ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

30Apr/133

DAY 10 – THE CHANDLER PARSONS PROJECT

Posted by Gee_Spot

BULLS @ NETS

Pa, morali su i Netsi jednu dobiti, a gdje ćeš bolje prilike od one kada nema Hinricha. Deron je odmah lakše disao i puno jednostavnije je dolazio u sredinu, iako ni sinoć nije odigrao na razini koja bi Netsima garantirala sigurnost. Ali, dobio je matchup s Robinsonom, što je uz Lopezovu već standardno sjajnu partiju u napadu bilo dovoljno da kontroliraju rezultat tijekom svih 48 minuta.

Doduše, uporni Bullsi se nisu predavali, stalno su nalazili načina zabiti dovoljno da se Netsi ne odvoje, ali ovaj put nije bilo snage za napraviti preokret u završnici kao zadnji put. Ovaj put je racionalnost prevladala, a ona kaže da Chicago, koliko god obrana Netsa bila šuplja (a itekako je šuplja, posebice kada su na parketu Blatche i Watson), ne može dobiti utakmicu u kojoj primi debelo preko stotke. A ni Robinson ovaj put nije bio raspoložen za divljanje, što je i razumljivo obzirom da je proveo 43 minute u pokušajima da ganja Williamsa ili Watsona.

Puno veći problem za Bullse tako nije ovaj poraz već činjenica da im obrana već drugu utakmicu za redom opasno šteka i da su, realno, umjesto 3-2 u svoju korist, sada vrlo lako mogli biti u obrnutoj situaciji koja favorizira Netse. Razlog za ovakav pad intenziteta nije u tome da su Netsi odjednom našli neku čarobnu formulu u napadu, već jednostavno u činjenici da Bullsi puno više minuta igraju s dva negativna obrambena igrača.

Na Boozera su se već navikli i do sada su ga relativno lako sakrivali u ovoj seriji na Evansu, ali Blatcheova nadahnuta partija u zadnjoj četvrtoj jasno je pokazala koliko im nedostaje značajniji doprinos Noaha i posebice Gibsona. Kada u priču uključimo i Robinsona, posebice u ovako velikoj roli kao sinoć, jasno je kako tu mjesta za klasičnu Thibodeavsku defenzivu više nema.

Stoga je i jasno što je ključ pred sljedeću utakmicu – ili pripremiti Hinricha za jednu poštenu minutažu ili baciti Rosea na parket pa neka pliva. U suprotnome, bude li sva odgovornost za kreaciju još jednom na Robinsonu, Belinelliu i Teagueu, koji osim što nisu pouzdani playmakeri su i svi redom minus obrambeni igrači, Netsi imaju ogromne šanse konačno odraditi jednu utakmicu kako treba i u gostima te si tako osigurati puno ugodniji završni čin u svojoj dvorani.

PACERS @ HAWKS

Počelo je sjajno, prvih 12 minuta bile su prvi period u seriji u kojem su obje momčadi igrale na vrhu mogućnosti. Jasno, u odnosu na kontekst, jer da Drew nije pronašao formulu s visokom postavom, Pacersi sigurno ne bi vrtili više napada kroz Hibberta nego kroz Georgea.

Roy je solidno odradio posao, ali forsiranje njegovog mathcupa protiv Petra dodatno je izbacilo Pacerse iz ritma. S druge strane i Hawksi su imali slične probleme jer su uporno pokušavali igrati na Smitha koji Georgea ima u šaci i već je sada jasno da će sljedeći ključni potez za razvoj serije biti Vogelova taktika u pokušajima da olakša život svom all-staru.

George je velik za swingmana, ali pored Smitha djeluje poput patuljka jer nije u stanju iskoristiti atleticizam i fizikalije, što samo dodatno naglašave njegove mane kao kreatora s perimetra i iz driblinga, ali i kao obrambenog igrača – George je navikao imati prednost protiv bočnih igrača koje inače čuva, ali kombinaciju Smithove eksplozivnosti i mase ne može braniti.

