nade Rosea i društva više baziraju na potencijalno slabijoj Miamievoj rotaciji u odnosu na lani, nego na nekom vlastitom ekstra napretku.

MUST SEE @ NBA TV

Memphis – Clippers

Conley vs Paul, Zach vs Blake i borba za domaći teren u prvoj rundi playoffa. Barem po tome kako stvari trenutno stoje.

4Feb/120

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – SMALL FORWARDS

Posted by ispdcom

Manje-više besmisleni subjektivni izbori poput ovoga, u kojem biramo 10 najboljih igrača koji većinu minuta provode na poziciji trojke, otprilike imaju veze s realnošću kao i NBA action ili all-star utakmica. Košarka je ultimativni momčadski sport u kojem nijedan pojedinac nije važniji od momčadi (u većini drugih sportova postoji ta persona golmana ili vratara koja često više vrijedi od svih ostalih igrača u polju) tako da sama podjela po pozicijama ne znači ništa, obzirom da svaki igrač u sebi sadrži, u manjoj ili većoj mjeri, karakteristike koje iz intelektualne lijenosti uglavnom pripisujemo određenoj poziciji. Ipak, dok svi ne zaigraju s pet bekova ili pet centara, balans na parketu uvijek će donositi omjer dva mala i dva velika, s tim all-rounderom između, tim malim krilom koja jednako dobro mora funkcionirati u oba scenarija, onom vanjske i onom unutarnje linije.

Gee: Ljudi, krećemo od prvog prema desetom i to tako da zbrajamo redne brojeve ispred kandidata i dijelimo ih s tri. Što manje bodova, viša pozicija, s tim da u slučaju neriješenog prednost ima onaj tko ima nižu poziciju na nekoj od individualnih lista. Nije komplicirano, a šanse su da će konačni rezultat ispasti objektivniji jer, kao što stara dalmatinska poslovica kaže, čovik i magarac znaju bolje nego čovik sam. Što ne implicira kako mislim da je netko od nas magarac. Ili čovik. Uglavnom, mislim da na startu neće bit problema, valjda se svi slažemo da je prvi LBJ. Čovjek možda ima problema sa samopouzdanjem i trimerom brade, ali zbog svega to mi je još draži, ipak je to znak da je jedan od nas, a ne nekakav Kralj.

Birdie: Kako misliš izbjeći probleme oko broja jedan kad nominiraš Jamesa? I kako to misliš da ti je još draži, znači li to da ti je bio drag i prije? Kako, zašto? Kevin Durant je ispred LBJ-a, ne mogu staviti čovjeka koji ne može završiti utakmicu ispred čovjeka koji to savršeno radi. LBJ ima sjajne brojke ove godine, ali Miami je izgubio nekoliko glupih utakmica, a LBJ je u najvažnijoj do sada imao nevjerojatne tri pogreške u zadnjih 70 sekundi. Apsoultno sam siguran da Durant takve pogreške ne bi napravio i zbog toga je Durant broj 1 za mene. James je na drugom mjestu, kako u svojoj momčadi, tako i na ovoj listi.

Gee: Naravno da mi je bio drag, svaki NBA igrač mi je drag. Čak i Ray Felton. Ok, ako ispred svega stavljaš igru u završnici onda je izbor Duranta logičan. Samo, koje je to velike rezultate Durant ostvario? U njegovim godinama, LBJ je već bio u NBA Finalu s duplo sakatijom pratnjom od one koju KD ima u Oklahomi. Jebiga, sve vrhunske partije danas su zaboravljene zbog mentalne blokade protiv Celticsa koja mu još visi nad glavom i koju su "Decision" i lanjska igra u Finalu pojačali. Međutim, ja biram igrača oko čijih kvaliteta možeš slagati momčad, a ne nekoga tko dolazi kao završna glazura. Istina, Durant je toliko skakački napredovao i sve je bolji asistent da mu ne mogu prigovoriti zato što je slabiji obrambeni igrač jer je očito samo pitanje vremena kad će i tu napraviti korak naprijed. Ali, dok potpuno ne zaokruži igru, James je za mene najbolje all-round krilo u ligi. Za Duranta čak ne možemo reći ni da je najbolji strijelac, a pogotovo da je najbolji closer. Zato je još uvijek broj 2. A ovo s "drugi igrač na listi jer je drugi igrač u svojoj momčadi" je super fora. Ali samo fora. Jer, tko je ono lani u playoffu uzimao više lopti u ključnim trenutcima, KD ili Westbrook? Zar po toj logici ne možemo isto reći i za Duranta?

Birdie: To što je Westbrook uzimao više lopti je prvenstveno krivnja trenera, a ne Duranta. Vjerojatno ga je to i koštalo nastupa u Velikom Finalu u godinama kada je tamo bio i LBJ. Nego, meni je općenito ta priča oko toga što je netko napravio ranije bespotrebna i blesava, radije bih se koncentrirao na budućnost. Ukratko, da sam GM i da mi netko ponudi izbor da slažem momčad oko LBJ-a ili Duranta, odabrao bih Duranta. Ima to veze sa svim i svačim, ali najviše s povjerenjem kojeg imam u njega.

Sickre: Meni je Durant prvi upravo iz tog razloga - kad bih sad započinjao ekipu, startao bih s njim i gradio oko njega. LBJ je najbolji vodonoša u povijesti igre i zato ne može biti prvi SF, frajer je najbolje krilo u fantasyu, ali ne i u stvarnosti gdje su važni i neki drugi parametri, a ne samo brojke.

Gee: Pošteno, LBJ i KD su ionako dva ponajbolja igrača u ligi po svemu, tako da ako je rezultat 2:1 za Duranta, prihvaćam bez daljnjih prigovora. To jest, ako vam je LBJ obojici broj 2?

Sickre: Jeste, iako mi nije drago zbog takve realnosti. Durantu dajem prednost i zbog kulture koju donosi sa sobom, što je izuzetno važno ako govorimo o stupu momčadi, superstaru oko kojega se sve slaže i koju on u dobroj mjeri diktira. Jamesa ne cjenim od prvog dana kad je kročio na parket jer je kultura koju on donosi umjetna koliko i 75% sisa u Miamiu. O tome smo i pisali i razbijali glavu svih ovih godina, o globalnoj đikanizaciji i estradizaciji košarke, tako da nema smisla više ponavljati istu priču. On ne može biti dio neke organizacije veće od sebe jer je i sam organizacija i u skladu s tim se ponaša. Posljedica takvog pristupa jesu sva sranja kroz koja Heat prolazi nakon "Decisiona" - mediji ih razapinju oko svakog detalja, protivnici su maximalno napaljeni na njih, publika ih hejta – a mi smo zbog svega toga izgubili iz vida kakva je Miami sjajna i originalna momčad, građena oko beka i niskog krila kao okosnice, baš kao i Bullsi ‘90-ih (Harper - MJ - PIP - Toni -Rodman mi je valjda naj-petorka ikada), prava revolucija u odnosu na klasiku bek-centar kao garanciju prstena. I umjesto da guštamo u njima, moramo po petstoti put slušati kako LBJ ne radi iza 45-e minute. Kojeg ovako talentiranog sportaša su mediji toliko razapinjali? I za sve si je sam kriv. Pa ti vodi takvu ekipu. Još jedan bitan razlog mi je što se ne mogu oteti dojmu kako LBJ ne voli košarku toliko koliko KD. Šta LBJ radi ljeti?

Gee: Sa ovim svim što si rekao o kulturi se slažem, iako bih dio krivice prebacio i na društvo koje oduvijek stvara takve idole samo kako bi ih kasnije moglo s još većim guštom srušiti. Jebiga, klinac iz Clevelanda je uletio u tu igru, mislio je da je veći od nje, sad je valjda konačno skužio da nije i da mu je košarka jedina utjeha. Ne znam, možda sam ja naivac koji misli da se ljudi mogu promijeniti. Ali, s ovim o ljetu i ljubavi se ne slažem, pa odakle nam osim tog dojma ikakvi dokazi što čovjek radi? Pa valjda se kupa, šta ja znam. Zar je to bitno? Bitno je kakav je od kraja desetog do kraja petog mjeseca (ako ima sreće doživjeti ga), a u tom slučaju ga ne možeš negirati, bez obzira što mislio o njegovoj životnoj filozofiji ili psihološkom stanju.

Sickre: Pa ne negiram ga, dao sam mu prednost pred Pierceom. Samo kažem da s takvim čovjekom ne bi volio biti u istoj ekipi, ma kako dominantan bio.

Birdie: Ovo smo rješili, idemo dalje. Dakle, treći SF lige trenutno je Luol Deng. Po nekoj logici Melo bi trebao biti na toj poziciji, ali gledali smo ga ove sezone i stvarno ne znam kako bih ga mogao staviti ispred Denga koji je drugi igrač ponajbolje momčadi lige. Sada je samo pitanje koliko će ga ozljeda unazaditi jer je takve prirode da se treba operirati samo ako Deng to odluči. Ovako, on će pokušati osvojiti prsten i s tom ozljedom, a sva sreća je što se ne radi o šuterskoj ruci. Ono što je Deng igrao prije ozljede, a pogotovo u onih nekoliko utakmica bez Rosea, bila je pjesma - dodao je konstantnost svojoj igri, još više skokova i boljih postavljanja, obrana je ionako bila na visokom nivou, a počeo se 'pojavljivati' i u završnicama utakmica što mu se najviše zamjeralo. Početkom sezone ga nije išao šut za tricu, ali ju je stavljao svaki put kada je trebao. Uglavnom, može li Rose zamisliti boljeg suigrača od Denga i bi li itko mogao bolje povezivati cijelu momčad (bilo koju, ne samo Bullsa) od ovoga što Deng radi.

Gee: Deng treći kraj živog Piercea i Mela? Mela je prerano otpisati nakon pola loše sezone u očajnom kontekstu, a Pierce igra kao lud (uz Kobea valjda ne postoji tip u ligi s većom tolerancijom na bol, jebote pa njega su nožem izboli da bi nekoliko mjeseci kasnije igrao košarku). Deng me oduševljavao ove sezone prije svega stavom, tim samopouzdanjem kojega je dobio i koje zrači iz njegove igre. Do ove sezone kao da nije bio siguran da je on taj netko na koga se momčad može osloniti, ali čini mi se kako je igra za repku Engleske učinila čudo za njegov ego i kako danas jedva čeka situacije u kojima može do kraja iskazati svoj karakter i talente. Sad, njegov forte je i dalje sjajna obrana, odlična realizacija otvorenih šuteva i uopće all-round učinak, ali ipak je na razini ispod Piercea i Carmela koji mogu zabiti kad hoće i protiv koga hoće, odnosno nisu toliko ovisni o situaciji jer su je sami u stanju kreirati. Ali, meni je već sama činjenica da ga bez razmišljanja stavljam na petu poziciju ludilo uspjeh kad je takav profil igrača u pitanju.

Birdie: Isto kao i kod izbora Duranta ispred LBJ-a, u Mela nemam povjerenja da će napraviti ono što od njega momčad treba. Uostalom, ako Knicksi nisu ni playoff momčad, a imaju dva all-star igrača i najboljeg defanzivnog igrača lanjskih prvaka, onda je teško uzimati Mela zaozbiljno. Ti izgleda sastavljaš listu isključivo po talentu, a ne po tome što netko donosi nekoj momčadi

Gee: Nego po čemu ću je sastavljat? Po trenutnom kontekstu? Ajmo onda bit pravedni i svakog zamislit u tuđim cipelama - šta bi Deng s ovakvim Knicksima? Vodio ih na vrh Istoka? Kao da je Melo kriv što je upao u ovakvu situaciju i što igra s 3 i pol igrača kod trenera koji nema pojma što radi. Uf, jebote, pa jeste sam kriv, sam je zbog svjetala reflektora izabrao igrat za klub bez vizije i budućnosti.

Birdie: U tome i jeste čar cijele priče - pogledati tko su najbolji igrači u ovom trenutku, odnosno koji igrači ove sezone najviše doprinose rezultatima svoje momčadi. To je ona ljudska komponenta u cijeloj priči. Čini mi se laganim složiti 10 najboljih po talentu, ali složiti listu po ovim kriterijima puno je zanimljivije.

Gee: Ma sve su to dobri kriteriji i argumenti. Nego, tko je treći na kraju? Pierce?

Sickre: Pierce. Čovjek stari vrhunski, nenametljivo dominira igrom kao rijetko kada u karijeri. Imam dojam da ovako može još pet sezona. Na početku ga je mučila ozljeda pete, ali sad je najzaslužniji što su se Celticsi probudili iz kome. Kad nema Ronda on im je play, kad nema Raya on je tricaš, kad nema KG-a preuzima veću odgovornost u skoku i obrani. Car. Idem obuć dres odmah. Četvrti bi trebao biti Carmelo, ali svakim izlaskom na parket to sve više kompromitira. Čini se nesposobnim prilagoditi sistemu u kojem nije u centru pažnje. Tako da mi se za četvrto mjesto nameće Deng. Melo jest glavni u New Yorku, ali kao i u slučaju Jamesa, nisam siguran u kulturu koju donosi. Volim njegov šut, igru leđima, čak i obranu iz serije s Lakersima (finale Zapada). I to je najgore, takvu all-round igru nije više nikad ponovio, a to znači da može, ali, iz nekog razloga - neće.

Birdie: Ok, podržavam to da je Pierce još uvijek ispred Denga. Ali ne podržavam da je Melo četvrti. Ostaje iza Denga kao peti.

Gee: Mislim da ne možemo zanemariti koliko je roster Knicksa loš. I koliko je Melo u biti dobro odigrao obzirom na očekivanja. Jebiga, nije razigravao momčad kako je to D'Antoni zamislio, ali to je kao da sutra zamjeramo Dirku što nije u stanju zatvoriti reket bananama i masom ako Carlisle odjednom odluči da je on zamjena za Chandlera i novi centar Mavsa. Mislim, pogledaj Melove brojke - zapanjuje njegova konstantnost, od njega ćeš uvijek dobit 25-7-3. Istina, ove sezone znatno mu je pao postotak šuta, ali to je rezultat toga prebacivanja iz uloge prve opcije u ulogu jebene Katice za sve. Nema više catch & shoot situacija, barem dok ne nauči dodati sam sebi. Doslovno je natjeran da igra 1 na 5 više nego ikad pod izlikom da tako pomaže ekipi. Meni je on četvrti u svakom slučaju. Pierceu dajem prednost jer bi kao od šale imao brojke poput Mela da nije toliko prilagođen tom duhu Celticsa u kojem su svi jednaki. Dakle, Pierce treći, Melo četvrti.

Sickre: Melo je sad u poziciji kao svojedobno Pierce s Walkerom, slabašan sastav preovisan o nekoliko pojedinaca, od kojih je samo jedan pravi. Taj pravi sigurno nije Amare. Prednost tako dajem Dengu jer je njegovim igrama momčad dobila novu dimenziju. Znači, KD, LBJ, PP, Deng, Melo.

Birdie: Znači, Deng ima dvije četvrte i petu poziciju, a Melo dvije pete i četvrtu. Jupiiiiiiii-ijejejejejejeje! Melo je peti. A za šesto mjesto nominiram Iguodalu. Philadelphia stvarno igra dobro ove godine i kada bi nekim čudom uspjeli dovesti neko pojačanje bili bi zajebani. Najveći razlog dobroj igri je upravo Iggy. Potpuno se prilagodio momčadi i radi gotovo sve - skače, zabija, igra obranu, organizira napade. Kada bi još bio bolji u završnicama, stavio bih ga još i više.

Sickre: Meni je šesti Gerald Wallace, iz istih razloga koje sam upotrijebio za Denga – njegovim igrama momčad je dobila novu dimenziju. Sedmi Rudy Gay, sviđa mi se (njegova igra). Zatim Iggy.

Gee: Iggy je definitivno šesti, zbog all-round učinka i fenomenalne obrane koju je u stanju odigrati na sve tri vanjske pozicije. Glavni organizator u napadu, glavni stoper u obrani – rijetka kombinacija koja zaslužuje totalni respekt. Srce Sixersa. Jebiga, ubija u pojam lošim izborom šuta, ali da je bolji napadač, onda bi praktički bio kopija LeBrona, zar ne? A ovako je Iggy 1.0, totalni original. Sedmi mi je Rudy Gay, zbog talenta i potencijala da bude strijelac u rangu Carmela, uz plus što mu je stalo do obrane. Osmi mi je Danny Granger, jer je sve pomalo, solidan igrač u svakom pogledu, osim u onom kako sebe doživljava – kao nešto puno više nego što jest. Gerald mi je deveti, ogroman rispekt za čovjeka koji je karijeru stvorio iz ničega, praktički iz snage volje, ogromnih pluća, još većeg srca i beskompromisnog ulaza u reket. Deseti – Galinari. Malo jeste jednodimenzionalan, imam osjećaj da ako ne zabija iz vana nije na parketu, ali je u toj šuterskoj dimenziji toliko dobar da nemam izbora. Nije da ima previše konkurencije. Batum ima potencijala, ali premalo minuta. Nitko drugi mi ne pada na pamet.

Birdie: Gay sedmi, slažem se. Šteta što on i Zach opet ne igraju zajedno, da vidimo više Grizzliese u punoj snazi. Osmi mi je Gerald, njegova snaga volje je stvarno fascinantna. Nakon toga ne znam. Granger se nameće kao logičan izbor, ali mi se ne sviđa njegov stil igre, kao ni učinak. Radije bih nagradio Galinaria koji igra sjajnu sezonu i Carona Butlera koji fino zaokružuje petorku Clippersa i radi točno ono što se od njega traži.

Sickre: Galo je meni daleko bolji od Grangera, ima još prostora za razviti se, a već ima jedan od ljepših dvokoraka u ligi, dug i elegantan, odmah poželim loptu uzeti i krenuti na hakl. Nego, jel možemo uključiti Paula Georgea u utrku? Da imamo što više ovih kojima prezime počinje na G?

Gee: Ako ti je George napet, radije ga stavi među top 10 SG, tu nema previše izbora. A, ionako, nakon što je Emir Butlera stavio u top 10 ičega što nije top 10 ogromnih guzica, sve je moguće i sve je otvoreno. Butler je, ko što reče, netko tko fino zaokružuje petorku Clippersa, ali postavi jednostavno vježbu - s kim bi Clippersi bili bolji kao starterom, njim ili Grangerom? Butler ne igra obranu kakva je potrebna momčadi bez stopera na vanjskim pozicijama poput Clippersa i danas je tek solidan igrač kojem je najveći plus taj što ne šteti previše. Granger s druge strane ima odgovornost prve opcije u napadu (iako to očito nije), igra sjajnu all-round košarku (podcijenjen obrambeni igrač i još više podcijenjen kao point forward) i njegov najveći problem je kontekst, ne on sam. I zašto ja tebi moram pravdat Grangera, sjeti se lanjske serije protiv Bullsa. Tip je bio glavni igrač Indiane i prvi strijelac, iako ga je čuvao ljubljeni Deng. Mislim, jedino racionalno objašnjenje za ovakvo ignoriranje Dannya je to što si totalni navijač Bullsa i strah te Pacersa.

Birdie: Prihvaćam argumente i mijenjam poziciju broj 10 - stavi Grangera umjesto Butlera. Ali, Butler je stvarno odigrao dovoljno dobrih utakmica da ga se ne pljuje totalno.

Gee: Zamalo me strefio srčani zbog ovakvog tračka razuma kod tebe. Moram priznat da sam izbačen iz takta. Dakle, konačni raspored je (u zagradama su pozicije koju su dodijelili redom Birdie, Sickre i Gee):

1. DURANT (1+1+2)
2. LBJ (2+2+1)
3. PIERCE (3+3+3)
4. DENG (4+4+5)
5. MELO (5+5+4)
6. IGGY (6+8+6)
7. GAY (7+7+7)
8. GERALD (8+6+9)
9. GRANGER (10+10+8)
10. GALINARI (9+9+10)

19Dec/114

ATLANTIC

Posted by Gee_Spot

Kako se ove sakate NBA predsezone sve odvija na brzinu, tako će i ovogodišnje najave regularne kamilice biti sažetije i ekspresnije nego ikada. Umjesto momčadi ili dvije dnevno, osvrnut ću se na cijelu diviziju u komadu jer vremena imamo manje nego Kobeova koljena, prve utakmice su ante portas. Poruka Raptorsima – Ante Portas NIJE ciparski centar na kojega morate potrošiti budući prvi pick.

BOSTON CELTICS

THAT WAS THEN:

Žilavi veterani dali su sve od sebe tijekom regularne sezone, da bi zatim odigrali iznad mogućnosti protiv Miamia u playoffu. Međutim, godine su učinile svoje, bioritam Piercea, Allena i posebice Garnetta danas je prilagođeniji utakmici tjedno nego bitci svaki drugi dan. Dva problema su samo pojačala veteranske slabosti – nikakav učinak klupe i manjak strijelaca u rotaciji. Ovo drugo su godinama maskirali fenomenalnom učinkovitošću, kontrolom ritma i obranom, ali protiv novostasalih vrhunskih momčadi poput Chicaga i Miamia, koje su obranu igrale jednako dobro, ako ne i bolje, to više nije bilo dovoljno. Klupu su pokušali umjetno pojačati tradeom s Oklahomom, ali eksperiment s Jeffom Greenom donio je samo razočaranja i srcobolju (prvo figurativnu, zatim i doslovnu).

THIS IS NOW:

Sve dobro što kraća sezona donosi (manjak utakmica), negira gomila back to back susreta (o back to back to back datumima da ne pričamo). Šanse da Celticsi u dva dana odigraju dvije odlične utakmice su minimalne, na što se prije svega trebaju fokusirati kladioničari. Hendikepi će biti bazirani na imenima, umjesto na činjenici da u drugoj utakmici back to backa na terenu neće biti Garnett, već njegov ispuhani brat blizanac. Nažalost, tanka klupa opet nije pojačana, zakonitosti salary capa su takve da si Celticsi mogu priuštiti samo otpatke, a Dooling, povratnik Daniels, dva rookiea i Wilcox upravo to i jesu. Suludi jednogodišnji ugovor Jeffu Greenu bio je očiti znak kako u Bostonu smatraju da je usprkos lanjskim mlakim igrama upravo on rješenje ovog problema, ali obzirom na operaciju srca zbog koje će propustiti sezonu, očito je kako Celticsima nije ni suđeno uključiti se u borbu za drugi naslov. I dalje je ovo momčad s dvije ogromne rupe u napadu na pozicijama playmakera i centra koje je sve teže krpati. Rondova drvena ruka imat će nešto lakši posao obzirom da će sada uz Garnetta moći vrtiti pick'n'pop i s Brandonom Bassom, nasljednikom Big Babyevih minuta i lopti, ali gomila visokih koji pucaju s poludistance solidna su opcija u napadu samo kada postoji i jedan pravi post igrač sposoban igrati leđima. Danas takvoga u Bostonu nema.

PLUS:

Nesebični napad baziran na veteranima koji znaju izvući maksimum iz igre s poludistance usprkos tome što njihov glavni igrač i pokretač svega istu ne posjeduje.

