ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Oct/134

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

PACERS

SCORE: 55-27

NAPAD: 107.1 (10.)

OBRANA: 102.3 (3.)

RASPORED: 26.

THAT WAS THEN

Ozljeda Grangera pokazat će se ključnim događajem prošle sezone za ovu momčad jer ih je ranije nego su planirali natjerala da fokus igre prebace na buduće nositelje Georgea i Hibberta. Iako je prvu polovicu sezone zbog toga napad Indiane bio na granici gledljivog, takav razvoj događaja u budućnosti bi trebao početi donositi itekakve dividende i to već od ove godine. George se u novoj ulozi prvog među jednakima solidno snašao držeći postotke šuta i količinu izgubljenih lopti na podnošljivoj razini, Hibbert, kroz kojega su Vogel i Shaw vrtili popriličan broj napada, trebao je pak puno više vremena da uhvati ritam u čemu mu nije pomoglo ni to što ima snage uglavnom za 30 minuta, a veterani Hill i West sjajno su se uklopili kao pratnja koja je bila itekako sposobna uzeti stvar u svoje ruke kada bi negdje zapelo.

A zapinjalo je uglavnom uvijek pri kraju postavljenih napada - Pacersi su uz Memphis i Bullse bili jedina momčad koja je dogurala barem do polufinala konferencija bez izrazitog clutch strijelca, odnosno čovjeka koji bi u zadnjih 5 minuta neizvjesne utakmice povećao potrošnju i produkciju poena za barem 50% bez značajnijeg pada realizatorske učinkovitosti (Hill, West i George su uglavnom ravnopravno dijelili ove situacije, s tim da je Hillov rast bio najveći, ali uz to su mu padali i postotci, posebice trice, što je uobičajeni rezultat kada nisi ekstra klasa i kada uglavnom uzimaš šuteve preko ruke).

Heat je imao Jamesa, Thunder Duranta, Spursi Parkera, Knicksi Anthonya, Warriorsi Currya, a Bullsi nisu imali Rosea, ali uzorak vam je jasan - za doći ovako daleko u playoffu morate imati čovjeka koji će u najvažnijim trenutcima nositi odgovornost povećanjem volumena bez gubitka učinka, što je ukratko definicija prve napadačke opcije. Indiana to nije imala dijelom i zbog dizajna, odnosno filozofije o 5 jednakih, ali isključivo zato što jednostavno takvog kreatora na rosteru nema.

Uglavnom, nakon all-star pauze Pacersi su konačno naštimali novi napad i digli se sa dna, Hibbert je oživio, a to je uz obranu koja se temelji na fenomenalnoj dužini po svim pozicijama bilo dovoljno da se promoviraju u drugu silu na Istoku. Ironija cijele situacije je da bi s Grangerom u postavi možda imali manje burnu godinu i manje napadačkih fluktuacija, ali bi se i dalje nalazili u situaciji u kojoj nisu svjesni vlastitog plafona i poteza koje treba povući kako bi ga povećali.

THIS IS NOW

Ova momčad je u fazi s Grangerom kao liderom imala ogroman minus zbog nedostatka dubine, a to se osjetilo i prošle sezone u prvoj godini faze George - kada sam sredinom sezone računao učinak klupa, Pacersi su bili 23. što ih je koštalo nekoliko pobjeda (matematički, Pacersi su imali koš-razliku za score 52-30), a to je bilo ništa naspram muke koju su imali u playoffu kad god na parketu ne bi bila startna petorka. U novi pohod pak ulaze redizajnirani i dublji nego ikada, s tako dobrim balansom na papiru da se čak i Larry Bird vratio na čelo vjerojatno ranije nego je i sam planirao. Povratkom Grangera napad bi trebao dobiti dozu šuterske i kreativne širine koji će mu pomoći da prestane koketirati s donjom polovicom lige po učinkovitosti, a promoviranje Lancea Stephensona u korisnog swingmana, svejedno da li u startnoj petorci ili s klupe, daje im potrebnu dubinu na boku. Obrana možda neće biti čelična kao godinu ranije zbog Grangera i Scole, ali napredak napada pobrinut će se da i dalje ostvaruju impresivnu koš razliku, što je ionako jedino bitno.

A ostvarivati će je i dalje jer sada će biti puno manje razloga da ulaskom druge postave pati rezultat. U Watsonu imaju dokazanog back-up playa koji pomaže u obje faze igre, tu je uvijek netko od dvojca Stephenson-Granger, a pod košem imaju izbora na kakav do sada ova jezgra nije navikla - Copelanda je tu radi širenja reketa, Scola radi nošenja odgovornosti u napadu dok se udarna petorka odmara, a Mahinmi dobro dođe kao još jedan pokretni zid koji blokira i skače.

Ukratko, ovo je momčad zrela za odlazak do kraja ovisno o tome kako se udarne opcije budu osjećale. Karoserija je posložena i otpornija je na udarce nego ranije, sada svoj posao moraju odraditi motori. George još nije na razini Jamesa ili Anthonya, ali nadigraju li Hill, West i Hibbert na svojim pozicijama direktne suparnike kao što su to radili tijekom playoffa, od njega se i ne očekuje da tu razliku okrene u svoju korist, već samo da je smanji što je više moguće. Pacersi su dakle jedna od rijetkih momčadi koja bi snagom kolektiva mogla kompenzirati manjak individualne veličine - povijest im ne govori u prilog, ali, čak i ako ne odu do samog kraja, netko će na njima slomiti zube baš zbog te ujednačenosti opcija.

PLUS

Zatvoren reket i skakačka dominacija ogromne su prednosti Pacersa u gotovo svakom matchupu, prednosti koje će ove sezone imati puno solidniju šutersku podršku sa svih pozicija - Scola i Copeland razvući će reket, a Granger i Watson donijeti još oko 200 ubačenih trica ako ostanu pri svojim standardima. Drugim riječima, ovo više nije napad pred kojim možeš jednostavno stati u zonu i zatvoriti reket jer time riskiraš da te kazne šuteri. Iskoriste li nositelji Pacersa, a prije svega George i Hibbert, ovaj novi prostor da kreiraju lagane poene suigračima i sebi, Vogel i Bird neće skidati osmijeh s lica. Ok, ovo s Birdom je malo pretjerano - taj nije skinuo onu kamenu facu valjda od kada je otišao u igračku mirovinu, ali poanta je jasna. Plan je uspio, sada imaju 5-6 sezona za uživati.

MINUS

Nedostatak onog vrhunskog talenta, posebice kada je kreacija u pitanju. Iako je blesavo govoriti o minusima kada pričamo o momčadi koja je došla do statusa izazivača isključivo vlastitim mozgom (pogledajte samo što je Bird napravio kroz draft, s kojih je pozicija okupio jezgru, i kako su dobro birali slobodne igrače, to sve govori o važnosti vrhunske uprave - Pacersi su praktički za obnovu momčadi potrošili par sezona, dok nekim franšizama trebaju desetljeća), problem Indiane mogao bi biti što jednostavno još nisu spremni. Grangeru i Westu vrijeme polako curi, a nije da su ikada i bili prve opcije, dok George još nije na napadačkoj razini da ga takvim smatramo, ako će ikada i biti - dobar dio njegove vrijednosti za sada proizlazi iz obrane.

Uglavnom, želim reći da netko treba dobiti utakmicu kada sve drugo stane - ako već nemate brzog beka koji može stvoriti prostor u sekundi (a Hill nije takav igrač, on je sjajan 3&D majstor, ali ne može kreirati kad poželi), onda morate imati nekoga na boku tko može odigrati 1 na 5 ili nekoga u postu kome uvijek možete baciti loptu. To je nešto što Rose, James i Pierce/Lopez mogu, da spomenem samo konkurenciju na Istoku, a što George tek treba naučiti. Obzirom na godine nije tragedija ne dogodi li se to ove sezone, ali nije isključeno da se neće dogoditi - poanta je da ne znamo, što cijelu priču oko njih čini još uzbudljivijom.

BULLS

SCORE: 54-28

NAPAD: 106.6 (12.)

OBRANA: 102.7 (5.)

RASPORED: 25.

THAT WAS THEN

Ako franšiza ima sreće prilikom drafta i dovoljno inteligentnog GM-a da joj ne upropasti salary cap, onda si može otvoriti prozor od nekih 4-5 godina tijekom kojih ima šanse za uloviti naslov ako joj se sve poklopi bolje nego konkurentima. Iz tog razloga su zadnje dvije godine Bullsa bačene u vjetar – onog trenutka kada su potrošili milijune na Boozera, Noaha i Denga, a zatim i na Hamiltona, zasigurno nisu računali s tim da će dva playoffa za redom biti bez najboljeg igrača u poziciji autsajdera umjesto izazivača.

Ovu štetu koju je jedan krivi doskok donio široj slici, Bullsi su sanirali još jednim izvlačenjem maksimuma iz talenta kojega su imali na raspolaganju (što je Thibodeauov specijalitet) i promoviranjem Jimmya Butlera u novog člana jezgre. Dobivši iz tih kasnih pickova vrijednost, a dobili su je itekako jer i Gibson i Butler sutra mogu bez problema zamijeniti Boozera i Denga u njihovim rolama bez da momčad osjeti veći potres, Bullsi su samo pokazali koliko je dobar management u svim oblicima, od skautinga do rada s mladima, bitan u današnjoj ligi. Praktički, spremni su preći iz prve faze u drugu lakoćom Marvelovih filmova.

Ta sposobnost preživljavanja najvažnija je stvar koju prenose iz prošle sezone. Thibodeauvoe momčadi usprkos svim problemima ne podbacuju, oni su ostvarili maksimum u odnosu na potencijal i tu se nema što dodati. Natea Robinsona ionako više nema, tako da priča o njegovim playoff herojstvima nije ni potrebna.

THIS IS NOW

Boozer i Deng su na izlaznim vratima i ova prva generacija Roseovih i Thibodeauovih Bullsa ima vjerojatno još samo jednu šansu za pokušajem lova na prstenje prije nego zakorače u nešto drastičniji rebuilding (drastičan što se tiče izgleda, ne i kvalitete). Vrati li se Rose staroj formi, ovo je opet roster za ulogu nositelja u konferenciji, a dobra vijest je da nakon godinu dana opet imaju i klupu. Doduše, Dunleavy sigurno ne može donijeti onu kvalitetu koju je imao bench mob s Watsonom, Brewerom, Korverom, Gibsonom i Asikom, ali njegove šutersko-kreativne kvalitete uz Gibsonovu energiju i Hinrichovo iskustvo svakako su neopisivo bolji od ičega što je Thibodeau imao na raspolaganju u međuvremenu.

S nešto dubljom jezgrom na koju se može osloniti, Thibo bi možda mogao sačuvati igrače od pretjeranog gubitke energije u regularnoj sezoni. Jer, nemojmo se zavaravati, Bullsi su u fazi u kojoj je regularna sezona tek zagrijavanje za ono bitno, stoga igranje u max brzini iz večeri u večer, koliko god idealistično bilo i koliko god govorilo o kulturi koju trener njeguje, nije nužno najpametniji izbor.

Obrana će biti dovoljno čvrsta za još jednu top 5 sezonu, napad s Roseom i poboljšanom klupom dovoljno opasan za izdizanje u gornju polovicu, a to znači povratak u svijet iznad 50 pobjeda i građenje momentuma koji može srušiti i Heat. S tim da će, ako uopće misle izazvati Miami, morati proći preko konkurencije kakvu nisu imali prije dvije godine – svaka čast ondašnjim Celticsima, ali Pacersi i Netsi puno su ozbiljnije opasnosti zbog unutarnjih linija koje se mogu nositi s jednom od najvećih snaga Bullsa, njihovim visokima.

PLUS

Iskustvo u kombinaciji s obranom i skokom oduvijek je recept za uspjeh. Bullsi taj faktor imaju riješen, a dobije li Rose kreatorsku podršku od Butlera i Dunleavya, odnosno bude li trojac Noah-Gibson-Boozer zdrav kada bude potrebno, nema razloga da ne odu do kraja. Jasno, uz puno sreće - obzirom na raubanje koje trpe iz godine u godinu, pitanje je može li se ikako poklopiti da ova top 8 rotacija bude barem na 80% kada dođe playoff, praktički radi se o spletu okolnosti ravnom dobitku na lutriji obzirom na povijest ozljeda u kombinaciji sa stilom igre.

MINUS

Nema ih puno, ali recimo da je klupa ipak pretanka za mirnu regularnu sezonu. Njihova top 8 rotacija je spremna za playoff bitke, ali perfekcionist poput Thibodeaua će teško odmarati njene članove u manje važnim razdobljima ako mladi Teague ili veteran Mohammed ne budu u stanju pomoći na jedinici i petici. Plus, ne zaboravimo da će zbog poreza Bullsi imati maksimalno 13 igrača na rosteru, od čega će barem dvojica biti potpuno neupotrebljiva čak i u garbage timeu. Na prvi pogled tako nešto ne izgleda važno, ali sjetite se samo kako su Spursi lani na račun svježine udarnih opcija jahali do kraja i skoro šokirali Heat. Thibodeau i njegov stručni štab će na sličan način morati tempirati minute i formu ako ne misle opet pregoriti Rosea, čija forma će sigurno zahtijevati posebnu pažnju nakon godinu i pol pauze, ali i Noaha, koji je lani debelo nadmašio minutažu i tako dodatno opteretio problematična stopala i leđa.

PISTONS

SCORE: 39-43

NAPAD: 104.8 (22.)

OBRANA: 105.8 (14.)

RASPORED: 23.

THAT WAS THEN

Bez poštenog beka u blizini, Pistoni su bili osuđeni na mlaku igru, a njihovi mladi potencijali pod košem na težak život u sredini. To što su usprkos svemu odigrali izuzetno kvalitetno, Monroe na laktu, a Drummonda pod samim obručem, dovoljno govori o kakvom se potencijalu radi - Pistoni su i po broju asistiranih koševa i po broju ubačenih trica bili u donjoj trećini lige, što je postotke šuta i efikasnost logično također prikovalo pri samom dnu usprkos gomili skokova u napadu i pokušaja na obruču koje su generirali visoki i koji po defaultu dižu učinkovitost cijeloj momčadi.

THIS IS NOW

Računica nije mogla biti jasnija - s dva talenta kakvi su Monroe i Drummonda, sve što GM treba je okružiti ih s bekovima koji mogu ući u sredinu i šuterima koji mogu spremiti otvorene trice, a onda staviti ruke iza glave, zavaliti se u naslonjač i uživati u razvoju buduće playoff sile. Dumars nije bio takvog mišljenja te je prostor na salary capu potrošio na Josha Smitha, još jednog čovjeka koji većinu koševa zabija u reketu (i jednako toliko ih promašuje s perimetra). Reći da će pod košem protivnika biti gužva i da su Pistonsi na tragu da postanu Memphis Istoka (sa svim plusevima i manama) nije pretjerivanje, dakle treba priznati da su dodatkom Smitha, ako ništa drugo, obranu iz nečega problematičnog pretvorili u potencijalni temelj.

Naravno, tu se javlja gomila mogućnosti oko slaganja rotacija. Kao prvo, čak i da krenu s Drummondom kao starterom i Smithom na trojci, a što je sudeći po predsezoni plan, ne znači da Pistonsi većinu utakmice moraju igrati u ovoj ultra-visokoj postavi. Obzirom da baš i nemaju neke sjajne opcije na klupi, logično bi bilo rotirati tri najbolja visoka i tako ih najveći broj minuta koristiti u ulogama koje im najbolje odgovaraju uz tek malu dozu stretch opcija poput Villanueve, Jerebka i Harrellsona kako bi se svaki stigao redovno odmarati (s tim da te stretch opcije omogućavaju Smithu dodatni boravak na trojki jer za razliku od Monroea i Drummonda mogu se izvući do perimetra i tako sakriti njegov manjak šuterskog raspona). Plus, Drummond je još ionako premlad i previše rizičan zbog očajnih slobodnih da bi ga se tek tako moglo smatrati igračem koji završava utakmicu, posebice u kontekstu momčadi koja želi playoff. Svi startaju da bi ega ostala pod kontrolom, završavaju Smith i Monroe - to zvuči skroz solidno.

Također, obzirom da Pistonsi ne plivaju od kvalitetnih rješenja na boku, taj Smith, koliko god problematičan šuter bio, barem je u stanju stvoriti mismatch i spuštanjem u post potaknuti reakciju obrane, a onda i pronaći slobodnog suigrača. Ok, nije baš okružen ljudima koji će sve što im servira smjestiti u koš, u tim pokušajima kreacije izgubit će gomilu lopti (pogotovo jer će ga biti previše jednostavno udvajati bez šutera uokolo), ali definitivno nije potpuni minus. Njegovih 15-20 minuta na trojki, uz standardan doprinos Singlera (koji je lani bio krucijalan zbog sposobnosti da sprema otvorene šuteve, sjetite se kako su Pistonsi počeli igrati košarku tek njegovim instaliranjem u petorku) i možda ponekim bljeskom Datomea pobrinut će se za rotaciju na jednom boku.

Problem pak ostaje onaj drugi. Kada rookie Caldwell-Pope naleti na probleme, a hoće jer i najveći talenti ne mogu izbjeći oscilacije u predugoj NBA sezoni, u sliku se vraća ili Stuckey ili Billups, obojica bolja s loptom u rukama nego u čistim spot-up situacijama. Ni jedna od ove tri opcije nije idealna, ali ne dobiju li najgoru produkciju s dvojke u ligi, Pistonsi se mogu provući kroz sezonu zahvaljujući plusevima koje imaju (dobra vijest je da Stuckeya neće biti barem par mjeseci zbog loma prsta, što povećava šanse da minute dobiju igrači koji mogu ubaciti tricu - uvijek ostaje mogućnost visoku petorku učiniti još dužom instalacijom Singlera na visokog beka).

Tradeom s Bucksima u zadnji su tren rješili pitanje playa pa sada u Jenningsu barem imaju čovjeka sposobnog razigrati momčad, vuči kontre i bacati alley-oopove, ali njegova sklonost uzimanju loših šuteva također ne obećava napadačku renesansu. Doduše, postoji šansa da Jenningsa gledamo više u spot-up ulozi u kojoj sprema povratne Smitha i Monroea, za što je sposoban, ali trebat će neko vrijeme dok Pistonsi ne pronađu idealan balans u igri i idealne postave kako bi maksimizirali potencijal. Dok se to ne dogodi, bojim se da će i Jennings i Smith imati previše slobode, što neće koristiti ni kratkoročnom, ali ni dugoročnom planu (pri tome mislim na razvoj dvojca pod košem).

PLUS

Talent pod koševima je strašan i stvarno se nije pametno kladiti protiv momčadi koja vas je u stanju iz večeri u večer dobiti u bitci za reket, zatvoriti bok sa Smithom i odigrati presing (Jennings i Siva mogu raditi što hoće jer imaju dovoljno osigurača u sredini). Da, napadački učinak još će neko vrijeme ostati problematičan, ali pored svih drugih pluseva na tako nešto možemo i zažmiriti u ovom kontekstu u kojem se trenutno nalazi Istok.

MINUS

Na papiru se sve može prikazati smislenim, pa tako možemo zamisliti kako Jennings odustaje od ulaza u sredinu i bacanja cigli prema obruču i zauzvrat spušta loptu Monroeu na vrh posta nakon čega se namješta u poziciju kojom najbolje razvlači obranu i čeka povratnu s obje noge na parketu, ali ostaje ogroman upitnik nad provođenjem ovakvog plana u djelo. Mo Cheeks imat će itekako težak zadatak zadovoljiti sve prisutne i zainteresirane, a posebice mu neće biti lako istovremeno naći vremena za razvoj Monroea i Drummonda i usput hvatati vlak za playoff. Nije dobio nemoguć zadatak, na ovom rosteru ima dovoljno talenta koji može živjeti samo na račun dodatnih napada, pick igre i zakucavanja u tranziciji, ali pitanje je može li se u relativno kratkom roku to sve posložiti i usput izbjeći komplikacije koje vrebaju iza svakog ugla, a koje prisustvo čudnih individua poput Jenningsa i Smitha dodatno naglašava - nije baš slučajno da ih njihove dojučerašnje momčadi nisu ni pokušale zadržati nakon isteka ugovora.

CAVALIERS

SCORE: 35-47

NAPAD: 105.5 (20.)

OBRANA: 107.6 (23.)

RASPORED: 18.

THAT WAS THEN

Nakon odlične Irvingove rookie sezone u klubu su se nadali malom pomaku naprijed, ali gubitak Varejaoa nakon ohrabrujućeg ulaska u sezonu, a nedugo potom i pad Irvingove forme uzrokovan stalnim sitnim ozljedama, zadržali su ih još jednom na samom dnu.

Iako nije imao ni roster ni dva ključna igrača na raspolaganju, za ne baš inspirirane partije, a posebice zbog katastrofalne obrane, platio je trener Scott. Možda bi ga mogli nazvati i klasičnom žrtvom okolnosti da ne postoje tragovi javnog negodovanja igrača, između ostalih i Irvinga, prema njegovom načinu vođenja momčadi – kada izgubiš svlačionicu, više uopće nije bitno tko je u pravu ili koji su razlozi pada, jednostavno moraš otići.

Uglavnom, Cavsi su tako od eksplozivne mlade momčadi koja je otvorila sezonu u dobrom ritmu odjednom postali negledljiva vreća za napucavanje, što je obzirom na užasan roster bilo i očekivano – Irving i Varejao su kvalitetni igrači i ključni za oba smjera igre, ali razlog zašto su bitni ne leži toliko u njihovoj kvaliteti koliko u činjenici da su njihove minute i odgovornosti preuzimali likovi poput Geea, Milesa, Zellera i Gibsona, teško i granični rotacijski igrači, a kamoli nositelji, što je njihov izostanak činilo još dramatičnijim.

THIS IS NOW

Nakon tri bogata drafta Cavsi su odlučili da je vrijeme za priključenje playoff borbi, što bi donekle bilo opravdano da ova momčad ima potrebnu razinu talenta. Osim Irvinga, veliko je pitanje tko je tu još spreman biti dio neke buduće ozbiljne jezgre jer i Waiters i Thompson su do sada pokazali kako im je bliža nekakva sporedna uloga nego ona nositelja. Negdje u sličnom tonu je i Bennett za kojega tek trebamo vidjeti kako će se naviknuti na NBA život i hoće li uspjeti prenijeti talent na novu razinu ili će biti tek novi slučaj poput Derricka Williamsa.

Uglavnom, iako su svakako najvećim dijelom za ovakav roster krivi sami, možda su ipak i precijenili trenutak jer osim što su mladi talenti još uvijek previše sirovi, ova momčad nema ni previše veterana na koje se može osloniti. Vječno ozljeđeni Bynum i Varejao koji također po defaultu preskače dio sezone zbog nekakve ozljede nisu partneri koji mogu olakšati život Irvingu, i samom sklonom češćem preskakanju utakmica nego bi trebao.

Ali, što je tu je, Cavsi kreću u drugu fazu projekta, što znači da će uskoro zatvoriti vrata prilivu jeftinog mladog talenta i da će zagušiti salary cap ugovorima kojekakvim veteranima. Doduše, dobra vijest je da još dvije sezone ne moraju početi plaćati svoje klince, što im ostavlja dovoljno prostora da isprave greške prije nego ugovori Irvingu i društvu dođu na naplatu.

S tim na umu, ovo ljeto su izbjegli veće drame (tipa, lov na igrača poput Iguodale koji bi ih savršeno zaokružio) i uglavnom su se nakrcali igračima koji neće previše pomoći, ali neće ni previše koštati ako se pokažu promašajima poput Bynuma i Clarka, praktički bacivši novac samo na Jacka koji je bio jedna od kvalitetnijih slobodnih opcija. Problem je samo taj raskorak između sada i sutra, ali dok god su izbjegli napraviti ono što su napravili Bucksi, potpuno se zagušiti veteranskim ugovorima bez mlade jezgre, na dobrom su putu bez obzira gdje završili ove sezone, kao osmi u playoffu ili još jednom u lutriji.

U principu, Gilbert i Grant su čuvajući dio salary capa radije investirali u stručni štab nego u talent u pokušaju da izvuku maksimum iz onoga što imaju, a što definitivno nisu bili u stanju zadnje dvije godine. Tako su vratili nazad u klub Mikea Browna i njegovu obrambenu filozofiju te ga okružili hrpom mladih i talentiranih pomoćnika koji bi trebali pomoći da ova obrambeno nepodnošljiva momčad bez većih upliva talenta postane barem podnošljiva. Naravno, taktika može pomoći samo do određene granice bez igračkih pojačanja, ali na tom dijelu parketa svakako će biti barem malo bolji nego pod Scottom.

Uspije li im pak značajnije popraviti obranu i dovede li Irving napadačku efikasnost iznad prosjeka, Cleveland se i s ovim tankim rosterom može nadati playoffu.

PLUS

Kyrie Irving je igrač takve klase da je u stanju sam dignuti napad na razinu potrebnu za playoff plasman. Uostalom, dovoljno je znati da su Cavsi s njim na parketu zabijali skoro 3 poena više na 100 posjeda, što bi bilo dovoljno za biti prosječan napad prošle sezone. Bez njega su pak bili u donjih 5 po učinku, što je razlika od 10 pozicija. Kad uzmemo u obzir i povijest koja igrače sposobne biti negdje na granici franšiznog talenta obično vidi u playoffu do treće godine, izgleda kako je Irvingu suđeno ostvariti takav uspjeh.

Problem je samo sklonost ozljedama – propusti li opet određeni postotak utakmica, uspješnost Cavsa pada s nekih 40 na 30% (uzevši u obzir lanjske rezultate, ove godine bi zbog Jacka bila nešto manja, ali ne previše) što je doslovno razlika između borbe za playoff i dna.

Što nas dovodi do

MINUS

a to je loš roster. Točnije, loš posao kojega su napravili ovoga ljeta po pitanju pojačanja. Izbacimo li Bynuma iz jednadžbe kao ozbiljan faktor, što je i jedini logični postupak obzirom da još nitko nema pojma kada će uopće biti spreman istrčati na parket, a kamoli na kojoj će razini zaigrati, ispada kako su Cavsi ostali s istom količinom rupa kao i lani.

Manje problema s ozljedama dva klučna igrača, Irvinga i Varejaoa, u stanju su dobar dio tih rupa sakriti, ali pored hrpe prostora na salary capu koju su imali i pored odluke da krenu u lov na playoff morali su napraviti bolji posao. Prije svega u krpanju bokova gdje i dalje idu s identičnom postavom koja je lani imala najgoru produkciju s pozicija dva i tri u ligi.

Čak i uz Waitersov pomak u pogledu učinkovitosti neće imati dovoljno – Clark nije pojačanje vrijedno spomena, a Karasev je rookie i ni jedan ni drugi ne donose znatan napredak u odnosu na ono što su prezentirali Gee i Miles. Jack je pak kvalitetan veteran dokazane NBA kvalitete, ali najbolje funkcionira s loptom u rukama, a nitko pametan neće uzeti loptu Irvingu da bi koristio Jacka osim radi promijene ritma tu i tamo. To praktički znači da će Jack svoj maksimum dati u onim trenutcima kada Irvinga ne bude na parketu, što je dobro osiguranje obzirom na sklonost maloga ozljedama, ali i jasno govori o nedostatku vizije uprave - kada imaš 3 od 5 startnih pozicija pod upitnikom i posebice kada imaš krater na boku, ne preplaćuješ šestog igrača koji praktički ima iste kvalitete kao i tvoj najbolji igrač i, kao bonus, uzima minute još jednom klincu od kojega očekuješ doprinos, a to je Waiters. Nije loše imati kvalitetnu vanjsku rotaciju, dapače, ali ona ne može sakriti slabosti ostatka momčadi.

Da ne govorim koliko će problema i dalje biti pod košem ako ne dobiju ništa od Bynuma. Varejao će opet morati glumiti centra, što ga dodatno troši, a Thompson će umjesto da uživa u roli četvrtog ili petog igrača imati puno veće odgovornosti u oba smjera. U biti, koliko su Cavsi fulali s ovim kvazi zaokruživanjem rostera najbolje govori njihov prvi pick, Bennett, koji zbog ozljede, ali i gužve na četvorki u prvoj sezoni baš i neće biti od koristi. Što je rijetkost kada su u pitanju prvi pickovi koji su uglavnom dovoljno talentirani pomoći odmah, samo što Bennett nije tipičan prvi pick – 29 preostalih franšiza bi gotovo sigurno izabrale nekoga drugoga, isto kao što bi napravile godinu ranije s Waitersom ili dvije godine ranije s Thompsonom. Cavsi su razmišljali izvan struje, po nekom svom rezonu, a kako vrijeme protiče čini se kako to uopće nije bio rezon već flopovi kakvima nas klubovi u ovom desetljeću sve manje časte - stvarno treba biti poseban pa s četiri top 4 picka u tri godine ne uspijeti napraviti značajniji iskorak.

Što možda govori da njihov GM baš i nije spreman nositi se s novim zakonitostima posla, kao što već znamo da je vlasnik Gilbert itekako sklon impulzivnim potezima zbog kojih kasnije žali - pogledajte samo ovu situaciju s Brownom kojega vraća nakon što ga je tri godine ranije potjerao. Mislim, još je rano za fatalne zaključke jer ova momčad ima još 2-3 sezone dok ne stane na noge i dok se svi ovi potezi ne iskristaliziraju, ali osobno sam skeptičan prema ovoj franšizi zbog načina na koji funkcionira njen vrh.

BUCKS

SCORE: 34-48

NAPAD: 103.2 (25.)

OBRANA: 105.7 (12.)

RASPORED: 21.

THAT WAS THEN

Na krilima no-school bekovskog dvojca Ellis-Jennigns momčad iz Wisconsina krenula je u još jednu besciljnu sezonu svjesna da je kraj ovom eksperimentu blizu. Svoju šansu da grade momčad oko prvog picka su propustili, ali, umjesto da se nakon pozdrava od ere Bogut okrenu novom planu, posvetili su se stajanju u mjestu s Ellisom. Dobra stvar da su pri tome pronašli Larrya Sandersa, čija energija i dužina su im omogućili da na parket pošalju kompetentnu obranu, čime su iskoristili slabosti konferencije i izborili utješan playoff nastup.

Sve ono između, od otkaza Skilesu i manjka poteza u završnici prijelaznog roka kada su propustili nekog od igrača u zadnoj godini poput Ellisa i Jenningsa pretvoriti u neku novu vrijednost te su odradili tek onaj nepotrebni trade za Redicka koji im nije donio ni pick druge runde, nije vrijedno spomena.

THIS IS NOW

Samo Bucksi mogu promijeniti cijelu momčad i ostati jednako nezanimljivi. Izuzmemo li dva mlada visoka koja se, da ironija bude potpuna, poprilično poklapaju po talentu i stilu igre, na ovom rosteru nema igrača vrijednog osvrtanja. Ostali su bez besmislenog bekovskog dvojca, ali pri tome nisu našli ništa smisleniju kombinaciju – Ellisa su željeli zadržati, ali on nije želio njih, pa su na kraju praktički, iako ne i službeno, zamijenili dvojke s Dallasom, dok su Jenningsa uspjeli pretvoriti u igrača koji ima još manje težine kao lider na parketu.

Mayo je pokazao da može odraditi veću rolu, za Knighta je još rano reći da je promašaj, ali obojica su trenutno ispod razine talenta lanjskih startera. Uz to nepotrebno su trošili svu lovu preostalu od toga što nisu zadržali Ellisa i Jenningsa – davanje višegodišnjih garantiranih ugovora igračima zadatka poput Delfina, Pachulie i Neala samo je pokazalo koliko je uprava ovoga kluba zaglavila u nekim prošlim vremenima.

Nije sramota zaglaviti u sredini jer, kao što su Rocketsi pokazali, postoji način kako da se i iz te situacije nizom sretnih i pametnih poteza pretvoriš u ozbilljnu momčad. Pogotovo nije sramota održavati privid konkurentnosti ako se nalaziš na nikakvom tržištu s prijetnjom preseljenja franšize nad glavom.

