ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

15Oct/1315

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

HEAT

NAPAD: 111.8 (2.)

OBRANA: 103.6 (6.)

RASPORED: 30.

SCORE: 60-22

THAT WAS THEN

Usprkos tome što su pregazili nedorasli Thunder u pohodu na prvi naslov, u Miamiu nisu sjedili prekriženih ruku. Svjestan da su prijetnje Pacersa i Bostona bile stvarne, Spoelstra je odlučio uvesti novosti koje će maskirati slabosti Heata pod košem (prije svega u skoku i zaštiti reketa) i to tako, da ironija bude veća, što je dodatno ubrzao igru i ubacio još jednog šutera na parket praktički zamijenivši Joela Anthonya s Rayom Allenom (e to se zove prigrliti identitet).

Jasno, ovakvim potezom nije učinio previše po pitanju pojačanja sredine, dapače smještanjem Jamesa ili Battiera pod koš dodatno je oslabio skok i zaštitu reketa, ali je pojačao napad do svemirske razine, održavši tako prednost pred ostatkom lige. Uigraniji i s više prostora nego ikada, i James i Bosh i Wade odradili su šuterske sezone karijere, a kada su doveli Birdmana i tako složili i jednu kvalitetnu rotaciju s dva visoka koji mogu zabiti i to na različite načine, Bosh s poludistance, a Birdman u reketu spremajući zicere, ubacili su u brzinu koju je malo tko mogao pratiti.

Međutim, Heat je i dalje igrao svojevrsni ruski rulet, usprkos sjajnom napadu i agresivnoj obrani koja je rotiranjem i brzinom pokušala prikriti manjak visine i snage. To je itekako bilo vidljivo u playoffu gdje su ih Pacersi još jednom doveli do ruba, a Spursi ih zamalo bacili preko njega. Protiv ovih ekipa sposobnih okrenuti matchup u svoju korist Heat se morao prilagođavati, odnosno previše ovisiti o šutu, što nikada nije dobro. James je šuterski poludio u par navrata kada je bilo najvažnije, Allen je zabio onu legendarnu tricu, ali znamo kako to ide – tko živi od trice, umire od trice. Jednom im je prošlo, ali može li i drugi put, sada kada svi znaju da je recept jednostavno zatvoriti reket i Jamesu spriječiti ulaz pod svaku cijenu?

THIS IS NOW

Ruski rulet se nastavlja, a to znači da Miami ne odustaje od svoje formule. Istina, velika trojka je uigranija nego ikada, ali ogromna količina energiju koju ulažu u to da održe ovakav agresivni obrambeni stil igre iznad vode kad-tad može rezultirati pucanjem kao što se to zamalo dogodilo u playoffu čak i jednom Jamesu koji često nije imao rješenja za zonu Spursa (a već drugu godinu za redom ni Bosh ni Wade nisu bili u idealnoj formi, što doduše govori koliko su moćni, ali i ranjivi).

Dovođenje Odena je lutrija, dobiju li 15 minuta od njega to će stvarno biti ravno dobitku na lotu, a zadržimo li se na racionalnom kutu gledanja, ispada kako u bitku idu s manje-više istim sastavom, samo godinu starijim i umornijim. Ne pomaže ni odlazak Millera – iako nije bio ključan dio rotacije tijekom sezone, u oba playoff nastupa Miller je odigrao bitne minute. Tko će sada uskočiti kada se standardna rotacija pokaže nedovoljnom, Beasley? Njegove cigle se nekako ne uklapaju u formulu širenja reketa za Wadea i Jamesa.

James Jones je spot-up specijalist koji nema igru za više od nekoliko minuta u komadu, Udonis Haslem živi za jednu playoff utakmicu godišnje, a do tada promašuje zicere i hrva se s višim i jačim igračima od sebe kako bi James i Wade kupili skokove u obrani, Norris Cole je combo strijelac koristan samo kada pogađa trice, a to se ne događa često... Mislim, očekivati od ovih starosjedilaca iskorak nerealno je, isto kao i vjerovati da istrošeni Rashard Lewis može nakon sezone uigravanja biti od veće koristi u drugoj godini s klubom.

Dakle, i dalje će vrtiti pištolj s jednim metkom i pet praznih komora. Naravno, puno su veće šanse da im se bubanj namjesti na prazno, ali tako vam je to s ruskim ruletom, dosta je da jednom naletite na metak i snovi prestaju. S iskusnijim Pacersima, ponovno okupljenim i jakim Bullsima te s novookupljenim Netsima koji praktički sadrže jezgru neprijatelja Bostona, jasno je kako Heat ove godine čeka zadatak puno teži nego u zadnje dvije godine ukupno. To znači da će barem tri puta vrtiti bubanj (treći put u Finalu), što znači da bi se ovaj put vrlo lako mogli upucati.

PLUS

Naravno, da ne bi ispalo kako impliciram kraj Heata, stavimo stvari u kontekst – kolikog god plesao po rubu, Miami je i dalje s razlogom favorit. Imaju najboljeg igrača u ligi, imaju kompatibilan i hijerarhijski posložen talent oko njega, a imat će i napad koji uvijek ima šansu zabiti više od protivničkog. Iako sistem vidi Clipperse kao momčad koja će imati sličan napadački potencijal zbog dodatka sjajnih bočnih igrača zadatka, kod njih je još uvijek sve na papiru, dok kod Miamia znamo o kakvoj se moći radi. Iz spot up pozicija lakše je realizirati i kreirati nego iz izolacija u kojima je obrana fokusirana na igrača s loptom, što je vidljivo i na brojkama dvojca James-Wade – od kada su naučili igrati zajedno, točnije od kada razigravaju jedan drugoga umjesto da se izmjenjuju u 1 na 5 igri koja im je ostala u krvi zbog načina na koji su igrali ranijih sezona dok nisu bili zajedno i zbog čega su dobrim dijelom i izgubili prvo Finale, postotci su im skočili izvan pameti za igrače s takvom odgovornošću. Wade je kao bek na 50%, a LBJ je ionako suludu učinkovitost još nadogradio sa sjanih 39% za tricu - teško da od ovoga može bolje, posebice nakon tri sezone uigravanja što je sasvim dovoljno da se dosegne maksimum, ali nije nemoguće.

MINUS

Usprkos svim taktičkim postavkama Heat je bio u donjoj polovici lige u obrambenom skoku, odnosno u donjoj trećini po količini dozvoljenih napadačkih skokova. James pod košem je ogroman plus u napadu – kada je takav realizator u reketu još bliži obruču i kada uzima puno više post-up akcija, to je definitivno veliki bonus za vašu efikasnost. Ali, James kao visoki nije ni upola dominantan obrambeni igrač kao na perimetru gdje je uvijek najveći i najsnažniji – pod košem je često tek jedan od mrcina, što jasno pokazuju i prosječni učinci za četvorku u skoku i obrani. Ti segmenti igre, a posebice skok u obrani, po defaultu oduzimaju ogromnu količinu energije, zbog čega od pamtivijeka zahtijevaju specijalizirano osoblje. Čak ni James ne može sve, odnosno ne može istovremeno biti prva opcija i prvi šljaker (ok, dokazao je da može češće nego itko drugi u povijesti, ali i on ima granice).

Druga slabost Heata proizlazi iz ove prve - da bi spriječili slabosti u sredini, odnosno da bi pomogli unutarnjoj liniji u hvatanju skokova i čuvanju reketa, vanjski igrači su se previše rotirali prema reketu, preuzimali i udvajali, što je često ostavljalo tricu širom otvorenu – nije Danny Green poludio sam od sebe, već zato što je uglavnom bio sam na perimetru kao da je na treningu. Dakle, Miami nije savršen, dapače, poanta je samo u tome da ne postoji previše pametnih momčadi koje mogu u isto vrijeme koristiti njihove slabosti i sakriti vlastite.

HAWKS

NAPAD: 106.5 (13.)

OBRANA: 104.8 (10.)

RASPORED: 27.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

Zarobljeni u NBA verziji "Beskrajnog dana", Hawksi su još jednom sezonu završili s postotkom uspješnosti negdje između 50% i 60%, dakle uvijek dovoljno dobri za playoff, ali ispod razine koja donosi borbu za naslov.

Ali, ovaj put barem nisu bili dosadni – prvo su razdrmali ligu poslavši Johnsonov ogromni ugovor u Brooklyn, potvrdivši tako da je angažman Dannya Ferrya za GM-a bio pravi potez, nakon čega su, kako bi nadoknadili Johnsonovu produkciju, oteli Korvera Bullsima i Williamsa Sixersima.

S takvim šuterom i kreatorom u rotaciji, napad je čak igrao i bolje nego godinu ranije, sve dok se Williamsovo koljeno nije raspalo i tako zaključilo sezonu dodatno im smanjivši kreativni plafon - bez njega više nisu imali čovjeka koji može zabiti kad sve drugo stane. Obrana sa Smithom i Horfordom bila je standardno solidna, ali dvije stvari su zabrinjavale – stajanje u mjestu Jeffa Teaguea koji nikako nije mogao napraviti korak iznad Felton linije te anemična igra Smitha u zadnjoj godini ugovora (još više loših šuteva, nikad gora realizacija s linije slobodnih, toplo-hladno pristup u skoku) koja je bila jasan znak da, nakon što je briljirao bez ozljeđenog Horforda sezonu ranije, njegova budućnost u Atlanti ipak ne postoji.

THIS IS NOW

Svjestan da je Larry Drew iz ove momčadi izvukao maksimum, Ferry je posegnuo prema svojim Spursima i iz Popove ergele izvukao stručnjaka potencijalno većeg kalibra u Mikeu Budenholzeru. Iako je na trenutke izgledalo da im Teague nije prvi izbor za playa budućnosti, treba biti svjestan da je Hawksima odgovaralo odgoditi njegov potpis na što duže vrijeme obzirom da su prava na njega uzimala puno manje prostora na salary capu od eventualnog ugovora, a taj prostor im je bio neophodan da bi ovo ljeto, iako neuspješno, barem pokušali koketirati s Howardom i sličnima (iako su znali da od toga neće biti ništa, pravila profesije nalagala su najbolju moguću pripremu). Uglavnom, želim reći da bi upravo Teague pod čovjekom koji je do jučer crtao akcija za Parkera mogao napraviti taj očekivani korak naprijed.

Ferry je pustio i Smitha, očito svjestan da je ovaj svoj vrh odavno dosegnuo, te je iskoristio trenutak nepažnje Millsapova menađera kako bi za idealan ugovor (ispod tržišne cijene, minimum godina) doveo igrača sposobnog održati razinu talenta kao da se ništa nije dogodilo. Horford i dalje neće imati idealnog partnera pod košem, ali usprkos tome Hawksi u svom velikom Alu i dalje imaju jednog od pouzdanijih visokih u ligi koji svoj posao na petici odrađuje više nego solidno.

Uz ostanak Korvera i zdravog Williamsa, ono što ovoj momčadi garantira ostanak na već tradicionalnoj razini je kvalitetan izbor igrača zadatka - prinove su korisni veterani poput Branda i Ayona, možda i Antić može donijeti solidnih 15 minuta kombinacijom snage i trice, a Stevensona mijenja novi podizač energije na boku Carroll.

Naravno, kako je cilj jednoga dana ipak popeti se stepenicu više, svi ovi kozmetički zahvati rađeni su uz pažljivo nijansiranje ugovora i odabir mladog talenta. Tako da ništa manje važni nisu ni opcije zamjena, prije svega Millsapa koji je na ugovoru za kojim bi posegnulo pola lige, kao ni razvoj mladih – izabravši dva bisera u Schroederu i Nogueiri te ih pridruživši solidnom Muscali, Jenkinsu i Scottu, Ferry je završio s pravima na igrače koja imaju određenu težinu u budućim pregovorima (s tim da će svi osim Muscale i Nogueire pomoći i na parketu već ove sezone). Praktički, čovjek nema ni jedan ugovor koji bi nazvali lošim po NBA mjerilima, dakle ili su kratki ili ispod tržišne cijene, što u kombinaciji s mladim igračima i draft pickovima garantira ono najvažnije što momčad koja se ne bori za naslov može imati - fleksibilnost.

Hawksi su tako u dobroj situaciji – imaju momčad koja je konkurentna i ima solidnu budućnost čak i s trenutnim rosterom, a usput imaju opcije koje im omogućuju da preko noći naprave radikalan zaokret. Ni jedan ugovor, pa čak ni onaj Korvera, u ovom trenutku nije nepoželjan – za takvim šuterom posegnut će mnogi izazivači kad dođe prijelazni rok. Pitanje je samo što će prije doći – prilika da prostor na salary capu i mladi talent pretvore u veteransko pojačanje ili da vlastite veterane zamijene za pickove i neke nove klince budućnosti? Da će se nešto kotrljati već ove sezone, u to poznavajući Ferrya na treba sumnjati.

PLUS

S hrpetinom kvalitetnih tijela pod košem Hawksi bi trebali ostati obrambeno solidni i bez Smitha, a napadački bi Millsap trebao nadmašiti Smithov učinak zbog šuterskog dometa i kvalitete s linije slobodnih. Uz to, Ferry je praktički sa svakim novim tijelom koje je potpisao pazio da bude napadački uspješnije od prethodnika, tako da Antić, Brand i Ayon i tu donose popriličan napredak u odnosu na cigle Pachulie i Johnsona. Ukratko, Hawksi će i na ovom dijelu parketa nakon dugo vremena koketirati s prosjekom, posebice uspije li Carroll ponoviti lanjsku šutersku sezonu i uspije li Jenkins dokazati da može igrati obranu dostojnu važnije uloge i dodatnih minuta.

MINUS

U zadnjih 3 sezone s momčadima poput Heata, Spursa i Thundera imaju score ispod 30% uspješnosti, dakle protiv onih najboljih često izgledaju kao Bobcatsi. Razlog tomu je nedostatak 1A igrača, ali i to što im 1B igrač, Horford, radi kao konj igrajući van pozicije, umjesto da netko tu i tamo radi za njega. Dodajmo samo da se taj kontekst izgleda neće mijenjati još neko vrijeme i da će Hawksi i dalje odrađivati posao protiv uvjetno rečeno malih i pokazivati svoje limite protiv velikih.

WIZARDS

NAPAD: 102.9 (26.)

OBRANA: 104.0 (7.)

RASPORED: 24.

SCORE: 37-45

THAT WAS THEN

Amnestiranjem Blatchea završena je faza čišćenja od prethodnih grešaka (nemojmo sada o tome da ih je napravio isti GM) započeta sezonu ranije tradeovima Younga, McGeea i zamjenom Rasharda Lewisa za dokazane veterane Okafora i Arizu. Kada je tijekom sezone i Jordan Crawford završio u Bostonu postalo je jasno kako u Washingtonu nemaju živce trpiti bilo kakvog pojedinca koji iskače iz okvira posloženog oko Walla, Nenea i nove nade Beala. To stvaranje kulture rada i ozbiljnosti hvale je vrijedna promjena nakon godina životarenja i maštanja o talentu koji se realizira sam od sebe, ali samo po sebi filozofiranje nije dovoljno. Wizardsi su trebali povući konkretnije poteze oko rostera kako bi osigurali još bolju budućnost, a to im nije pošlo za rukom.