MINUS:

Napad baziran na dugim dvicama u ligi koja se oslanja ili na tricu ili na run and gun djeluje kao relikt prošlost. Najluđe od svega, u drugačijem kontekstu, taj relikt je dokazano davao šansu. Danas, bez ikoga u reketu i bez dovoljno tijela za bacati uokolo, ostaje samo kao muzejski eksponat.

PRVIH 5: Rondo, Ray, PP, KG, Jermaine O'Neal

5 ZA KRAJ: Rondo, Ray, PP, Brandon Bass, KG

SCORE: 42-24

NEW YORK KNICKS

THAT WAS THEN:

Sezona provedena u čekanju Godota Anthonya na kraju se smatrala uspješnom zbog simboličnog nastupa u playoffu. Moć samozavaravanja u New Yorku je neviđena s ove strane Zdravka Mamića, jer pored dobrih brojki Amarea i Carmela nitko nije ni primjetio da roster sačinjavaju prolaznici, da na njemu nema nikakvog balansa i da je većina glavnih aktera postavljena u uloge u kojima njihovi talenti ne dolaze do izažaja.

THIS IS NOW:

Knicksima svaka čast na tome što su u ovakvoj situaciji i na ovakvom tržištu uspijeli doći do najboljeg slobodnog igrača u ponudi. Obzirom na napadački arsenal Carmela i Amarea, Chandlerovi igrački limiti neće se ni primjetiti, a, obzirom na stil igre spomenute dvojke, kvalitete će se itekako isticati. Uspiju li naći nekakav ritam u kojem će si međusobno pomagati i razigravati se, tri visoka Knicksa čine možda i najtalentiraniji frontcourt u NBA. Ipak, puno veći problem od njihovih emocionalno-stilskih prepreka (egoizam, slični stilovi igre) bit će pronaći ravnotežu u vanjskoj liniji u kojoj nema playmakera. Da paradoks bude veći, trener ove momčadi je čovjek koji je sve u karijeri postigao bazirajući igru na učinku uber-playmakera kakav je bio Steve Nash. Douglas je dobar šuter, Fields i rookie Shumpert sjajne atlete, ali nitko od njih pojma nema o organizaciji napada. U konkurenciji njih, leša Mikea Bibbya i slomljenih leđa Barona Davisa (koja će ionako na raspolaganju biti tek za par mjeseci) D'Antoni mora pronaći dobitnu kombinaciju. Sretno. Ja osobno jedino neke nade polažem u Douglasov snajper.

PLUS:

Knicksi će učestalim napadačkim eksplozijama s puno manje muke nego lani osigurati nastup u playoffu.

MINUS:

Nedostatak košarkaškog IQ-a (i to ne samo na vanjskim pozicijama), alergija na obranu koju iskazuju Amare i Carmelo i uopće ideja da se u napadu sve vrti oko Carmela, usprkos Chandleru pod košem i gomili atleta uokolo, ne obećava previše u budućim playoff bitkama kada košarka prestaje biti samo gimnastika i dobiva dozu šahovske ozbiljnosti. Također, od kada je pametno sve karte baciti na tri igrača od kojih su dvojica (Amare i Chandler) skloni propustiti po pola sezone od prilike do prilike? Jasno, ne govorim ovdje isključivo o novoj sezoni, već općenito o cijelom ovom projektu koji ima rok od nekih 3-4 sezone. Onda opet, dugoročni planovi i New York ionako nikada nisu išli ruku pod ruku.

PRVIH 5: Toney Douglas, Landry Fields, Melo, Amare, Chandler

5 ZA KRAJ: Melo, Amare, Chandler i koja god dva beka budu imala bolju šutersku večer

SCORE: 40-26

PHILADELPHIA 76ERS

THAT WAS THEN:

Doug Collins je miksao i miksao dok nije našao idealnu formulu kojom može izvući maksimum iz ovog talentom limitiranog rostera. Taj maksimum je simbolični nastup u playoffu koji im ne bi trebao izmaknuti ni ove godine obzirom da su odlučili mirovati i nadati se kako će godina iskustva biti dovoljna za napraviti korak naprijed.

THIS IS NOW:

U ovom planu koji slažu Sixersi za korak naprijed puno važnije od vlastitog razvoja bit će pratiti regres protivnika. Jer, iako se nije dogodilo previše promjena, protivnici poput Bostona i New Yorka, da spomenem samo divizijske, ulaze u puno neizvjesniju sezonu u kojoj imaju mogućnost većeg dometa od Sixersa, ali i većeg pada. Taj eventualni pad Sixersi su u stanju iskoristiti upravo zbog cementirane lanjske postave u kojoj su uloge podijeljene do savršenstva. Tri igrača na koja se oslanjaju u obrani i napadu su Holiday, Iggy i Brand. Sva trojica su možda prilagođenija ulogama vodonoša, ali kao temelji barem donose stabilnost, ma kako ona siromašna bila. Uokolo su igrači zadatka s manjim, ali jednako bitnim rolama. Meeks i Hawes šire obrane, Young i Williams to u kasnijim fazama utakmice koriste. Collins jednostavno više nema što izmisliti i pitanje je hoće li uopće imati volje nastaviti s ovim projektom do kraja sezone obzirom na godine i poprilično prgav karakter.

PLUS:

Širina i uigranost.

MINUS:

Nedostatak X-faktora. Lani smo još mogli računati da bi eventualna eksplozija talenta u vidu Evana Turnera mogla momčad odvesti na jednu malo višu razinu, a sada već znamo da Evan Turner nema fizikalije ni šut koji mogu pratiti izuzetni all-round talent koji posjeduje. Još nije kasno da momak s NCAA ritma prijeđe na NBA nivo, ali Sixersi već imaju izuzetnog swingmana sposobnog dijeliti asiste i skakati. Čovjek se zove Iguodala. Također, vrlo dobro znamo da ovi ultra-light Pippeni ne vode dovoljno daleko kada vodu ne nose.

PRVIH 5: Holiday, Meeks, Iguodala, Brand, Hawes

5 ZA KRAJ: Holiday, Williams, Iguodala, Young, Brand

SCORE: 36-30


- Da sam deset godina mlađi napravio bi od tebe igračinu
- Da si deset godina mlađi napravio bi od tebe palačinku

NEW JERSEY NETS

THAT WAS THEN:

Prvi korak u izgradnji budućih Netsa je napravljen dovođenjem Derona Williamsa. Svi drugi očajni potezi, jadne igre i konstantno stanje katatonije u kojem franšiza živi dok očekuje prelazak preko mosta, padaju u drugi plan pored slabašne nade da na Deronu i nekome poput Dwighta mogu izgraditi budućnost. Zvuči jadno, ali je opet bolje nego ništa.

THIS IS NOW:

Nada u budućnost je i dalje jedini plan, a to znači da igre ove sezone nisu u prvom planu. Opet, potpuni pad na dno i manje od 20 pobjeda o kakvim neki pričaju čine mi se ruganjem, obzirom da momčad ima očitu prvu opciju u Williamsu. S njim na čelu ni respektabilnih 30-ak pobjeda nije neuhvatljivo. Lani su Netsi igrali bez talenta, ali i bez playmakera koji bi makar malo olakšao život suigračima. Spremni Deron na cijelu sezonu (makar i ovu kratku) znači da napad više neće biti onako očajan. Spremni Deron na cijelu sezonu znači da tricaš poput Morrowa konačno ima šansu zabljesnuti (tko zna, možda čovjek bude ono što je Dorrell Wright bio lani). Damion James ne može igrati gore od Travisa Outlawa. Brook Lopez je valjda konačno prestao jesti šparoge, odlučan da dokaže da može uhvatiti 8 skokova po tekmi (double-double više ne očekuju ni roditelji mu). Dodaj još Kardashiana kojega jednostavno moraju potpisati obzirom da će se odluka o Dwightu odužiti još neko vrijeme, možda i Kirilenka koji bi trebao sletiti na račun ruske osovine i eto ti solidne rotacije, ništa manje loše od ostalih loših rostera u ligi. Netsi nisu dobri, ali nemojte ih podcijenjivati. Da ne bi završili kao Jerry Sloan.

PLUS:

Deron Williams. Koliko danas poznajete double-double mašina na vanjskim pozicijama? Deron ima rijetki talent koji mu omogućava da u isto vrijeme bude i volume scorer i playmaker, i slasher i šuter. Tijekom izleta u Tursku je čak viđen kako u jednom trenutku ulazi pod koš i onda vraća loptu samome sebi na krilo za otvoreni šut. Jedna lasta ne čini proljeće, ali čini zeznutu momčad. Ovo nisu lanjski Netsi koji su imali Derona na 12 utakmica.

MINUS:

Tanka rotacija. Potencijala za korak naprijed ima, ali još je više pitanja. Što ako su Lopez i Morrow stvarno fizički limitirani do te mjere da nikada neće napraviti makar i taj mali korak naprijed? Hoće li, kvragu, uopće potpisati ta dva imena koja im trebaju da se kompletiraju pod košem?

PRVIH 5: Deron, Anthony Morrow, Damion James, Kris Kardashian, Brook Lopez

1 ZA KRAJ: Deron

SCORE: 28-38

TORONTO RAPTORS

THAT WAS THEN:

Lani su pale sve maske s Colangelova projekta kanadsko-europskog hibrida NBA kluba. Baziranje momčadi na šuterima i bijeloj boji, a potpuno zanemarivanje skoka i borbenosti, dovelo je do pada na dno s kojega se ne vidi put prema gore. Osim nizanjem visokih draft pozicija. Ova sezona pobrinut će se za prvi ulov.

THIS IS NOW:

Casey je dokazani doktor obrane, ali kao što su pokazali mnogi prije njega, za složiti obranu nije dovoljno imati samo dijagrame. Puno je važnije imati igrače s određenim talentima, a takvi ne stanuju u Torontu. O Bargnaniu i njegovoj personi znamo sve, pa nećemo još jednom ponavaljati kako je preplaćen i precijenjen. Ono što je sigurno kako ga Casey više neće koristiti kao centra samo da bi imao šutera više u napadu. Barganani će na krilo, a pod koš će netko tko ima noge za čuvati reket. Mrtvaci poput Magloirea, Graya i Alabia donose samo 6 osobnih, tako da možemo očekivati kako će jedan fini momak poput Eda Davisa ili skočni atleta poput Amira Johnsona imati najvažnije uloge upravo zbog obrambenog potencijala. Problem je samo jedan – Davis nije oličenje snage, a Johnson je upravo operirao skočni zglob zbog čega bi mogao patiti njegov najveći talent – skočnost. Što se vanjskih igrača tiče, DeRozan je uspio nametnuti se u gubitničkoj sezoni gubitničkim stilom igre koji uključuje puno šuteva s poludistance i uporne juriše na koš s jedne strane, odnosno potpunu alergiju na obranu i uopće odrađivanje bilo čega što koristi momčadi s druge. Calderon je pak oličenje nesebičnosti, ali i čunja oko kojega protivnički playmakeri vježbaju za All-Star Weekend.

PLUS:

Dogodine je draft sjajan.

MINUS:

Kakav genijalan zaključak - imamo lošu obranu, dovedimo trenera koji je zna učiti. Na papiru čak i ima smisla, dok ne pogledaš roster Raptorsa. Prema kombinaciji Caseya i ovih igrača, kombinacija D'Antoni-Knicksi čini se idealnim parom. Napadački potentni igrači poput Bargania ili DeRozana mogli bi dočekati pad minuta, dok bi limitirani tipovi poput Johnson & Johnson dvojca mogli biti na parketu puno više nego treba samo zbog toga što se trude. Sve skupa samo će dovesti do još većeg kaosa pa bi se na kraju sezone moglo postaviti pitanje ima li na ovom rosteru iti jednog jedinog igrača vrijednog da se u njega ulaže?

PRVIH 5: kao da ih Dwane Casey zna

5 ZA KRAJ: Ed Davis i još četiri igrača kod kojih Casey otkrije puls

SCORE: 16-50

20Apr/119

BOOGIE NIGHTS

Posted by Gee_Spot

Noćas nitko nije bdio, ali tijekom jutra odgledani su svi susreti. Sickre se živcirao uz Celticse, Emir je skautirao kako je to Orlando uspio pobjediti usprkos 34% šuta iz igre, a Gee se još jednom uvjerio u mane Blazersa koje se sve više čine nepremostivima. Bez daljnjeg duljenja, nastavlja se playoff odiseja.

CELTICS - KNICKS, G 2

Kao sportaš, teško je biti sretan zbog poraza, ali Melo je nakon sinoćnje partije zasigurno duboko u sebi - sretan. Amare nije igrao cijelo drugo poluvrijeme zbog problema s leđima tako da je Carmelo vukao cijelu kompoziciju Knicksa, pogađao trice na početku i na kraju napada, zabijao onaj svoj lijevi ulaz s desne strane, skakao, blokirao i čak čuvao Ronda. Nosio je ekipu koja je u nekim trenucima (poput promašaja cijelog koša od strane Masona) izgledala kao NBDL momčad. Da nije bilo dva Jordanovska poteza Garnetta u zadnjih pola minute, jednog u napadu i jednog u obrani, Carmelo bi danas bio heroj New Yorka, nova zvijezda Spike Leeovog dokumentarca o povratku košarke u njezinu Meccu, a Dolan bi već jutros dogovarao još jedan Melo megaboard negdje oko Times Squarea.

Paradoksalno po Mela, što je tražio, dobio je. Svjetla pozornice. I poraze.

Igra Knicksa više nije D’Antonijeva škola, što se sinoć lijepo vidjelo po sporoj tranziciji u napad. Sad to izgleda kao neki derivat - niti igraju obranu niti su lepršavi u napadu (jedan od "velikih" uvijek štopa igru). Sinoć su ti velikani zamijenili uloge u prvom dijelu pa je Melo zadržavao loptu i sam kreirao igru, a Amare stajao po strani i rijetko sudjelovao. Čak je u jednom trenutku u prvoj četvritini primio loptu na trici te ju se s gnušanjem dobacio prvom slobodnom beku kao da daje do znanja da večeras nije njegova partija (što nas tjera da se pitamo - da li su u poluvremenu bolila leđa ili nešto drugo).

Boston se, kao i cijeli zadnji dio sezone, čak i pored Carmela najviše borio sam sa sobom. Rondo je zabio 30 poena, gotovo sve iz reketa (zabio je 12 nakon 6 kontri u prvih 8 minuta, što je bio sjajan potez Bostona - umjesto da daju loptu playu i trče u kontru, suigrači su uredno lansirali pasove Rondu nakon skoka, što je ovaj nesmetano pretvarao u koševe, čak ga je Rivers morao izvaditi ranije nego je planirao jer čovjek jednostavno nakon tolikih šprinteva nije imao zraka). Izvrsni komentator Steve Kerr izjavio je kako se ne sjeća kada je neki play zabio toliko ispod koša.

Problemi Bostona nekako i kreću tada, točnije micanjem startera i ulaskom klupe. Čiji učinak je mizeran. Postalo je očito da posljedica Perkinsovog trejda nije toliko rupa pod košem ili nekakav psihološki učinak, već činjenica da ono što su dobili za njega ne pruža - ništa. Rezerve Celticsa u zadnjih 20-ak utakmica ne postoje, ne sjećam se kada je zadnji put netko s klupe podigao ekipu i odveo je do pobjede. Čak se i Big Baby, do tradea šesti igrač, utopio u ovo sivilo. I to je ono što mora brinuti Riversa. Obje pobjede protiv Knicksa su došle kao posljedica izvrsnih igara prve petorke (uključujem tu i Jermainea) koja lomi protivnika u završnici i jednostavno zna završiti utakmicu.

Ali, napredak u play-offu neće biti moguć bez pomoći ostatka rostera, jer ovo je momčad složena na principu rada cijele petorke i ne trpi niti soliranje niti statiranje. A starteri po logici stvari ne mogu biti na visini zadatka svih 48 minuta. West još nije uhvatio formu nakon zadnje ozljede i nastavlja biti nebitan. Davis je bio solidan, borben i nije forsirao šut s poludistance (što je dobro, jer trenutno ga pogađa s kriminalno niskim postotkom). Krstić se ukazao i otišao, kao nekakva Gospa. I da, navodno je zaigrao i nekakav Jeff Green.

Taj čovjek je najveći problem Celticsa u ovom trenutku, i to ne zato što ne pogađa šuteve ili što se ne može naviknuti da ulazi s klupe. Momak se trudi, ali njegov izraz lica i kretnje na terenu previše podsjećaju na Duquana iz The Wire, dakle sve više liči na klinca bez trunke samopouzdanja koji je prešao iz 7-og osnovne u 1. srednje. Sljedeći razgovor u Riversovom uredu treba biti s ovim dečkom, bez njegovog boljeg učinka ova ekipa neće daleko.

Kad nema injekcije energije, sve je u rukama Piercea (njegova streljana krajem treće odvodi ih na komotnih +10), pa se onda početkom četvrte prospe prednost i uđe se u neizvjesnu završnicu koju riješi prva petorka sinoć predvođena Garnettom, utakmicu prije Allenom.

Teška pobjeda Celticsa ako se uzme da su Knicksi bili bez Billupsa i većim dijelom susreta bez Amarea. Ipak, svakom ovakvom pobjedom oni rastu, a Knicksi - padaju. Ne samo rezultatski već i mentalno, što je u ovakvim serijama puno bitnije. Knicksi su ekipa na čijoj supstanci treba još puno raditi, a čini se kako je D’Antoni osoba sve manje sposobna predvoditi taj poduhvat.

A sada Madison Square Garden.

MAGIC - HAWKS, G 2

Atlanta je i u drugoj utakmici probala ponoviti igru iz prve – pusti Duvajta da zabije sve što može, a čuvaj sve ostale. Međutim, cijeli plan je pao u vodu kada je već u 3. minuti Al Horford morao sjesti na klupu s dvije osobne. Doduše, nije Orlando u tim trenutcima preuzeo vodstvo i riješio utakmicu, ali s Horfordom na terenu možda su Hawksi mogli doći do nekog većeg vodstva nego je to bio slučaj.

U tim trenutcima po meni Larry Drew radi grešku - umjesto Horforda uvodi Powella, koji u paru s Collinsom čine centarsku liniju koja više odgovara NLB ligi nego NBA playoffu. Ne znam zbog čega Drew nije probao Josha Smitha vratiti na četvorku gdje je i igrao cijelu sezonu, a uvesti npr. Jamala Crawforda. Jasno mi je kako je Drew sa Smithom odlučio potpuno isključiti Heda iz igre, ali mišljenja sam kako bi dobru obranu na Hedu mogao igrati i Joe Johnson, bez obzira na razliku u visini. Uostalom, Hedu je najvažnije oduzeti dribling kako bi ga se neutraliziralo u pokušaju kreacije, imati na njemu visokog igrača radi šuta ne čini se trenutno toliko važnim (baca cigle u završnici sezone kao i većina suigrača).

Bilo kako bilo, Atlanta nije patila previše zbog toga što Drew nije poslušao ovog balkanskog NBA fanatika. Hawksi su patili zbog toga što je Redick u drugoj četvrtini podigao razinu igre cijelog Magica i digao publiku na noge. Orlando je tada preuzeo vodstvo i držao ga do kraja, s time da su u završnici ipak pokazali kako nisu ni blizu stabilnoj momčadi.

Naime, 4 minute prije kraja bilo je 10 razlike za Orlando, a na kraju je Atlanta mogla i pobijediti. Međutim, Jason Richardson nije tako mislio i stavio je ključnu tricu kojom Orlando s Floride u Georgiu odlazi s 1-1. Nevjerojatno je da je Howard igrao svih 48 minuta, a da praktično nije ušao u probleme s osobnima. Razloga je više - centri Atlante ne služe ničemu osim da ga fauliraju, Horford nije igrao duže, Hawksi u svojim redovima nemaju izrazitog slashera koji bi riskirao potres mozga da bi iznudio faul-dva. To je možda Josh Smith, ali on, bez obzira što je imao solidan učinak u ovoj utakmici, ne igra svoju tipičnu ulogu.

Orlando u ove dvije utakmice ničim nije pokazao da je momčad sposobna za ozbiljne domete. Atlanta je posljednja dva mjeseca izgledala kao lutrijska ekipa, a u ovoj seriji imaju igru koja bi im čak mogla donijeti prolaz dalje. Sada je samo pitanje hoće li imati bilo kakvu pomoć navijača u svojoj dvorani. Dobro bi im došla…

MAVS - BLAZERS, G 2

Utakmica po svemu slična prvoj, s tim da je napad Mavsa ovaj put djelovao kompletniji i raznovrsniji, ponajviše zahvaljujući Stojakovićevim tricama. Također, dok je u prvoj utakmici Portland bio ravnopravan, ostavivši čak dojam šire momčadi, noćas je Dallas ipak ostavio dojam za klasu bolje ekipe koja ima rješenje za svaku situaciju. Kidd je opet bio na razini, ne prevaga, ali pravi lider. Dirk je odradio svoje, opet je preuzeo odgovornost na kraju, ali Pejine trice bile su onaj x-faktor koja bi svaki puta Blazerse dočekao kao nož u prsa.

Dodaj da je Barea svojom energijom u ključnim momentima početkom četvrte kao zamjena za Kidda praktički sam napravio razliku protiv anemične druge postave Blazersa i eto ti dovoljno razloga zbog kojih Dallas jednostavno nije mogao izgubiti. Plus, Portland se u završnici činio jednostavno nedoraslom momčadi.

McMillan ovaj put nije ponovio grešku iz prve utakmice i nije ostavio Roya na parketu, ali nakon sinoćnje predstave prve petorke u završnici postane vam jasno zašto mu je tako nešto uopće palo na pamet na startu serije. Blazersima fali kreacija. Vrte oni sjajno te postavljene napade , Miller je pametan play koji zna dodati loptu, ali kada im protivnik oduzme opcije A i B, što im preostaje? Millerova igra i pasovi ipak su prilagođeni otvorenoj igri, a Matthews i Wallace nisu igrači koji mogu stvoriti višak kada požele. Postavljene čvrste obrane, posebice ove u završnicama kada se domaćinu ništa ne svira, čine stoga ovoj momčadi ogroman problem.

Dodaj još da nitko od nabrojanih nije ni pouzdan vanjski šuter (kada sve zbrojiš i oduzmeš, ispada da je najbolji tricaš kojega imaju mali Batum, zbog čega Mcmillan stalno traži načina da ga u završnicama drži na parketu) i ne treba se čuditi što se Blazersi uvijek kada trebaju koš vraćaju na jedno te isto – baci loptu Aldridgeu pa on što napravi.

A Aldridge je fantastičan igrač, ali nije svemoguć. Također, nije isto trpati cijelu utakmicu i trpati u završnici. Za to ipak treba posebna vještina, to je recimo ono što Dirk ima i što je još jednom i sinoć dokazao. Aldridge je za razliku od njega svoje pokušaje promašio. Ponavljam, čovjek toliko toga odradi da je stvarno previše od njega očekivati da još bude i svjež i spreman za završnicu (možda je razlog zašto je Dirk onako nezaustavljiv na kraju i taj što ga čuva upravo Aldridge - em igraš svaki napad preko njega, em očekuješ da čuva najboljeg protivničkog igrača, pa tko još na ovakav način vodi momčad).