Ali, ono što je sramota je trošiti novac uzalud na limitirane veterane i zatvoriti sebi bilo kakvu opciju manipulacije salary capom ili mladim talentom koja je neophodna u takvom kontekstu. Ako imaš GM-a koji nije u stanju skrpati roster za 35-40 pobjeda i pri tome se bazirati na mladim igračima i fleksibilnim ugovorima, onda imaš krivog GM-a, što John Hammond potvrđuje iz sezone u sezonu. Nije lako biti GM momčadi u koju nitko ne želi, za što smo i ovo ljeto imali bezbroj primjera, ali nitko ne može reći da se nije mogao sastaviti bolji roster od trenutnoga.

Pogledajte samo taj niz slučajnosti koji je doveo do ovog finalnog proizvoda – da je Ellis prihvatio ponudu i da Hawksi nisu matchirali ugovor ponuđen Teagueu, Milwaukee bi danas imao sličnu momčad poput lanjske, samo puno skuplju. Ovako su ostali s ostatcima ostataka, pokušat će to prodati kroz narativ o tome kako neke franšize jednostavno ne mogu sebi dopustiti da se ne bore zbog odnosa prema navijačima, a pri tome će jednu ozljedu Sandersa biti udaljeni od toga da završe ispod 30 pobjeda i time tim istim navijačima ponude negledljiv proizvod. Mislim, tko je ovdje lud? Pa Sixersi barem imaju mozga biti svjesni onoga što jesu, dok je u Milwaukeeu izgleda stalo i vrijeme i razum.

Što na kraju potvrđuje i trade za Carona Butlera. Zamišljam situaciju ovako nekako - Hammond gleda roster, vidi da mu fali trojka, baci pogled u laptop pod rasploživa imena i ugleda Butlera. Sljedeći potez je odlazak na net, chekira on tako statistiku, vidi 10 poena uz 38% za tricu, ime mu je poznato još iz dana Wizardsa, pa zaključi kako je to idealan igrač za zaokružiti momčad. Na stranu to što već tri sezone Butler ne može napasti obruč ili odigrati na energetskoj razini kao nekada u obrani i skoku, kao i što je do ovih solidnih šuterskih postotaka došao tako što živi u kutu kao lešinar dok drugi rade posao, bitno je da je momak lokalac (hej, kad ga dođe gledati šira obitelj barem će deset sjedala biti zauzeto) i da želi igrati u Wisconsinu.

PLUS

Sanders, Henson i hrpa tijela pod košem mogu garantirati solidnu obranu. Caron Butler iz kuta, a Mayo, Neal i Ilyasova s bokova mogu donijeti potrebnu šutersku kvalitetu da sakriju playmakerske minuse i nedostatak strijelaca u postu, pitanje je samo tko će imati koristi od raširenog reketa jer ovdje jednostavno nema kreativaca koji taj prostor mogu pretvoriti u nešto konkretno, mislim pa njihov najbolji dribler je Luke Ridnour. Brandon Knight još uvijek može postati neka light verzija Jrue Holidaya, solidan bek koji igra u oba smjera i isključivo je 3&D podrška, ali, dok se to ne dogodi, Mayo će imati prevelike ovlasti u napadu. Istok je tanak i ako se sve idealno posloži imaju šansu, ali realno ovaj projicirani napadački učinak je jednostavno preslab da bi ih održao u borbi za playoff do samog kraja - ako misle nešto napraviti, morat će gađati tricu rekordnim postotcima.

MINUS

Knight, Mayo i manjak kreatora uokolo teško da mogu garantirati smislen napad. Uostalom, kada ti je lice franšize centar koji zabija u prosjeku manje od 10 poena i uz to je bezopasan dalje od par metara od koša, ništa ne treba dodati (a bez poštenog pick & roll partnera mogao bi lako još jednom ostati ispod 10). Njih čeka još puno, puno posla i puno, puno neizvjesnosti - dok ne riješe novu dvoranu i ostanak u gradu, a zatim i ne poslože novu upravu, iluzorno je očekivati neke značajnije pomake u filozofiji građenja momčadi i prikupljanja talenta. Jer, ima jedna gora stvar od vječnog boravka u sredini, a to je boravak u sredini bez mogućnosti promjene - ovdje je praktički jedino Ilyasova veteran koji bi mogao izazvati nekakav interes, ali ni njega neće biti lako mijenjati zbog dodatne dvije garantirane godine nakon ove.

11Jun/1310

AIR POLLUTION – THE DREAM SOLUTION

Posted by Gee_Spot

Nisam bio siguran da li se danas pozabaviti nekim IOR rezultatima od prošle sezone ili se jednostavno jedan dan odmoriti od pisanja, ali kako se poteglo zanimljivo pitanje u komentarima ispod posta o Draženu, odlučio sam odvojiti pola sata vremena i priključiti se traženju odgovora na nešto što će s razlogom vječno mučiti sve fanove NBA - koliko bi MJ imao naslova da se nije prisilno umirovio na dvije sezone?

Prvo razriješimo tehnikalije - iako se mr. Air vratio na parkete u sezoni 94/95, uzimati tu godinu u obzir kao išta više od pauze besmisleno je iz očitih razloga. Iako nema sumnje da je Jordan bio solidno kondicijski pripremljen, činjenica je kako je poput padobranca upao u momčad debelo nakon all-stara, točnije mjesec i dva dana prije kraja regularne sezone i da nije poznavao nikoga na rosteru osim Pippena i Armstronga koji su zadržali role startera, odnosno Willa Perduea koji je iz uloge back-up centra odlaskom Cartwrighta postao startni centar.

Ok, stručni štab je ostao isti i to je svakako pomoglo brzom povratku u ritam, ali ta sezona je prije svega dokaz da čak ni najveći od najvećih ne može samo tako odlučiti zaigrati košarku bez poštenih priprema i trening kampa (kao i dokaz da je Phil Jackson vrlo dobro znao što radi kada je uopće dozvolio Jordanu da na ovaj način uleti u momčad, svjestan da će gorčina poraza samo raspaliti staru vatru, što će se pokazati temeljem budućih uspjeha). Mladost Orlanda je bila premoćna u tom trenutku, ali pravi odnos snaga ionako se pokazao iduće sezone kada su nabrijani i pripremljeni Bullsi pomeli pod s tim istim Orlandom u finalu Istoka.

Sada kada smo to makli s puta, pogledajmo što se dogodilo u dvije sezone bez Jordana, da li su Rocketsi jednostavno bili najsretniji ili bi možda imali šanse pružiti otpor čak i kompletnim Bullsima.

Houston je u sezonu 93/94, dakle prvu bez Aira, ušao kao veteranska momčad na rubu snaga. Nakon što su mladi Olajuwon i Sampson predvođeni playmakerom-veteranom Johnom Lucasom i sjajnim trenerom Billom Fitchom još tamo 1986. zaigrali Finale protiv Birdovih Celticsa, činilo se kako je pred njima budućnost puna sličnih važnih utakmica. Ali, pokazalo se kako je Sampson prevara (iako je bio visok kao Yao Ming, igrao je košarku više kao Yi Jianlian, mekano i daleko od kontakta) koju su ozljede dodatno usporile i u tren oka se potencijalno plodno partnerstvo pretvorilo u najveći dio ostatka Olajuwonove karijere - igranje 1 na 5.

Ne samo da se Sampson raspada, već i Lucas dobiva nogu zbog nosa vječno uronjenog u kokain, a tim započinje era razočaranja za Rocketse i Hakeema. Nakon tri preuranjena ispadanja u ranim rundama odlazi i Fitch, ali se ništa ne mijenja - Rocketsi ostaju zatočeni u NBA čistilištu, najgorem od svih stanja. Zbog Hakeema su uvijek bili dovoljno dobri da izbore playoff, ali usput nikada nisu bili dovoljno loši da na draftu pronađu talent, što je npr. rezultiralo s fascinantna 4 ispadanja za redom u prvom krugu Zapada. Jasno, ovo što je trpio Hakeem nije ništa prema onome što je trpio Dirk, ali svejedno je često dolazilo do trenja između njega i uprave.

Stanje se donekle smiruje tek promjenama - priliku kao trener dobiva klupska legenda Rudy Tomjanovich, a klub kupuje njegov današnji vlasnik, Leslie Alexander. Iako danas znamo da je Alexander jedan od najboljih vlasnika u NBA, pripisati mu neke velike zasluge za tadašnji uspjeh Rocketsa nema smisla. Možda je kombinacija njegovog i Tomjanovichevog vodstva olakšala život Hakeemu, ali ključni potezi ipak su rezultat rada stare uprave koja je do lutrijskog talenta došla putem tradeova. Otis Thorpe i Kenny Smith u prvih nekoliko sezona u Sacramentu i Atlanti nisu opravdali očekivanja, ali su zato u Houstonu zauzeli glavne uloge uz Hakeema i još jednom dokazali kako se nikada nije pametno prerano odreći lutrijskog talenta. Thorpe je bio klasični power forward tog doba, četvorka u stilu Horacea Granta zadužena za skokove i prljave poslove u obrani, idealni partner uz Olajuwona, dok je Smith, iako limitiran kreator, bio idealan u ulozi playa zbog šuta za tri - napad se ionako vrtio kroz Haakema.

Jasno, ova jezgra ne bi bila dovoljna da uz put Rocketsi nisu imali i puno sreće. Pa su tako za ništa dobili Vernona Maxwella kojega su se Spursi pod hitno željeli riješiti smatrajući da njegova igračka kvaliteta nije bila tolika da se isplatilo trpiti njegov karakter (uskoro će se u ovo uvjeriti i Houston, ali Mad Max je ipak bio od koristi u prvom odlasku do kraja). Ipak, ono što će se pokazati izuzetno važnim u pohodu na naslov bio je draft, gdje su godinu za godinom Rocketsi birali Roberta Horrya (njihov prvi lutrijski pick od Hakeema, iako su i njega birali zadnji u lutriji kao jedanaesti) i Sama Cassella (24. pick). Ova dvojica će odigrati ključne role u prvom naslovu - bez Casselovih svemirskih muda i Horryeve energije, dobiti tadašnje Knickse bila bi nemoguća misija (vjerujte mi, gledao sam vlastitim očima).

Zvuči kao smjela tvrdnja, ali veći dokaz od sljedećega vam ne treba - gledajući samo PER, koji je poprilično točan pokazatelj napadačke učinkovitosti, Cassell i Horry bili su druga i treća opcija nakon Hakeema, jedini uz legendarnog centra koji su imali PER iznad ligaškog prosjeka. Tu je Tomjanovich pokazao da ima nos za napraviti pravi potez - u regularnoj sezoni Cassell je bio deveti po minutaži, dok je u playoffu praktički bio šesti čovjek čiji koševi klupe su bili ključni, posebice u Finalu.

Razlog zbog kojega su dva klinca igrala ovako bitnu ulogu u ključnim utakmicama je poprilično jednostavan - Rocketsi su tijekom regularnog dijela sezone bili tek 15. momčad po napadačkom učinku, što nije ni čudo obzirom da su Thorpe i Smith praktički živjeli od otpadaka i povratnih, a da Maxwell nikada nije znao razlikovati dobar šut od lošega. Međutim, sve su to nadoknadili obranom (drugi od tadašnjih 27 momčadi) za koju su Thorpova snaga i Maxwellova energija često bile presudne. Kada su Horry i Cassell dali šuterski balans, Houston je bio spreman za lansiranje.

E, sada kada smo sve lijepo stavili u kontekst, razmislite o sljedećem - bi li ova momčad Houstona, skrpana i očito ozbiljno limitirana, bila prijetnja Bullsima u lovu na četvrti naslov da je Jordan ostao u košarci? Ne zaboravimo da su Bullsi tijekom sva tri svoja ranija pohoda na vrh kombinirali elitnu obranu s elitnim napadom, a u ovoj sezoni su još dodali Kukoča i Kerra uz to što su još uvijek imali Granta i relativno funkcionalnog Cartwrigtha. Čak i bez Jordana imali su top 3 obranu lige, odmah iza Rocketsa, a za pretpostaviti je da bi s Jordanom opet imali i top 5 napad. Dakle, dodatno pojednostavnimo stvari - kolike su šanse da momčad s top 5 obranom i top 5 napadom dođe do naslova pored napadački limitiranog Houstona koji treba izvanserijske partije svojih igrača prve i druge godine da funkcionira?

Ja vjerujem da su poprilične jer Houston u ovoj sezoni praktički nije bio ništa drugo nego jedna elegantnija verzija Knicksa, a znamo kako su te priče na Istoku završavale, sve te sjajne obrane Knicksa, Pistonsa ili Pacersa nisu mogle zabiti dovoljno da preskoče Jacksonove Bullse. Dakle, zašto bi tako nešto za rukom pošlo Rocketsima?

A da za naslov 1994. ogromne zasluge idu Jordanu, Rocketsi dokazuju i godinu kasnije kada bez ikakvih razmišljanja razbijaju šampionsku jezgru ne bi li nekako oživili momčad koja ozbiljno šteka. Thorpea šalju u Portland za lokalnu legendu Drexlera, slabe obranu u pokušaju da ožive napad (čak i Maxwella zakapaju na klupi - odigrao je samo 16 minuta u playoffu i dobio nogu odmah nakon osvajanja drugog prstena), ali sve to im i dalje ne pomaže da izbjegnu titulu autsajdera u playoffu - u njega kreću sa šestog mjesta na Zapadu, sa statistikom koja će ih kasnije učiniti najslabijim šampionom ikada. Uostalom, samo su četiri momčadi u NBA povijesti osvojile naslov bez da su bile top 5 barem u jednom smjeru igre - Washington, Dallas, Miami (izdanje 05/06) i Houston te godine.

Jasno, imali su iskustvo i srce (tada je i nastala ona legendarna izjava Tomjanovicha da nikada ne treba podcijeniti srce šampiona), ali i puno, puno sreće. Već u prvoj rundi su bili na konopcima, ali Jazz s Maloneom i Stocktonom izgubio je odlučujuću petu utakmicu doma, nadogradivši time niz loših partija u ključnim susretima (Drexler i Olajuwon su ih uništili s fantastičnim nastupima, dok je 2 na 2 partnerstvo Johna i Karla po običaju zakazalo).

U drugoj rundi pak gube prva dva susreta protiv Sunsa s više od 20 razlike u prosjeku, nakon 4 utakmice su u rupi od 3-1, a onda pobjeđuju u 3 za redom jer nitko ne može zaustaviti Olajuwona i Drexlera (ni Sunsi kao ni Jazz nisu imali ni centra ni bočnog stopera), ali ni hrpu trica sa svih strana (ovdje se polako počinje rađati legenda o Big Shot Bobu). U finalu Zapada idu na Spurse koji pak imaju centra, jednog od najboljih ikada, ali tu dolazi do onog legendarnog školovanja Admirala Robinsona od strane The Dreama. U velikom pak Finalu čeka ih poklon u vidu Orlanda koji koristi starost Knicksa i nedostatak Jordana da, poput Oklahome, preskoči nekoliko stepenica razvoja, samo da bi se njihova mladost razbila na veteranskim hridima Rocketsa.

Ali, nisu samo veterani odradili posao. Iako su Hakeem i Clyde zajednički došli do naslova za Houston i iako su definitivno imali zakazani susret s poviješću kako bi 20 godina poslije ispravili razočaranje izazvano s dva neuspješna nastupa na NCAA Final Fouru (Hakeem je i bez Clydea naknadno popušio još jedan Final Four i to od Ewinga - da nije osvojio prstenje, bio bi smatran valjda jednim od najvećih luzera ikada što jasno govori koliko su naši pogledi na sport limitirani dok god se fokusiramo samo na rezultate i zanemarujemo narativ), posao koji je napravio Tomjanovich ne smije se zanemariti. Iako će mnogi isticati da se prije svega radi o sjajnom psihologu, a tek zatim taktičaru, ne zaboravimo da je upravo Rudy T. odlučio Horrya koristiti kao stretch četvorku nakon odlaska Thorpea, što je za tadašnju NBA bio pravi šok.

Horry je do prvog naslova došao kao startno nisko krilo u tipičnom NBA frontcourtu tog doba, a do drugoga kao specijalist za trice koji je u playoffu udvostručio volumen lopti koje je potezao s perimetra. Također, osim što je i Kenny Smith ponovio svoju ulogu spot-up šutera na poziciji jedinice i osim što je Cassell opet odradio sjajnu rolu strijelca s klupe, Rocketsi su promovirali još jednu tada egzotičnu ulogu, onu 3&D swingmana. Mario Elie sudjelovao je i u pohodu na prethodni naslov, ali tek kao ne previše bitna zamjena. U lovu na drugi pak njegova sposobnost da zabija tricu iz kuta i igra obranu na svim tipovima bočnih igrača savršeno je zaokružila momčad koja je ostala bez visine i mišića u petorci (kasnije je Popovich u Spursima, dijelom i zahvaljujući Elieu, razvio ovu 3&D ulogu do savršenstva). Tim prebacivanjem balansa s formule dva niska - tri visoka na tri niska - dva visoka (a u principu četiri niska i jedan visoki jer je Horry u napadu ionako visio na perimetru) dobili su prostor, koji je danas možda i najvažnija stavka svakog NBA napada. Uglavnom, raširivši reket, Tomjanovich je postavio uvjete za 2 na 2 majstorije udarnih opcija, a Ellie, Horry i Smith zabijali su kao pratnja trice postotcima da ti pamet stane.

Sad, obzirom da su Hakeem i Clyde odigrali ovaj playoff kao sumanuti i obzirom da su Rocketsi pronašli tu originalnu formulu, možda bi Bullsi stvarno imali nešto više problema nego s onom momčadi od godinu ranije. Pippen i Jordan usporili bi Drexlera, ali teško da bi zaustavili Hakeema čak i da su Grant i Cartwright ostali na rosteru još ovu godinu (a nisu - Grant je pokušao doći do novog naslova kao veteranski lider u Orlandu, a Bill je ionako bio spreman za mirovinu). Možda bi dubina Bullsa odigrala ključnu ulogu, ali to je već nategnuto i ovdje moramo ostaviti mogućnost hipotezi da bi, čak i s Jordanom u ligi, Rocketsi došli barem do jednog naslova.

Ne samo zbog toga što je ovaj njihov put 1995. bio stvarno nešto posebno i gotovo sudbinski određeno, već i zbog nečega što je moglo biti i puno veći problem za Chicago od mathcupova. Umor. Naime, iako nikada nećemo znati sa sigurnošću, uvjeren sam da su one dvije godine pauze produžile Jordanovu krivulju karijere i razdoblje kvalitete. Da se umjesto zajebavanja s kockom i onim smiješnim sportom zadržao na NBA parketima, možda bi četiri duge playoff odiseje ostavile traga na petoj, a to je još jedan plus za Rocketse (koji su u sezonama nakon ostali bez goriva - Hakeem je počeo usporavati, Drexler se ubrzo raspao, dubinu nikada ni nisu imali, tako da njihov pad nisu mogli zaustaviti ni Barkleyeva energija ni Pippenov all-round talent, posebice jer su obojica već bili ostavili najbolje dane iza sebe kada su se priključili jatu).

Naravno ovo otvara vrata novim hipotezama - da Jordan nije napunio baterije, koje su šanse da bi niz naslova ostao neprekinut do samog kraja generacije? Čak i da je prvih sedam pohoda prošlo uspješno, tko zna kako bi se Bullsi suprotstavili žestokim Pacersima 1998. nakon toliko nagomilanih utakmica? Ako bi se provukli, bi li možda čak i Jazz imao više šansi te iste godine obzirom na prednost domaćeg parketa? Bi li mladost Sonicsa zaustavila najveću momčad svih vremena dvije godine ranije, u ovom zamišljenom pohodu broj šest, a ne četiri, odnosno prvom u novom nizu? I bi li uopće bilo najveće momčadi svih vremena i onih 72-10 da Jordan nije poput manijaka imao motiv svaku večer u svakom gradu dokazivati iznova da je najbolji?

Sva ova priča dakle opet ne dovodi do konkretnih zaključaka, ali postotci opasno naginju na stranu onih koji vjeruju da bi Bullsi ipak kiksali. Jednom? Dvaput? To nije ni bitno, bitno je da postoji razlog za opravdanu sumnju. Samo, kada su legende u pitanju, postavljanje ovakih pitanja ionako ne služi ničemu osim zabavi, pogotovo kada su bitke o kojima pričamo već odavno iza nas, same po sebi fantastične.

7May/134

DAY 17 – RUST NEVER SLEEPS

Posted by Gee_Spot

BULLS @ HEAT

E, upravo zbog ovakvog razvoja događaj dobro je što su Bullsi prošli u drugi krug. I to za sve uključene – ne samo nama kao promatračima zato što možemo očekivati da ćemo gledati košarkašku bitku svaki put, već i Heatu koji boljeg sparing partnera od Chicaga nije mogao poželjeti.

Utakmica je imala dva dijela. Prvi su bile uvodne tri četvrtine u kojima smo gledali gomilu promašaja, ali i obje momčadi kako se trude, prvenstveno u obrani, a drugi je bio zadnja četvrtina u kojoj su umjesto Heata u brzinu više ubacili Bullsi.

Idemo redom. Chicago je prednost ostvarivao u skoku i, začuđujuće, tricama. To što su koristili dvije najveće slabosti Heata, nedostatak visokih i rupe koje ostaju na perimetru nakon što se obrana zatvori u zonu oko reketa, govori vam sve što treba o tome kako su dobro pripremljeni za Miami. Koji im je, naglasimo i to, nepotrebno pomogao očajnom večeri s linije slobodnih.

S druge strane, Heat je parirao u ukradenim loptama, dovodeći Bullse u probleme presingom i udvajanjima bekova već na centru, uz poslovičnu dobru zaštitu reketa.

S tim da bi se posebno zadržao na trici. Miami je dijelom u utakmicu ušao uspavan zbog prevelike pauze, to se uvijek događa, a tome se može pripisati i dio odgovornosti za sve one promašene otvorene šuteve. Međutim, neosporno je kako su Bullsi izlazili na svaki šut i kako su posebno sjajno oduzeli tricu iz kuta, čak i u ovoj postavi s Bellineliem i Robinsonom. To je samo dokaz da obranu može igrati svatko, ako zna što treba raditi i ako je dovoljno motiviran. I, jasno, ako ima centre koji mogu pokriti pola obrane, što je detalj u kojem leži glavni razlog zbog kojega Bullsi puno bolje brane tricu od Heata iako su im obrane bazirane na istim principima.

Bullsi su pak tricu pogađali izuzetnim postotkom, a ironija je u tome da su se uopće našli u prilici za tako nešto zbog ozljeda Hinricha i Denga koje su otvorile prostor zamjenama. Nate je najbolji tricaš u momčadi i njegova veća minutaža znači više prilika za šut, a Bellineli je pouzdan šuter za tri za razliku od Denga koji se ipak puno bolje osjeća pucajući duge dvice.

Jasno, tri su igrača ipak dovela do toga da uopće bude moguće iskoristiti ove sitne prednosti, a to su Noah, Gibson i Butler. Ovaj prvi je zatvorio reket solidno koliko se to moglo u ovim uvjetima, što je posebno bitno u večeri u kojoj Heatu nije upadao šut iz vana. Gibson mu je pomogao odigravši najbolju utakmicu do sada u playoffu, ne toliko zbog bolje forme, koliko zbog činjenice da mu Heat jednostavno leži (a koliko je Bullsima tek bitan Gibson u seriji u kojoj je Boozer praktički neupotrebljiv zbog obrambenih slabosti, to ne treba naglašavati).

Između svih junaka, MVP večeri je ipak Butler. Njegova obrana na LeBronu je bila dobra koliko je to moguće, posebice u završnici, a uz to je odradio fenomenalan posao u napadu. Osim što je zabio svaki šut koji je morao, čime je već potvrdio da je 3&D klasa najvišeg ranga, Butler je odradio izuzetan posao u ulazima. Na skokove smo već navikli, opet ih je skupio suludo puno (14) čime je samo potvrdio kakav je borac i atleta, ali agresivnost u ulazima tijekom svih 48 minuta davala je Bullsima poticaj u momentima kada bi ostajali bez ideja (ubacio 9 od 10 slobodnih, jednako kao i Bosh, Wade i James - zajedno).

Ritam prve tri četvrtine tako je definitivno davao Bullsima šansu, košarka na 80 koševa točno je ono što njima odgovara. Međutim, Miami je veći dio utakmice prijetio odvajanjem, nekoliko su puta krenuli u seriju koju bi Chicago odmah prekinuo ili nekom sjajnom reakcijom Noaha ili Butlera ili prilagodbom nakon time-outa. Ali, bilo je jasno kako odvajanje Heata u zadnjih 12 minuta može biti kobno.

Naime, njihova obrana je također funkcionirala dobro, Bullsi su uzimali još teže šuteve od protivnika tijekom utakmice (to što su ih zabijali, to samo njima govori u korist), tako da se činilo neizbježnim kako će Miami konačno ubaciti više od 20 i dobiti zadnju četvrtinu, a time i ovu ružno-sjajnu utakmicu.

Međutim, Bullsi su očito odlučili ovaj kilavi playoff na Istoku nastaviti činiti zanimljivim pod svaku cijenu i umjesto Heata oni su bili ti koji su igru digli na novu razinu. Robinson, Bellineli i Butler su zabijali i, još važnije, kreirali, dok su James, Bosh i Wade promašivali, a to je i cijela istina – koliko god obrana Bullsa bila dobra, njihov napad, posebice u zadnjoj četvrtini, ono je što je napravilo razliku. U trenutcima kada cijeli svijet čeka da zvijezde uzmu stvar u svoje ruke, posao su odradili Jimmy, Nate i Marco, svaki s nekoliko izuzetnih poteza, a sve uz skakačku podršku Noaha i Gibsona. Praktički, ponovljen je recept protiv Netsa i jasno je kako će nešto ozbiljno morati uzdrmati ovaj napadački ritam Bullsa koji trenutno djeluju poput stroja - Thibo ima posložene rotacije i akcije kao da je ovu šestorku pripremao za playoff još od trening kampa.

Heat nije imao nikoga ni približno ovako raspoloženoga, a kamoli šestorku. Nisu uhvatili zamaha cijelu večer, čak je i Jamesu trebalo vremena da se razigra i u tome adrenalinskom raskoraku leži dobar dio problema – Bullsi su još uvijek pod dojmom načina na koji su izbacili Netse, napaljeni, samouvjereni i u top formi (jasno, barem ovi koji mogu igrati), dok je Heat još uvijek u regularnoj sezoni, s ogromnom rupom između utakmica koju nikakav trening ni priprema ne mogu nadoknaditi.

Međutim, to ne skida odgovornost s individua poput Chalmersa (kriminalan u oba smjera, igrač s toliko oscilacija da mi iskreno nije jasno kako ga ijedan trener može trpiti) ili Bosha (hrpa promašenih šuteva, nekih koje bi inače bez problema zabio, nekih totalno isforsiranih) koji kao da nisu ni zaigrali. James i Wade su bili najbolji kod Heata, ali i takvi debelo ispod razine koja je potrebna za suprotstaviti se ozbiljnoj playoff momčadi, a to Bullsi čak i u ovom sastavu svakako jesu.

Obzirom na pobjedu u prvoj, izvjesno je kako će Bullsi dobiti više od jedne jer nema šanse da Heat dobije obje u United Centru pa sve i da Thibodeau istrči na parket kao startni centar. Međutim, ono još značajnije što su dobili za idućih 5 godina je definitivna potvrda da u Butleru imaju dugoročno rješenje za bok, što im otvara dodatne mogućnosti u slaganju novog rostera – ne samo da im je Boozer višak u budućem ciklusu, već se svakim danom i skupi Dengov ugovor čini sve dostupnijim za trade.

WARRIORS @ SPURS

I druga utakmica bila je u sličnom elementu kao prva, s tim da su ovaj put Spursi za razliku od Heata našli načina odgovoriti na razigranost protivnika i izvući se iz vlastite pospanosti (iako mi, iskreno, još nije jasno kako, obzirom na rupu u kojoj su bili). Pa ti reci da je seriju najbolje završiti metlom, ispada kako je umor prijatelj, a odmor neprijatelj, barem u playoffu.

Jasno, kada vučemo paralele između ove dvije utakmice trebamo stati na simbolici, jer stilski ovdje sličnosti nema. Dok je prva bila obrambena bitka, ovdje je obranu stavljena u drugi plan, a o razlici u ritmu da ne pričamo – vrlo brzo je postalo jasno da će se ovdje 80 koševa dostići možda već na kraju treće četvrtine.

Jackson će na klasičnu početnu petorku Spursa odgovoriti s dva centra, pa je tako Ezeli startao uz Boguta. Ovakva visina je u startu smetala Spursima jer je Leonard morao preuzeti Barnesa, a Green Currya, što je ostavilo Parkera na Thompsonu. Warriorsi su ovo iskoristili za niz dobrih pick & roll akcija preko Klaya i pitanje je zašto Jackson nije posegnuo za ovom postavom češće.

Također, ovo jasno ukazuje na to koliko će u ovoj seriji Warriorsima nedostajati Lee – protiv Denvera su možda i profitirali bez njega jer su puno više igrali s niskom postavom koja ne odgovara Nuggetsima, ali protiv Spursa bi Leeva kvaliteta u skoku i s poludistance bila dragocjena. Pogotovo jer Spursima fali kvalitetna rotacija pod košem - startali su s povratnikom Diawom umjesto Splittera koji još osjeća posljedice iskrenutog zgloba, a to znači da su na klupi još samo Bonner i Blair.

Drugim riječima, Spursima odgovara niska postava koju je Jackson previše forsirao. Donekle mogu razumjeti da Ezeli služi za početak utakmice i treće četvrtine, to je već standardna NBA šema koja služi da se u startu ne dozvoli protivniku da zavlada reketom. Ali, čemu samo 14 minuta Landryu? Draymond Green dobio je veću rolu od obojice zajedno i koliko god njegova energija bila zarazna, ona ima smisla u malim dozama. Koristiti ga praktički kao drugog visokog uz Boguta većinu večeri jednostavno je kontraproduktivno jer tako omogućuješ njegovim slabostima (realizacija, igra u obrani) da zasjene pluseve (borbenost, all-round iskoristivost).

Naravno, ovo je pitanje za ostatak serije, jer u prvoj večeri sve je funkcioniralo (barem do završnice regularnog dijela). Niska postava Warriorsa cijelo je vrijeme držala ritam pod kontrolom, dok su Spursi bili ti koji su hvatali priključak. U jednom od takvih momenata Pop je naišao na postavu koja bi Warriorsima trebala doći glave. Curry je već poslovičnom šuterskom serijom napravio prednost od 9 koševa sredinom druge četvrtine, ali nju je lakoćom stigla niska postava s Duncanom (kasnije Diawom) kao visokim i Parkerom, Ginobiliem, Greenom i Leonardom.

Praktički, Pop je veći dio utakmice imao šansu držati na parketu 5 najboljih igrača, a to nikada nije loše.

Curry je opet eksplodirao u suludoj trećoj četvrtini u kojoj su Warriorsi ubacili čak 39 koševa (zabio 5 trica, od toga barem 3 koje nitko drugi na svijetu ne bi zabio) i otišli na prednost koja se u tom trenutku činila nedostižnom. Mislim, +18, s ovako uspavanim San Antoniom, to se ne može stići. Zar ne?

Preokret lagano počinje spomenutom niskom postavom s Timmyem (kasnije ga opet zamijenio Boris) i četiri najbolja vanjska igrača (s tim da je Neal imao važnu rolu uz standardni kvartet), a na novu razinu ga odvodi meni neobjašnjiva odluka Jacksona da umjesto Ezelia, Boguta ili Landrya, centra u zadnjih 5 minuta igra Green. Čovjek je možda želio ubrzati igru i pritisak na loptu i tako kontrirati zadnjem udaru Spursa koji se pripremao, možda se jednostavno nije bojao Diawa pod košem pa je htio imati na parketu čovjeka koji može odigrati na perimetru, a možda mu je Isus šapnuo da napravi takvu rošadu. Što god bilo, ovaj potez potpuno je otvorio reket za ulaze Parkera i Ginobilia, dok je istovremeno napad nestao.