Dovođenje Okafora i Arize nije bilo od koristi kratkoročno jer se Wall ozljedio na startu sezone zbog čega su Wizardsi upali u rupu iz koje se nisu izvukli čak i nakon što su počeli igrati 50-50 košarku. Dugoročno na njih nikada i nisu računali, bile su to tek zakrpe, veterani koji su trebali pomoći mladim zvijezdama da lakše stasaju donoseći profesionalizam tamo gdje je do jučer stanovala samo kurcobolja.

I tako je spletom okolnosti nešto što je moglo izgledati kao buđenje franšize postalo tek još jedna izgubljena sezona, što pak znači da se novo buđenje očekuje u novoj sezoni.

THIS IS NOW

Wizardsi nisu previše dirali u lanjsku jezgru, nadajući se da će napredak Walla i Beala biti dovoljan kako bi konačno izborili playoff. I iako tako nešto nije isključeno, teško da će im samo njihove sezone karijere biti dovoljne da si osiguraju minimalno osmu poziciju. Naime, trošenje novca na Webstera i draftiranje Portera potezi su koji sami sebe anuliraju jer minuta na bokovima jednostavno nema dovoljno, pogotovo jer će ih uz Beala najveći dio potrošiti na Arizu, čija prisutnost je neophodna ako misle zadržati lanjski status top 10 obrane.

Još važnije, ostajući pri istom rosteru i ne ulažući u rotaciju visokih očito ogromne nade polažu na centarski par Nene-Okafor koji je prošle sezone imao netipično zdravu i produktivnu sezonu. Doduše, obzirom da je Nene propustio 20-ak utakmica možda se čini pretjeranim reći da su bili zdravi, ali Okafor odavno nije izgledao onako dobro, što zbog toga što je odigrao više od 70 utakmica, što zbog pokretljivosti i energije koju nije iskazivao od dana u Bobcatsima.

Uostalom, već je predsezona pokazala o kakvim problemima pričamo – Okafor, koji inače ima probleme s leđima, dobio je poštedu zbog problema s vratom (i u jednom i u drugom slučaju živci su ti koji otkazuju poslušnost) i nitko još ne zna koliko će vremena pauzirati. U najboljem slučaju, nakon par mjeseci terapije moći će se vratiti na parkete, što sam i uzeo u obzir prilikom projekcije, uračunavši pritom i regres koji je neminovan – nema šanse da takav igrač bez poštenih priprema opet odigra onako kvalitetnu sezonu po pitanju obrane i skoka.

Međutim, u najgorem slučaju moguće je da se operacija pokaže neophodnom, a to pak znači da bi Wizardsi bez svog centra mogli biti cijelu godinu. I iako sistem Nenea smatra puno bitnijim igračem čak i u obrani (u napadu je Okafor potpuno nebitan i tu će bez njegovih cigli Wizardsi samo profitirati) i zato ne predviđa potpuni kolaps, Wizardsi bi od ove projicirane sedme obrane bez njega vrlo lako mogli pasti negdje do devetog-desetog mjesta, što bi im umanjilo i score za nekoliko pobjeda, a samim time i vjerojatno prekinulo snove o plasmanu u playoff.

Naime, problem nije u tome što neće biti Okafora koliko u tome što neće biti Okafora da uskoči kada ne bude Nenea, što će se neminovno dogoditi. Dakle, uračunamo li da će obrana Wizardsa biti katastrofalna u onih desetak utakmica koje će, a to je minimum koji treba pretpostaviti, odigrati bez Nenea i da Seraphin, usprkos tome što će gotovo sigurno imati puno bolju sezonu od lanjske u kojoj se praktički morao privikavati na novo tijelo, nije igrač koji može odraditi važniju rolu u sredini, očito je da Washington nema gdje nadoknaditi razliku. Vesely, Booker, Singleton i Harrington nisu igrači za ozbiljne role ni u jednom smjeru tako da nema šanse ni da eventualno bolji napadački učinak pod koševima sakrije slabiju obranu.

Dakle, opet se vraćamo na bekove i činjenicu da će morati napraviti popriličan skok u napadu da Wizardse održe iznad vode. Što nije nemoguće - Ariza kao stoper, Webster kao tricaš i Porter kao all-round talent mogu pomoći mladom udarnom dvojcu da u kombinaciji s Neneom digne napadački učinak, ali Wittman će tu imati itekako posla pronaći kombinacije koje drže vodu u oba smjera. Također, bekovska dubina je blago rečeno upitna – Maynor je back-up play najniže NBA kvalitete kojemu su nepotrebno dali dvije garantirane godine i koji pored sebe više neće imati Duranta da ga učini boljim u spot-up ulozi nego što jeste, a mislim da nitko nema pojma što je točno Temple (presing bek? combo-zujalica?).

Uglavnom, Wizardsi trebaju idealnu sezonu u svim linijama da naprave korak naprijed, a to će sudeći po svemu biti puno teže ostvariti nego što su mislili. Iako (eventualni) gubitak Okafora nije takva tragedija kakvih smo se nagledali zadnjih godina, u pitanju je još jedan nesretan slučaj koji dokazuje koliko je sreća presudan faktor u NBA i koliko je efekt domina brutalan.

PLUS

Wall je lani nakon povratka na parket povremeno djelovao fenomenalno, njegova brzina i općenito atleticizam su vanserijski, što rezultira lakoćom stvaranja viška što je pak najvažnija osobina playmakera. Selekcija šuta i kontrola lopte nisu na toj razini, ali, kada nauči ubaciti u brzinu manje što su s vremenom savladali i stilom slični Rose i Westbrook, Wall bi mogao isplivati iz kategorije nedorečenih talenata. Sve što mu je treba je konačno jedna zdrava sezona. U najgorem slučaju, čak i da ne uspije ikada zaokružiti svoju igru, Wizardsi u njemu imaju rasnu treću opciju u stilu Rajona Ronda, možda malo preskupu iz perspektive novog ugovora, ali i dalje korisnu.

Beal ima još veće potencijale da se razvije u all-star klasu jer osim atleticizma posjeduje i šutersko-kreatorski gen, a rookie Porter posjeduje IQ koji garantira dugo trajanje jednom kad se navikne na zakone fizike NBA košarke koji nisu ni malo slični onome što je do sada imao prilike igrati (kao i svi igrači koji više igraju glavom nego nogama, Porter će imati bolnije porođajne muke od vanserijskih atleta poput suigrača Walla i Beala, ali to ne znači da ih neće sjajno nadopuniti jednog dana - ne i ove sezone jer preskakanje trening kampa zbog ozljede i konkurencija na bokovima baš i ne obećavaju sjajan početak karijere).

Nene je također jedan od boljih visokih na Istoku, stoga je prava šteta što nećemo imati prilike gledati ovaj roster u rukama nekog drugog i malo kreativnijeg GM-a koji bi nizom tradeova (a ugovori Okafora i Arize dobar su mamac za početak) popunio rupe.

MINUS

Pitanja je opet više nego odgovora. Nisu li i Ariza i Okafora u novoj sezoni važniji kao mamci za neki novi trade nego članovi jezgre? I nije li dovođenje novih nedovoljno dobrih veterana s lošim ugovorima, a samo takve mogu dobiti za takav paket, nepotrebno? Opet, ako ih i puste da odšetaju na kraju sezone ne dobivaju ništa - samo s novim ogromnim ugovorom Walla i starim ogromnim ugovorom Nenea uz dodatak nepotrebno dugog midlevela za Webstera (i rookie ugovorima Beala i Portera), Wizardsi su dogodine na granici capa, dakle bez mogućnosti ozbiljnog pojačanja, s jezgrom kojoj nedostaje jedan rasni starter i poštena klupa da bi je kompletirali.

U sjeni problema s rosterom je i pitanje trenera koji nikada nije ulijevao povjerenje - nije li Randy Wittman u zadnjoj godini ugovora idealna žrtva u slučaju da se u sezonu još jednom uđe s novim nizom poraza? I nije li još jedna sezona bez playoffa nešto najbolje što im se može dogoditi jer bi to, barem se nadamo, trebalo značiti i kraj potrošenog Grunfelda u Washingtonu?

BOBCATS

NAPAD: 103.9 (23.)

OBRANA: 110.9 (30.)

RASPORED: 19.

SCORE: 29-53

THAT WAS THEN

Nakon možda i najgore sezone svih vremena u kojoj su na parkete poslali NBDL roster, Bobcatsi su lani napravili mali korak naprijed. Doduše, nije pretjerano reći da se nakon onakve katastrofe i nema kamo nego prema gore, a zahvaljujući Magicu i Sunsima koji su krenuli u agresivan rebuilding i Cavsima koji su se raspali zbog ozljeda i narušene atmosfere u svlačionici, barem nisu bili usamljeni u očajnoj prezentaciji košarke.

Trener Mike Dunlap trajao je samo jednu sezonu, ali je tijekom nje barem uspio igrače natjerati da se trude, ako već nisu bili dovoljno kvalitetni za nadigravati se, što je bio ogroman pomak naprijed nakon ere Silas. Talent je dakle i dalje bio daleko od NBA razine, posebice zbog toga što su pouzdani Sessions i Henderson propustili dosta utakmica, ali napredak Kembe Walkera kao strijelca, Biyomba kao blokera i skakača te solidna rookie sezona 19 godina mladog Kidd-Gilchrista bili su dobre vijesti.

Loše vijesti pak dovoljno opisuje svaki onaj napad koji je završio šutom za tri Byrona Mullensa (a bilo ih je 208, srećom tip se polomio i propustio pola sezone jer bi inače Bobcatsi vjerojatno teško prošli granicu od 20 pobjeda).

THIS IS NOW

Svjesni da od onako tankog rostera ni najsavršeniji sistem ne može stvoriti ozbiljnu momčad, Jordan i Cho bacili su se na hvatanje talenta. Momčadi njihove reputacije obično imaju užasne probleme kod privlačenja kvalitetnih slobodnih igrača, ali, uz malu podršku agenta i nešto više garantiranih dolara, uspjeli su dovesti Jeffersona, definitivno jednog od zanimljivijih igrača na tržištu.

Big Al ne garantira playoff kao što uostalom nije ni u ranijim momčadima kojih je bio dio – njegova igra ima previše rupa, posebice u obrani, da bi bio franšizni igrač usprkos sjajnom napadačkom repertoaru – ali je konačno opcija oko koje se može posložiti NBA napad.

Draftanjem još jednog šljakera u Zelleru posložili su potencijalno opasnu petorku u kojoj će Big Al i Walker biti zaduženi za kreaciju, Henderson za podršku, a dva klinca za non-stop energiju i kretanje. Novi trener Clifford dolazi iz škole braće Van Gundy, dakle itekako dobro zna posložiti unutar-van napad i pronaći role starterima u pokretnom napadu bez izrazito dominantnog vanjskog igrača. Walker je previše combo da bi bio klasa, swingmani im baš i nisu opasni s perimetra (a i to je blago rečeno u slučaju Gilchrista) osim ako zaboravljeni Gordon povremenim šuterskim eksplozijama ne podsjeti na stare dane, ali u pravim rukama i u pravom sistemu ovo može biti zanimljiv napad.

Naravno, ni sve kretanje bez lopte i kruženje loptom nisu dovoljni ako nemate rasnih šutera, slashera i uopće kreativaca, ali Bobcatsi bi od svakog segmenta mogli imati taman koliko treba za ostvariti prosječne napadačke učinke – uz spomenutu petorku koja bi trebala nositi najveći teret, jezgru čine dokazano pouzdani back-up play Sessions, potencijalni 3&D as Taylor i borbeni dvojac McRoberts-Biyombo pod košem, dakle i dalje ne previše uvjerljiv roster, ali definitivno s glavom i repom.

Ono zbog čega će ipak teško uhvatiti magičnu granicu od 30 pobjeda je obrana, koja i dalje ostaje katastrofalna. MKG i Taylor stasavaju kao stoperi, a Biyombo je definitivno iskoristiv kao bloker, ali sve je to premalo kada bazirate zadnju liniju na rookieu Zelleru i presporom i premekanom centru poput Jeffersona koji nikada nije i neće trošiti energiju u defanzivi. S rasnim i pokretnim visokim poput Favorsa moglo ga se sakriti, ali Bobcatsi takvoga nemaju – istina, potrošili su pick na Biyomba nadajući se da u njemu dobivaju novog Ibaku, ali tako je to s draftom, često se pokaže da je pretpostavka majka svih zajeba.

Uglavnom, idu naprijed, udaraju postavke momčadi koja bi uz pomoć idealnog spleta okolnosti za godinu dana mogla konkurirati i za playoff, ali što je najvažnije, još se nisu isključili ni iz lova na talent ili potencijalnih trade kombinacija. S ovom razinom koju im sistem projicira i dalje će imati ogromne šanse za uhvatiti top 5 pick, dok će dogodine brisanjem Gordona iz knjiga opet imati šanse hvatati igrača Jeffersonova ranga. Dakle, razloga za budući optimizam ima, a ima ga i za trenutni, što je nevjerojatna promjena u odnosu na zadnje tri otužne sezone.

PLUS

Navijači više neće morati nositi kartonske vrećice na glavi.

MINUS

To što konačno imaju solidnu jezgru, ne znači da će uglavnom igrati solidnu košarku. Već smo rekli da obranu ne može spasiti ništa, ali budu li još jednom među pet najgorih momčadi lige i po postotku šuta za tri i po ubačenim tricama, napad bi im mogao štekati češće nego očekuju. Jefferson će sigurno privlačiti udvajanja i bacati povratne, ali cutovi Gilchrista i Hendersona neće biti dovoljni, trebat će zabiti i poneku tricu. To pak otvara vrata minutama za Gordona koji više nije u stanju čuvati ni stolicu - možete zamisliti koji će to horror biti nađe li se ikada u paru s Jeffersonom na parketu.

MAGIC

NAPAD: 101.7 (29.)

OBRANA: 109.4 (25.)

RASPORED: 17.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Prekidom s Howardom u Orlandu su okrenuli novu stranicu, odlučivši se za rebuilding do temelja, izabravši upitan mladi potencijal (Vučević, Harkless) i limitirane veterane (Afflalo, Harrington) radije nego nekakve pokušaje da oko preostale jezgre (Nelson, Turkoglu, Redick, Davis) i potencijalnih pojačanja (Iguodala, Bynum) grade novu momčad upitnog plafona.