Bit će zanimljivo vidjeti kako Blazersi reagiraju doma u završnici, mogu li se stvari promijeniti samo pod utjecajem one sjajne publike, ali nakon dvije utakmice jedno je jasno – Dallas je ipak kvalitetnija i šira momčad. Glavni razlog zašto sam ih otpisao bio je taj što sam mislio da neće moći uhvatiti onu sjajnu formu s početka. I iako nisu toliko dobri, dakle iako i Dirk i Terry itekako štekaju, nalaze načina da pametnom obranom i dovoljno raznovrsnim napadom odigraju približno tom nivou, što je očito jednoj šljakerskoj momčadi koja živi od nesebičnosti i ima jednu jedinu šemu napada neuhvatljivo. Također, moram naglasiti kako i pored svih igračkih dvoboja na terenu imam dojam da je do sada najviše individualno odskočio Carlisle, koji je potpuno nadigrao McMillana. Rješenjima i prilagodbama u igri, ali čak i izmjenama i time-outovima.

25Feb/117

WORLD TRADE CENTER

Posted by Gee_Spot

Trade deadline je prošao, iskreno ne sjećam se kada je zadnji put bio ovako uzbudljiv. Sada je pred nama konačno samo košarka i to prvo mjesec dana totalnog NCAA ludila, a onda završnica NBA sezone i playoff. Najbolji dio godine. Prikupite zalihe, poljubite voljene, pozdravite prijatelje. Idućih nekoliko mjeseci ono što nazivamo slobodnim vremenom neće poznavati ništa osim narančaste lopte.

Obzirom na količinu događanja, jedini način da ih ukratko sve prođem je ako idem po abecedi. Mislio sam stavljati neke ocjene, ali onda sam skužio da bi mi samo rangiranje odnijelo pola sata obzirom da je trgovala skoro cijela liga. Pa ono, idemo klasično štreberski.

ANAHEIM

IN: Marcus Thornton, Marquise Daniels

OUT: Carl Landry

Za light verziju Ala Jeffersona koju su godinu ranije dobili u zamjenu za svog najboljeg igrača (izvjesnog Kevina Martina) upecali su solidnog mladog strijelca s vanjskih pozicija i nešto love. Nebitan potez, u isto vrijeme i totalno besmislen u široj slici, na što je dobro ukazao Mark Cuban, ali i činjenica da su ovim tradeom Kingsi pali ispod 75% utrošenog salary capa te da su sada prisiljeni potrošiti razliku do tih 75% na slobodne igrače. Toliko prostora i toliko igrača za koje bi mnogi ubili (Dalembert prije svih) i sve što imaju za pokazati nakon deadlinea je Thornton. Dokaz da ne možeš u isto vrijeme planirati preseljenje i slagati roster za budućnost. Ali, preuzimanjem tuđeg igrača (Daniels) možeš zaraditi nešto sitniša. Kojega kasnije potrošiš na onim jednorukim Jackovima u Vegasu.

ATLANTA

IN: Captain Kirk, Hilton The Balvan Armstrong

OUT: Mike Bibby, Maurice Evans, Jordan Ben Gordon Light Crawford, prvi pick 2011.

Solidan trade koji jednu solidnu ekipu i dalje čini solidnom, možda malčice solidnijom. Hinrich je dobra opcija za playa u ovakvoj momčadi u kojoj se ionako igra preko Johnsona i u kojoj play ionako samo mora zabiti otvoreni šut. Bibby je to radio sjajno ove sezone, njegovih 44% za tricu najbolji su mu postotak u karijeri. Rispekt, jer to su odlike pravog igrača – umjesto kuknjave za prošlim vremenima, prilagodba kako bi se koristilo momčadi na bilo koji način.

Nažalost, Bibby čak ni u najboljim danima nije bio eksplozivan igrač u stanju se dovoljno dobro lateralno kretati u obrani, tako da je pod stare dane lakše zapinjao u blokovima od Rohatinskog u govoru. Hinrich je pak jedan od boljih all-round bekova, u stanju je odigrati obranu na obje vanjske pozicije (zbog čega Bullsi i dan-danas mogu žaliti za tim što su ga pustili) i ne bi trebao imati problema zamijeniti Bibbyev šuterski učinak.

Dakle, definitivno su dobili boljeg igrača, ali igrača koji ih ne čini ništa važnijima u velikoj slici. Jer iako se protivnički playevi više neće iživljavati na Hawksima, njihova polazna pozicija je tako loša da jedan ovakav trade nije ništa više od laganog kozmetičkog zahvata. Dok Johnson igra glavnu ulogu i dok imaju ovako tanku rotaciju pod košem u kojoj Al Horford igra van pozicije, nemaju se pravo nadati napretku, dapače, njihov vrhunac je bila lanjska sezona u kojoj se Johsnon borio za novi ugovor i u kojoj je onaj stariji Crawford još bio živ.

Armstrong donosi tek 6 grubih prekršaja u postu, ali cijena koju su platili za mali korak naprijed nije previsoka. Niski pick prve runde nije važan, zadnjih godina se nemaju s čime pohvaliti (Teague i Crawford nisu pokazali ništa, a ovaj potonji nije ni dobio šansu jer 1 na 5 haklera na ovom rosteru ima dovoljno), a čak ni one visoke nisu znali iskoristiti (uzeli Marvina i Sheldena Williamsa ispred Derona Williamsa, Chrisa Paula, Brandona Roya i Rudya Gaya), a beskorisno tijelo Mauricea Evansa, nekada solidnog obrambenog igrača i šutera iz kuta, zamijenit će jednako beskoristan nećak Dominiquea Wilkinsa, Damien, kojega su potpisali do kraja sezone. Pa ti reci da nepotizam ne igra ulogu u NBA.

BOSTON

IN: dva bezvrijedna picka druge runde (jedan 2017.), Jeff Green, Nenad Krstić

OUT: Perk, Semih Erden, Luke Harangody, Nate Robinson, Marquis Daniels

Najšokantniji događaj večeri. Na stranu to što nitko prije nije uopće spominjao ovakvu mogućnost, odavno smo naučili da sve glasine prije roka uglavnom veze nemaju s onim što će se kasnije odigrati. Jednostavno je nepojmljivo da momčad koja lovi naslov i koja je prvi favorit, ujedno i momčad koja cijelu sezonu ne pokazuje nikakvu značajniju manu, odjednom odlučuje mijenjati jednog od važnijih igrača.

OK, prihvaćam da je NBA biznis i da ni Boston nije po ničemu različit od svih ostalih koji bi prodali dušu za šaku dolara, o naslovu da ne govorim. I ne plačem za Perkinsom kao čovjekom, kvragu imao je priliku nedavno potpisati novi ugovor i odbio ga je smatrajući da može dobiti više onog trenutka kada postane slobodan igrač (uostalom, kada bi tim nekakvim idealističkim naočalama gledao NBA, odavno bi je prestao pratiti jer je bez duše lijepa, što bi rekao narodni pjesnik). Ono što me ostavlja bez teksta je potreba da razbijaš nešto što nije pokvareno i da dovodiš u opasnost kemiju među igračima i sam identitet momčadi koji se dobrim dijelom temeljio upravo na Perkovim širokim ramenima.

Danny Ainge očito smatra kako rotacija pod košem više nije ključna u borbi za naslov, iako je prije pola godine upravo ona bila glavni razlog zašto su dovedena braća O'Neal i Erden. Pa što je s onom pričom da bi pobijedili Lakerse samo da se Perk nije ozljedio? Da ste 100 fanatika NBA pitali koja je najbolja NBA ekipa, tko igra najbolju košarku i tko ima najveće šanse osvojiti naslov, njih 87 bi vam reklo – Boston. Kojom se onda logikom vodi Ainge kada vuče ovakav potez?

Bolesti velike pameti. Mikro-menađment. To je ista ona bolest koja tjera trenere da u zadnjih deset sekundi u igru uvode igrače koji su prije toga dva i pol sata proveli skvrćeni na klupi. Ainge je, umjesto da uživa u trenutku, odlučio vjerovati da nije dobar GM ako stalno nešto ne radi. Pa je pomislio – Perk nam više ne treba za nositi se sa Orlandom jer tu momčad možemo dobiti i ako nam Dwight zabije 100 koševa. Miami nema centra, a Noah nije opasnost u reketu. Lakersi su gotovi. Izgurali smo sezonu bez njega. Zašto bih ga plaćao ili riskirao da ostanem bez ičega u budućnosti, kada mogu zauzvrat dobiti kvalitetnog mladog igrača?

Stvarno, zašto. Mogu shvatiti ovaj tok svijesti (ne i prihvatiti). Savjesni GM treba sagledati svaku opciju, ali ne mogu razumijeti da netko tko se bori za naslov SADA uopće može pomisliti dovesti sve to u opasnost radi nečega što će se dogoditi NAKON eventualnog naslova. Da li je taj naslov sada udaljeniji nego što je bio prije tradea? Pa recimo da sada dosta toga ovisi o protivnicima, Boston nije taj koji sve drži u svojim rukama. I po tome, bez obzira na Greena, Boston je trenutno lošija momčad. Koga briga kakva će biti sutra.

Svašta, stvarno svašta.

Green nije loš igrač, dapače. Sjećam se kada su Celticsi draftali, bio sam oduševljen pomišljajući da ću ga gledati u paru s Big Alom, a nakon što je poslan u Sonicse u zamjenu za Raya bio sam još zadovoljniji jer je u Seattle sletio čovjek koji me oduševljavao igrama za Georgetown. Sada se nesuđeni Celtic vraća na mjesto nesreće, donosi ogroman talent ovoj momčadi, ali i jedno prokletstvo. Jer, iako je Perk sirovina, on je danas korisniji jednoj ozbiljnoj momčadi zato što ima svoju rolu i odrađuje je savršeno. Greenov problem je što nema rolu, zato se i nije uklapao u Oklahomu. Igrač zarobljen između dvije krilne pozicije a nedovoljno dobar da nosi igru, tu rolu tek treba naći. Zamjena za Piercea? Za KG-a kada odluče igrati manjom postavom?

Boston je tražio zamjenu za ozljeđenog Danielsa, na kraju ju je skupo platio. Ainge je možda osjetio da ne može odbiti ovakvu ponudu, mladog all-round igrača za limitiranog šljakera, ali Ainge je trebao znati bolje. Ove kasnije zamjene nisu ništa drugo nego oslobađanje prostora na rosteru za potpis ponekog veterana koji će ovih dana biti otpušten kako bi se ukrcao u playoff vlak. Samo, što će im sutra Kapono kada su doveli Greena, što će im Murphy kada su mogli imati Perka?

Erden je nevažan za playoff, Harangody također (nije se nametnuo kao zamjena za Scalabrinea), Robinson se ionako nije uklapao u momčad svojom igrom, a povratkom Westa i Waferovim sve boljim igrama postao je višak. Tako da je ključ svega Krstić. Zanimljivo je da Krstić ima sjajan odnos s trenerom Frankom koji ga je u Netsima praktički stvorio kao igrača i nekako mi se čini da je baš Frankova riječ bila ključna. Da on nije garantirao da Krstić može ponijeti barem dio tereta pod košem, možda Ainge i ne bi ovako riskirao. Ponudi li on Bostonu još jednu pick 'n' pop opciju i uhvati li koji skok pod košem, Perk bi mogao biti zaboravljen. A možda i ne.

CHARLOTTE

IN: ugovor Moa Petersona, DJ Bijeli, tip s Novog Zelanda koji vrhunski dodaje ručnike, Joel Przybilla, Dante Cunningham, dva picka prve runde (ovogodišnji Hornetsa i budući Blazersa, dakle ništa specijalno)

OUT: Gerald Wallace, Nazr Mohammed

Klasično rezanje troškova, logično obzirom da su Bobcatsi i sa svim ovim dodatnim milijunima kojih su se riješili bili lutrijska momčad. Obzirom da je Przybilla nakon ove zadnje ozljede koljena od balvana postao mrtvac, u ovom tradeu put Charlotte nije krenuo ni jedan bitan igrač. Dapače, Bobcatsi sada imaju solidnu sveučilišnu momčad, ako ih izaberu u turnir mogli bi čuda raditi u ožujku. Budućnost nije svjetla, ali barem mogu prodati priču da im pickovi i solventnost daju šansu da jednog dana budu dobri. Možeš mislit.

CHICAGO

IN: pick prve runde Heata ove godine

OUT: James Johnson

Samo da spomenem da su po mojim novim power rankingsima prva momčad Istoka, što su potvrdili i za vrijeme trade ludila. Imali su jasan cilj, dovesti Leea iz Houstona, a ako to ne upali, onda Parkera iz Cavsa. Ni za jednoga se nisu htjeli cjenkati, nudili su ovaj pick Heata, Rocketsi i Cavsi su odugovlačili, prošao rok, sve 5, ostaju im njihovi resursi za ubuduće (platna lista stabilna, pickova dovoljno da se svake godine momčad osvježi). Ako Boston može ciljati na naslov bez rasne petice, može i Chicago bez rasne dvojke. Ako Boston s prastarom momčadi može misliti na budućnost, mogu to i Bullsi koji su svoj život kao izazivači tek započeli.

CLEVELAND

IN: Erden, Harangody, Baron Davis, pick prve runde Clippersa (lutrijski)

OUT: Mo Williams, Jamario Moon, beznačajni pick druge runde

Spalili su gomile novca kako bi došli do picka Clippersa, što ih stavlja u poziciju da ove godine na jednom od, tako bar stručnjaci kažu, najgorih draftova ikada, imaju dva lutrijska picka. Gilbert jednostavno mora prodati nešto navijačima, opravdati nekako postojanje ove katastrofalne sezone, a draft je još uvijek bolji izbor od toga da im počne plaćati da dolaze na utakmice. Boston je valjda nešto platio da ih oslobode Erdena i Harangodya, ali to neće biti ni izbliza dovoljno da pokrije razliku u plaći Davisa i Williamsa. Nebitno, Gilbert se ionako proglasio Cubanom Istoka, paliti novac mu nije problem.

A drago mi je i zbog Barona Davisa, dolazak u ovakvu momčad baš je ono što mu je trebalo. Debeli bradonja je malo previše počeo uživati u svojoj ulozi lidera mladim lavovima Clippersa, ali karma ne zaboravlja. Dovoljno je Baron kenjao po igri svojim pristupom, salom i isforsiranim tricama. Ovo mu je hvala za sve što nam je pružio ovih godina - umjesto da uživaš bacajući alley-oopove Blakeu, truni u najgoroj momčadi ikada. Lijepo je kada se na kraju stvari poslože kako treba.

DALLAS

Može li činjenica da je Cuban konačno mirovao značiti da je došao i njihov trenutak? Po ovome kako trenutno stvari stoje, Mavsi i Bullsi su moj pick za Finale.

DENVER

IN: Galinari, Wilson Chandler, Ray Felton, Kupus, Mozgov, prvi pick Knicksa 2248. (svi prije su već bili trejdani), dva picka druge runde Warriorsa koja su u Knicksima završila u tradeu za Leea, poklon paket Kraša

OUT: Melo Drama, Chauncey, Anthony Ne Znam Izabrati Menađera Carter, Shelden Ugly Madafaka Williams, Renaldo Balkman (dokaz da je Isaiah iza svega – Balkman je njegov pick, sjetimo se onih nereda u Gardenu kada su Knicksi u prvoj rundi izabrali igrača za kojega je tada Jay Bilas rekao nešto u stilu ''Bez riječi sam, Balkman je u najbolju ruku igrač za dno druge runde'' što mi je do dan danas najdraži draft trenutak ikada)

Denver je odradio odličan posao. Ovo između njih i Carmela je bila mučna priča za sve nas koji volimo igru, ali za uključene to je bio tek revolveraški dvoboj. Tko prvi trepne, izgubio je. Carmelo je prvi trepnuo onog trenutka kada je ispred želje za odlaskom u Knickse stavio želju za maksimalnim ugovorom po postojećim uvjetima. To je bilo moguće ostvariti samo tradeom do isteka roka, što znači da je sav ovaj cirkus zadnjih nekoliko tjedana u biti bio tek nabijanje cijene.

Denver se riješio i Carmela i Chaunceya, uštedili su solidan novac, a dobili su priliku snimiti koliko valjaju svi ovi igrači Knicksa u nešto drugačijem sistemu (iako Karlov nije bitno drugčiji od D'Antonieva). Galinariev šut će dobro doći, Felton je play za kojim će dogodine čeznuti pola lige, Chandler možda bude vrijedan ugovora. Ma ako i od svih njih ne bude ništa, činjenica je da su umjesto ničega dobili barem te pickove. A nisu trebali dobiti ništa jer Anthony je bio slobodan igrač, što nas dovodi do te perverzije u kolektivnom ugovoru zvane sign & trade, koja radi farsu od cijele priče. Čemu ta sloboda izlaska na tržište kada bez pomoći bivšeg kluba ne možeš do maksimalnog novca i kada bivši klub ne dolazi do nikakve naknade osim ako se ne uključi u tu sprdačinu?

Football i baseball npr. za svaki prelazak nekako kompenziraju bivšu ekipu, a igrački ugovori nisu ograničeni nikakvim sličnim ludostima već onim koliko ti momčad može ponuditi (u NFL-u nema maksimuma, ali zbog hard capa momčadi ne mogu prijeći određenu granicu te moraju rasporediti ugovore, dok u baseballu cijenu diktira tržište jer nikakvih ograničenja nema). NBA s ovim postojećim sistemom jednostavno oko sebe širi smrad koji je nepotreban jer su mane toliko jasne da ih se može ukloniti jednim aneksom na ugovor. Mislim, šta nije idiotski da veteran nema pravo birati gdje će igrati za isti novac nego uvijek mora postojati tih 20 milja više zbog kojih naginje ostanku u momčadi u kojoj je već proveo većinu karijere?

GOLDEN STATE

IN: Troy Dropkick Murphy (hoće li jedan Murphy konačno zaigrati u Bostonu), pick druge runde Netsa

OUT: Dan Gadzuric, Brandan Wright

Usluga Netsima vrijedila je šaku dolara i bezvrijedni pick, ali bit će zanimljivo vidjeti gdje će završiti čovjek koji je do prije godinu dana bio double-double igrač. Heatu i Celticsima koji se najviše spominju kao potencijalna odredišta četvorka koja širi reket nije nužno potrebna, ali Spursi i Dallas bi u Murphy dobili još jednu bitnu kockicu prilikom slaganja plana za rušenje Lakersa.

HOUSTON

IN: Hasheem Thabeet, DeMarre Carroll, pick prve runde Memphisa, Gogo Dragić, pick prve runde Sunsa

OUT: Shane Battier, Ish Smith, Aaron Brooks

Od svih opcija koje su se nudile uz svu tu gomilu pickova i ugovora što ih imaju na raspolaganju, Rocketsi nisu napravili ništa. Dva alibi trejda, tetkasta kao i sve drugo što je Morey napravio ovih godina. Hasheem nije Haakem, ma koliko im ime bilo slično. Dragić je nebitan, ali barem neće otići u svlačionicu za vrijeme time-outa (plus, sada sam miran u fantasyu jer Lowry ostaje prvi play do kraja i ne gine mi naslov YEEES!!!). Dakle, samo su dodali dva picka prve runde, koji bi možda bili i lutrijski da Rocketsi išta valjaju i da nekako mogu preskočiti Memphis i Phoenix. I to su ih dodali na hrpu sličnih koje već imaju. Pitanje je pripremaju li se oni za NCAA turnir ili za NBA ligu. Pitanje je i da li se moglo dobiti nešto više za Brooksa koji je do jučer bio play budućnosti, da bi se preko noći pretvorio u Slovenca.

INDIANA

Larry Bird još nije u penziji? Mislim, što reći o GM-u koji zakasni nekoliko minuta u realizaciji tradea? I još bolje, što reći o GM-u koji nakon epizode s Artestom i Captain Jackom želi dovesti u momčad nekoga poput Mayoa?

LOS ANGELES GRIFFINS

IN: Mo, Jamario

OUT: Baron, ovogodišnji lutrijski pick

Mudro su se riješili Barona koji stvarno nije imao što pametnoga prenijeti Blakeu i Ericu, usput uštedjevši hrpu dolara i dovevši igrača poput Williamsa koji definitivno bolje odgovara ovako mladoj momčadi. Mo nije playmakerski talent poput Barona koji loptom može pogoditi muhu u letu, ali je bolji šuter i ne treba loptu stalno u rukama da bi bio koristan. A to je dobro, jer lopta mora biti što više u rukama Blakea i Erica.

Bledsoe je stilom igre bliži Williamsu tako da je i to još jedan plus, Baron definitivno nije bio mentor kakvoga mladi combo bek treba. Sad, možda su platili skupu cijenu odrekavši se picka prve runde, ali obzirom na ovogodišnji talent na draftu i činjenicu da ionako na svakoj poziciji imaju rasnog mladog igrača, njima draft ionako nije bitan. Trebaju im pravi veterani i što više prostora za buduće masne ugovore. Ovaj trade u tome pomaže.

Bravo Griffinsi.

MEMPHIS

IN: Shane, Ish

OUT: Hasheem, pick prve runde, čovjek zvan DeMarre

Gay je out nekoliko tjedana i iz toga kuta vraćanje Battiera do kraja sezone ima smisla. Obzirom da se bore za playoff, možda i odricanje od potencijalno visokog picka nije prevelika cijena. Ali, kada gledaš da su usput škartali i svoj nedavni drugi pick u Hasheemu, jasno ti je s kakvom franšizom imaš posla. Onom koja nije u stanju ni trade odraditi na vrijeme.

MINNESOTA

IN: leš Eddya Currya, Anthony Randolph

OUT: Kupus, Corey Brewer

Zime u Minnesoti su toliko dosadne da David Kahn uživa kada se može zabaviti ovakvim poslićima. U zamjenu za pomoć Knicksima prilikom realizacije ovog tradea dobio je poneku milju, vjerovatno stan u Queensu te Anthonya Randolpha. Još jedan vječni, nikad realizirani potencijal, kojega može pridružiti Darku i Beasleyu. Danas znamo da od ove dvojice nikada ništa, ali za Randolpha stvarno ne možemo ništa tvrditi. Treba vidjeti, a taj pay-per-view koštao ih je gubitka Kupusa i Pivara. Manje nego što Arena naplaćuje za trećerazrednu tekmu Primere. Obzirom da je Kahn u igri, treba paliti svijeću što nije završilo puno gore.

NEW JERSEY

IN: Deron

OUT: Devin Harris, Derrick Favors, dva picka prve runde (ovogodišnji Netsa i budući Warriorsa)

Trade koji je najbolji dokaz kako je u NBA važnije imati sreće nego pameti. Navodno su GM Netsa i GM Jazza, dva poznata intelektualca, razgovarali o potencijalnom tradeu za Kirilenka kako bi Mikhail imao barem nešto pokazati ruskoj mafiji (''luk, vi got aur boj Andreuška''), kada je u šali Billy King pitao za Derona. O'Connor je na njegovo iznenađenje rekao "što nudiš" i ostalo je povijest. Za isti paket kojim su namjeravali dovesti Carmela, doveli su boljeg igrača.