Em Green nije kreator, em se na parketu našao još jedan bezopasan igrač s loptom poput Jeffersona koji je ušao umjesto Thompsona nakon što je ovaj napunio kvotu osobnih, a to sve znači da je Popu puno lakše bilo staviti Leonarda na Currya i sakriti nekoga poput Parkera, Neala ili Manua na nekom od ove dvojice. Zašto po prvi puta u playoffu posegnuti za ovakvom postavom? Zar po svemu do sada viđenome nije logično bilo staviti u igru Greena umjesto Thompsona i jednoga od visokih da faulira u reketu? Zar je Boris Diaw, koji se do jučer oporavljao od operacije na kralježnici, razlog za ovakve panične prilagodbe?

Jasno, treba istaknuti kako ipak moraš imati majstore poput Ginobilia i Parkera da odradiš posao, bez obzira na pomoć protivnika. Golden State je tako drugu utakmicu za redom učinio sve što je u njihovoj moći da izgubi dobiveno (naravno, kontrola lopte je i ovaj put bila problem, posebice kod Currya - dodaj tome da čovjek uopće ne igra obranu i jasno je kako ipak treba malo stati na loptu oko promoviranja momka u novog superstara), a ovaj put nisu imali te sreće da su s druge strane Chandler i Brewer.

Uglavnom, Warriorsi kreću u produžetak s normalnom postavom (Bogut, Green, Jack, Curry, Barnes – gdje je sada nestao Jefferson, pitanje je za milijun dolara), vraćaju se u igru (drugim riječima, ne primaju 20 poena u 5 minuta kao u periodu ranije) i preživljavaju do drugog produžetka na račun toga što su shvatili da ovakva postava Spursa ne može čuvati reket i da su ulazi bolje rješenje od šuteva iz vana u petoj sekundi napada.

Jednako žilavi su i u zadnjih 5 minuta. Onaj kaos iz završnice regularnog dijela kao da nije postojao, igraju pametno (ulazi Jacka i Currya) i hrabro (trica Barnesa), dolaze čak i u prednost, ali Jackson se opet igra proroka. Ponekad to upali, ponekad ne, a ovo je definitivno bila večer u kojoj nije. Ginobili zabija otvorenu tricu za pobjedu i kraj jedne urnebesne utakmice, ostavljen sam samcat zahvaljujući izostanku reakcije kod nesretnog rookiea Bazemorea, koji nije igrao značajnu minutu cijelu sezonu samo da bi dobio ovako odgovornu ulogu na njenom vrhuncu. I, gle čuda, nije imao pojma što treba raditi, točnije da nije pametno zakasniti pola sekunde u izlasku na Manua.

Spursima je ovako poklonjena prednost od 1-0 (ne zaboravimo da Timmy nije bio ozbiljniji faktor zbog gripe, a i da je Manu promašivao šuteve kakve više neće što je i dovelo do samo 44% šuta iz igre naspram 51% Warriorsa), što je šteta jer bi serija dobila dodatan impuls, a možda i veću zanimljivost od one između Bullsa i Heata jer Warriorsi imaju talenta koji vas tjera da itekako mislite kako ćete ga zaustaviti, nije dovoljno samo parirati voljom i motivom. Možemo ovaj poraz pripisati neiskustvu i stasavanju, ali, barem po meni, on ide na dušu Marka Jacksona i neobjašnjive potrebe da se u ključnim momentima bude veći katolik od Popa. Polako, Mark, bit će prilike i za to.

5May/136

DAY 15 – BROOKLYN’S FINEST

Posted by Gee_Spot

BULLS @ NETS

Bullsi su opet bez Denga i Hinricha, dakle ne samo još jednom u ulozi autsajdera nego i bez mogućnosti da zaigraju obranu kakvu znaju. Od prve sekunde igraju sjajno u napadu, ali ovaj ritam na debelo preko stotke u teoriji bi definitivno trebao više odgovarati Netsima. Opet, u praksi su Bullsi bili ti koji su stalno imali prednost u prvoj polovini utakmice, dijelom zbog vlastite borbenosti (koja im je donijela prednost u skoku i kontrolu reketa) i košarkaškog IQ-a (odlična realizacija postavljenih napada), a dijelom i zbog Netsa.

Naime, ovi su u sedmu utakmicu ušli kao da protivnika s druge strane vide po prvi put i kao da pojma nemaju što treba raditi. U napadu su tako opet upadali u rupe kad god bi na parketu imali Evansa i Wallacea jer su tako omogućavali Bullsima da sakriju Boozera i Belinellia i zaigraju kvalitetnu obranu. Protiv koje su često bili nemoćni jer se ni lopta ni igrači nisu kretali kako treba, bez obzira što je Wallace uglavnom vrijeme provodio potpuno sam. Usput, odigrali su prve dvije četvrtine bez da su zavrtili poštenu akciju za Lopeza, što je već samo po sebi kriminalno.

Još su gori bili u obrani gdje je nedostatak kretanja u svim linijama Bullsima otvorio reket za hrpu laganih koševa na obruču iz svih mogućih situacija. Takva zaštita reketa nije primjerena ni regularnoj sezoni, kamoli sedmoj utakmici playoff serije. Mislim, Bullsi su im već više puta skinuli skalp jer su ih podcijenili, pa zar je moguće da će se opet dogoditi isto? Koliko bi utakmica Carlesimu trebalo da pripremi plan igre za protivnika, 47 možda?

Bullsi tako dolaze do prednosti od +17 nakon prve 24 minute, uz doprinos čak i takvih minornih članova rotacije kao što su Teague (solidno odmorio Robinsona) i Cook (zabio tricu). Netsi u nastavku, toliko očekivano da je patetično, konačno počinju igrati obranu i zatvaraju reket (koliko mogu, jasno - kada za njih kažeš da su digli razinu igre u obrani to ne znači da su zaigrali fantastično, već da su grozno zamijenili podnošljivim), konačno tjeraju Bullse da rade za koševe. Prednost se topi, ali ne nestaje, treća završava s minusom od 7 koševa i Chicagom i dalje za komandama.

I to je nešto što se ne mijenja do kraja jer Netsi još, ni nakon 7 utakmica, nisu shvatili kako napasti – da Wallace nije agresivno počeo koristiti prostor koji su mu ostavljali i usput zabio dvije trice (a njegov šut iz vana nije nešto na što se želite osloniti), odnosno da nisu imali hrpu skokova u napadu koji su im donijeli lagane koševe, ti pozitivni pomaci u obrani u nastavku ne bi značili ništa. Bullsi su zatvorili reket i odsjekli akcije na Lopeza u postu, a odgovor Netsa je bio hrpa izolacija i improvizacija (ništa ne simbolizira nedostatak ideje u Brooklynu više od slash & kick akcija Blatchea).

Nadigrani i nadjačani, Netsi su tako i samu završnicu proveli gledajući s krive strane stakla u dućan sa slatkišima. Sve im je bilo na dohvat ruke, a istovremeno tako daleko i nedostižno. Noah je u ključnoj utakmici dobio svoju jedinu bitku protiv Lopeza u seriji, a Deron je opet ostao u sjeni epizodiste, nakon Hinricha ovaj put je izgubio dvoboj kreatora i od Belinellia.

Međutim, ovakav rasplet je definitivno najbolji mogući što se tiče šire slike. Ne samo da više nikada nećemo morati gledati Carlesima u roli glavnog trenera, već smo dobili i relativno zanimljivu seriju na Istoku (Heat bi Netse s Evansom i Wallaceom u postavi sredio u 4 utakmice), a moguće je i da Billy King odleti iako je prije desetak dana dobio produženje ugovora – što je Prokhorovu još koji bačeni milijun kad ih je već spalio stotine.

CONFERENCE SEMIFINALS

A kako je sinoć bila samo jedna utakmica, iskoristimo prostor za ekspresnu najavu drugog kruga. Početkom tjedna u podcastu ćemo se osvrnuti na prvi krug i secirati drugi, ali kako akcija kreće već večeras s utakmicama Memphisa i Oklahome, odnosno Pacersa i Knicksa, red je za ekspresne prognoze.

HEAT vs BULLS

Dužina serije ovisit će o stupnju oporavka igrača Chicaga. Noah je pokazao da može odraditi solidnih 40 minuta čak i kada nije u stanju trčati i skakati kako smo navikli, ali Gibsonovo koljeno se očito neće sanirati samo od sebe, a i pitanje je koliko će trebati Dengu i Hinrichu da uhvate formu nakon ovakvih pauza. Bullsi će uzeti sve što im se ponudi, ali Miami nije Brooklyn, tako da je pitanje hoće li uopće doći u priliku. U svakom slučaju, Chicago u drugom krugu barem garantira bitku, dok bi Netsi, po svemu što smo vidjeli u seriji s Bullsima, pali bez ispaljenog metka. Međutim, čak i ta bitka neće biti neizvjesna jer Heat teško da će Bullsima dati šansu da ostanu u igri u ritmu na 100 koševa, a sam Chicago trenutno nema dovoljno širine, a pogotovo nema dovoljno snage u reketu, da značajnije uspori Miami. Stoga, 4-1 za Heat.

KNICKS vs PACERS

Ništa što sam vidio u prvom krugu me nije natjeralo da promijenim onu prvotnu prognozu od 4-2 za Indianu. Tako da nemam što ni dodati na originalnu najavu osim istaknuti da će ovo biti ružna, ružna serija. Knicksi će je zasigurno učiniti neizvjesnom uspješnim zabijanjem trica, ali već je i protiv Bostona bilo jasno koliko se muče kreirati šut u bilo kojem drugom segmentu igre. A kako je obrana Pacersa s razlogom najbolja u ligi, dakle bolja i od one Celticsa, uz to posebice specijalizirana za obranu trice, očekujte još ružnih partija Anthonya i Smitha. Kojima neće ni malo biti lako držati Westa i Georgea, kao što ni Chandleru neće biti lako onako usamljenom kontrolirati skok i obranu. A kao što znamo, ni njegova leđa, a ni Carmelovo rame, nisu u sjajnoj formi.

THUNDER vs GRIZZLIES

S Westbrookom bi OKC uvijek nekako našao načina zabiti dovoljno protiv Memphisa. Bez Russa, dozvolite da sumnjam kako mogu pokriti minus pod koševima. Odigraju li Z-Bo i Gasol kao protiv Clippersa, a nema razloga da tako ne bude jer OKC nema ništa bolju unutarnju liniju, Durant i društvo itekako će se trošiti dok zabiju dovoljno, a kamoli nešto obrane. Plus, kako je izvjesno da će dobar dio minuta igrati s niskom postavom (to ni Brooks neće moći izbjeći), obrana će očito u ovoj seriji biti manje bitna. Memphis pak neće moći zaustaviti Duranta, ali kombinacija Princea, Pondextera i Allena uz Gasola u sredini svakako bi trebala biti dovoljna da ga barem uspori. A prednost Memphisa u matchupu Conleya i Jacksona (uz završnice u kojima će na mladom combo-beku Thundera završiti ili Allen ili Pondexter) samo je još jedan razlog zašto OKC ovdje ima minimalne šanse bez Russa. 4-2 za Memphis.

SPURS vs WARRIORS

Koliko god Spursi dobro branili tricu, Curry i društvo naći će načina ukrasti im poneku utakmicu, dosta je par šuterski nadahnutih četvrtina. Međutim, ovu seriju San Antonio kontrolira od početka do kraja. Ova obrana Warriorsa nema teoretske šanse zaustaviti Spurse koji će ih uništiti pick & rollom, bez potrebe za ikakvim velikim prilagodbama u stilu igre. U slučaju potrebe, San Antonio može na parket poslati i solidnu nisku postavu s Leonardom na četvorci, dok Jackson nema takvo bogatstvo izbora. Ipak, možda najvažniji detalj je činjenica da Curry ipak nije najbolji igrač u ovoj seriji kao što je bio u prethodnoj. Možda i može nadigrati i Parkera i Ginobilia, ali, dok je živ i na nogama, Tim Duncan je prvo ime u ovakvom odnosu snaga. 4-2 za Spurse.

28Apr/135

DAY 8 – NETS VS NATES

Posted by Gee_Spot

NETS @ BULLS

Tko je mogao i zamisliti da će titula ljepotice prve runde pripasti utakmici iz serije koja se do sada isticala po ružnoći?

Carlesimo tvrdoglavo ostaje pri Evansu, ali to me ni upola ne čudi kao način na koji Hinrich dominira u dvoboju s Deronom u prvih 5 minuta utakmice. To je dvoboj koji Netsi ne bi smjeli gubiti ni pod razno, pogotovo jer su u startu prepustili Bullsima bitku četvorki koju Boozer odnosi bez da se oznoji.

Ako ujedno i Deng protiv Wallacea radi razliku, a pri tome Butler praktički anulira Johnsona, ispada da Bullsima i ne trebaju zdravi Gibson i Noah da bi imali temelje u ovoj seriji. Noah je u ovakvom stanju nemoćan protiv Lopeza, tu Netsi imaju prednost u većem dijelu serije, a sve ovo samo naglašava važnost Williamsa – on praktički mora dobiti dvoboj s Hinrichom da bi momčadi uopće dao šansu, a kamoli nešto više.

Utakmica je krenula odlično, skok-šut je upadao na sve strane. Kod Bullsa raspoloženi Butler i Boozer, kod Netsa se Lopezu pridružio Johnson, a kako je poluvrijeme prolazilo činilo se da nitko ne može promašiti. Prava povuci-potegni playoff košarka, uz netipičnu šutersku učinkovitost koja je dovela do toga da su skoro na poluvremenu ukupno ubacili više koševa nego u utakmici ranije za 48 minuta.

Što je Thibo reko na ovih 55 primljenih koševa strah me i pomisliti, ali od očekivane obrambene renesanse u nastavku opet ništa - rešetanje se nastavilo.

Za Netse je ključni moment bio buđenje Williamsa koji je konačno počeo ostavljati Hinricha u prašini, a za Bullse činjenica da su stotku primili 6 minuta prije kraja - to je trebao biti njihov kraj za ovu večer. Nije poznato da li je Thibo doživio lakši moždani udar kada je pogledao na semafor u ovom trenutku. Mislim, Chicago jednostavno ovakve utakmice ne bi smio dobiti, a pogotovo ne kada protivnik na 3 minute do kraja ima 14 poena prednosti.

Međutim, kako ovo nije bila normalna večer, naravno da su Bullsi i to stigli postavši na trenutak Harlem Globetrottersi. Nate Robinson je zabio 7 za redom da prepolovi prednost u jednoj minuti (23 poena ukupno u zadnjoj četvrtini), a Netsi su počeli raditi jednu glupost za drugom (promašeno zakucavanje, promašena hrpa slobodnih, izgubljene lopte) i davati šansu Nateu.

Chicago Nates su tako do kraja izjednačili protiv Brooklyn Netsa i izborili produžetak (uz herojski skok u napadu Noaha i glupost Netsa koji su imali puni napad za kraj tijekom kojega im nije palo na pamet dati loptu Lopezu), dok su promatrači diljem svijeta mogli samo blesavo se cerekati. Hej, svi smo očekivali da će Nate odraditi svoju rolu u barem jednoj utakmici, ali na ovakav suludi način? Where amazing happens, to je sve što se može reći.

A čuda su se nastavila i u produžetku. Johnson, koji skoro da nije ni igrao u četvrtoj četvrtini ustupivši mjesto Watsonu (koji je bio odličan sve do onog nesretnog pokušaja zakucavanja), uzeo je stvar u svoje ruke i koš za košem pratio Robinsona, usput zabio sa sirenom za drugi produžetak. Ono, jel' rek'o netko da je NBA playoff zakon?

U drugom je Joe nastavio nositi Netse, a Chicago je dobio sjajnih pet minuta Noaha koji je dominirao pod koševima. Taj vam podatak govori sve što morate znati o umoru ostalih, kada dva igrača usporena plantarnim fašistima igraju na svježinu samo zato jer su tijekom regularnog dijela utakmice imali manju minutažu od uobičajene zbog ozljeda.

Treća je već ličila na povlačenje po ratištu, više nitko nema ni snage ni ideje, a Bullsi ostaju bez Noaha i Robinsona zbog osobnih. Nema veze jer tu je čovjek zvan Nazr, koji zabija zadnja 4 poena za Bullse, a onaj zadnji nakon što ga je Thibo uveo dijelić sekunde ranije radi skoka – Boozer promašuje drugu slobodno, Nazr koristi činjenicu da za loptu skače s Blatcheom kojemu mladost u ovom trenutku ne pomaže (a ni to što nema mozga mu također nije od koristi - oprosti Carlesimo, sada mi je jasno zašto forsiraš Evansa), kupi loptu bez otpora i zabija za pobjedu Bullsa i potpunu kontrolu nad serijom - ne dobiti jednu od tri u ovakvom kontekstu čini se skoro pa nemoguće. Netsi su se u prethodne dvije tekme kasno probudili i tu su si sami iskopali rupu, ali u ovoj su sve odradili kako treba i opet im nije bilo dovoljno, što je šok od kojega se teško oporaviti.

Ukratko, utakmica iz snova koja bi bez problema mogla proći čak i kao dio Najbolje Playoff Serije Prve Runde Svih Vremena koju su odigrali Celticsi i, a tko drugi, Bullsi.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Da se subotom uvečer ide u disko nastavili su nas uvjeravati i ljuti protivnici u Memphisu. Njihovo ekstra nadahnuto napadačko izdanje sjajno se nadovezalo na utakmicu prije. Memphis je otišao preko 30 u prvih 12 minuta, zabijali su svi, ali motor koji je sve pokretao ipak je bio Randolph. Clippersi su se držali u blizini, da bi ulaskom klupa u igru utakmicu vratili u egal. Doduše, treba priznati da je pri tome njihov najbolji igrač bio Bayless koji je odigrao jednu tipično hladnu utakmicu iz svog toplo-hladno arsenala i prokockao Memphisu tri posjeda lopte.

Povratkom Zacha potvrdila se dominacija Memphisa pod košem, ali istovremeno su Clippersi uspostavili kontrolu na vanjskim pozicijama. Paul je uzeo stvar u svoje ruke i lakoćom anulirao svaku prednost Memphisa, tako da se na poluvrijeme otišlo čak s prednošću Clippersa od 1 koš, sa skoro već 100 koševa na kontu ukupno. Opet je sve mirisalo na klasik.

U nastavku se totalno razigrao Gasol, ali Memphis nikako da se ozbiljnije odvoji, barem ne dok je Paul u blizini. Činilo se da će ovo ići koš na koš do samo kraja, ali onda krajem treće i početkom četvrte klupa Clippersa gubi dah, Memphis gradi prednost od deset koševa i nastavlja dominirati preko Gasola. Odličan potez ovdje vuče Hollins s Pondexterom na Paulu, njegova dužina očito više smeta Chrisu od Allenove agresivnosti i Clippersi gube korak i utakmicu, totalno se raspadaju u samo nekoliko minuta.

Na kraju smo ostali bez završnice iz snova, ali utakmica je imala ritam u kojem se stvarno moglo uživati od početka pa skoro do kraja. Ukratko, Gasol i Randolph su donijeli prednost, Paul je držao Clipperse na životu, ali nije dobio dovoljnu podršku od krilnih igrača da ozbiljnije povrati ravnotežu. Dapače, Prince i Pondexter ne da su imali zapaženiji role od bilo kojeg vanjskog igrača Clippersa, već su ih osramotili pristupom i učinkom.

Kad će ta peta? Bit će sjajno vidjeti može li Memphis ovakav stil igre prenijeti i u goste, što neće biti lako obzirom da su visoki Clippersa energetski sinoć bili stvarno solidni (problem je bio što su protivnici bili genijalni). Također, Clippersima treba definitivno netko tko može olakšati život Paulu, a to kući mogu dobiti jer znamo da klupe puno bolje reagiraju na svom parketu.

Ovakvu utakmicu, u kojoj ih CP3 nosi doslovno od prve četvrtine, si ne mogu dopustiti – on je svoja herojstva ovom prilikom ispucao u prvih 36 minuta i na kraju mu nije ostalo ništa za izvući iz šešira. Sad je pitanje može li tu pomoći i Vinnie tako da ograniči minute očito nespremnom Billupsu i nedoraslom Butleru tako što će pustiti s lanca Bledsoea i Barnesa puno ranije jer njima ovaj stil Memphisa puno više odgovara.

PACERS @ HAWKS

Drew se odlučio za promjenu i pogodio. Naime, izvadio je Korvera, ali ga nije zamijenio Stevensonom ili Jonesom već Petrom i tako napravio totalnu rošadu matchupova. Smith je završio na Georgeu i odmah ga napao pod košem koristeći masu, a Horford se razigrao jer nije morao paziti na Hibberta na kojega će paziti dvojac Petro-Johnson – oko ove dvije novosti vrtila se cijela priča utakmice.

Hawksi su tako pronašli temelj na kojem mogu graditi nešto stabilno, a to se ubrzo pretvorilo u nešto puno više od stabilnog. Naime, na njihovu razigranost i energiju Pacersi nisu imali rješenja, već nakon deset minuta kao da su se predali. George je valjda uzdrman Smithovim prisustvom potpuno nestao, a nitko drugi nije bio u stanju preuzeti kontrolu - Hibbert to nije znao, a West nije mogao od Horforda.

Pacersi su se tako u trenutku iz fantastične napadačke momčadi koju smo gledali u prve dvije utakmice opet pretvorili u onu rugobu bez ideja koja je dobar dio regularne sezone bila jedan od najmanje efikasnih napada lige. U periodu od tri minute prije kraja prve do polovine druge, dakle skoro u periodu jedne četvrtine, uspjeli su zabiti mizernih 4 poena. Što je još gore, nisu imali raspoloženog pojedinca dok se su na drugoj strani razigrali svi, od startera do zadnjeg člana rotacije s klupe.

U nastavku ništa bolja slika, Hawksi su kontrolirali tempo, a Pacersi ostali u rupi od dvadesetak koševa u koju su upali u onom nevjerojatnom periodu bez koševa. Sramota koju su pretrpjeli još je uvećana saznanjem da ovakav poraz znači kako smo praktički u ovoj seriji gledali tri utakmice koje nisu bile utakmice. U prve dvije Pacersi su rano pobjegli s vodstvom bez da su bili izazvani, a u trećoj su Hawksi bili ti koji su se prošetali do cilja. Tako da je sada pitanje hoćemo li uopće vidjeti playoffu utakmicu između ovih protivnika? U svakom slučaju, Vogel mora naći načina kako da Georgea izvuče iz ralja Smitha jer bez njega u pogonu Indiana je blokirana kao račun prosječne hrvatske firme.

THUNDER @ ROCKETS

I evo nam utakmice koja je odjednom postala zanimljiva zbog nesretnog spleta okolnosti. Naravno, veće zanimanje nije tu zbog Rocketsa ili eventualnih komplikacija za ovu seriju jer McHaleova momčad teoretski nema šanse dobiti dvoboje protiv Duranta i Ibake, već zbog Thundera. Odnosno, zanima nas kako će Thunder reagirati bez Russa i to na gostovanju, protiv protivnika koji očajnički treba pobjedu?

Nimalo lak početak novog života za Jacksona, koji je navikao igrati u kontekstu bez stresa jer njegova rola ipak ne zahtijeva odgovornost. Uđeš s klupe i haklaš, ako zabiješ super, ako ne zabiješ – ideš nazad na klupu. Ovdje je pak morao odraditi posao, a do sada u karijeri baš i nije pokazao da je playmaker na kojega se možeš osloniti. Kao što to više nije ni Fisher koji se praktički pretvorio u šuterskog specijalca i koji je brzinski dobio šansu nakon što je Jackson zaradio dvije osobne u prvih 5 minuta.

Praktički, to znači da će OKC svoj napad vrtiti isključivo kroz Duranta kao playa. Brooks je pak otišao toliko daleko s idejom o Durantu kao glavnom kreatoru da je ovaj čak prenosio i loptu najveći dio utakmice, što je nešto što će se definitivno morati mijenjati za iduće serije.

Naravno, nema vremena za radikalnu promjenu stila igre, što znači da se Thunderu ne piše dobro već u idućem krugu. Drugo poluvrijeme ove utakmice je bilo dobar pokazatelj u čemu je problem.

Durant i obrana su na početku stvorili sjajnu prednost od dvadesetak koševa, ali ona se brzo počela topiti u nastavku kada su Rocketsi kombinirali zonu s puno agresivnijim preuzimanjima i udvajanjima i uopće pritiskom na loptu (ako su se mučili protiv Houstona, najgore momčadi lige kada je u pitanju krađa lopti, kako će riješiti ovaj problem protiv Clippersa ili Grizzliesa koji su usavršili presing, tu Durantovo prenošenje lopte tijekom cijele utakmice ne dolazi u obzir).

Thunder već na ovu veću razinu energije nije imao rješenja jer su navikli da uz Duranta uvijek imaju još jednog kreatora iz ničega i da im ne treba slijepo držanje sistema pošto se na račun talenta uvijek mogu izvući iz svake situacije. Sada je taj element improvizacije prepolovljen, što znači da je Rocketsima trebalo tek nekoliko lošijih minuta Duranta (a tih će ubuduće biti koliko hoćete jer nitko ne može 48 minuta raditi baš sve, čak ni LeBron) da se vrate u igru i dođu do šanse za pobjedu.

Ovakav tip utakmice, run and gun bez mozga, nešto je iz čega bi Oklahoma s Russom u postavi izašla kao pobjednik u 99 od 100 utakmica. Ovdje su jedva preživjeli, a za to preživljavanje trebala im je hall of fame partija Duranta i dosta sreće na kraju. Sad, on to možda i može izvući svaku večer iz sebe, možda će i sreća biti na njihovoj strani, ali kakva korist od svega ovoga protiv momčadi kao što su Spursi, Clippersi ili Grizzliesi, dakle momčadi koje imaju i igru i identitet i jednostavno znaju što rade?

Brooks ima još jednu ili dvije utakmice s Rocketsima da uključi Martina i Ibaku malo više u napad, da pronađe idealnu rolu za Jacksona i da nađe načina odmoriti Duranta. Čak i da uspije u svemu ovome, šanse OKC-a za finalom konferencije čine se minimalne. O uzvratu protiv Heata pak mogu samo sanjati.

HIGH FIVE

Kirk Hinrich, Nate Robinson, Kevin Durant, Zach Randolph, Joakim Noah

26Apr/134

DAY 6 – THE MEMPHIS MAFIA

Posted by Gee_Spot

HEAT @ BUCKS

Još jedna dobra utakmica Bucksa koji su nastavili biti najugodnije iznenađenje ovog playoffa. S Ellisom i Jenningsom pod kontrolom sjajno su otvorili utakmicu (u prve 24 minute kombinirano 0 loših šuteva, 10 asista – to se zove doprinos playmakera), na leđima Sandersova pick & rolla i kretanja lopte koje je posebno došlo do izražaja u trenutku kada su na parket ušli Dunleavy i Redick i tom kretanju dodali završnu glazuru zvanu šut iz vana.

Također, obrambeno im je koristilo prebacivanje Ilyasove na Bosha koje je omogućilo Sandersu da kampira u reketu jer na Haslema ionako ne treba paziti. Naravno, Heat je tijekom utakmice pronašao načina za kazniti činjenicu da je Sanders više fokusiran na ostatak protivničke momčadi nego na igrača kojega treba čuvati, ali u startu je ovo pomoglo Bucksima. Doduše, činjenica da Bucksi igraju s Ilyasovom na četvorci i Mbah a Mouteom kao stoperom na Jamesu otvorila je Spoelstri mogućnost da odmah zaigra s Rayom ili Battierom umjesto Haslema (Ray se bez problema može sakriti u obrani na Mbah a Mouteu, dok Battier bez problema može čuvati Ilyasovu), ali Filipino Jackson valjda nije smatrao da je serija u takvoj fazi da je nužno ovako rano u playoffu dirati uspostavljenu rotaciju, pa makar ti to olakšalo život.

Vodili su Bucksi cijelo prvo poluvrijeme, prijetili u jednom trenutku kada je Redick spojio nekoliko trica da će otići i na prednost puno veću od desetak poena, ali Miami je lagano hvatao korak. Prvo su micanjem Haslema, odnosno uvođenjem Battiera i Andersena digli razinu igre u obrani. Zatim je i Bosh zaigrao agresivnije koristeći Ilyasovine obrambene nedostatke (što je opet prislilo Sandersa da se vrati na njega i tako otvori reket), dok ih je u egal dovela sjajna završna postava s Rayom u klasičnom izdanju. Čovjek je valjda bio i dodatno motiviran zbog lova na titulu najboljeg playoff tricaša svih vremena (do poluvremena se izjednačio s Reggiem).

Pri kraju treće je Heat, opet ulaskom Battiera i Andersena, digao razinu energije u obrani i brzinski se odvojio na desetak poena pored vidno sve umornijih Bucksa koje je valjda iscrpio i taj mentalni napor koji moraju uložiti da bi igrali ovako smislenu košarku. Naravno, nakon odvajanja Heata povratka nije bilo, pogotovo jer se raspala igra Milwaukeea - u pokušajima da stignu prednost, Jennings je nepotrebno potrošio par napada i tako zalupio vrata nadama Bucksa.

I da, Ray je zabio onu potrebnu tricu koja ga je izbacila na vrh playoff tricaša i samo potvrdila kao najboljeg šutera svih vremena.

Kod Heata LeBron lider, Bosh odličan, Andersen ključan, Ray predivan.

Što se Bucksa tiče, svaka čast na tome što su ovu seriju učinili puno zanimljivijom nego je itko očekivao, ali istovremeno šteta i što se zbog prividne kompetitivnosti serije nije otvorilo više minuta za Hensona. Doduše, nije da je itko branio sve one minute bačene na Dalemberta pretvoriti u priliku za rookiea, jer teško da bi mali odigrao gore od spomenutog veterana (osim korištenja Samuela umjesto Johnnya, Boylanov najveći grijeh je što pored Jenningsa i Ellisa, dokazanih NBA playmakera, uopće ima potrebu posezati za Smithom koji i u ovo malo minuta što dobije odlučno pokazuje da nije dorastao NBA razini, a kamoli playoffu, iš iz lige Ish).

NETS @ BULLS

Pa ti reci da sport nije šoubiznis kao i glazbena ili filmska industrija – pa ovi Netsi se drogiraju kao prosječni pripadnik spomenutih kasti. Tako su uz Williamsa ovaj put kortizonom napucali i jadnog Johnsona koji se dobar dio sezone muči sa stopalom. Jasno, ne stavlja ih ovo u poziciju Bullsa kojima su neki igrači totalno van stroja, ali daje dodatan začin seriji koja je već bila prezačinjena i u prve dvije utakmice.

A u trećoj je postala bućkuriš, ali zabavan bućkuriš. Prvo su Netsi krenuli sa 11-0 serijom temeljenom ne toliko na vlastitoj genijalnosti koliko na nesposobnosti Bullsa da organiziraju ikakav smislen napad ili barem prenesu loptu bez potrebe za asistencijom Gorske službe spašavanja.

Čim su se Bullsi pribrali i zaigrali s razinom koncentracije primjerenoj profesionalnim sportašima, sami su odgovorili serijom 19-0 tijekom koje je bilo jasno da Carlesimo i dalje pojma nema kako napasti njihovu obranu u postavljenim situacijama. Čim nema Deronovih ulaza i prostora za Lopeza, Netsi izgledaju izgubljeno, a ovu jednadžbu je dodatno otežala činjenica da će Lopeza biti manje nego inače zbog problema s osobnima (domaći parket u NBA je zakon).