Novi trener Vaughn tako je imao zadatak prije svega naučiti mlade igrače disciplini i zakonima NBA igre, što je njihovu sezonu pretvorilo praktički u školu u kojoj za penziće nije bilo mjesta. Stoga su Turkoglu i Harrington pauzirali sezonu zbog ozljeda, Redick je trejdan u Buckse koji su bili dovoljno dragi za par mjeseci posudbe dati čak dva mlada igrača čiji plafon tek treba odrediti (Lamb i Harris), a Nelson, Davis i Afflalo igrali su ulogu mentora, jasno uz vlastite pauze kako bi što bolje sanirali ozljede (Afflalo je propustio 18 utakmica, Nelson 26, a Davis čak 48).

Vaughnov dječji vrtić tako je još dobro i prošao, držeći se disciplinirane igre u obrani i kvalitetnog skoka, usput promovirajući Vučevića i Harklessa u potencijalne startere i donoseći trenutke izuzetne lucidnosti Nicholsona i Harrisa. Problem je samo što među svima njima nema takvog talenta oko kojega možeš početi slagati jezgru, radi se uglavnom o igračima koji mogu solidno odraditi sporedne role, što znači da ovaj rebuilding još zapravo nije ni počeo.

THIS IS NOW

Slabi draft nije donio previše izbora, ali u Orlandu su zadovoljni s Oladipom čija all-round igra ima potencijala izrasti do ranga druge ili treće opcije. U početku ga namjeravaju čak koristiti i kao playa, dijelom da izbruse kreativne instinkte jer bi stvarno bila šteta da čovjek takvog prvog koraka i takve eksplozivnosti ostane zarobljen u 3&D roli, a dijelom i zato što nakon Nelson opet nemaju riješenja na jedinici (prevedeno – ponovno bi tijekom sezone mogli posegnuti za novim Udrihom, samo da nađu čovjeka koji može prenijeti loptu bez da mu ispadne u aut i zavrtiti pick & roll).

I to je manje-više to. Dok čekaju još jedan draft nadaju se da će povratak Davisa i dovođenje žilavog Maxiella malo pojačati obranu, kao i da će napadački napredak mladih visokih poslužiti za nešto učinkovitiji napad. Relno, svi ti pomaci toliko su minimalni da nisu ni bitni, važno je samo da nitko ne napravi korak nazad, a cilj je ionako još par sezona skupljati talent i zadržati fleksibilnost.

Osim promatranja Oladipa, uprava Magica tako će se prvenstveno baviti pokušajima da negdje pošalje Afflala i, osim ponekog picka ili mladog igrača, zauzvrat oslobodi još poneku milju kako bi dogodine mogli raspolagati s prvim ozbiljnijim ciframa za uključiti se u lov na slobodne igrače. Ako budu imali sreće, s top 5 pickom dogodine, potpisom all-star klase (a znamo da svi vole igrati na Floridi) i opcijom da ove talente tipa Nicholson, Harris, Vučević pretvore u dokazanog veterana u suradnji s nekom momčadi koja je došla do zida, u Orlandu bi se vrlo brzo mogli vratiti među žive. U najgorem slučaju pak čekat će još jednu godinu kada će, nakon još jednog lutrijskog picka, imati više od pola salary capa slobodno.

PLUS

Vaughn će i dalje koristiti širinu unutarnje linije da brani reket i kontrolira skok, ali s Oladipom kao bekom konačno će si moći dozvoliti i rizik povremenog presinga, što bi trebalo rezultirati i nešto bržom igrom, naravno i s više koševa iz tranzicije, obzirom da su lani bili nedopustivo slabi u ovim segmentima igre (naravno, to nas opet vraća na poziciju playa - kako trčati kada nitko ne može povući kontru?) - mlade momčadi moraju trčati, a posebice moraju trčati ako nemaju kreativce koji uvijek mogu nešto smisliti u postavljenim napadima.

MINUS

Potpis Maxiella donekle je razumljiv, iako su krcati pod košem njegovi mišići čuvat će leđa klincima ako Davis ne bude spreman, ali potpisivanje Ronniea Pricea pored svih dostupnih mladih, starih ili fiktivnih playeva koji su ikada igrali košarku stvarno im nije trebalo. Na bekovima su i dalje toliko tanki da na napredak mogu zaboraviti čak i ako Oladipo nadmaši sva očekivanja igrajući van pozicije, a jednu ozbiljniju ozljedu Nelsona su udaljeni od novog potopa. Ali, kad njih nije briga, zašto bi se mi uzrujavali?

12Oct/120

SOUTHEAST

Posted by Gee_Spot

MIAMI

THAT WAS THEN:

Iako je malo blesavo govoriti o značajnom napretku u kontekstu momčadi koju je godinu ranije od naslova dijelila samo činjenica da je Dallas u svom šuterskom savršenstvu bio jedan od najmanje očekivanih prvaka u povijesti NBA, Miami je neosporno igrao bolju košarku u odnosu na prvu sezonu, kada su uglavnom letjeli na fizikalijama svojih zvijezda. Za razliku od prvog izdanja, Heat je odustao od izolacija kao osnovnog oružja u napadu, posvetivši se stavljanju Jamesa i Wadea u izrađene spot up situacije oko linije trice iz kojih su dva najkreativnija swingmana u ligi mogla birati između ulaza, asista i šuta. Uz puno više kretanja suigrača i lopte, još jedna bitna stavka novog napada Heata bila je zabrana potezanja izolacijskih trica Wadeu i Jamesu, a dodatnu učinkovitost donijelo je i to što je LeBron konačno trećinu lopti realizirao u post up situacijama. Ok, njegov skok-šut unazad s lijevog bloka nije baš najidealniji šut kojega možete uzeti u blizini obruča, ali je opet učinkovitije rješenje od dizanja na skok-šut s poludistance dok ti je nečija ruka na licu.

Playoff je pak pokazao da sva kvaliteta obrane i izbrušenost napada nisu dovoljni pored sakate rotacije. Indiana i Boston su bili vrlo blizu skidanju skalpa zvijezdama Miamia koje su, ostavši bez Bosha na startu doigravanja, postale još ranjivije. Ali, pokazalo se i to da ekstra talent može nadoknaditi sve mane, što su zorno ilustrirali Wade i James u krucijalnoj utakmici broj 4 protiv Pacersa (zabili 70 poena u 55% šuta, 2-2 za trice, 27 skokova, 15 asista i 4 blokade), odnosno James protiv Celticsa u, ruku na srce, najvažnijoj utakmici karijere. Da je Heat izgubio utakmicu broj 6 u Bostonu, svijet kakav danas poznajemo, svijet u kojem je Jamesa najnormalnije staviti u istu rečenicu s Jordanom, bio bi drugačije mjesto. Heat, naravno, nije izgubio jer je James, u maniri svojstvenoj samo velikanima poput Abdul-Jabbara, Big O-a, Magica ili Birda, zasuo Celticse s 45 poena uz 73% šuta, pri tome uhvativši 15 skokova, tako i simbolično obilježivši godinu u kojoj je osvojio prsten, olimpijsko zlato i titulu MVP-a.

Osim kao nešto što će se prepričavati dok je lige, utakmica broj 6 je bila bitna i zbog toga što se radilo o prvoj pobjedi nove postave Heata s Jamesom i Battierom kao hibridnim krilnim centrom, što je Spoelstrin izum na račun kojega je Miami kasnije prošetao do naslova. Utakmicu ranije Heat je po prvi put u sezoni startao bez dva klasična visoka, izgubili su je, ali pri tome su odigrali dovoljno dobro da je Spoelstra produžio eksperiment i za sljedeći susret u Bostonu. Uslijedile su dvije lagane pobjede protiv Celtics i četiri nešto teže protiv Thundera, ali score od 6-2 ne ostavlja mjesta sumnji kako se radilo o jednom sjajnom trenerskom potezu u sezoni u kojoj ih nije bilo previše kada je Heat u pitanju.

THIS IS NOW:

Prije godinu dana bio je običaj podcjenjivati ih, a sada bi moglo preći u naviku precjenjivati ih. Iako se bez sumnje radi o prvim favoritima za naslov, posebice sada kada imaju potreban know how i srce prvaka (i Allena iza linije za tri), ne treba smetnuti s uma kako Heat i dalje ima problema sa širinom rotacije i tankim izborom igrača pod košem. Uostalom, do finalne serije protiv Thundera, Spoelstra nije ni znao svoju startnu petorku. Za očekivati je da ove godine nastavi sa samo jednim klasičnim visokim i nekom kombinacijom hibridnih igrača na četvorci (James i Battier sada imaju podršku u Rashardu Lewisu koji možda jeste gotov igrač, ali, indikativno, upravo je on jedan od revolucionara pozicije zadnjih godina), što bi napad i dalje trebalo držati podmazanim. James i Wade sada itekako znaju kako treba igrati u novom sistemu, a dodatak Allena dodatno će im olakšati život jer sada Bosh neće biti jedini igrač koji im može raširiti reket za kreaciju.

Uostalom, Istok je slabiji nego lani – nema Bullsa i nema Dwighta, a to su bile jedine dvije sile koje su im znale stati na put zadnje dvije godine. Naime, Heat čak ni s dva visoka nije mogao kontrolirati skok kako treba, što su posebice sjajno koristili Bullsi sa svojim agresivnim hvatanjem odbijanaca u napadu. Prelazak na nižu postavu sigurno ne bi pomogao Heatu da taj problem sakrije. Međutim, kako bez Rosea Bullsi nemaju vatre u napadu, taj detalj teško da će biti presudan. Dwight pak možda bude problem naiđu li na Lakerse u Finalu, jer bi za zaustaviti njega Spoelstra vrlo vjerojatno morao odustati od novog stila igre i dati više minuta minus napadačima poput Haslema ili Anthonya.

Bacimo li pogled na konkurenciju, jasno je kako Thunder nema šanse suprostaviti se Heatu dok god James i Wade fizički dominiraju nad Durantom i Hardenom. Čak i da Brooks odustane od sulude potrebe za drvom poput Perkinsa na parketu, potrebe zbog koje ih je Heat skoro pomeo, činjenica da bi Miami dobio dva ključna individualna dvoboja presudila bi njima u korist. S Dwightom pak ne bi imali taj luksuz jer Howard je jedno od rijetkih stvorenja na planeti pored kojega James ne predstavlja fizičku prijetnju. Spursi imaju jedan dobar adut kojim se mogu suprotstaviti Heatu, a to je kretanje lopte i šut iz vana, ali više nisu na defanzivnoj razini da ih smatramo ozbiljnim izazivačima.

Što me opet vraća na Bullse i tragediju zvanu Roseova ozljeda. Ne samo da smo ostali uskraćeni za gledanje jednog superstara u naponu snage, već smo ostali i bez jednog od najtvrđih rivalstava u ligi. Već smo spomenuli napadački skok zbog kojega Chicago uvijek ima šansu protiv Heata, ali ništa manje nezgodna za obranu Miamia nije ni sklonost Bullsa kruženju lopte po perimetru. Bullsi su bili treća momčad lige po ubačenim tricama i treća po asistiranim koševima, a najslabiji dio Heatove obrane upravo je pokrivanje prostora na perimetru. Naime, u konstantnom pomaganju, udvajanju i zatvaranju kako bi zaštitili reket i spriječili lagane koševe (a što sve proizlazi iz manjka čuvara obruča u sredini), igrači Miamia uvijek ostave nekoga samog na šutu. Obična NBA momčad, koja ne teži dodatnom pasu, teško može eksploatirati takvu manu, ali, ekipe poput Bullsa ili Spursa, kojima je dodatni pas temelj napada, često dolaze do otvorenih šuteva u takvim situacijama, što je još jedan faktor zbog kojega su upravo Bullsi bili najveća prijetnja Heatu. Danas praktički sve ostaje samo na Dwightu i tome koliko može dominirati kao skakač i obrambeni igrač te tako naškoditi učinkovitosti Heata na oba kraja parketa.

PLUS:

Dolazak Allena će jednu od najboljih spot-up momčadi u ligi pretvoriti u još opasniju. Sada će uz Jamesov i Wadeov triple-threat talent loptu licem košu primati i najbolji tricaš svih vremena. I to uglavnom sam na šutu. U kutu. Kako je napad Miamia lani konačno odustao od gomile izolacije i kako su počeli sve bolje miksati koševe iz post situacija, učinkovitost je skočila do neba, ali loša šuterska sezona Battiera i pola sezone slomljeni Miller često su im napad ostavljali bez trice koja bi dodatno raširila reket za dva kreatora. Uz Allena takve suše se ne bi trebale događati.

MINUS:

Lani su se provukli usprkos ozljedama i tankoj rotaciji, a nešto slično ih čeka i ove sezone. Kada imaš tako malenu marginu za pogrešku, teško je smatrati te potencijalnom dinastijom. Čak i ako budu imali više sreće s ozljedama i ne ostanu bez Bosha u krucijalnim utakmicama, pitanje je kako će se Dwyane Wade oporaviti od zahvata na koljenu. Obzirom na njegove godine i stil igre, postoji šansa da je ono izdanje protiv Pacersa bio zadnji klasični Wadeov moment kojega smo imali prilike gledati. Jasno, čovjek je dovoljno svestran da pomogne i u roli Pippena koju je sjajno odradio u Finalu, ali njegov učinak u napadu na visokoj razini bitan je i zbog odmaranja Jamesa tijekom sezone, a ne samo zbog gomilanja brojki i pobjeda. U svakom slučaju, bude li Wade i dalje Wade, izbjegnu li ozbiljnije ozljede uže rotacije i odrade li svi ovi veterani ono što se od njih očekuje, nema razloga da ovogodišnje izdanje Heata ne bude bolje čak i od šampionskog.

ATLANTA

THAT WAS THEN:

Ostavši bez Horforda nakon samo 11 utakmica, Hawksi su djelovali osuđeni na grčevitu borbu za playoff. Ipak, do nikakvog značajnijeg pada nije došlo jer je Josh Smith obrambeno i skakački odigrao sezonu života, a Larry Drew je istovremeno završio s tranformacijom jednog sporog, izolacijskog napada pod Woodsonom u nesebičnu i rastrčanu šutersku družinu. Joe Johnson je oživio lišen potrebe da kreira za sve uživajući u novoj spot-up ulozi, pridruživši se u razigravanju Smithu i Teagueu koji se nametnuo kao pouzdana slash opcija. Šuterski su bili u gornjoj trećini lige, tricaški u 5 najboljih momčadi i sve to usprkos tome što je Smith i dalje nastavljao potezati svoje nepotrebne duge dvojke.

Uz relativno pouzdan napad, Hawksi su prezentirali i jednu od boljih obrana, posebice na vanjskim pozicijama. Johnsonova dužina i snaga nastavili su biti problem većini šutera u ligi, a sličnu prepreku predstavljao je i Marvin Williams sa svojim rasponom ruku na drugom boku. Teagueova brzina i Smithova spretnost (posebice za viskog igrača) bili su korisni i u tranziciji i u branjenju pick igre, a sve to dobro je osjetio Boston u prvoj rundi doigravanja u kojoj su dvije utakmice završile s razlikom od jednog posjeda lopte, a još tri s razlikom koja se mogla stići u dva napada. Da je Horford bio spreman od početka, umjesto što se spustio usred serije kao podobranac, tko zna bi li Celticsi uopće došli u priliku izazvati Heat.