Deron stvarno ne ostavlja dojam čovjeka kojega želiš za lice svoje franšize. Svađe sa Sloanom, pa izjava odmah po dolasku u Netse kako ne garantira da će potpisati produženje ugovora, nisu način na koji se drži jedan karakterni franchise player. Ali, njegov talent je neupitan. Čovjek je najkompletniji playmaker lige, majstor završnica koji će sam samcat preporoditi New Jersey na način sličan onome kako je to prije desetak godina napravio Jason Kidd.

Devin Harris, sam po sebi solidan play, i dva vrlo visoka picka (Favors i ovogodišnji Netsa koji ima šanse biti top 3 pick), realna su cijena za takvog igrača. Ovaj Warriorsa je možda višak, ali obzirom da dogodine Warriorsi imaju šanse biti playoff momčad, nije ni toliko važan. Plus, Mikhail ima toliko love da uvijek može kupiti pick za tri milje (koliko je i ovom prilikom poslao u Jazz, da se nađe).

Jedan veliki plus ovoga tradea o kojem trenutno Netsi ne razmišljaju ali koji će se pokazati važnim – Deron je ubivši Sloana u pojam svojim žuganjem zalužio crni pojas u vještini uklanjanja trenera. Ta vještina dobro će doći da oslobodi sebe i Brooka od terora Averya Johnsona.

NEW ORLEANS

IN: Landry

OUT: Thornton, nešto zajedničkog keša

S igračke strane ovo nije loš trade. Thornton je imao nekoliko bljeskova, ali nije se nametnuo kao rješenje s klupe. Trener Williams i dalje više vjeruje veteranima Greenu i Jacku, a tko može sumnjati u čovjeka koji ovaku sakatu momčad vodi do playoffa. Landry im konačno daje stabilnu napadačku opciju s klupe, čovjek je majstor za zabijanje preko kojega možeš slobodno vrtiti napad cijelu večer. Praktički, nakon što sjedneš Westa imaš opciju istog takvog uvesti u igru.

Problem je što su i jedan i drugi poprilično mekani igrači koji vole igrati malo dalje od koša i nisu stvoreni za prljave poslove (odnosno, obojica su razvivši osjećaj za koš pobjegla od tog manje privlačnog aspketa igre), teško ih se može koristiti u paru, što Landrya svodi na rezervu oko koje se ne bi trebalo dizati previše buke. Da nije činjenice na koju je ukazao Cuban – Hornetsi su momčad kojom upravlja liga, a ovim tradeom su preuzeli na sebe skupljeg igrača, time automatski oštetivši vlasnika, to jest njih 29 preostalih koji imaju svoje klubove. Cuban se s pravom pita kojom logikom liga radi na korist svoje financijske štete, ali čemu zahtijevati smisao u NBA ligi koja je sve više lišena nečega takvoga.

NEW YORK

IN: Melo, Chauncey, Shelden, Renaldo, Carter, Corey

OUT: Danilo, Wilson, Timofey, Raymond i prvi pick 2248. (jedini koji još nisu podijelili)

Padaju vlade diljem svijeta, preko noći se odnos snaga prebacio sa Zapada na Istok, ali Knicksi uvijek ostaju Knicksi. Platili su najveću moguću cijenu da bi došli do igrača kojega žele, igrača koji se možda i ne uklapa idealno u ono što trenutno rade. A onda opet, što to oni danas rade? Kada vidimo D'Antonia na klupi vjerujemo da gledamo momčad koja njeguje nekakvu filozofiju igre, ali činjenica je da ovi Knicksi kao i oni s Francisom i Starburyem njeguju samo jednu filozofiju – onu sebične, jednodimenzionalne košarke.

Amare i Carmelo imaju dovoljno talenta za monopolizirati NBA action, ali svakome tko posjeduje League Pass ili neki drugi izvor stalnog priljeva utakmica jednostavno nisu zanimljivi. Zabit će 50, primit će 50. Pola-pola. To je njihova sadašnjost, to će ostati i njihova budućnost. Mislim, daleko od toga da Melo nije pojačanje, ali put koji čeka ovu momčad još je dug. Zahtijeva strpljenje i plan. A dok je James Dolan vlasnik, to su dvije stvari koje Knicksi neće imati na raspolaganju.

Bez obzira na budući salary cap, Knicksi će vjerovatno dovesti još jedno veliko ime. Sve ide prema tome, nemojmo se zavaravati. Deron, Paul i Dwight igrat će sličnu igru kao i Melo, osim ako se ne uvede taj famozni franchise tag. Ali, čak i ako im to uspije, ovo što su nam tijekom ovog roka pokazali je da vuk dlaku mijenja ali ćud nikada. Knicksi će uvijek biti zaslijepljeni vanjskim sjajem, uvijek će trošiti više nego treba, uvijek će biti dekadentni.

Ne treba plakati za ni jednim igračem kojega su se odrekli, a Chauncey je i s jednom nogom bolji od Feltona. Samo, gdje je tu karakter? Gdje je klupa? Koji je identitet ove momčadi? Gdje su šljakeri? Najveća ironija košarke je u tome što se radi o sportu u kojem su samo dva igrača u stanju nositi vas do vrha, ali ujedno u isto vrijeme nisu u stanju napraviti onaj zadnji korak bez sporednih igrača. Lanac je čvrst koliko je čvrsta najslabija karika.

Knicksi nemaju karike i uopće ih ne smatraju bitnima. Njihov problem je što vječno snimaju blockbuster za kojega trebaju prekrasne glumce, ali zaboravljaju da i svaki blockbuster drže role karakternih glumaca. Poslavši Chandlera i Galinaria u Denver, Knicksi su ostali bez ijednog vlastitog igrača. Ma kako manjkavi bili Danilo i Wilson, ipak su bili njihovi pickovi, kvragu. A kako su već uokolo posijali sve pickove prve runde u idućih tristo godina, ostali su bez najboljeg izvora jeftine svježe krvi.

Što ako se uvede hard cap i ako se pojavi franchise tag? Bez drafta, bez salary capa, bez plana, Knicksi ostaju ona ista Thomasova momčad koja samo potpisuje najzvučnija dostupna imena bez razmišljanja o tome kako bi ta imena izgledala na parketu.

Ako se ne uvede ništa od toga, ako stvari ostanu kakve jesu, Knicksima to opet ništa neće značiti. Jer, pravila mogu biti ovakva ili onakva, ali na kraju si uvijek sam odgovoran za svoje odluke. Knicksi redovno donose krive. To ne mogu promijeniti ni Melo ni Chauncey, a niti novi kolektivni ugovor. Što bi rekao Gump - stupid is as stupid does.

OKLAHOMA CITY

IN: Perk, Nazr, Nate

OUT: Krle The Chairmaster, Petersonov ugovor, DJ, mikseta, Jeff Green

Bez premca vlasnici najboljeg poteza prijelaznog roka. Doduše, stiže s godinu zakašnjenja – prošle sezone GM Presti se prepao rizika s Chandlerom i vratio je rasnu peticu kakva im je trebala nazad. Ove sezone odlučio je ne ponoviti grešku, iako Chandlerov problem s prstom nije ni upola ozbiljan kao Perkov s koljenima. Ali, Presti je konačno odlučio odrasti.

Perk je sve što treba Thunderu da zatvori šuplji reket. Samo micanje Jeffa Greena je plus, a kada uzmeš u obzir da ono znači više minuta za Ibaku i Collisona, sjajne obrambene igrače, očito je kako će ovo sada biti jedna druga momčad. Neće preko noći Durant i Westbrook naučiti igrati obranu, ali će imati tri majstora koja će im čuvati leđa. Možda čak i četiri, ako ste spremni vjerovati da u muslimanu nacistu još ima vatre iz dana San Antonia.

OKC je ovim potezom objavio svijetu da ide do kraja već ove sezone. Perk će u ovoj momčadi brzo zaboraviti bivše suigrače, a Thunder će nam još jednom pokazati da su igrači koji znaju svoje uloge na terenu, obrana i skok važniji od bilo kakve dubine koju je Boston možda dobio s Greenom.

Najbolje od svega, bez Greena i njegovih 15 lopti, ova momčad će u napadu izgledati nešto smislenije. I dalje će to biti silovanje lopte od strane Westbrooka, i dalje će Durant pucati iz svih mogućih situacija osim onih iz kojih bi trebao, ali barem se nećemo morati pitati koja je uloga onoga tipa što izgleda duguljasto kao Durant, davi loptu, ne skače i ne igra obranu.

PHOENIX

IN: Brooks

OUT: Dragić, pick prve runde

Iskreno, ne shvaćam ovaj potez. Osim ako ne misle trejdati Nasha ovo ljeto i proglasiti Brooksa novim startnim playom, ovo nema nikakvog smisla. Sunse vode totalni amateri, to nam je već odavno jasno, ali ako misle da je pick prve runde, možda i lutrijski, vrijedan poboljšanja na poziciji back-up playa, onda su nadmašili sami sebe.

PORTLAND

IN: Gerald Wallace

OUT: Joel, Dante, Sean, keš ili što bi Allen rekao sića, pickovi

Portland se nije odrekao ničega bitnoga osim budućnosti vlastitog budžeta. Samo, što im je drugo preostalo? Aldridge i Roy su na maksimumu, potpisali su Cambya i Matthewsa za masne ugovore. U takvim uvjetima rebuilding je praktički nemoguć. Kako je Allen opet odlučio otvoriti kesu, prikupljanje skupih igrača poput Wallacea jedino je rješenje.

Wallace je preplaćen, ali nije loš igrač ako vam novac nije važan. Poboljšanje je na krilu pored još nespremnog Batuma, a u stanju je ponijeti i dio tereta u napadu kojega nakon Royeva pada drži fenomenalni Aldridge. Momčad je ovo koja nema previše zvijezdanog talenta, ali koja ima dovoljno karaktera i dubine da se održi u playoff poziciji bez obzira na sve probleme.

Wallace se tu uklapa savršeno, što time što je više šljaker nego zvijezda, što sklonošću ozljedama. Ali, rizik se možda isplati. Nestankom Jazza, padom Nuggetsa, kopnjenjem Lakersa, Zapad se otvara. Problem je jedino što su Dallas, San Antonio i Oklahoma puno spremniji to iskoristiti.

TORONTO

IN: JJ (nije Hickson, a bogami ni Redick)

OUT: pick

Colangelo uredno skuplja te, kako ih zove, talente, kako bi ih sutra pretvorio u pickove, koje će onda pretvoriti u talente, koje će onda pretvoriti u pickove. Šteta što njegov višak pickova nije pomogao Bullsima da dođu do beka, a još je veća šteta što nisu uspijeli Denver nagovoriti da im ustupi Galinaria iako su navodno pokušali. Kakva sprdačina od franšize.

UTAH

IN: Favors, Harris, dva picka prve runde (kvalitetna), vreće rubalja

OUT: Deron

A evo još jedne franšize koja je na dobrom putu da naziv uzorne zamijeni nečim posprdnim. Nakon odlaska Sloana u šoku su odlučili eliminirati bilo kakav budući šok, a to znači eventualno Deronovo kenjkanje oko novog ugovora, pa su lijepo poslali svog najboljeg igrača na Istok za hrpu potencijala.

Devin Harris je dobar igrač, preporodit će se bez Averya nad glavom, ali teško da je netko oko koga će u Salt Lake Cityu graditi budućnost. Ako stvarno misle krenuti u rebuilding oko ovih pickova i Favorsa, puno korisniji bit će im njegov ugovor dogodine. Favors nije ostavio nekakav bajan dojam do sada, ali postoji šansa da je Jazz u njemu dobio ako ne nositelja onda barem vrlo dobrog igrača za petorku. Što znači da su i Jefferson i Millsap potrošni, obzirom da njihovo prisustvo koči razvoj Favorsa i svih tih budućih nada.

Ove godine Jazz ima dva picka, jedan sigurno lutrijski (ovaj Netsa) i jedan potencijalno lutrijski (njihov). To znači da lokalni junak Jimmer stiže u klub i da se okreću takvom obliku promocije. Jimmer i Hayward garantiraju barem pristojno ispunjenu dvoranu, ali za nešto više trebat će im i Favors i barem jedan all-star igrač iz preostala dva picka.

Mislim, ovo što su dobili zauzvrat definitivno nije loše, ali postavlja se pitanje da li se su odrekli Derona u afektu, bez da su dobro razmislili. Jer, liga će poduzeti sve da u novom kolektivnom ugovoru što više oslabi moć igrača, a to znači da Deron sutra možda neće imati takvu moć kakvu su nedavno iskazivali Melo ili LBJ.

Opet, ako je svima puna kapa pizdeka kakvim se Williams pokazao, ovaj trade s Netsima je sasvim ok. Nije da su ionako igdje išli s postojećim rosterom (a to je izgleda ipak glavni razlog zašto Sloan više nije imao snage boriti se sa svakodnevnim zahtjevima trenerskog posla). Ostaje im ne samo nada već i solidni izgledi da će još dugo vremena biti dobri, a to je za ovako mali klub izuzetno važno.

A opet, ako ćemo biti realni, možemo samo reći sljedeće parafrazirajući LeBatarda - Salt Lake City, welcome to an egzistenze of irrelevance.

WASHINGTON

IN: Bibby, Evans, Crawford, pick prve runde

OUT: Kirk, Hilton

Wizardsima je ovaj prijelazni rok donio još jedan pick kojim će popuniti roster, a usput se i vlasnik Ted Leonsis pokazao kao totalna faca. Čovjek je poznat kao osoba otvorena navijačima i medijima, ima blog na kojem otvoreno piše o svojim Wizardsima i Capitalsima, a postom kojim se osvrnuo na trade Hinricha za Bibbya dokazao se i kao pošten čovjek koji ne treba medije ili druge blogere da racionalno seciraju njegove tradeove.

Bez puno umatanja istine, čovjek je priznao da je Hinricha trejdao samo za taj pick i kako mu je taj isti Hinrich praktički donio tri picka prve runde – lanjski Bullsa (koji su pretvorili u Kevina Seraphina) te dva Hawksa (lanjski u liku mladog Crawforda, te ovogodišnji pick). Ne radi se o nekim bajnim igračima, ali prilikom rebuildinga bitan je stalni priljev svježe krvi i talenta, a Wizardsi to imaju.

Dodaj još njihov visoki pick i ispada da ljudi rade dobar posao. Ništa spektakularno, ali pametno i strpljivo. Ono što će biti zanimljivo vidjeti je što će biti s Bibbyem. On ima određenu svotu garantiranu za iduću sezonu i neće biti lako tek tako ga otkupiti iako mnoge momčadi jedva čekaju da ga dodaju (Heat bi s njim i njegovom tricom u rotaciji umjesto Arroya automatski postao bolji) jer za Wizardse veću vrijednost ima ta njegova zadnja godina koja im može donijeti nešto u nekom budućem tradeu.

23Jan/1115

WEEKLY PICK’N’ROLL

Posted by Gee_Spot

MVP NAKON POLA SEZONE JE...

Liga je kao rijetko kada krcata talentom, ali ironija cijele situacije je da usprkos tome nemamo izrazite kandidate za titulu najboljeg igrača. Odnosno, nemamo ih ako ćemo se držati osnovnog pravila kod ovakvih izbora, a taj je da u konkurenciju za MVP-a ulaze samo igrači iz ekipa sposobnih boriti se za naslov. Što u startu odstranjuje igračine poput Kevina Lovea i Blakea Griffina, neprikosnovene motore svojih momčadi. Da su u pitanju ozbiljni izazivači, način na koji ova dvojica igraju, neviđen od dana Mosesa Malonea, definitivno bi ih svrstao u sam vrh.

Ako maknemo njih i ako odbacimo članove playoff prolaznika zaglavljenih u sredini poput Hornetsa ili Jazza (Chris Paul drži sve pod kontrolom u New Orleansu, ali, da bi zanemarili koliko su Hornetsi limitirani, trebao bi nam ponuditi uvjerljivo najbolju sezonu karijere, a slično vrijedi i za Derona), ostaje nam uvijek ista skupina igrača. Kobe, Dwigth, LeBron, Dwyane. Durant je bio kandidat za priključiti im se, ali niti njegova igra niti ona momčadi mu ne ostavljaju dojam da se radi o nečemu vrijednom nagrada. Jednostavno, znamo da mogu i moraju puno bolje.

Urnebesni su mi pokušaji NBA mašinerije da predstavi Amarea kao legitimnog kandidata, a još mi je fascinantnija gomila ozbiljnih i pametnih ljudi koja nasjeda na ovakve štoseve. Razriješimo neke stvari. Prvo, Knicski su imali jedan od najlakših rasporeda u ligi. Da li je realno bilo očekivati da će imati lošiji score od ovoga kojega su ostvarili? U čemu je onda kvaka s Amareom, po čemu je spasitelj kada je momčadi dao točno ono što se očekivalo?

Drugo, Amare igra u sistemu koji je stvoren za bildanje brojki. Čovjek je još za ranih dana u Sunsima sebe prozvao STAT jer ima sjajnu statistiku. I to je sve. Da, Knicksi su bolji nego lani upravo zbog Amarea, ali da li povratak u playoff na očajnom Istoku zaslužuje ovakvu pompu? Neki dan sam konačno pogledao ESPN-ov dokumentarac ''The Guru Of Go'' i teza koje se drži i sam izumitelj run and guna Paul Westhead je da igrači uživaju u ovom stilu igre jer su u mogućnosti skupiti brojke od kojih boli glava. Pitajte samo Feltona i Chandlera.

S druge strane, Westhead je isticao važnost kondicije, što je nešto do čega se itekako držalo u Sunsima pod D'Antoniem i nešto na račun čega je lani Gentry Sunse vratio u playoff na velika vrata (odvevši to na novu razinu koristeći praktički dvije petorke). Ovi Knicksi kao nisu svjesni važnosti kondicije, u zadnjih nekoliko utakmica ponestaje im zraka i pitanje je da li je problem D'Antonieva nesklonost rotiranju igrača (koja je možda Sunse i koštala većih rezultata) ili jednostavno jedan Felton, koji nije oličenje atlete i očito ne može izdržati cijelu sezonu u ovakvom ritmu, bez obzira na sav predah koji on i suigrači uzimaju u obrani.

Ukratko, Knicksi nisu ozbiljni, a time ni Amare ne zaslužuje biti ništa više u konkurenciji od Lovea ili Griffina. Uz ranije navedene uobičajene sumnjivce, samo dva imena su se istakla i zaslužuju maksimalan respekt - Dirk i Derrick. Međutim, čak iako ispunjavaju sve uvjete za kandidaturu, ne mogu se odlučiti za njih iz razloga koje ću upravo navesti.

Rose jednostavno nije učinkovit igrač, a ni mentalno nije na razini na kojoj su konkurenti mu na poziciji poput Paula i Williamsa (ili Nasha, koji u debeloj sjeni igra još jednu sjajnu sezonu). Predvodi ozbiljnu momčad, igra all-round košarku, najveći dio napada Bullsa vrti se preko njega, a ništa manje nije važan u obrani. Međutim, Rose je više od svega volume scorer, igrač bliži ulozi koju igraju Wade, Kobe ili Carmelo, što znači da si može napuhati brojke do razine koja je toliko abnormalna da sakriva učinkovitost.

Za biti koristan na način na koji su to Paul (CP3 s puno manje postiže puno više) ili Deron (sposoban podignuti razinu igre ovisno o potrebi) trebat će čekati. Rose je čudo prirode, sjajan momak i fenomenalan atleta, ali odličan graf koji je neki dan napravila ekipa sa SB Nationa sve govori.

Ovaj pure point rating na okomitoj crti nije ništa drugo nego omjer asista i izgubljenih (prilagođenih odigranim minutama, tako da ne ispadne da Rose zbog ogromne minutaže pati), dok je horizontalno napadački učinak (true shooting %, za one koji nisu upoznati s formulom koju je smislio John Hollinger to vam je, ukratko, postotak koji uzima u obzir svaki oblik postizanja koševa - od slobodnih bacanja preko dvojki do trica, dajući svakom određeni koeficijent i tako jasno pokazuje tko su košarkaši, a tko tek nabijači brojki).

Činjenica je da Rose troši lopte strašnim postotkom, a da to ne radi učinkovito. I tu spora nema. Sad, rezultati Bullsa jasno pokazuju da ekipa zbog toga ne pati, ali možete li samo zamisliti koliko bi bolji bili da se Rose odrekne poneke trice (gađa ih više od 4 po utakmici) ili duge dvojke (od 16 šuteva barem pola mu ih je s poludistance) i da se posveti ulazima i prije svega, iznuđivanju slobodnih (gađa sramotnih 6 po tekmi, što je za igrača koji može ući u reket kada poželi stvarno malo).

O omjeru asista i izgubljenih da ne govorim, koliko god Rose napredovao ove sezone kao razigravač, činjenica je da se to ne može osjetiti u igri dok god gubi skoro 4 lopte po susretu (nepisana pravila košarke kažu kako bi, da bi se iskupio za izgubljenu loptu, playmaker trebao nanizati barem tri asista, što u prijevodu znači da je Rose kratak za 3 do 4 lopte više prema suigračima).

Naravno, uvijek se može igrati na kartu talenta ostatka ekipe i to navesti kao razlog zašto Rose nema tih 10 ili više asista, što je, moram se složiti, u ovom slučaju možda i presudno. Bullsi stvarno imaju najmanju razinu napadačkog talenta na rosteru od svih izazivača. Međutim, oko šuterskog dijela igre nema spora – Rose može i mora biti učinkovitiji strijelac, ne samo volume scorer.

Što se Dirka tiče, on s učinkovitošću nikada nije imao problema, ali ozljeda ga je vratila unazad, izbacivši momčad iz sjajnog ritma u koji je upala. Odradi li drugi dio sezone kao ovaj prije ozljede, ima moj glas. Lider je jedne ekipe koja po svemu pokazanome djeluje kao sposobna otići do kraja, ekipe koja igra sjajnu košarku na oba kraja terena. I koja u isto vrijeme ne može bez njega. E, ukratko, to vam je MVP.

Ostali?

Dwight se činio dobrom okladom, popravio je napadačku igru, ali trenutno ga, slično kao i Kobea, ponajviše košta dojam koji ostavlja momčad. Ni Orlando ni Lakersi ne briljiraju. Doduše, i jedni i drugi imaju potencijala razigrati se u ovom drugom dijelu. Sad, Kobea će ipak kočiti prisustvo Gasola koji je fantastično krenuo u sezonu i koji je važniji za krajnji doseg momčadi od Bryanta (kada Gasol u postu igra punom snagom i kada se igra vrti preko njega, Lakersi djeluju sjajno). Nešto slično se događa i s Wadeom i Jamesom, dijelomično su sami sebe anulirali, nose ovu nesretnu momčad Miamia na leđima i, iako sa svim tim škartom koji ih okružuje pokazuju da mogu dominirati, teško je odrediti koji je od njih broj jedan u ekipi, kamoli koji je MVP kandidat.