Što u biti samo potvrđuje koliko je Josh posebna biljka. Na stranu njegova selekcija šuta i česte mentalne blokade, ali koliko igrača ima danas u ligi koji su u stanju jednako uspješno igrati obranu i pod košem i na perimetru? Još kada umjesto šutiranja napada obruč, čovjek se pretvara u matchup iz pakla i samo zbog toga je vrijedan bahatog ugovora kojega će dobiti na ljeto.

Hawksi su prvi prekinuli s opreznom igrom, a sve je počelo ulaskom Korvera i zatim izlaskom Georgea. Kyle je pokrenuo lavinu trica (zabili su ih 7 ukupno u desetak minuta) kojom se Atlanta počela odvajati, a onda je Smith na par minuta ubacio u višu brzinu protiv Greena koji je ušao kao zamjena Georgeu i dodatno napumpao razliku. Na razigrane Hawkse nije stizao nikakav odgovor, Pacersi su i dalje tražili Hibberta ne bi li zavrtili napad, što je dovelo do +17 za Atlantu na poluvremenu.

U nastavku Pacersi se vraćaju u igru preko Westa, točnije preko njegove sposobnosti da Horforda uvuče u probleme s osobnima. Zbog četvrte Al tako vrlo brzo odlazi na klupu, u igru ulazi Johnson i Atlanta se raspada. U obrani ostaje puno više prostora i za Westa i za Hibberta, a u napadu na Johnsona i Petra nitko i ne obraća pažnju, što znači da su svi fokusirani na čuvanje perimetra i zaustavljanje najvećeg oružja Hawksa, šuta.

Vogel vuče odličan potez pri kraju treće i ne uvodi kao obično Hansbrougha, već daje šansu Mahinmiu, žrtvujući time sve otpatke koje Tyler trpa za pravu, mušku zaštitu reketa. I pogađa – Mahinmi sa svojom centarskom visinom i dužinom sam drži zadnju liniju poput Hibberta, dok preostala četvorica, uključujući i Westa koji sada uglavnom preuzima Smitha, vise na perimetru i brinu se da ne upadne poneka trica.

Pacersi smanjuju minus čak na 5 koševa u jednom trenutku, a Hawksi konačno uzvraćaju u zadnjoj četvrtini – dobivaju puls povratkom Horforda koji s nekoliko ulaza i par asista odmah razbija obranu Indiane, zabija s linije slobodnih i usput kreira čiste šuteve suigračima. Opet raste prednost, ali, još važnije, Atlanta ponovno igra košarku na obje strane parketa.

U završnici zbog Hibbertovih problema s osobnima Drew ima šansu koristiti najbolju napadačku petorku s Harrisom, Korverom i Teagueom vani, odnosno Smithom i Horfordom pod košem. Ovime su otvorili vrata Georgeu da se razigra, ali već je bilo kasno za novu promjenu momentuma, pogotovo zato jer su svi igrači Hawksa već bili u elementu – Horford je nastavio dominirati, a Smith i Korver su tricama održali prednost.

Ukratko, Smith i Horford (a ovaj potonji i s puno manjom minutažom od očekivane) totalno su nadigrali Georgea i Westa, u čemu i leži ključ ove dvije pobjede. Vogel je sada otprilike vidio što mu funkcionira dok traži odgovor na ovu postavu Hawksa, tako da će peta biti zanimljiva. Za nas je najvažnije da smo konačno pogledali odličnu utakmicu između ove dvije momčadi, pravu playoff košarku koja je opravdala očekivanja.

THUNDER @ ROCKETS

U startu odmah jedna prisilna, ali ne nužno otežavajuća promjena kod Houstona – zbog ozljede Lin je ispao iz petorke, a zamijenio ga je Garcia. Kako je Beverley ionako već potvrdio da je najbolji play Rocketsa u ovoj seriji (a i najbolji uopće obzirom na ozljedu Westbrooka - nema pedigre kao Jackson, ali nije ništa slabiji atleta, plus je puno bolji šuter i all-round igrač obzirom na iskustvo), možda bi nekoliko trica starog Cisca moglo pomoći Rocketsima više od Linovih ulaza.