THIS IS NOW:

Horford se vraća, ali Hawksi su ostali bez dva udarna čovjeka na boku, Johnsona i Williamsa. Obzirom da Horford ima osjećaj za asist ravan ostatku lanjske jezgre, nesebičnost i kruženje lopte i dalje bi trebali ostati obilježje Hawksa, dok će dolazak cijelog niza sjajnih šutera vjerojatno i poboljšati tricašku učinkovitost s bokova. Međutim, bez dužine Johnsona i Williamsa, njihova obrana bit će puno ranjivija i možemo sa sigurnošću očekivati da će doživjeti pad. Sad, hoće li taj pad biti takav da ga nešto bolji napad neće moći sakriti, na to će odgovor dati vrijeme.

Činjenica je kako u Devinu Harrisu i Lou Williamsu imaju dodatne kreatore koji ulazima mogu razbiti obranu, od čega bi dodatno trebali profitirati Korver i Morrow. Prihvate li sve pridošlice Drewov sistem kruženja lopte i uspije li Drew raspodijeliti minute tako da svi budu zadovoljni i da momčad od toga profitira, odlazak do jučer nezamjenjivog Johnsona u napadu neće se ni osjetiti. Ali, obrambeni balans zahtijevat će nekakve neželjene poteze.

Naime, i Korver i Morrow mogu biti solidni braniči ako pored sebe imaju čovjeka koji je u stanju preuzeti najopasnijeg protivničkog swingmana, ali sami protiv vhrunskog talenta neće se dobro provesti. To prevedeno znači da bi više minuta nego treba mogao dobiti DeShawn Stevenson koji jedini odgovara opisu obrambenog specijalista. Jasno, radi se o tipičnom žrtvovanju napada za obranu, ali dok ne zamijene jednog od bekova viška za bočnog stopera (Harris kao back-up play je nepotreban pored Teaguea i Williamsa kao šestog čovjeka), samo im žrtvovanje i preostaje.

Dobra je vijest da će Danny Ferry vjerojatno vrlo brzo poduzeti nešto kako bi sredio trenutni nedostaka balansa rotacije, dok će istovremeno paziti da Hawksi ostanu dovoljno financijski fleksibilni. Naime, iako je Smith izrazio želju da produži s Atlantom, a rok za to je do kraja mjeseca, Ferry tu temu jasno i glasno ostavlja otvorenom do ljeta, svjestan da dodatnu godinu koju Smithu može ponuditi Atlanta ne može nadmašiti nitko. Odgađanjem novog ugovora Ferry traži dokaz da lanjska Smithova sezona nije bila slučajna, usput ga držeći u izlogu kao potencijalni mamac za nastavak rebuildinga. Koji ne bi bio ni upola primamljiv da dolazi s masnim višegodišnjim ugovorom umjesto s ovom jednom preostalom godinom.

PLUS:

Zanimljiva kombinacija kreativnih visokih igrača i sjajnih šutera uokolo trebala bi ih učiniti atraktivnom momčadi, a Lou Williams kao alfa i omega druge postave imat će prilike vrlo brzo natjerati sve navijače da zaborave na dane Jamala Crawforda i njegovo 1 na 5 haklanje. Uspiju li Hawksi stvarno izboriti top 3 poziciju na Istoku koju im prognozira IOR, Williams će vjerojatno biti najveća konkurencija Jamesu Hardenu i Ginobiliu za najboljeg šestog igrača.

MINUS:

Rotacija je na papiru dobra, višak kvalitetnih košarkaša ne bi smio biti minus, ali postoji problem raspodjele minuta. Dok je pod košem manje-više sve jasno, s Horfordom i Smithom kao starterima te Zazom kao klasičnim garbage manom i enforcerom koji će biti prvi čovjek s klupe, krila i bekovi previše su slični da bi imali jasnu podjelu uloga. Posebice će biti zanimljivo vidjeti kako Drew misli koristiti Williamsa. Naime, bude li ga koristio isključivo kao dvojku, to znači da će ili Morrow ili Korver biti drugi bočni, a to pak dodatno smanjuje kvalitetu obrane. Dati mu dio minuta na jedinici, znači ostaviti manje prostora Teagueu i Harrisu. Eventualno korištenje Stevensona radi balansa koštat će napad.

Tu je i opcija igranja sa Smithom na trojci te Horfordom i Zazom pod košem, ali to je prvenstveno zanimljiva povremena formacija koja bi se trebala čuvati za specijalne prigode. Smith na boku samo bi dodatno težio šutu, a to bi uništavalo učinkovitost najvećeg oružja Hawksa – zabijanja iz vana. Koje je neophodno jer Hawksi nisu briljantni u postizanju lakih koševa. Doduše, Williams iznuđuje slobodna bacanja u serijama i u ovoj fazi karijere radi to bolje od ostarjelog Johnsona koji je zadnjih godina ionako sve više izbjegavao ulaze, ali teško će jedan čovjek toliko popraviti učinak u tranziciji i s linije da bi anulirao eventualno blijedo šutersko izdanje.

WASHINGTON

THAT WAS THEN:

Wizardsi su iskoristili godinu za odraditi čistilište, iako je na trenutke sve skupa više izgledalo kao pakao. John Wall je playmakerski imao istu sezonu kao i godinu ranije, dok je šuterski čak bio i gori, ali stvari su se i za njega popravile kada su konačno makli Flipa Saundersa (koji tu očito nije želio biti) i kada su doveli Nenea. Točnije, obzirom da je Nene odigrao tek 11 utakmica prije nego su ga stavili na led zbog ozljede, bolje je reći da su se stvari popravile kada su iz svlačionice odstranili McGeea, Younga i kada su rekli Blatcheu da uzme slobodno do kraja sezone.

Iako nisu imali talenta da zaigraju ozbiljnu košarku, Wizardsi su se pod Wittmanom barem počeli truditi, što je definitivno korak naprijed. Inače, o jednom od najgorih napada lige nema se previše toga za reći. Sve se vrtilo oko Walla i njegovih odluka nakon pick igre, u čemu su bili očajni jer do Nenea praktički nije bilo razloga da se obrane koncentriraju na ikoga osim na Walla. Jedino što je funkcioniralo u napadu bila je tranzicija, što je opet zasluga Wallove brzine s loptom, dok je obrana bila nešto bolja. I tu se opet uočava Wallova važnost, od sjajnog pritiska na loptu do izvrsnih reakcija u preuzimanjima, nositelj igre Wizardsa iskazao je barem fizikalije potrebne da opravda etiketu potencijalnog franšiznog igrača.

THIS IS NOW:

Treća sezona i nešto bolji suigrači trebali bi konačno pomoći Wallu da su pridruži playmakerskoj kremi lige, iako svježa ozljeda koljena ne izgleda kao idealan početak. Napadački će Wizardsi svakako biti opasniji dok god je Nene na parketu jer dva na dva igra njega i Walla trebala bi postati osnova novog napada. Ariza će uz obranu na boku dodatno pomoći i u tranziciji, ali upitno je mogu li on i rookie Beal dovoljno poboljšati najgori dio napada, a taj je vanjski šut. Wizardsi su bili među tri najgore momčadi po trici prošle sezone, a ni u novoj pomak naprijed neće biti prevelik.

Naravno, osim što je Wall konačno postavljen kao prvo ime i što su se riješili svih viškova, priča sezone za Wizardse je riskiranje s veteranskim pojačanjima. Ariza i Okafor daju im dva iskoristiva igrača u rotaciji, ali cijena za njih je previsoka, ne toliko zbog očitih financijskih razloga, koliko zbog zakrčenosti salary capa koja će spriječiti Wizardse u eventualnim transakcijama tijekom dvije sezone. Eventualni prostor koji bi im ostao da su jednostavno otpustili Lewisa mogao je rezultirati dovođenjem igrača koji bi bio prirodnija opcija uz mladog Walla od dvojca koji je već odigrao svoje najbolje utakmice.

I dok u široj slici Ariza i Okafor nemaju pretjerano značajne uloge osim kao ugovori koji se u daljoj budućnosti mogu eventualno pretvoriti u nekakvu novu vrijednost, čak ni u užoj neće donijeti bitniju korist. Teoretski, Ariza kao stoper na boku i Okafor kao čuvar reketa trebali bi sasvim solidno nadopuniti Wallov atleticizam u obrani, ali problem nastaje u praksi, posebice u napadu. Naime, teško je očekivati kemiju između Wallovih povratnih i Arizinog šuta kada ovaj u karijeri trice gađa 30%. Još je teže očekivati da Nene i Okafor mogu funkcionirati kao par visokih, posebice obzirom na sklonost Wizardsa tranziciji. Dva teška visoka koja se najbolje snalaze u ulozi centra definitivno nisu stabilan temelj u ligi u kojoj su na cijeni brzina i poziciona fleksibilnost u napadu, odnosno pokrivanje što više pozicija i prostora u obrani. Za očekivati je da Okafor bude preskupi back-up centar, a, uostalom, limitirana minutaža mu najbolje i odgovara obzirom na sve manje uočljive vještine na oba kraja parketa.

PLUS:

Mogućnost da Wall napravi skok u trećoj godini te da se istovremeno Beal potvrdi kao novi sjajni all-round bek šuter u rangu Hardena ili Gordona važnija je za ovu franšizu od skromnog napretka u pogledu omjera pobjeda i poraza. A ta mogućnost nije mala.

MINUS:

Recimo, puno je veća od mogućnosti da Nene ostane u komadu tijekom cijele sezone ili uopće odradi svoj bahati ugovor do kraja. Ili od mogućnosti da Okafor u 30-oj nakon svih ozljeda dobije nazad dio skočnosti i brzine. Ili da Ariza počne zabijati trice takvim postotkom da se može nametnuti kao prava 3&D opcija. Dok Wall i Beal budu pokušavali zaigrati svoju najbolju košarku, okruživat će ih suigrači koji su danas u fazama karijere kada njihovo ime na dresu nosi puno veću vrijednost od učinka na parketu, što je tek malo manje blesava kombinacija od okruženosti stvarnim blesavim tipovima poput JaValea ili Blatchea.

ORLANDO

THAT WAS THEN:

U svom zadnjem pokušaju, osovina Howard-Van Gundy lakoćom se prošetala do playoffa usprkos nešto slabijoj Dwightovoj sezoni nego što smo navikli i usprkos ne baš funkcionalnom stanju u svlačionici - teško je i zamisliti kako je to kada vam se trener i najvažniji igrač nađu u totalnom raskoraku s pogledima na svijet koji ih okružuje. Napad Orlanda smjestio se u prosječnost, jedino što ga je dizalo iz sivila bila je tricaška rapsodija koju je predvodio Ryan Anderson. S druge strane, činjenica da su bili najgora momčad u ligi s linije zahvaljujući Dwightu (s 60% pao ispod 50%) nije im omogućila veći skok (koliko je Dwightova mentalna odsutnost u kombinaciji s načetim leđima bila tragična dodatno naglašava činjenica što je Magic bio najgori u ligi usprkos dvojici fenomenalnih izvođača slobodnih poput Andersona i Reddicka koji su obojica bili u top 10 po preciznosti).

Ista stvar bila je i s obranom, gdje su Dwightovo kretanje i posebice blokerski učinak dodatno naglašavali da mu ni glava ni leđa nisu na mjestu. Pad s pozicije jedne od najboljih obrana u prosječnost osudio je Magic na ulogu playoff prolaznika, a raniji kraj sezone za Dwighta zbog ozljede leđa te davanje njegovih minuta Big Babyu, tu ulogu su dodatno obezvrijedili. Zamijena jednog od 5 najboljih igrača u ligi čovjekom čiji učinak možete pronaći jednim telefonskim pozivom, obilježilo je tako kraj sezone, ali i jednog uspješnog razdoblja za franšizu.

THIS IS NOW:

Nema Dwighta, Van Gundya, a ni Andersona, dakle rebuilding je potpun već u startu. Priča ljeta je svakako loš ulov Magica što se tiče budućih pickova i posebice što se tiče ugovora koje su dobili zauzvrat (nisu uštedjeli ništa), ali, ako vam je cilj biti što gori, onda će svi ti loši potezi samo pomoći. Ipak, čak ni u situaciji totalne pasivnosti ne možemo ostati slijepi na činjenicu da novi GM Rob Hennigan nije uz Dwighta pokušao vezati barem ugovor Big Babya, koji je, kraj svih loših poteza bivše uprave, bio možda i najgori.

Rookie trener Jacque Vaughn na raspolaganju ima solidnu jezgru veterana koja se neće tek tako predati i koja će svaku večer izaći na parket s namjerom da odradi posao. Samo, pitanje je koliko će u kontekstu rebuildinga i lova na što bolju draft poziciju Nelsonu, Redicku, Afflalu i Ayonu biti dozvoljeno da se natječu, a koliko će prevagnuti šira slika u kojoj će značajne minute dobiti i mlađi igrači koji se tek moraju dokazati. Na kraju krajeva, svi ovi veterani uopće nisu bitni za budućnost i vrlo je izvjesno kako će dio njih tijekom sezone promijeniti sredinu.

PLUS:

Eventualno bi dobra stvar mogla biti ako neki od mladih igrača poput Nicholsona, Harklessa ili Vučevića nadmaši očekivanja i nametne se kao prvi komadić buduće jezgre. Osim toga, Orlando jednostavno nije u situaciji da mu plus išta znači, dobre igre pri ovakvom totalnom rušenju dobrodošle su kao Stan Van Gundy. Ukratko, što manje pluseva, to će Hennigan biti zadovoljniji.

MINUS:

Produživanje ugovora s Nelsonom na dvije sezone jasno govori koliki vremenski rok su u Orlandu sebi dali da budu grozni. Naime, 2014. konačno odlaze Turkoglu i Quentin Richardson, a Nelson i Harrington nemaju garantirane gaže, što bi značilo da će Magic tada biti bogatiji za minimalno svoja dva visoka lutrijska picka i 30 milja prostora na salary capu. Dvije bačene godine u principu i nisu puno iz kuta strategije, iako će ostaviti traga na tržišnu vrijednost franšize.

S druge strane, ovakav totalni rebuilding u stanju je donijeti izuzetne povrate (ne zaboravimo da slobodni igrači vole Floridu, njenu klimu kao i porezne zakone) i svakako je bolja opcija od neodlučnosti i osrednjosti kojom su krenuli npr. jedni Sunsi, čiji GM priča o tome kako će pokušati pronači novoga Nasha bez da postanu grozni nesvjestan da su već grozni i da nikakve razlike nema izgubili 55 ili 50 utakmica. Uglavnom, ako već možemo stvar spinati do te mjere da ni gomile poraza ne moraju nužno biti minus, onda je minus svakako činjenica da će netko gledati Big Babya kako ispaljuje cigle. Ja tu namjeru nemam - obzirom da nema mladih igrača ni jezgre koja se razvija, valjan razlog za gledati Magic na League Passu jednostavno ne postoji.