Utakmica je počela negdje sredinom druge kada su se na parketu opet našle najbolje postave i kada se činilo da su se stvari stabilizirale, odnosno da se konačno počelo igrati istovremeno na obje strane. Netsi i dalje nisu imali rješenja za obranu Bullsa (što je i logično obzirom da su Bullsi obraćali pažnju na postojanje Evansa otprilike kao i moj Stari na činjenicu da RTL ima 3 programa koja možeš pratiti zemaljskom antenom), ali su istovremeno zahvaljujući fenomenalnoj partiji Lopeza u obrani i sami zaključali reket.

Tako da podatak kako su ubacili smiješna 34 poena u prvom poluvremenu nije bio toliko strašan jer su i Bullsi ubacili tek 41, ali ono što je bilo strašno je činjenica kako je Kapetan Kirk drugu utakmicu za redom ako ne nadigrao Derona, a ono odigrao barem jednako. Ili je bolje reći da nije bilo razlike u igri između igrača koji je u playoff ušao u all-star formi i polomljenog veterana koji je u playoff ušao u zadnjim trzajima ozbiljne košarkaške karijere (Kirk će trajati još nekoliko sezona kao pomoćna radna snaga, ali dati mu ovakvu rolu kakvu je imao ove godine u Bullsima jednostavno je protiv prirode). Sad, da li je Derona usporila ozljeda, loš miks sedativa ili nešto treće (zvano obrana Bullsa u 3 na 5 situaciji), to nemam pojma, ali ako ti igrač kojega smatraš franšiznim nije u stanju dobiti direktni dvoboj protiv protivničkog igrača zadatka, onda ti definitivno nešto ne štima s planom igre.

U nastavku smo opet imali prilike gledati kako Carlesimo glumi košarkašku verziju Željka Keruma (svi ga vole imati u svom štabu jer je šaljivdžija uvijek spremna na dobru foru, ali kada je posao u pitanju poželite ga zadaviti, doslovno), Evansa kako se čudi što je uvijek sam pa uzima šut s poludistance (da nije žalosno bilo bi smiješno) i Denga u šuterskoj seriji koja je nekoliko akcija i puno više postavljenih blokova kasnije razliku digla na +16.

Iako su Netsi malo živnuli ulaskom Blatchea i Watsona, za stići takvu prednost protiv obrane kakvu igra Chicago treba vam ipak nešto ozbiljniji plan igre od nadanja da će nekakva slučajna serija koševa (koja se, kao i u prethodnom susretu, opet ponovila u završnici kada su Netsi čak došli u priliku iščupati pobjedu) okrenuti ukupni tijek serije.

A on je trenutno takav da Bullsi vode igru, dok Netsi tek trebaju shvatiti kako uzvratiti. Da Carlesimo nema problema s konstipacijom, do sada bi već riješio dobar dio problema igrajući puno više s postavom Deron-Watson-Johnson-Blatche-Lopez i koristeći Brooksa puno ranije (njegova energija je pomogla u stizanju rezultatskog minusa već drugu završnicu za redom). Međutim, treba biti pošten i reći da nije sve ni u treneru, već da ima nešto i u igračima koji nisu spremni za bitku.

Netsi su ušli u seriju s teorijom o dva najbolja igrača i puno boljom situacijom s formom i širinom rotacije, što je početna teza koju ničim nisu opravdali u utakmicama broj 2 i 3. Istina, imali su šansu obje, ali to je više rezultat činjenice da Bullsi ne mogu izdržati 48 minuta u istom ritmu nego neke njihove briljante igre u tim situacijama. Sama činjenice da su ostajali u igri usprkos lošoj igri govori da je njihova sudbina i dalje u njihovim rukama, ali, ne probudi li se Deron i ne pronađu li barem još dva-tri raspoložena igrača na klupi, obrana Bullsa još jednom će odnijeti pobjedu. Za sada se jedini spreman za playoff čini Brook Lopez, stoga mu pod hitno moraju omogućiti pomoć.

Što se Netsa tiče, čitam jučer kako će Billy King dobiti novi ugovor, pa gledam onda kako su Joe i Gerald na zalazu karijere, a i kako Deron nije daleko od toga, mislim se pa tko donosi odluke u tom klubu? Ako misli nešto izvući iz ovog kupusa u budućnosti (budućnosti koja je mogla biti sjajna da su umjesto dresova na kojima piše Johnson, Wallace i Williams natpisi Lillard, Kanter i Favors), Prokhorovu ostaje samo dovesti Jacksona za GM-a, dati mu sve ovlasti, nakon čega bi Phil instalirao Briana Shawa za trenera i oživio legendu o trokutu zahvaljujući temelju zvanom Lopez.

CLIPPERS @ GRIZZLIES

Kraljevska serija prve runde se nastavlja. Memphis ulazi žestoko u utakmicu, presing im se u startu isplaćuje (što je rijetkost protiv Clippersa koji su izgubili netipičan broj lopti u prvoj četvrtini), ali istovremeno opet nemaju rješenja za Blakea koji sam drži priključak tijekom prvih 12 minuta.

Ipak, kombinacija odlične obrane na svim razinama i razigranih Gasola i Randolpha u napadu, uz neočekivanu podršku klupe koja je čak i dobila bitku s onom Clippersa, dovela je do +8 u drugoj. Što je bila dobra vijest za Clipperse – ne samo da su gubili relativno malom razlikom obzirom na bolju igru Grizzliesa u svim aspektima, već su ih u minus ubacili faktori koje inače drže pod kontrolom.

Drugim riječima, stane li Paul na loptu u nastavku i odigra li klupa kako zna, ovo bi u završnici trebala još jednom biti neizvjesna utakmica. Međutim, protiv nadahnutog Memphisa to nije bilo lako ostvariti – Bledsoe i društvo su u drugom navratu odigrali puno bolje, ali nedovoljno da preokrenu utakmicu (iako su u jednom trenutku smanjili prednos na samo +5 za Memphis), što je značilo da Clipperse u završnici čeka ozbiljan posao, kao i da treba baciti oko na poteze koje će Vinnie vući.

Nevezano uz razvoj utakmice, potez večeri dogodio se nakon grubog prekršaja Barnesa na Randolphu, kada je Z-Bo oduševljen time što je dobio po glavi dotrčao do Barnesa i zagrlio ga, zahvaljujući mu što je jednako lud kao i on. Samo još jedan detalj koji je potvrdio da se ovdje igra playoff košarka, a da su ostale serije još uvijek na razini regularne sezone.

Nego, vratimo se na utakmicu. Vinnie ovaj put nije dao šansu Memphisu ostavivši na parketu dva visoka i Barnesa umjesto Crawforda, međutim činjenica da Paul nije ubacio u višu brzinu i da je i dalje nastavio gubiti lopte uzalud, označila je kraj nadama Clippersa u preokret (kada CP3 ima više izgubljenih od asista, onda možemo slobodno reći da su Clippersi podbacili).

Memphis je dobio jednu na račun borbenosti i energije, a za Clipperse je dobra vijest da i dalje imaju sve u svojim rukama jer nisu izgubili utakmicu zbog neke revolucionarne strategije Memphisa, koliko na račun dobre stare činjenice da ih je protivnik jednostavno nadigrao u situaciji koja je bila na život ili smrt. Allen i Conley su grizli u prednjoj liniji, Z-Bo i Marc su grizli pod košem – to su grizliji koje volimo sve ove godine i koje je uvijek predivno ponovno ugledati.

Ne znam za vas, ali ja jedva čekam nedjelju ujutro.

HIGH FIVE

Kirk Hinrich, Ray Allen, LeBron James, Zach Randolph, Marc Gasol

23Apr/136

DAY 3 – THE START OF THE PLAYOFFS

Posted by Gee_Spot

BULLS @ NETS

Odlučni da se iskupe za sramotu iz prve utakmice, Bullsi su ušli u susret maksimalno koncentrirani i pripremljeni – zatvorili su reket Lopezu i Deronu (Brook je zabio više koševa s poludistance nego na obruču, a Deron je očito zaboravio dati si injekciju u zglob jer ga je Kapetan Kirk pojeo), nametnuli ritam na 20 koševa po četvrtini koji su u stanju pratiti i usput pokušali dobiti bitku u laganim poenima iz napadačkog skoka i ukradenih lopti (nisu uspjeli, ali nisu dozvolili ni Netsima da se razmašu). Problem s ovim planom je bio samo u tome što Netsi i dalje imaju prednost u talentu, pa su tako usprkos očajnoj igri u napadu nakon prvih 12 minuta bili u minusu od samo 3 poena.

Međutim, Carlesimo radi totalno blesav potez na startu druge četvrtine i na parketu šest minuta drži petorku sastavljenu od pet igrača s klupe (od kojih su dvojica Bogans i Stackhouse) i tako anulira vlastitu prednost u talentu (u playoffu jednostavno ne možeš koristiti rotaciju kao da je obična utakmica regularne sezone). Sreća njegova što Bullsi ni ovaj poklon nisu bili u stanju značajnije iskoristiti iako su na parketu bili i Deng i Noah, a kasnije i Boozer – otišli su samo na +7, koji su se povratkom udarne trojke Deron-Brook-Joe za čas smanjili na +1.

Ovakav razvoj situacije čak je i davao Carlesimu pravo da ignorira suparnika jer je nakon prve 72 minute serije bilo jasno da Netsi imaju najbolje igrače na parketu i da mogu ostati u egalu čak i kada su igrom inferiorni protivniku. Međutim, to ne znači da se iza svega ovoga krije nekakva taktika, što je potvrdila i treća četvrtina u koju su Netsi opet krenuli katastrofalno i u kojoj su Bullsi konačno uspjeli doći do dvoznamenkaste prednosti koju su zaslužili od početka. Naime, Carlesimo je opet 8 minuta gledao kako njegova momčad bezidejno kruži oko obrane Bullsa umjesto da povuče poneki potez, posebno onaj očiti – ne možete igrati 3 na 5 protiv Thibodeauove obrane, stoga su ili Wallace ili Evans trebali na klupu.

Naravno, PJ i ovdje pokušava igrati na sigurno, ostavlja Wallacea da se nosi s Dengom (koji je bio pun energije za razliku od prve tekme, iako ga šut i dalje ne sluša) i mijenja Evansa Blatcheom, čime samo dodatno otvara prostor u obrani. Bullsi su se do sad već razigrali, možda u ovom trenutku nemaju klasične opcije u napadu, ali svi koji dobiju priliku odrađuju svoju rolu i jednostavno pristupom dominiraju nad Netsima. Carlesimo u zadnjoj četvrtini vuče očajnički potez, opet baca klupu na parket, ovaj put čak daje šansu i Brooksu, pokušavajući izvući nešto pozitivno iz kaosa, ali Nate Robinson, koji od kaosa živi, samo čeka ovakve momente i uzima stvar u svoje ruke.

U zadnjih nekoliko minuta Carlesimo je konačno nabasao na postavu koju ćemo vjerojatno do kraja ove serije gledati puno češće u akciji - udarni trojac Deron-Joe-Brook zaokružen šuterskom komponentom koju donose Watson i Blatche (inače, radi se o rijetkim igračima Netsa koji su noćas zadovoljili pristupom) uspio je na kraju čak i zaprijetiti prednosti Chicaga, ali nikome u dresu Bullsa nije palo na pamet prokockati ovakvu utakmicu.

Chicago ovo jednostavno nije smio izgubiti ne samo zato što su dobili izuzetan doprinos od svih, pa čak i od svoje sakate klupe, već i zato što je Thibo maestralno vukao konce od početka do kraja. Ukratko, Bullsi su izveli ono što talentom inferiorni protivnik mora da bi pobijedio – dobili su bitku u malim stvarima poput pristupa i plana igre.

Netsi su pak bili sjajan primjer momčadi koja nakon dominante pobjede u prvoj utakmici pomisli kako je serija već zaključena i onda u sljedećoj dobije po glavi. Biti će zanimljivo vidjeti kako će reagirati u gostima, posebice s taktičke strane (kad će više taj Phil Jackson prihvatiti rolu u ovoj franšizi), jer s ove motivacijske valjda im veći izazov nije potreban - način na koji su ih Bullsi sinoć školovali, a posebice kad u obzir uzmemo kontekst svih ozljeda koje ih prate, nije ništa manje bolan/impresivan od one demonstracije sirove snage u susretu prije.

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Ljepotica playoffa do sada. Baš ovakva večer nam je trebala da ispere mlak dojam vikenda – nakon solidne playoff predstave Bullsa, i Memphis je u drugu utakmicu ušao odlučno, željan da popravi loš dojam iz prve i posebice da ispravi sve probleme koje su imali u energetskom dijelu, dok su Clippersi, za razliku od Netsa, bili spremni na izazov. Posebice Blake Griffin koji je odigrao fantastično prvo poluvrijeme i dominirao pod obručima, posebice u napadu gdje mu ni Gasol ni Randolph nisu mogli ništa. Pokušao je Hollins i s Arthurom, ali uzalud, Blake je bio alfa mužjak i rastrčano dijete istovremeno, kombiniranjem snage u postu i lakoće trčanja gore-dolje po parketu.

Uglavnom, iako su Gasol i kompanija ostavili puno bolji dojam, opet su na poluvremenu primili 50 poena, što je debelo iznad njihova prosjeka, a pogotovo za playoff utakmicu. Jednostavno im Clippersi ne leže, imaju širinu kojoj Memphis ne može parirati bez dominacije barem pod košem, a taj matchup s Blakeom i DeAndreom im ne ostavlja prostora da je ostvare. Ta širina je opet napravila ključnu razliku – prvo je Paul krajem treće iskoristio Conleyevu nepažnju i Hollinsovu nesklonost da ga čuva Allenom da serijom koševa započne odvajanje (ne kužim svrhu ne korištenja najboljeg presing igrača u te svrhe), a posao je nastavila standardno sjajna klupa, prije svega Bledsoe, koji se i drugu godinu za redom pokazuje kao x-faktor protiv Memphisa (bio je sjajan i u prvoj utakmici).

Srećom po Memphis, rođak Vinnie im je pripremio put do povratka – zašto je majstor odlučio u završnici koristiti najgoru obrambenu petorku koju ima na raspolaganju, to je valjda jasno samo njemu. Imaš Paula i Griffina u igri, imaš prednost od 10 koševa, a ignoriraš obranu? Ok, Odoma umjesto Jordana možeš pravdati zbog slobodnih bacanja, iako ni Lamar baš nije visoki koji će širiti reket ili u kojega se možeš pouzdati kao realizatora. Ali, Crawford i Billups na bokovima? Stvarno? Zar ti treba još kreatora pored Paula dok na klupi sjede igrači koji mogu odraditi posao u obrani poput Bledsoea, Barnesa, pa čak i Hilla, koji bi bio odlična opcija umjesto Odoma u trenutcima kada ti treba niska postava (vidjevši da ova postava ne funkcionira, Vinnie doduše reagira i za sam kraj uvodi Barnesa umjesto Odoma, postajući tako izuzetno ranjiv u reketu u ključnim momentima, što Grizliji odmah koriste da namjeste zicer Gasolu preko najobičnijeg pick & rolla). Ne, Del Negrove odluke u završnici bile su i ostale jedna od najvećih misterija svijeta, ali srećom tu je Paul da donese pobjedu. Koja je mogla biti puno uvjerljivija da nisu dopustili Memphisu da se razmaše katastrofalnim korištenjem postava.

Međutim, ni Paulovo herojstvo ni Del Negrova sramota ne smiju zasjeniti činjenicu da su Clippersi jednostavno uvijek za korak ispred. Bolji su, tu nema spora, za to postoji već gomila dokaza u zadnjih godinu dana. Memphis može pokušati doma istom ovom formulom i može dobiti jednu utakmicu, možda i obje, ali Clippersi će uvijek biti negdje u egalu, a to znači da će Paul imati priliku uzeti stvar u svoje ruke i iščupati jednu pobjedu na strani. Pouzdati se u to da će Zach Randolph opet trčati kao mladić ili da će ti Vinnie dati šansu više nije dovoljno, Memphis treba ozbiljne poteze.

Ne samo Allena od prve sekunde na Paulu, već možda i promjene u rotacije. Npr. puno više Eda Davisa, koji možda nema iskustvo i ne postoji garancija kako će reagirati na veću ulogu, ali u ovom trenutku je definitivno najbolji skakač i atleta od svih visokih koje Hollins koristi (Z-Bo se ne može odlijepiti od poda, Gasol je zbog mase osuđen na pozicione skokove, a Arthura su ozljede lišile atleticizma i svele ga na veteransku ulogu – ma praktički svi oni hvataju skok građenjem, nitko ne ide po loptu, što je element kojega Davis može donijeti). Zatim, zašto se ne igrati malo s petorkom, pokušati s Pondexterom i njegovom tricom iz kuta ili čak Baylessom? Mislim, Clippersi startaju s Billupsom i Butlerom, dakle Prince ne mora nužno biti starter, pogotovo jer ionako više vremena troši na pomaganje Randolphu i Gasolu nego na čuvanje svog čovjeka.

Očajnička vremena traže očajničke mjere, a Memphisu su upravo takva pokucala na vrata – dobiti 4 od 5 nemoguća je misija i za puno kvalitetnije momčadi od njih.

HIGH FIVE

Mike Conley, Chris Paul, Luol Deng, Blake Griffin, Marc Gasol

9Nov/1213

THE RANKINGS – WEEK 1.

Posted by Gee_Spot

Tjedan dana igre je iza nas, neke momčadi imaju po 3, neke čak i 5 utakmica na kontu (barem u trenutku dok pišem ovaj post), što naravno znači da nikakva rangiranja po snazi na temelju prikazanoga nemaju smisla (ranijih godina pribjegavao sam formuli power rankingsa nakon minimalno mjesec dana igre, kada je na raspolaganju bilo dovoljno materijala da se izvuče nekakve pažnje vrijedne zaključke). Prošli tjedan sam istaknuo kako će poanta ovih redovnih tjednih postova ionako biti prvenstveno praćenje trendova u ligi, što u kombinaciji s malim uzorkom dovodi do odluke da izbacim riječ power iz naslova. Naime, za pravi poredak snage uvijek je najvažnije imati na umu širu sliku, točnije šanse da se na kraju balade podigne trofej. Kako sam uvjeren da bi veći dio sezone poredak na vrhu bio isti jer stvarno ne vidim mogućnost da se itko osim Lakersa suprotstavi Heatu (naravno, pod uvjetom da se u Miamiu uskoro sjete kako tu i tamo treba uhvatiti poneki skok i zaigrati obranu), umjesto power rankingsa, koji bi se ionako bazirali na pretpostavkama (IOR bodovima prije svega), odlučio sam okvir za ove tjedne osvrte bazirati isključivo na konkretnom razvoju situacije iz tjedna u tjedan.

Ovakav pristup dovodi do izuzetno uskog konteksta, zbog čega će i rezultati rangiranja, posebice ovih ranih, biti izuzetno čudni. Međutim, da još jednom naglasim, njihova poanta nije u tome da se kaže tko ima najveće šanse osvojiti naslov u slučaju da playoff krene sutra (što je svrha klasičnih power rankingsa), već prije svega da se osvrnemo na ono što gledamo iz tjedna u tjedan. Kako bi cijela priča bila što objektivnija i razumljivija, za određivanje pozicija odlučio sam se poslužiti jednostavnom formulom baziranom na uspješnosti četiri ključna elementa košarkaške igre, s dodatkom koš razlike i težine rasporeda. Pa da objasnim redom sistem.

Uspješnost u obrani i napadu, koja je, nadam se, već postala razumljiv pojam svima koji prate ovaj blog (ukratko, radi se o poenima postignutim ili primljenim u odnosu na broj posjeda lopte, što je nužna prilagodba kako bi se anulirala prividna uspješnost momčadi koji igraju bržu košarku), bila bi jednostavan način za izračunati kvalitetu nečije prezentacije - zbrojiš ih, dodaš težinu rasporeda i imaš poprilično jasnu sliku o tome tko je kako igrao na otvaranju sezone. Međutim, koliko se god radilo o logičnom sistemu, toliko je i jednostavan jer se isključivo temelji na postignutim i primljenim koševima. Ono puno zanimljivije je otkriti kako se ti koševi postižu i primaju, a tu na scenu stupaju četiri ključna faktora košarkaške igre - postotak šuta u obrani i napadu, ukradene i izgubljene lopte, skokovi te omjer slobodnih bacanja.

Iako su ih treneri koristili u svojim analizama oduvijek kao najvažnije aspekte igre, Dean Oliver, otac košarkaške kvantitavine analize, prvi ih je prikazao kroz statistiku. Analizirajući svaku NBA momčad u povijesti, Oliver je došao do zaključka kako su za nečiji uspjeh najzaslužniji spomenuti faktori, pri čemu je izračunao i postotke važnosti u kojima pojedini faktor doprinosi pobjeđivanju. Omjeri su sljedeći:

- postotak šuta 40%
- kontrola lote 25%
- skokovi 20%
- slobodna 15%

Ukratko, Oliver je dokazao kako uspjeh u ovim segmentima igre garantira put do naslova, što su kasnijim izračunima potvrdili mnogi. Korelacija između uspjeha u ovim segmentima igre s konačnim rezultatima momčadi u svim meni poznatim ispitivanjima kretala se između 99% i 94%, što je više nego dovoljno dokaza kako bi ovu teoriju uzeli u obzir. Uostalom, dovoljno vam je svako jutro baciti pogled na box score da se uvjerite kako je momčad s boljim postotkom šuta iz igre ta koja odnosi pobjedu. Osim u slučaju da je protivnik imao puno više pokušaja iz igre zbog dominacije u skoku. Ili je pak prisilio protivnika s boljim šutom na toliko izgubljenih lopti što je dovelo do većeg broja pokušaja iz igre. Ili je pak živio na liniji slobodnih i tako nadoknadio slabiji postotak šuta.

I dok ova formula olakšava shvaćanje igre i praktički objašnjava 99% njene biti (onih 1% ipak treba ostaviti u rukama sudaca i slučaja), korelacija između pobjeđivanja i postotaka koje je Oliver dao određenom faktoru pokazala se puno fluidnijom. Naime, u pokušajima da ih potvrde, mnogi stručnjaci došli su do različitih zaključaka. Npr. dugogodišnji statističar Mavsa Wayne Winston izračunao je kako postotak šuta donosi puno veću težinu nego je to smatrao Oliver, čak 75%, što dijelom objašnjava i dugogodišnju sklonost Mavsa krcanju rostera vrhunskim šuterima, a dijelom valjda i gomilu pobjeda koje su u Dallasu skupili u zadnjem desetljeću (ostalim faktorima Winston je dao sljedeću vrijednost - kontroli lopte 16%, skoku 8% i slobodnima samo 1%).

Nešto manje eksponirani geekovi (ako koga zanima, radi se o autorima s HoopVisiona i The Citya) izračunali su također nešto više korelacije za postotak šuta (55% i 60%) što dovodi do zaključka kako je Oliver možda ipak malo podcijenio važnost šuta, dok su im vrijednosti dodijeljene kontroli lopte i skoku bliže Oliverovima (obojica daju identičnih 20% za ovo prvo, odnosno 15% za skok). Razlika se krije u slobodnim bacanjima, koja oba autora smatraju manje važnima od Olivera, ali se i ne slažu oko njihove vrijednosti (10% i 5%). Kad uzmemo sve u obzir, a držeći se one stare poslovice kako čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek, odlučio sam uzeti srednju vrijednost iz svih ovih ispitivanja te su vrijednosti za četiri faktora koje će se koristiti u tjednim rangiranjima sljedeće:

- postotak šuta 60%
- kontrola lopte 20%
- skokovi 15%
- slobodna bacanja 5%

Drugim riječima, bodovao sam momčadi po uspješnosti u napadačkom i obrambenom dijelu četiri faktora, a formulu sam zaokružio dodavši joj koš razliku prilagođenu težini rasporeda. Ovo pak ne treba dodatno objašnjavati - koš razlika je bolji pokazatelj nečije kvalitete od scorea, što posebice vrijedi u ovako ranom dijelu sezone, dok je težina rasporeda neophodna kako bi znali odrediti koliko su nekome u gomilanju brojki pomogli lošiji protivnici i obrnuto. Što se tiče određivanja težine rasporeda, tu sam se poslužio predsezonskim rangiranjem od prošlog tjedna baziranim na IOR vrijednosti rostera. Primjer u praksi izgleda ovako - Chicago je imao daleko najlakši raspored (sve četiri utakmice odigrao je protiv momčadi iz donje trećine po IOR bodovima), što mu umanjuje prikazanu vrijednost u napadu i obrani i baca ga s drugog mjesta na sedmo.

Da ne pilam više s teorijom, bacimo se na praksu i pokušajmo uz pomoć gornje formule iščitati kako je tko igrao, ali i kome se smiješi napredak, a kome nazadovanje.

1. NEW YORK KNICKS (5755 bodova)

Prvi u napadačkom učinku, treći u obrambenom - Knicksi su u prve tri utakmice rasturili usprkos poprilično nezgodnom rasporedu koji je uključivao dvije playoff momčadi (iako Sixersi u dvije utakmice protiv Knicksa nisu ostavili takav dojam, brojke ih prikazuju kao točno onakvu momčad kakvu smo očekivali - osrednju do boli).

I dok je sigurno kako će s padom tricaških ludorija napad pasti (nemoguće je održati ritam od 14 trica po utakmici uz postotak od 45%), obrana je bez sumnje opet temelj svih njihovih ambicija. S tim da bi mogla biti znatno bolja od lanjske iz više razloga, od kojih je prvi svakako činjenica da Carmelo pod Woodsonom nastavlja igrati obranu na razini na kojoj to nije radio nikada prije. Njegovo bacanje po parketu, energične rotacije i čvrsta igra u reketu tijekom cijele utakmice dodatno pojačavaju lanjski temelj sastavljen od izuzetnog pritiska na loptu vanjske linije i Chandlerove pokretljivosti.

Knicski nastavljaju sijati paniku presingom i bez Shumperta, pa možete samo zamisliti kakvu će grupu terijera Woodson imati na raspolaganju u playoffu kada se Breweru (tko još pamti Fieldsa?), Kiddu, Anthonyu i Chandleru konačno pridruži i lanjski rookie - ova petorka kilava je napadački zbog manjka vanjskog šuta, ali na 5 do 10 minuta u pravim situacijama sijat će teror u obrani.

Manjak šuta pak nešto je što se trenutno ne osjeća, prvenstveno zbog činjenice da Anthony minute na parketu provodi kao četvorka, što otvara mjesto dodatnom šuteru (Felton, Novak, Smith, a po novome i Sheed Wallace). E, tu sada na scenu stupa vječno pitanje oko korištenja Amarea koji svojim prisustvom na parketu oduzima tu dimenziju igre njihovom napadu. Trenutno je ozljeda ta koja ga je udaljila od rotacije, međutim sasvim je dovoljno primjera i iz prošle sezone koji potvrđuju kako su Knicksi jednostavno bolja momčad bez njega. Kako je očito kako si Amare, Chandler i Melo međusobno smetaju (s tim da su puno veći problem Amare i Chandler jer su obojica ovisni o pravovremenom pasu kao ultimativni garbage playeri), logično rješenje bi bilo Amarea koristiti kao trećeg visokog koji bi odmarao i Mela i Chandlera (mislim, u toj ulozi ne može biti gori od kluba "116 nam je godina tek" - Sheeda, Kurta i Cambya, koji još nije ni istrčao na parket).

Uz praćenje situacije oko Amarea, svakako treba držati oko i na Melovoj formi, posebice u obrani, a u napadu će uz održavanje tricaških postotaka ključnu rolu odigrati Kiddova svježina. Dobrog staroga Jasona mnogi su otpisali zbog mizernih šuterskih brojki, ali njegova igra je puno više od banalnoga pogleda na box score. Kombinacija njegove uloga u obrani (bočni stoper) i napadu (playmaker bez slash & kick igre koji vrti akcije s perimetra) daje idealnu ravnotežu ovom rosteru - Kidd može igrati u bilo kojoj postavi jer je u stanju sakriti mane svake kombinacije vanjskih igrača te usput iskoristiti vrline suigrača (poput Brewera koji ovisi o pravovremenom asistu prilikom utrčavanja iza leđa obrane).

Također, njegovo prisustvo daje Knicksima još dodatnog šampionskog štiha koji je još ranije stigao s Chandlerom. Naime, njegovim dovođenjem Woodson na raspolaganju ima dva ključna pokretača šampionskih Mavsa, a kako vrlo dobro znamo da je Melo opasan u sličnim situacijama kao Dirk (nije toliko dobar u postotcima s poludistance, jer na kraju krajeva nitko nije toliko dobar u postotcima s poludistance, ali zabit će svoju kvotu), ispada kako se u New Yorku pokušava posložiti isti recept kakav je već jednom zaustavio Heat - vrhunsko kruženje lopte i vrhunski šut u napadu plus fantastičan centar u sredini. Dok trica upada i dok Kidd daje ritam kao mladić, san o rušenju Heata može trajati, ali u stvarnosti Knickse čeka duga, možda i turbulentna sezona (posebice kada budemo gledali Povratak Otpisanoga IV.). U kojoj će ih držati ono što ih je držalo i lani i ono zbog čega većina nas koja ih je vidjela na vrhu Istoka nije sumnjala u njihov playoff plasman - obrana.

I za kraj treba reći još nešto o Woodsonu. Kao i Atlanta tijekom njegova mandata, i Knicksi su trenutno uvjerljivo najsporija momčad lige (4 posjeda lopte manje od prosjeka, 7 manje od prvoplasiranih Clippersa), a, ako je suditi po Woodsonovom rezimeu, to će i ostati. Postavljeni napadi kroz post, kruženje lopte i šut iz vana temelj su njegovih šuterskih efikasnih napada, striktno pokrivanje i izlazak na svaki šut osnova su efikasne obrane, a ono što bi ovi Knicksi trebali imati slično s Hawksima je i odličan omjer osvojenih i izgubljenih lopti. Izbjegavanje tranzicije smanjuje broj grešaka u kontroli lopte, po čemu su Knicksi trenutno među boljima, a i lani su odmah po dolasku Woodsona od momčadi koja je sijala lopte na sve strane postali jedni od najškrtijih.

Nažalost, taj Amareov ugovor pobrinut će se da i ova Woodsonova momčad zadrži još jednu sličnost s bivšom - osrednjost. Bez još jednog vrhunskog vanjskog igrača koji bi skinuo teret s Carmela i smanjio ovisnost o trici, Knicksi bi već idućeg tjedna mogli završiti puno bliže sredini. Ali, da ih je nakon dugo godina opet užitak gledati - jeste.

2. ATLANTA HAWKS (4700 bodova)

Napad očekivano u gornjoj trećini, obrana očekivano u donjoj. Svi ovi šuteri i brzi combo bekovi omogućuju im da igraju brzu tranziciju što je u ranijim izdanjima s Johnsonom bilo nemoguće, a majstor poput Horforda pak uvijek može povući kada treba stati na loptu. Od prvog dana pak najviše pažnje odvlače problemi na boku - Drew je pokušao bez stopera, što se nije pokazalo pametnim (poraz u prvoj utakmici u kojoj su startali s dva beka i tricašem), zatim je dao šansu Stevensonu (što je rezultiralo problemima u napadu), a u zadnjoj utakmici je zaigrao s velikim frontcourtom (Pachulia kao centar, Josh Smith na trojci). Jasno, situacija se može mijenjati od mathcupa do matchupa, ali očito je kako će problem obrane na boku biti nešto što će ih gnjaviti tijekom cijele sezone. Šteta, jer bogatstvo u napadu je takvo da garantira odličnu sezonu - Lou Williams već je preuzeo komande u zadnjoj četvrtini, Horford je Horford, Teague i Harris itekako tjeraju jedan drugoga na maksimalne napore, a jedan tricaški majstor poput Morrowa jednostavno se ne može izboriti za minute.