Kod Thundera pak nema nikakvih promjena, osim što je Brooks poštedio Duranta prenošenja lopte. Pokušali su usporiti igru i češće spustiti loptu Ibaki i Durantu u post, ali bez većeg uspjeha jer su obojicu Rocketsi udvajali čim bi se približili reketu. Naravno, Brooks ni ovom prilikom nije smanjio ulogu Perkinsu iako mu bez Westbrooka u petorci itekako treba još jedan igrač koji može zabiti, a Rocketsi, kojima ionako više ne pada na pamet igrati s dva visoka, su idealna prilika da razbije ustaljene koncepcije temeljene na jednom totalno drugom kontekstu koji je nestao gubitkom Westbrooka.

Srećom, Perk se sam izbacio iz igre s dvije brze osobne, a Brooks naravno nije u igru ubacio Martina (božesačuvaj da naruši svoje ustaljene rotacije) već Ligginsa. Što je opet bolje nego da je stavio Thabeeta – Ligginsov 3&D profil svakako može poslužiti u ovom dvoboju. Naravno, čim su malo raširili obranu, Durant se raspucao, tako da je utakmica nakon početne prednosti Rocketsa izgrađene na šutu za tri brzo ušla u egal.

U ovom revolveraškom stilu igre, Rocketsima je jednostavno bilo doći do prilike za šut, a predobri su da to ne bi koristili. Plus, Houston ne samo da je imao sve otvoreno u napadu, već su igrali protiv momčadi koja nije u stanju koristiti njihovu vlastitu nepažnju s loptom. Brooks možda nije Duranta ovaj put koristio kao primarnog razigravača, ali to ne znači da su Jackson i Fisher donijeli ikakvu kontrolu nad loptom i organizacijom igre. Pa smo tako imali prilike vidjeti čak po 20-ak izgubljenih lopti na svakoj strani, što dovoljno govori o ritmu ove utakmice.

I tako su se izmjenjivali periodi u kojima je Durant nosio napad Oklahome s periodima u kojima su Rocketsima upadale trice, sve do početka treće četvrtine kada Brooks ostavlja Perkinsa na parketu dovoljno dugo da se napad Rocketsa totalno razmaše i preuzme inicijativu. Obrambeno su opet napravili malo ili ništa, s ili bez zone, svejedno, ali su zato napadački puno bolje miksali šut i ulaz preko sjajnog Parsonsa, a i pošteno su se okoristili nesposobnošću Oklahome da čuva loptu (17 poena iz kontre).

OKC je držao priključak preko Fishera koji je tricama kažnjavao svako udvajanje Duranta, a šansu u završnici im je dala i činjenica kako je McHale balansirao minute Parsonsa i Hardena zbog problema s osobnima koji su proizašli upravo iz tog agresivnog stila igre na loptu i Duranta. A kad smo već kod njega, treba spomenuti i kako je gotovo sam stigao prednost Rocketsa u zadnje dvije minute, ali je na kraju završilo kako i priliči ovakvoj utakmici bez glave i repa. Harden je s tri besmislena šuta za redom gotovo prodao utakmicu (gdje je nestala ona igra kroz Parsonsa u ovim zadnjim trenucima koja je do tada funkcionirala sjajno), a KD je, nakon što je zabio 5 poena za redom i smanjio na samo -2, ostao bez šanse uzeti zadnji šut jer su se on i Jackson spetljali s loptom i uopće idejom oko toga što žele. Poetska pravda.