CHARLOTTE

THAT WAS THEN:

Rich Cho u svojoj je prvoj sezoni kao GM Bobcatsa okupio NBDL roster koji je, prezentiravši jednu od najgorih sezona ikada, došao do možda prvog pravog ulova na draftu u povijesti franšize. Jer, dosadašnji izbori Bobcatsa nisu ostavili nikakvog značajnijeg traga, a kako se radi o klubu koji postoji tek 8 sezona, neće nam oduzeti previše vremena da se lagano osvrnemo na sve njihove promašaje:

- 2004. biraju Emeku Okafora koji je danas rotacijski igrač, to i nije bio loš potez obzirom da je tada Okafor smatran najboljim NCAA visokim igračem i da je u rookie sezoni odradio dobar posao
- 2005. troše dva lutrijska picka na Feltona i Seana Maya, prvi je osrednji playmaker sklon debljanju, drugi je izvan lige bez šansi za povratak
- 2006. biraju Adama Morrisona trećim pickom što je popriličan flop obzirom da je Morrison, po vlastitim riječima, pred mirovinom zbog nesposobnosti da se nametne kao NBA igrač
-2007. trejdaju lutrijski pick prve runde za veterana Jasona Richardsona kojega se ubrzo riješavaju
- 2008. troše još jedan lutrijski pick na osrednjeg playmakera, ovaj put Augustina koji od ovog ljeta više nije u klubu
- 2009. draftaju solidnog igrača zadatka u Geraldu Hendersonu
- 2010. nisu imali lutrijski pick jer su ga poslali još ranije u Denver za prava na Alexa Ajincu koji se valjda danas ni sam ne sjeća da je ikada igrao u NBA (kasnije je taj pick pretvoren u Lukea Babbita od strane Blazersa)
- 2011. opet biraju minijaturnog combo-beka u lutriji, ovaj put radi se o Kembi Walkeru, kao i u slučaju Feltona i Augustina solidnom igraču, međutim takvih je puno tržište

I konačno dolazimo do 2012. i izbora Michaela Kidd-Gilchrista, all-round majstora koji ima potencijala postati nositelj kakvog ova franšiza nije imala još od prvih par sezona Okafora. Umjesto izbora zvučnog NCAA imena tipa Harrison Barnes ili Thomas Robinson, za koje je teško predvidjeti kako će se snaći u NBA vodama, Catsi su konačno igrali na sigurno vodeći se NBA potencijalom umjesto NCAA pedigreom - MKG posjeduje obrambene kvalitete i atleticizam na koje se uvijek može dočekati, a nakon ovoliko kikseva upravo je ta sigurnost ono što je trebalo Bobcatsima.

Osim o ulovu na draftu, što se još može reći o sezoni kakvu su imali Bobcatsi i nesposobnosti koju je ovaj roster prezentirao u svim segmentima igre, bivajući uvjerljivo zadnji u svakoj relevantnoj statističkoj kategoriji?

THIS IS NOW:

Ulazak MKG-a u klub, dovođenje trenera koji je potvrđen kao stručnjak za obranu te potpis nekoliko veterana koji bi trebali ojačati rotaciju pod košem, Bobcatse stavlja u nešto bolji kontekst od lanjskog, ali ne previše. I dalje imaju uvjerljivo najgori roster u ligi, s užom rotacijom koja teško da broji 8 korisnih NBA igrača, o stupnjevima korisnosti da ne pričamo - ovdje nema ni treće opcija, a kamoli prve ili druge. Međutim, već iduće sezone njihova financijska situacija postaje znatno povoljnija nakon što se riješe svih ostataka prethodnog režima, a od 2014. ova franšiza bi po prvi put u povijesti mogla imati prave temelje.

MKG će tada ulaziti u svoju treću godinu, a uz gomilu prostora na salary capu (jasno, ako se ne povedu za primjerom Wizardsa i nakrcaju se u međuvremenu skupim veteranima, što su već jednom prošli pod Larryem Brownom koji je lovio rezultat pod svaku cijenu) i dva dodatna lutrijska picka koja će teško izbjeći (možda čak tri ili četiri ako im dodamo pickove prve runde Pistonsa i Blazersa koji bi mogli doći na naplatu već 2014. usprkos raznim zaštitama), bit će pozicionirani za korak naprijed (bitno da postanu dobri do 2016. jer tada Bullsi imaju pravo na njihov pick prve runde bez ikakve zaštite). Do tada, sadašnjost će i dalje uglavnom biti sastavljena od gomilanja poraza, samo ipak ne u povijesnom stilu kao što im je to pošlo za rukom lani.

PLUS:

Uz MKG-a na boku, Haywooda pod košem (ne zaboravimo i godinu dana zrelijeg Biyomba) te Dunlapovu trenersku filozofiju, ovo bi od starta trebala biti poboljšana obrana. Najvažnije je pak što fokus na nove vrijednosti više neće dozvoljavati veteranima, poput lani Thomasa, Diawa ili Maggettea, da šire defetizam u svlačionici. Možda će gubiti utakmice u serijama, ali Bobcatsi bi ove godine barem trebali ostavljati dojam profesionalne košarkaške družine.

MINUS:

Osim Kidd-Gilchristova potencijala, na ovom rosteru nema igrača čiji talent bi se dao projicirati kao dio buduće playoff jezgre. Walker je solidan strijelac u combo ulozi, Henderson pouzdan dvosmjerni igrač za popuniti bok, ali definitivno nisu materijal na kojemu možeš dizati temelje. Svi ovi propušteni draftovi i loši ugovori tako će svoj danak uzeti i u prvoj pravoj sezoni Jordan-Cho ere.

6Jul/1210

30 FOR 30: CHARLOTTE

Posted by Gee_Spot

SCORE: 7-59

MVP: Gerald Henderson

X-faktor: kriminalne igre (i još gori pristup poslu) Tyrusa Thomasa i Borisa Diawa

Ovih 7-59 govore dovoljno o sezoni Bobcatsa tako da neke velike priče nisu potrebne. Osim što su ponijeli titulu najgore momčadi svih vremena po postotku pobjeda u sezoni (obzirom da se igralo manje utakmica ne bi bilo pošteno govoriti o najmanjem broju pobjeda, iako im pripada i ta čast), Bobcatsi su imali uvjerljivo najgori napad i obranu lige. Ovo drugo je u neku ruku bilo i očekivano gledajući njihov roster na početku sezone, roster koji kao da je bio složen za lov na najviše kombinacija u draft lutriji. Međutim, totalni kolaps koji su doživjeli bazira se dobrim dijelom i na neprofesionalizmu iskazanom od strane dva najiskusnija igrača.

Boris Diaw, koji se preko ljeta od all-round krila nekoć sposobnoga igrati svih 5 pozicija na parketu pretvorio u kita, predao se praktički nakon dvije utakmice i posvetio se dovođenju u formu kako bi spreman dočekao raskid ugovora i prelazak u playoff momčad (čovjek je ostvario ukupno bolje brojke u onih 20 utakmica sa Spursima nego u 37 u Bobcatsima). Ovakav odnos prema igri jednog od veterana na parketu brzo je doveo do problema u svlačionici koji su eskalirali apsolutnim miniranjem sezone od strane Tyrusa Thomasa, preplaćenog podizača energije, koji je svojim odnosom prema igri u jednom trenutku čak natjerao trenera Silasa da izgubi živce i pokuša se fizički obračunati s njim usprkos 68 godina na leđima. Razumljiv potez od nekadašnjeg robusnog krilnog centra Celticsa i Sonicsa (3 naslova prvaka), šljakera bez velikog talenta koji je cijelu karijeru izgradio na borbenosti u skoku i obrani, nečemu što Thomas ove sezone u nijednom trenutku nije pokazao.

Čovjek je prijašnjih godina barem energijom i atleticizom maskirao potpuno neshvaćanje igre (skakao bi i zabijao dovoljno zicera u napadu, lovio blokade i ukradene u obrani, pa je i manjak ikakve ideje u oba smjera lakše prihvaćen), ali ove sezone to nije bio slučaj. Jedini veteran koji je opravdao svoju ulogu bio je Maggette, ali on je zbog ozljede propustio pola sezone, što je definitivno dodatno otežalo situaciju u napadu (Reggie Williams, koji se oporavio od ozljede taman kada je Maggette otpao, nije uspio zamijeniti Coreyev učinak iako je doveden da bude iskra u napadu).

Uglavnom, nije čudo da je jedini dio igre u napadu koji zaslužuje prolaznu ocjenu onaj izolacijski, u kojem su Maggette, Walker i Augustin očekivano bili solidni, odnosno u kojem je Henderson odigrao iznad očekivanja nakon što je iznenada dobio priliku iz igrača zadatka postati prva opcija u napadu. Kada su svi spomenuti veterani na razne načine digli ruke od svega, Henderson je ostao onaj s vrućim krumpirom u rukama i snašao se solidno, zahvaljujući čvrstom prvom koraku i odličnim rješenjima prilikom ulaza.

Momak je bez konkurencije izrastao u najpozitivnijeg igrača na rosteru, što u neku ruku baš i nije pohvalno obzirom da se učinkom nije izdigao iznad svoje klasične role swingmana koji igra obranu i puca duge dvice (da kojim slučajem zna zabiti tricu, mogli bi ga s pravom smatrati startnom 3&D opcijom u ligi). To što je MVP njihove sezone bio jedan igrač koji bi u prosječnoj momčadi popunjavao petorku, a u šampionskoj bio ograničen na rolu s klupe, valjda govori dovoljno.

Uz iznenađujuće dobar učinak u napadu (osim te nesretne trice – zabio ih je samo 11 u sezoni uz 23% šuta što su brojke koje itekako zabrinjavaju glede njegovog daljnjeg napretka), nekadašnji igrač Dukea bio je i prvo stopersko ime na bokovima, također jedinog dijela obrane koji zaslužuje prolaznu ocjenu. Nakon što je Maggette otpao iz rotacije, kao partner Hendersonu na boku nametnuo se Derrick Brown, napadački limitiran igrač izuzetnih obrambenih kvaliteta, a ova kombinacija omogučila je Silasu da konačno stvori nekakav pritisak protivničkim vanjskim linijama. Nažalost, pod košem se nije desilo ništa slično, promocijom mladoga Biyomba u startnog centra Bobcatsi su dobili izuzetnog skakača, ali i igrača nespremnog igrati obranu u sredini. Koji je uz sve bio i još jedan igrač manje u napadu. Koji je i ovako već bio uvjerljivo najgori u ligi.

Najgore od svega, od cijelog niza mladih igrača koji su tijekom sezone dobili šansu (uz spomenute, Silas je forsirao još Whitea i Mullensa, odbačene igrače Thundera), jedini koji su se nametnuli kao potencijalo korisni u budućnosti već su dobili svoje zamjene – Ben Gordon je stigao da kao potvrđeni i pouzdani šesti igrač preuzme ulogu strijelca s klupe od Kembe Walkera, a na draftu su izabrali Michaela Kidd-Gilchrista i Jeffreya Taylora koji igraju ne samo iste pozicije kao Henderson i Brown, već su i stilom igre slični obrambeno orijentirani igrači. S druge strane, Augustin je totalno podbacio u ulozi startnog playa, ne uspijevajući pratiti solidnu asistentsku stranu svoje igre (pouzdan slasher i pick igrač) ikakvim šuterskim učinkom, a o rupi pod obručima da ne pričamo (White i Mullens su navodno krpali pozicije pod košem, ali su se prvenstveno istakli promašivanjem otvorenih šuteva s poludistance).

Osim ako Kemba u kampu ne dokaže da je spreman preuzeti rolu playa (odličan slasher, ali loš razigravač u dva na dva situacijama) i osim ako Biyombo u istom tom kampu ne postane Mutombo, očekivati od Bobcatsa da, usprkos infuziji svježe krvi, budu išta bolje plasirani na kraju iduće sezone - iluzorno je. Ali, s Gordonovim šuterskim kvalitetama i preko drafta dodatno ojačanom obranom i uopće rotacijom na bokovima, uz novog trenera koji je prije svega obrambeni guru, barem možemo biti sigurni da se opet neće osramotiti na ovakav povijesni način.

FAST FORWARD

Bobcatsi će prve ozbiljnije poteze oko rostera raditi dogodine, ona riskantne možda tek 2014. ili 2015. kada će imati prostora za uključiti se u lov na slobodne igrače. Ove sezone kreću u lov na novi visoki pick i prikupljanje novih mladih talenata, čemu doprinosi i činjenica da su već sada, bez potpisanih Browna i Augustina, popunili salary cap dovoljno da ispune pravilo o minimalnoj potrošnji za plaće (donja granica je 46 milja), a to im pak omogučuje da miruju i ne rasipaju uzalud resurse. Svakako treba potpisati još ponekog veterana pod košem da se popuni rotacija, ali, barem što se one nositeljske razine talenta tiče, roster je finaliziran.

TRENUTNA JEZGRA: Gordon, Thomas, Diop, Carroll, Biyombo, Williams, Walker, Henderson, Mullens, Kidd-Gilchrist (48 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Taylor (minimalac), Brown (2-3 milje), Augustin (midlevel), White (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Thomas (amnestija) + Taylor (minimalac), Brown (2-3 milje), Augustin (midlevel), Craig Smith (minimalac), Ilyasova/Kaman (10 milja)

- srećom, još samo ovu godinu moraju trpiti dva mrtva ugovora Diopu i Carrollu, veteranima koji su dovedeni kao obrambeni centar i šuter, da bi se pokazalo kako se ovaj prvi više ne može kretati, a da ovaj drugi nije sposoban ubaciti loptu niti u gledalište

- idelan roster se bazira na scenariju u kojem Jordan shvaća kako Thomas nije vrijedan novih glavobolja, odnosno kako Biyombo ne može sam izgurati cijelu sezonu pod košem, što dovodi do jednog skupog, ali ne predugog (3 godine, 2 garantirane) ugovora za veterana koji može pomoći u sredini (Kaman) ili barem za nekoga tko može odigrati sezonu kao startna četvorka (Ilyasova), Craig Smith je samo bonus, fajtera takve klase za minimalac teško je naći

- ako ne amnestiraju Thomasa, eventualnu pomoć mogu pronaći za puni midlevel na kojega imaju pravo jer ne plaćaju porez, recimo dostupni su Haddadi (vrijedan punog midlevela) ili Mohammed koji već ima iskustva s organizacijom (pola midlevela)

29Jun/1220

BURN YOUR DRAFT CARDS 2012.

