ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

6Jun/1314

BASKETBALL HEAVEN

Posted by Gee_Spot

Kako sam u jučerašnjem podcastu već obznanio prognozu Finala, ovu najavu odradit ćemo obrnuto od dosadašnjih - umjesto analize koja vodi zaključku, krenut ćemo od zaključka. Dakle, u sljedećih nekoliko kartica pokušati ću objasniti ne samo zašto mislim da će Heat osvojiti naslov, već i zašto smatram da su čvrsti favoriti (kao što sam Krehi rekao u "neslužbenom" razgovoru prije podcasta, da moram birati tri rezultata Finala sva tri bi bila u korist Heata, u rasponu od 4-2 preko 4-3 do 4-1).

Službeni izbor glasi 4-2 za Miami Heat, a evo i kako sam došao do njega.

Spursi i Heat praktički nemaju međusobnu povijest zadnjih nekoliko godina, a posebice zadnje dvije od kada su ove šire jezgre aktivne u sistemima sličnima onome što možemo očekivati u Finalu. Ovogodišnje dvije utakmice pratio je dobro poznati cirkus oko odmaranja najboljih igrača, a lanjski usamljeni lockout dvoboj prošao je bez Wadea i Ginobilia, uz pobjedu Heata od 22 razlike (pogodili nenormalnih 16 trica). Zanimljivo, čak i godinu ranije (iako se radi o još manje bitnim podacima obzirom da ni jedna ni druga momčad u sezoni 2010/2011 nisu nalikovale na današnju) oba međusobna dvoboja završila su gaženjima - prvo su Spursi (uz 17 trica) dobili 30 razlike u svojoj dvorani, da bi im se desetak dana kasnije Heat osvetio s vlastitih +30.

Dakle, očito je kako do prvog podbacivanja nećemo znati o kakvom se stvarno matchupu radi, stoga nam ne ostaje ništa drugo nego baciti se na analizu kroz brojke i tendencije određene momčadi.

Prvo je bitno ustvrditi da za razliku od prijašnjih serija koje su obje momčadi imale zadovoljstvo riješiti u svoju korist, sporedni faktori košarkaške igre ovdje neće igrati preveliku ulogu. Memphis i Indiana su bile napadački limitirane momčadi koje su morale zakonitosti igre okretati u svoju korist korištenjem nekih manje pouzdanih oružja poput skoka, tranzicije ili slobodnih bacanja, ali Spursi i Heat su par iz snova upravo zato što će svoj dvoboj riješiti klasičnim nadigravanjem na oba kraja parketa u kojem će količina otvorenih šuteva u napadu, odnosno količina ometanih šuteva u obrani, biti ključni za rasplet.

Ako bi bacili pogled na svaki sporedni faktor, stvari bi izgledale ovako nekako:

- kontrola lopte

Obje momčadi u stanju su kiksati, ali uglavnom su solidne u oba smjera, s tim da je Miami nešto bolji u obrambenom pritisku, dok su Spursi bolji u čuvanju lopte. Ako bi nekome morali dati prednost, onda malena ide Heatu jer su sistemski skloniji korištenju presinga i imaju igrače koji mogu sijati paniku u linijama dodavanja.

- kontrola skoka

Obje momčadi su među najgorima u ligi kada je kupljenje odbijanaca u napadu u pitanju (Heat je usprkos manjku centimetara čak i nešto bolji od Spursa kojima je tranzicijska obrana prioritet), posvećeni su isključivo kontroli skoka u vlastitom reketu (što Spursi inače rade solidno, dok Heat očekivano čak i tu ima problema). Ako bi nekome morali dati prednost, onda su to svakako Spursi zbog većeg izbora skakača i činjenice da ipak imaju dva najbolja centra u ovoj seriji.

- slobodna bacanja

Spursi imaju puno više problema doći na liniju jer su njihovi glavni igrači više oslonjeni na šut iz vana, ali s druge strane ne postoji obrana koja radi manje prekršaja od njihove. Tako da eventualna prednost koju Heat ima u ulazima, a koja je ionako upitna obzirom na Wadeovo koljeno, biva anulirana lakoćom kojom Timmy i društvo štite sredinu bez prekršaja u svojoj verziji zone (Timmy nikada ne izlazi dalje od lakta, plus ih je uvijek barem još troje u blizini kako bi se u slučaju penetracije zatvorili oko reketa).

Znači, pobjednika će odlučiti bolja učinkovitost tijekom postavljenih napada. Pogledajmo stoga zašto mislim da Heat tu ima ključnu prednost u onom najvažnijem od svih faktora zvanom šuterska učinkovitost.

Nakon mučenja s Pacersima koji su im oduzeli najbolje postave i prisilili ih da posegnu za sporednim rješenjima poput obrane reketa i Haslemova šuta kako bi prošli dalje, Heat će protiv San Antonia puno lakše disati zbog zonskih principa obrane Spursa, ali i zbog činjenice da San Antonio za razliku od Indiane ima "samo" 4 sjajna obrambena igrača u udarnoj petorci.

Naime, kako je Spursima zaštita reketa ključna, napad koji je u stanju dovoljno brzo vrtiti loptu uokolo može uhvatiti Greena i Leonarda dovoljno daleko od perimetra da osigura otvorenu tricu (posebice iz kuta). Spursi imaju sreće što je u NBA malo pametnijih momčadi od njih kada je pomicanje šahovskih figura u pitanju, ali Heat ima sasvim dovoljno lucidnih asistenata (posebice jednoga koji se preziva James) koji mogu iskoristiti ovu protivničku obranu na vrhovima prstiju da zabiju poneku tricu iz kuta, a to znači da će Battier i Allen (dva ponajbolja tricaša iz kuta u ligi, uz Dannya Greena i Kawhia Leonarda, naravno) u ovoj seriji biti od koristi.

Ovaj detalj sa igračem manje u obrani također nije za baciti - vidjeli smo protiv Warriorsa kako to izgleda kada Spursi nemaju na kome sakriti Parkerov nedostatak fizikalija. Teoretski, postava bez Chalmersa i Colea, dakle s Allenom i Wadeom kao bekovima dok su James i Battier na krilu (dakle, dva rasna slash & kick kreatora uz dva rasna šutera), mogla bi i protiv najbolje petorke Spursa doći do dobre prilike za šut kad god poželi (ako su Green i Leonard zaduženi za Wadea i Jamesa, to znači da će netko imati šuterski trening preko Parkera).

Naravno, Spursi će ovo dobrim dijelom kompenzirati vlastitim kretanjem lopte i zabijanjem otvorenih trica (do kojih će protiv agresivnih Heatovih rotacija dolaziti još lakše nego Miami protiv njihove baletne obrane), ali i zaštitom reketa - dok je Timmy na parketu, Heat bi trebao imati sličnih problema s realizacijom na obruču kao protiv Hibberta. Osim na Duncanovo prisustvo, dosta toga će se svesti i na minutažu koju će zajednički odraditi Timmy i Splitter - igra s dva centra opet neće Heatu omogućiti da maksimalno koristi nisku postavu, iako teoretski Splitter nije toliko kvalitetan post-up igrač da redovno kažnjava Battiera, Millera ili Jamesa na način na koji je to radio jedan West.

(Heatu će puno više od Splitterovih slabosti na ruku ići tendencija Spursa da i sami igraju niskom postavom koja im uglavnom donosi izuzetne napadačke rezultate - Miami se toga zbog vlastitih kvaliteta ne mora bojati i ostane li Pop pri ovom detalju, to će Heatu otvoriti vrata i za puno više od 20-ak minuta košarke u punom pogonu na koje ionako mogu računati kada su na parketu Diaw ili Bonner, a to nikako nije dobra vijest za nijednog protivnika, pa tako ni za Spurse)

I dok do sada rečeno po ničemu posebno ne favorizira Miami, osim što ukazuje da su u stanju igrati ravnopravno s Spursima u slash & kick segmentu igre, ono gdje bi Miami trebao ostvariti ključnu prednost je pick & roll. Što možda zvuči čudno obzirom da se radi o zaštitnom znaku igre San Antonia - 2 na 2 igra Parkera s jednim od visokih motor je koji pokreće cijeli sistem Spursa.

I tu Miami ima dva bitna detalja koji mu rade u korist, jednoga na obrambenom, a drugoga na napadačkom dijelu parketa.

Obrambeni se tiče činjenice da je Heat sposoban usporiti Parkera. Njihova agresivna udvajanja na pick & rollu i gomilanje igrača u pozadini (minimalno tri, a ponekad i četiri braniča Heata prate razvoj događaja u ovim situacijama) smetat će Parkerovoj vanserijskoj učinkovitosti u napadanju sredine s loptom. A Parker ispod 100% mogao bi biti popriličan problem za napad Spursa, što se moglo povremeno vidjeti i u susretu s Warriorsima gdje su dužina Thompsona i Barnesa, kao i pravovremeni izlasci visokih igrača, itekako smetali Tonyu. Posebice kada ga je nakon svega u reketu još čekao i Bogut.

Teoretski, James, Wade, Chalmers i Bosh bi kao kvalitetniji i pokretljiviji materijal od onoga što ga je na raspolaganju imao Mark Jackson trebali usporiti glavnog pokretača Spursa, a da se radi o ključnom dvoboju dovoljno govori i činjenica da u pozadini neće biti nikoga poput Boguta da ispravi eventualni propust. Naravno, ovakav presing na playmakera rezultirat će pucanjem obrane koje će ostaviti gomilu otvorenih šuteva Leonardu i Greenu (koji su iz kuta, moram to još jednom spomenuti, najveće ubojice u ligi nakon Battiera i Allena), ali Heat nema izbora - ako već moraju od nekoga poginuti, onda bolje da to bude od mladih swingmana koji su po prvi put u Finalu, nego od iskusnog pick & roll stroja koji bi, priušti li mu Heat očekivano mučenje, vrlo brzo mogao ostati bez zraka (Pop ga se neće odreći ako ne bude prolazila pick igra, a to znači da će Parker svaku utakmicu morati trčati kroz brdo screenova kako bi došao barem do povoljnog kuta za ulaz nakon dodavanja Duncana).

Ono što bi na kraju definitivno trebalo donijeti prevagu Heatu je vlastita realizacija pick igre. Spursi su odlični u čuvanju reketa i istrčavanju prema perimetru, ali već godinama spominjana slabost u branjenju pick igre i dalje ostaje prisutna. Doduše, ovaj put samo u tragovima - prisustvo Splittera u reketu i Duncanova usidrenost spriječili su seciranja od strane igrača s loptom ili rollera, ali Spursi i dalje ne vole napuštati reket radi visokog koji se odlučuje na pop akciju. Igrom slučaja, Heat u svom sastavu ima najboljeg pick & pop strijelca u ligi nakon Dirka Nowitzkog - Chrisa Bosha.

Naravno, polagati tolike nade u čovjeka koji igra izvan pozicije i upravo dolazi iz serije u kojoj je potpuno šuterski podbacio definitivno nije najmudrija stvar na svijetu, ali Heat nema izbora. Bosh je tijekom cijele godine bio najbolji šuter s poludistance u ligi i na temelju toga su izgradili dobar dio uspjeha i uopće vlastitog stila. Odustati sada od toga na temelju momentuma, jednostavno nema smisla, koji je, ako uopće igra ikakvu ulogu, ionako na strani Spursa koji su brusili oružja protiv Memphisa dok je Miami svoja pošteno tupio protiv Indiane.