Dwight pak ima otvoren put ka tituli. Orlando je nakon godine pauze opet pronašao onaj stari recept igre koji ih je odveo do Finala, što je odmah rezultiralo i Dwightovim buđenjem. Okružen šuterima Howard ima prostora za MVP rolu, za skakanje, zabijanje zicera i čuvanje reketa. Jednostavno, bez njegovog maksimalnog učinka takva košarka bazirana na šutu iz vana ne može donijeti vrhunski rezultat, a po svemu sudeći on je spreman odgovoriti na taj izazov.

I dok čekam da u drugom dijelu polude Dirk, Rose ili Howard kako bi zaslužili moj glas, trenutni MVP mi je najdraži igrač ikada. Čak ni u njegovim najboljim danima nikada ga nisam smatrao MVP kandidatom zbog izražene role volume scorera koja je gušila all-round učinak, ali spletom okolnosti ove sezone Ray Allen je prvo ime lige. Prije nego prestanete čitati ovaj post ili se počnete histerično smijati, dozvolite da objasnim.

Celticsi su najbolja momčad u ligi. Napad na granici savršenstva, obrana koja je odavno prešla tu granicu. Momčad s velikim M, na jednom drugom nivou od svih ostalih. Ozbiljno, Boston je sveučilišna momčad, svi drugi su NBA plaćenici. Ovi Celticsi ginu jedni za druge u svakom trenutku, kao da im računi u banci nisu natopljeni dolarima i kao da su se jučer vratili sa zajedničkog kampiranja na kojem su se otrovali ćevapima. Rondo, KG i PP su jednako važni kao i Ray, u biti možemo reći da jedni bez drugih ne mogu funkcionirati, ali Raya ističem samo zato što je u ovom prvom dijelu sezone odigrao van pameti, puno bolje od očekivanog i puno bolje nego je uopće potrebno.

Boston ima ovako sjajan omjer i puno više pobjeda nego bi možda trebao ponajviše zbog Rayeve neshvatljivo visoke razine energije i namještenih nišanskih sprava. Čovjek je sjajan u obrani, predobar za starčića iza kojega su tolike operacije zglobova, a šuterski lomi utakmice svojim tricama koje su ne samo sklone upadati u ključnim trenutcima, već su i na najvišem nivou u karijeri mu (trenutno je na 47 %, što je van pameti čak i za skorašnjeg NBA rekordera svih vremena po ubačenim tricama). I dvojke gađa suludo dobro, debelo iznad prosjeka, (preko 50%), a, zanimljivo, u slobodnima, koja su mu uvijek bila jedno od najjačih oružja, nekoliko je postotaka slabiji od očekivanog. Nije teško zaključiti kako su ovih pola sezone do sada najbolji period koji je uopće odigrao u dresu Celticsa, a nije da nije imao sjajnih trenutaka.

Naravno, to što trenutno on nosi momčad mrvicu više od ostalih, ne znači da sutra neće iskočiti PP ili KG ili Rondo. Kvragu, siguran sam da se slične priče mogu isplesti za svakoga od njih – bez Garnettove obrane i intenziteta u pristupu igri ne bi bilo ni Bostonova zida, bez Rondove nesebičnosti, energije i talenta za pronalaženjem suigrača ne bi bilo tako tečnog napada, a bez Piercea ne bi bilo nekoga da začepi sve rupe, nekoga tko će odigrati ono što treba kada je najpotrebnije. To je jedini razlog zašto na kraju sezone neću Raya proglasiti MVP-om i zašto u biti ovo proglašenje njega kao najboljega nije toliko nagrada za trenutno odrađeni posao (jer Raya ne možeš vaditi iz konteksta kao što možeš izvaditi Rosea, Dirka ili Dwighta), već je više nagrada za životno djelo.

Samo, jednu stvar treba istaknuti. Ne naprave li Dwight, Dirk ili Rose taj kvantni skok o kojem sam govorio i ne počnu li igrati na razini iznad onoga što su nam do sada prezentirali, titula MVP-a sezone može otići samo na jednu adresu. Kompletnoj momčadi Boston Celticsa. Sad, ne znam za vas, ali ja se naježim kad promislim da pored svih ovih talenata kojima nas liga zasipa i to još u ovako sebičnom svijetu i sebičnom momentu za samu ligu, sa svim tim prijetnjama i tradeovima i štrajkovima koji se nadvijaju nad sve nas, nagradu za najboljeg individualca zaslužuje jedna ekipa.

Nekako olako zaboravljamo da Boston trenutno ima četiri sigurna hall of famera na rosteru, četiri od 100 najvećih svih vremena. Momčad je ovo o kojoj ćemo za deset godina pričati kao o jednoj o najvećih ikada, bez obzira osvoje li još jedan naslov ili ne (iako mi dođe plakati kad pomislim da bi mogli ostati samo na jednome, teško će biti objasniti tu veličinu nekome tko ih nije vidio na djelu ako nemaš te egzaktne brojke kojima možeš potkrijepiti svoju tezu). Ali, ujedno je to i momčad koja je pokazala da postoji nešto puno više od svih individualnih ostvarenja i fenomenalnih brojki. Timska igra. Ubuntu. Definicija košarke. Gledajte ih i uživajte dok možete.

SUN IS RISING

Ili možda ne, nije toliko ni važno. Govorilo smo u ranijim postovima da Sunsi u nogama imaju onu dodatnu snagu za lov na playoff u drugom dijelu sezone, što zbog pripremljenosti koja je na razini iznad protivnika (zahvaljujući fenomenalnim trenerima, doktorima i klimi u Arizoni), što zbog činjenice da rotiraju desetak igrača. U ovom periodu loših igara ta rotacija se razbila, ali u zadnjih nekoliko utakmica da se primjetiti povratak onome što smo gledali lani.

Doduše, nedostaje onaj partner koji će olakšati život Nashu. Grant Hill odrađuje koliko može, ali ovdje više mislim na pravog strijelca. Kad vidiš koliko je J Rich u biti višak u Orlandu, stvarno ti bude žao što nije ostao u Sunsima jer je baš on sve što im treba. Vince Carter ionako samo razmišlja o tome kako da odleži ostatak sezone, a onaj bljesak protiv Knicksa ne govori toliko o tome da u njemu još ima vatre, koliko govori o strukturnoj nemoći Knicksa. Mislim, ako doma u Madisonu, pred onakvim navijačima, dozvolite da vas u želji i borbenosti zasjeni jedan Vince, onda je to sve što treba znati o vama kao momčadi. I o Amareu kao MVP kandidatu.

Jasno, konkurencija Houstona, Memphisa, Clippersa i Warriorsa ne garantira lak put Phoenixu, ali treba obratiti pažnju na detalje poput trke i pucanja. Ove momčadi nemaju klupu kojom mogu pratiti 48 minuta agresije Sunsa, sistem može odnijeti pobjedu još jedan put. Run će svoje odraditi, ali za to će mu trebati i pomoć guna, nekakav minimum šuterske konstante. I to leži problem, jer trenutno trica Sunsa nije na razini na koju smo navikli. Doduše, ne bi škodilo da i ova šačica visokih nešto uhvati pod košem.

Što me dovodi do Robina Lopeza. Gortatov dolazak pokazat će se ključnim potezom sezone, jer ovo što Lopez igra je smijurija. Za 20 minuta jedan Earl Boykins može uhvatiti 2 skoka (dobro, ne može, njegov prosjek za toliko minuta je 1 skok, ali Earl ima 34 godine, a ne pomaže mu ni što je niži od 170 cm i upola lakši od Lopeza). Čovjek visok 213 cm i težak 120 kg tijekom zadnjih nekoliko tjedana ostvaruje takav učinak.

Da li je problem u genima obitelji Lopez, ozljedi leđa koja ga čini skoro pa nepokretnim ili nečem trećem, ne znam, ali znam da je čudo da su Sunsi s ovakvim pacijentima na rosteru uopće još uvijek u šansi da uđu u playoff. A to samo još jednom potvrđuje veličinu Stevea Nasha. Gledano učinkom, ništa manje nije bitan svojoj ekipi od npr. Rosea, a uzima duplo manje lopti. Izgubljene pokriva asistima omjerom kojega smo spominjali (3 naprema 1), a od 36 godina starog čovjeka nećemo tražiti dodatna slobodna (uostalom, i bez njih mu je TS% na vrhu lige, u što se isto možete uvjeriti na gornjem grafu – ukratko, Steve je i ove sezone najučinkovitiji play lige). Uspiju li Sunsi uhvatiti playoff, Nashu stvarno treba dati nekakvu specijalnu diplomu.

MATT BULLARD AWARD

Nagrada koja tradicionalno ide najboljem bijelom visokom tricašu, lani ju je osvojio Ryan Anderson, a bogami i ove godine će je osvojiti Ryan Anderson. Odlazak Rasharda Lewisa preporodio je Orlando, ali svi tradeovi o dolasci koje je Otis Smith odradio nisu toliko važni kao minute koje su se otvorile za Andersona, Bassa i Redicka.

Evo, Arenas je, realno, nebitan, ono što on igra može igrati svaki combo bek kakvih je liga puna, i to za 20 puta manje novca. Hedin povratak je važan, donio je vanjskog igrača koji zna razigrati, point-forwarda koji će olakšati život limitiranom Nelsonu, ali koji će ujedno i biti match-up problem svojom visinom i stilom igre svakom protivniku. Ajde, u Gortatu su žrtvovali jedinu rezervu Howardu za njega pa to malo cijelu stvar baca unazad, ali u principu to je pozitivan pomak.

Međutim, najvažnije od svega je da, zahvaljujući Andersonu, Orlando opet može igrati kao Orlando. Postava za završnice Orlanda u sastavu Nelson, J Rich ili Redick, Hedo, Ryan i Dwight sve govori. Dwight radi, ostali pucaju trice. To je Orlando koji je došao do Finala, Orlando koji je na račun svoje različitosti i svjesnim odstupanjem od uvriježenih vrijednosti uspio nešto što recimo Sunsi, koji su možda najveći revolucionari u zadnjih 20 godina, nikada nisu – doći na korak do naslova (dobro, nije im odmoglo ni to što imaju obranu i skok o kakvima su Sunsi samo mogli sanjati).

I onda se događa tragedija, prvo dovođenjem Cartera i puštanjem Turkoglua (poetska pravda je da su kasnije upravo Hedu vratili Carterovim ugovorom), koje se tada i nije činilo toliko lošim potezom, na dvojki su imali rupu koju je nekako trebalo pokrpati. Međutim, na stranu to što je Orlandu trebalo pojačanje za borbu protiv Kobea ovoga svijeta, problem je bio u tome što su tim potezom postali obični. Taj proces prelaska u običnost završio se smrću Rasharda Lewisa, kada Magic više nije imao tu lažnu četvorku na parketu i kada su postali momčad kao svaka druga.

I onda se događa čudo, sat se vraća unazad. Izgubljena je godina i pol momčadi u naponu snage, ali možda još nije kasno. Jer, Anderson je novi Lewis, samo još borbeniji i čvršći, Hedo je u Orlandu nekim čudom opet Hedo, a Redick garancija da neće trebati trošiti nikakav dodatni novac na J Richa, ujedno i podsjetnik da im nikakav Carter nije bio potreban jer su rasnu dvojku cijelo vrijeme imali u svome dvorištu. Orlando tako uz više sreće nego pameti ima šansu još jednom izazvati.

JERRY

Sloan je jedan od najvećih trenera svih vremena, čovjek za kojim svake godine plačemo zato što nije osvojio titulu trenera godine. I što se dogodi prošli tjedan? Njegova momčad izgubi dvije za redom protiv ekipa predvođenih dvojicom trenera koji su možda najveći kandidati za najgore u ligi. Porazi od Flipa Saundersa i Averya Johnsona nisu razlozi za paniku, Jazz je momčad sklona upadanju u promjene raspoloženja, ali da Jerryev sistem izgubi dvije ovakve za redom stvarno zaslužuje spomen (noćašnji poraz od Sixersa stavimo na stranu, Doug Collins ipak ima momčad koja donekle zna što radi). U svakom slučaju, Jazzu nedostaje žestine, igraju manekenski, a kako Jerry vozi traktor i vjerovatno nosi balvan preko ramena kao Arnold u Komandosu tijekom ljeta, krivnju za to pripisat ćemo njemu. Dakle, ovaj put ništa od titule trenera godine na ispodobruca.

MIKHAIL

Prkohorov je sasjekao sramoćenje, šteta što nije u Jerseyu pa da ranije reagira. Mislim, kako čovjek koji ne koristi internet uopće prati što se događa u NBA ligi i brine li ga to uopće? Ili je u svojoj glavi svjestan da pravi posao počinje tek seljenjem u Brooklyn? Jasno, odluka da zaposli dokazanog nesposobnjakovića kao što je Billy King prvenstveno je njegov problem, ali čini mi se da Rus neće imati problema istog tog Kinga sutra baciti na ulicu. Uostalom, natjerao ga je da se spusti na parket i ispriča momčadi zbog trakavice s Melom, što je stvarno rijetka scena u NBA. Već ga vidim kako saziva sastanak i pušta upravi "Eastern Promises", čisto da svi vide kako ruska mafija riješava stvari. Nekima je smiješan njegov način rada, nekima je simpatičan. Time will tell. Međutim, činjenica je da je ovo što je poduzeo jedino što je mogao. A to da bi trebao malo češće biti oko momčadi kao Šef i da nije trebao lijepiti Salinu glavu na tijelo Terencea Williamsa, to je činjenica.

MELO

Carmelo je pobijedio u natezanju s Denverom i nemam s tim problema. Pravila su jasna, daju čovjeku pravo da bira gdje će igrati. Jasno, ako je spreman riskirati, a Carmelo očito jeste. Jamesu, Wadeu i Boshu je bilo puno lakše, znali su da će dobiti blizu maksimumu, ali situacija u kojoj je Carmelo, s novim kolektivnim ugovorom i smanjenjem plaća iza ugla, puno je teža. I zato mu svaka čast. Da, maltretirao je vjerne navijače koji su ga godinama bodrili i koji mu sada zvižde, ali to je tako, takve situacije se događaju. Puno važnije od slomljenih srdaca navijača Denvera (koji nisu ništa manje sebični od Mela, i njima je samo stalo do igrača koji će im donositi rezultat) je činjenica što je Melo odlučio igrati u New Yorku i što riskira jedino on.

I ma kako ovi igrači bili iritantni zbog svojih odluka koje donose uglavnom vođeni linijom manjeg otpora, to su te nove generacije. Doći će nakon njih nove, radničke, koje će se vratiti starim vrijednostima. Durant i Griffin su možda prvi predstavnici tih koji dolaze, nekako mi se čini gledajući ih da njima nikakav problem neće biti cijelu karijeru ostati u Oklahomi ili Clippersima. Samo, u široj slici, mene boli mogućnost da sutra svega toga neće biti. Uvede li se taj tvrdi cap, ponište li se sve te opcije i prava, iznimke i mogućnosti prelaska zadane granice, uvede li se taj nesretni franchise tag kojega koristi NFL (praktički, imaš pravo jednog igrača svake godine zadržati izvan tržišta, što recimo znači da Orlando tri sezone može Howardu braniti da postane slobodan nudeći mu jednogodišnje ugovore ili će Howard pristati na više godina kako se riješio te neizvjesnosti), NBA će izgubiti. Igrači bez slobode, kao i ljudi bez slobode, neće biti sretni. Nesretni igrači znače lošije igre. Carmelo možda živcira svojim postupcima sve nas koji se možemo prepoznati u koži navijača Denvera, ali Carmelo igra odlično zato što je sretan, zato što zna da je na kraju balade njegova sudbina u njegovim rukama. Mislim, nitko nikoga ne tjera da mu ponudi maksimalan ugovor. Izgubio, dobio, sam si je kriv. Sutra možda više ne bude takvog luksuza, a to je loše. Jer, radije bih gledao 8 vrhunskih ekipa i 22 koje prodaju nadu, nego 30 osrednjih koje će radovati samo vlasnike.

BARON

Clippersi ni krivi ni dužni u ovom trenutku imaju možda najbolju 1-2 mladu opciju u ligi. Gordon i Griffin su do sada vjerovatno preskočili Duranta i Westbrooka kao dvojac na kojem je idealno graditi momčad (Noah i Rose su već veterani mnogih playoff bitaka, njih ne uzimamo u obzir prilikom ovakvih izbora). Trenutno briljiraju jer im se sve poklopilo - u Baronu Davisu dobili su veterana koji im donosi stabilnost u napadu, provjerenu treću opciju koja može preuzeti stvari u svoje ruke kada mladi stanu, a ostatak momčadi je krcat igračima zadatka koji svoje role odrađuju sjajno. Jasno, Clippersima je od sadašnjosti ipak puno važnija budućnost, a ona teško da može uključivati Davisa.

Baronovo buđenje treba iskoristiti kao mamac kako bi ga se poslalo u momčad kojoj treba iskusni playmaker, jer nije problem samo u tome što Baron fizički neće moći dugo ostati pratnja dvojici nositelja, već što on jednostavno ne gleda svijet istim očima kao oni. Gordon i Griffin su pripadnici nove generacije koja pretpostavlja rad talentu, momaka koji šute i dokazuju se igrom. Baron pripada jednoj drugoj vrsti, milenijskoj generaciji koja je živjela na račun talenta i koja nikada nije znala držati jezik za zubima. Hip-hopere su zamijenili šljakeri. Primjer vam je utakmica protiv Lakersa, kada je Odom odgurnuo Griffina zato što se ovaj, u trenutku kada je utakmica već bila riješena, preko njega bacio za loptom. Na stranu to što je Odomova reakcija odraz njegova mentaliteta, što je smiješno da se netko ljuti na protivnika zbog želje koju iskazuje, ali način na koji su Griffin i Gordon na to reagirali je fantastičan.

Griffin je samo digao ruke i zatražio primirje, dok je Gordon mirno došetao kako bi odveo suigrača prema klupi. Davis, najiskusniji igrač na terenu, uletio je pak u gužvu kao obični uličar, tražeći kavgu s Odomom. I u tom trenutku ti je jasno da, ma kako god lijepo bilo vidjeti da je Baron zbog nečega konačno uzbuđen, njegova emocionalna inteligencija nikada nije nadrasla ulicu. Griffin i Gordon su već bili spremni rešetati Lakerse zakucavanjima i tricama, dok bi Baron boksao. I da, koliko god da je ovaj dvojac spasio Davisovu karijeru, ništa manje nije napravio za Vinniea. Koji se odjednom ne čini kao najgori NBA trener.

A možda je sve najbolje opisao Gordon, u jednoj utakmici koju sam nedavno gledao momak je na samom startu, dok im je Vinnie još dijelio upute prije podbacivanja crtajući po ploči, mrtvo-hladno zijevao. I nije to bilo neko slučajno zijevanje, već ono pravo, rasno, od nekoliko sekunda tijekom kojih si mogao čovjeku snimiti grlo. Sad, Gordon većinu vremena izgleda smireno kao panda, ili barem kao napušen, kao netko tko bi zijevao i na Rileyev govor pred sedmu utakmicu Finala. Ali, simboličan je to bio trenutak. Koji me podsjetio da Clipperse čeka težak put - ovaj dvojac u potrazi za priznanjem mora preći i preko Vinniea i preko Sterlinga. Samo, ako za ikoga mislim da to može, to su njih dva. Jedan koji izgleda kao da se nikada ne budi i drugi koji izgleda kao da nikada ne spava. Toliko različiti da djeluju kao savršen par. Poklon s neba svima nama.

16Jan/1120

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Nakon zasluženog novogodišnjeg odmora vraćamo se klasici. Tjedni pick 'n' roll kroz ligu opet kreće tjednim ritmom. Do novog prekida. Iskreno, nemam pojma da li je predah bio zaslužen ili ne, ali znam da mi se u ovoj novoj godini ne da raditi apsolutno ništa. Osim gledanja košarke, naravno. League pass radi punom parom, za to se ne treba bojati.

Ali, malo me zabrinjava trenutna niska razina energije i to što uopće nemam potrebu za nekom ekstra zabavom. Na primjer, football sezona je na vrhuncu, krenuo je playoff, a ja prošli vikend radije od njega gledam Clipperse, Raptorse, Kingse i Warriorse. Kremu nad kremama.

Da se razumijemo, nije stvar u tome da football nije zakon, dapače. Jednostavno, to vam je pravilo Clinta Eastwooda na djelu. Čovjek mora biti svjestan svih ograničenja, a ona u mom slučaju znače da jednostavno nema dovoljno vremena u životu za posvetiti se još nečemu na razini na kojoj sam posvećen NBA košarci.

Nisam čak ni imao neki megalomanski plan za praćenje NFL-a, sve se svodilo na najavu sezone, tjedni post u vidu power rankingsa, izbor najboljih igrača sezone i onda još dva posta tjedno u vrijeme playoffa, jedna najava svakog kola i jedan osvrt. Sve u svemu, 32 posta godišnje.

Samo, treba pratiti tekme, posvetiti im cijelu nedjelju i ponedjeljak, a kada je krenula NBA sezona vidio sam da to neće ići. Slobodno vrijeme je rijetko, a još ga je manje kada ste ovisni o tome da vidite kako funkcioniraju Wade i James, kako se snašao Big Al, ima li Rambis stvari pod kontrolom, posjeduje li Cousins košarkaški IQ i tako dalje i tako bliže.

Došao sam blizu Superbowlu kojega sam prognozirao (Steelersi protiv Packersa), ali jasno mi je, čak i da sam ga pogodio, da je u pitanju sreća, nikakvo specijalno znanje. Naime, to je par koji sam izabrao na početku sezone na osnovu vjere u dvije stvari:

1. u to da je Aaron Rodgers daleko najbolji QB u NFC-u
2. da povratak Troya Polamalua vraća šampionsku čvrstoću obrani Steelersa

Samo, da ste me nakon nekoliko tjedana pitali isto, nema šanse da bi vidio Packerse ovako daleko (što zbog ozljeda, što zbog opet očajne napadačke linije koja je Rodgersa koštala par potresa mozga previše), a, kako je sezona odmicala, i Steelersi su se činili sve slabijom okladom (što zbog razigranih Patriotsa, što zbog očajne napadačke linije koju izvlače vanserijski talenti RB-a Mendenhalla i QB-a Roethlisbergera).

Međutim, u ovom ludom sportu, usprkos svim tjednim iznenađenjima i skokovima gore-dolje po raznim odnosima snaga na koje više utječe sreća i ozljede nego ikakva vještina, pokazuje se kako na kraju pobjedu ipak odnosi talent. Kao što će u košarci pobijediti momčad koja ima vrhunske pojedince u napadu, kvalitetnu obranu i čvrst skok, tako će u footballu najdalje stići oni s najboljim razigravačima, balansom u svim linijama te iznadprosječnom obranom.

Kako sam danas svjestan da jednostavno ne stignem pisati i o ovom sportu, bez obzira koliko me fascinira, mogu slobodno i sada dati prognozu za sljedeći Superbowl. Dogodine gledamo Packerse (zato što je Rodgers najbolji QB u NFC-u) i Patse (zato što su sada sva ova nova receiverska oružja premlada, kao što je premlada i sredina obrane, ali iduće sezone bit će još bolji, možda dovoljno dobri i za još jednu savršenu sezonu, i to ovaj put okrunjenu i onom konačnom pobjedom).