Posted by Gee_Spot

Odmah na početku jedno priznanje. Ove godine nisam pogledao ni jednu jedinu NBA utakmicu. U ovim terminima iza ponoći, mislim. Osim onih izravnih prijenosa vikendima koji bi počinjali u 19 ili 21 po našem vremenu, sve ostale utakmice sam odgledao u snimci. Razlog za ovakvu ipak drastičnu promjenu nekome tko je navikao na dizanja u gluho doba noći (nisam propustio ni jednu „Noć košarke“ ’90-ih, bez obzira na utakmice koje su se prenosile, iako je i sam Slavko Cvitković duhom, kad već nije mogao tijelom, uglavnom preskakao sve one koji nisu uključivale Bullse), leži prije svega u do savršenstva dovedenom League Passu koji omogućuje izuzetan komfor prilikom gledanja snimke – možeš početi gledati utakmicu od početka i prije nego je završila, bez problema možeš izbjeći saznati rezultat, a, najbolje od svega, lakoća kojom preskačeš time-outove i mrtve trenutke praktički znači da utakmicu možeš pogledati za sat vremena, sat i 15 u najgorem slučaju.

Mučiti se i kljucati uz gomile besmislenih prekida, biti kao zombi pola dana nakon nikakvog sna ili ustati sat ranije od potrebnoga i pogledati utakmicu u miru i bez posljedica po društveni život? Nema uopće dvojbi, pogotovo što je i matematika jednostavna – za ono vrijeme uloženo u gledanje izravnog NBA prijenosa, možete pogledati tri (3) utakmice u snimci. Mislim, ovo uopće nije podložno raspravi, ako mene pitate.

Sad, zašto vam ovo uopće pričam? Zato što sam ove godine odlučio barem jednom probdijeti noć uz NBA, a gdje ćeš boljeg povoda za to od drafta. Legao odmah nakon onog (još jednog) sjajnog izdanja Pirla i društva, navio sat za jedan, kad je zazvonio pomislio „jebote, pa ujutro treba raditi, ovo nema smisla“, ustao, upalio NBA.TV (mislim da po prvi puta rade prijenos drafta, nisam siguran da je bio lani) i zaboravio da postoji išta drugo, kamoli nekakve fiziološke potrebe.

U startu odmah šok, nekakav nebitan lik s NBA.TV-a daje svoje sleeper pickove, ističe da treba obratiti pozornost na Johna Shurnu, samo što na ekranu piše John Sherna. I dok se mislim kako je ovo čak ispod ranga jednog Vlade Vanjka (mislim, zar je moguće da pored interneta i svih draft fanatika ovakvi očiti bezveznjaci rade pripremnu emisiju), stiže i David Stern, ovaj put nažalost uz pratnju neke nove melodije, ali i uz neizbježne zvižduke okupljenje publike. Draft kreće, vrijeme je da obradimo svaku momčad redom kako bivaju pročitane.

NEW ORLEANS HORNETS

1. pick
Tu iznenađenja nema, Anthony Davis je prvo ime ove noći koje prelazi Sternove usne.

10. pick
Izbor Austina Riversa bio je svojevrsna javna tajna, momku su danima bila puna usta Hornetsa, a oni pak nisu prestajali izražavati svoje oduševljenje njegovim izvedbama na treninzima. Vjeruju da mogu od njega napraviti novog Stepha Currya, u najgorem slučaju imaju izuzetnog strijelca s klupe. Ostane li Eric Gordon, mogao bi ovo biti zanimljiv bekovski dvojac, možda čak i sposoban nadoknaditi manjak rasnog playa većinu vremena, a, s druge strane, možda će im jedna lopta biti premalo. Ako ništa drugo, Davis i Rivers vjerojatno će biti najatraktivnija kombinacija rookiea suigrača u ligi dogodine.

46. pick
Darius Miller, šesti igrač Kentuckya, stiže u ulogu cimera Davisu. Solidno krilo koje bi moglo ukrasti koju minutu kao spot-up šuter.

CHARLOTTE BOBCATS

2. pick
Ok, Jordan očito nije uspio unovčiti ovaj pick, ali ga nije uspio ni zeznuti. Nakon svih priča o Robinsonu samo zato što im treba visoki, na kraju su ipak izabrali Michaela Kidd-Gilchrista, riješili pitanje trojke, stopera na bokovima i uopće lidera nove generacije. Dobar potez.

31. pick
Odličan ulov s Jeffom Taylorom ovdje, u jednu noć Bobcatsi su riješili pitanje obrane na bokovima. Treći igrač Vanderbilta izabran tijekom drafta možda neće biti u stanju uskočiti u petorku pored MKG-a, ali kao zamjena njemu i Geraldu Hendersonu trebao bi biti sjajan. Krađa.

WASHINGTON WIZARDS

3. pick
Wizardsi slave jer su se dočepali igrača kojega su željeli, s Bradleyem Bealom zaokružuju petorku i dobivaju potencijalnog lidera. On i Wall čine potencijalno najbolji bekovski dvojac u ligi nakon Oklahomina i San Antonieva. To nije mala stvar.

32. pick
Nakon Veselya lani, Wizardsi povećavaju Češku koloniju u Washingtonu. Što vide u Tomasu Satoranskom nemam pojma, stvarno su mogli potrošiti ovaj pick na mladog igrača koji može pomoći popuniti roster, pogotovo obzirom da nakon dovođenja Arize i Okafora baš i nemaju previše prostora na salary capu za slobodne igrače.

CLEVELAND CAVALIERS

4. pick
Evo i prvo iznenađenje. Dion Waiters umjesto Harrisona Barnesa. Hm, Waiters je odličan strijelac, ali nije čista dvojka, treba mu lopta u rukama da bude maksimalno koristan. Znači li ovo da Cavsi planiraju igrati s dvoglavim playmakersim čudovištem? Irvingu svakako dobro dođe jedan odličan slasher koji mu može bacati povratne lopte, takvog šutera treba iskoristiti. Plus, nije da je Kyrie baš briljirao kao kreator. Ok, ovo ima smisla, dva playmakera su bolja od jednoga, ali bit će svakako zanimljivo vidjeti kako će funkcionirati zajedno, posebice u napadu jer Waiters ne bi trebao imati problema s obranom – on će biti taj koji preuzima najopasnijeg protivničkog beka.

17. pick
Dobar potez Cavsa, dali su sve preostale pickove (24. i dva iz druge runde) Dallasu za prava na Zellera. Treba im jedan visoki za zaokružiti rotaciju, Zeller svakako može koristiti uz novu vanjsku liniju i Varejaoa. U svakom slučaju, ovim kasnijim pickovima ne bi dobili tako kvalitetnog igrača, a nema ni potrebe za gomilanjem mladih igrača, imaju sasvim dovoljno prostora na salary capu za popuniti roster solidnim veteranima.

SACRAMENTO KINGS

5. pick
I dalje nigdje tradea, ali Kingsi barem biraju pametno. Thomas Robinson je šljaker kakav im treba, iako uvijek ostaje otvoreno pitanje funkcioniranja njega i Cousinsa. DeMarcusa ionako forsiraju kao centra, u (n)ovoj NBA on ima i visine i mase za pokriti poziciju, sada se samo ostaje nadati da će ga Robinsonova energija inspirirati da igra obranu i ne uzima kriminalne šuteve. Što se potencijala tiče, Cousinsov talent i Robinsonova energija mogli bi biti zajebana kombinacija, kao nekakva otkačenija verzija dvojca Jefferson-Millsap.

PORTLAND TRAIL BLAZERS

6. pick
I dalje nema tradea. Blazersima treba playmaker, Damian Lillard je najbolji u ponudi. Draftiranje za potrebom umjesto za talentom ovako visoko možda nije nužno pametan izbor, ali Blazersi nisu momčad u rebuildingu, njima treba play da zaokruže petorku, a na tržištu možda boljega od Lillarda nema ili ga nema u njihovim očima.

11. pick
Tipični Blazersi. Možda je prerano za ustvrditi tako nešto, ali Olshey je fulao na svom prvom draftu kao GM Portlanda. Draftanje za potrebom i ovdje ima smisla, ali samo ako izabereš Hensona ili Zellera. Leonard je prevelik projekt za momčad koja lovi playoff i kojoj pomoć treba odmah. Bojim se da će LaMarcus morati odraditi najveći dio sezone na petici, a to ovaj pick čini promašenim. Dok Leonard nauči igrati košarku na razini potrebnoj jednoj playoff momčadi, tko zna što će biti s ovom jezgrom, sumnjam da od prvog dana može istrčati na parket i zamijeniti Przybillu (što mu je vjerojatni domet u budućnosti). Razočaran sam, to je očito, mislim da sa sigurnošću možemo reći kako Lillard i Leonard neće ugroziti Davisa i Riversa u borbi za najatraktivniji par rookie suigrača.

40. pick
Ajde, konačno su i Blazersi izabrali najbolji talent na raspolaganju. Will Barton u zadnjoj trećini drafta – krađa.

GOLDEN STATE WARRIORS

7. pick
Opet nema tradea, ali nije ni bitno jer ovo je čista krađa za Warriorse. Dva tjedna već pokušavaju ugrabiti nekakvo preskupo nisko krilo, htjeli su Denga, Gaya, Grangera i Iguodalu, na kraju su za rookie dolare dobili igrača slične kvalitete da zaokruži zanimljivu petorku. Odlična situacija za sve, nije tajna da je Barnes od svih momčadi preferirao upravo Warriorse zbog tržišta.

30. pick
Bogutu i Leeu treba pomoć pod košem, stoga je izbor najboljeg preostalog visokog donekle logičan. Festus Ezeli ima previše Desagane Diopa u sebi, ali ne treba zaboraviti da je jednom davno, dok je bio relativno u formi, Diop bio solidan gurač pod koševima.

35. pick
Draymond Green također spada u kategoriju igrača koji mogu pomoći pod košem, može uskočiti i kao izuzetna zamjena za Davida Leea kao također svestran i nesebičan krilni centar, a može zaigrati i na perimetru.

52. pick
Zakon, evo i novi Đevad Alihodžić ide u NBA. Ognjen Kuzmić, kažu za njega ovi na ESPN-u, koji navodno prate euro košarku, da je super to što ne zna puno pa ima nade da nešto nauči. Visina i oblik teškog centra, zbunjeni pogled ne obećava.

TORONTO RAPTORS

8. pick
Odličan izbor za Raptorse, Terrence Ross je bek oko kojega se može graditi napad, kompletan igrač koji je ogroman korak naprijed u odnosu na ono što su dobivali od DeMara DeRozana. Bude li lanjski pick Valenciunas centar kakvoga očekuju, uz napredak u obrani koji su napravili s Caseyem na klupi, ovo je momčad koja će vrlo brzo kucati na vrata playoffa.

37. pick
Acy je odličan atleta koji napadačke limite kompenzira stalnim kretanjem i skupljanjem odbijanaca, ali nema visine ni snage za čuvati post, niti brzine za čuvanje perimetra. Dodaj svemu slabašan učinak u obrambenom skoku i jasno je zašto je teško vjerovati da će dočekati sezonu na rosteru Raptorsa. Ipak, obzirom na to da i on dolazi s Baylora, dajmo mu šansu, nikada ne znaš koliko je na loše igre utjecao sistem.

56. pick
Izbor Rossa mi se učinio sjajnim, ali sada više nisam siguran. Mislim, izabrala ga je ista momčad koja je potrošila pick na Acya, sada i na Tomislava Zubčića. Ja sam mislio da su skauti digli ruke od njega još 2009. kada se pokazalo da nije ništa više od mekanog visokog sposobnog razvući reket, a ni to naročito uspješno. Očito nisu.

DETROIT PISTONS

9. pick
Kvragu, nisu mogli preskočiti Drummonda u ovoj situaciji, iako ga neće biti lako uklopiti pored Monroea kao što bi bio slučaj s Hensonom. Ono što Drummond donosi to je svakako potencijalna izuzetna obrana i čuvanje reketa, dakle tu svakako funkcionira uz statičnog obrambenog igrača kakav je Monroe. U biti, njegovo prisustvo u reketu omogučit će Gregu da se u napadu posveti igri s vrha reketa, razigravanju i šutu, što su mu svakako bolji aspekti igre od guranja ispred obruča. Međutim, Henson je kompletniji igrač koji bi također mogao igrati licem košu i usput donijeti u obranu sve što i Drummond, tako da ćemo ovaj potez ipak moći suditi tek nakon nekoliko godina, odnosno ako se Drummond ne uspije razviti u ništa više od energičnog igrača za 20 minuta. Razvije li se u igrača sličnog Tysonu Chandleru, bit će krađa drafta.

39. pick
Khris Middleton je čisti rizik, atraktivni strijelac na bočnim pozicijama koji je zbog ozljede koljena i problematičnog ponašanja ispao iz mnogih kombinacija, ali Pistonsi očito računaju na moguću krađu. Sretno s tim.

44. pick
Kim English, tricaški specijalist, dobar u kretanju bez lopte, ima potencijal postati 3&D igrač u NBA.

HOUSTON ROCKETS

12. pick
Evo Rocketsa, ali i dalje nigdje tradea. Uzimaju Jeremya Lamba, što je odličan potez bez obzira biraju li ga za sebe ili nekoga drugoga. Gledajući njih, Lamb je idealna zamjena za Kevina Martina, strijelac sposoban zabijati lakoćom baš poput veterana u čije cipele uskače.

16. pick
Opet dobar potez i za sebe i za eventualni trade, Royce White je atraktivno ime za mnoge klubove, ali može pomoći i Rocketsima uzimajući dio minuta Scoli. Svakako zanimljivija opcija od pick & pop šutera poput Marcusa Morrisa i Patricak Pattersona koje su pokupili u prethodna dva drafta.

18. pick
Morey se očito vodi samo logikom prikupljanja najboljeg dostupnog talenta, izborom Terrencea Jonesa dobili su svog petog krilnog centra. Na rosteru koji trenutno broji 6 igrača pod ugovorom plus tri rookiea.

PHOENIX SUNS

13. pick
Sunsi se očito nadaju nastaviti igrati isti stil košarke i nakon Nasha, iako izborom Kendalla Marshalla baš i ne rješavaju pitanje šuta iz vana. Ali, hej, barem i dalje imaju nesebičnog asistenta koji ne igra obranu. Kvragu, možda će ih imati dvojicu. Kako god ispalo, s Nashom ili bez njega, ovo je najbolja moguća situacija za Marshalla zbog sistema u koji dolazi, ali i zbog toga što ne može fulati – ili će učiti od najboljega ili će odmah dobiti minutažu i priliku da sve shvati sam u momčadi koja ga očito cijeni.

MILWAUKEE BUCKS

14. pick
Predbilježite Buckse za playoff dogodine, rotacija visokih koju čine Henson, Udoh, Dalembert i Sanders pod Skilesovim vodstvom trebala bi zaključati reket. Ne šalim se, nažalost. Ok, baš i neće biti podrška svojim napadačima, ali ovo je pravo bogatstvo kvalitetnih visokih obrambenih igrača. Koje u određenom trenutku postaje i višak. Ali, Bucksi jednostavno u ovoj situaciji nisu imali izbora, trebalo je pokupiti najbolji talent na raspolaganju što je Henson svakako bio.