Uspije li Bosh natjerati Splittera da krene visoko iznad reketa (a što se zna dogoditi, protiv Warriorsa je čak i Duncan izlazio do perimetra ne bi li oduzeo šut s poludistance Curryu), to bi trebalo otvoriti reket za Jamesa da kao primarni playmaker s loptom redovno ulazi u sredinu i stvara kaos. Bilo iznuđivanjem osobnih (čega se posebice treba čuvati Duncan), bilo realizacijom na obruču, bilo povratnima prema šuterima koji će svakako imati prostor kada se obrana Spursa uruši, bilo pronalaženjem Wadea (ili Birdmana) nakon cuta.

Pick & roll je tako temelj ove serije za obje momčadi, a kako smatram da će Miami imati manje problema i realizirati ga (posebice ako Bosh bude na razini - tada je James s loptom u rukama praktički nezaustavljiv), ali i braniti ga, tu vidim ključnu prednost za njih. Šuterski i tricaški bit će neizvjesno, a ako Miami bude u stanju parirati Spursima i u ovom segmentu (a već smo rekli kako imaju i igrače i igru za to izvesti), jedina nada za San Antonio zove se dominacija u postu.

Ako bi se Heat morao fokusirati na obranu reketa, onda definitivno neće imati dovoljno ljudstva da agresivno brane pick & roll, a posebice da zatvore perimetar - ona taktika primjenjena protiv Indiane u kojoj su prepustili vanjskim igračima da odlučuju, protiv San Antonia neće upaliti jer će Parker i društvo iskoristiti svaki komadić prostora.

Stoga je glavno oružje Heata u ovom konkretnom matchupu visokih nada da Duncan i Splitter neće preko noći postati Hibbert i West. Visinu imaju, ali ne i igru - Timmy je još uvijek solidan u igri leđima, ali primjetno je kako mu učinkovitost pada s povećanjem post-up uloge i očekivati od njega da 35 minuta igra 1 na 1 u reketu jednostavno nije realno. Čovjek je danas prije svega solidan šuter s poludistance, što je opasno, ali ni upola kao jahanje po obruču. Splitter je pak isključivo pick igrač i cutter koji ovisi o pravoj lopti, nikako pouzdani post-up strijelac. Spuštati lopte na ovakve limitirane opcije bilo bi skoro pa kontra-produktivno za napad Spursa, ali radi se o opciji koju će definitivno morati isprobati. Tko zna, pronađe li Pop pravi balans i idealan način za spuštanje lopte pod koš, odnosno odluči li pri tome i za agresivnije skakanje u napadu na štetu tranzicije (na što se nikako ne bi kladio jer bi se radilo o popriličnom odustajanju od principa), možda upravo ta prednost u visini bude oružje kojim će Spursi prelomiti seriju.

Iz svega rečenoga jasno je kako San Antonio ima itekakvu šansu otići do kraja - imaju potencijalno nezgodan matchup pod košem kojim mogu ponoviti dio onoga što su radili Pacersi (posebice u zaštiti reketa, ako su već napadački i skakački upitni), a imaju i dovoljno potencijala ostvariti ubojitiji napad (ako Miami ne uspori Parkera i ako budu zabijali više trica to će im svakako poći za rukom).

Zašto onda toliko povjerenje u Heata kada sve govori da je u pitanju potpuno neizvjestan dvoboj?

Najvećim dijelom zbog Jamesa koji bi protiv fizički manje dominantne obrane trebao odigrati još bolje partije nego protiv Pacersa i koji će opet biti najbolji čovjek na parketu - koliko god je Parker čarobnjak s loptom kada treba koristiti prostor, James je još veći i, barem za mene, uopće nema sumnje da je on najučinkovitiji i najbolji playmaker u ligi. To je ogromna, ogromna prednost za Miami u dvoboju s momčadi koja upravo na kvalitetama vlastitog playa gradi najveći dio identiteta.

A tu je zatim i faktor zvan Bosh. Iako sumnjam da će izvući Timmya iz reketa, već bi izvlačenjem Splittera napravio puno, a kako ga ovdje nitko neće mlatiti, imam neki osjećaj da će pogoditi poprilično dobar postotak skok-šuteva.

Ako James nadigra Parkera, a Bosh izvuče neriješeno s Duncanom, ostalo je manje bitno. Ginobili uvijek može bljesnuti, ali to praktički anulira Wade koji je s ovim koljenom negdje na sličnoj razini kao Manu. Iz tabora Spursa stižu vijesti kako je Ginobili konačno u super formi, ali to više govori o tome da su svjesni koliko im je potreban kao sekundarni kreator koji će olakšati život Parkeru, nego o stvarnosti - ako je suditi po sezoni i onome viđenom u playoffu, Manu više ne može okrenuti cijelu seriju na stranu Spursa kao nekada.

Također nije zgorega naglasiti da su Spursi ti koji vole brži ritam kako bi što lakše otvorili prostor za Parkera, što im u ovoj seriji neće biti od velike koristi - Miami inače igra sporiju košarku, ali će im nakon puzanja po blatu s Indianom povremeni ležerni ritam San Antonia dodatno razbuditi sokove kreativnosti. Ako će obje momčadi trčati i stvarati u pokretu, kojoj više vjerujete ako pođemo od postavke da su jednako sposobni, onoj u kojoj su dva glavna kreatora visoka u prosjeku 190 cm uz 90 kg elegantnih mišićnih vlakana, ili onoj u prosjeku visokoj 200 cm uz 105 kg sirove snage?

Spursima ne pomaže ni što se prve dvije utakmice i zadnje dvije igraju u gostima. U seriji gdje je teško očekivati da će netko ostvariti značajnu prednost u idejama kojoj protivnik neće znati parirati, ovakav ritam mogao bi biti problematičan, iako se u principu radi o nevažnim stvarima, sličnima kao i ona nagađanja oko značaja momentuma ili odmora (što je bolje, imati preveliki ili premali). Serija će se odlučiti isključivo i samo na parketu, pa ako Spursi budu u stanju zabijati 10-15 trica i čuvati reket i bokove, a da pri tome obrana i napad Miamia ostanu bez vrhunskih rješenja, nema razloga da oni ne dobiju tri za redom, slično kao što je i Dallas prije dvije godine upao u idealni ritam na koji tadašnji Miami nije imao odgovor.

I tu dolazim do zadnjeg pasusa jer nakon 2 400 riječi više stvarno ne znamo što bih još dodao. Naime, ovo nije Miami od prije dvije godine. Istina, Wade nije u najboljoj formi (Kreha je sjajno jučer primjetio, ovaj put u razgovoru nakon podcasta, da bi Heat trebao Wadeu dozirati minutažu kao što to Spursi rade s Timmyem - čovjek drugi playoff za redom puca po šavovima, a to se sigurno dijelom događa i zato što ga se nepotrebno rauba u regularnoj sezoni, kao da je njegova maksimalna minutaža potrebna da se Heat dokotrlja do dobre playoff pozicije), ali James je zato u nirvani, naponu mentalne i fizičke snage, sposoban izvući maksimum ovisno o trenutku (ako je mogao imati onakve bljeskove protiv Georgea i Hibberta, zašto ne bi protiv Leonarda i Duncana).

Parker će sigurno imati jednu-dvije utakmice gdje će igrati kao po špagi (i te utakmice Spursi bi trebali dobiti), ali cijelu seriju u istom vrhunskom ritmu od svih prisutnih može odraditi samo LeBron. Koliko god bilo sjajno Timmya gledati kako u 37-oj godini igra ključnu ulogu, on bi ovdje praktički trebao zaustaviti najboljeg igrača na svijetu barem 4 puta, što mi se jednostavno čini malo previše.

Spursi su sjajna priča, momčad koja odbija umrijeti, veterani koji su došli po još jedan prsten. Međutim, postoji još jedna sjajnija priča, a to je Jamesov lov na povijest. Imamo tu i onaj narativ osvete za poraz od prije šest godina i prve rane na LeBronovoj psihi (bez kojih ne bi bio ovo što je danas). A imamo tu i onaj narativ koji sam spomenuo u podcastu, priču o čovjeku koji je prošle godine dobio 4 utakmice Finala za redom zato što se spustio u post i odlučio biti najbolji post-up igrač na parketu jer je tako nalagala situacija i jer je postojala prilika. Pa zar ne bi bilo sjajno da do drugog naslova dođe tako što će uzeti loptu u ruke i biti najbolji playmaker u seriji?

27May/130

DAY 33 – QUASI-PERFECT EQUILIBRIUM

Posted by Gee_Spot

U startu utakmice očito je nekoliko novih tendencija Heata. Prva je ubrzati igru kako bi što češće došli u situaciju napasti nepostavljenu obranu, što im ne uspijeva na onaj klasični način, tranzicijom ili povećanim brojem napada (ni treći put za redom nisu ostvarili značajniju prednost u izgubljenim loptama), ali stilski pomak svakako se osjeti u puno bržem kretanju lopte i igrača oko obrane Indiane. Druga je vezana uz odluku da se Hibberta udvaja puno agresivnije, s dva visoka igrača, za razliku od dosadašnjeg običaja da Boshu (ili Haslemu) pomogne swingman koji je u tom trenutku na Stephensonu. Treća je pak bila ključna, a ticala se odluke da se napad od starta fokusira na Bosha koji je tako u prvih 8 minuta utakmice uzeo više skok-šuteva nego u prethodna dva prva poluvremena zajedno.

Ne samo da je Bosh natjerao visoke Pacersa da mu posvete puno više pažnje, već je Heat lukavo pokušao u priču uključiti i Haslema koji je vječno sam na lijevom bloku, što je inače pozicija s koje Birdman kreće u one svoje cutove koji rezultiraju zicerima. Haslem se umjesto kretanja odlučio na šut, ali, obzirom da je nekim čudom zabio svaki koji je uzeo, rezultat je bio isti - napad Miamia je živnuo kao u onim trenutcima kada je Birdman na parketu, samo što je sada uz Haslema bila i udarna trojka (dakle, nije živnuo nego je postao hiperaktivan). Obrana Pacersa je ovim bila dovoljno razvučena da se otvori prostor za lakše kretanje lopte i igrača kroz sredinu, a time se pripremio idealan teren za Jamesa i Wadea. Ovaj potonji je bio posebice sjajan u slash & kick igri, a svojom sinoćnjom energijom samo je naglasio koliko je bitan i kako je pravo čudo da je Heat bio onako učinkovit u reketu kroz prve dvije utakmice obzirom da su, osim u trećoj četvrtini prve utakmice, bili bez značajnijeg Wadeovog doprinosa u kreaciji.

Bosh i Haslem su pogađali iz vana, James i Wade su secirali obranu u sredini - sve skupa rezultiralo je najboljom četvrtinom Heata do sada. Zabili su čak 34 poena najboljoj obrani lige, a jedino što im je kvarilo dojam tijekom ovog sjajnog otvaranja bila je činjenica da su i Pacersi, svojim unutar-van balansom, zabili 30 i tako ostali u egalu. Naravno, taj egal se ulaskom klupe Indiane početkom druge vrlo brzo pretvara u nešto ozbiljnijih desetak poena prednosti Heata, koje više čak ni povratak startera u igru ne može smanjiti. Naime, do sada su James, Wade i Bosh totalno razigrani, igraju na all-star razini, a još imaju i podršku četvrtog asa, Haslema, koji ovakvu partiju u oba smjera nije odigrao valjda od finala 2006. U ovim trenucima obrana Pacersa više ne postoji jer nitko pojma nema od kuda prijeti opasnost, što rezultira s pomalo bizarnih 70 poena Heata u prve 24 minute.