3. OKLAHOMA CITY THUNDER (4700 bodova)

Score 2-2 idealno dođe raznim glavonjama da ističu kako nešto opasno ne valja u Oklahomi, ali činjenice su jasne. OKC je imao jedan od najtežih rasporeda na startu i odradio ga je više nego pristojno, Kevin Martin za sada odlično mijenja Hardenov učinak s klupe u ovom šutersko-zabijačkom djelu (nitko od njega ne očekuje da bude kreator za druge), a posebice raduje izuzetno kretanje lopte (barem u njihovim 1 na 5 okvirima u kojima se sve vrti oko dribling-ulaz igre Westbrooka i Duranta) i Durantov all-round učinak (6 asista po utakmici zvuče sjajno u odnosu na raniju pasivnost). Nastavi li napad rasti (kruženje lopte ključno je za kreiranje kvalitetnih pozicija za šut sada kada protivnici imaju manje opcija koje treba udvajati) i nastavi li Durant preuzimati sve veću odgovornost u svim segmentima igre, odlazak Hardena rezultatski se neće toliko osjetiti. Problem je i dalje omjer kontrole lopte (previše ih gube, a premalo osvajaju), ali najveća sjena od svih, pa i Hardenova odlaska, ona je Kendricka Perkinsa. Obrana im je za sada vrlo dobra, skok funkcionira, što opravdava korištenje visoke postave. Ali, Perk i dalje dobiva previše minuta u susretima u kojima za tim nema potrebe što ih košta u napadu. Durant se minimalno koristi kao četvorka što nije dobro i tu najveću odgovornost ima Brooks. Zamjena napada za obranu drži vodu kao jedno od oružja, ali nikako ne bi smjela biti dominantna filozofija. Drugi veliki problem je korištenje klupe - OKC nema dubinu i u tim situacijama ključna je sposobnost stručnog štaba da prepozna idealne rotacije. Trenutno tvrdoglavo odbijanje da više koristi Maynora, pa i mlade vanjske igrače, kako bi se Westbrooka više koristio na dvojci, a Duranta na četvorci, drugu postavu Oklahome baca u ozbiljan minus. Jednostavno, ne možeš si dozvoliti da među top 8 igrača po minutaži čak 4 budu limitirani centri (uz Ibaku, Perka i Collisona tu je po novome i Thabeet). Opet ponavljam, ta visina dobro dođe u obrani, ali uzima danak u napadu koji će kad-tad doći na naplatu.

4. SAN ANTONIO SPURS (4655 bodova)

Spursi su za sada vrlo solidni i u napadu i u obrani, a postotci šuta ukazuju na to da će se vrlo brzo stvari prilagoditi očekivanim vrijednostima, dakle top 5 napadu i obrani negdje između 10 i 15 pozicije. Lopta kruži bez problema, kombinacijom pick & rolla i flexa (obratiti pažnju na sjajne 2 na 2 kombinacije Greena i Duncana u obrnutim ulogama dok Green odrađuje blok u sredini za Duncana koji s spušta s posta, razigrava šutere na boku ili sam napada obruč) kotrljaju se kroz utakmice lakoćom, iako je poraz protiv Clippersa narušio tu idilu naglasivši još jednom svu njihovu nemoć u branjenju pick igre protiv momčadi koja ima izuzetno pokretnog visokog igrača (a Clippersi ih imaju čak dva). Zanimljivo je istaknuti kako Pop trenutno igra pod ručnom, nešto sporije nego što smo navikli u zadnje dvije godine, valjda dijelom i zato što, opet netipično, Spursi još uvijek ne koriste dubinu svoje klupe kao oružje bazirajući se uglavnom na korištenju udarne petorke.

5. UTAH JAZZ (4635 bodova)

Corbin pak pokazuje tvrdoglavost kod korištenja rotacija što je i glavni razlog (uz izuzetno nepovoljan raspored) zašto su Jazzeri trenutno u rezultatskom minusu. Umjesto da koristi bogatstvo koje mu pružaju dvije petorke i malo ubrza igru, Corbin je u porazima jahao startere i forsirao postavljene napade. Dobra vijest je što ima još 77 utakmica da shvati uzorak. Favorsa je postalo stvarno nemoguće držati na klupi, Kanter svakom minutom potvrđuje da spreman za veću ulogu, a umjesto da pusti Burksa s lanca, Corbin minutama hrani plaćenika Foyea. Ipak, kombinacija širine i kvalitetnijih veterena u petorci gotovo da garantira playoff Jazzerima - solidni su u svemu, s tendencijom rasta (posebice šuterski), obrana će ostati solidna dok god Favors bude dobivao minute s Williamsom i Haywardom na boku, a druga petorka je dovoljno potentna da sama odredi pobjednika u sudarima sa slabijim rotacijama. Jedini minus je onaj klasični - previše fauliraju. Ali to u zemlji Mormona više i nije minus već praktički stil života.

6. MIAMI HEAT (4535 bodova)

Kada Knicke napusti trica, Heat će ostati usamljen na vrhu napadačkog učinka. Njihova prezentacija košarke kombinacijom trke, vanjskog šuta i kretanja lopte podsjeća na Spurse u najboljim trenutcima, ali problem je što ova napadačka rapsodija sa sobom donosi jednu manu - bazirajući rotaciju na niskim postavama koje omogućuju prezentaciju ovog nezaustavljivog napada, Spoelstra je dodatno oslabio oduvijek kilavu obranu i skok. Bez Anthonya i Haslema, a s Lewisom i Battierom, Miami pod košem uglavnom nema čovjeka koji igra obranu ili barem skače, što je dovelo do toga da trenutno više podsjećaju na Denver nego na lanjske prvake. Opet, ostanu li ovako dobri u napadu, neće biti nužno da igraju top 5 obranu kao ranijih sezona. Međutim, svakako će se morati popraviti u odnosu na boravak u donjoj trećini u kojoj ih trenutno drže loši obrambeni postotci šuta i loš skok na obje strane parketa, a sve to proizlazi iz manjka pravog centra koji bi otežao postizanje koševa u reketu i skakao za onim laganim loptama koje padaju u blizinu koša. James može puno toga, ali ne može preko noći narasti 10 centimetara.

7. CHICAGO BULLS (4515 bodova)

Na stranu ružni poraz protiv Hornetsa, koji, gle čuda, dolazi od momčadi koja zna igrati obranu, Bullsi su pregazivši slabije protivnike još jednom dokazali da njihova snaga leži prije svega u profesionalizmu kojim igrači pristupaju ostvarenju Thibodeauovih zamisli. Kontrola skoka i lopte te striktna obrana koja ne faulira bez razloga, održat će i ovaj kilavi napad bez Rosea na ruti zvanoj playoff.

8. DALLAS MAVS (4475 bodova)

Vanjski dvojac Collison-Mayo rešeta slabiju konkurenciju kombiniranjem neprestane slash & kick/spot up akcije, a ostatak rostera prati visoki ritam i zabija ono što ostane. Šuterski je Dallas trenutno u neodrživim vodama efikasnosti slično Knicksima, ali Dirkov povratak trebao bi spriječiti značajniji pad. Iako obrana nije na razini izdanja na koja nas je Carlisle navikao tijekom karijere, zamjena obrane za napad obzirom na profil rostera, a posebice obzirom na udarni dvojac na vanjskim pozicijama, ima itekakvog smisla. Najveći plus Mavsima ipak ide na račun sjajnog korištenja postava, nije lako dobiti momčad koja je u stanju skoro 48 minuta pružati startnu razinu kvalitete. Ta dubina i dvije podjednake petorke najveće su oružje Dallasa i više nego dovoljna kompenzacija za ovaj period bez Dirka, a ujedno i najveća snaga za kasnije. Svaka čast Carlisleu i društvu što su stvari posložili ovako rano.

9. LOS ANGELES CLIPPERS (4285 bodova)

To da Clippersi nastavljaju trpati nije vijest, ali vijest je svakako da postoje lagane naznake kako Blake i DeAndre pokazuju znakove obrambenog napretka. Njihov atleticizam u kombinaciji s pritiskom kojega su u stanju pružiti Paul i Bledsoe, plus energija tria Barnes-Hill-Butler na boku, daju Del Negru na raspolaganje potencijalnu ubojitu obrambenu petorku, što bi moglo dobro doći u situaciji u kojoj je Zapad potpuno otvoren. Clippersi djeluju solidno u svim segmentima, a jedina trenutna slabost totalno je netipična i vrlo vjerojatno će se ispraviti s vremenom - Clippersi su među najgorim momčadima što se tiče kontrole lopte, gube ih previše, a to je nešto što se momčadima Chrisa Paula ne događa često (točnije nikada). Problem je pokušaj da se igra iz Paulovih ruku više prebaci u post, a Jordan, Blake, pa čak i zamjene Odom i Hollins, trenutno siju lopte na sve strane zapanjujućim omjerom u ovom nešto bržem i raznovrsnijem stilu igre. Također, problem bi mogao biti/ostati i postotak sa slobodnih. Iako Blake trenutno ostavlja dobar dojam sa solidnih 70%, Jordan još nije ubacio ni jednu - trenutno je na 0-6, a to znači da će završnice do daljnjega prolaziti bez njega.

10. MINNESOTA WOLVES (4275 bodova)

Nema Rubia ni Lovea, ali nema ni problema - lagani raspored koji će potrajati još neko vrijeme poslužit će Wolvesima da sakriju kilavost u napadu i održe privid solidne obrane. Zanimljivo, Adelman uopće ne pokušava igrati klasičnu pick igru s Ridnourom i Bareom, bazirajući se više na akcijama kroz Roya i Kirilenka koji razigravaju s vrha posta u pojednostavljenoj verziji Princetona, a usporeni ritam prilagođen veteranima nadograđen je izuzetnim napadačkim skokom koji Wolvesima omogućuje cijeli niz dodatnih napada.

11. MEMPHIS GRIZZLIES (4155 bodova)

Memphis pati od lošeg šuta iz vana koji olakšava protivniku da se zatvori i oteža život trojcu Gay-Gasol-Randolph koji živi od koševa u reketu, ali za sada to sasvim lijepo kompenziraju svojim standardno dobrim stranama - gomilom ukradenih lopti, gomilom slobodnih i gomilom skokova u napadu. Obrana je dakle i dalje forte, a srce i borbenost način na koji se dolazi do pobjede. Ono što raduje u svom ovom šljakerskom okruženju je odlična igra Gasola i Randolpha na startu, posebice forsiranje Gasola kao glavnog playmakera u standardnim high post akcijama u kojima se Gay sve više spušta u reket sa strane suprotne Zachu. U današnjoj NBA u kojoj je euro formula što više šutera gotovo pa istisnula klasičnu podjelu na dva vanjska igrača i tri unutrašnja (današnje NBA malo krilo, poput europskog, prije svega je vanjski igrač), Hollins će pokušati Gayeve minuse (nije šuter) pretvoriti u pluseve (izuzetan je pod košem), nadajući se kako će ulaganje na jednu kartu sakriti manjak opcija.

12. ORLANDO MAGIC (4090 bodova)

Orlando se trenutno drži u sredini učinka u oba smjera, ali pad neće trebati dugo čekati obzirom da se ne ističu u nijednom elementu igre. Ubacili su poneku tricu, skaču i ostavljaju dojam profesionalne momčadi, što je svakako zasluga trenera Vaughna, ali i hrpe veterana i mladih igrača koji se bore za iduću šansu. Međutim, koliko god Etwaun Moore bio solidan combo bek, nema šanse da njegove playmakerske partije potraju još dugo. Kada protivnici počnu ozbiljnije napadati slabosti Magica u organizaciji igre, njihova sezona je gotova. Ali, hej, barem su imali ovaj tjedan.

13. LOS ANGELES LAKERS (3960 bodova)

Stari, ranjeni i nervozni, Lakersi ipak uspijevaju održati napad podmazanim. Problema ima na sve strane, od ozljeda (Howardova leđa i nedostatak forme, Kobeovo stopalo, Nashova noga), preko klupe (nije u stanju ostati u utakmici ni protiv klupe Blazersa), do već klasičnog implementiranja Princetona (koji iz nekog razloga u ovoj verziji daje veće ovlasti Artestu nego Nashu), ali Lakersi trpaju bez problema, zabijaju slobodna (čak i Dwight) i skaču u napadu kao ludi, čime anuliraju hrpu izgubljenih lopti (koja, da to opet naglasim, uglavnom proizlazi iz toga što Artest češće organizira napad od Nasha). Ono što ih trenutno izbacuju iz svake utakmice je već opjevana klupa, koja je u stanju primiti valjda 450 koševa u 40 minuta. Fascinantno je da Mike Brown nakon svega nije našao bolje rješenje od sljedećega - Artest će se u drugoj postavi koristiti kao bek-šuter kako bi donio visinu na bok. Što bi bilo u redu kada bi Ron završio u roli šestog igrača. Ne, Brown će ga ostaviti kao startera i onda će još dodatno prebaciti odgovornost na svog veterana koji bi tako trebao samo dodatno srozati svoj šut i broj izgubljenih lopti. Drugi problem je obrana, ali ona bi se trebala stabilizirati kako Dwight bude ulazio u sve bolju formu. Lakersi će time prestati faulirati i popravit će skok, ali ono što ni Dwight ne može popraviti je manjak presinga na vanjskim linijama. Ostaje se samo nadati da će mladi Morris možda dati dozu brzine i atleticizma koja nedostaje Lakersima na vanjskim pozicijama (nevjerojatno, ali Brown je ozljedom Nasha dao prednost klincu umjesto još jednom Metuzalemu Duhonu, što mu je valjda prvi logični potez u ove dvije godine na klupi).

14. GOLDEN STATE WARRIORS (3940 bodova)

Dobra vijest? Jackson je uspio iz Warriorsa izvući solidne obrambene partije usprkos tome što je Bogut limitiran na manje od 20 minuta po utakmici. Loša vijest? To mu je uspjelo protiv jednog od lakših rasporeda, uz gomilu osobnih i uz za Warriorse izuzetno slabašne učinke u napadu. Ulaganje u klupu pokazuje se dobrim potezom, ali gubitak Rusha na cijelu sezonu oduzet će im dio vrijednosti i u tom segmentu (stvarno, što je s ovom momčadi i svim tim suludim ozljedama, oni kao da su anti-Phoenix). Curry je trenutno zdrav, ali šutira ispod svake razine, tako da je praktički jedina snaga momčadi trenutno skok. Povratkom Boguta u punu minutažu, on i Lee pobrinuli bi se da tako i ostane, ali do tada bi Golden State već mogao biti s mislima na idućoj sezoni ne uhvate li Curry i Thompson korak sa šuterskim prosjecima lige.

15. MILWAUKEE BUCKS (3625 bodova)

Skiles nastavlja s korištenjem dviju petorki (pri čemu ova druga predvođena Dunleavyem standardno odrađuje najveći posao), kretanjem lopte i run and gunom, ali bez značajnijeg utjecaja na obranu i napad. Energije ima, ali nema učinkovitosti. Uostalom, 33% šuta Montae Ellisa uz 19 potrošenih lopti po utakmici govori više od bilo kakva četiri faktora. Kada ti je prvi strijelac ovako loš i kada ti se većina napada svodi na duge dvice, pravi je uspjeh plasirati se u sredinu jednog ovakvog izbora, a kamoli imati pozitivan score protiv poprilično zeznutog rasporeda.

16. NEW ORLEANS HORNETS (3605 bodova)

Austin Rivers ne može ubaciti loptu ni u bazen (a uz to izgleda kao da je u NBA stigao iz osnovne škole, a ne iz NCAA programa), Anthony Davis ne može odigrati obranu na nikome težem od 65 kilograma, ali usprkos stasavanju mladih snaga Monty Williams još jednom izvlači maksimum iz limitiranog rostera držeći napad pod kontrolom (spori ritam postavljenih napada preuzeo je od mentora McMillana) i obranu u petoj brzini. Ryan Anderson i Jason Smith bore se kao ludi, Robin Lopez koristan je u sredini i to u roli pravog centra, a ne tek podizača energije s klupe, a Aminu izrasta u vrhunskog stopera. Jasno, napad je očajan, što je sasvim logično kada vam je najbolji bek Vasquez (šut 35%), a limitirani igrači poput Lopeza i Aminua imaju ogromne ovlasti u napadu, ali, dok god daju sve od sebe u obrani, Hornetsi će biti konkurentni u većini utakmica.

17. PHILADELPHIA SIXERS (3435 bodova)

Spori, ružni i ne-efikasni napad koji u prvim utakmicama prikazuju Sixersi nešto je mnogo gore od ičega što su prezentirali lani u reviji dugih dvica. Razlog za to leži prije svega u nesposobnosti Jruea Holidaya da opravda ogromno povjerenje koje mu je povjerio Collins. Do sada smo se pitali da li je problem zašto nije napravio korak naprijed njegov manjak talenta ili sistem koji se vrtio kroz Iguodalu, ali nakon što ga imamo prilike gledati u glavnoj ulozi u kojoj mu je dozvoljeno raditi što poželi, odgovor se nameće sam po sebi - Jrue nije playmaker koji može kreirati za sebe i druge. Šuterski je solidan kao i uvijek, novost je agresivnost u ulazima koja rezultira slobodnim bacanjima, ali čovjek ima užasan omjer asista i izgubljenih lopti, manji od 2 asista naspram jednoj izgubljenoj, što je previše za krilo, a kamoli za navodnog playa. Uglavnom, uzaludnim trošenjem lopti Jrue je oduzeo Sixersima jedno od njihovih najvećih lanjskih oružja - kontrolu lopte. Gube lopte, ne šutiraju i ne pucaju slobodna - Sixersi više nemaju ni onaj jedan segment napada na koji se mogu osloniti. Ipak, čak i bez Bynuma ostat će u trci za playoff zbog dva razloga. Prvi je što ni Milwaukee ni Toronto nisu puno bolji, a drugi je obrana koja je i dalje solidna. Nije više granitna kao što je bila s Iggyem, ali Collins će od vas izvući maksimum u obrani ili nećete igrati. Uzevši ovo zadnje u obzir, moram priznati da jedva čekam prve iskre između Bynuma i Collinsa. Afro Andrew ima jedan još važniji cilj ove sezone od vođenja Sixersa do playoffa, a taj je riješiti se Collinsa, čovjeka zaslužnog za ovaj skrpani roster i nedostatak ikakvog identiteta u napadu.

18. TORONTO RAPTORS (3395 bodova)

Da nije uganuo zglob, Kyle Lowry ponio bi titulu MVP-a prvog tjedna - James i Paul su standardno dobri, Marc Gasol nastavlja briljirati kao srce Memphisa, ali nitko nije odigrao 3 partije na takvoj razini na kojoj je to odradio budući all-star predstavnik Istoka. Lowry je neustrašiv, ali je ujedno i kompletan igrač, koji je Torontu dao potrebnu dozu ozbiljnosti u napadu (šut za tri, izuzetan učinak na liniji, kontrola lopte), ali i u obrani - njegove reakcije u presijecanju linija dodavanja mogu stati rame uz rame s onima Tonya Allena. Nažalost, problem Raptorsa je što ga nitko ne prati. Bargnani šuterski ne postoji (što prevedeno znači da ne postoji nikako), Calderon glumi revolveraša (valjda pokušava nadoknaditi manjak minuta), a DeRozan je DeRozan, kralj nebitnih šuteva. Dodaj tome još igru s dvojcem Fields (ubacio 5 lopti u 5 utakmica) - DeRozan na bokovima i eto ti recepta za katastrofu. Sve bi to još bilo podnošljivo da je barem obrana na lanjskoj razini, ali iz nekog razloga Casey ne može izvući ništa od svojih visokih. Ok, dio krivice leži na njemu i forsiranju dvojca Bargnani-Valanciunas (mali je izuzetno pokretan i spretan za rookiea, ali isto tako je barem sezonu-dvije udaljen od ozbiljnijeg učinka u obrani), ali osim Lowrya na ovom do jučer borbenom rosteru kao da više nitko ne igra obranu.

19. SACRAMENTO KINGS (3325 bodova)

U očajnim napadačkim partijama koje pružaju, a koje su bazirane na manjku šuta iz vana, Cousinsovim ciglama i nedostatku osnovnog kretanja lopte, u sjeni ostaje netipičan napor koji ulažu u obranu. Smartova odluka da u petorku instalira Johnsona dodatno je usporila napad jer sada na boku nasuprot Evansa ima još jednog čovjeka koji ne može ubaciti tricu, ali dala im je potrebnog stopera. Također, ingoriranje rookiea Robinsona i povjerenje ukazano veteranima Thompsonu i Hayesu daje nekakav balans jer sada barem na parketu stalno imaju jednog visokog koji se može i zna gurati u postu. Jasno, bijeg s dna bez Cousinsova značajnijeg napretka nemoguć je, ali dobra vijest se ne smije prešutiti - već je 5 utakmica iza njih, a još se nisu predali. Sazrijevaju.

20. CLEVELAND CAVALIERS (3285 bodova)

Dok Kyrie Irving šutira kao majstor i dok Varejao skače kao luđak, Cavsi mogu računati na solidan napad. Problem je pak obrana koju jednostavno nije lako igrati kada ti rotaciju čini toliko mladih igrača. Međutim, ono najvažnije je da su dobili nešto od Waitersa i Thompsona. Waiters šutira sjajno, ne troši lopte uzalud i odlično nadopunjuje Irvinga u svojoj roli combo partnera koji tu i tamo treba zaigrati s loptom i tako zamijeniti ulogu s Kyriem. Thompson pak skače i trči na sve strane, u jednom energičnijem i smislenijem izdanju nego lani. Teško mogu bolje od ovoga, posebice zbog Varejaove iritante sklonosti ozljedama, ali da su već sada ovako solidni s ovako mladom jezgrom, to je iznad očekivanja.

21. HOUSTON ROCKETS (3250 bodova)

James Harden donio im je toliko željenu zvijezdu, ali to je tek početak jer čeka ih još dug put do slaganja ozbiljne momčadi. Ne fasciniraju ni obrambeno ni napadački, što je i očekivano obzirom na tanku rotaciju, ali nastavi li Asik skakati kao lud i boriti se s Randolphom za titulu najboljeg skakača u ligi (a posebice u napadu), Morey bi mogao imati dvije priče za hvaliti se uokolo.

22. BOSTON CELTICS (3220 bodova)

To da ne djeluju energično u napadu i da su među 5 najgorih u ligi na toj strani parketa, na to smo već navikli zadnjih sezona. Ali, da su u donjoj polovini i obrambenim rezultatima i to usprkos poprilično laganom rasporedu, e to je već pomalo zabrinjavajuće. Nova lica se baš i nisu uklopila u obrambeni pristup Celticsa, a pitanje je i mogu li igrati bolje obzirom na atletske slabosti (Lee i Terry nemaju masu ni visinu za čuvati rasne bekove poput Johnsona ili Wadea, što se da ispraviti povratkom atlete poput Bradleya, ali Sullingerova rookie igra pod košem i Greenova pasivnost teško će se zakrpati). Također, tu je i već standardni problem skoka - Boston i dalje mora čuvati svoj skok s 4 igrača, što otežava tranziciju, a o eventualnom napadanju protivničkog da ne pričamo, tu ne pomaže izgleda ni Sullinger.

23. DENVER NUGGETS (3195 bodova)

Najveće razočaranje sezone. Galinari je ozljeđen, Iggy se uigrava, imali su gadan raspored, ali bez obzira na sve očito nedostaje agresivnosti u napadu - Denver je među najgorima u ligi po broju slobodnih što jednostavno ne sliči na njih. Zadovoljavaju se lošim šutevima, ne šire reket što pak dovodi do netipičnog broja izgubljenih lopti za Karlov napad. A obranu još nismo ni spomenuli - Iggy im je dao odličnog stopera, što su već imali prilike osjetiti i James i Durant, ali rupe pod košem i dalje postoje. Jedino što za sada funkcionira je skok u napadu - Iggy, Faried i Galinari hvataju lopte suludim ritmom iz čega je očito kako se trude. Problem je trenutno pronaći ritam u kojem će funkcionirati i u kojem glavne slabosti - zaštita reketa i šut iz vana - neće predstavljati neprijatelja broj jedan.

24. WASHINGTON WIZARDS (3150 bodova)

Igra bez bekova očekivano ih je bacila na dno napadačke učinkovitosti, ali ne može im se poreći borbenost. Osrednji su u svim obrambenim kategorijama što je za ovako limitirani roster ravno dobitku na lotu. Ideja da dovođenjem veterana poput Okafora i Arize u svlačionicu donose profesionalni duh pokazala se uspješnom, samo je šteta što su pri tome uz duh momci zaboravili donijeti pokretljivost (Okafor) i šut (Ariza).

25. PORTLAND BLAZERS (3125 bodova)

Rookiea Lillard startao je zrelo po pitanju čuvanja lopte, što je dobar znak. Šuterski pak ne briljira, što je također očekivano, posebice obzirom na teret koji nosi. Ipak, ovo prvo ukazuje da se možda radi o pravom playmakeru, a ne priučenom combo beku, što je bitno za iduće sezone. Aldridge, Batum i Matthews potvrđuju svoje kvalitete, ali sve je to uzalud kada nakon njih nema nikoga. Očajna klupa i nemogućnost rotiranja trenutno su skriveni 2-2 scoreom, ali pogled na četiri faktora jasno ukazuje na to da Blazersi nemaju dobre strane i da su jednostavno loša momčad. Obrana ne postoji, a napad za sada živi od činjenice da Lillard donosi balans kompetentnim razigravanjem momčadi. Kada on naleti na rookie zid, a hoće, sve će se raspasti kao što su se vrlo brzo raspali i Stottosvi planovi o run and gunu - s ovako tankim rosterom Blazersi su osuđeni na povratak sporim napadima iz McMillanovog doba.

26. INDIANA PACERS (3100 bodova)

Ok, Denver ipak nije najveće razočaranje do sada, ta titula pripada Pacersima. Spominjali smo već kako su njihovi lanjski rezultati dobrim dijelom bili splet okolnosti, a ne stvarne kvalitete, a početak sezone to izgleda potvrđuje. Prvo, bilo je nemoguće zadržati razinu zdravlja kakvu su oni lani imali što se dokazalo odmah otpadanjem Grangera na duži period. Također, teško je igrati kada nemaš širinu, a njihovi ovoljetni potezi baš i nisu ispravili taj problem. Ovisiti o slobodnim bacanjima kao glavnom izvoru efikasnosti baš i nije dobar temelj, a ovogodišnja nesposobnost da dođu do linije to potvrđuje. Ipak, najveći problem od svega bio je nedostatak kreativnosti koji nije ničim saniran. Nominalni playmaker Hill nije playmaker, a mladi Hibbert i George još nisu dorasli većim ulogama - i dok Hibbert još nema prednost pred Davidom Westom u viziji trenera, svaki Georgeov pokušaj kreacije spuštanjem lopte na pod potencijalna je katastrofa. Kao što je katastrofa i njihov napad bez šuta i bez kontrole lopte u kojem se sve vrti oko inspiracije Davida Westa. Ajde, za razliku od lani, post up situacije do sada su ravnomjerno začinjene pick & pop akcijom, ali pitanje je koliko dugo West može nositi momčad ne priključi li se još netko i ne promijeni li Vogel stil igre (bolje reći, ne pronađe li stil igre). Obrana će ih držati iznad vode dok se traže, dužina koju imaju na svim pozicijama izuzetna je prednost u 1 na 1 košarci, ali bez Grangera na trojci sve će biti za nijansu slabije nego lani. Iako do jučer nisam dovodio u pitanje njihov plasman u playoff usprkos svim znakovima koji su ukazivali na pad, nakon prvog tjedna javile su se i prve ozbiljne sumnje.

27. PHOENIX SUNS (2470 bodova)

Lagan raspored, očajna obrana i loš napad. Obzirom na ovo prvo, ovo treće malo iznenađuje, ali u principu baš i ne kada znaš da je Beasley uzeo loptu u svoje ruke pored Dragića i Gortata, pa i Scole. Bezopasna momčad koja je barem mogla imati šarma da se odlučila držati Beasleya na lancu. Ovako, praktički postaju negledljivi usprkos solidnim napadačkim talentima udarne trojke (koja to nije). I da, gdje je nestao Dudley? Zar nije pametnije gurnuti ga na krilo (što mu je na kraju krajeva i prirodna pozicija), otvoriti mjesto na dvojci Brownu, a Beasleyu dati ovlasti da se napucava s drugim postavama kao šesti igrač? Da li je Gentrya uopće briga ili samo broji dane do otkaza?

28. BROOKLYN NETS (2340 bodova)

Uzorak je malen, ali potvrđeno je kako su strepnje o njihovoj obrani osnovane - u prvim utakmicama djelovali su katastrofalno i neuigrano. Također, skakački bi mogli biti slabiji od Bostona, posebice bude li Avery Johnson držao Humphriesa izvan parketa kako bi mogao otvoriti mjesta za još jednog revolveraša poput Watsona ili Brooksa. Obzirom na to kako je Deron skromno otvorio sezonu, gubljenjem lopti i lošim šutom (praktički je nastavio igrati u istom ritmu u kojem to radi već tri godine, zbog čega sam i upozoravao na mogućnost da nije kontekst glavni krivac za njegove lošije brojke, već isključivo pad njegove kvalitete), ne treba previše očekivati ni od njihovog napada. Dapače, obzirom da je Deron djelovao za korak sporiji nego smo navikli, javlja se mogućnost da je ozljeda o kojoj se šapće stvarna. A ovaj roster nema čime nadoknaditi za nijansu slabijeg Derona, ma kako veterani Johnson i Wallace djelovali solidno u napadu (a Wallace je već zaradio prvu ozljedu i prvu pauzu).

29. CHARLOTTE BOBCATS (2305 bodova)

Mike Dunlap došao je zbog obrane i težnje agresivnoj igri, ali za sada prve dividende isplaćuje napad. Brza tranzicija, skok u napadu i solidan broj ukradenih lopti donose Catsima lagane koševe, ali problem i dalje ostaje sve organizirano, bilo da se radi o napadu (koji prečesto završava Mullensovim pokušajima za tri) ili obrani (koja osim presinga ne nudi apsolutno ništa, a posebno su loši u rotaciji visokih igrača). Obzirom na roster, pomak s dna razlog je za slavlje.

30. DETROIT PISTONS (2100 bodova)

Čestitamo, nakon 5 utakmica Pistonsi su uvjerljivo najgora momčad lige, što potvrđuje čak i score. Raspored ih nije mazio što se tiče turneje po Zapadu na startu sezone, ali teško da su protivnici poput Kingsa, Sunsa, pa i Rocketsa u prvoj utakmici doma, nepobjedivi. Odnosno, ipak su nepobjedivi kada ne igrate obranu, ne skačete, nemate šutere koji bi olakšali život Monroeu i praktički nemate ni jednu vrlinu u igri. Nastave li ovako, dani Lawrenceu Franku trebali bi biti odbrojani.

16Oct/120

CENTRAL

Posted by Gee_Spot

INDIANA

THAT WAS THEN:

Od 16 momčadi koje su prošle sezone ušle u playoff, Pacersi su bili najgori po postotku šuta iz igre. Među tih istih 16 momčadi, bili su predzadnji po broju asista (već pogađate, manje asista od njih imala je samo Oklahoma). Drugim riječima, Pacersi su igrali ružnu košarku oslonjenu isključivo na silu. Usprkos nedostatku estetike, uspjeli su biti sedmi po napadačkom učinku zahvaljujući ogromnoj količini slobodnih bacanja (samo je Oklahoma zabila više), finom postotku pogođenih trica (šesti u ligi), malom broju izgubljenih lopti (sedmi) i gomili dodatnih napada (peti u napadačkom skoku).

Ove dobre strane nisu slučajne (Vogelova trenerska filozofija zasnovana je na obrani i šutu iz vana, svih 5 startera mogu spustiti loptu na parket i napasti obruč, s Georgeom kao dvojkom praktički imaju 4 igrača unutarnje linije koja idu na skok), ali loša realizacija i manjak smislene akcije u napadu itekako su opasni za budući razvoj. Posebice kada na raspolaganju imate talent za puno više. Mislim, ako već u petorci imate dva visoka igrača sjajnog pregleda igre koja briljiraju u post up situacijama, neobjašnjivo je da niste u stanju vrtiti poštene akcije.