42. pick
Dobri tricaši nisu na odmet, Doron Lamb najbolji je preostali specijalist na draftu. Čovjek koji gađa trice s 46% šuta zaslužuje šansu.

PHILADELPHIA SIXERS

15. pick
Sixersi se opet krcaju atletskim krilima. Iggy, Turner, Young, sada i Maurice Mo Harkless. Sve atleta do atlete, a nitko nije u stanju spojiti dva šuta iz vana. Zanimljiva formula slaganja rostera. Nema još ni jednog tradea, ali ovoj momčadi bi stvarno dobro došao jedan, za centra ili beka, svejedno.

27. pick
Heat je svoj pick poslao u Sixerse, valjda u strahu od dodatnog prolaženja salary capa još jednim garantiranim ugovorom. Šteta, jer teško da bi inače dobili visokog igrača takvog pedigrea, koji je pao desetak pozicija niže od očekivanog prvenstveno zbog nekih karakternih problema koji su isplivali na površinu. Arnett Moultrie je daleko od gotovog košarkaša, ali kao atleta i skakač spreman je pomoći odmah. Jedini problem – ima 21 godinu, ali ne i pojma o tome kako se igra obrana. Dobra vijest za Sixerse – barem nije krilo.

ORLANDO MAGIC

19. pick
Izbor Andrewa Nicholsona ne riješava ništa poziciono, posebice ne zato što imaju Ryana Andersona na četvorki, ali jasno poručuje koja je filozofija novog GM-a Magica Hannigana – zgrabiti najbolji mogući talent koji je na raspolaganju.

49. pick
Kyle O'Quinn je velika mrcina, drvena naravno, koja je u kolektivnu svijest ušla onoga dana kada je njegov Norfolk State izbacio Missouri iz NCAA turnira. Recimo da se ne radi o zamjeni za Howarda, iako double-double učinak zadnje dvije godine faksa nije za baciti.

DENVER NUGGETS

20. pick
Nuggetsi lansiraju odjeb draftu izborom Francuza Evana Fourniera s namjerom da ga ostave u Europi. Swingman bez šuta je zadnje što je potrebno Nuggetsima u ovom trenutku.

38. pick
Stvarno, još jedno krilo? Quincy Miller je valjda prevelik talent da ga se ovdje preskoči, ali pitanje je kada će (ako uopće) Nuggetsi od njega imati koristi.

50. pick
Izzet Turkylmaz neće tako skoro u NBA (prije nikada). I, naravno, u pitanju je krilo. Provjerio sam, David Kahn i dalje je GM Wolvesa, tako da nemam pojma što Nuggetsi rade s ovim draftom, osim što love u mutnom.

BOSTON CELTICS

21. pick
Ostavši bez Whitea i Nicholsona koji bi se sjajno uklopili u lanjski Boston, Aingeu nije preostalo ništa drugo nego izabrati Sullingera koji je možda i najbolji pick & pop talent od svih spomenutih. Obzirom na mjesto na kojem su došli do nedavnog lutrijskog picka, nemaju pravo žaliti se.

22. pick
Možda se nekome čini da je bilo i boljih opcija, ali Bostonu treba mesa pod košem, a Fab Melo donosi upravo to. Momčad koja je trošila minute na Stiemsmu i Hollinsa svakako može naći prostora za žestokog Brazilca koji bi mogao sjajno uklopiti uz Garnetta, pod uvjetom da ovaj ostane.

51. pick
Kris Joseph, još jedan igrač koji može pomoći kao šuter, dobar skakač za poziciju trojke, iako sumnjam da može odigrati obranu na NBA razini. NCAA veteran koji je razočarao u zadnjoj sezoni sa Syracuse, limitiran u svakom pogledu. Igrač druge runde, dakle.

ATLANTA HAWKS

23. pick
Bilo je i boljih opcija, igrač ovakvog profila mogao se ubosti i u drugoj rundi, ali Hawksi očito u Johnu Jenkinsu ili vide nešto više od specijalista za tricu ili smatraju da im ne treba ništa više od toga. Uglavnom, prvi potez novog GM-a Dannya Ferrya bio je poprilično konzervativan, nije posezao za potencijalom već se zadovoljio igračem koji u tri godine na Vanderbiltu ni jednom nije pucao tricu ispod 40% iako je zadnju sezonu ispaljivao suludih 9 pokušaja po utakmici.

43. pick
Mike Scott NCAA je veteran sjajnih brojki, za popuniti rotaciju pod košem kao šljaker. Problem je mizerna visina i ne baš sjajne fizikalije, plus izuzetna čvrstina.

DALLAS MAVERICKS

24. pick
Pick dobiven od Cavsa, Mavsi su pretvorili u Jareda Cunninghama, combo brzanca upitnog šuta koji stilom igre (brzina i atletika prije svega) podsjeća na njihovog Beauboisa. Rizik je mali, a potencijalni dobitak velik, pogotovo ako ste Dallas i definitivno ne gradite novu jezgru oko drafta.

33. pick
Mavsi pojačavaju bedem pod košem, očito ne računaju na Dwighta tako skoro. Visoki kojega biraju je Bernard James. Čovjek ima 27 godina, bio je u vojsci, odslužio tri ture u Iraku, zatim dvije na sveučilištu. Sam kaže da su mu koljena super jer je košarku počeo igrati nedavno. Jasno vam je o kakvom se talentu radi kada ga se uspoređuje s Joelom Anthonyem, ali, čovječe, bivši vojnik pod košem? I to u Teksasu? Odličan pick za Mavse.

34. pick
Cuban očito traži nove obrambene majstore, izbor Jaea Crowdera na ovoj poziciji totalna je krađa. Ovo je valjda jedini čovjek na draftu koji može namlatiti bivšeg marinca Jamesa, ali i suprostaviti se mišićima onom drugom Jamesu, LeBronu, ako se idućih godina ove dvije momčadi opet sretnu u Finalu. Dallas čisti salary cap, ujedno pokušava održati konkurentnu momčad. Pretvaranje onog jednog picka u tri pri tome se možda pokaže izuzetno bitnim jer im je omogučilo da se dokopaju tri iskoristiva igrača.

MEMPHIS GRIZZLIES

25. pick
Oni se baš nisu proslavili draftanjem zadnjih godina (Selby, Henry i Thabeet čini se totalnim promašajima), a i ovaj izbor Tonya Wrotena baš nema smisla. Prvenstveno zato što momčadi bez vanjskog šuta dodaju još jednog bacača cigli (i to pored dostupnog Jeffa Taylora) koji možda može donijeti Mayovsku energiju s klupe u vidu napadanja obrana, ali ne i onaj često krucijalan šut za tri. Ako ništa drugo, barem se više ne moraju misliti oko toga tko je back-up play i mogu u miru otpustiti onu hrpu leševa koju su lani okupili (Selby, Arenas, Pargo).

INDIANA PACERS

26. pick
Baš me zanimalo što će napraviti Pacersi sada kada je Bird odstupio, a s njim i lukavo kockanje s potencijalom koje im je donijelo i Grangera i Georgea. Nažalost, novi/stari predsjenik Donnie Walsh i novi GM Kevin Pritchard smatraju kako je od talenta važnije naći nekoga tko može zamijeniti legendu kluba Jeffa Fostera u guranju pod košem, pa su se odlučili za drvo vrste Plumlee zvano Miles. Super vijest za Heat, Wade i James sada imaju još jednu metu preko koje mogu zakucavati.

36. pick
Orlando Johnson trebo je donijeti malo stabilnosti na bokove Kingsima, slično onome što im Robinson donosi pod koševe, ali naravno da su ga prodali Pacersima za šaku dolara. Tako to rade braća Maloof. Pacersi pak dobili još jednog igrača za na bok.

OKLAHOMA CITY THUNDER

28. pick
I zato je Sam Presti car. Odnosno, bit će ako se Perry Jones razvije u igrača koji može postati koristan član rotacije, a da ne govorim što se može dogoditi ako tip jednog dana postane talent kakav je najavljivan po dolasku u NCAA. Praktički, sutra OKC može istrčati s 5 igrača lutrijske kvalitete, a Presti se može hvaliti kako je nakon Ibake (24. pick) jednog pronašao i na samom kraju prve runde.

CHICAGO BULLS

29. pick
Zanimljiv izbor, Marquise Teague svakako će jednog dana biti napredak u odnosu na Lucasa i Watsona, ali upitno je koliko im može pomoći odmah, dok čekaju da se Rose vrati u formu.

BROOKLYN NETS

41. pick
Blazersi su im izabrali Tyshawna Taylora, valjda kao utjehu ako ostanu bez D-Willa.

54. pick
A evo nam i prvog Gruzijca - Thornike Shengelia. Zašto uzeti prava na igrača koji ti možda može pomoći već ovoga ljeta kad se možeš kockati s momkom koji vrlo vjerojatno nikada neće doći u NBA. Gruzijski rulet.

58. pick
Evo još jedan majstor, Ilkan Karaman. Zašto jednostavno ne ukinu ovu drugu rundu? Mislim, prava na igrače mogu dodijeljivati i bez prijenosa, a u drugoj rundi ipak ima igrača koji ti mogu pomoći odmah.

MIAMI HEAT

45. pick
Mogli su imati Moultriea, Ezelia ili Taylora, a imaju Justina Hamiltona, novog Pittmana, drvo prema kojem se braća Plumlee doimaju kao gimnastičari.

UTAH JAZZ

47. pick
Kevin Murphy. Hej, nije bijelac, ali svakako zvuči kao jedan. Time ispunjava onaj osnovni uvjet za igranje u Salt Lakeu. Senior, dobar šuter, lijevo sveučilište. Valjda zamjena za C.J. Milesa koji je u zadnje vrijeme nešto previše negodovao zbog manjka minuta.

NEW YORK KNICKS

48. pick
Kostas Papanikolau, njega za razliku od ovih dosadašnjih Europljana znam. Ok igrač. Upitne NBA kvalitete, ali ionako neće tako skoro u New York.

LOS ANGELES CLIPPERS

53. pick
Euro igrači biraju se kao da je izbila nekakva epidemija, nakon jednog u prvoj rundi, Furkan Aldemir je već šesti u drugoj. Clippersi isto očito nemaju namjeru dogodine dodati igrača putem drafta.

LOS ANGELES LAKERS

55. pick
Dallas je nakon Crowdera uzeo još jednog stopera s Marquettea, Dariusa Johnsona-Odoma, ali su ga ubrzo trejdali u Lakerse. Možda nije back-up play, možda nije rasni swingman, ali stoper koji može braniti tri vanjske pozicije – vrlo vjerojatno.

60. pick
Robert Sacre, to je pošten pick druge runde. Snažni centar, malo drven, malo betona u tenisicama, ali visinu ne možeš naučiti, zar ne. Dva igrača zadatka za Lakerse, nebitna kao i mnogi drugi do sada.

MINNESOTA TIMBERWOLVES

58. pick
Bravo Wolvesi. Pick potrošen na igrača koji čak ima šanse zaigrati u ligi, odličnog tricaša upitnih fizikalija za NBA, ali zato potencijalnog cimera Chaseu Budingeru. Ne bi me čudilo da jednog dana saznamo kako je Kahn pripadnik Klana ili barem nekog arijevskog bratstva – Wolvesima izgleda nije dovoljna jedna bijela petorka, već su krenuli po drugu.

SAN ANTONIO SPURS

59. pick
I bravo Spursi. Najbolji preostali šuter u ponudi, Marcus Denmon, član je njihovog ljetnog kampa. Odličan tricaš, ali s onim klasičnim problemom, tijelo playa, a nije play, niti je dovoljno eksplozivan da čuva takve, a niti dovoljno visok i jak da se suprostavi pravim dvojkama.

Uf, na kraju mogu samo zaključiti kako smo, kao i obično, imali puno vike nizašto, jedan pitomi draft bez ozbiljnijih tradeova, ali sa zanimljivim izborom igrača i ovom urnebesnom završnicom u kojoj su se momčadi međusobno nabacivale euro prospektima. Također, rijetkost je da baš svih 30 momčadi ima pick, obično netko preskoči ceremoniju.

Od igrača koji nisu izabrani u oči bode jedino ignoriranje Scotta Machada, možda i Kevina Jonesa s West Virginie i Hollisa Thompsona s Georgetowna, ali oni će u najgorem slučaju doći u Europu mlatiti sve ove koji su izabrani umjesto njih, a u najboljem upasti na neki roster putem kampa.

A sada na kuhanje kave i u nove radne pobjede!

30Mar/121

RUNNING WITH THE PACK G52

Posted by Gee_Spot

U otužnoj utakmici otužne atmosfere najzanimljivije je bilo pratiti kako se malobrojna publika u Charlottei natječe s igračima tko će prije napustiti dvoranu nakon oglašavanja sirene za kraj utakmice. Bobcatsi su nestali s parketa u performansu kakvog obično gledamo na domaćim nam parketima u situacijama kada gostujuća momčad bježi u svlačionicu ne bi li izbjegla novu kišu kovanica i upaljača. Samo, sumnjam da postoji itko u obje Caroline tko bi riskirao prekršajnu prijavu zbog takvog izražavanja nezadovoljstva, pa možemo pretpostaviti kako, u ovom slučaju, puno veću ulogu od straha igra sram zbog ovogodišnjeg izdanja najmlađe NBA franšize.

Međutim, najluđe od svega je to što se nitko nema zbog čega sramiti – igrači Bobcatsa i stručni stožer odrađuju svoj maksimum. Problem ove momčadi nije pristup, očajna kemija ili krivi stil igre, već isključivo roster na kojem se ne nalazi ni jedan jedini dokazani NBA starter. Plan prije početka sezone je bio kristalno jasan – u dvije godine očistiti salary cap koliko je to moguće, pokupiti barem dva lutrijska picka oko kojih će se graditi buduća momčad i usput snimiti cijeli niz mladih i nedokazanih igrača te eventualno pronaći nekoga vrijednog zadržavanja oko budućih nositelja. Prva sezona rebuildinga je pri kraju, pa da vidimo na brzinu s kakvim saznanjima Bobcatsi čekaju draft.

Napadački, ova momčad je užasna u gotovo svim elementima, ali to ne znači da nemaju logičan sistem koji se vrti oko dvije opcije. Prva je Augustinova pick igra koja obično završi

a) popom visokog screenera te šutom s poludistance Whitea (ili Mullensa)
b) slash & kickom za Hendersona ili Maggettea na bok.

Druga opcija je izolacija za Kembu Walkera koji uglavnom ima odriješene ruke u završnicama napada. Jasno, nameće se teza kako davanje svih ovlasti jednom rookieu nije ništa drugo nego potvrda neopisivog tankiranja koje se provodi u Charlottei, ali, činjenica je kako je Kemba jedini pravi triple threat na ovom rosteru i kako je njegova 1 na 5 igra često najučinkovitija napadačka opcija.