Najluđe od svega, Indiana uopće nije igrala loše, u napadu su nastavili zabijati debelo iznad svog prosjeka, ali u odnosu na Miamievih 70 njihovih 56 izgledali su nekako nevažni. Ne, napad definitivno nije bio problem, pa čak ni obzirom na slabije izdanje Georgea kojega je kao podrška standardno solidnim Hibbertu i Westu zamijenio Hill. Problem je bila obrana, ali što poduzeti u situaciji kada protivnik ima tri podjednako kvalitetne i učinkovite napadačke opcije okružene koncentriranim igračima zadatka koji koriste svaku priliku za zabiti. Jednostavno ništa, lopta je uvijek brža od igrača, a to je Heat savršeno dokazao. I pri tome još nije ni gubio lopte (samo 5 za 48 minuta), što je bila još jedna ogromna promjena u odnosu na prve dvije utakmice (uz partije Bosha i Haslema defintivno najveća i najvažnija). Naravno, kako je sve međusobno povezano, treba istaknuti i kako je puno lakše kontrolirati loptu kada te ne čeka zid već obrana koja počinje sumnjati u sebe.

Početkom treće četvrtine prednost Heata se prepolovila, ali do toga nije došlo zbog neke briljantne prilagodbe obrane Indiane, već čisto zbog činjenice da je Miami promašio nekoliko šuteva koje je u prvom dijelu pogađao i da je nekoliko napada bacio u bunar. Čim su se vratili razini igre iz prve 24 minute, prednost je opet samo rasla i rasla. A kako je rasla prednost Heata, rasla je i nervoza u napadu Pacersa, a to je značilo samo jedno – pad učinkovitosti. Bez kvalitetnog napada, Indiana je tako ostala bez jedinog sredstva da barem drži nekakav priključak obzirom da su obrambeno već odavno bili bez glave te je utakmica praktički riješena krajem treće. Plus Heata od 15 koševa nije izgledao toliko strašno obzirom na činjenicu da je ostalo još 12 minuta do kraja, ali u ovom kontekstu u kojem Miami ima 91 poena na kontu nakon 36 minuta i u kojemu su Pacersi vidno gubili živce, sve je bilo jasno – Pacersi jednostavno nisu stvoreni da bi igrali na 110 ili više koševa, pa čak ni kada imaju ovako povoljan matchup (opet su zabili sjajnih 96, u okvirima viđenog u prve dvije utakmice, samo što ovo nije bio Miami iz prve dvije utakmice).

Lakoća kojom je Miami razbio najbolju obranu lige bila je zastrašujuća, taman da se stvari postave na mjesto. Indiana je odlična momčad, puno bolja nego su mnogi mislili, ali Heat je ipak s razlogom favorit od kojega se očekivala jedna ovakva predstava (da smo je vidjeli u prvoj ili drugoj utakmici nitko ne bi gubio glavu zbog izgleda Indiane, a najmanje sami Pacersi). Doduše, LeBron i društvo su tu svoju ulogu nositelja potvrdili na jedan teži način, šutom od 55% iz igre (suludih 12-17 s poludistance - toliko o tome da su u pitanju najgori šutevi u košarci), savršenom kontrolom lopte i dominacijom u poenima u reketu (čak 16 više od Pacersa), dakle na način koji je definitivno zahtijevao puno više truda od nekakve energičnije i bezglavije izvedbe koja bi uključivala puno trica, kontri i slobodnih bacanja (Indiana je opet u svim ovim segmentima bila ravnopravna ili čak bolja). A to samo govori o tome koliko Miami ima veći plafon i po koliko široj margini pogreške hoda - iako su sinoć iscrpili najveći dio vlastitih rezervi, još uvijek se mogu značajnije popraviti u šutu za tri i laganim poenima iz kontre ili s linije slobodnih, što nikako nije dobra vijest za Indianu koja nema ni približnu širinu izbora (mogu samo još više jahati trenutnu formulu i forsirati lopte u post, trice preko ruke, grube prekršaje te dodatno usporiti igru i hvatati još više skokova u napadu, ali ne mogu izmisliti ništa novo).

Naravno, ponoviti ovako fantastičnu napadačku partiju na sinoćnji način bit će gotovo nemoguće - Haslem sigurno neće opet imati ovakvu šutersku večer (ali i ova jedna je bila dovoljna da shvatimo zašto ga Heat trpi na rosteru sve ove godine - čovjek je lider koji će dati najviše kada je najpotrebnije), a obzirom da su Battier i Allen odsječeni dok god su Pacersi disciplinirani u svojoj 1 na 1 obrani (valjda se neće obeshrabriti kao što su sinoć u drugom poluvremenu i odustati od svojih principa radi jedne vanserijske utakmice protivnika), pitanje je tko će olakšati život velikoj trojki (čak ni takvi majstori ne mogu sve sami). Dakle, to znači da bi ostatak serije trebao puno više nalikovati na ono viđeno u prve dvije utakmice nego na sinoćnju rapsodiju.

Što opet ni malo ne umanjuje značaj sinoćnjeg izdanja Heata. Imali smo prilike vidjeti kako to konkretno izgleda razlika u talentu, odnosno kako je to kada se talent skoro u potpunosti iskoristi kroz sistem (takvu razinu košarke u stanju su pružiti samo Spursi i Heat). Indiana se tako suočila sa jednim krajem stvarnosti (Miami je bolja momčad) jednako kao što se Miami kroz prve dvije utakmice suočio s drugim (protiv Pacersa su itekako ranjivi). Ljepota NBA playoffa je u tome što će, već za par dana, pod težinom dosadašnjih iskustava i jednu i drugu momčad čekati sudar s potpuno drugačijim narativom.

14Sep/120

RANKING THE PLAYERS, PART TWO (12-34)

Posted by Gee_Spot

Jedna napomena za početak - kod igrača s istim brojem bodova, prednost je dobio onaj s boljim sirovim brojkama (bez ocjena za vještine i ostalih prilagodbi uzorka). To mi se učinilo boljim načinom za odvojiti izjednačene od bacanja novčića, iako je princip sličan. Na kraju krajeva, pozicije su ionako manje bitne, tu su čisto radi atraktivnosti (svi vole power rankingse), ono važno su bodovi i kategorije.

DRUGE OPCIJE

12. PAU GASOL (Lakers), 99 bodova

Nesuđeni MVP Finala 2010. prošle sezone je učinkom pao za jednu kategoriju, što je, obzirom na kontekst u kojem je bio treća opcija (a što donosi dosta negativnih bodova), bilo sasvim razumljivo. Dolascima Nasha i Howarda stvari se neće bitnije promijeniti, što je u biti dobra stvar - Pau je ušao u veteranske godine (32) i ovakvo okruženje samo će mu pomoći da zaustavi regresiju, dok će učinkom bez konkurencije biti najbolja treća opcija u ligi.

13. TIM DUNCAN (Spurs), 98 bodova

Čak i nakon što mu oduzmemo bodove zbog skromnije minutaže i poznih godina, Duncan ostaje temelj Spursa svojim fenomenalnim vještinama - još uvijek je pouzdan strijelac i obrambeni igrač, odličan skakač i (što je ključno) vrhunski asistent. Kako sistem zbog minimalnih regresija tijekom zadnjih nekoliko sezona ne vidi razloga da Timmy ne odigra još jednu odličnu godinu, izgleda kako od društva iz San Antonia možemo očekivati novih 50+ pobjeda.

14. MANU GINOBILI (Spurs), 94 boda

Ginobili lani nije igrao puno, ali kada je igrao Spursi su bili nepobjedivi. Uostalom, činjenica da su njegovim povratkom u rotaciju krenuli na suludi niz pobjeda i da su protiv Thundera bili u igri isključivo u trenutcima dok je on bio na top razini, sve govori. Manuov problem je što sistem ne vjeruje čovjeku koji iz sezone u sezonu dobiva ogroman broj negativnih bodova na račun propuštenih utakmica, a tu je i problem smanjene minutaže i izuzetno povoljnog konteksta. Da bodujemo samo sirovi učinak, bez prilagodbi, Ginobili bi lakoćom završio u kategoriji iznad. Ovako je i dalje ultimativni joker, all-round najviše kategorije (njegove sposobnosti kreacije za sebe i druge su na franšiznim visinama) oko kojega ipak ne možeš graditi, ali koji u stanju svaku večer biti razlika između pobjede i poraza.

15. CHRIS BOSH (Heat), 94 boda

Dok Wadeu ni godine ni dodatak Jamesa nisu smetali da zadrži franšizni učinak, Bosh je u ulozi treće opcije logično izgubio korak s brojkama koje je ostvarivao u Torontu. S druge strane, dolazak u Heat je do jučer minus obrambenog igrača pretvorio u solidnog zonskog braniča, dok je dodatak fenomenalnog vanjskog šuta gotovo anulirao manjak prilika za kreaciju. Sistem je lud za njegovim vještinama i godinama (28) te mu predviđa popriličan skok u idućoj sezoni (prošle sezone bio je negativan po minutaži jer je Spoelstra nepotrebno rotirao previše visokih, a i propustio je određeni broj utakmica zbog sitnih i dosadnih ozljeda).

16. KEVIN GARNETT (Celtics), 93 boda

Slično kao i Duncan, KG dobiva minus bodove zbog nešto skromnije minutaže i poznih godina, ali sve to nadoknađuje all-round vještinama koje gotovo da nemaju premca među visokim igračima. Njegova regresija obzirom na kilometražu je očita, ali i sasvim realna, pa će, osim ako ne dođe do ozbiljnih problema kao što su bili oni s koljenom od prije nekoliko sezona, Garnettovi talenti nastaviti biti temelj Bostonovih ambicija i kroz iduću sezonu.

17. CARMELO ANTHONY (Knicks), 92 boda

Melo je igrač u najboljim godinama i primjer konstantnosti kakav se rijetko sreće. Denver, New York, zdrav, ozljeđen, čovjek izgleda uvijek nekako nađe načina da odradi posao, odnosno ono u čemu je među najboljima - zabijanje koševa. Ono što mu je pomoglo da se izdvoji iz skupine swingmana koja slijedi su lanjski izuzetni all-round učinci (sjajna sezona kao skakač i asistent, uz nikada bolje obrambene brojke koje su dobrim dijelom zasluga Chandlera i Woodsona). Obzirom da ga čeka još jedna sezona u istom okruženju, s Woodsonom kao trenerom od starta te bez uračunatih dosadnih ozljeda koje su ga često mučile tijekom lockout sezone, prognoza glasi - još jednom izuzetno stabilno, s mogućnosti pozitivnih pomaka. Ipak, ne tolikih da skoči u kategoriju iznad.

18. JAMES HARDEN (Thunder), 91 bod

Njegov lanjski kvantni skok je bio takve jačine da je učinio gotovo nebitnim one slabije sezone prije toga. Sada je samo pitanje što je stvarnost i gdje je sredina. Sistem od Hardena očekuje mali korak unazad, vjerujući da je ono lani prezentirano njegov vrh, a i kontekst (uloga u momčadi te sjajni suigrači) i minutaža ne pomažu. Ono što pomaže su mladost i all-round vještine koje ukazuju da je skok u kategoriju iznad u skoroj budućnosti itekako realan.

19. ANDRE IGUODALA (Nuggets), 91 bod

Novi vođa Nuggetsa konačno će dobiti priliku zaigrati s nešto talentiranijim rosterom i bit će izuzetno zanimljivo pratiti kakve će partije pružati i on i Denver. Iggy je solidan all-round igrač zanimljivih vještina - iako swingman, njegova oružja nisu šut i dribling, već obrana, skok i asist. Ta žilavost lani je rezultirala sezonom karijere (koja se, gle čuda, dogodila u 27-oj godini) nakon koje bi trebao uslijediti lagani pad, pad kojega bi poboljšani kontekst (sistem Georgea Karla, bolji playmaker, bolji šuteri) trebao u potpunosti anulirati. Njegova nirvana će tako trajati barem još do kraja ovog ugovora u Denveru (iduće dvije sezone).