Opet, ova bizarna kombinacija napadačkih rezultata u kojoj su manje značajni elementi (slobodna, skok, izgubljene lopte) zasjenili onaj najvažniji (zabijanje iz igre visokim postotkom) bila je dovoljna da, u kombinaciji sa solidnom obranom, Indianu izbaci na vrh Istoka. Imali su šansu protiv Heata koji je u dvoboj ušao bez Bosha, trenerske vizije i smislene rotacije, ali, srećom po Miami, Indiana je pokazala još manje vizije i još goru klupu. Dakle, nije im pomoglo ni to što su bili kompletni, a što je bio slučaj cijele sezone – takva količina sreće, da vam cijela top 8 rotacija odigra praktički bez preskočene utakmice, rijetko se viđa (samo je Hill propustio dvoznamenkasti broj utakmica, 11, a ostalih top 7 igrača po minutaži zajedno su preskočili tek 12 susreta).

Što se obrane tiče, odlično su branili reket i tranzicijsku košarku, što znači da su primali jako malo laganih koševa, ali ovakva filozofija rezultirala je velikim brojem prekršaja – da nisu faulirali kao ludi, možda bi obrana bila pozicionirana i bolje od devetog mjesta po učinku. A čak i tu su imali ludu sreću – protiv Pacersa su protivnici iz nekog razloga gađali slobodna 2% slabije od ligaškog prosjeka (jedina momčad protiv koje su se slabije realizirali penali bio je Heat). Praktički, ako prilagodimo prosjek pogođenih bacanja ligaškom prosjeku, obrana Indiane bi s tih pola koša više pala s 9. na 11. mjesto. Ovo samo po sebi i nije nekakav veliki pomak, ali kada uzmeš u obzir koliko im se drugih stvari poklopilo, onda svaka sitnica dodatno dobiva na težini.

THIS IS NOW:

Ako vjerujete da će kombinacija svega ranije navedenog, od skoka, kontrole lopte, trica i slobodnih, pa preko sreće, zdravlja i promašaja s linije slobodnih, još jednom biti dovoljna da zasjeni manjak pravog playmakera na vanjskim pozicijama i nedostatak izrađenih pozicija za šut, onda svakako Pacerse vidite u vrhu Istoka kao momčad koja je iskoristila pad Chicago Bullsa.

Međutim, ako spadate u one koji smatraju da se put do vrha ipak treba izgraditi i da nije tek dovoljno na njega nabasati, onda poput mene očekujete rezultatski regres. Možda i važnije od toga da igrate lijepo za oko je da barem imate triple threat vanjskog ili bočnog igrača koji može ulazom razbiti obranu i stvoriti višak, a takvoga Pacersi nemaju. Praktički, i ova sezona, a i budućnost ove generacije, ovise o tome kako i koliko će se razviti Paul George. Momak mora pokazati više agresivnosti u kreaciji za sebe i druge, jasno ako mu Vogel poveća ulogu.

Njegov razvoj u smjeru all-star igrača je ključan, ali bitno je i da Roy Hibbert opravda svoj novi bahati ugovor još boljim igrama. Krakati centar je izuzetno koristan na oba kraja parketa, ali mora pronaći način za ostati što duže u igri (manje osobnih i bolja fizička sprema) i pri tome biti konstantniji u izvedbi. Jer, dok njih dvojica ne izađu iz sjene odavno dokazanih veterana Grangera i Westa, Pacersi će ostati to što jesu - dobra momčad poznatih limita. George i Hibbert svoj plafon još nisu dosegli i u tome leži jedina prava nada ove jezgre.

PLUS:

Život na granici je opasan i tvrd, ali život na liniji, e to je sjajan život. Svih 5 startera Indiane iznuđuje osobne i pogađa ih iznad prosjeka, a, kao da to nije dovoljno, Psycho Hansbrough postao je rijetko viđeni jednodimenzionalni strijelac s klupe koji skoro pola svojih koševa zabije s linije. Obično svi ti razvikani NCAA strijelci po dolasku u ligu nestanu s radara jer nemaju skočnosti ni brzine da se uopće dovedu u izglednu situaciju za zabiti koš ili izboriti faul. Hansbrough također nema skočnost ni brzinu, ali ima talenta za iznuđivati bacanja, što mu je praktički jedina korisna vještina kao trećem visokom. A kada smo već kod visine, Pacersi je imaju na svim pozicijama, što znači da skok ne bi trebao doživjeti regresiju.

MINUS:

Riješili su se Collisona i tako makli s dnevnog reda jedan potencijalni problem (natjecanje između Hilla i Collisona za ulogu prvog playa), ali ostala ih je sasvim dovoljno. Prvo, pitanje je do kada mogu držati Grangera ispred Georgea obzirom da razlike u učinku više ni nema – Granger ima 35% više lopti na raspolaganju, ali i slabije postotke šuta u svim situacijama osim u slobodnim bacanjima. Kao skakač, asistent i obrambeni igrač, George ga je već prestigao i nema sumnje da bi s istim ovlastima (a te su praktički da može potegnuti od kuda hoće kad hoće) lakoćom došao do Grangerovih 19 koševa u prosjeku.

Također, tu je i čudni trenerski odnos između Vogela i pomoćnika Shawa koji je u jednu ruku i stvorio ovaj hibrid košarkaških filozofija koji rezultira time da filozofije praktički i nema. Ni nova uprava postavljena odlaskom Birda baš ne djeluje sposobna izaći na kraj s ovako čudnim rosterom (da ne govorim koliko je tek odlazak Birda sumnjiv - ljudi obično ne dižu sidro netom nakon što su sklopili uspješnu jezgru koja bi trebala trajati barem pola desetljeća) . Uz sve ove upitnike, ostaje možda i onaj najveći – klupa. Augustin će biti zujalica poput Collisona, ali po svemu do sada viđenom ne i tako učinkovita. Mahinmi je bolji back-up centar od Amundsona, ali misli li itko da s njim na parketu učinkovitost druge postave opet neće potonuti? Jedina nada je da Gerald Green nastavi rešetati kao lani u Netsima, njegov šut u kombinaciji s Hansbroughom na liniji barem bi im omogučio da prate protivnike napadački dok se udarna petorka odmara.

CHICAGO

THAT WAS THEN:

Dok su mnogi razbijali glavu oko toga da li je Rose zaslužio biti MVP, treba li amnestirati Boozera i, ono najvažnije, mogu li Bullsi preskočiti Heat bez prave druge opcije u napadu, Chicago je drugu godinu za redom gazio sve pred sobom, opet ostvarivši 76% pobjeda i to iako su igrali bez najboljeg igrača nešto više od trećinu sezone.

Nije uopće nemoguće zamisliti da bi s nešto boljim zdravstvenim kartonom (osim Rosea, ozljede nisu mazile ni Hamiltona ni Denga) taj postotak uspješnosti bio i veći, obzirom da su Bullsi u drugoj sezoni pod Thibodeauom osim sjajne obrane prezentirali i izuzetno kvalitetan napad. Skok sa skromne 11. pozicije po učinkovitosti na čak petu omogučilo im je bolje bolje kretanje lopte (Bullsi su po asistima bili u rangu sa Spursima i Celticsima, dakle među nesebičnim momčadima koje su znale izvući iz svoje rotacije nešto više od pukog zbroja individualnih djelova) i bolja realizacija trica, ali prije svega rijetko viđena dominacija u napadačkom skoku – Bullsi su imali 5 pokušaja više po utakmici od prosječne NBA momčadi.

Ono što je još važnije, Chicago se držao iznad prosjeka i u obrambenom skoku, čime su kontrolirali protivničke dodatne pokušaje i tako samo povečavali razliku u broju pokušaja po utakmici. Asik, Noah, Boozer i Gibson jednostavno su čistili sve pred sobom i time održavali kičmu momčadi neslomljivom, a bolji napad bio je onaj šećer na kraju. Sve te dodatne trice bile su važne, ali još važniji bio je učinak druge petorke koja nije dozvoljavala ikakav pad ni obrambenog ni napadačkog učinka. Dapače, često su ga i nadmašili.

Naravno, kada je Rosea izdalo koljeno na kraju prve utakmice prve runde, sve vrline Bullsa pale su u vodu i ustupile mjesto nešto tmurnijim tonovima budućnosti.

THIS IS NOW:

Roseova ozljeda i mogući gubitak sezone (mislim, čak i da se vrati za zadnjih par mjeseci, teško da će iti približno igrati na razini na koju nas je navikao) praktički su ovu sezonu osudili na status prijelazne i prije nego su loši potezi uprave uništili klupu. Nakon što su momčad napustili još i Asik, Brewer, Watson, Lucas i Korver (praktički druga petorka), postalo je jasno kako ovogodišnje izdanje Bullsa neće imati previše sličnosti s ovima od prethodne dvije sezone, a pretplaćivanjem Hinricha Bullsi su nespretno aktivirali hard cap zbog kojega su jedva dogovorili rookie ugovor s Teagueom (morao pristati na niži iznos od onoga na kojega je imao pravo) i zbog kojega trenutno ne mogu imati više od 13 igrača na rosteru (svaki dodatni garantirani ugovor im je blokiran jer bi s njim prešli granicu capa, stoga će potpisi s Fesenkom i eventualno Jarićem uslijediti tek u fazi sezone kada njihov iznos ne bude prelazio hard cap, dakle nakon nešto više od mjesec dana sezone).

Pad obrane i napada je neminovan, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemogućnosti nove rotacije da održava vrhunsku razinu igre dok su starteri na klupi. Također, Asikov izostanak ostavlja Bullse bez izuzetnog skakača, nominalno četvrtog, ali uglavnom prvog kad god je bio na parketu, a ne treba zanemariti ni tricašku paljbu koja će biti znatno oslabljena bez Korvera, Lucasa i Watsona.

Zdrava petorka na čelu s Roseom bi možda našla načina da nekako sakrije sve ove nove rupe u rotaciji, ali činjenica je da bi čak i sa zdravim Derrickom Chicago teško podnio promjenu stila igre koja bi postala neminovna s renoviranom svlačionicom. Bez Rosea, pad bi mogao biti značajan, pogotovo ako se Noah, Hamilton i Deng nastave mučiti s ozljedama, a Boozer nastavi stariti i gubiti pokretljivost.

Jezgra je ovo koja zdrava može ostvariti 40 i nešto pobjede i izboriti nastup u playoffu, ali ovaj put ispadanje u prvom krugu neće biti rezultat nikakvog šoka, već realnost. Sezona je stoga zamišljena prije svega kao prijelazno razdoblje u kojem će se pokušati vratiti Rosea u formu, a kako su konačno produžili i s Thibodeauom, poslužit će i da snime koji član jezgre zaslužuje biti dio novih Bullsa. Da li produžiti s Gibsonom, trejdati Noaha i(li) Denga, amenstirati Boozera? Sve legitimna pitanja na koja će odgovor dati vrijeme. Tko zna, ne krenu li stvari u pravom smjeru (tipa, napadnu li ozljede startere), moguće je da Bullsi uopće ne forsiraju povrataka Rosea na parket ove sezone, odrade poneki trade ili barem pošalju još koje ime na led kako bi se dočepali pojačanja putem drafta (copyright by San Antonio Spurs). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari, tako da u ovakvoj situaciji stvarno treba biti spreman na sve.

PLUS:

I bez Asika, rotacija pod košem je i dalje odlična zahvaljujući Gibsonu koji bi više minuta i veću ulogu trebao iskoristiti da se dodatno nametne kao najvažniji visoki čovjek na rosteru. Njegove obrambene kvalitete u kombinaciji sa sve boljim šutem s poludistance već ga izdižu iznad Boozera koji sve teže double-double učincima sakriva nemoć u defanzivi, a pitanje je dana kada će u prašini ostaviti i puno svestranijeg Noaha, koji usprkos all-round kvalitetama nikako da postane dominantan igrač makar na jednom dijelu parketa.

MINUS:

Svaka im čast ako misle da Hinrich, Robinson i rookie Teague mogu izgurati cijelu sezonu na razini potrebnoj za NBA playmakera. Realno je očekivati da Butler uskoči u Brewerove cipele, pa čak i da Belinelli dijelom maskira manjak Korvera, ali zamijeniti Rosea, Watsona i Lucasa maloprije spomenutom trojkom jedna je od najluđih zamisli ovoga ljeta, ravna ideji Magica da Howarda zamijeni Big Babyem, Vučevićem i McRobertsom. S tim da je kontekst totalno drugačiji, Magicu odgovara da bude katastrofalan, što valjda Bullsima nije u planovima. Ili jeste?

MILWAUKEE

THAT WAS THEN:

Ne znam da li se radilo o potezu očajnika željnog preživjeti još jednu godinu ili čistoj stručnoj odluci kako bi se od igrača na raspolaganju izvukao najbolji mogući rezultat, ali Scott Skiles je odustao od svoje krvave obrane, svjesno je zanemarivši ne bi li napad podigao sa samog dna. I tako je Milwaukee ubrzao igru do krajnosti, zaigravši run and gun kakvoga se ne bi posramili ni Bucksi Dona Nelsona (uz pomoć asistenta Sidneya Moncriefa, koji je pod Nelsonom bio lider tadašnje generacije i koji je pomogao usaditi brzinu i kruženje lopte kao glavne motive u novoj sezoni).

Povrataka nellieballu podigao je napad Bucksa s dna ravno na ligaški prosjek, ali pri tome je obrana doživjela pad s vrha u sredinu. Naravno, to je značilo da rezultati nisu pratili stilski preobražaj, iako potonji zbog toga nije bio ništa manje fascinantan. Barem su dokazali da su spremni pokušati sve da se pomaknu iz učmalosti, pa ako treba i zamjeniti svog franšiznog centra za combo beka. Doduše, obzirom da su trejdali ozljeđenog Boguta, šok tijekom sezone je izbjegnut jer su bez njega već bili navikli na saznanje da više nisu skakački sjajna momčad kao ranije i da im je reket puno propusniji.

THIS IS NOW:

S Ellisom i Jenningsom u postavi od starta, ova momčad bi trebala igrati puno više 1 na 5 košarke nego je to bio slučaj lani, kada je Skiles uspio forsiranjem brzih pasova i kruženja lopte izbjeći nepotrebni gubitak napada. Kako će Ellis i Jennings dobar dio tih lopti koje poklone vratiti na drugoj strani, ne bi se trebalo raditi o značajnom minusu, ali svakako je u pitanju trend koji naznačuje kako će napad Bucksa teško isplivati iz sredine.

Puno veći problem od gubitka lopte mogao bi biti eventualni gubitak stila igre, do kojega bi moglo doći vrati li se Ellis starim izolacijskim navikama. Lani je po dolasku u novu sredinu reagirao izuzetno i brzo se nametnuo kao glavni kreator pored limitiranog Jenningsa, kojemu nedostatak ulaz-povratna igre ozbiljno ruši vrijednost. U idealnom svijetu, Skiles bi možda pokušao s Ellisom kao playmakerom, ali kako nema drugog beka kojemu može povjeriti veći broj minuta, osuđen je na ovu neprirodnu combo kombinaciju dva beka koja nemaju pravu ulogu.

S jedne strane, Jenningsova pick igra i Ellisovi ulazi opasna su kombinacija, ali, s druge, dobar dio njihova učinka ruši loša šuterska statistika – Jennings u karijeri puca ispod 40% iz igre (što ga ne spriječava da nakon bloka uglavnom traži vlastiti šut), prvenstveno zato što rijetko ulazi u sredinu i uzima nepotrebni skok šut za skok šutom, dok Ellis nema tricaški domet koji bi mu dodatno otvorio prostor kako bi iskoristio sjajan prvi korak i brzinu (u karijeri za tricu gađa 33%, a zadnje tri sezone ispod 30%).

Da je moguće u nekakvom laboratoriju iz njih napraviti jednog igrača, Skiles bi na raspolaganju imao top 10 playmakera u ligi. Ovako, ima nesavršene combo bekove koji mogu biti korisni u striktno kontroliranim rolama. U situaciji u kojoj se sve vrti oko njih, to će biti puno teže. Jednoga neučinkovitog strijelca poput Jenningsa bilo je moguće sakriti, ali dvojicu, to je već nemoguća misija.

I dok će Ellisova forma odrediti putanju napada, u obrani će se sve vrtiti oko toga koliko će Skiles imati uspjeha u pronalasku idealne formule pod košem. Ako ništa drugo, na raspolaganju ima dovoljno talenta da barem može pokušati nadoknaditi odlazak Boguta. Sanders, Dalembert, Udoh i rookie Henson donose blokersku širinu koju ima malo koja momčad. Sva četvorica su također više nego dovoljno pokretni i krakati da povećaju broj stop akcija dodavanjem popriličnog broja ukradenih lopti. Dalemebert ima masu za gurati se pod obručem, Udoh je jedan od najboljih pick & roll visokih braniča u ligi, a i rookie Henson je upravo u tom dijelu igre briljirao na sveučilištu. Dodaj Mbah a Moutea kao ultra korisnog 1 na 1 stopera i jasno je kako ova obrana ima potencijala da ispliva iz osrednjosti i kako će upravo u njenom povratku na vrhunsku razinu ležati sudbina Bucksa.

Međutim, nekoliko je detalja koji će im itekako smetati na povratku u relevantnost. Prvi je manjak širine na bokovima, posebice obrambene. Osim u presingu, Jennings i Ellis nemaju vrijednost ni kao zonski ni kao 1 na 1 braniči. Sve bi to bilo dobro da imaju alternative, ali Bucksi kao da su zaboravili na ovaj dio rotacije. Udrih i Dunleavy mogu krpati minute na dvojci, ali obrambeno su u toj ulozi puno lošiji nego kada igraju prirodne pozicije playa i trojke. Manjak tijela znači da će do minuta na boku doći i lanjski rookie Tobias Harris, što je opet minus za obranu obzirom na to da je Harris tweener, minus atleta bez šuta za tri, a to znači da niti će moći braniti brže swingmane, niti raširiti reket. Očajnički potpis Marquisea Danielsa radi popune broja swingmana također neće donijeti korist.

Loša obrana na vanjskim pozicijama neće pomoći unutarnjoj liniji, koja i sama ima nekoliko felera. Prvi je taj što Skiles neće moći igrati s dva obrambena specijalca veći dio utakmice iz razloga što je jedno mjesto pod košem rezervirano za Ilyasovu, čiji učinak je neophodan da bi se njihov napad uopće kotrljao. Međutim, Ilyasova je kriminalan obrambeni igrač koji treba nekoga da mu čuva leđa zbog čega će teško dobiti više od 30 minuta po susretu. Sljedeći paradoks krije se u tome što je Ilyasova daleko najbolji skakač na rosteru, dok su Sanders, Udoh, pa čak i Gooden jedva prosječni, što pak znači da će Bucksi opet biti loši u obrambenom skoku, osim ako se Dalembert ne nametne kao legitimna prva opcija na petici.

Znači, ako će Skiles htjeti igrati obranu, morat će žrtvovati napad. Ako poželi imati napad, morat će žrtvovati obranu. I tako u krug. Idealne kombinacije jednostavno nema, a u ovom slučaju bogatstvo izbora je tek paravan za nedostatak rasnog talenta. Zbog svega ovoga nabrojenog, jednostavno mi se čini nerealnim očekivati od Milwaukeea da bude išta više nego je bio lani – osrednja momčad koja će u ganjanju osmog mjesta trebati više sreće nego pameti.

PLUS:

A sreće bi mogli imati obzirom da su im konkurencija dvije momčadi nad kojima vise ogromni upitnici. Sixersi svoje nade polažu u gomilu nepoznanica, od kemije između nove rotacije do razvoja igrača, koje bi, čak i u slučaju da se raspletu pozitivno, mogle biti nedovoljne u slučaju da se Andrew Bynum opet ozljedi. Bullsi su pak jednu ozljedu pod košem udaljeni od kolapsa, koji dodatno priziva potencijalna katastrofa na jedinici – bit će zanimljivo vidjeti kako oni misle izvući 50 do 60 kvalitetnih utakmica iz onoga što imaju na raspolaganju. U ovakvom okruženju osrednjost Bucksa mogla bi biti dovoljna, posebice ako sami izbjegnu veće potrese.

MINUS:

A potresi su itekako mogući. Skiles okružen Jenningsom i Ellisom ne zvuči kao mirna kombinacija, a gužva pod koševima mogla bi potencirati bitku za minute, posebice ako stvari krenu loše. Pravo je čudo što je Skiles izdržao ovoliko dugo bez otvorenog sukoba s nekim od udarnih igrača, ne računajući lanjske probleme s Jacksonom koji je ionako bio na izlaznim vratima. Možda je promijenio stil, ali onaj njegov temperament zasigurno negdje čeka priliku da eruptira.

S tim da će malo tko osim najzadrtijih NBA fanova tu erupciju vidjeti jer Bucksi tradicionalno imaju jedno od najslabijih posjeta u ligi, što je obično "uspjeh" rezerviran za momčadi u potpunom rebuildingu. Koliko god se trudili imati osrednju momčad i biti u borbi za playoff, ljude u Wisconsinu košarka jednostavno ne zanima u toj mjeri da bi joj posvetili pažnju osim ako se radi o vrhunskoj momčadi. U biti, to je problem većine klubova u centralnom dijelu Amerike. U takvom okruženju nije lako održati ambicije, a posebice ne ako ste ujedno i jedan od najsiromašnijih franšiza (niti vlasnik niti marketinški ugovori nisu dovoljno duboki da pokriju dubioze nastale malim interesom).

Uglavnom, Bucksi su doslovno zaglavili u najgorem mogućem položaju, sredini bez nade, što će konačno imati prilike ispraviti za godinu-dvije odluče li se za ipak nešto radikalniji rebuilding i lov na novog Boguta. Mislim, održavati generaciju okupljenu oko svog prvog picka sada kada tog prvog picka više nema, stvarno se ne čini racionalnim činom.

DETROIT

THAT WAS THEN:

Nakon drame koju su priuštili navijačima sezonu ranije, u kojoj su stalne svađe između trenera i igrača zatrovale atmosferu u klubu do te mjere da više nitko nije želio dolaziti u dvoranu, Pistonsi su konačno odlučili pozdraviti svoje veterane i okrenuti se rebuildingu. Dobro, Dumars nije mogao odoliti a da ne vrati Big Bena još jednu sezonu, ali prva godina pod Lawrenceom Frankom ipak je prošla u znaku mladih snaga.

Roster bez Hamiltona i McGradya, s ozljeđenim Villanuevom i Gordonom u sporednoj ulozi, potonuo je napadački, ali barem se vratila želja i pristup u obrani. Greg Monroe nametnuo se kao prvo ime izuzetnom prezentacijom pod koševima gdje je zabijao zicere i skupljao skokove kao na traci, Stuckey je pokazao da Dumars nije pogriješio kada mu je dao novi ugovor pokazavši se korisnijim igračem od Gordona i Hamiltona, a ogromnu minutažu kako bi se priviknuo na NBA igru dobio je rookie Knight. Jasno, kako se ne radi o talentu u rangu Irvinga, on je tom minutažom torpedirao momčad, ali ovaj put Pistonsi nisu razmišljali kratkoročno, nadajući se da će sva ova ulaganja donijeti korist u budućnosti.

Ipak, da stvari i dalje ostanu obavijene velom misterije, pobrinuo se Dumars odlučivši zadržati u klubu veterana Princea nepotrebno dugim i skupim ugovorom. Dobro, možda Joe polaže nade u to da će Princeovo prisustvo pomoći mladima da lakše stanu na noge, ali svejedno se čini ishitrenim tijekom rebuildinga ulagati poprilična sredstva u veterana koji neće biti dio buduće jezgre.

THIS IS NOW:

Riješivši se Gordona i draftiravši Drummonda, Pistonsi su napravili dva koraka naprijed, olakšavši si salary cap situaciju i priključivši rosteru potencijalnog centra budućnosti. Jasno, ta budućnost je još uvijek prilično daleka i mutna, ali barem ispunjava onaj osnovni uvjet, a taj je da navijačima opet budi nadu u bolje sutra, što bi se trebalo odraziti i na posjetu dvorani.

Što se razvoja jezgre tiče, opet bi se sve trebalo vrtiti oko Monroea, koji bi lanjski skok u minutama i učinkovitosti trebao nadograditi još boljim asistentskim brojkama (to ovisi i o tome koliko će Frank povećati volumen akcija specijalno preko njega) i još boljim šutom s poludistance. Poboljša li dodatno ova dva elementa igre, Pistonsi mogu računati da su riješili jedan temelj za budućnost.

Drugi temelji su ipak nešto upitniji. Drummond je još uvijek klinac koji se tek uči košarci, što bi njegovu rolu tijekom prve sezone trebalo svesti na povremene bljeskove zakucavačko-blokerskog tipa (u stilu DeAndre Jordana), dok će Knight, ne doživi li kvantni skok i nastavi li očekivanom progresijom, postati tek nešto bolja spot up verzija lanjskog izdanja. Uglavnom, ovoj momčadi i dalje nedostaje rasnih playmakera, a to neće moći sakriti ni solidnim učinkom s linije slobodnih, u kojem bi Maggette trebao pojačati već sjajnu Stuckeyevu sposobnost dolaska do laganih poena.

Bez all-star talenta na vanjskim pozicijama sposobnog kreirati za sebe i druge, Pistonsi neće moći zabijati dovoljno, a to će još jednom fokus prebaciti na obranu. Lani su se barem trudili igrati je, ove sezone trebat će pokazati i nešto više. Monroe je sam dovoljan da ih drži na ligaškom prosjeku na obje strane parketa što se tiče skoka, ali bez obrambenih igrača diljem rotacije njihova obrana bi još jednom trebala ostati u donjoj trećini lige. Prince će odraditi solidan posao na boku, ali bez pravog čuvara obruča neće imati temelj za išta više. Monroe, nažalost, ima jedan ogroman feler u svojoj igri, a taj je kretanje i eksplozivnost, bez čega nema ni zatvaranja prostora ni zaštite reketa. Drummond upravo u tom atletskom dijelu ima neograničene potencijale i stoga bi u budućnosti ovo mogla biti ubojita kombinacija, ali ta simbioza neće se dogoditi ove sezone.

PLUS:

Već činjenica da je Dumars odustao od održavanja na životu osrednjosti ravna je pobjedi, čovjek je konačno krenuo u proces obnove na pravi način, režući veteranske ugovore i dovodeći mlade i jeftine nade koje imaju potencijala. Klupa je krcata igračima poput Singlera, Englisha ili Middletona koji bi mogli biti korisni igrači NBA rotacije, a i davanje šanse u trening kampu još uvijek mladim i nedefiniranim talentima poput Terrencea Williamsa i Jonnya Flyna znak je da Dumars konačno opušteno pliva u ovim post šampionskim danima. Mislim, barem im nije dao garantirane ugovore u startu.

MINUS:

Manjak playmakerskog talenta u napadu i stoperskog u obrani prije svega. Ali, maknemo li očite činjenice sa strane (mislim, reći za lošu momčad da joj je minus to što je loša baš i nije neka analiza), jedan od detalja koji bi mogao pokvariti sezonu mogao bi biti odnos između veterana i mladih snaga. Iako u ligi ima puno gorih primjera loše balansiranog rostera, prisustvo Maggettea, Villanueve, Maxiella, pa i Princea, samo zagušuje prostor i oduzima minute koje bi se puno korisnije mogle potrošiti na Singlera, Jarebka i ostale.

CLEVELAND

THAT WAS THEN:

Dan Gilbert je čovjek rođen pod sretnom zvijezdom. Godinu nakon što je ostao bez LeBrona i nakon što je vjernoj publici prezentirao jedan od najgorih rostera s ove strane Bobcatsa (pravo je čudo u kolikoj količini su ljudi hrlili na utakmice Cavsa u post-LeBron sezoni, ta društvena kohezija koju je izazvao odlazak voljenog Kralja prava je tema za doktorat iz sociologije), Gilbertu je u krilo upao sljedeći franšizni igrač u liku i djelu Kyriea Irvinga, talent sposoban zadržati publiku u dvorani.

Na stranu solidan ulazak Cavsa u sezonu tijekom kojega su ostavljali dojam potencijalne playoff momčadi, barem dok se nije ozljedio Varejao i dok raspored nije postao malo teži, priča prošle sezone tiče se samo neprikosnovenog rookiea godine. Šuterske brojke koje je Irving prezentirao u svojoj prvoj sezoni u ligi rijetko se viđaju i, iako malom predstoji popriličan rad na obrambenoj strani igre (gdje je, blago rečeno, bio očajan) te savladavanje role NBA playmakera (slabašan omjer asista i izgubljenih), šuterski već sada pripada samoj kremi lige. I nije stvar samo u tome što trpa otvorene šuteve, već što je u stanju zabijati iz svih mogućih situacija i pri tome iznuđivati gomile slobodnih. To što mu ni sav pritisak protivničkih obrana, ni teret ovlasti prve opcije, nisu smetali da briljira već u rookie sezoni, dovoljno govori s kakvim talentom imamo posla.

THIS IS NOW:

Rijetko se dogodi da igrač s rookie sezonom poput Irvingove ne nastavi rasti izuzetnom progresijom kakva je svojstvena samo najvećim talentima. Mali bi mogao biti all-star već ove sezone, a, kako obično u trećoj dođe do eksplozije, dogodine bi se trebao naći u istoj rečenici s Roseom i Westbrookom kada se bude govorilo o najboljem mladom playmakeru. Za ovogodišnji iskorak pak trebao bi se prije svega pobrinuti kontekst, odnosno povećana minutaža (lani igrao samo 30 minuta po utakmici) i povećani volumen lopti (bliži brojci od 20 nego 15 po utakmici).

I dok Cavsi čekaju da se Irving razvije u igrača kojega će moći jahati na putu do playoffa, bit će zanimljivo pratiti razvoj ostalog talenta kojega su prikupili zadnje dvije godine. Lani su, na doduše slabašnom draftu, četvrti pick potrošili na Tristana Thompsona, koji u prvoj sezoni nije pokazao previše. Osim skočnosti i fizikalija, najviše je imponirala njegova volja da troši napade, ali slab šut i nedostatak post igre osudio ga je na sporednu ulogu, što bi se lako moglo ponoviti i u novoj sezoni.

Uglavnom, taj pick je bio rizičan jer su se Cavsi kockali s potencijalom (što im obzirom na manjak sigurnih stvari ne možemo zamjeriti, ali treba im zamjeriti što su propustili nasljednika Big Z-a - dolazak Valanciunasa u Cleveland bio bi barem vrhunski ne-košarkaški potez), a nešto slično su ponovili i ove godine kada su novi četvrti pick potrošili na combo jurišnika Waitersa (u puno boljoj ponudi talenta). Teoretski, momak bi igrom u obrani i slash & kick kvalitetama mogao sjajno nadopuniti Irvinga koji je možda i korisniji bez lopte stalno u rukama, ali u praksi će to biti znatno teže izvesti. Ovo su dva ključna picka jer o njihovom razvoju ovisi i snaga buduće jezgre, dok je izvan lutrije izabrani Zeller dobar pick i kao osiguranje pod košem, ali prije svega kao vrijednost u odnosu na poziciju na kojoj je izabran.

Kako će promatranje razvoja i planiranje budućnosti biti ključni moment ove sezone, jasno je da uprava nije gubila previše energije na veteranska pojačanja. Starosjedilac Varejao i pridošlica Miles veterani su koji donose profesionalni pristup obrani kako ova ne bi bila najgora u ligi (iako joj ni njihovo prisustvo neće pomoći da ne bude jedna od gorih), ali, kako je budućnost tema dana u Clevelandu, ne bi trebalo čuditi ako obojica tijekom sezone odlete iz kluba u zamjenu za nekakav pick.