Solidna realizatorska rola nikako ga ne čini budućim temeljem franšize, ali rookie je pokazao da ima potencijala postati novi combo majstor u rangu Terry, Ellisa i Lou Williamsa. Kompletan je strijelac, ima muda i samo se treba nadati da će ga Jordan i kompanija zadržati u ovoj ulozi instant-napada s klupe i u budućnosti.

I Augustinove igre su još jedan dokaz kako u Bobcatsima ipak rade ozbiljno. Čovjek je izuzetan playmaker koji ne troši uludo lopte i održava napad živim svojim driblingom, a pod Silasovim vodstvom našao je ulogu na parketu te usput sazrio i kao strijelac. Nekadašnje samoubilačke ulaze u reket, koji bi obično rezultirali izgubljenim loptama, sveo je na minimum i uglavnom se posvetio šutu iz vana kojega zabija solidnim postotkom (koliko je uživljen u ulogu distributera i pasivan napadački pokazuje i 0-4 u ovoj utakmici protiv Wolvesa).

Uz ovu dvojicu, možda još jedini preostali igrač koji tu i tamo može otvoriti prostor (makar samo za sebe) je Maggette. Veteran još ima brzine za ulaz, iznuđivanje slobodnih i uvijek je prvi u kontri, ali, obzirom da je dobar dio njegovih kvaliteta istovjetan Walkerovim (ili onima eksplozivnog krila Derricka Browna koji se nametnuo kao stoper na bokovima), uopće se čini blesavim davati mu veću minutažu pored mlađih i jednako osrednjih opcija.

Gerald Henderson ima maksimalnu minutažu i često ulogu prvog strijelca iako se radi o potencijalnom 3&D majstoru na boku. Ove sezone obrambeni i šuterski učinak su mu mizerni, ali to se dobrim dijelom može pripisati ogromnoj odgovornosti koja mu je dana. U nekoj stabilnoj budućnosti, kada bude okružen s potrebnom razinom talenta, njegova energija, izuzetno kretanje bez lopte, dobar prvi korak i solidan šut s poludistance, mogli bi biti itekako korisni u prikladnijoj roli.

Sve u svemu, Bobcatsi za iduću sezonu barem ne trebaju razbijati glavu oko startnog playa (Augustin), combo-beka s klupe (Walker), 3&D swingmana (Henderson, Brown) i pick & pop četvorke (White). Dodaj tu još totalno sirovog, ali i već izuzetno opasnog blokera Biyomba kao back-up stopera u reketu, možda i Mullensa kao dodatnu pick & pop opciju, i ispada kako su pitanje klupe riješili. Sada im samo treba pronaći još 4 do 5 rasnih NBA startera.

Što se izdanja Minnesote u ovoj utakmici tiče, Kevin Love je još jednom doslovno potvrdio frazu da vrijedi pola momčadi. Njegov učinak od 40 koševa i 19 skokova za 43 minute gotovo je identičan onome što je ostatak momčadi ponudio za preostalih 197 minuta. Suludo. Također, nije zgorega istaknuti kako je, osim golom produkcijom, Love opet briljirao u završnici tijekom koje je zabio sve što je trebalo da bi osigurao momčadi novu pobjedu (to što su Wolvesi zadnji koš zabili 3 minute prije kraja i usprkos tome dobili 5 razlike nije vrijedno posebnih komentara).

Ukratko, čovjek je sam samcat dobio utakmicu. Kako je ovakvih partija tijekom sezone bilo nekoliko, nameće se pitanje koliko je pobjeda Love izravno donio Wolvesima i koliko on uopće znači za ovu momčad. Naravno, kontekst suigrača, stila igre, pa i snage protivnika, igra itekakvu ulogu u određivanju nečije vrijednosti, ali u slučaju Wolvesa i najvećem laiku je jasno kako Love nosi ogroman teret. Stoga, bacimo pogled na formulu koja se bavi upravo tim pitanjem - koliko je pojedinac zaslužan za momčadski uspjeh u onom nagrubljem, rezultatskom obliku.

Iako se formula koju ćemo danas spomenuti bazira na individualnim kvalitetama i u principu nije ništa drugo nego još jedan alat za ocijenjivanje igračkog učinka baziran na naprednoj statistici, ono što razlikuje win shares (WS) od PER-a, WORP-a i sličnih evaluacijskih pokušaja pojedinačnog učinka, je taj što se bazira na rezultatima momčadi. Ukratko, koliko momčad ima pobjeda, toliko ih se, po prilično zamršenom ključu, dodjeljuje pojedinim igračima.

Korištene jednadžbe se baziraju na napadačkom i obrambenom učinku, a posebna pozornost je posvećena ulozi u momčadi, odnosno minutaži (za razliku od PER ili +/- opcija, ovdje je uloga u momčadi itekako bitna). Jasno, ne radi se o nikakvim definitivnim brojkama obzirom da ne postoji takav način bilježenja statistike koji bi uzeo u obzir svaku obrambenu rotaciju ili izlazak na šut protivnika koji rezultira promašajem (ne još), ali složenim procesom pokušava se uzeti u obzir čak i taj aspekt igre.

WS je osmislio Justin Kubatko, ujedno i najzaslužniji za postojanje nenadjebivog Basketball Reference sajta, prekrasnog i dragocjenog alata za svakog NBA fanatika u kojem možete naći doslovno sve potrebne podatke o ligi, od rođendana igrača do službene statistike svake sezone. Kubatko se prilikom izrade formule bazirao na učenjima Deana Olivera, oca košarkaške statističke analize, posebice na njegova napadačka i obrambena mjerenja čija poanta je bila pokušati prikazati igrača što kompletnijim dodavajući razne varijable koje je nemoguće izračunati kada bi se služili samo osnovnim podatcima iz box scorea.

Po WS formuli Kevin Love je apsolutni broj jedan po utjecaju na rezultate momčadi u cijeloj NBA, jer mu pripada 10 od 25 pobjeda Minnesote. Formula govori da je čovjek po važnosti skoro 40% momčadi i da bi bez njega Wolvesi sada imali score bliži omjeru 15-37, što su sve podatci s kojima se možemo složiti. Zanimljivo, jedini igrač u cijeloj ligi s više WS-a od Lovea je LeBron James, ali njegovih 11 u odnosu na 35 pobjeda Miamia nisu ni trećina momčadskog učinka. Love je tako postotkom debelo iznad svih.

Čisto informacije radi, evo kako je ostalih 15 pobjeda podijeljeno po rosteru Wolvesa:

- Miller, Miličić, Lee – 0
- Johnson, Beasley, Randolph, Barea, Ellington – 3
- Tolliver, Webster – 2
- Williams, Rubio – 4
- Peković, Ridnour – 6

Koliko god blesavo i komplicirano zvučalo, kada ovako pogledaš, izgleda više nego logično. Alat je ovo koji jasno govori o odnosu snaga na rosteru i izuzetno je koristan za staviti stvari u perspektivu, a ona u ovom slučaju uglavnom ocrtava koliko je slabašan roster Wolvesa i koliko smo svi skupa prenaglili proglašavajući Lovea, Rubia i Pekovića jezgrom budućnosti - jedino što je sigurno je to da je Love MVP klasa, sve drugo je pod debelim upitnikom. Jasno, kontekst je i dalje najvažniji - da je Rubio ostao zdrav i da je Peković od starta imao Darkove minute sigurno bi imali koju pobjedu više, a i njihova podjela između Rickya i Pekovića, možda i Lovea, bi bila drugačija.

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

16Feb/1216

RUNNING WITH THE PACK G30

Posted by Gee_Spot

Trideseta utakmica sezone Wolvesima je donijela gostovanje najgore momčadi lige, Charlotte Bobcatsa, koji su zadnji put dobili utakmicu prije točno mjesec dana. Noćas su došli do šesnaestog poraza u nizu, a kad uzmeš u obzir mizeran talent i depresiju koju ovakvi rezultati izazivaju, pitanje je hoće li i kada niz biti prekinut. Bacivši pogled na njihov raspored, čini se kako će prvu priliku za doći do četvrte pobjede imati tek početkom trećeg mjeseca protiv Netsa doma, što bi niz trebalo zaustaviti na brojci 21, dakle na dva poraza manje od ekspanzijskog Vancouvera ne tako davne 1996.

Taj isti Vancouver bitan je i zbog još jednog rekorda. Naime, Bobcatsi su učinkom toliko lošiji od ostalih loših momčadi lige da se rezultat od 6-60 čini realnim, a to bi ih učinilo ponosnim vlasnicima najgoreg omjera pobjeda i poraza ikada jer Vancouver je do svojih 8 pobjeda došao u još kraćoj sezoni, također onoj izneređenoj lockoutom. S tim da su te 1999. ipak igrali 16 utakmica manje, pa score tadašnjih Grizzliesa od 8-42 izgleda kao nastup u playoffu prema ovih potencijalnih 6-60.

Međutim, ono što bi nas trebalo zanimati više od lova na ovakve rekorde je odgovor na pitanje da li su Bobcasti stvarno toliko loši ili se radi samo o nesretnom nizu okolnosti koji je ionako loš roster doveo u situaciju bez izlaza? Imali su ozljeda, ali ništa više od prosječne NBA ekipe. Jedini problem je što su one u njihovom slučaju napale ključne igrače. Najozbiljniji udarac bio je izostanak na desetak utakmica najvažnijeg igrača Augustina koji se upravo noćas vratio u akciju.

Nije slučajno da je upravo tijekom igre bez startnog playmakera momčad Bobcatsa ostvarila niz u kojem se mučila zabiti 80 koševa, par puta jedva su otišli preko 70, a protiv Bullsa maksimum im je bio 64. Gubitak najboljeg igrača praktički ih je ostavio bez pick igre, a to znači da je u tom periodu trener Silas bio prisiljen sve karte staviti na izolaciju za rookiea Walkera, koji je do tada solidno pokrivao izostanak potrošenog veterana Maggettea koji se ozljedio još početkom sezone.

Najgore od svega, Kemba je odličan u ovoj ulozi i noćas je jedini pružao nekakav otpor u trenutcima kada je Minnesota krenula u riješavanje susreta. Njegov problem je što trenutno jedino funkcionira kao strijelac i što je mijenjajući Augustina kao startni play dokazao da nije dorastao zadatku. Jednostavno, užasni napadački učinak Bobcatsa bliži NCAA momčadi rezultat je toga što su i igrali kao NCAA momčad. Jedina razlika od ove i bivše Kembine momčadi na Uconnu je u tome što je tamo imao bolje šutere oko sebe.

Povratkom Augustina i Maggettea momčad će dobiti nekakvu minimalnu napadačku širinu koja će im omogučiti da se natječu i napad bi opet trebao živnuti i vratiti se barem na onu razinu s početka sezone kada su protiv ekipa iz svog ranga prelazili stotku. Ono pak gdje im nema pomoći je obrana. Njihova rotacija visokih je nešto najurnebesnije ikada, ovakav profil igrača ne bi vam garantirao naslov niti u prosječnoj Europskoj nacionalnoj ligi.

Boris Diaw zna igrati košarku, ali Boris Diaw ju očito nije imao namjeru igrati ove sezone. To je jasno čim ga jednom vidite kako se gega od koša do koša u najboljoj posveti kasnom Shawnu Kempu ikada. Ako je Shawn znao maznuti i po 20 hamburgera na putu od kuće do treninga dok je bio u Clevelandu (ako bi se sjetio otići na trening), Boris je negdje na kvoti između 16 i 18. DeSagana Diop je pak dokaz za barem dvije stvari. Prvo, da su svi teoretičare zavjere u pravu kada sumnjaju u godine svih sportaša iz Afrike (Diop ima prije 40 nego 30). Drugo, da Mark Cuban nije savršen jer mu je upravo on dao ovaj ugovor koji nikako da dođe kraju.

Rookie Biyombo, iako rođen u Kongu, nije kandidat za teoriju lažne putovnice obzirom da izgleda kao da je jučer prvi put vidio loptu (opet, obzirom kako ukočeno trči, prije asocira na Šarliju nego li na Ibaku). Ovaj momak treba sate i sate treninga, a ne putovanja od grada do grada. Konkurencija je tako užasna da mu minutažu neće uzeti nitko, ali osim povremene blokade on nema što ponuditi, čak ni skakački nije ništa posebno. Da ne bude najžgoljaviji u momčadi pobrinuo se istinski Starvin Marvin, Byron Mullens, 213 cm visoki šuter s poludistance koji se u post spušta valjda samo po pakete humanitarne pomoći.

Koga sam zaboravio? Da, njega, četvrti pick prve runde, vječni talent koji nikada nije odigrao poštenu sezonu. Dijelom zbog ozljeda, dijelom zbog potpunog manjka košarkaškog IQ-a. NBA je bila zaljubljena u njegove fizikalije, otela ga je nakon samo jedne godine sveučilišne igre, ali 6 godina i 2 kluba kasnije Tyrus Thomas i dalje zna samo zalijepiti bananu u obrani i zakucati zicer u napadu. Umjesto da se na ovakvom rosteru izbori za ulogu startera i punu minutažu, svojim mrtvilom i nezainteresiranošću prisilio je Silasa da ga baci na dno klupe.

Dakle, jesu li Bobcatsi najgora momčad svih vremena? Iz poštovanja prema Silasu kao treneru (vidljivo je da se trude, makar dio utakmice, a lopta redovito kruži samo što je uglavnom nema tko spremiti u koš), Augustinu kao playmakeru (dovoljno solidan da ga smatramo nasljednikom Nelsona i Feltona na donjoj granici startne kvalitete) i Kembi kao strijelcu, pričekajmo kraj sezone prije donošenja takvog zaključka. Ali, gledajući sve ostalo (stvarno nemaju ni jedan jedini bitan segment igre koji nije užasan, osim kontrole lopte – gube manje od 15 lopti po utakmici), mislim da im možemo prikrpati atribut najgoreg rostera ikada. A njegov arhitekt je njegovo veličanstvo Michael Jordan. Bit će zanimljivo vidjeti na koga će čovjek potrošiti svoj idući visoki pick – na pravog igrača ili buduću zvijezdu jadranske lige.

Što se Wolvesa noćas tiče, oni su svoj trening odradili pošteno. Love je lakoćom skupio brojke, kao momčad su konačno imali više asista od izgubljenih, a nakon što su tri četvrtine dopuštali Bobcatsima da ih prate, u furioznih 5 minuta nabili su 20 razlike i riješili stvari. Junaci su, kako to ovakvim utakmicama i priliči, bili sporedni igrači. Barea je konačno odigrao dobro, posebice u paru s Ridnourom (idealan bekovski par za drugu postavu), Webster je imao nekoliko dobrih poteza i bio je dio ključne petorke koju je uz ove spomenute činio i Monster from Montenegro. Niiiiikooooolaaaaaa (ori se iz zvučnika u dvorani kao iz reklame za Ricola bombone) je u završnici zavladao u reketu, što je uz Kevinov i Ridnourov šut, Websterovu energiju i Bareinu šutersku-slashersku rolu bilo previše za Michealov cirkus.