20. LAMARCUS ALDRIDGE (Blazers), 90 bodova

Lanjsko izdanje Blazersa izuzetan je primjer kako se svaka prognoza, ma koliko bila bazirana na obilju racionalnih podataka, može slomiti ako dođe do krivog spoja. Možda nikada nećemo saznati što se to dogodilo u Portlandu zbog čega je jedna rasna playoff momčad, koja je sjajno ušla u sezonu, odjednom prestala igrati košarku, ali znamo da Aldridge na to nije utjecao prezentacijom na parketu (što se događalo u svlačionici, e to je već druga priča). LMA je samo potvrdio status prve opcije u momčadi koju je stekao godinu ranije, odradivši izuzetan posao kao strijelac. Međutim, sistem usprkos samo 26 godina na leđima ne vjeruje u njegov daljnji napredak. Prvo, iduće sezone čeka ga igra u izuzetno klimavom kontekstu, s lošim rosterom i nedefiniranom ulogom u kojoj će se od njega možda tražiti previše. Drugo, njegove ocjene za vještine su tako skromne da sistem ne vidi načina po kojem bi na takve izazove mogao odgovoriti te se učinkom izdići iznad ove kategorije - LMA je loš skakač i obrambeni igrač za prvog visokog (to će još više doći do izražaja bude li prisiljen igrati centra). Njegove izuzetne kreatorske sposobnosti, kako za sebe, tako i za druge, te solidan šut, bili bi obilježja vrhunskog talenta da LMA ikako može prestati biti igrač finese. Dok ne bude radio ono što se od prvog visokog u momčadi očekuje, slaganje momčadi oko njega bit će prava mala avantura.

21. ZACH RANDOLPH (Grizzlies), 90 bodova

Obzirom da je Zach lani propustio najveći dio sezone, njegove prošlogodišnje brojke poslužile su više kao pokazatelj u kojem će se smjeru kretati ostatak karijere nego temelj konačne ocjene. Prosjek prošle tri sezone pak jasno govori da je Zach zašao u nirvanu - mentalno i fizički bio je na optimumu. Šteta što je zbog ozljede izgubio jednu godinu svog vrhunca, ali, čak i da se posljedice ozljede nastave osjećati (a oštećeni ligamenti koljena obično ostave traga i sezonu nakon povratka na parket), Z-Bo bi trebao ostati pouzdan strijelac i skakač, s dovoljno all-round vještina da traje čak i u vremenima kada više ne bude dorastao ulozi prve ili druge opcije. Sistem je blag što se tiče iduće sezone i ne očekuje značajniji pad od prosjeka zbog dobrih partija koje pružao nakon povratka na parkete, ali obzirom na povijest ozljeda, prelazak 30-e i tešku konstituciju, možda je i malo preoptimističan u ovom slučaju.

22. PAUL PIERCE (Celtics), 90 bodova

Iako se radi o ultimativnom klišeju, Pierce je stvarno kao vino - što stariji, to bolji. Jasno je kako odavno fizički ne može nositi najveći teret u napadu kao što je to radio prije 6-7 sezona, ali njegovi all-round talenti i školska regresija iz sezone u sezonu ukazuju na to da će više nego pošteno odraditi preostale dvije godine na ugovoru.

23. STEVE NASH (Lakers), 89 bodova

Nash u povijesti ima samo jednog igrača s kojim se može usporediti, a to je John Stockton. Dotični gospodin je u mirovinu otišao u 40-oj, a da pri tome nije pokazao nikakav značajniji pad - obzirom na regresiju koju je imao, naravno pod uvjetom da bi je zadržao na tom stupnju, Stockton je komotno mogao igrati još 5 sezona prije nego bi se pretvorio u dodavača ručnika. Nije isključeno da će Steve imati baš takav put. Lani je u kontekstu poprilično loše momčadi uspio ostvariti izuzetne učinke, pa iako je regresija prisutna, definitivno nije dovoljna da bi se brinuli za njega iduće sezone. Kao strijelac, šuter i asistent, Nash će biti debelo iznad prosjeka dok god ima standardnu minutažu. I dok god mu to tijelo dozvoli.

24. RUSSELL WESTBROOK (Thunder), 89 bodova

Westbrook prošle sezone nije napravio kvantni skok, ali definitivno je napredovao u svim segmentima igre (osim obrane - negativni bodovi u toj kategoriji itekako ga koštaju boljeg plasmana). Možda je jedan od kandidata za kvantni skok (sjajne igre u playoffu najveći su pokazatelj mogućnosti takvog razvoja događaja), možda će tek napredovati standardnom progresijom, ali, u svakom slučaju, na kraju iduće sezone trebao bi se nalaziti nekoliko pozicija više.

25. AL HORFORD (Hawks), 88 bodova

Kod Horforda je situacija slična kao i kod Randolpha što se konačnih bodova tiče, kao osnova poslužio je trogodišnji prosjek obzirom da lani nije ni igrao. Međutim, dok je kod Zacha strelica putanje karijere usmjerena prema dolje, Ala tek čeka ulazak u vlastitu nirvanu. Po onome što je pokazao u sezoni prije ozljede, napredak je neminovan. Iako po vještinama nigdje nije briljirao (najviše bodova ostvario kao skakač i asistent), njegova zaokruženost kao osobe i igrača priziva all-star nastup već sljedeće sezone, a i 4-5 sezona nakon.

26. RYAN ANDERSON (Hornets), 87 bodova

Kakav učinak će Anderson imati bez Howarda i Van Gundya? Sistem kaže znatno slabiji (playoff serija protiv Pacersa pokazala je što se događa kada se obrane fokusiraju na branjenje njegova šuta za tri). Čekaj, ako sistem kaže znatno slabiji, zašto je ovaj simpatični bijeli brat i dalje među top 30 igrača? Pa, zato što je prije primjene sistema, dakle samo gledajući gole učinke, bio top 15 igrač u NBA. Prve poveznice? Kevin Love i Dirk Nowitzki. U većini kategorija Anderson je pratio ovu dvojicu u stopu - bolji je obrambeni igrač od Lovea, Love je bolji skakač, a s Dirkom praktički ima isti broj bodova u svim kategorijama. Ono gdje su ma pak obojica debelo pobjegla je ono najvažnije - kreacija (upravo ono što razlikuje one najbolje od drugih banana). Anderson je fantastičan šuter Love/Dirk kategorije, ali striktno ovisan o talentu pored sebe. S tim da nikada ne znaš - iako mu sistem predviđa pad, u slučaju da Gordon i Davis odrade vrhunski posao, možda si čak popravi poziciju i zaigra na razini iz Orlanda.

27. JOSH SMITH (Hawks), 87 bodova

Lanjskom sezonom, najboljom u karijeri, Josh je ušao u nirvana fazu svoje karijere koja bi trebala trajati još barem jednu godinu. Napredak je gotovo nemoguć, osim ako ne prestane uzimati loše šuteve (neće, zato i kažem da je nemoguć), a razlog za to je i neprirodno partnerstvo s Horfordom. Iako su obojica u kategoriji visokih i definitivno mogu igrati skupa, vještine im se u tolikoj mjeri poklapaju (igra licem košu i razigravanje s vrha posta najveća im je snaga) da zasigurno smetaju jedan drugome kada je završni učinak u pitanju.

28. MARC GASOL (Grizzlies), 86 bodova

Mlađi Gasol je zanimljiv po tome što je jedan od rijetkih visokih igrača koji je pozitivan u svih 5 kategorija talenta, a da pri tome ni u jednoj nije odličan. Njegova all-round pouzdanost idealno je obilježje druge opcije, a njegova konstantnost tijekom zadnje tri sezone je hvale vrijedna. Obzirom da ulazi u najbolje godine za centra (napunit će 28 tijekom iduće sezone) jasno je kako će se ta konstanta nastaviti, ali i da će iduće sezone ukupni učinak ipak malo pasti zbog povratka na staro - s Randolphom u postavi, više neće biti potrebe da doslovno svaki drugi napad Memphisa ide preko Marca (obzirom na to kako je dobro nosio teret prošle sezone, sad se samo postavlja pitanje da li je to dobro ili loše za momčad).

29. RAJON RONDO (Celtics), 85 bodova

Motor Celticsa trebao bi iskoristiti još jednu izuzetnu sezonu Piercea i Garnetta te poboljšanu rotaciju kako bi Boston opet odveo u finale konferencije. Sistem ne očekuje značajniji daljnji napredak jer obzirom na ulogu u momčadi, godine i skup vještina (plus asistent i obrambeni igrač, minus šuter te solidan strijelac i skakač), očito je kako Rondo već četiri godine igra na istoj visokoj razini uz minimalne pomake koji su ovisniji o promjeni konteksta (više prilika i važnija uloga u napadu zadnjih par godina doveli su do rasta učinka) nego o njegovom individualnom napretku.

30. DANNY GRANGER (Pacers), 84 boda

Granger je idealan primjer solidnog swingmana koji nikada nije imao plafon za biti nešto više od druge opcije. Zašto to ističem? Zato što takvi bočni igrači svoj plafon doživljavaju nešto ranije, dok su na vrhuncu fizičke moći (oko 25-e godine), a već u 27-oj, kada vrhunski talenti obično uđu u stadij nirvane, počinje njihov pad jer lagano ostaju bez fizikalija. Iako je ovo moja osobna teorija koja nije dio sistema, čak i po sistemu Dannya očekuje mala regresija u odnosu na prošlu godinu koja je, usprkos lošem šutu, bila jedna od boljih Grangerovih all-round sezona.

31. JOE JOHNSON (Nets), 83 boda

Da li zbog lockouta ili nešto drugačije uloge u koju ga je stavio Drew (više ga je koristio kao drugu nego prvu opciju), Joe je lani napravio svojevrsno čudo, okrenuo je biološki sat i umjesto regresije napravio progresiju s rezultatima puno bližima onome što je prikazivao 2010. nego 2011. Ipak, očekivati da još jednom ponovi nešto slično, obzirom na pozne godine i poziciju (swingmani, pogotovo krupni kao Joe, ranije stare od playeva i visokih), nije realno. Ono što će Johnsona i dalje činiti kvalitetnim igračem na Istoku, a možda i graničnim all-starom, bit će prije svega iskustvo i izuzetna all-round kvaliteta koju odlično koristi dok se iz kreatora polako pretvara u šutera. Uspije li pri tome biti koristan i u obrani i kao asistent, dat će Netsima kvalitetno oružje. Ne i vrijednost za uloženi novac, ali te detalje nisam uopće htio uzimati ovom prilikom u obzir - zašto kazniti igrača zato što mu je neki nesposobnjaković dao 100 milja viška?

32. DERON WILLIAMS (Nets), 83 boda

Možda se ovo nekom učini niskim plasmanom za igrača kojega smo do prije tri godine smatrali ravnim Chrisu Paulu, ali u tome i jeste problem. To je bilo prije tri godine, a u međuvremenu Williams nije napravio ništa čime bi zadržao takvu reputaciju (i to tijekom zlatnih godina karijere). Na stranu mizerna sezona i pol u Netsima, što je period koji se uvijek može pripisati lošem kontekstu, njegova zadnje godina i pol u Jazzu nisu bile ništa bolje. Sistem svakako očekuje korak naprijed u odnosu na lani, obzirom na poboljšanje rostera (i činjenicu da gore od prošle godine ne može), ali čak i kada se njegovi šuterski potencijali približe višim vrijednostima, ostaje ogromna rupa izazvana lošim obrambenim brojkama koje ga prate od prve sezone u ligi. Koliko god bio izuzetan kreator i dribler, a često i strijelac, čovjek jednostavno nije all-round klasa koja može momčad učiniti boljom bez značajne pomoći.