Uostalom, što ne bi bila fora kad bi Rodgers izgubio dva Superbowla za redom? Veliki Jim Kelly izgubio je četiri s Billsima (mislim, igrati u ovakvom sportu finale četiri godine za redom stvarno je nešto nevjerojatno), a također je nosio broj 12. Govorim gluposti, znam, ali to je ono što sam shvatio ove sezone gledajući NFL – previše pričati o ovakvom sportu u kojem je važno možda desetak utakmica, u kojem odlučuju glupa pravila, glupost je samo po sebi. Treba ga samo gledati i uživati u čistom nasilju.

Nije da NBA nema sličan problem, njena regularna sezona ima možda još manje značaja, ali u stanju nam je zadržati koncentraciju potencijalnim događanjima. Bilo da je riječ o razvoju mladih igrača, bilo da je riječ o tradeovima, svaki dan imaš razloga za švrljati po netu. Football možeš gledati od nedjelje od nedjelje, bez puno brige. Sve što trebaš znati je igra li startni QB.

Sad kad mi je jasno da ispodobruca neće biti ništa više od NBA bloga, postavlja se pitanje što uraditi u slučaju lockouta? Pa, kako NFL čeka slična štrajkaška sudbina, njima se nećemo vraćati, ni kao zamjeni za NBA ni uopće (osim ako ne dobijem na lotu i budem u mogućnosti ostaviti dnevni posao). MLB me zanima samo zbog fanatsya, pratim rostere i događanja jer treba svaki ljetni dan tijekom sezone izgubiti vremena dok posložiš postave svojih momčadi. Možda bi mogao napisati nekakvu najavu sezone, ali zašto kada je baseball toliko dosadan da je čak i pisanje o njemu dosadno? Radije ćemo pratiti EP u košarci.

Rješenje se nameće samo po sebi – NHL. Kako hokej starta paralelno s NBA, nemoguće je ozbiljnije ga pratiti, ali, u slučaju da Stern i vlasnici budu uporni u svojim naporima da nas zakinu za pola NBA sezone, neću imati izbora nego posvetiti se najavi NHL-a, kojega inače počinjem pratiti tek u vrijeme playoffa, dok tijekom regularne sezone gledam samo međusobne susrete Penguinsa i Capitalsa.

Stern, bolje ti je da nas ne zajebeš.

HOUSTONE, POD KOŠEM IMAŠ PROBLEM

Jedna od najvećih misterija ove sezone za mene su Rocketsi. I to ne toliko zbog negativnog rezultata, za koji ipak postoji racionalno objašnjenje. Naime, usprkos svom napadačkom talentu, Houston je patetična obrambena momčad koja vjerovatno ne bi bila u stanju uštopati ni Joška Poljaka, a dobro znamo da je zatvoren reket osnova pobjedničke košarke. One playoff predznaka posebice, s tim da i u regularnoj sezoni, u sudaru dvije podjednako talentirane ekipe, pobjedu uglavnom uspijeva izvući ona sposobna u zadnjih nekoliko minuta tu i tamo zaustaviti protivnika.

Dakle, tu je sve jasno. Houston s ovakvom obranom ne može biti ozbiljna momčad. Međutim, misterij na koji ciljam za mene je ne-aktivnost njihove uprave. Na raspolaganju im je nekolicina ugovora koji su ušli u zadnju godinu i kojima mogu zatvoriti svaki trade (tu je i iznimka koja im je ostala od Arize), da ne govorim o pickovima prve runde i mladim talentima koji mogu poslužiti kao mamac. Dakle, pitanje je što čekaju i zašto ništa ne poduzimaju ne bi li spasili sezonu?

Houston nije u poziciji poput Thundera da igra očajnu obranu zbog problema s glavama igrača koji iz nekog razloga nisu u stanju pronaći identitet (niti mogu računati svaku večer da će se izvući na račun vanserijskog talenta pojedinaca – Rocketsi itekako krvavo igraju u napadu za svaki otvoreni šut, dok Durant prošeta oko bloka, pukne preko ruke i pogodi suzu). Houston nema potencijal koji se može preko noći pretvoriti u obrambeni zid, oni su krcati igračima u čijim genima obrana nije zapisana niti pod razno.

(Naravno, još jednom nisam mogao proći kroz post bez spomena Thundera, što je dovelo do reakcije mog superega, kojem je dosadilo da stalno prozivam jednu od najboljih momčadi na Zapadu. Evo dijaloga koji je uslijedio između mene i njega:

Superego: Molim te da prestaneš ukazivati na Thunder kao na momčad koja ne štima i s kojom nešto nije u redu. U top 10 u ligi su, na Zapadu su očekivano na vrhu. Ako si prije početka sezone smatrao da su sposobni biti odmah iza Lakersa, što se buniš sada kada se to i ostvarilo? Doduše, ispred njih oboje su još Spursi, ali kužiš što ti želim poručiti – ne možeš govoriti stalno loše o momčadi koja je po svemu jedna od najboljih, jer time ispadaš totalni seronja koji vidi samo loše strane.

Ego: Shvaćam tvoju zabrinutost, ali stvar je u biti jednostavna. Očekivao sam od njih da budu ne samo odmah do Lakersa, nego da budu pravi izazivači, momčad koja može napraviti nešto konkretno u playoffu. S lanjskim pristupom u obrani, uopće stilom igre, bili su na putu da se priključe ekipama sposobnima otići do kraja, a danas su tek talentirana i potentna skupina kakvih smo se nagledali svih ovih godina. Kužiš, to je problem, što svi znamo da imaju potencijal biti puno, puno više od ovoga što su sada.

Superego: Ali ovo što su sada je dovoljno dobro, pogledaj širu sliku, koncentriraj se na stvarnost, a ne samo na svoje tlapnje. Koja obrana može u isto vrijeme zaustaviti i Westbrooka i Duranta? Nema momčadi u ligi koju Thunder nije u stanju izbaciti iz ravnoteže iskorištavajući individualne prednosti koje će ili jedan ili drugi uvijek imati protiv onoga tko im se nađe na drugoj strani.

Ego: Ma ne možemo se ja i ti nikako složiti. Slažem se, napraviti plan igre protiv Thundera nemoguća je misija, ali zar isto tako nije tužno da takve atlete kao što su Durant i Westbrook dozvoljavaju protivniku da samo tako leti pored njih?

Superego: Ti si izgubljen slučaj, žalim te. Uostalom, zar nisi i sam maloprije rekao da imaju potencijala svaki tren opet biti dobra obrambena momčad? Zar nemaju Ibaku pod košem? Zar nije baš Ibaka takav tip igrača koji bi spasio sezonu Rocketsima?

Ego: Opet se vrtimo u krug – Ibaka je igrač koji im omogućuje da tu i tamo odigraju obranu, zato bi vrlo vjerovatno i dobili playoff seriju protiv Rocketsa. Jer ipak imaju sposobnost da se obrane kada je najpotrebnije. Ali, nije isto igrati obranu na vrhunskoj razini kao temeljni koncept sistema ili povremeno nešto zaustaviti. Da, Rocketsi bi ubili za takav luksuz, ali poanta je da bi Rocketsi s Ibakom bili bolji, ali ne toliko da se bore za vrh. Bili bi kao Thunder, sjajna napadačka momčad koja tu i tamo nešto obrani, dovoljno za dobre rezultate, ali ne dovoljno za prelaz iz playoff momčadi u izazivača.

Superego: Shvaćam što pokušavaš reći, ali naglašavam da se ne možeš oslanjati samo na to. Da zaključimo – Thunder je u svakom pogledu sposoban otići korak naprijed, bez ikakvih promjena, s ovom jezgrom, dok Rocketsi čak ni s promjenama koje zazivaš ipak nisu ništa više od atraktivne playoff ekipe.

Ego: Tako nekako, s tim da nisam baš siguran može li Oklahoma tek tako napraviti taj korak. Tko zna, možda je odlazak čovjeka koji je dizajnirao njihovu lanjsku obranu ipak prevelik minus. Ron Adams je ovoga ljeta došao pomoći Thibodeau u Bullse, što praktički znači da Chicago danas ima arhitekte dvije ponajbolje lanjske obrane, one Celticsa i one Thundera. I baš ti Bullsi su danas ono što je trebao biti Thunder, mlada momčad koja grize u obrani, koja igra veteransku košarku, playoff košarku, jer su svjesni da je to jedini ispravni put za doći do cilja.

Superego: Počeo si o Bullsima, mislim da je vrijeme da se isključim i vratim u stanje hibernacije. A ti divljaj, kao i uvijek.

Ego: Hvala. Pederu.

I tako je završio još jedan pokušaj da se opravda kritiziranje momčadi koju bi definitivno trebalo tu i tamo malo i pohvaliti.)

Mislim, evo s čime raspolažu Rocketsi pod košem. Brad Miller je sjajan tip i čudo od igrača, tip koji u svojoj roli može pomoći čak i u ovim poznim godinama, ali Brad ne može igrati na petici 30 minuta svaku večer jer se time doslovno ostavlja momčad s igračem manje. Njegovo postavljanje se može maskirati 15-ak minuta, ali većinu utakmice? Plus, Scola nije ništa bolji obrambeno od njega, praktički, koliko god da je talentiran napadač, toliko je rupa na drugoj strani parketa.

Scola pada na svaku fintu, kasni u rotacijama i uopće totalno je beskoristan u svom reketu, osim kao skakač. S dva takva promatrača pod košem, Houstonova obrana ne može bolje od ovoga što trenutno pruža. Tko im ostaje? Patterson je rookie, buduća solidna četvorka, ali za sada previše zelen. Hill je tek elastično tijelo koje mlatara rukama, njegov talent je minimalan, a isto tako i sposobnost čitanja protivničkih linija kretanja. Ne pomaže mu ni što uglavnom mora čuvati jače i više igrače od sebe. Hayes je čvrst, ali toliko limitiran u svakom drugom pogledu da praktički ne donosi ništa u ukupnom zbroju. Sad vas je opet pitam, zašto bi bilo tako loše odreči se jednog picka prve runde (svoga ili onoga od Knicksa, svejedno) i nekoliko milijuna dolara kako bi se npr. iz Kingsa doveo Samuel Dalembert?

Vrlo dobro znamo da je Dalembert drvo, ali rijetko pokretno drvo s osjećajem za blokadu. Svojom trkom odlično bi se uklopio u stil igre Rocketsa, a blokerskim instinktom dao bi tu toliko potrebnu obrambenu opciju pod košem. Sumnjam da bi Kingsi imali nešto protiv Mingova ugovora (kojega ionako pokriva osiguranje), picka i love na računu, tek da iznajme centra na kojega ionako ne računaju u budućnosti (ili mogu prihvatiti ugovore Hayesa, Jeffriesa i Hilla, dvojicu odmah otpustiti te se nadati da će ovaj treći možda bolje izgledati uz Cousinsa nego što izgleda uz Scolu).

Garantiram da bi, samo da su od početka imali centra koji je u stanju zaustaviti šetnju protivnika u reketu, danas imali barem 5 pobjeda više. Izgubili su svaku gustu završnicu i svaki produžetak koji su igrali ove sezone baš zato što ne mogu ni pod razno zaustaviti protivnika kada je važno, kada ovaj odluči zabiti. Takva očajna obrana jednostavno ne vodi nigdje.

Napadački, Rocketski igraju sjajno, bez obzira što su cijelu sezonu bez pravog centra, praktički i bez prvog playa. Lowry je dobar igrač, ali vještinama je ipak puno bliži ulozi back-upa (sjajnog i eksplozivnog doduše, možda i najboljeg u ligi). Brooks je puno kvalitetniji i kao šuter i kao slasher, ali to opet nije spriječavalo Rocketse da zabijaju. Razlog tome je činjenica da imaju dva takva rasna strijelca kao što su Scola i Martin, ali i trener Adelman.

Ja ću prvi Adelmana prozvati kao luzera koji nikada neće znati posložiti momčad za ključne utakmice, ali mislim da nitko u NBA nema deblju knjigu napadačkih akcija. Sjećate se kada je Saunders prelazio u Pistonse kako su ga pokušali prodati kao nasljednika Brownu? Čovjeka koji je iza sebe imao jedan playoff nastup na leđima Garnetta i Cassella reklamiralo se kao enciklopediju, kralja teorije, crtanja i dijagrama. Pa su nakon njegovog dolaska Pistonsi i dalje igrali isto u napadu, samo što su popustili u obrani i ostali bez inspiracije.

E, pa Adelman je pravi kralj teorije, koji je za razliku od nekoga poput Saundersa, tko tek pliva u zadanim okolnostima, svaku svoju ekipu uspio posložiti po vlastitom guštu. Dobro, nije mu baš išlo s Warriorsima, ali Portland, Sacramento i danas Houston su imali respekta vrijedne rezultate. I prije svega oduševljavali su igrom, kretanjem i lopte i igrača.

U osnovi Adelman je pobornik Princeton napada (zato npr. tako sjajno u paru funkcioniraju Lowry i Brooks, jer je važno da su oba beka u stanju razigrati suigrače) u koji je ubacio osnove flexa (puno kretanja kroz blokove bez lopte i puno cutova) i raznovrsnu post igru (od high-low akcija post igrača do spuštanja pod koš vanjskih igrača, posebice Battiera, čim se osjeti prednost nad protivnikom). Ali, u svom tom bogatsvu svetinja je samo jedna – kretanje. Zato je takav gušt gledati Martina i Scolu kako se probijaju kroz blokove, kako dobivaju loptu uvijek u idealnoj poziciji i kako sjajno realiziraju.

Naravno, nije ih gušt gledati na drugom kraju parketa, ali, ponavljam, to se da zamaskirati s jednim rasnim centrom (Martin je rupa u obrani, ali rupa koju je također moguće pokriti kvalitetnim korektorom - pogledajte samo Kidda, sporiji je od Martina, ali ima kome usmjeriti protivnika).

Poanta cijele ove priče je da Rocketsima nitko nije kriv za ovo što im se događa osim njih samih. Na stranu sve okolnosti, ali ako vidiš da te nešto iz večeri u večer košta boljih rezultata, onda si dužan nešto poduzeti po tom pitanju, posebice ako si u mogućnosti i ako time ne dovodiš budućnost u pitanje. Stoga, što više čekate? Dovedite si tog centra i počnite se ozbiljno boriti za playoff, dok ne bude prekasno i dok vam ostatak Zapada ne odmagli.

BUDUĆNOST JE SADA

Nažalost, Clippersi i Warriorsi su već poprilično zaostali po pitanju omjera da bi se priključili borbi za playoff, ali činjenica je da po ovome što trenutno pokazuju tamo defintivno pripadaju. Obje ekipe su na startu imale problema, neki su bili konkretni, neki baš i ne, ali čim su stali na noge djeluju – sjajno. Toliko dobro da ih već dogodine možemo očekivati u playoffu.

Warriorsi su imali uglavnom konkretne probleme. Ozljede su ionako tanku momčad potpuno osakatile, David Lee i Steph Curry, dva nositelja, daleko su od prava forme tijekom cijele sezone. Kao da to nije dovoljno, do nedavno su praktički bili bez klupe. Amundson i rookie Udoh nisu zvučna imena, ali njihov izostanak doveo je do toga da minute pod košem idu igračima koji ih ne zaslužuju, poput Radmanovića i Gadzurica.

Povratkom u momčad vrlo brzo su pokazali što je nedostajalo. Amundson je, kao i lani u Sunsima, čista energija, čovjek koji zna gdje s tijelom i rukama, posebice u obrani. Ta njegova upornost odlično dođe, pogotovo zbog već tradicionalnih problema Biedrinsa s ozljedama (Andrisovih 5-20 s linije slobodnih u 30 tekmi i uopće njegova pasivnost u napadu zaslužuju poseban post). Udoh pak donosi još jedno živo tijelo pod koš, a svojim all-round talentom obećava i nešto više. S ovako solidnom rotacijom visokih mogu računati i na bolji obrambeni učinak, a to je za momčad koja do jučer nije znala što je to uopće obrana popriličan pomak naprijed.

Da ne govorim da je njihovo zdravlje zaslužno i za micanje Radmanovića što dalje od koša, na krilo, gdje je svojim šutom za tri čak i koristan. Kad dodaš da u Reggieu Williamsu imaju odličnog strijelca s klupe, da je Smart pokazao da zna posao (praktički je preko noći ispravio sve Nelsonove greške i posložio jedan nesebični napad, s tim da bih ja osobno ipak volio vidjeti Leea više uključenoga u pick 'n' roll i posebice pick 'n' pop akcije), da se Wright potvrdio kao pravi starter, ispada da bi da su bili zdravi od starta već danas bili u borbi za playoff.

Clippersi pak nisu imali previše zdravstvenih problema (ozljede Kamana i Davisa pokazale su se kao blagoslov), ali trebalo im je poprilično vremena da sruše psihološke barijere. Možemo pričati o Vinnieu što hoćemo, ali treba mu skinuti kapu što je vrlo brzo odlučio dati momčad u ruke mladim igračima. Minutaža i utakmice dale su im samopouzdanje, a s njim su počele stizati i pobjede.

Praktički, Clippersi danas znaju nešto što nikako nisu mogli znati na samom početku sezone – da su i Jordan i Aminu i Bledsoe igrači koji mogu odraditi itekako korisne role. Gordon i Griffin su dvojac na kojem se može graditi rasna momčad, a najbolje od svega je što su i jedan i drugi tek počeli otkrivati vlastiti potencijal. Gordon igra sjajno, ali svi znamo da može biti još ubojitiji šuter, a Griffin je već sada jedan od najuzbudljivijih i najučinkovitijih igrača lige, iako se još ne osjeća lagodno u svim situacijama na parketu.

Međutim, glavna psihološka barijera koju su srušili ona je u glavi Barona Davisa. Davis je igrač koji nije u stanju podnijeti autoritet niti teške trenutke, razmažena zvijezda koju mi ne pada na pamet braniti. Ali, Davis je talentirani playmaker koji zna sve o košarci i koji, kada hoće, može biti od pomoći. U sezonu je ušao rezigniran, spreman na najgore. Kvragu, s jedne strane mu po ploči crta Vinnie, s druge mu Sterling urla da je debelo prase.

I onda u jednom trenutku Baron shvaća da su Gordon i Griffin sjajni. I istrčava s njima na parket i počinje uživati u igri. Biti koristan, po prvi puta u životu u pozadinskoj ulozi, dao je momčadi ono što joj je trebalo, trećeg nositelja. Sad, ne znam koliko će ovo trajati, ali činjenica je da Clippersi mogu pobijediti svakoga u ovome trenutku zato što imaju tri vrhunske napadačke opcije i hrpu solidnih igrača zadatka. Što je vrhunska osnova na koju još treba nadograditi smisleni napad koji će Gordona i Griffina dovoditi u dobre pozicije i kad ne trče, te postaviti obranu. Ali, to je također za jedan drugi post.

ŠTO RADITI U DENVERU KAD SI MRTAV

Naravno, glavna priča ovih dana bila je i, nažalost, ostat će - odlazak Carmela Anthonya iz Denvera. Čovjek želi u Knickse, Denver ga želi poslati u Netse jer samo tako može dobiti nešto zauzvrat i sada je samo pitanje tko će prije trepnuti. Žalosno je što se momčad koja je zadnjih godina bila izazivač raspada na ovaj način, u revolveraškom dvoboju nesposobne uprave i bahate zvijezde, ali to je NBA. Što reći nego – I love this game!

Dok čekamo da vidimo tko ima manja muda (hoće li Melo riskirati slabiji ugovor da zaigra za voljeni New York ili će pristati na ulogu plaćenika, hoće li Denver doći do Favorsa ili će se morati zadovoljiti Chandlerom), htio bi se samo osvrnuti na suludu ideju koja se zavrtila nedavno, po kojoj bi u Netsima završili i Billups i Hamilton.

Jasno je da su u pitanju igrice koje veze nemaju s mozgom, ali ostvari li se ovakav scenarij, znat ćemo da veze s mozgom nema ni ruski mafijaš na čelu Netsa, spreman se ukopati u prosjeku samo da se dočepa jedne zvijezde.

Iako, moram priznati da je ideja o okupljanju vanjske linije Pistonsa pomalo i cool – obzirom da ligom i dalje haraju Spursi, Celticsi i Lakersi, zašto Billups i Hamilton ne bi mogli još par sezona pratiti korak s njima? Uostalom, Netsi su igrali ne tako davno u dva NBA finala, valjda je ostalo barem malo tog dostojanstva u klubu i nakon Kidda.

Uglavnom, u cijeloj priči o tom mega tradeu najviše me živcirala pomisao da će Chauncey morati napustiti svoj rodni grad i klub u kojem je želio ostati i nakon kraja igračke karijere. NBA ponekad stvarno nema srca, a Denver mi se zbog spremnosti da se odrekne svog lidera posebno zamjerio.

Ako je Netsima cilj dovesti još imena kako bi udobrovoljili Carmela (a po Wojnarovskom, u kojega nemamo razloga sumnjati, većinu ovih ideja smišljaju agenti, ne klubovi), a spremni su se odreći Harrisa (Averyevi prsti, on Devina i dan-danas smatra krivim za poraz od Heata u Finalu, umjesto da krivi sebe i svoje luzerske odluke), zašto ne bi jednostavno trejdali Harrisa direktno s Portlandom?

Blazersi ga navodno žele, a sve što trebaju je u drugom smjeru poslati Millera. Miller i Hamilton ne zvuče ništa lošije od Billupsa i Hamiltona (nisu toliko cool, istina), a Melo ionako ima iskustva i s Millerom, koji je bio play u Denveru prije Chaunceya.

Mislim, sve su ovo naklapanja, ali stvarno ne bih htio da čovjek koji uživa igrati za Karla i biti lider u svojoj momčadi, čovjek koji stvarno voli taj klub i taj grad, mora otići da bi se zadovoljili apetiti hijena uključenih u trade. I da, taj Denver usprkos svemu i dalje ima strašan potencijal (trenutno imaju možda najbolju klupu u ligi, s Lawsonom i Smithom, mislim, tko si može priuštiti držati drugog i trećeg napadača van startne petorke), takav da bi, da nije tog nesretnog lockouta i neizvjesne budućnosti oko novog kolektivnog ugovora, Carmelo vjerovatno ostao do kraja sezone, pokušao otići do kraja još ovaj put i tek onda, po uzoru na Bosha i Jamesa, ostvariti san o odlasku u New York. Kao slobodni igrač, ali uz puna prava (Denver bi, poput Clevelanda i Toronta pristao na trade za poneki pick i trade exception).

Nažalost, lockout je već uzeo prve žrtve. Upropastio je sezone Nuggetsima i Netsima (iako je njima puno više kriv Avery, točnije Prokohorov koji je zaposlio dokazanog luzera Kinga kao GM-a i onda pristao na dovođenje ovakvog tiranina), uznemirio je Karla, Billupsa i gomile navijača i fanova. Jedino koga to sve skupa ne dira? Knicksi, naravno. S ili bez Anthonya, oni su već uvjereni da su najbolji na svijetu. Amare je MVP, Fields je rookie godine, Chandler je all-star, a Felton reinkarnacija Oscara Robertsona.

Čovjek se pita, što će im uopće još jedna zvijezda.