Rocketsi su odigrali dovoljno dobro da zasluže jednu pobjedu, pogotovo jer je Ibaka drugu utakmicu za redom bio nevidljiv (problem je matchup, kada je Perkins u igri ne može pratiti Parsonsa, a kada je sam pod košem previše pliva u izlascima i ne drži reket zatvorenim). S njegovom boljom partijom u obrani, a uz Durantovu neospornu dominaciju u napadu, kraj za Hardena i kompaniju je pred vratima. Još kada bi Brooks malo bolje rotirao igrače i zavrtio poneku akciju za Martina, Houston šestu ne bi mogao ni sanjati.

HIGH FIVE

Chandler Parsons, Kyle Korver, Josh Smith, Al Horford, Brook Lopez

24Jan/124

RUNNING WITH THE PACK G17

Posted by Gee_Spot

Današnji post slobodno možemo nazvati i "Adelman protiv Adelmana", obzirom da smo imali prilike gledati momčad koju je Rick Adelman stvorio protiv momčadi koju je tek počeo oblikovati. Od prve sekunde je bilo jasno da se Rocketsi više kreću bez lopte i da se konstantno otkrivaju, dakle da se i dalje drže lanjskog stila igre. Najveća novost koju je Kevin Mchale dodao ovim osnovama flex napada je povećani broj klasičnih NBA akcija, od spuštanja na post u 4 vani-1 unutra kretanju do pick igre.

McHale je i sam u trenerskim danima u Minnesoti pokazao da je pobornik flex principa, čega su itekako bili svjesni u Houstonu kada su ga potpisivali jer su znali da će time amortizirati pad koji bi neminovno uslijedio nakon promjene stila igre. U biti, jedina bitnija McHaleova promjena ne tiče se dodavanja nego oduzimanja. Naime, Adelman, kao tvrdi pobornik Princeton napada, kroz drugu fazu karijere je, kad god je to bilo moguće, koristio dva playmakera na vanjskim pozicijama. U Kingsima je tako Jasonu Williamsu i kasnije Mikeu Bibbyu često dodavao Bobbya Jacksona, a u Rocketsima je znao igrati s Kyleom Lowryem i Aaronom Brooksom u paru. Danas pak rado koristi kombinaciju Rubio-Ridnour.

McHaleu je važnije kretanje drugog beka od njegove igre s loptom, zato mu i nije padalo na pamet Gorana Dragića koristiti kao išta drugo osim back-up playa. Do noćas, kada je, da ironija situacije bude potpuna, upravo kombinacijom Lowry-Dragić dobio utakmicu. Do zadnje četvrtine Minnesota je bila u igri zahvaljujući dobroj igri vanjske linije i Loveovoj šuterskoj učinkovitosti, ali čim su Rubio i Ridnour izgubili konce utakmice pod agresijom Lowrya i Dragića na oba kraja parketa, kontrola lopte je nestala i Rakete su se samo-lansirale ka pobjedi.

Međutim, nije tu bio kraj McHaleovim lukavim potezima. U utakmicu su sjajno krenuli Martin i Scola, koji su učinkom mahali kao crvenom krpom ispred Adelmanova nosa. Ne igraju ni približno sjajno kao lani, ali na jedno poluvrijeme su pokazali da je s razlogom napad Houstona i dalje vrhunski - jednostavno i jedan i drugi mogu trpati u serijama. Adelman je tražio rješenje kako ih usporiti, da bi u trenutku kada je izgledalo da ga je našao, McHale jednostavno u igri ostavio Leea i Pattersona kao bolje obrambene igrače i potpuno izneredio napad Wolvesa.

Love je preko Scole ubacivao kad god bi se sjetio i McHale nije imao milosti, prepoznao je nepovoljan match-up i ubacio Pattersona koji je otežao ostatak večeri Loveu, a da usput nije smetao u napadu jer je zabio svaki otvoreni šut koji je trebao. McHaleu treba čestitati na rotacijama i korištenju igrača, posebice fascinira njegovo povjerenje u rookiea Parsonsa koji igra u svim kombinacijama i šalta se iz uloge point-forwarda u power-forwarda po potrebi. McHale stalno ističe rookiev košarkaški IQ i potrebu za takvim igračem u postavi, igračem koji neće zaustavljati loptu i koji će uvijek izabrati najbolje moguće rješenje.