33. ERIC GORDON (Hornets), 80 bodova

Kao i Randolph i Horford, Gordon je prvenstveno valoriziran na temelju onoga što je bilo prije. Brojke u onih 9 utakmica koliko ih je odigrao lani stvarno su bile sjajne i mogu poslužiti kao putokaz koliko dobar može biti kada je na parketu, ali za sada su temelj svega one tri godine u Clippersima, tijekom kojih je iz sezone u sezonu napredovao takvim ritmom da bi sve osim all-star nastupa iduće sezone bilo razočaranje. Sistem ga zbog toga voli, a ocjene vještina su mu izvan pameti - kao kreator i all-round igrač, Gordon je na razini s dvojkama poput Hardena i Ginobilia. Naravno, dok ne ostane zdrav i ne dokaže to u jednoj pravoj sezoni, negativni bodovi zbog broja utakmica i minutaže držat će ga na ovoj puno skromnijoj poziciji.

34. AL JEFFERSON (Jazz), 80 bodova

Iako izgleda kao da ima 40 godina, Big Al tek je ušao u svoje najbolje razdoblje. I dok u Jazzu razmišljaju kako dalje (ostaviti veterane ili se okrenuti mladima), Big Al će nuditi vrhunsku kombinaciju koševa i skokova, uz solidan šutersko-asistentski učinak. Njegov problem javlja se tek na drugom kraju parketa - Jefferson nema ni brzine ni snage za redovno igrati kvalitetnu obranu. Bez obzira na sve, iako zbog konteksta (konkurencija na pozicijama u momčadi sve je bolja) i lanjske debelo iznad-prosječne sezone sistem baš nije uvjeren da je Big Al sposoban ponoviti najbolje partije života, dok god ima startne minute, učinak neće izostati.

10Jun/1213

DAY FORTY-ONE – THREE ARE BETTER THAN TWO

Posted by Gee_Spot

Fantastična utakmica, prava sedma, o kojoj nema potrebe previše pričati niti je prepričavati, već gledati i uživati u sjajnoj košarci. Briljantno odigrano u obrani na obje strane, uz maksimalni učinak u napadu obje momčadi. Celticsi su fantastično otvorili utakmicu, prve dvije četvrtine zabijali su svaki otvoreni šut, ali u drugom dijelu Heat je počeo preuzimati kontrolu.

U zadnjoj četvrtini, točnije u zadnjih 6 minuta kao da su ubacili u brzinu više i tako zaključili seriju na najbolji mogući način – ne samo da se James opet nametnuo kao najbolji pojedinac na parketu, već je i njihova trojka konačno odigrala jedan izuzetan period košarke. Bosh je razvlačio obranu šutom iz vana (odličnu večer okrunio s tri ubačene trice, doda li ovaj šut standardnom repertoaru i ubuduće, nema sumnje da će opravdati ugovor), Wade je opet odradio sjajan posao u obrani, skoku i razigravanju suigrača, ali ovaj put zabio je i poneki skok-šut, a James je bio James, all-round monstrum.

Dodaj još četiri trice Battiera i standardno kvalitetne obrambene rotacije i preuzimanja i dolaziš do formule kojoj Boston, usprkos sjajnoj igri, jednostavno ne može konkurirati. Rondo, Garnett i Pierce dali su sve od sebe, Ray i Bass su odigrali najbolje partije playoffa, ali to sve skupa nije bilo ni približno dovoljno. Kao što smo očekivali prije početka serije, dominacija Heata u fizikalijama odnijela je prevagu, makar smo za tako nešto vidjeti morali čekati sve do G7.

Treneri ovaj put nisu imali nikakve specijalno pripremljene zamke. Spoelstra je Wadea stavio striktno na Ronda tek krajem treće kako bi ga zaustavio u seriji koševa kojom je prijetio preuzeti kontrolu nad utakmicom. Sve ostalo svodilo se na preuzimanja koja su ovaj put funkcionirala vrlo dobro u svim postavama. Boston je opet odigrao kvalitetnu obranu u tranziciji, ali popustili su u reketu jer nisu imali rješenja za 1 na 1 pokušaje Jamesa i Wadea, koji su lakše nego inače ulazili u sredinu, bilo da finiširaju ili pronađu slobodnog suigrača (Heat opet nije zabio više od Bostona u reketu, ali su konačno zabili više od 40 poena, čime su se približili Bostonovom učinku u ovoj seriji).

Doc je pak ovaj put uglavnom čuvao Piercea od čuvanja Jamesa, povjeravajući najteži posao na parketu Bassu, koji je izuzetnim kretanjem po perimetru odigrao možda i svoju najbolju obrambenu partiju karijere (gledao sam ga u Hornetsima, Mavsima, Magicu i sada Bostonu, i nikad nisam uočio da je u stanju pokrivati ovoliki prostor u obrani). Naravno, čak ni ovakav uber-Bass nije bio u stanju održati momčad na površini u onim trenutcima kada bi Garnett bio na klupi, ali to ne umanjuje izuzetan učinak koji je imao tijekom cijelog susreta.

Heat je inače igrom u zadnjih 6 minuta, dakle u clutch periodu, valjda konačno demantirao sve one koji sumnjaju u njihov IQ i muda. Boston je tijekom cijele serije bio bolja momčad u ovim ključnim trenutcima kada bi se igra dodatno usporila i kada je svaki potez mogao značiti razliku između poraza i pobjede, a razlog smo više puta ponavljali – Boston ima više ozbiljnih opcija (Ray može istrčati iz bloka, KG i Rondo mogu zavrtiti pick igru, Pierce može odigrati 1 na 1) nego Heat (Wade i James 1 na 5).

Međutim, ovaj put je Heat odigrao sjajno, ne zato što su preko noći pronašli hrabrost u nekoj ladici Rileyeva stola, već zato što su imali Bosha s kojim su mogli zavrtiti pick & roll bez straha da će uzalud potrošiti napad ako loptu prepuste suigraču koji postavlja blok. To je jednostavno neprocjenjiv detalj, detalj kojega su mnogi zaboravili tijekom serije s Bostonom.

Celticsi su tako jednim nastupom za pamćenje zaključili sezonu koja je završila iznad svih očekivanja, jasno istaknuvši potrebu da se ovu jezgru ostavi zajedno. To znači zadržati Garnetta pod svaku cijenu, jer kada se njemu, Bassu, Rondu i Pierceu dogodine pridruže Bradley i Green, bit će ovo još opasnija momčad za Heat. Zadrže li i Raya, te dovedu li još jednog poštenog visokog koji može uhvatiti desetak skokova i zalijepiti poneku bananu (Sam Dalembert je dokazao da može igrati ozbiljnu košarku, a kod Celticsa ne treba isključiti ni mogućnost dovođenja Howarda), pa još pogode s ova dva rookiea koja ih čekaju u prvoj rundi (mogli bi uhvatiti izuzetne igrače, većina mockova im predviđa draftanje dva visoka, ja sam mišljenja da im treba barem jedan combo-bek sposoban kreirati šut koji bi uzeo Doolingove minute), bit će ovo momčad koja bez problema i dogodine može računati na slične rezultate.

Heat pak protiv Oklahome očekuje jedan totalno drugačiji dvoboj, u kojem po prvi put u ovom playoffu neće imati mogućnost uspostaviti dominaciju čistim talentom. Protiv Oklahome morat će funkcionirati na oba kraja parketa i do kraja otići igrom, a mišljenja sam da za to još nisu spremni jer rotacija im je i dalje jednako klimava, a reket i dalje jednako šupalj. Iako sam na početku sezone prognozirao ovo Finale i dodatno ga potvrdio kao izbor pred playoff, u svim verzijama Heat mi je bio favorit.

Jednostavno, smatrao sam da James i Wade mogu zaustaviti Hardena i Duranta i u isto vrijeme zabiti dovoljno da nadmaše ostatak Thundera. Međutim, nakon što je Oklahoma pokazala da je u stanju igrati još bolju košarku u playoffu, odnosno nakon što su Brooks i Westbrook pokazali da su zreli i spremni za iskorak koji su Harden, Ibaka i Durant još ranije napravili, mislim da Heat nema šanse. Odnosno ima, ali daleko je od uloge favorita.

Iako će James opet možda biti najbolji čovjeka na parketu, razlika između njega i Duranta teško da će biti toliko velika da odluči seriju. Slično vrijedi i za Wadea i Hardena, posebice zato što Wadea gledamo već tri serije u toplo-hladnom izdanju s koljenom koje se puni vodom brže nego Peručko jezero. Bosh je brzinski uhvatio ritam s ostatkom momčadi, ali Ibaka je do sada odradio svoje protiv Gasola i Bynuma, odnosno protiv Duncana i Diawa, pa može i protiv Bosha. Da ne govorim da će, za razliku od Celticsa, njegova sposobnost čuvanja reketa bananama, Jamesa i Wadea pretvoriti u skok-šutere više nego što bi htjeli, a u tom segementu ne treba zanemariti ni mišiće Perkinsa, odnosno spretnost Collisona.

Što me dovodi do ključa serije. Prije serije sa Spursima nikad mi ne bi palo na pamet dati se u ruke Westbrooku, ali nakon što je ovaj dokazao da se itekako može prilagoditi zahtijevima koje pred njega stavi tijek susreta, mislim da možemo reći kako Heat nema čime zaustaviti playmakera Thundera. Prebacivanje Jamesa ili Wadea nemoguće je zbog Duranta i Hardena, a to Russu ostavlja sasvim dovoljno prostora. Hoće li ga koristiti da upuca svoju vlastitu momčad u nogu ulazima i ishitrenim šutevima ili će pak nastaviti pronalaziti suigrače nakon što obranu izbaci iz ritma, to je već drugo pitanje. Ali, ovaj put imam dovoljno razloga za vjerovati da će rezultat biti pozitivan za OKC, stoga mi ne preostaje ništa drugo nego po prvi put ove sezone promijeniti prognozu i izabrati Oklahomu kao novog prvaka u 6 utakmica.

Uživajmo u zasluženom vrhuncu godine.

23Mar/127

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POWER FORWARDS

Posted by Gee_Spot

Nastavljamo s izborima deset najboljih NBA igrača po pozicijama, a, kako ovaj put biramo krilne centre, ulazimo u poprilično sivo područje. Kako bi izbjegli komplikacije oko toga tko je centar, a tko krilo, prvenstveno se držimo količine minuta koju određeni igrač nominalno provede igrajući određenu poziciju u napadu i u obrani.

Tako da recimo Duncan, koji je pod stare dane prešao na puno radno vrijeme u ulogu centra, ne dolazi u obzir prilikom ovog izbora (iako je općeprihvaćeno da se radi o najboljoj četvorci svih vremena). Međutim, Garnett ulazi u konkurenciju iako već neko vrijeme većinu minuta igra na centru iz jednostavnog razloga što je sezonu počeo kao krilni centar i u sredinu se prebacio tek nakon što je postalo jasno da je Jermaine O’Neal gotov za ovu godinu (a vjerojatno i za ubuduće).