Cavsi su bili i u trci za Bynumom, ali kako je on odlepršao put Philadelphie, odlučili su mirovati do nove tržnice i novog potencijalnog velikog ulova, što je u biti jedini logičan potez. Riješe li se Varejaova ugovora tijekom sezone (ja ću po tisućiti put istaknuti potrebu Spursa da se dokopaju takvog obrambenog igrača u reketu), dogodine će uz Irvinga i ostatak mlade jezgre imati na raspolaganju i više od 30 milja prostora na salary capu, što će biti više nego dovoljno da putem tržnice dodaju all-star igrača.

I to je u biti taj scenarij za 2013. – Irving napravi kvantni skok, netko od dvojca Thompson-Waiters nametne se kao granični all-star talent, a onda još potpišu Ala Jeffersona ili Josha Smitha (ili obojicu). I eto Cavsa u playoffu, kao nove sile na Istoku (novi draft da i ne spominjem). I sve što je trebalo za ekspresni rebuilding bilo je nekoliko draftova i puno mudrih odluka oko ugovora veteranima. I, naravno, puno sreće da nabasaju na talent poput Irvinga.

PLUS:

Doveli su se u situaciju da praktički ne mogu fulati u budućnosti jer jednostavno imaju previše opcija na raspolaganju. Ona najvažnija, vrhunski talent, apsolovirana je. Gomila potencijala također je tu, a novi draft i Varejaov ugovor trebali bi se pobrinuti za dodatni priliv. Financijska situacija je sjajna, čak toliko sjajna da su vratili nazad Geea i potpisali Milesa za minimalne iznose jer su si mogli dopustiti čekati (nisu pristali na Geeova duplo veća potraživanja na početku tržnice, a Miles im je upao skoro za veteranski minimum jer u principu nikome i ne treba swingman bez šuta) pošto ih očito nije briga što će biti ove sezone, a pogotovo što će Gee i Miles prezentirati. Obzirom na ovakvu svjetlost na kraju tunela, što je još jedna mračna godina.

MINUS:

Irving je u rookie sezoni imao sitnih problema s ozljedama, a tijekom ljeta je slomio šaku. Kad na ovo dodamo da je praktički propustio jedinu sezonu na Dukeu zbog slomljenog nožnog palca, postaje jasno kako mali nema bitnih kroničnih problema, ali kako očito nema sreće. Jasno, dok nitko ne spominje leđa ili koljena, sve je ovo više smiješno nego tužno, međutim postoji šansa da ozljeda šuterske ruke, koliko god benigna bila, ipak ostavi traga na realizaciji u novoj sezoni.

Osim toga, najveći minus Cavsa je kriminalna klupa sastavljena uglavnom od odbačenih igrača. Opet, gledajući širu sliku, bolje je dati minute nekome poput Jona Leuera, dakle igraču koji ima šanse postati solidan rotacijskih igrač zahvaljujući visini i pick & pop kvalitetama, nego nekakvom potrošenom veteranu. Međutim, kratkoročno, manjak kvalitetne rotacije definitivno neće pomoći Cavsima da budu išta više od skupljača poraza. Što je opet dobro – što više poraza skupe, imat će bolje izglede da se i na idućem draftu dokopaju izuzetnog talenta.

7Jul/128

30 FOR 30: CHICAGO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 50-16

MVP: Tom Thibodeau

X-faktor: bench mob

50 pobjeda od 66 mogućih (u normalnoj sezoni, ovakav postotak bi donio score 62-20) i top 5 pozicija u napadačkom i obrambenom učinku fantastični su rezultati sami po sebi, ali kad uzmemo u obzir da su ih Bullsi ostvarili igrajući gotovo cijelu sezonu daleko od idealnog konteksta, onda stvarno znamo da imamo posla s posebnom družinom. Rose je potvrdio svoj franšizni talent, ali nažalost samo u 39 utakmica, okrunivši sve onim nesretnim doskokom u playoffu. Luol Deng ih je odigrao 54, ali sa slomljenim zglobom lijeve ruke zbog čega je odradio čak i goru sezonu od 2009. kada je zbog problema s tetivom propustio 33 utakmice i po prvi put u karijeri pucao ispod 45% iz igre (sada mu se to dogodilo drugi put). Deng koji nije šuterski učinkovit nije Deng koji je sposoban biti top 3 opcija u napadu, a to Bullse, koji nemaju klasičnog all-star igrača pored Rosea, stavlja u još nepovoljniji položaj.

Ozljede su mučile i Richarda Hamiltona, koji je u ono malo što je igrao dokazao kako je i dalje igrač sposoban pomoći na oba kraja parketa i zaokružiti petorku, ali pokazalo se kako Bullsi imaju jedan puno veći problem od ovoga spleta nesretnih događaja, problem koji ima ime i prezime – Carlos Boozer. Što nas dovodi do onoga bitnoga u priči – čak i da su imali Rosea, Denga i Hamiltona potpuno spremne, Bullsi bi imali ozbiljnih problema protiv Miamia, a možda i Bostona, zbog pogreške u koracima prilikom slaganja udarne petorke. Ta je, pogađate, enormni ugovor Carlosu Boozeru.

Naime, s Roseom kao neospornom triple-threat vrijednosti, Bullsima nedostaje druga banana, igrač sposoban kreirati šut sebi i drugima i držati napad podmazanim. Deng i u najboljim danima nije all-star vrijednost u tim segmentima igre, njegova snaga su obrana i šut iz spot up pozicija koji, kada funkcionira kako treba, od njega čini solidnu treću opciju u napadu. Noah je šljaker pod košem koji pošteno odrađuje svoj posao u obrani i skoku, ali u napadu je nevidljiv (smiješnih 8 pokušaja iz igre tijekom 30 minuta) i još ovisniji od Denga o pravom pasu. Hamiltonu osim asista još treba i cijeli niz blokova da se oslobodi. Boozer je trebao uskočiti u tu rupu i svojom igrom u postu donijeti novu opciju u napadu, postati igrač koji može raširiti obranu igrajući 1 na 1 pod košem. A Bullsi su trebali znati da od toga neće biti ništa prije nego su mu dali ugovor na 5 godina težak skoro 80 milja i tako vezali svoju budućnost uz limitiranu jezgru koju čine 1 franšizni igrač i 4 igrača koji su prije vodonoše nego nositelji.

U ligi u kojoj imate Oklahomu s tri all-star igrača na perimetru sposobna u svakom trenutku stvoriti višak šutom, ulazom ili asistom, odnosno u ligi u kojoj imate Miami s dva franšizna igrača koja su all-round igrom sposobna sama donijeti pobjedu, formula Bullsa teško da ima prolaza čak i u slučaju da ih zdravlje savršeno posluži. Bez obzira što imaju fantastičnu rotaciju, što je Thibodeauva obrana granitna i što igraju nesebično i aktivno u napadu, s gomilom pasova, blokova i kretanja bez lopte, fali im ono ključno – talent. Što bi rekli Weezer, "The World Has Turned And Left Me Here". Matchupovi postaju sve zahtjevniji, a Bullsi stoje u mjestu.

Stvar je jednostavna - Boozer, nominalno druga opcija, danas je igrač za popunu petorke, pouzdan obrambeni skakač i odličan šuter s poludistance koji zahtijeva posebne suigrače u obrani i u napadu da bi bio koristan (u obrani nekoga da mu pokriva leđa, a u napadu nekoga da mu podvali loptu). Takvi apsolutno imaju vrijednost, ali ne kao temelj potencijalne šampionske momčadi. Uostalom, brojke govore sve – iako je odigrao najviše utakmica od svih važnijih igrača na rosteru i iako je imao dovoljno prilike nametnuti se kao igrač koji nosi napad, Boozer je završio sezonu s najslabijim prosjekom koševa u karijeri nakon rookie sezone, što dovoljno govori u kojem smjeru njegova igra ide.

Uostalom, Thibodeau ga je ionako držao u igri ispod 30 minuta kako bi napravio što više mjesta za pravu snagu ove momčadi – klupu. Koja je, ruku na srce, glavni razlog zašto su Bullsi dominirali u regularnom djelu. Potencijalne šampionske momčadi obično su krcate u početnoj petorci, a na klupi im uglavnom sjede prolaznici i veterani, dok su Bullsi tijekom cijele sezone imali prilike napadati rezerve protivnika sa sastavom koji bi bez problema pregazio većinu ekipa s dna Istoka. Redom se radi o igračima koji imaju startnu vrijednost i u jednom periodu karijere su to i bili – Korver je tricaški specijalist koji zna odraditi svoje u obrani, Brewer je vrhunski stoper koji može zabiti dovoljno da u pravoj situaciji starta (ne i u Bullsima kojima treba kreatora u napadu, ali bez problema bi odradio rolu Sefoloshe u Thunderu), a Gibson i Asik su posebna priča.

Iako bench mob ima još likova vrijednih spomena (od maskote Scalabrinea do combo strijelca i šutera Lucasa), upravo je ovaj dvojac svojom energijom u obrani radio onu ključnu razliku na leđima koje su Bullsi nizali pobjede. Gibson danas praktički nije ništa slabiji igrač od Noaha u toj ulozi podizača energije, dapače, zahvaljujući solidnom šutu s poludistance i bržim reakcijama pod košem (Gibson je za 700 minuta manje ostvario skoro isti broj blokada kao Noah) nametnuo se kao prvo ime rotacije visokih, a Asik se potvrdio kao jedan od najboljih back-up centara u NBA, čovjek koji zabije ono što mora u napadu, ali koji kruh prvenstveno zarađuje izuzetnim postavljanjem i kretanjem u obrani.

Odličnim balansiranjem obrane i napada, odnosno prve i druge petorke, Thibodeau je tako još jednom izvukao maksimum iz onoga što je imao na raspolaganju. Ove godine nisu imali sreće pa nisu dobili šansu vidjeti da li je taj njihov maksimum dovoljan za otići do kraja, a ubuduće će zbog svega ranije spomenutog teško dobiti novu priliku. Roseova ozljeda izbacuje ih iz konkurencije dogodine, a na početku 2013. i Noah i Boozer i Deng i dalje će biti preplaćeni za ono što pružaju, posebice Boozer koji će, ako nastavi s ovakvim padom igre, tada biti zreo za klupu i rolu pick & pop specijaliste.

Održati ovako učinkovitu klupu na okupu u ligi gladnoj talenta nemoguća je misija i jasno je kako Bullsima treba infuzija svježe krvi. Uostalom, dok imaju Rosea u naponu snage bit će u igri za veliki stvari, sada se samo treba osigurati od grešaka u koracima prilikom slaganja nove jezgre oko njega. Jer, kada jednom zezneš s maksimalnim ugovorom, zeznuo si cijelu generaciju, ne samo prostor na salary capu.

FAST FORWARD

Prva logična stvar koja se nameće sama po sebi je amnestija Carlosa Boozera. Samo, obzirom na Roseov upitan oporavak iduće sezone, točnije povijest takvih ozljeda koja jasno ukazuje da igračima ponekad treba i do dvije godine da se vrate u prijašnju formu, taj potez ne bi donio nikakve koristi. Samo s garantiranim ugovorima za svoju startnu petorku Bullsi su ispunili salary cap, tako da im eventualna amnestija Boozera ove sezone ne bi niti otvorila značajan prostor za dovesti nekakvo pojačanje, niti im je takav rizik uopće potreban ako će igrati bez pravog Rosea (dakle, bez šansi za naslov).

Kako su već krcati, sve što trebaju je popuniti roster i čekati bolja vremena za značajnije promjene. Iako, promjene teško da će ih zaobići. Čeka ih odluka da li zadržati Asika, Korvera, Brewera i Watsona, a tu je i pitanje sve boljeg Gibsona koji treba i veću minutažu i puno veći ugovor već dogodine. Minimalno u rangu Noaha, što će jednoga od njih dvoje zasigurno staviti u izlog.

U svakom slučaju, Bullsi ne moraju sjediti prekriženih ruku, ovu sezonu odmora koju su dobili moraju iskoristiti kako bi se što bolje pripremili za budućnost, prvo kroz prostor na salary capu, a zatim i prikupljanje talenta. Praktički, gledajući novi kolektivni ugovor, oni su danas momčad s tri maksimalna ugovora (Rose, Deng, Boozer) i jednim za graničnog all-star igrača (Noah), a jedino Rose i donekle Noah opravdavaju svoj status (centri koji igraju isključivo u jednom smjeru toliko vrijede na ovom tržištu tako da godišnja gaža nije prevelika, ali problematični su dužina ugovora i kontekst - skupi visoki koji ne može zabiti 15 koševa po utakmici baš i nema smisla na rosteru bez više od jednog strijelca pored sebe). Ukratko, ovakvo rasipništvo jednostavno nije održivo.

TRENUTNA JEZGRA: Rose, Deng, Boozer, Noah, Hamilton, Gibson, Butler, Teague, Mirotić (66 milja)

REALAN ROSTER: jezgra + Lucas (minimalac), Fisher (minimalac), Korver (5 milja), Gray (minimalac)

IDEALAN ROSTER: jezgra – Boozer (amnestija) ili Noah (trade) + Hinrich (3 milje) i Pachulia (5 milja) ili Korver (5 milja), Asik (5 milja), Lucas (minimalac)

- Mirotića navodim samo zbog financijskih razloga, on zbog bahatog odštetnog zahtjeva Reala neće tako skoro u Chicago (bit će tu za drugi Roseov pokušaj s novom generacijom), ali pošto je izabran u prvom krugu drafta prava na njega zauzimaju svoje mjesto na salary capu

- Bullsi imaju prava zadržati i Brewera i Watsona i Korvera, ali jedino bih se kladio na ostanak Korvera jer zadnjom godinom njegovog ugovora prelaze 70 milja, što znači da im ostaje taman nekoliko milijuna prostora do granice poreza na luksuz da popune roster igračima na minimalcu

- Brewer i Watson nemaju garantirane nikakve iznose, što znači da bi se samo izbrisali iz salary capa (npr. u slučaju da otpuste Korvera, Bullsi su mu dužni pola milje koja se računa u salary capu za sljedeću godinu), a njihove uloge u rotaciji zamijenili bi lanjski rookie Butler (slično Breweru pokazao stoperski mentalitet i manjak kvalitete u napadu) i novi rookie Teague (Watson je lani kao prisilni starter odigrao kriminalnu sezonu, a kako se Lucas pokazao još boljom opcijom kao back-up strijelac, njegov odlazak čini se gotovom stvari)

- u idealnoj verziji Bullsi shvaćaju da je Asik itekako potreban da momčad zadrži svoj identitet (svakako važniji za budućnost od Boozera) i mečiraju Houstonov ugovor, a kako im ostanak Korvera i Asika donosi prelazak preko granice poreza na luksuz, prisiljeni su napraviti prvi korak u razbijanu jezgre

- dakle, ili će ipak amnestirati Boozera, što bi otvorilo dovoljno prostora da potpišu Asika i ostave Korvera te ostanu u sivoj zoni između granice salary capa i poreza na luksuz, ili će trejdati Noaha, osloboditi nešto manje prostora, ali zauzvrat dobiti korisnog igrača u nekoj sign & trade varijanti

- pri tome bi se morali odreći zadnje Korverove godine ili Asika kako bi otvorili dodatan prostor na salary capu, dijelom da ne riskiraju s porezom (npr. dobiju li 8 milja nazad za Noaha, to bi uz Asika i Korvera plus nekoliko igrača na minimalcu značilo da prelaze granicu poreza na luksuz), a dijelom i da nazad prihvate sličnu vrijednost (ne odreknu li se Korvera, nazad mogu dobiti tek igrača teškog oko 3 milje, plus moraju pronaći momčad koja može progutati razliku između Noahovih 11 milja i tog znatno manjeg iznosa kojega šalje u drugom smjeru)

- Atlanta teoretski može potpisati Hinricha za 7 milja na dvije godine (prva rata 3 milje) i poslati ga u paketu s Pachuliom (5 milja, u zadnjoj godini ugovora) za Noaha – Bullsi se riješavaju suludih 50 milja koje su mu dužni, imaju Gibsona, Asika i Pachuliu koji mogu pokriti Joakimov učinak u skoku i obrani, plus se dovode u situaciju da amnestijom Boozera početkom 2013. imaju manje od 40 milja na salary capu i dovoljno novca za produženje s Gibsonom i nova pojačanja (možda i Mirotića)

- naravno, nema šanse da Ferry pristane na prihvat ovakvog ugovora nakon što se taman riješio Johnsona, ali morao sam ovo iskombinirati kako bih pokušao ponovo spojiti Noaha i Horforda

17May/1211

FREE MONTA PODCAST

Posted by Gee_Spot

Za ubiti vrijeme do novih playoff dvoboja uvijek se može naći nešto pametnije za raditi od slušanja podcasta na ovim stranicama, ali, ako imate slomljenu nogu ili pomračen um, možda i možete odvojiti tih sat i nešto vremena pa poslušati o čemu su to pričali McGee i Frančeski u ovoj sirovoj, ne-editiranoj i ne-cenzuriranoj verziji osvrta na štogod bilo to na šta su se osvrtali.

9May/125

DAY ELEVEN – JAVALE GETTING PAID

Posted by Gee_Spot

MAGIC @ PACERS

Indiana je krenula u utakmicu napadajući iz svih oružja i činilo se kako je već nakon desetak minuta sve riješeno (28 poena u prvoj četvrtini i 15 poena prednosti u jednom trenutku), ali uporni Magic nije se predavao, vratili su se u egal preko očajne druge postave Indiane i držali do same završnice kada je razlika u talentu ipak presudila (Orlando ima šanse u utakmici ispod 90 koševa, ali kada Pacersi uđu u seriju šuteva iz vana priča staje).

Sjajnu utakmicu odigrao je Jameer Nelson koji se prikazanim u ovoj playoff seriji potpuno iskupio za očajan početak sezone (jasno, to ga i dalje ne čini ničim više od graničnog startera talentom primjerenijeg ulozi back-up playa), ali, usprkos solidnoj količini ubačenih trica i požrtvovnoj obrani, dominacija Indiane pod koševima za Orlando se pokazala neriješivom preprekom.

Indianu pred dvoboj s Miamiem ipak treba brinuti nekoliko stvari. Prva je svakako loša igra klupe koja ih je i noćas dovela u probleme. Hansbrough je neprepoznatljiv u odnosu na lanjsko playoff izdanje, ne donosi nikakvu energiju na parket i praktički jedini donekle koristan visoki igrač s klupe je Lou Amundson, koji opet nije ništa drugo nego energetska bomba na nekoliko minuta. Barbosa, jedini iskoristivi bočni igrač, je potrošeni veteran, što praktički ostavlja Collisona kao udarnu back-up opciju (sinoć je odradio dobar posao na Nelsonu u završnici, dok se Hill prebacio na bok), a to sve skupa znači da klupa Pacersa nema čime iskoristiti manjak kvalitete Heata u tom segmentu.

Sljedeći veliki problem je izgubljenost Paula Georgea, koji je potpuno impresioniran playoff košarkom i od kojega postaje iluzorno očekivati da se suprostavi Wadeu ili Jamesu. Kad dodaš da je glavni individualni oslonac Indiane Granger osuđen na život u Jamesovoj sjeni, jasno je da Pacersima ostaju minimalne šanse koje se baziraju prije svega na potencijalnoj skakačkoj dominaciji, posebice u napadu.

Korak naprijed bi mogao napraviti Hibbert, koji je i dalje nezgodan matchup Heatu jer pitanje je mogu li njihovi visoki odraditi ovako solidan posao na njemu 1 na 1 kao što su to napravili Davis i Anderson - budu li ga morali previše udvajati, to će otvoriti prostor za pouzdanu tricu Indiane. Korak nazad pak možemo očekivati od udarnog dvojca West – Hill, veterana koji su doslovno sami dobili Magic (i sinoć je njihova pick igra bila glavni oslonac kada je sve drugo stalo i kada se ušlo u egal) jer Miami odlično brani pick & roll i ovdje će Bosh i Chalmers odigrati ključnu obrambenu rolu.

CELTICS @ HAWKS

U očajničkom pokušaju da produži seriju, Larry Drew odrekao se svoje niske postave (koja je oživjela klub u završnici sezone) i vratio klasičnom izdanju Hawksa, s Johnsonom na dvojci i Marvinom Williamsom na drugom boku. Pod košem su zaigrali načeti Smith i povratnik Horford (koji je na kraju utakmice zahvalio svom masažeru za to što je uopće bio spreman), a ovaj skok u prošlost je urodio plodom.

Nakon klimavog početka, Hawksi su se počeli prisjećati stare kemije i polako preuzimati kontrolu – Williams i Horford su zabijali licem košu, Smith i Johnson su se spuštali pod koš, a Teague je miksao ulaze i šut te kontrolirao ritam. Rondo je agresivnim napadanjem koša držao Celticse u igri tijekom uzbudljive završnice, ali Hawksi su izborili pobjedu ponajviše zahvaljujući greškama Celticsa u zadnjim sekundama (dva brain farta Piercea i Ronda koji su doslovno prokockali dva šuta za pobjedu).

U ovom kontekstu u kojem ozljede kroje tijek serije, Boston tako nije uspio iskoristiti minimalnu prednost koju ima (a koja proizlazi iz sljedećeg - šepavi Allen i Pierce još uvijek mogu zabiti otvoreni šut kojega im Rondo servira, dok šepavi Smith i Horford nisu u stanju dominirati u reketu), ali barem smo konačno pogledali dobru utakmicu s puno više dobrih nego loših poteza.

Ipak, treba ukazati na jednu izuzetnu slabost Celticsa koja bi ih već koštala serije da su Smith i Horford u komadu. Dvojac Hawksa je čak i sinoć uhvatio 8 ofenzivnih skokova, a najveći krivac za to je Brandon Bass, koji u playoff košarci više ni solidnim napadačkim učinkom nije u stanju maskirati činjenicu da je obrambena nula i igrač za 20 minuta s klupe. Van zone ugode je beskoristan, nije u stanju niti graditi skok, a o pomaganju u obrani, pravovremenom rotiranju ili čuvanju svog igrača da ne pričam.

Ne bi li malo sakrio njegovu nemoć u obrani, Rivers je u jednom trenutku čak posegnuo za vječnim drvetom Ryanom Hollinsom koji je na brzinu skupio 4 osobne, ali i skakao te zakucao dva alley-oopa koja mu je bacio Rondo. Sad samo čekamo da Tommy Heinsohn Hollinsa proglasi novim Robertom Parishom.

SIXERS @ BULLS

Sixersi su sinoć u prvom poluvremenu ubacili 26 poena. Slovima – d v a d e s e t i š e s t. To je malo više od poena po minuti. Jučer sam inače bio na utakmici između Šibenika i Cedevite u kojoj su potonji ubacili 30 u prvoj četvrtini. Sad, nije da u bilo kojem obliku želim uspoređivati obranu Bullsa s onom Šibenika, ali mislim da je potrebno naglasiti kako, bez obzira što gledamo dvije ponajbolje obrane lige, ovakva napadačka jalovost nema mjesta u playoffu (inače nisam pobornik drastičnih promjena playoff formata, ali, kad uzmeš u obzir da ćemo morati gledati Sixerse ili Bullse još jednu rundu umjesto ekipa poput Memphisa, Denvera ili Dallasa, moraš postati pobornik ideja koje se zauzimaju za ukidanje konferencija).

Kraj cijelog niza napadačkih minusa Sixersa, u oči najviše upada neviđena nesposobnost realizacije kontri, odnosno nesposobnost iznuđivanja slobodnih bacanja prilikom kontakta. Iguodala i Turner su valjda tijekom serije propustili iskoristiti barem 20 situacija u kojima im je put prema obruču bio otvoren. Dijelom je za to odgovorna neviđena alergičnost koju osjećaju prema ideji o dodavanju lopte u kontri, a dijelom mekoća kojom ulaze u kontakt (jedan Rose ili Wade bi 9 od 10 puta iznudili slobodna).

Inače, treba odati priznanje i Bullsima koji su konačno odigrali bolju obranu od protivnika i na njoj izgradili razliku koju su uredno držali cijelu utakmicu, ni trenutka ne popuštajući stisak. Ako se sjećate, već smo nakon prve pobjede Sixersa istaknuli kako Thibodeau mora vratiti Brewera u rotaciju kako bi sakrio rupe u obrani koje nastaju gubitkom Rosea (a koje su se ozljedom Noaha samo povećale), ali Thibo je iz nekog razloga uporno ignorirao svog najboljeg stopera, oslanjajući se na Hamiltona koji bi sve dobro što napravi u napadu uglavnom zasrao očajnom igrom u obrani.

Sinoć je konačno pretpostavio Brewera Hamiltonu i to je donijelo rezultat, Turner i Holiday više se nisu šetali pored vanjske linije Bullsa. Pored Brewerovog i već standarnog Gibsonovog učinka u obrani, ključ pobjede s napadačke strane ležao je prije svega u tome što je Deng konačno jednom nadigrao Iguodalu, ali i u solidnom Boozerovom učinku (čim nije prva opcija, Carlos zabija onaj svoj skok-šut s poludistance).

U svakom slučaju, ova serija je daleko od gotove, bit će zanimljivo vidjeti što će Collins izmisliti kako bi pokrenuo ovaj očajni napad. Obzirom da je Brewer očito dobar protuotrov za Turnera i Holidaya, da se Iggy i Deng poništavaju te da Gibson vlada pod košem, čini mi se kako je najpametnije napad opet fokusirati na igru preko Spencera Hawesa na visokom postu, kao što su to radili početkom sezone.

Hawes izgleda sjajno, iz utakmice u utakmicu diže razinu igre i problemi s leđima se više ni ne osjećaju. Igra preko njega, Branda i Allena, dakle svojevrsna kopija pick & popa Celticsa, otvorit će reket izvlačenjem visokih Bullsa i tako možda olakšati realizaciju vanjskim igračima Sixersa. Mislim, već smo istaknuli kako su očajni u ulazima, ali još su gori u šutu iz vana, tako da je ova inverzija uloga s visokima njihova jedina nada da zaigraju gledljivu košarku.

NUGGETS @ LAKERS

Imamo seriju! Još jedna sjajna utakmica, još jedan razloga da žalimo zbog prve tri koje su bile odigrane ispod razine mogućnosti obiju momčadi (Denver nije istrčao u prve dvije, Lakersi u trećoj). Sinoć je Denver konačno dokazao da je shvatio kako treba igrati protiv Los Angelesa, Lawson i Galinari od početka su počeli koristiti rupe u obrani Lakersa, a sjajni Faried i razigrani McGee su energijom potpuno zasjenili u startu njonjave Bynuma i Gasola.

Da nije bilo veteranske pouzdanosti jednog od definitivno najpodcijenjenijih swingmana u ligi, legende Matta Barnesa, koji je all-round učinkom praktički sam spriječio ozbiljnije odvajanje Denvera, Lakersi bi u nastavku imali puno teži zadatak uhvatiti priključak. Ovako je Kobe uzeo stvar u svoje ruke u napadu, Gasol je zaigrao obranu i činilo se kako će Lakersi opet izvesti onaj dosadni klišej, o nadmoćnom protivniku koji tempira snagu za završnicu.

Samo, stvarno ne bi bilo pošteno da ovakva nadahnuta partija Nuggetsa propadne zato što su Lakersi, inače očajna tricaška momčad, na kraju slučajno spojili cijeli niz trica (Kobe 4 komada, Blake i Sessions po jednu) u pokušajima da se iskupe za kolektivno lošu partiju (za koju ovaj put nije krivac Kobeova sebičnost, čovjek je bio prisiljen vući i forsirati, već prije svega Bynumovo igranje u rikvercu). Na kraju se kao ključna figura nametnuo doktor košarke Andre Miller, koji je izazvan Kobeovim 1 na 5 pokušajima i sam odigrao simultanku, koristeći svaki trik u knjizi kako bi ulazima, pivotima i šutevima od table održao prednost Nuggetsa.

Mislim, nije Andre danas više onaj granični all-star igrač koji je bio u najboljim danima, čovjek ne može ni skočiti ni potrčati, ali je neviđeni užitak za gledati kako maksimalno koristi iskustvo i košarkaški IQ da bude koristan (plus, igrom bez greške u završnici iskupio se za onaj besmisleni tip-in kojim je praktički omogučio pobjedu Lakersa u prethodnom susretu).

Za kraj svakako treba istaknuti kako Denver u Fariedu i McGeeu ima zanimljivu kombinaciju pod košem koja bi se mogla razviti u ubojiti dvojac pod uvjetom da Faried atleticizmu doda i stabilan šut s poludistance, odnosno da McGee nauči igrati pod kontrolom i još bolje koristiti onaj lijevi horok kojega razvija. U slučaju da obojica dogodine naprave korak naprijed (mislim da više nije upitno kako će Denver izjednačiti svaku ponudu koja stigne za McGeea), Karl će na raspolaganju imati puno stabilniju momčad i tako dodatno skinuti teret s Lawsona i Galinaria, a posebice Afflala, koji je noćas opet potrošio gomilu lopti bez velikog učinka na rezultat u očitoj namjeri da izmori Kobea u obrani (opaska Karlu – ova taktika ne pali, Kobe nije čovjek već robot).

Kako serija odmiče, dubina rotacije Nuggetsa polako dolazi do izražaja (osim Barnesa, koji je ionako praktički starter obzirom na Ebanksovu nebitnost u široj slici, noćas Lakersi nisu dobili ništa ni od Blakea ni od Hilla, dva preostala tijela s pulsom na klupi), a Karl još ima jednog asa u rukavu. Al Harrington, koji inače igra s maskom zbog slomljenog nosa te s načetim leđima i preponama, počeo je davati znakove života i uspije li Karl od njega izvući solidnu rolu, moći će u potpunosti iz rotacije izbaciti nebitne likove poput Mozgova (noćas 13 minuta ničega) i Kupusa (nije ni ulazio) i tako staviti dodatan pritisak na visoke Lakersa.

Mislim, očekivao sam svašta u ovoj seriji, ali da će Gasol i Bynum njen veći dio gledati kako centri Nuggetsa zakucavaju pored njih i drže priključak u skoku, e to definitivno nisam.

27Apr/1232

VAKULA 2012.

Posted by Gee_Spot

Nakon sinoćnjih "dvoboja" dobili smo i službene potvrde playoff kombinacija, tako da nam ne preostaje ništa osim opaliti prognoze u novom izdanju Vakule. Za one koji eventualno ne znaju o čemu se radi, kratka rekapitulacija – Vakula je nagrada koja se dodjeljuje najboljem prognozeru playoff raspleta, a jedini uvjet koji morate ispuniti je da u komentare ispod teksta ostavite svoju viziju doigravanja i to do prvog podbacivanja sutra u 19.00.

Kako je moja prognoza manje-više poznata nakon nedavnog maratonskog podcasta, ovom prilikom ću još jednom podsjetiti na potencijalne ključne momente svake serije uz par noviteta u odnosu na prijašnje postove koje ćete otkriti u daljnjem tekstu. Sad mi ostaje još samo da vam zaželim puno sjajnih utakmica i trenutaka za pamćenje u još jednom izdanju najbolje zabave na svijetu – NBA playoffa u kombinaciji s proljećem.

FIRST ROUND

Bulls vs Sixers

SCORE: 4 – 1

Sixersi su pogubili smisao vlastitog postojanja, ali u srži i dalje ostaju čvrsta momčad donekle složena na sličan način kao i Bullsi, posebice napadački. Dodaj još nepoznanicu oko Roseove forme i potpuno je razumljivo da Evan Turner glasno razmišlja kako su Bullsi bolja šansa od Heata – protiv Miamia doživjeli bi metlu, ovako imaju jednu pobjedu garantiranu.

ALTERNATIVE SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Noah, Gibson i Boozer, pa i Asik, moraju u seriji protiv Branda, Younga i Hawesa dokazati da su sposobni imati skakačku nadmoć i zabiti preko 40 u reketu ako misle da ih itko ozbiljno shvati kao podršku Roseu.