Samo, nije McHale jedini zaslužan za buđenje Rocketsa. Samuel Dalembert donio im je opciju u sredinu kakvu lani nisu imali. Ne, nije zatvorio reket, ali stabilizirao je skok, tako da ova uglavnom mekana obrambena momčad, u kojoj nitko nije pravi stoper i nema takav mentalitet, ima barem kakvu-takvu ravnotežu pod košem. Lowry pak dokazuje da možeš biti bucmast i kvalitetan, čime u startu ruši teoriju da bi Felton bio bolji igrač kad bi imao manje kila. Ili imaš igru ili nemaš, nema to veze s obujmom dupeta.

A Lowry ima igru. Od ranih dana bio je slash 'n' kick majstor koji može zabiti tricu zbog čega sam ga već 2008. smatrao budućim liderom Grizzliesa, ali potonji su imali drugačije planove, odlučivši se radije ključeve momčadi dati puno višem picku, Mikeu Conleyu. Trejdan je u Houston kao back-up, što je i bio do trenutka kada se Brooks ozljedio. Nakon što je ušao u petorku, Lowry iz nje više nije izlazio, a ovogodišnja eksplozija rezultat je te zrelosti, minutaže i samopouzdanja. Od mladog i eksplozivnog atlete izrastao je u igrača s više brzina i pick 'n' roll majstora koji igra pametno, čvrsto i raznovrsno. Triple-double raznovrsno. Uz sve još je i dobar u obrani, ubojica je s linije slobodnih (što znači da je tamo često i da je precizan), a jedini ozbiljniji feler mu je popriličan broj izgubljenih.

Ova Lowryeva formula trica i slobodnih ujedno je i glavna formula napada Rocketsa. Koji je opet odličan jer je učinkovit čak i bez vrhunskog talenta. Lowry je sjajan sa slobodnih, ali je po pitanju iznuđivanja i zabijanja istih za jednog Martina mala beba. Scola pak djeluje sporije nego ikada, ali i dalje može staviti svaki otvoreni šut s poludistance. Klupa je krcata igračima koji mogu zabiti otvoreni šut i ova raznovrsnost i širina u napadu omogućuje im da trpaju iz večeri u večer.

Uglavnom, s ovako kvalitetnim napadom i ovako kvalitetnom klupom, Rocketsi bi dobili svaku eventualnu seriju od sedam protiv Wolvesa. U ovom trenutku su jednostavno za klasu iznad kao momčad i stvarno je šteta što umjesto danas tek solidnog Scole nemaju jednu rasnu all-star četvorku jer bi tada bili sigurna playoff momčad. Kad se sjeti kako ih je lani izbjegao Bosh, kako ih je ove godine ignorirao Nene i kako su nesretno ostali bez Gasola, čovjek mora priznati da njihov problem stvarno nije vodstvo, već čisti slučaj negativnog predznaka (da ne spominjem Yaovo stopalo).

A što se Wolvesa tiče, ove večeri je dobra vijest bila što je zbog bolesti Wesa Johnsona konačno priliku u startnoj petorci dobio Williams. Energija je opet bila tu, ali isto tako bilo je vidljivo da se ne snalazi na trojki i da mu puno više odgovara uloga pod košem. Uopće, više mu paše pasivnija napadačka rola, kada čeka loptu pod košem ili na šutu, nego kreatorska. Bit će on sjajan role player, tu nema sumnje, trenutno je problem i što sam želi previše i što ga Adelman u traženju rotacije previše seli iz jedne uloge u drugu. Šteta jedino što sa svojim vrlinama praktički duplira Loveov stil igre, umjesto da ga nadopunjuje. Obzirom na slabašnu sposobnost kontrole lopte, predvidvljive ulaze i osjećaj za asist ravan nuli, Williams jednostavno nema all-round igru za biti na krilu. Njegova je budućnost pod košem i što prije Adelman prestane stavljati ga u loše situacije, to bolje za sve uključene.