Posebnu crticu zaslužuje Al Horford. Iako se radi o idealnoj četvorci koja poziciju centra nije igrala čak ni na sveučilištu (što je totalni paradoks, u NCAA su visoka krila prisiljena igrati u sredini zbog manjka konkurencije i centimetara, ali ispada kako je Horford imao boljeg centra u studentskim danima nego danas u profesionalcima), on također ne ulazi u izbor obzirom da je zbog partnerstva s Joshom Smithom veliku većinu karijere odradio u u centarskoj roli.

Smatramo da je važno odmah u startu razjasniti potencijalne nejasnoće kako dobronamjerni čitatelji ne bi razbijali glave oko izostavljanja ili izbora određenih igrača na način na koji su to činili članovi žirija.

Gee: Kao i prilikom izbora dvojki i trojki, najmanje muka imao sam oko izbora prve dvije pozicije. Nešto više muke je bilo oko rangiranja – da li dati prvo mjesto talentiranijem ili učinkovitijem košarkašu. Naravno, biram između LaMarcusa Aldridgea i Kevina Lovea, a na kraju sam nakon dugog vaganja prednost ipak dao Loveu koji je nizom suludih MVP prezentacija dokazao da je u stanju biti prva opcija u momčadi iako nema ni približan napadački arsenal kao Aldridge. Usput je došlo i do raspada Portlanda, što je opet na površinu izbacilo sumnje u Aldridgeovu sposobnost da bude nositelj. Dok Love to jeste i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost, iako bi uvijek radije započeo graditi momčad oko krilnog centra s Aldridgeovim napadačkim arsenalom, savršenim pregledom igre s vrha posta i nizom rješenja u igri leđima.

Obojica su jednako prosječni u obrani (LMA nešto bolji atleta pa samim time i nešto bolji u tom djelu igre), jednako prosječno mogu odigrati centra (Love nešto bolje jer je skloniji guranju i kontaktu), ali obojica su u stanju napadački nositi momčad. I dok LMA to radi zahvaljujući talentu svojstvenom najvećim, Love to uspijeva podizanjem sekundarnih kvaliteta na neviđenu razinu. Kretanje, razvlačenje obrane, skokovi u napadu, šuterske epizode iz vana - Love je suluda kombinacija Dirkove meke ruke i Rodmanovske upornosti u napadačkom skoku, zarobljena u tijelu bijelog šljakera bez eksplozivnosti, nešto toliko originalno da čovjek često i nije u stanju cijeniti sve što ovaj pruža. Možda najvažniji aspekti njegove pojave su upornosti i radna etika, a i izuzetno samopouzdanje usprkos svim blokadama koje je pretrpio i koje će pretrpiti zato što nema skočnost i atleticizam na kakve su nas franšizni igrači navikli. Ali, eto, ima tu snagu volje zbog koje se uvijek vraća po još, uvijek napada i uvijek vas je spreman kazniti za propust.

LMA s druge strane zahvaljujući talentu očito nije morao razviti takav instinkt ubojice, njemu sve dolazi lakoćom i ostavlja dojam da može utrpati 30 svaku večer bez da se oznoji. Licem košu, leđima košu, unutra, vani, lijevo, desno - momak je bez premca najelegantniji visoki strijelac lige u postu. Fali mu samo taj gen lidera zbog čega je ipak lakše složiti potencijalnog prvaka oko Lovea nego oko njega - kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost. Za njega nisam siguran i i dok je tako, ne mogu mu dati prednost.

Birdie: Moram priznati da sam i ja umalo pokleknuo pred ovim sjajnim igrama Lovea u zadnje vrijeme, ali najbolji PF u Ligi je trenutno LaMarcus Aldridge. Tek za nijansu iza njega je Love, a ono što je bitno naglasiti je da bi me jako čudilo kada bi bilo tko stavio na prva dva mjesta trenutno bilo koga osim ove dvojice. Prednost Aldridgeu sam dao jer me on najviše od svih mladih/mlađih košarkaša podsjeća na Duncana, a Timmy mi je de facto pojam košarkaša. Volim smirenost koju LMA pokazuje tijekom 90% svoje igre, volim gledati kako pametno bira napadačke opcije i volim tu njegovu nesebičnost, odnosno neimanje potrebe da se u Portlandu sve vrti oko njega. Jednostavno, on čeka svoje prilike koje uredno koristi, a proteklih je tjedana i on bio žrtva situacije u kojoj su se Blazersi našli.

Love je, s druge strane, ozljedom Rubia već neko vrijeme u situaciji u kojoj se Aldridge nalazi tek par utakmica - on je jedina prava snaga Timberwolvesa i na taj izazov odgovara sjajno. Nevjerojatna je kvaliteta šuta koju Love ima, kao i izuzetno visoki košarkaški IQ. Lijepo je gledati to građenje momčadi oko njega i Rubia, a tek sljedeća sezona, ukoliko bi Kahn doveo još ponekog veterana na roster, bi mogla pokazati koliki su dometi tog dvojca.

Zanimljivo je što, usprkos tome što je liga krcata sjajnim krilnim centrima, ispada kako dva najbolja igraju u momčadima koje se bore za ulazak u playoff i koje su miljama udaljene od toga da budu izazivači.

Sickre: "...kada zagusti, znamo da će Kevin preuzeti odgovornost." To je lijepo, ali ja bih radije imao prijelomnu loptu kod nekog drugoga. Prednost dajem LaMarcusu, igračkom nasljedniku Rasheeda (srećom ne i duhovnom). Prvenstveni razlog jest taj da njegova mekana (u pozitivnom smislu) i elegantna igra prikriva činjenicu kako je protekle dvije godine podigao igru na viši nivo i dodao joj low post elemente koji u kombinaciji s onim teško obranjivim šutom iznad glave čine od njega kompletnog napadača. To se sve odvijalo paralelno s raspadom jednog sistema Blazersa i transformacijom u drugi u kojem je LMA preko noći od treće postao centralna figura momčadi. Dakle, LMA je u jednoj nestabilnoj okolini podigao igru, što brojke potvrđuju.

Love je veliki, srčani radnik, ali ne mogu se oteti dojmu kako se on daleko više troši za učinak koji Aldridgeu dolazi prirodno. Da sam kojim slučajem GM i moram početi graditi ekipu, LMA bi bio izbor ispred Kevina. Težak izbor, ali LMA ima još prostora za napredak (prvenstveno u skoku i obrani), dok mi se čini da je Love svoj (izuzetno visoki) plafon već dosegao.

Gee: Kad već spominješ brojke, one dokazuju Aldridgeov napredak, ali, ako ćemo gledati isključivo njih, onda je Love učinkom na jednoj sasvim drugoj, MVP razini, odmah do Jamesa i Duranta. Jasno, brojke nisu sve, puno važniji je kontekst, a on kaže kako su ova dvojica rasni franšizni igrači i super je ovaj moment u povijesti lige u kojem su dva ovako mlada igrača potpuno iz borbe za vrh izbacili do jučer neprikosnovene Dirka i Gasola. Ali, obzirom na pomalo veteranske igre koje potonji pružaju ne vidim načina kako ih staviti nego ispod. Istina, radi se o šampionima s karijerama kakve Love i Aldridge mogu samo sanjati, ali ne živi se od stare slave. Oko Dirka se doduše još uvijek sve vrti u Dallasu, dok je Gasol u sporednoj roli u Los Angelesu, ali obzirom da je Pau kompletan igrač koji jednako dobro igra obe pozicije pod košem (barem napadački) i da ima puno veći all-round učinak te ga je lakše uklopiti u sistem od Dirka koji je prvenstveno strijelac oko kojega treba složiti momčad, meni je čak i danas sve oko njih neriješeno, kao što je manje-više bio slučaj zadnjih 10 godina. Netko mora biti treći i tu ću, čisto iz subjektivnih razloga, prednost dati Gasolu samo zato što više cijenim raznovrsnu igru leđima od skok-šuta s poludistance, ma kako savršen i neobranjiv bio.

Sickre: Gasol treći ispred Dirka? Meni to ne štima iz više razloga. Dirk je bio glavni igrač netipične momčadi koja je osvojila naslov kao potpuni autsajder. Gasol je bio vrhunski sastojak koji je do prstenja došao zahvaljujući Kobeu, Philu i trokutu. Oba su klase, ali Dirk ima daleko veću odgovornost u igri. Švabo je svojim načinom igre redefinirao poziciju i dokazao kako je moguće igrati PF-a stilom SF-a. Evo, čak i Durant kopira njegove pokrete (jednonogi šut iz pada). Također, ne mogu zaboraviti kako je Pau dopustio da mu stvari mimo parketa utiču na njegove nastupe na parketu i na taj način zamagle činjenicu da gledamo, nakon Tim Duncana, najkompletnije visoko krilo novije povijesti. I skoro sam zaboravio kako Dirk svako ljeto s guštom igra u njemačkoj repki, koja je jedna od najnetalentiranijih momčadi svih vremena u povijesti fibinih turnira. Čovjek je košarkaški ovisnik u klasi Kobea i da je manje slavio, bio bi možda i broj jedan u ovom izboru.

Emir: Dirk je zauzeo treće mjesto u mom izboru prije svega jer je odigrao nevjerojatnu seriju protiv Heata prošle godine i donio sebi, Cubanu i Mavsima naslov, a svojom upornošću i trpanjem koševa onim savršenim šutem već godinama vuče Dallas k dobrim rezultatima. Ovosezonski nastup svakako je utjecao na izbor, došao je u sezonu potpuno nepripremljen, očigledno nekoliko mjeseci slavivši osvajanje prstena. I zbog toga mi je još draži.

Pau je super i kada se pojavila ona glupa priča oko trejda u Bullse, srce mi je zaigralo. Eventualnim osvajanjem prstena u momčadi u kojoj ne igra Kobe na neki bi način izašao iz njegove sjene. Svaka mu čast što se psihički uspijeva nositi s cijelom pričom koja ga okružuje, tim stalnim pritiskom Kobea, glasinama o tradeu od početka godine, pa i padanjem u sjenu ne samo Kobea, nego i Bynuma. Pau usprkos svemu ima jako dobru sezonu.

Gee: Što se tiče Dirka potpuno ste u pravu, ali, kao i u slučaju izbora prve dvojice, radi se o vječnoj 'style over substance' dilemi. Držati se brojki ili napraviti mali iskorak čisto na račun osjećaja? LMA je dobio glasove zbog stylea, Gasol također, iako su činjenice u oba slučaja poprilično jasne, i Love i Dirk imaju prednost. Ali, bez obzira kako ih posložili, ova četvorka donosi franšizne vrijednosti kakve nema nitko od preostalih konkurenata, tako da bih naglasio kako se nalaze u kategoriji za sebe. S tim da su i sljedeća dva imena u mom izboru na neki način ispred svih ostalih – Blake Griffin i Zach Randolph.

Blakeu dajem malu prednost pred Zachom zbog mladenačke energije. On nema košarkaški IQ Lovea ili Aldridgea i pitanje je hoće li ikada biti u ovoj kategoriji, ali već ovakva produktivnost koju ostvaruje na račun samo sirovog talenta je zastrašujuća. Respetk zaslužuje i zavidan napredak koji iz utakmicu u utakmicu pokazuje u obrani i posebice igri u postu gdje već sada ima nekoliko neobranjivih spin poteza. Jasno, nedostatak mekše ruke trenutno je najveća kočnica, ali ne čini se kao nešto što se ne bi dalo ispraviti.

Zach s druge strane nema problema s mekom rukom, čovjek je kompletan strijelac u postu sa sjajnim skok-šutom koji se proteže do trice, fenomenalan skakač i, od kada je uz Gasola, nesebičan asistent. Prava old-school četvorka koja ne izaziva pažnju atletikom nego sirovom snagom i igrač oko kojeg možeš graditi igru u napadu. U obrani solidan jedan na jedan, nema šanse da ga itko izgura, a jedine probleme mu, logično, rade igrači koji se vole previše izvlačiti iz reketa. Jedva čekam nastavak hi-low čarolije između njega i Gasola koja Grizzliese stavlja u ulogu pretendenata na Finale.