24Nov/107

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL – THE PR EDITION

Posted by Gee_Spot

Mjesec dana igre je iza nas, vrijeme je da za tjedne osvrte uvedemo pravilo po kojem će svaki četvrti post ujedno biti i power ranking lista. Znači, čeka nas odbrojavanje u kojem ćemo uz klasična objašnjenja zašto i kako navesti i poneku aktualnu zanimljivost, ako je ima.

1. LAKERS

Kategorija za sebe. Klupa je duža nego ikada, čime je omogućeno Kobeu i ostalim veteranima da se odmaraju koliko god treba. Nekako imam dojam da su već fokusirani na playoff te da dobrom dijelu utakmica prilaze kao treninzima u kojima vježbaju pristup, koncentraciju i vjernost sistemu. One u kojima su opušteni, opet će dobiti na račun individualnih kvaliteta.

A kad smo već kod individualnih kvaliteta, jedno ime treba spomenuti. Kobe igra sjajno, ali ja već duže vremena trubim kako je za ovu momčad najvažnija trojka pod košem. Odom, Gasol i Bynum su ti koji svojim učinkom omogućuju Kobeu da budu to što jeste. Danas pak mislim da slobodno možemo igovoriti o Kobeu i Gasolu.

Jer to kako danas Gasol skače, igra obranu, asistira i zabija je na jednoj razini iznad svega što smo do sada gledali. Ovaj uvijek talentirani tip danas je pravi ratnik. I za sve je kriva sedma utakmica Finala, utakmica u kojoj je Gasol snagom volje sam dobio ne samo Celticse, već i Kobea koji nikako nije htio prestati uzimati loše šuteve i dodati poneku loptu, možda pomoći momčadi kao asistent.

Trenutno to i radi, prvi je asistent momčadi koja ne poziciji playa ima dva pouzdana šutera sporih nogu. Zbog Blakea i Fishera obrana Lakersa nikada neće biti bedem, ali dok je Gasola može se nadati zatvorenom reketu. Mislim, to je rečenica za koju sam mislio da je nikada neću izgovoriti. Ali jesam. Gasolovo prisustvo u reketu je ključ.

2. CELTICS

Jedina ozbiljna prijetnja Lakersima, iako protiv ovakvoga Gasola ni oba O'Neala zajedno neće biti dovoljna. Boston igra sjajnu obranu, igra nabrijano i igra svoju ubuntu košarku (u kojoj je dijeliti loptu najvažnije pravilo) na tako visokoj razini da zaboravimo kako im fali najbolji skakač i stup obrane. Kako se lani pokazalo, bez Perkinsa ova momčad jednostavno nije skakački u mogućnosti pratiti Lakerse, a bez skoka nema ni naslova.

Svaka čast Big Babyu i Shaqu na zauzimanju prostora i u obrani i u napadu, ali ni jedan ni drugi nisu skakači koji mogu zamijeniti Perkov učinak. Taj sastojak je opet ključan misli li Boston do kraja. Sve drugo je tu. Rondo je još bolji nego lani, jer je shvatio da ne mora uzimati otvoreni šut, već da treba iskoristiti taj prostor koji mu se pruža i još brže se zabiti pod koš.

Tijela Allena i Piercea stare, ali ruke kao da su im tek sada u naponu snage, klupa je dobra, energična, a Doc Rivers i dalje zna motivirati ovu hrpu sirovina. I tu leži najveća razlika između Bostona i Miamia – dok u Bostonu znaju da nisu savršeni, ali isto tako znaju da je važno samo ono što napraviš na parketu, ekipa u Miamiu previše je zauzeta oko toga da govori i misli ono što smatraju da je ispravno. Dok jedni drugima ne saspu u facu sve što im je na duši, nikada se neće iz putujućeg cirkusa pretvoriti u Momčad.

3. BULLS

Ne, Emir mi nije platio da Bullse stavim treće. Ne, nije ovo moj pokušaj da ih ureknem kako bi nanizali poraze. Ova momčad je jednostavno solidna u svakom pogledu, a sve to bez Boozera (koji će po povratku definitivno napad učiniti još boljim) i bez poštenog šutera iz vana osim Korvera.

Sad, jedino me strah da će s Boozerom obrana možda biti mekša. Čekaj, neće. Jer ni sada ne briljira. Ali se popravlja. Ljudi, Bullsi će kada se kompletiraju imati trojac Boozer, Noah i Gibson pod košem. Što znači da će biti u stanju igrati 48 minuta s dva visoka koja mogu skočiti i zabiti. To je luksuz kakvoga ima malo koja ekipa. A Rosea još nisam ni spomenuo.

Zamislite da ispunjavate onaj nesretni all-star listić u ovom trenutku. Zar bi upisali Wadea prije Rosea? Samo Derrick i Rajon među bekovima na Istoku u ovom trenutku igraju na razini za koju možemo reći da je razina nositelja momčadi. S tim da Roseovom plesu oko obruča i po reketu ipak dajem malu prednost pred Rondovim povratnim loptama, jer Rose je ipak puno bolji asistent nego je Rondo strijelac.

Ako se ičemu veselim ove sezone, to je njihov eventualni međusobni dvoboj u playoff seriji. Preostala tri susreta regularne sezone također su podcrtana u rokovniku, jer će biti instant klasici kao i ovaj prvi od prije 20-ak dana. Mislim, zamislite da je Najbolja Playoff Serija Svih Vremena tek uvod u ono što nas čeka ove godine?

Zato, maknite mi s očiju Heat i Magic, tu Disney košarku za Disney raju. Daj mi old school, daj mi hard core. Jer Bullsi su for real. I da, ima nešto posebno u tome kada čitaš da su tri naj NBA momčadi Boston, LA i Chicago.

4. JAZZ

Nisam pod dojmom ovih suludih rezultata, suludih pobjeda na strani protiv favorita. Niti sam pod dojmom poraza doma koji se nisu smjeli dogoditi. Znam i da Jazz ima rupu pod košem, da ni obrambeno ni skakački nemaju što raditi protiv boljih. Ali, u tome i jeste poanta. Tko su ti bolji?

Hornetsi su momčad koja neće moći živjeti samo od obrane, kad-tad će nedostatak talenta u napadu doći na naplatu. Chris Paul je prekrasno stvorenje, poezija u pokretu. Ali CP3 nije Svemogući. Spursi su se okoristili spletom okolnosti koji uključuje lagani raspored i savršeno zdravlje svih važnih igrača. Taj splet okolnosti neće vječno trajati.

Jazz je pak to što jeste. Momčad s problemima pod košem i upitnom dužinom klupe (za sada ih tu pokriva Miles). Ali, Jazz je ujedno i momčad koja svaku večer može zabiti dovoljno jer ima tri apsolutna all-star igrača (pozdravi NBA ligi i novinarima koji nisu Paula Millsapa stavili na listić za all-star glasanje – mislim, zar je toliko teško danas, u doba interneta i ovakve tehnologije, dodati jedno jebeno ime na listić, ma zašto uopće raditi listić prije početka sezone i zašto se ja uopće nerviram oko gluposti kakva je all-star), jer ima lidera i mudonju u Deronu Williamsu i jer ima genija na klupi.

Dok se dodaju loptom kao da ih za svaki pas čeka besplatno pušenje, drže sistema i zabijaju, ovi Jazzeri su druga ekipa Zapada. Povremeni faul i zalaganje bit će dovoljni da namuče svu konkurenciju za drugo mjesto. Jednostavno, bolji su i talentiraniji od ostalih.

5. SPURS

Ako bi im nekako i uspijelo održati ovakav nivo forme do kraja, što je nemoguće jer i Parker i Timmy i Manu su u godinama kada je pad forme tijekom sezone, s i bez ozljeda, neminovan, Spursi i dalje ostaju momčad koja zna što radi, ali koja jednostavno više nema ono nešto za suprostaviti se pravim izazivačima.

Njihov jedini poraz došao je od Hornetsa, momčadi koja im nije dala otvoreni šut. Protiv slabijih doći do pobjede nije problem, barem ne kada imaš tri sjajna individualca i gomilu igrača svjesnih svojih uloga. Međutim, kada se suprostave nešto tvrđim protivnicima, tko će ih tada vaditi iz vatre?

Matt Bonner neće vječno gađati trice 100 posto, Timmy je pouzdan, ali Timmy ne može igrati 1 na 1 svaku akciju kao nekada, niti više zahtijeva udvajanje. Dakle, oslonjen si na Manua i Parkera. Koji su i dalje dobri, ali nisu bolji ni od Derona ni od Paula.

Također, tko ovdje čuva leđa Duncanu? Blair ne samo da je neučinkovit, nego kao da nema u sebi onu lanjsku luđačku energiju, Splitter je ipak previše drven, a Dice je prestar. Hill, Jefferson i Neal možda i mogu šuterski nastaviti biti ubojiti, ali bez skoka i čvrstog reketa, ovo je tek pola onoga nekadašnjeg šampionskog San Antonia.

6. HORNETS

Najugodnije iznenađenje sezone. Priznajem, od onih sam koji čekaju da kola krenu nizbrdo, jer napadački prečesto gledamo Arizu kako puca preko ruke ili Greena kako zabija u stilu Kobea Bryanta. Takve stvari ne mogu upadati vječno. Ali, čak i kada padnu na još niže grane u napadu, s ovakvim pristupom u obrani, kontrolom lopte i uopće igre, Hornetsi ostaju prava playoff momčad.

Zamjena Stojakovića u Toronto na prvi pogled nije loš potez, definitivno im je trebao pošteni back-up za Paula, ujedno i igrač koji može uskočiti na dvojku ako Belinelli ili Green zakažu. Jarret Jack je solidan all-round košarkaš i fajter. Samo, obzirom na Stojakovićevu godišnju gažu, zar se nije moglo malo pričekati kako bi se pokušalo dovesti nešto više talenta? Jer, ni Jack nije kreator ni strijelac kakav ovoj momčadi treba.

(Navodno je Jack prije svega doveden jer je odličan prijatelj s Paulom, po njegovim riječima ''kao braća su''. OK, ovo je sad već sumnjivo – prvo je Jack bio brat s Boshom, sada s Paulom. Da nije neki sumnjivi lobi preuzeo kontrolu nad NBA ligom? Počne li Paul igrati kao tetkica, sve će biti jasnije.)

CP3 će razigravati i zabiti kad zatreba, Monty Williams brinut će se da momčad igra sporo i uvijek pod kontrolom, kako bi se greške svele na minimum. Ali, u NBA ligi talent je najvažniji. Sistem te može odvesti do jedne granice. Da bi je prešao trebaš nešto više od momčadske igre, borbenosti i mušketirstva. Trebaš biti bolji od protivnika po onom najosnovnijem - košarkaškom znanju.

Još jedna očita rupa Hornetsa je i rotacija visokih. Gledao sam jučer kako su ih Clippersi ubijali čim Okafora ne bi bilo na parketu. David West je sjajan strijelac, ali u obrani donosi malo i ništa, a Jason Smith, kao ni novopridošli David Andersen, ipak nije igrač koji može zatvoriti reket. Da im je jedan drugi Andersen, onaj koji je nekada i igrao u New Orleansu, tada bi priča bila nešto drugačija.

7. MAGIC

Dok je Dwighta, Orlando će uvijek biti pobjednička momčad. Zaboravite na to hoće li ikada postati dobar kao Ewing ili Olajuwon u napadu (neće, nego palo mi je na pamet kako je malo blesavo što je Ewing pomoćnik u Orlandu baš zbog toga da uči Dwighta, a onda Dwight ode ljeti raditi s Olajuwonom – mislim, ego mora barem malo biti povrijeđen kad je dobri stari Pat u pitanju), Dwight donosi top 10 obranu i top 10 skok samom svojom pojavom.

Sad, do jučer je formula bila dobra. Okružite takvog igrača šuterima i nadate se najboljem. E, pa formula više ne funkcionira. Da bi šutirali, morate nekako i dobiti loptu. Nelson je osrednji slasher sklon ozljedama koji to radi sve teže i teže. Vince Carter je danas prilagođeniji ulozi strijelca s klupe nego startnog beka koji kreira sebi i drugima.

Također, kad dobijete loptu, morate je moći zabiti. I dok Carter i Nelson to još i rade nekako, ovo što igra Rashard Lewis je sramota. Čovjek je nešto tamniji Jason Kapono, jednako osuđen na jedan jedini element igre – šut za tri. O ugovoru nećemo ovom prilikom.

Još gore je što za sada ispod svake razine igre i kapetan all-dorks tima J.J. Reddick, što je bijeli brat Ryan Anderson podbacio svaki put kad bi dobio priliku i što Van Gundy uporno gura Lewisa na četvorku umjesto da olakša Dwightu život sparujući ga s Gortatom ili Bassom.

Lewis na četvorci znači da do minuta lakše dolaze i beskorisni revolveraši poput Richardsona i Pietrusa, igrači koji danas ni malo ne liče na one playoff legende iz dana Sunsa, odnosno Magica od prije dvije sezone. Dok su tada još i pokazivali nekakvu volju za igrom u obrani, danas se samo natječu u potezanju trica.

8. MAVS

Veterani koji znaju što rade i koji su, čini mi se, nikada svjesniji svojih ograničenja. A to nikada nije loše, jer kada si svjestan onoga u čemu si loš, tada se lakše fokusiraš na ono u čemu si dobar. Mavsi su u napadu jednodimenzionalna šuterska momčad (Dirk!!!) koja sanja o slasherskoj komponenti, injekciji talenta koja bi ih odnijela na višu razinu.

Kako je mladi Beaubois ozljeđen, kako je Barea ipak samo Barea, a kako rookie Jones ipak ni izbliza nije spreman pomoći, sve je u rukama Kidda i Terrya. Nitko ih ne forsira da jurišaju pod koš, već samo da šutiraju kada Dirk ne može. I za sada to solidno funkcionira, posebice zato što je Butler vraćen iz uloge beka koji pokušava nešto kreirati u ulogu trojke koja odrađuje od svega po malo.

Dallas stoga praktički zabija koliko Dirk zabije, što je ponekad premalo. Ali, u isto vrijeme Dallas igra nesebično kao nikada prije, s loptom koju ne distribuira samo Kidd već svi. Rick Carlisle je konačno uspio nametnuti duh svojih Celticsa u napadu. Međutim, ono što je najvažnije je da mu je to uspijelo i u obrani.

Jer, ako Dallas na ikoga podsjeća svojim stalnim pomaganjima i savršenim obrambenim rotacijama u ovom trenutku to su upravo Celticsi. Sve polazi od dva odlična sidruna pod košem, Chandlera i u nešto manjoj mjeri Haywooda, koji kontroliraju reket i zatvaraju sve rupe pod košem. Ostali možda nisu sjajni u obrani na čovjeka, ali itekako se dobro kreću i znaju ga usmjeriti tamo gdje žele.

S ovakvom obranom i učinkom centara, Dallas se ne mora bojati za nastup u playoffu. Dirk i Terry zabit će dovoljno, a Kidd i dalje ima oči na leđima. Iako ovu momčad nikada pretjerano nismo cjenili, treba im čestitati na upornosti i odluci da se ode u povijest sa stilom.

9. THUNDER

Regresija Thundera iz najpotentnije momčadi lige, legitimnog nasljednika Celticsa i Lakersa, u tipičnu NBA run and gun bandu najveći je šok početka sezone. Stvari su se naizgled popravile kada su iz momčadi zbog ozljeda ispali Durant i Green, ali njihovim povratkom momčad se opet vratila u onaj ritam kakav smo gledali većinu ove mlade sezone – egzibicije 1 na 5 igrača koji su prvi na hranidbenom lancu, dok ostalima ostaju samo mrvice.

OKC tako ne da nije postao Boston, nego, kvragu, nisu postali čak ni Portland. OKC su negdje u rangu ex-Miamia, ex-Cavsa i sličnih ekipa građenih oko jedne ili dvije zvijezde. Za što je kriv u jednu ruku talent Kevina Duranta, ali i trener Brooks. Da momčad igra kvalitetnu obranu, još bi mu se i moglo progledati kroz prste jer OKC pobjeđuje, ali pristup u obrani nije ni izbliza čvrst i koncentriran kao godinu ranije.

Rano je za paniku, mlada je ovo momčad koja mora naučiti na vlastitoj koži što i kako treba raditi za osvajati naslove. Ali, malo je tužno kad znaš da su napravili korak nazad. Sezona je na kraju krajeva duga, možda stvari kliknu, ali po prvi puta imamo pukotine u nečemu što smo smatrali savršenim.

Koliko je Brooks stvarno spreman za ovaj posao? Koliko je Harden dobar? Da li Westbrook i Durant mogu uključiti ostale u svoj ritam? Može li Durant biti dio momčadi, ili poput LeBrona treba uvijek dobiti loptu kako bi je ocarinio? I tako dalje i tako bliže.

10. HEAT

Znamo da imaju strašan potencijal, ali isto tako smo bili svjesni da nemaju što tražiti pored Celticsa i Lakersa dok god su im Mike Miller i Udonis Haslem četvrti i peti igrač, odnosno dok im je glavni stoper u reketu Joel Anthony. Međutim, porazi od Indiane i Memphisa?

Stvar u biti uopće nije toliko komplicirana za objasniti. Miami igra dobro dok uspijeva držati utakmicu u nekom svom ritmu. Ništa novo, takvih ekipa ima koliko hoćete. Sunsi i Warriorsi spadaju u skupinu koja uvijek ima šansu pobijediti ako se ide na više od 110 koševa, Portland i New Orleans profitirat će ako se igra organizirana košarka na ispod 90.

Heat je u takvoj situaciji da im najbolje odgovara brzina i tranzicija, ali kako nemaju skok i kako nemaju nikoga u reketu, na takvu igru mogu računati samo povremeno. Obrambeno imaju solidne pojedince, ali kao ekipa su u pravilu van ritma, a ista je stvar i u napadu. Umjesto da Jamesova akcija završi Wadeovim šutem, ona se nastavlja još jednim ulazom dok šutira netko treći.

James i Wade su slasheri koji još pokušavaju shvatiti kako zajedno, a za to vrijeme se otkrivaju svi nedostatci. Premalo šutera. Nikoga pod košem. Prazna klupa. Sve je rezultat individualnog, ništa momčadskog. Pat Riley pod hitno mora na klupu. Ili ne mora. Jer, obzirom da je ova sezona zrela za otpis, može mirno čekati sljedeću, dok coach Spo zbunjeno gleda pred sebe i misli ''hej, kako to da na 2K gazim s ovim momcima?''

11. BLAZERS

Nažalost, njima ne samo da je došlo vrijeme da otpišu sezonu, već i jednu generaciju. Bez Odena i s Royem u ulozi pasivnog promatrača ova momčad ovisi o učincima dva solidna veterana (Miller i Camby) te šutu s poludistance LaMarcusa Aldridgea. Uz McMillanovu kontrolu možda bi moglo biti dosta za playoff, ali puno toga ovisi o tome koliko će i kako igrati Roy i kakva će zamjena biti Matthews. Za sada još uvijek imaju dovoljno mesa za održati se među osam na Zapadu.

12. HAWKS

Novi trener, ali isti stari Hawksi. Zašto? Zato što ni Drew, kao ni Wooden prije njega, nema nikakav nadzor nad ovom momčadi. Doduše, primjetno je kako nešto veće uloge imaju Horford i Smith te kako lopta kruži bolje nego ikada u eri Joea Johnsona, ali ako se ravnoteža u napadu i popravila, ona obrambena je nestala. Bibby šutira kao mladić, ali je totalna rupa u obrani, Johnson i Smith se ni približno ne trude kao nekada (svaka čast Smithu na prosjeku blokada, ali obrana nije samo blokirani šut s leđa), dok Horford gubi svaku bitku s bilo kojom rasnom peticom. Ipak, još uvijek im moram dati prednost pred Bucksima jer mogu zabiti.

13. BUCKS

A zabiti je totalna nepoznanica u Wisconsinu. Bez obzira na sva pojačanja i gomile potrošenog novca, ovo je ista momčad kao lani. Kontrolirana u napadu od strane fašistoidnog trenera i playa koji je često van kontrole, ekipa Bucksa se vrti oko Andrewa Boguta na način na koji se Hornetsi ili Jazz vrte oko svojih playmakera. Dok je Bogut zdrav i spreman, zatvoren je reket i skok je pod kontrolom. Makni ga iz slike, imaš lutrijsku momčad.

14. SUNS

A što onda tek reći o Sunsima? Makni Nasha i imaš Toronto 2.0. Roster na kojem nema ničega, ali roster koji očito vjeruje da može i živi neopterečeno. Ta mentalna snaga, sigurnost koju u suigrače ulijevaju Grant Hill i Nash danas je možda i njihov najveći adut, zato ih i ne mogu izostaviti iz playoff slagalice, ma kako negledljivi bili na trenutke.

15. WARRIORS, GRIZZLIES, ROCKETS

Tri momčadi koje su na korak do playoffa, s ogromnim upitnicima zbog kojih nikako ne mogu dobiti prednost pred ranjivim Sunsima i Blazersima. Warriorsi igraju sjajno, ali ozljede su već u ovom kratkom periodu spominjane uz imena Ellisa i Currya, Lee je više van parketa nego na njemu, a sve to bez trenutnih problema s ozljedama sklonom Biedrinsu, čiji učinak u obrani daje ovoj momčadi potrebni balans. Ako ih može tješiti, kada su kompletni bolji su od Sunsa. Učenici su nadmašili učitelje i to u potpunosti – s ovakvim skokom, interesom za obranom i nesebičnim napadom ovogodišnji Warriorsi su najbolja moguća kopija lanjskog Phoenixa. A znamo gdje je ta momčad stigla.

Grizzliesi su pak u dosadašnjem dijelu pokazali dva lica – ono nesebične momčadi u kojoj svi igraju sve i ono sebične skupine individua koja gleda samo svoje brojke. Možda pobjeda protiv Heata i kazne Randolphu i Mayou zbog kašnjenja na trening posluži kao trenutak bistrine nakon kojega se sve posložilo kako treba. Možda i ne. Međutim, činjenica koju nitko ne može osporiti je da, kada igraju kako treba, momci iz Memphisa djeluju kao regularna playoff momčad, čak i na ovakvom Zapadu. Bit će zanimljivo gledati mogu li pobijediti sami sebe i izdići se iznad prosjeka.

Rocketsi su zato vjerovatno već ispali iz svake trke. Ako će Blazersi i Sunsi ustupiti mjesto Warriorsima i Grizzliesima, preostalih šest momčadi zasigurno se neće maknuti pred Houstonom. Koji opet igra možda i najljepšu napadačku košarku u ligi, ali koji nema ni minimum obrane. Rupa pod njihovom košem je ogromna i ne mogu je pokriti ni sva sjajna kretanja u napadu, meke ruke Scole i Martina te solidan učinak klupe. Ozljeda Brooksa došla je u najgorem trenutku, ali ni s njim ova momčad ne bi riješila pitanje obrane u srcu reketa. Rocketsi se bore, trude se, skaču, ali iz momčadi koja njeguje Adelmanov stil u srcu kojega je organizirana košarka po uzoru na Princeton offense (s primjesom dobrog starog Woodenovog UCLA high post pristupa, jer i Adelman je učenik Jacka Ramsaya), Rocketsi danas više djeluju kao nellieball banda.