Ostalo? Pa opet se sve vrtilo oko Rubia, dok je on nabijao ritam i razigravao stvari su funkcionirale, čim je počeo gubiti lopte stala je i Minnesota. Još jednom smiješni šuterski učinak teško da je pomogao. Noćas je imao podršku u gomili Loveovih trica, ali dva povremeno nadahnuta igrača nisu dovoljna za stvari privesti kraju. Dok napad Wolvesa u završnici stoji i čeka da Rubio i Love nešto izmisle, Rocketsi vrte svoje akcije kao sat. Ta razlika u realizacija ključ je ove utakmice, što nas vraća na početak priče. S jedne strane Adelmanov odrađen posao, složena košarkaška momčad, a s druge tek započeta misija, momčad koja tek uči igrati košarku zajedno. Dakle, imaju i razloga za optimizam u Minnesoti - ako sve prođe po planu, i oni će jednoga dana biti efikasni kao Rocketsi.

I još nekoliko rečenica o Loveu. Ljubav Majke postaje iritantan s konstantnim zaostajanjem u napadu, doslovno svaki put nakon kontakta koji nije sviran žali se na odluku sudaca i doslovno svaki put na drugoj strani igrač kojega bi trebao čuvati zabija koš dok ovaj gubi vrijeme na sudce umjesto da trči nazad u obranu. Noćas je tako Scola dobio niz lakih poena na poklon, a bilo bi zanimljivo vidjeti koliko je puta tijekom sezone Love ostavio suigrače u igračkom minusu. Obzirom na to kako inače igra pozicionu obranu, ovakve navike mu stvarno nisu potrebne. Doduše, nije da mu je Scola ostao dužan s druge strane - fascinantno je da takva igračina u 31-oj godini života, kada bi valjda nekakvo iskustvo trebalo sakriti dobar dio fizičkih minusa, još nema pojma što se događa u obrani i da nije u stanju ispratiti jednu jedinu akciju i završiti nekako suparniku na ruci. Protiv njega je Love imao šuterski trening, a da ne spominjem činjenicu da se Argentinac više ne može odlijepiti od poda kada treba skakati.

Uglavnom, ako ćemo gledati brojke, ovo što je Love noćas upisao u box score govori u prilog onima koji zastupaju tezu da čovjek zaslužuje maksimalan ugovor. Ja obožavam sve što je postigao i što postiže s ovakvim fizikalijama, ali malo me već živcira takvo navijanje po kojem su Wolvesi dužni to napraviti ili će pokazati da su luzeri. Prvo, što je loše u tome da netko malo ispipava tržište? Još jučer svi su se žalili kako su najveći problem lige ogromni ugovori koji guše male momčadi prisiljene preplatiti svoje najbolje igrače iako oni možda nisu sposobni donijeti vrhunski rezultat. I sada, kada jedna mala momčad konačno razmišlja izvan okvira, odmah ne valja. Ne kužim takav stav, jer zar poanta poslovanja sa salary capom nije odgovornost svih uključenih u proces slaganja momčadi?

Što nas dovodi do drugog - da li je Love ikakva garancija naslova? Naravno da nije, on je sjajan igrač koji će uvijek biti dobar temelj, ali oko kojega treba graditi puno čvršće i raznovrsnije zidove nego oko nekoga tko leti po parketu. Stoga, ako ćemo početi od toga da je osnovni cilj svake franšize lov na prsten (a ne samo imati na rosteru dovoljno zvučnih imena kako bi opravdali cijenu karte), zašto bi potpisivanje igrača koji ne može zabiti pod košem jer je prespor bilo idealno rješenje? Zašto onda ne ostaviti dodatnog prostora za potpisivanje budućih pojačanja? Iz tog razloga potpuno podržavam pokušaje Minnesote da istraži nove putove građenja momčadi, iako će na kraju, poput tipičnog malog tržišta, vjerojatno pokleknuti i pristati na maksimum.