Sickre: Istina, prva četiri su nedodirljiva u ovom trenutku što dokazuje i slatka muka oko biranja poretka. Bilo koji drugi poredak bi bilo lako opravdati jer presuđuju nijanse. U ovom drugom redu kojega si spomenuo smatram kako je razlika ipak malo veća i kako je svježe rehabilitirani Zach još uvijek debelo ispred sirovog Blakea.

Skok koji je Z-Bo učinio u kasnijoj fazi karijere od duhovnog vođe bande Jailblazera do respektabilnog člana zajednice u Memphisu je jednako fascinantan kao i njegova igra leđima košu te nespretni šutevi s poludistance koji unatoč upitnoj estetici ulaze natpolovičnom većinom. Z-Bo, izgledom tipični bully iz kakve public school kafeterije, sada još samo terorizira obrane izrazitom efikasnošću s obje bočne strane reketa i u njemu. I drago mi je da je najubojitiji frontcourt lige (Gay-Z-Bo-Marc) konačno zdrav jer će playoff s njima biti poslastica u tolikoj mjeri koliko su oni noćna mora OKC-u, Spursima i Lakersima.

Griffin je još na početku karijere, ovo mu je tek druga prava sezona u ligi i nema šanse da ga stavim ispred ikoga od ove petorke iznad njega jer je nedokazan u pravoj bici. Kad maknemo u stranu hajlajt filmove ispada da je riječ o srčanom igraču izuzetnih fizikalija s hrpom felera u igri (obrana, šut s poludistance, slobodna bacanja) koje će sigurno ispraviti, ali mi treba malo više dokaza u pravoj rovovskoj borbi. Kud ćeš bolje prilike za skočiti stupanj više od ovog nadolazećeg playoffa na Zapadu.

Birdie: Ni ja ne mogu staviti Griffina u isti koš s Randolphom. Griffin je nevjerojatan atleta, ali svi se slažemo da što prije mora početi više koristiti mozak, odnosno razmišljati o tome kako svoje atletske sposobnosti koristiti u interesu momčadi. Ono što je dobro za njega je činjenica da na parketu ima Paula, a na klupi i Billupsa u odjelu koji često dijeli savjete suigračima kad to već Vinnie nije u stanju. Taj dvojac će mu valjda usmjeriti karijeru u pravom smjeru i prema višim pozicijama na sličnim izborima u budućnosti.

Z-Bo ima prednost jer je posljednjih godina svojoj ludoj igri dodao upravo ono što Griffinu nedostaje - košarkaški IQ, osjećaj za mjeru i pravilno korištenje svojih potencijala. Nevjerojatna je transformacija iz čovjeka koji je u Knicksima izgledao valjda gore i od Eddya Currya, u nekoga tko je u stanju momčad Memphisa dovesti do pobjede svaku večer. Da je ostao zdrav i da je igrao kao prošle sezone, bez imalo grižnje savjesti bih ga stavio na treće mjesto.

Gee: Po nekoj mojoj računici za preostala 3 mjesta u konkurenciji je 9 do 10 igrača koji više odgovaraju nekim zahtjevima igrača zadatka nego nositelja igre. Nakon sati i sati razmatranja ipak se odlučujem za Kevina Garnetta kao sedmog iz sljedećih razloga. Iako se radi o veteranu iza kojega su odavno ostali zvjezdani dani, KG, dok god ga tijelo sluša, s ovim šutom i igrom u obrani može trajati u ligi još godinama i odraditi svoje na obje strane parketa. To kako se ove sezone žrtvuje u sredini obrane Bostona (umjesto da su mu doveli pomoć i olakšali život, oni mu ga otežavaju) govori sve što treba znati o njegovom karakteru i ljubavi prema igri. Stavi bilo kojeg od ovdje spomenutih preko noći u drugu ulogu većinu minuta i dobit ćeš ogroman pad učinka. Ne i kod Garnetta koji usprkos svemu uspijeva biti solidan jedan na jedan i sjajan kao obrambeni korektiv. Napadački se sveo na šutera, ali, dok je ovako precizan, to teško može biti minus. Uglavnom, ne samo da se radi o legendi, već i o najkompletnijem od svih preostalih igrača, stoga ima moj glas

Sickre: Apsolutno se slažem. Pored navedenog vrijedi skrenuti pažnju kako je KG najkonstantniji Celtic ove sezone i da se, za razliku od prošle dvije sezone, nagomilana kilometraža daleko rjeđe osjeća u igri. Boston, koji je u petoj godini programa za koji se inicijalno očekivalo da će trajati samo tri sezone, svoje mjesto na tablici uveliko može zahvaliti svom najboljem skakaču i obrambenom igraču. Za kraj malo trivije: tko osim Garnetta ima 20.000 poena, 10.000 skokova, 5.000 asista, 1.500 blokada i 1.500 ukradenih? Nitko.

Birdie: Daleko od toga da ne cijenim Garnetta i njegovu jako dobru sezonu, ali ne mogu ga staviti na sedmo mjesto. Jednostavno, subjektivno sam nekako vezan za Paula Millsapa čiji stil igre obožavam i koji me fascinira svojom borbenošću i učinkom. U faktor ovog izbora ubrajam i to da je Millsap uz Jeffersona najzaslužniji za iznenađujuće dobar omjer Jazza koji se legitimno bori za playoff poziciju upravo zbog igre ove dvojice pod košem. Njegov učinak je još fascinantniji kada uzmeš u obzir manju minutažu od svih ovdje navedenih igrača, a lov Jazza na osmo mjesto pokazuje kakve je igre u stanju pružati kada dobije veću minutažu. Obzirom na konkurenciju pod košem u Salt Lake Cityu, nadam se da će Jazz nekome uvaliti Jeffersona i graditi igru na rotaciji Millsap-Favors-Kanter pod košem.

Garnetta ću staviti na 8. mjesto. Praktično nemam što dodati onome što ste vi napisali osim se još jednom diviti činjenici da je uspio pronaći snage odigrati ovakvu sezonu u ovakvom suludom ritmu i naći se među 10 najboljih u ovom izboru.

Sickre: Millsap je spretan, borben i energičan igrač, ali, činjenica da je već neko vrijeme proveo u Ligi, a minutaža mu je svake sezone prilično ograničena, mi je prilično čudna. Ove sezone igra nešto iznad 30 minuta i pitam se da li bi se na nekom većem uzorku te brojke bitnije povećale ili bi stagnirale. Potencijala svakako ima, ali dok god postoje ova pitanja oko konstante njegove igre ne mogu ga staviti ispred Garnetta koji je praktički jedini visoki igrač Bostona i sam drži igru pod košem. Millsap ima i te kakvu pomoć Jeffersona i mladog dvojca s klupe.

Sjećam se kad ga je Portland ne tako davno htio potpisati kao restricted free agenta pa je Utah matchirala. Taj potez Portlanda mi je uvijek bi čudan obzirom da su de facto išli pretplatiti rezervu za LMA, a kasnije je Jazz dofurao Favorsa kao četvorku budućnostu. Dakle, oba kluba koja su ga htjela su poduplavali njegovu poziciju. Meni se on čini kao izuzetno talentiran energy guy koji pomaže momčadi više nego bi se očekivalo od nekoga takvog profila, ali nije u stanju u potpunosti držati unutarnju liniju. Ipak, osma pozicija u mom izboru mu ne gine.

Gee: Što se Millsapa tiče, razlog zašto ga je Jerry cijelu karijeru držao na klupi i zašto i pod Corbinom ima ograničenu minutažu je vrlo jednostavan - tip je rupa u obrani. Ne zbog toga što se ne trudi, daleko od toga, ali Millsap je blago rečeno tweener, njegova visina se kreće od 6'7 do 6'8 po nekim izvorima, ali, realno teško da ima više od 2 metra i par centi. Dodaj na to poprilično obilan donji dio tijela i postaje jasno kako je, barem u ovom altetsko-fizičkom dijelu, tip stvoren za biti šesti igrač jer nema ni eksplozivnosti ni skočnosti za nositi se s često ključnim protivničkim igračima.

To je Sloan fantastično prepoznao i nadam se da će ga i Corbin od iduće sezone koristiti u toj ulozi jer je pretalentiran napadački, osim ako naravno O'Connor ne dobije neku nemoralnu ponudu i pusti ga. Njegov IQ je na najvišoj mogućoj razini, a ova sezona potvrđuje kako je oko njega moguće složiti napad, a to nije mala stvar. Druga postava koja bi se vrtila oko njega bila bi nezaustavljiva, to je bila ogromna snaga Sloanovog Jazza i to su Blazersi sjajno prepoznali (zamisli 48 minuta igre preko visokog posta koju bi imali da su uz Aldridgea spojili Millsapa), ali obzirom da se Jazz i dalje bori za playoff usprkos, blago rečeno, limitiranoj vanjskoj liniji koju izvlače klinci Burks i Hayward, čini se kako Paul može biti koristan i u ovoj puno većoj ulozi.

Njegovo kretanje bez lopte, fantastičan osjećaj za pravoremni pas, izuzetna realizacija pod košem usprkos manjku centimetara, minimalni broj uludo potrošenih lopti i solidan šut s poludistance koji se ovih dana proteže skoro do trice, odlike su sjajnog sekundarnog napadačkog playmakera. Praktički, samo on i David Lee od preostalih četvorki posjeduju taj all-round talent. Možda još i Josh Smith, ali dok šutira kako šutira teško mi ga je shvatiti ozbiljno. Ok, sad netko može reći da bi i Bosh bio u stanju igrati sličnu rolu kao Millsap i Lee kad bi bio u drugoj situaciji, ali ja sam uvjeren da su obojica svestraniji napadači i još uz to šljakeri koji se trude u obrani i nikada ne predaju u skoku. Bosh je prije svega šuter, a nitko mu ne brani biti šljaker. Miamiu je skakač neophodan, a Bosh vrijeme provodi van reketa. Mislim, možda je za to kriv koncept napadačke igre, ali činjenica je da većinu karijere Bosha prati glas mekanog igrača koji suigrače ne čini boljima. Lee i Millsap su upravo nešto suprotno i ako makneš fokus s činjenice da Bosh ima najbolju ruku od svih, ostaje ti slika u kojoj su obojica kompletniji košarkaši, što je meni dovoljno da Paula proglasim brojem 8, a Leea brojem 9.

Birdie: Slažem se da je Lee na devetom. Navijao sam prošlog ljeta da se Lee priključi frendu Gatoru Noahu u Bullsima koji bi onda imali suludu energetsku bombu pod koševima - Lee, Noah, Gibson, Asik. Manje bi se očekivalo od Leea nego se to očekuje od Boozera, a ne vjerujem da bi mu učinak uopće bio lošiji od Carlosovog. Ovako je Lee u Zaljevu gdje će biti zanimljivo gledati kako sljedeće godine funkcionira u paru s Bogutom.

Lee je od onih igrača koji će svakog poštenog ljubitelja košarke uvijek iznova oduševiti. U svakoj utakmici će dati sve od sebe, skakati za svaku loptu, a usput i koristiti svaku priliku da zabije. Stvarno je šteta što još uvijek nije igrao u nekoj ozbiljnoj momčadi koja bi se borila za visoke pozicije, ali vidjet ćemo kako će to sljedeće godine izgledati u Warriorsima, jer potencijal svakako postoji.