Heat vs Knicks

SCORE: 4 – 2

Knicksi u playoff ulaze napaljeni i razigrani, imaju Chandlera koji zna kako se pobjeđuje Miami, Fieldsa i Shumperta koje mogu baciti na Wadea, Carmela koji može pratiti Jamesa koš za koš i Novaka i Smitha sposobne izrešetati jednu od najgorih obrana trice u NBA. S druge strane, Knicksi imaju čak i goru situaciju na poziciji playa od Heata, imaju Amarea za kojega nakon cijele sezone uopće nemamo pojma da li je sposoban igrati i, ako je, koja mu je uopće uloga. To praktički znači da čak ni ona potencijalna prednost pod košem koju Knicksi imaju na papiru ne postoji jer, ako će Melo igrati četvorku, onda će i James igrati četvorku, a to znači da Spoelstra neće imati previše potrebe za ijednim drugim visokim osim Bosha. Ako će Chandler morati izlaziti na visoki post da pokrije Bosha, jasno vam je što će se dogoditi s reketom Knicksa.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Woodson, odnosno njegove odluke glede podjele minuta. Korištenje Bibbya i Douglasa uopće, odnosno Davisa i Amarea u značajnim ulogama, ubija sav potencijal ove momčadi. Igrati s vanjskom linijom Smith – Shumpert – Fields te Novakom, Melom i Tysonom u frontcourtu (Jeffries zatvara užu rotaciju, Harrellson i Davis su tu kao osiguranja) protiv Heata ima smisla jer Chalmers je ionako combo talent protiv kojega je moguće sakriti Shumperta kao playa čija je zadaća ionako tu i tamo prenijeti loptu do Mela.

Pacers vs Magic

SCORE: 4 – 0

Navodno će Hedo biti spreman. Yipikaye! Ovdje je jedino pitanje koliko su Pacersi koncentrirani na odrađivanje posla, a koliko su im misli već na drugoj rundi.

ALT SCORE: 4 – 1

X-FAKTOR: Bit će zanimljivo pratiti može li Magic izgubiti utakmicu u kojoj im uspije ubaciti 20 trica.

Hawks vs Celtics

SCORE: 2 - 4

Celticsi imaju prednost u svim linijama, a to bi trebalo biti dovoljno obzirom da obje momčadi njeguju sličnu filozofiju igre koja se bazira na nesebičnom i sporom napadu, odnosno čvrstoj i agresivnoj obrani. Rondo je za tri klase bolji play od Teaguea, Pierce je hall of fame veteran dok Joe Johnson to nije, a KG i Bass su definitivno bolji šuteri od Smitha. Jedino u čemu su izjednačeni je manjak dubine nakon prvih šest igrača.

ALT SCORE: 1 - 4

X-FAKTOR: Ta prednost domaćeg terena bi mogla biti zeznuta, ali samo ako se Hawksi dočepaju sedme utakmice. Neće.

Spurs vs Jazz

SCORE: 4 – 1

Bit će zanimljivo pratiti kako se Spursi nose s visokim dvojcem Jazza jer radi se o izvrsnoj pripremi za Memphis. Ako Big Al i Millsap natjeraju Popa da odustane od svojih najboljih napadačkih postava s Mattom Bonnerom kao stretch četvorkom, onda ćemo dobiti potvrdu da će Spursi opet imati problem protiv Memphisa. Korištenjem Blaira ili Splittera uz Timmya, fenomenalni napad Spursa pretvara su u puno statičnije i neučinkovitije oružje, a to u kombinaciji s mekanom obranom nije baš neki preduvjet za uspjeh. Doduše, protiv Jazza i njegove slabašne vanjske linije, odnosno očajnog šuterskog učinka, Parker i Ginobili bi trebali biti dovoljni, ali, za nešto više, Spursi trebaju Bonnera na parketu.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Derrick Favors. Uspije li momak ostati na parketu dovoljno dugo i ne podlegne li playoff atmosferi, Jazzeri odjednom u reketu imaju kontrolu skoka i rampu ispred obruča. Povremene rotacije s tri visoka koje je Corbin koristio tijekom završnice sezone ovdje neće biti dovoljne - ako misle ozbiljnije zaprijetiti Spursima treba im rasni razbijač u sredini od početka do kraja serije.

Thunder vs Mavs

SCORE: 4 - 1

Nikad ne podcjenjuj srce prvaka. Ali isto tako se nikad ne kladi na ekipu u kojoj je Vince Carter druga opcija.

ALT SCORE: 4 – 0

X-FAKTOR: Obzirom na čvrstu obranu Dallasa u reketu i slabašan napadački potencijal Oklahome u postu, ovo bi mogla biti itekako zanimljiva serija kada bi Kidd, Dirk i Terry pronašli lanjsku formu i kada bi se Carter, West i Beubois našli u poziciji da budu bonus, a ne praktički nositelji.

Lakers vs Nuggets

SCORE: 4 – 3

Ako postoji još netko na ovom planetu tko se pita zašto su Nuggetsi izabrali Lakerse umjesto da su ciljali na Thunder, evo još jednom objašnjenja. Da, Thunder igra sličnu košarku kao Denver i bolje im leže stilski, ali problem je u tome što je Thunder za klasu bolji u run and gunu od Nuggetsa jer ima talentiranije revolveraše. Lakersi s druge strane stilski ne mogu biti različitiji od Denvera i u stanju su koristiti njihove slabosti u obrani reketa, ali, pazi ovo, jednako tako je Denver u stanju koristiti slabosti Lakersa u manjku aktivnih tijela i brzini. Denver je zeznut protivnik Lakersima i iz razloga što pred Mikea Brownea stavlja opasnu dvojbu – da li se zatvoriti u reket i riskirati baraž trica, ali pritom barem spriječiti ulaze pod koš i smanjiti opasnost od potencijalnih problema s osobnima koji prijete Bynumu i Gasolu, ili čuvati tricu i omogučiti Nuggetsima gomilu lakih koševa iz ulaza i s linije slobodnih, a usput i riskirati igrati dobar dio utakmice bez jednog od dva centra? George Karl je bacio rukavicu, bit će zanimljivo vidjeti kako će Brown odgovoriti, iako realno Lakersi imaju prednost u svim linijama osim na poziciji playa. Ali, Sessions djeluje kao netko tko može dobrim dijelom odgovoriti na učinak Lawsona i Millera i tako izbaciti Denveru ključnog jokera iz ruke.

ALT SCORE: 4 – 2

X-FAKTOR: Nuggetse nije pametno podcijenjivati obzirom da su uhvatili respekta vrijednih 38 pobjeda u sezoni u kojoj su imali više problema s ozljedama glavnih igrača od ijedne druge playoff momčadi, ali razlog zašto ne percipiramo toliko njihove probleme je taj što u biti nemamo pojma tko je tamo glavni igrač. Kad nekome fali Ginobili ili Randolph ili Rose, to se itekako primjeti, ali manjak Galinaria ili Lawsona ne privlači toliku pažnju. Hoću reći da je George Karl još jednom napravio sjajan posao i da je on možda ta glavna zvijezda Nuggetsa. Međutim, ako moram birati između Karla i Bynuma, ipak biram Bynuma. Nuggetsi imaju zanimljivu skupinu visokih koja energijom i skokom može donekle parirati centru Lakersa, ali ga ne mogu zaustaviti (čovjek gađa 70% s linije slobodnih i 66% iz pivot situacija, s tim da se ta brojka penje preko 70% u završnicama). Bynuma mogu zaustaviti samo on sam (idiotskim faulovima ili tehničkima) ili Mike Brown (forsiranjem Kobea ili postavljanjem igre tako da Bynum ostaje na otvorenom prostoru u obrani).

Grizzlies vs Clippers

SCORE: 4 – 2

Osvajanje prednosti domaćeg terena samo pojačava dojam o Memphisu kao favoritu u ovoj seriji. Koja će biti zanimljiva iz niza razloga, a ponajprije zbog dvoboja Paula i vanjske linije Conley – Allen, odnosno zbog stasavanja Blakea i Jordana protiv dominantnog para visokih (prvi će zasigurno doživjeti prosvjetljenje nakon prvog bolnog playoff iskustva, a drugi će morati pokazati nešto više od plivanja u obrani kako bi ga se smatralo bitnim igračem za budućnost). Ipak, jedan Paul ne čini proljeće, njegova kvaliteta garancija je borbene i izjednačene serije, ali ne može biti prevaga protiv ekipe koja ima toliku prednost na svim ostalim pozicijama na parketu.

ATL SCORE: 4 – 3

X- FAKTOR: CP3 može išupati par pobjeda, ali za prolaz s utakmicom manje na svom parketu protiv iskusnije i bolje unutarnje linije protivnika, Clippersi bi trebali dobiti maksimalnu podršku s bokova u obliku gomile trica koje bi, ne samo raširile obranu Memphisa, već ih i natjerale na ofenzivniji pristup. Zato će all-round učinci Mayoa i Gaya biti od presudne važnosti misle li izbjeći šokove. Ostaviš li Paulu više prostora nego što treba, on će to znati iskoristiti.

SECOND ROUND

Bulls vs Celtics

SCORE: 4 - 3

Iako rezultati tijekom regularne sezone to ne obećavaju, ovo bi trebala biti prava drama od serije iz jednostavnog razloga što je Boston po linijama sposoban parirati Chicagu. Ako Rose nije 100% spreman, Rondo je u stanju anulirati prednost koju Chicago ima na papiru u dvoboju playmakera, a Pierce, Bradley i Allen su talentiranija kombinacija od Denga, Hamiltona, Brewera i Korvera. Bullsi imaju više tijela pod košem, ali ni jedan njihov visoki igrač nije u stanju preuzeti kontrolu nad utakmicom u mjeri u kojoj je to sposoban Garnett. Iako je dosta glumaca promijenjeno, mislim da nas čeka nastavak Najbolje Playoff Serije Svih Vremena.

ALT SCORE: 4 - 2

X-FAKTOR: Bullsi imaju očitu prednost u dva segmenta – skoku i klupi. Obzirom da KG i Bass igraju predaleko od koša da bi uhvatili poneki skok u napadu, možemo očekivati kako Chicago neće imati problema u kontroli reketa u fazi obrane, dok nedostatak rasnog skakača kod Celticsa i uopće manjak aktivnih visokih tijela omogućuje najboljoj skakačkoj momčadi lige po pitanju ofenzivnih skokova gomilu dodatnih napada. Učinak klupe nije ništa manje značajan, posebice obzirom na prednost domaćeg terena i potencijalnu sedmu utakmicu u kojoj bi Rivers bio prisiljen rotirati maksimalno sedam igrača i potpuno iscrpiti Garnetta, dok se Thibodeau u takvom scenariju itekako može osloniti na energiju Gibsona (koji je svojevrsni mini-KG u obrani) i šuterski raspon Korvera.

Heat vs Pacers

SCORE: 4 – 2

Nakon Knicksa, raspored Miamiu donosi još jednu momčad koja nije u stanju iskoristiti njihove slabosti na poziciji playmakera (Hill i Collison su jednako prosječni kao i Chalmers). Ono što Pacersi mogu je uspostaviti dominaciju u reketu i skoku, ali iluzorno je očekivati da George, Granger i West, ma koliko solidni bili, mogu u direktnim sudarima nadigrati Wadea, Jamesa ili Bosha. Očekujte žilave Pacerse, ali i to da će talent presuditi jer teško se sjetiti kada je zadnji put seriju izgubila momčad koja ima tri najbolja igrača na parketu, bez obzira u koliko nezgodnih matchup situacija ih doveo protivnik.

ALT SCORE: 4 - 1

X-FAKTOR: Hibbertova igra u postu. Uspije li dvojac Vogel-Shaw pronaći načina da koristi slabosti Heata u branjenju centarske igre leđima, Pacersi bi, uz podršku s linije za tri i gomilu slobodnih bacanja, mogli napadački pratiti ritam Heata. Naravno, za tako nešto bi Hibbert morao odigrati Bynumovski u reketu i dominirati na oba kraja parketa, a ne tek tu i tamo iskoristiti činjenicu da će ga čuvati mnogo niži i mnogo drveniji igrači.

Spurs vs Grizzlies

SCORE: 2 – 4

Najuzbudljivija serija prve i druge runde svakako je novi obračun Spursa i Grizzliesa. San Antonio za razliku od lani ulazi u playoff u punoj spremi, Memphis dobrano načet i obzirom na izjednačenost ovih momčadi, možda upravo u tome leži ključ raspleta. Ja ipak tipujem na Memphis iz jednostavnog razloga što su u stanju ne samo dominirati pod košem, već i natjerati Spurse da prestanu igrati kao Spursi. Ako se dobro sjećete lanjskog dvoboja, onda vam je poznato da Bonner ne može ostati na parketu pored živog Randolpha, a to znači da će Pop morati puno više nego što bi želio koristiti Timmya i Splittera kao par pod koševima. S jedne strane Z-Bo onemogućuje Spursima trice i rašireni reket na kojima se njihov sjajni napad bazira, a s druge ne postoji nitko sposoban zaustaviti ga u pick igri. Čak i ispod 100% spreme, Randolph mi se čini neriješivom zagonetkom za San Antonio. Na bokovima prednost ima Ginobili, ali kombinacija žilavih atleta koju Hollins ima na raspolaganju svodi je na minimum, a slično je i s Parkerom – koliko god individualno bio bolji od Conleya, nije toliko dobar da nadigra pritisak vanjske linije Grizzliesa.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Prednost domaćeg terena mogla bi se pokazati presudnom ako dođe do sedme utakmice, što je situacija koju je Memphis lani uspio izbjeći. Koliko god nezgodni bili, Grizliji ipak nemaju iskustvo Timmya, Manua i Tonya u takvim situacijama i ako misle napraviti korak dalje, moraju ovo zaključiti u 6.

Thunder vs Lakers

SCORE: 4 – 2

Lakerse čeka slično mučenje kao i protiv Nuggetsa, trebat će pratiti brzinu i agresivnost Thundera, a to definitivno nije lako kad ste stari, tanki i umorni od serije prije. Dominacija u reketu od strane Lakersa trebala bi biti prisutna i u ovoj seriji, iako Oklahoma s veteranima poput Perkinsa i Collisona može odigrati puno bolju pozicionu obranu od Nuggetsa uz minimalno udvajanje Bynuma. S druge strane, Harden i Durant su jednostavno previše za Kobea, a dok se Sessions čini sposobnim smetati Lawsonu, protiv Westbrookove snage i agresivnosti neće moći previše napraviti.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Iskustvo i žilavost Lakersa u stanju su produžiti ovu seriju, ali nemoć kakvu su osjećali i lani protiv Dallasa jednostavno neće moći izbjeći. Thunder je mlađa, dublja i energičnija momčad i to bi trebalo presuditi.

CONFERENCE FINALS

Bulls vs Heat

SCORE: 2 – 4

Čak i ako Rose do ovog trenutka uhvati vrhunsku formu, njegova dominacija nad Chalmersom nije dovoljna naspram Jamesa i Wadea ako visoki igrači Chicaga ne budu spremni gospodariti reketom od prve do zadnje sekunde. Miami je napadački opasniji čak i bez ikakve podrške s klupe, a u slučaju da se probudi Miller ili Battier, mogu si upisati tri pobjede doma. Bullsi trebaju skok da bi se kotrljali, ali još više trebaju podršku klupe kako bi sakrili napadačke slabosti startne petorke. I tu ključnu ulogu možda odigra ta sedma utakmica doma. Koliko god James bio veličanstven igrač, već smo se nagledali ključnih utakmica u kojima nije u stanju šampionski reagirati, posebice ako se radi o gostovanjima. Ne riješi li Miami ovo doma, ne bi se kladio na njih u sedmoj. I zato mislim da će to riješit u 6.

ALT SCORE: 4 – 3

X-FAKTOR: Kod Bullsa ih je masa – spremni Rose, aktivni Noah i Boozer, raspoloženi Korver i prije svega taj domaći parket. Kod Miamia je samo jedan – kako izvući što više iz pozicija playa i centra i izbiti Bullsima jokera iz ruke. Bilo da to postignu igranjem s nižom postavom, Jamesom na playu ili nečim trećim, Spoelstra i Riley se moraju zaigrati i koristiti individualne prednosti jer u vakuumu Bullsi su jednostavno bolja momčad.

Thunder vs Grizzlies

SCORE: 4 – 3

Još jedna repriza lanjske bitke, još jedna serija na nož s poprilično jasnim postavkama. Dok Memphis opet ima prednost pod košem, Oklahoma donosi puno opasniju igru s bokova i iz vana u kombinaciji s puno sposobnijom obranom od onoga što su u stanju prezentirati Spursi.

ALT SCORE: 4 - 2

X-FAKTOR: James Harden, koji je i lani stabilizirao redove Thundera i odveo ih do pobjede u sedmoj utakmici. Ako će se Gay zabavljati Durantom, a Allen njime, to ostavlja prostora Westbrooku da fizikalijama zlostavlja Conleya. Ako će Allen preuzeti Conleya, Harden će biti taj koji će trčati krugove oko Mayoa. Memphis nema adekvatno rješenje za vanjske igrače Oklahome i iako s druge strane ni Oklahoma nema adekvatno rješenje za dvojac Randolph – Gasol, rješiti fizičku dominaciju Duranta i Westbrooka, odnosno Hardenove playmakerske kvalitete iz pozadine, čini se za mrvicu težim zadatakom od zaustavljanja Z-Boa i Randolpha. Drugim riječima, možemo reći kako će sporedni igrači poput Gaya, Mayoa, Allena i Arenasa morati ostaviti puno veći utjecaj na tijek zbivanja od Ibake, Perkinsa, Collisona i Sefoloshe (i Cooka). U tom slučaju se ipak radije oslanjam na poznatu rotaciju Thundera u kojoj svi znaju svoju rolu, nego demokraciju Memphisa koja još ni sama ne zna kako će se uopće potencijalni premijer Randolph nositi s teretom kojega će nedvojbeno morati ponijeti kada stvari zaguste.

FINALS

Thunder vs Heat

SCORE: 2 – 4

Finale kao naručeno za prvi naslov (možda i jedini) projekta Miami. Brooks nije u stanju koristiti Spoelstrinu neodlučnost isto kao što ni visoki Oklahome nisu u stanju donijeti prevagu u reketu. Sve će se odlučivati u nadmetanju na vanjskim pozicijama, a to znači da se jedino možete nadati kako će Westbrook biti dovoljno sposoban nadoknaditi prednost koju James i Wade imaju pred Durantom i Hardenom. Ja se na to nisam spreman kladiti. A što se same prednosti tiče, ne radi se o nikakvom nepremostivom jazu, dapače, talentom se radi o gotovo podjednakim kombinacijama. Samo, Wade ima šampionsko iskustvo o kojem trojac Thundera još uvijek može samo sanjati, dok Jamesova ključna prednost pred Durantom leži u igračkoj zrelosti. Odnosno, barem bi trebala ležati u toj sposobnosti prepoznavanja kada se treba dignuti na skok-šut, a kada treba spustiti glavu i pod rizikom paralize svom snagom ući u reket. Iako je James do sada ostavio dovoljno razloga za sumnju, njegovo iskustvo poraza u dva Finala čini mi se boljom opcijom od Durantovog junferstva.

ALT SCORE: 1 – 4

X-FAKTOR: Finale se igra onom nesretnom formulom od 2-3-2, a to znači da Miami jednom pobjedom u Oklahomi u prve dvije utakmice ima šansu napraviti ono što je Dallas izveo lani, preuzeti momentum pred tri domaće utakmice i jahati ga do kraja. Obzirom na to kako je Heat izrazito domaćinska momčad i da je ovo druga serija za redom u kojoj neće imati prednost domaćeg terena, vjerovati da mogu rasplet na strani okrenuti u svoju korist baš i nema neko uporište, ali puno više od njihovih potencijalnih neuroza bojim se nezrelosti Thundera u ovakvim situacijama.

CHAMPION

Miami Heat

Naravno, ne osjećam se ništa bolje što sam naslov upravo predao momčadi s bezbroj mana predvođenom čovjekom koji nakon svih ovih godina i dalje grize nokte u napetim situacijama, ali, kad sam se već odlučio za Finale između dva Forresta Gumpa, prednost ipak moram dati onom tko je manje munjen, odnosno onoj ekipi koja nema Westbrooka i Brooksa.

U svakom slučaju, vidimo se u subotu!

26Apr/1213

TUTTO COMPLETO PLAYOFF PODCAST

Posted by ispdcom

LeBron je napet, ma nemoj. Možete misliti kako je nama koji jedva čekamo subotu. Sickre i Gee odlučili su maratonskim podcastom najaviti cijeli playoff, sve tamo do Finala. Tko nema život, neka uzme svoju turpijicu ili noktaricu i nek se priključi traženju smisla u ovom, lockoutom obojanom, čudnovatom kljunašu od playoffa.

13Apr/1229

THIS IS TAJ MAHALA

Posted by Gee_Spot

SIXERS aka HEAT @ BULLS

Svaka čast Miamiu, konačno je pokazao karakter – James je odigrao odličnu partiju, Wade je vukao kad je trebalo, a čak je i Bosh odlučio svijetu dokazati da je živ (barem u napadu). Samo, što im to vrijedi kad su opet izgubili pravu utakmicu (score u zadnjih mjesec dana u utakmicama s playoff momčadima im je 5-8) i to usprkos tome što su im se Bullsi praktički nudili, pokušavajući na silu u natjecateljski ritam vratiti još nespremnog Rosea.

Bez obzira na svoje probleme, Bullsi ni u jednom trenutku nisu izgledali kao slabiji protivnik, dapače. Koliko god Heat djelovao opasno, nisu ostavili dojam bolje momčadi. Dok je kod Bullsa lopta kružila čak i u onim situacijama u kojima je Rose očajnički tražio svoju šutersku formu, kod Miami je opet bio prisutan grč kakav imaju momčadi koje se još ne poznaju i koje nisu sigurne na koga u određenom trenutku mogu računati.

Slabije kruženje lopte Heata dijelom se može pripisati i činjenici da Spoelstra mjesec dana prije playoff traži rotacije kao da se radi o početku lanjskog trening kampa, a dijelom i toj neobjašnjivoj potrebi da i James i Wade većinu napada stoje na perimetru dodavajući si međusobno loptu dok jedan ne odluči krenuti na ulaz. Mislim da bi već i Ray Charles ne samo uočio problem, već i uigrao Zdravka Škendera i Stevena Hawkinga lijepo im objasnivši sljedeće – kad jedan ima loptu na vanjskim pozicijama, drugi se mora spustiti pod jebeni koš. Nije važno da li se radi o nekakvom cutu s ili bez screena, post upu ili tek običnom protčavanju, ali, čovječe, dajte više otežajte život obranama i pokušajte se kretati bez lopte svaki napad.

Večerašnja utakmica izbija iz ruku sve argumente pojedincima koji i dalje drže da je Miami favorit na Istoku. Ovaj put ne mogu odigrati čak ni na onu kartu kako su protivniku šutevi upadali neodrživim postotcima. Istina, Bullsi su zabili svoje šuteve iz vana iznadprosječnom efikasnošću, ali što očekivati od profesionalaca kada im ostaviš otvorene situacije? Izlike poput onih da se radi o regularnoj sezoni i da Miami ne igra punom snagom više ne prolaze – i protiv Bullsa i protiv Celticsa izašli su spremni poginuti i upravo im se to i dogodilo, bivali su izrešetani.

Nije stvar u nenadanoj i neodrživoj šuterskoj inspiraciji protivnika, ogroman razlog za ovakve postotke iz vana leži u samoj obrani Miamia – oni su toliko uplašeni od primanja lakih koševa iz reketa (opet dolazimo do srži problema i nedostatka pravog visokog igrača) da stalno udvajaju svako približavanje košu i pretjeruju s rotacijama koje onda rezultiraju slobodnim igračem na vanjskim pozicijama. Ovo svjesno žrtvovanje donosi dobre rezultate – Miami je za ekipu bez poštenog sidruna poprilično uspješan u branjenju reketa, čak među najboljima – ali ih ujedno i ostavlja na milost i nemilost protivniku.

A kada imate ovakvu nesebičnu igru u napadu poput Bullsa i Celticsa, onda to itekako možete iskoristiti jer kruženje lopte u ovim situacijama je gotovo jednako bitno kao i čovjek sposoban zabiti. Hvala na pitanju, i Boston i Chicago imaju sasvim dovoljno i jednog i drugog.

Uz zasluženu pobjedu, Bullsi su noćas zaključili večer s dva ogromna bonusa. Prvi je saznanje da mogu računati na prolaz protiv Heata čak i bez Rosea u roli Supermana. Bit će dovoljno da njihov najbolji pojedinac uhvati ritam, jer, kao što su pokazali njegovi asisti, svako udvajanje na visokom postu bit će kažnjeno – Rose je postao legitimni triple threat koji čita igru i ne usporava kruženje lopte, što je izuzetno bitno jer lani je jedan od glavnih razloga zbog kojega je Heat dominirao nad Bullsima u playoffu ležao upravo u tome što su se prilikom tih udvajanja često donosile krive odluke. Naravno, ako se odluče ne udvajati ga, onda mogu računati na serije ulaza i koševa iz reketa, a upast će i poneki otvoreni šut iz vana za razliku od noćas (dobiti utakmicu u kojoj vam glavni igrač puca 1-13 i ima +/- učinak od -27 stvarno je za stati i zamisliti se, pogotovo ako ste član Heata, pardon Sixersa).

Drugi ogromni bonus je Thiodeauovo otkriće da protiv Heata može mirne duše igrati s rijetko korištenom, ali i izuzetno efikasnom kombinacijom visokih Boozer - Gibson. Dvojac Asik – Gibson i noćas je napravio dar-mar protiv druge postave protivnika, a umjesto da utakmicu završi s jednako čvrstim stoperskim tandemom Gibson – Noah kojemu obično najviše vjeruje, Thibo se okrenuo spomenutima Gibsonu i Boozeru, što se pokazalo punim pogotkom - Heat nema drugog opasnog igrača i tu se Boozer uvijek može sakriti u obrani čuvajući Turiafa ili Anthonya, a Gibson je u ovom trenutku jednostavno najbolji igrač Bullsa pod košem. U stanju je i uštopati Bosha i pokriti sve u reketu poput Noaha, ali, ono zbog čega je noćas dobio prednost pred maskotom Chicaga je sposobnost igranja u post up situacijama - njegova dva spina u reketu pokazali su Bullsima kako je to imati pravog centra, makar na nekoliko napada, makar protiv Heata i makar u situacijama kada su ga čuvali niži igrači (jadnom Jamesu se još uvijek vrti u glavi od toga kako ga je ovaj izvozao i sad mi postaje jasno zašto toliko izbjegava igrati u postu).

Dobiti treću sjajnu kombinaciju visokih sposobnu odigrati protiv najbolje postave protivnika nije mala stvar. Noah je nezamjenjiv u bitci s moćnijim unutarnjim linijama poput one Pacersa, ali protiv Heata je Gibsonova napadačka agresivnost dodatni plus. Činjenica da ga Bullsi imaju pod ugovorom još dvije godine za smiješne novce totalna je pljačka. Dodaj još i jeftinu opciju koju imaju za pokupiti Asika na još jednu sezonu i ovo već graniči s luksuzom nekakvog Saudijskog princa. Što će biti za godinu, odnosno dvije, pitanje je (dugoročna vezanost uz Boozera i Noaha ograničava im manevarski prostor), ali, obzirom na poslovičnu škrtost gazde Jerrya, jedno znamo - nema šanse da momci dobiju nagradu prije vremena.

GRIZZLIES @ SPURS

U još jednoj izvrsnoj utakmici playoff atmosfere i playoff značaja, Spursi su potvrdili ovogodišnju dominaciju nad Memphisom dobivši i četvrti međusobni susret. Popovichev recept uspjeha poprilično je jednostavan – treba držati tranziciju i obrambeni skok pod kontrolom i tako onemogučiti Memphisu lake koševe. Nije jednostavno protiv ovakvog ubojitog pritiska i sjajnih skakača, ali Spursima donekle uspijeva, taman da imaju sitnu prednost.

Još jedna sitna prednost Spursa leži i u činjenici da Memphis nema šutersku moć. Spursi slično kao i Heat nedostatak kvalitetnog drugog visokog obrambenog igrača kompenziraju stiskanjem u reket i omogućavanjem lakših šuteva protivniku. Za razliku od Bostona i Chicaga, igra Memphis ovakvim prilikama ne postaje efikasnija (dalo bi se reći kako se događa upravo suprotno).

Ipak, sve ovo stvarno jesu sitnice naspram najvećoj prednosti San Antonia za koju Memphis nema rješenja – fenomenalnoj pick & roll realizaciji. Ginobili je noćas praktički sam u jednom periodu donio pobjedu koristeći Duncanov ili Splitterov visoki blok tako što bi se jednostavno sjurio u reket na polaganje. Visoki igrač Spursa bi zadržao njegovog pratitelja, a jadni Marc Gasol u ovim situacijama djeluje totalno izgubljeno.

Nije to ništa slučajno, Spursi su zahvaljući Parkeru i Ginobiliu, odnosno njihovoj sposobnosti realizacije, najbolji pick & roll napad u ligi, dok Memphis bez Tonya Allena nije imao svog najboljeg stopera. Također, jednostavno si ne smiju dopustiti da San Antonio na ovaj način izvlači Gasola iz reketa, jer upravo je Marc svojim pomaganjem ključ njihove inače kvalitetne obrane ovog oblika napada. Za sljedeći susret Memphis će se sigurno bolje spremiti, Conley i Allen odradit će svoje na Parkeru i Ginobiliu, a Zach bi trebao biti taj koji preuzima visokog igrača Spursa koji odlazi postaviti blok.

Obrambeno Memphis svakako ima i dubinu i rješenja, a zanimljivo je kako je Allen itekako bitan i za napad. Ne toliko zbog učinka, koliko zbog podjele lopti. Bez njega, Hollins je prisiljen držati Mayoa i Gaya previše minuta u igri, a to rezultira često ishitrenim šutevima i uštopanim kruženjem lopte. Svaka čast i jednom i drugom, njihova 1 na 1 igra i šut iz vana bitni su za Memphis, ali samo ako su u funkciji x-faktora, nikako ako su osnova napada.

Osnova napada trebala bi biti pick igra Conleya i Gasola koje noćas jednostavno nije bilo. Spursi nemaju visokog čovjeka koji može igrati obranu izvan reketa, a Marc Gasol zahtijeva striktno pokrivanje na vrhu posta. Zašto je Memphis usprkos tome ignorirao svog centra nemam pojma, ali znam da je upravo high-low kombiniranje Gasola, Zacha i Conleya kičma ove momčadi.

Sve ove ovosezonske dobivene utakmice Spursa odigrane su bez tog segmenta i zato nikako nije pametno zanemariti Memphis na račun ovih 0-4. I noćas se pokazalo kako je Zachovo prisustvo na parketu u stanju njihov napad učiniti puno efikasnijim i kako će, jednom kad ga Hollins konačno instalira u petorku i povjeri mu punu minutažu, stvari postati puno kompliciranije za San Antonio.

Apetiti Gaya i Mayoa smanjit će se s povećanom Zachovom ulogom, ali tu i dalje ostaje pitanje Marca Gasola koji bi u svemu ovome mogao postati zaboravljeni čovjek. Kemija između njega i Conleya donosila je Memphisu dvoglavo playmakersko čudovište i šteta bi bilo da se tako nešto ne koristi protiv momčadi koja dokazano ne izlazi dobro na kraj s pick & rollom. Sudbina Memphisa je u njihovim vlastitim rukama – Spursi su im oduzeli lake koševe i dokazali da mogu zabiti dovoljno, uzvrativši za lanjsko izbacivanje iz playoffa. Sada je na Hollinsu da odgovori Popu podizanjem napadačke efikasnosti i vraćanjem u lani zasluženu ulogu favorita jer Memphis svakako ima još dovoljno rezervi. To je bilo vidljivo čak i usprkos sjajnoj igri Spursa i noćašnjem porazu, tako da ovih 0-4 puno gore izgledaju nego što jesu.