Adelmanov problem je uvijek bio taj što se možda i previše prilagođavao igračima, a to u ovakvoj situaciji nije najpametnije, jer Houston danas treba čvrstu ruku i dosljednost misli li se nekako uključiti u borbu za playoff. Treba malo muškosti na svu ovu njonjavost.

18. NUGGETS

Iznenađujuće dobri rezultati i igre obzirom na ozljede i stanje u svlačionici. Mislim, svi znaju da ova momčad ne ide nigdje, ali bez obzira na to odrađuju posao. Naravno, glavni pokretač je Carmelo koji, valjda u želji da što prije privuče udvarače, igra košarku života. Viđali smo ovakve periode u kojima je najdominantniji igrač na parketu, ali nikada u ovakvom omjeru.

Osim što zabija s fantastičnim postotkom, što ne siluje tricu i što igra obranu, Melo skače kao manijak i razigrava svoje škart suigrače. Što nas tjera da se pitamo zašto ovako nije igrao uvijek, kada svi znamo da može? I hoće li nakon što završi u New Yorku (što bi bio najgori mogući scenarij, jer u rukama D'Antonia pretvorit će se tek u još jednog nabijača statistike) nastaviti s ovakvim pristupom ili će se vratiti u ulogu onog pasivnijeg Carmela koji se zadovoljava šutem s poludistance i povremenim faulom u obrani?

19. PACERS

Ugodno iznenađenje i ujedno jedan od boljih trenerskih poslova ove godine. Iz ničega je Jim O'Brien (kojega na ovim stranicama hvalimo godinama naizgled bez razloga – e, pa evo vam danas dokaza da uspjesi Celticsa s Piercom i Walkerom nisu samo rezultat slučajne sjajne sezone Toinea Kockara) stvorio momčad koja zna što radi.

Za razliku od lani kada su samo ispaljivali trice, ove sezone ispaljuju trice i igraju obranu. Ključ je čvrsti reket na čelu s Hibbertom, ali i s uvijek prisutnim bijelim drvom. O'Brien je mudro žrtvovao dijelić lanjskog napada kako bi u Hansbroughu, McRobertsu i Fosteru uvijek pod košem imao skakača viška.

Još kad bi Collison nekako opravdao ulaganja u njega, bila bi ovo možda i playoff momčad na pitomom, pitomom Istoku. A ni ovako nisu daleko, dok god Dunleavy donosi pouzdanu treću napadačku opciju uz Grangera i Hibberta, koji se nametnuo kao temelj momčadi, čovjek oko kojega se sve vrti na oba kraja terena.

20. NETS

Rad Averya Johnsona već je vidljiv. Netsi igraju pod kontrolom, solidno u obrani i samo ih bolje igre Brooka Lopeza pod košem dijele od playoffa. Sve je u njegovim rukama – počne li skakati kao što dominantna petica mora, postane li čvršći na oba kraja terena i prvenstveno počne li se ranije riješavati lopte sada kada ga svi udvajaju, Netsi imaju dovoljno za ući u playoff.

S ovako drvenim Lopezom, jednostavno nema prostora za Harrisa i šutere. S tim da svakako treba naglasiti kako su podbacila i sva potencijalna pojačanja. Murphy uopće ne igra, što zbog ozljede, što zbog toga što Avery ne podnosi tako nemoćne obrambene igrače, a Morrow i Outlaw jedan šuterski bljesak zamijene s nekoliko apsolutnih šuterskih crnih rupa.

Ali, samo treba strpljenja. Obzirom da Farmar i Favors daju potrebnu stabilnost na klupi, kada u jednom trenutku Lopez napravi korak naprijed i kada sve klikne, Netsi su u stanju na ovakvom Istoku krenuti u opasnu seriju.

21. KNICKS

Nešto slično su u stanju napraviti još samo Knicksi. Samo u potpuno suprotnom smjeru. Dok Netsima treba skok kako bi obrana bila na još većoj razini, Knicksima treba još veća napadačka učinkovitost. Jer za obranu ovdje nikoga nije briga, a malo tko gleda i suigrača. Ono što je važno samo je trčanje gore-dolje uz ispaljivanje što većeg broja blesavih šuteva.

Koji za sada upadaju ne samo Amareu i Feltonu, već i potpunim anonimusima poput Fieldsa, Douglasa ili Walkera. Reći da ovoj momčadi nije stalo možda je pogrešno. Jer svakom njenom članu stalo je do toga da nabije vlastitu statistiku. Ali, usporediti ovo s nekadašnjim Sunsima nema smisla. Ovo jeste D'Antoni, ali onaj D'Antoni iz Denvera, iz razdoblja prije Phoenixa. D'Antoni kojega jednostavno boli neka stvar za išta više od toga da plaća sjedne na račun na kraju svakoga tjedna. D'Antoni koji se inspirira sebičnom rukom umjesto ubuntuom, empirizmom umjesto idealizmom.

22. WIZARDS

Momčad slična Knicksima u tome što ima dovoljno talenta da bljesne svaku večer. Ali, isto tako momčad u kojoj ne postoje nikakve naznake igre. Jedino nebitnije i manje važno od truda u obrani je dodati loptu suigraču, samo što, eto, imaju tog malog Walla protiv kojega se nije pametno kladiti.

23. SIXERS

Za razliku od Knicksa i Wizardsa, Sixersi su momčad koja ima obrise nekakvog sistema, samo što poput Rocketsa nisu u stanju dobiti utakmicu da se ubiju. Solidna obrana, solidan skok, od ulaska Turnera u igru i sve solidnije kruženje lopte, ali napad je i dalje uglavnom bezidejan. Ne toliko zbog Iguodale, već više zbog gomile sličnih igrača – Iggy i Young trebaju loptu da bi igrali na silu, Holiday i Williams moraju igrati na brzinu, a nitko osim Turnera nije spreman jednostavno je proslijediti do prvog slobodnog čovjeka.

Ali, put kojim trebaju krenuti je jasan – rasprodati sve igrače koji dupliciraju jedni druge te se okrenuti rebuildingu oko mlade vanjske trojke. I svakako dati šansu Spenceru Hawesu i njegovoj mekoj ruci.

24. BOBCATS

Tračak nade u Charlottei zove se D.J. Augustin. Nastavi li mali igrati kao u zadnjih nekoliko utakmica, dakle nastavi li biti pouzdani play koji je ujedno i pouzdana treća napadačka opcija, Bobcatsi vrlo lako mogu preskočiti dobar dio ovih momčadi ispred, sve tamo do Pacersa (a možda i njih).

Jer, Augustin kao treća opcija daje toliko potrebnu iskru opet očajnom napadu jedne ipak do jučer playoff momčadi. Dakle, znamo da Bobcatsi znaju igrati obranu, da imaju šansu, ali problem je ipak toliko se pouzdati u minijaturnog playa koji nikada nije gađao više od 40% iz igre. Jer, ma kako dobar bio, Augustin ipak neće riješiti rupu pod košem i u skoku. Niti to mogu povremeni bljeskovi Mohammeda, niti to može Thomas koji ionako većinu vremena provodi izluđujući Larrya Browna svojom nesposobnošću da shvati osnovna kretanja u igri.

25. KINGS, CLIPPERS, WOLVES

Tri mlade momčadi s dovoljno talenta, ali miljama udaljene od ikakvog shvaćanja svog mjesta u svijetu. Kingsi u dvojcu Evans-Cousins imaju potencijal, ali potencijal koji treba itekako brusiti. Zato su ključni sljedeći potezi – što će napraviti s viškom visokih igrača? Hoće li Thompson, Dalambert ili Landry u nekom tradeu donijeti novi talent, pick ili solidnog beka koji će pomoći Evansu da se razvije u pravom smjeru? Ili će ih prodati u bescjenje, kao toliko puta prije.

Clippersi možda imaju još veći igrački potencijal, ali za razliku od Kingsa koji znaju kako se gradi playoff momčad, Clippersi znaju kako se uništavaju potencijalne playoff momčadi. Bledsoe, Gordon, Aminu, Griffin i Jordan (jer Kamana treba pod hitno uvaliti nekome dok još ima ikakvu vrijednost) trebaju ovu sezonu da pokažu imaju li potencijal kao petorka. Rješavanje ugovora Davisa i Kamana treba biti prioritet, a da se mene pita sutra bi poslao budući pick prve runde (jer draft ionako neće biti ništa posebno, ponajviše zbog lockouta, a i što će Clippersima još jedan talent, njima trebaju veterani u najboljim godinama koji znaju kako se pobjeđuje) u Cavse za Varejaoa. Dodaj Andya na peticu umjesto Jordana, stavi pored njega preostalu četvorku i reci mi da ova momčad dogodine ne može u playoff?

Wolvesi pak zasigurno neće u playoff još neko vrijeme, ali stavljam ih u kategoriju s ovim momčadima koje imaju budućnost samo zato što imaju Kevina Lovea. Uz malo sreće možda im u krilo uleti još jedan potencijalni superstar na draftu i eto ekipe koja se konačno ima čemu nadati. Doduše, s Kahnom u blizini sve je moguće, ali činjenica je kako Love sam samcat skokom daje šansu ovoj momčadi svaku večer, a dok Beasley zabija ovako kako zabija čak i napad djeluje potentno.

28. PISTONS, RAPTORS, CAVALIERS

Tri momčadi koje izgledaju užasno i koje nemaju nikakvu budućnost. Nikakvu. Jedino tužnije od gledanja njihovih izdanja i svog tog krivo posloženog (anti)talenta na parketu je razmišljanje o njihovoj budućnosti. Zarobljeni lošim ugovorima i užasno balansiranim rosterima, sve čemu se mogu nadati je što manji period povratka na staze relevantnosti.

Pistonsi barem imaju te veterane za koje možda mogu dobiti poneki pick ili zadnju godinu nečijeg ugovora, dok su Raptorsi osuđeni na godine gledanja Bargnania i Johnsona dok se nadaju da svi ovi igrači koji ne igraju obranu možda pokažu interes i za tim segmentom igre. Također, istrče li ikad na parket s trojkom Calderon, Stojaković i Bargnani, bit će to jedan od highlightsa sezone. Stern je uspio, NBA ima svoju Cedevitu!

Meni osobno Cavsi su ipak najtužniji prizor. Veterani koji znaju kako izgleda playoff, ali i veterani koji su uglavnom zašli s krive strane godina, bez iluzija da će u ovoj momčadi doživjeti novu renesansu. Svi oni samo čekaju promjenu. Jedina sreća je što nema previše mladih igrača koje će ovo depresivno iskustvo ubiti u pojam.

7Oct/100

NUGGETS

Posted by Gee_Spot

''I'm fine with J.R. when he's playing the right way and playing with a good attitude. When he throws out that deflating, depression, negative energy that sometimes he can bring to the team, I don't think we're going to tolerate that this year.''
- George Karl

SCORE: 37-45
PRVIH 5: Billups, Afflalo, Anthony, Williams, Nene
5 ZA KRAJ: Lawson, Billups, Anthony, Harrington, Nene
MVP: Ty Lawson
LVP: Al Harrington

Rijetko kada se dogodi da nekoj momčadi istekne rok trajanja na ovako očit način kako se to dogodilo Nuggetsima. Dobre momčadi se uglavnom vuku nekoliko sezona po playoffu, prije nego se okrenu rebuildingu i padu u prosjećnost (najbolje vođene franšize čak nekako uspiju i taj pad prikazati kao uspjeh). Nuggetsi su pak prije dvije sezone igrali konferencijsko finale, lani su nastavili gdje su stali (barem u regularnoj sezoni) osvojivši još jednom preko 50 pobjeda, da bi zatim potpuno nestali u playoffu, predavši se Jazzu bez prave borbe.

Sada je pak sve spremno za instant pad kojega može spriječiti jedino George Karl, a pitanje je ima li čovjek nakon borbe života dovoljno energije i volje za ispraviti sve što je pošlo krivo s ovom momčadi i svakodnevno natezanje s bahatim karikaturama (sudeći po gornjem citatu, izgleda da se barem više neće živcirati oko stvari koje je nemoguće promijeniti) .

Naravno, lako je naći razloge za loše igre na kraju sezone i u playoffu. Onaj očiti je nedostatak trenera - dok je George Karl vrijeme provodio na kemoterapiji, mijenjao ga je poslu nedorasli pomoćnik Dantley, koji je vrlo brzo potpuno izgubio nadzor nad ekipom. Također, ozljeda Kenyona Martina, policajca u reketu, ostavila ih je bez najboljeg obrambenog igrača. Kada pogledaš da su temelji od samog početka bili postavljeni na tako klimavim osnovama, sa svom tom gomilom problematičnih karaktera i istrošenih koljena uokolo, ovih nekoliko uspješnih sezona ostavljaju dojam trijumfa, a ne razočaranja.

Možda je zato i tako teško oprostiti se od neiskorištene prilike. Ali, dok je uprava neodlučno mozgala što poduzeti, igrači su sami povukli neke korake. Prvo su u kampanju krenuli J.R. Smith i Martin, nezadovoljni što im nitko ne nudi novi ugovor. Smith se trudi biti što normalniji (trenira redovno i zove se Earl), ali očito to više nitko ne puši, dok Martin ima namjeru ostati na bolovanju dok god sam ne bude smatrao da je spreman za povratak (po nekim najavam trebao bi zaigrati tijekom prosinca, ali nakon još jedne operacije koljena pitanje je ne samo ima li motiva, već može li uopće fizički pomoći).

Carmelo Anthony se doveo u sličnu situaciju, samo što on ne želi ono što mu nude. Na ovaj ili onaj način tražio je trade cijelo ljeto, da bi se na početku kampa pokušao prikazati kao profesionalac koji će bez obzira na situaciju odraditi posao. Naravno da navijači nisu toplo dočekali takve stavove, oni ne žele racionalne profesionalce koji se brinu samo za sebe, već odane ljude koji uživaju igrati za klub.

Kad još na svu ovu napetost oko parketa dodaš da je i Chris Andersen out na neodređeno vrijeme zbog svoje operacije koljena, jasno je da će Denver imati ogromnih problema u reketu. Andersen je lani bio neprepoznatljiv – kada ti se cijela igra zasniva na fizikalijama, jasno je da ne ličiš na sebe kada te tijelo izda. Kako Birdman nije Duncan pa da se ima na što osloniti ako ne može skakati uokolo, a operirano koljeno i dalje ga muči, pitanje je hoćemo li ga ikad više vidjeti u Birdman izdanju – 32 godine su već ne leđima.

Bez njega i Martina u punoj formi ovo nije ista momčad. Jedino ovoljetno pojačanje pod košem definitivno neće nadoknaditi izostanak ove dvojice. Al Harrington je sebični strijelac koji ne igra obranu i nije u stanju kontrolirati skok, on donosi još jednu šutersku opciju u ekipu koja je već krcata revolverašima. Jedina nada da se Nuggetsi nekako konsolidiraju nije povratak ozljeđenih i otpisanih, već prije svega eventualni trade Martinova ugovora za jednog rasnog centra. Naravno, čak i u slučaju da se dokopaju nekoga tko može pomoći, upitno je može li takav potez popraviti narušeno stanje u momčadi i koncentrirati sve uključene na jedan cilj - povratak u playoff.

Uglavnom, čak ako Anthony i ne promijeni klub sve do kraja sezone, neće im biti lako bez igre pod košem na koju su navikli, jer upravo je unutarnja linija odrađivala najveći posao u obrani. Nene, a lanjski playoff nam je to vrlo jasno pokazao, nije igrač koji može prihvatiti veću odgovornost na bilo kojem dijelu parketa. Prije par sezona, dok je bio praktički peti kotačić u petorki, svojom pokretljivošću i mekom rukom bio je prava napast u reketu. Lani, s Anthonyem kao jedinim raspoloženim suigračem i momčadi bez glave i repa, pokušavajući ponijeti veći dio tereta, samo je ispadao smiješan zbog svoje nesposobnosti da kontrolira skok i igra obranu te da realizira išta što nije zicer.

Uz to što je playoff razotkrio Nenea kao NBA prolaznika, jasno je prokazao kako Chauncey Billups više ne može biti nositelj u ključnim trenutcima jer se do kraja utakmice jednostavno izmori (iako i dalje može biti koristan bek u sporednoj ulozi). Isto tako danas je svima jasno da Smith više šteti nego koristi čim mu ne upadaju trice i čim stvari nisu idealne. Po ovome što kaže Karl, problem nije samo u tome što Smith svojim stilom igre razbija napadački ritam gušenjem lopte i driblanjem u mjestu, već i u tome što je čovjek očito naporan i negativan čak i na klupi i u svlačionici.

Praktički, to sve skupa znači da nakon Carmela nema igrača koji sam može ponijeti dio tereta svaku večer. Denveru treba timski učinak. Da, sretno s time u ovakvim okolnostima. U nedostatku jasnih opcija, Harrington će se zasigurno nametnuti kao važna karika, a vrlo dobro znamo kako izgledaju te momčadi u kojima Little Al igra važnu ulogu. Praktički, Denver je od opasne družine jednu utakmicu udaljene od Finala spao na ulogu – zapadnih Knicksa.

Sad, kako regularna sezona nije isto što i playoff, na papiru ova momčad možda i može opet do 50 pobjeda. Billups nema snage za glavnu ulogu, ali u paru s Ty Lawsonom koji bi trebao dobiti veću minutažu garantira Nuggetsima solidne igre na jedinici (a vjerovatno ćemo ih gledati i u paru na vanjskim pozicijama, Karl je svjestan da Lawson mora dobiti minutažu, a kako je pametnije sjesti na klupu Smitha nego Chaunceya pretpostavljam da možemo očekivati Billupsa u ulozi sličnoj ovome što je igrao na SP-u, kao iskusnog partnera mladom lavu na vanjskim pozicijama).

Lawson je odigrao briljantnu rookie sezonu, iznad svih očekivanja, pokazavši dovoljno da ga se jednog dana može smatrati i starterom. Za sada znamo da u ulozi s klupe donosi instant energiju, koševe i playmakerski osjećaj. Aron Afflalo je specijalist za obranu i šut za tri čija osnovna uloga u napadu je ne smetati, dok Smith, potpuno suprotno, ništa drugu i ne radi doli smeta. Kako se Nuggetsi moraju koncentrirati na napad jer obrana ih ionako neće odvesti nigdje, jasno je zašto Smith nailazi na ovako tešku situaciju. Ova momčad mora funkcionirati kao sat, mora vratiti onu agresivnost u ulazima, mora biti učinkovita i mora zabijati kao u danima Alexa Englisha da bi uopće ostala u konkurenciji za playoff (mala digresija - English je danas pomoćnik u Raptorsima, još jednoj momčai - nije lapsus, nego u Torontu i Enveru jednostavno nema mjesta za - D).

Shelden Williams bi po nekim najavama trebao imati minute pod košem dok se ne oporave Andersen i Martin, ali svi dobro znamo da je svaka minuta dana Williamsu bačena. Mogu zamisliti situaciju u kojoj Shelden starta kako bi Nuggetsi ostavili dojam čvrste momčadi, da bi ga Karl već nakon par minuta i nekoliko osobnih izvadio iz igre i naredio totalni run and gun. Kažem, ova rotacija može zabiti, posebice ako ih Karl podsjeti da je kruženje lopte i igra u kost u napadu ono što ih čini posebnima - malo koja momčad ima 5 igrača u petorci koji mogu zabiti 30 svaku večer.

Ali, bez prave kemije, s ovako propusnim reketom i Afflalom kao jedinim stoperom na perimetru, možda ih čeka sudbina onih starih Nuggetsa - zabit će 130, primiti 140. Carmelo nije dokazao da može biti išta više od rasnog strijelca, početkom prošle sezone je igrao obranu i skakao, ali ubrzo se prešaltao u onog pasivnog šutera s poludistance koji se ne znoji previše u drugim segmentima igre. Istina, u playoffu je digao razinu igre na viši stupanj, ali da bi ga smatrali pravim superstarom mora dati svojoj momčadi sve što joj je potrebno. Vidite li ga vi kao nekoga tko će igrati obranu i kupiti deset skokova ove sezone, kada samo razmišlja kako da udovolji svojoj ženici?

Harrington se odlično uklapa u profil ove momčadi krcate strijelcima, bez poštenog radnika uokolo (Nuggetsi, to je Hrvatska). Bez takvog balansa, stanje mora puknuti. Na papiru se uvijek može naći razlog zašto do toga ne mora doći, ali ja sam skloniji verziji po kojoj je ova generacija stigla do kraja. Ma kako uporan Karl bio, Anthony lucidno prepoznaje da ovdje više nema što tražiti. Nažalost, uprava nije tako inteligentna, iako ima priliku brzo i bezbolno okrenuti novu stranicu.

Jer, koga to ovakav Denver može dobiti? Ostale momčadi koje sam stavio ispred njih (a i većina ovih iza) imaju napadački potencijal (mislim, ovo je NBA, svatko može zabiti 120 - osim Wolvesa), ali i igru pod košem, natruhe obrane i visoke koji mogu skupiti poneki skok. I da, barem žele biti zajedno. Problematični odnosi uvijek su bili obilježje Karlovih ekipa, dakle ako je itko sposoban nešto izvući iz ovakve situacije to je on, ali sve manje od savršenog napada i stalnog pritiska na obranu rezultirat će razočaranjem.

Kada glave nisu na mjestu, obično se umjesto ulaza i pasa bira skok šut iz driblinga preko ruke. Dovoljno je da desetak akcija po utakmici krene tim putem i eto ti opet neučinkovitih Nuggetsa. Stoga, koja je opcija realnija? Da Denver zaigra košarku ala Sunsi, ali bez kemije i bez Nasha ili da Denver postane nova verzija Warriorsa, kako igrom, tako i rezultatima?

Najveći problem je što Nuggetsi griješe zamrzavajući ugovore Anthonya i Martina, umjesto da uz pomoć njih očiste salary cap i dobiju poneki pick. Nemaš često priliku odraditi ovako kratak rebuilding - uz Carmela se riješiš i Nenea koji ima jedini preostali mastan ugovor, pokušaš nešto dobiti za Martina i za negarantiranu zadnju godinu Billupsova ugovora i praktički krećeš od nule, u Rileyevom stilu. Stoga ogroman minus novoj zelenoj upravi (možda i tu leži dio problema, riješivši se provjerenih NBA uredskih igrača poput Chapmana i Werkentiena koji su i složili ovaj roster, Nuggetsi su ostali na ljudima koji se tek uče poslu poput do jučer skauta a danas GM-a Masaia Ujiria ili vlasnikova sina kojem nova igračka vjerovatno služi umjesto viagre).

Uporno se drže stava da imaju još jednu šansu za vrh te da u najgorem slučaju nemoraju žuriti s nikakvim promjenama jer od iduće sezone će biti financijski stabilni. Međutim, krivo je ne dobiti nešto zauzvrat za Carmela, a ako je istina da su im Netsi nudili već Derricka Favorsa, jasno je kako su već propustili prvu šansu da započnu novu eru na pravi način.

Denver, dobro došao nazad u doba mraka.