Gee: Sumnjam da bi obrana Bullsa s Leem bila lošija. Boozer je, ruku na srce, poprilična rupa jer je okretan otprilike kao slon u staklarni. Lee je možda slabiji šuter, skakački su podjednako kvalitetni, ali ono gdje Lee ima prednost je ta sposobnost da vrti akcije. Boozer je pick 'n' pop igrač, Lee kompletan napadač, uz to što je, kako si rekao, energetska bomba. S 28 vjerojatno više nije u stanju imati one sulude Loveoveske double-doublove kakve je ostvarivao u New Yorku, ali itekako će nas s vremena na vrijeme znati iznenaditi ponekim triple-doubleom jer je fantastičan asistent.

Posebno mi je drago da se njegova nesebičnost konačno iskazuje i u obrani. Jebiga, stvarno je bio rupetina u New Yorku, ali tada tamo gore nitko nije igrao obranu. Lani je imao probleme s onom suludom infekcijom, a ove godine praktički ima prvu pravu sezonu ikad i odmah je prihvatio Jacksonovu obrambenu filozofiju. Trči na sve strane, bori se, gura pod košem i, ako Bogut bude zdrav, ova momčad Warriorsa dogodine ima playoff potencijal. Što je jedan ogroman ako, ali nema veze.

Sickre: Lee mi nije baš za top 10 izbor. Premalo je tih sjajnih partija u Warriorsima, iako bi ta kombinacija s Bogutom mogla značiti i bolje dane za njega. Uglavnom, brojke su mu više-manje očekivane, ali mi sljedeća dva kandidata imaju puno bitnije uloge u puno jačim ekipama -gospodin Josh Smith i sestra Chris Bosh.

Za Josha znamo da je svojeglav i da puca te nesretne duge duje, ali iznio je ogroman teret bez Horforda. Uz to igra u, poslije Netsa, najdepresivnijoj profi dvorani Sjeverne Amerike, pa njegov već tradicionalan all-round učinak dobiva dodatno na težini.

Sestra Bosh potiho igra jako dobru sezonu na Floridi i koristi prilike koje joj se otvaraju (a nije da ih ima previše). Nikada neće biti sila u obrani, ali, bez jake sestre, braća Djikani su osuđeni na mrcvarenje u napadu i (nadam se) ponavljanje pada u završnici sezone.

Gomila kandidata je otpala, a najviše mi je žao što sam otpisao Scolu koji više ne igra na vrhunskoj razini, ali na kojega ću uvijek biti slab zbog školske igre leđima košu, te Ryana Andersona, drugog najboljeg igrača treće momčadi Istoka. Dosta toga ukazuje kako je njegov dosadašnji učinak vezan uz prisustvo Dwighta, ali netko treba i ubaciti sve te trice.

Gee: Moram priznati da nije bilo lako odlučiti se za broj 10 jer u konkurenciji mi je ostalo 6 igrača. Odmah mogu otpisati dvojicu od tri igrača sličnih profila - Bosh je svakako bolji i od Boozera i od Westa u kategoriji pick & pop specijalista. West je najbolji od svih obrambeno, ali preovisan o pravom pasu u napadu. Boozer je fizički i skakački dominantan, talentom primjereniji šljakeru, ali, nažalost ne i psihom. Bosh je za klasu bolji strijelac sposoban lakoćom kreirati šut za sebe i to ga stavlja u klasu iznad.

To me ostavlja na 4 imena - Ibaka, Anderson, Smith i Bosh. Ibaka je još uvijek čisti potencijal, tako da i njega mogu izostaviti, iako vrlo lako može postati obrambeni igrač u rangu Garnetta. Kako već sada ima izuzetno solidan šut s poludistance, strah me i pomisliti kakva će zvijer biti za koju godinu. Uostalom, Ibaka iz prve utakmice ove sezone i ovaj Ibaka nakon njih 40 nisu isti igrač. Takav napredak jasno govori koliko je ovako mladom igraču potreban trening kamp i iskustvo.

Izbacit ću i Smitha, iz više razloga. Prvi i najmanje bitan je što zbog zaljubljenosti Atlante u njegov NBA action potencijal pati Al Horford. Drugi je mit o njegovoj obrani koja mijenja utakmice - Smith je čisti primjer kako je obranu nemoguće izmjeriti statistički. Blokade i ukradene lopte su rezultat samo dva do tri napada po utakmici, ali što je s ostalih 60-ak u koliko ih sudjeluje igrač ovakvog rejtinga? Slično kao i Jordan iz Clippersa, Josh je lovac na banane i zbog toga je ponekad spreman potpuno zanemariti ono što se događa u pozadini. Doduše, ove godine igra ozbiljnije nego ikad jer nema Horforda da mu čuva leđa, a konačno je i počeo skakati kao visoki (skakački učinak po prvi put u karijeri mu se približio desetki). Ta bolja obrana i taj nikad bolji skok jasno govore da može kad hoće, pa zašto onda tako ne igra uvijek?

Napadački, sve dobro što napravi u kontrama, fenomenalnim osjećajem za asist i ulazima, pokvari besmislenim forsiranjem jednog od najružnijih šuteva u ligi. I tu opet u prvi plan dolazi glava. Pitanje je zašto Josh još nije odustao od šuta koji mu ruši učinak na razinu nekog rezervnog beka s klupe. Za razliku od obrane, ovdje mu izostanak Horforda nije pomogao - morao je preuzati još veću rolu u napadu i to je rezultiralo najgorim postotcima u karijeri. Priče o tome kako nosi Hawkse po meni baš i ne piju vodu - Hawkse nosi činjenica da igraju na očajnom Istoku, zbog čega se na omjeru ne osjeti to što je Josh preuzeo ulogu drugog igrača umjesto one primjerenije mu trećeg.

Kad sam razmišljao u koju bi ga nišu stavio, dugo sam se premišljao o kategoriji uz Millsapa i Leea kao visokih kroz koje se može vrtiti napad. I iako je to donekle istina, jednostavno mi je neprirodno staviti ga kraj ta dva efikasna i u potpunosti momčadi podređena strijelca. Sad, Joshu je tek 26 (što mi je nevjerojatno pojmiti jer mi se čini da je u ligi već 100 godina) i skakački pomaci jasno pokazuju da u njemu još ima rezerve, ali dok ne prestane smatrati sebe superstarom i štetiti momčadi, ne mogu mu dati glas. Čekaj, mislim da sam našao usporedbu - u neku ruku, Smith je trenutno glorificirana (realizirana) verzija Tyrusa Thomasa.

Dakle, ostaje dvojba. Sjajni strijelac poput Bosha ili igrač zadatka poput Andersona. Po meni se na njihovim primjerima izvrsno da osjetiti koliko je košarka prekrasna i kompleksna. Bosh je dokazano kvalitetan strijelac, ali kao treći igrač on se jednostavno ne uklapa u momčad Heata kako bi se možda uklapao kao drugi (što se jasno vidi u onim utakmicama u kojima nema Wadea ili Jamesa i u kojima Bosh često briljira jer se potreba za njegovim najvećim talentom – zabijanjem – u tom kontekstu povećava).

Da, Heat ima isti problem s njim kao i s Wadeom (ili Jamesom, kako hoćete) u ulozi drugog čovjeka. Jednostavno, preslični su u svojim kvalitetama i ne nadopunjavaju se kako treba jer su svi strijelci, a Heatu, složenom oko dva bočna igrača, od prvog visokog trebaju prije svega obrana, skok i koševi iz reketa. Bosh tu ne pomaže previše. Uostalom, napravimo jedan mali eksperiment. Zamijenite uloge Andersonu i Boshu. Mislite li da bi se osjetila ikakva razlika? Pa ako i bi, osjetila bi se u korist Andersona koji je veći fajter i bolji skakač u napadu. Također, šutiranje trica ostavlja puno više prostora u reketu nego šut s poludistance, a prostor je uvijek dobra stvar kada imaš Wadea i Jamesa.

Uglavnom, Van Gundy je pred našim očima opet napravio svojevrsnu mini revoluciju. Svoj projekt šuterske momčadi s lažnom četvorkom primjereniji sveučilišnoj ili europskoj košarci doveo je do kraja, stvorivši rasnog startera od nominalno igrača zadatka, dokazavši usput da forsiranje trice nije štetno ako imaš ovako dobrog šutera. Istina, Anderson ima netipično nizak postotak šuta za visokog igrača, ali poen viška pokriva razliku. U ovoj igri brojki teško je zamjeriti treneru Magica što je zanemario šut s poludistance (za koji često znamo reći kako je najmanje učinkoviti šut u igri) u korist izvlačenja vani taj dodatni metar. U svoj toj paljbi često zanemareni bivaju i Andersonova borbenost i napadački skok koji daju kompletnog igrača kakvog jednostavno nismo u stanju pojmiti jer nikada nismo vidjeli ništa slično, barem ne u ovolikim količinama. Međutim, ponovi li Ryan ovakvu sezonu više ga nitko neće moći zanemariti i njegov šut za tri trebat će prihvatiti jednako otvoreno kao i Dirkove ili Boshove svijeće s poludistance.

I nakon cijelog ovog izlaganja, opet moram prednost dati Boshu. Samo zbog talenta. Znamo da bi Bosh dobio Andersona 1 na 1 kao od šale. Bosh je bolja prva i druga opcija. Kao treći igrač prednost pak dobiva Anderson. Sve ovo govorim samo da se stekne dojam koliko su nijanse, kontekst i balans bitni u košarci i koliko nikakve individualne brojke u biti ne znače previše. A u slučaju Bosha jasno možemo vidjeti i kako individualni talent ne znači previše ako nemaš sistem koji ga je u stanju u potpunosti iskoristiti. Anderson, moj broj 11, nema takvih problema.

Birdie: Ajde da i ja prvo odradim ove koji nisu ušli. Da je Boozer kojim slučajem bio konstantan ove sezone (a i ranijih), borio bi se za puno više mjesto od desetog. Ovako, kako je ipak najveći trn u oku šampionskih aspiracija Bullsa, ne mogu ga staviti ni na to počasno mjesto. Kada se već dotičem Boozera, moram reći kako se nadam da će zdravi Rip smanjiti potrebu za njim u napadu, jer kao nekakva peta opcija teško da i Boozer može podbaciti. Bosh je možda talent za top 10, ali me stvarno nervira u dresu Heata. LeBrona nisam mogao izbjeći u izboru malih krila, ali Bosha mogu.

Zanimljivo kako nitko ne spominje trećeg PF-a s tržnice ljeta 2010. osim kada se priča o živućim leševima. Onda se ni ja neću doticati Amarea.

West je često nevidljiv u napadu Pacersa, Scola je izgubio korak. Ibaka napreduje, ali još je daleko od toga da ga se uzme ozbiljno u ovakvim izborima. Ilyasova je tipični primjer igrača koji se bori za ugovor i kojem se sve poklopilo, ali dok ne potvrdi trenutnu odličnu formu ne mogu ga uzeti za ozbiljno. Anderson je odigrao sjajnu sezonu, ali ja još ni jednom nisam pogledao utakmicu Magica u kojoj je briljirao.

Tako da na 10. mjesto stavljam Josha Smitha. Igra dobru sezonu, smanjio je pokušaje onog nesretnog šuta iz vana zbog kojeg su mu zviždali i vlastiti navijači (svih 10-ak koji prate Hawkse) i vuče Atlantu bez Horforda prema jednako prosječnim rezultatima.

Gee: Ne mogu se složiti nikako oko teza koje ponavljate u vezi Smitha i pametnije igre u napadu – tip puca duge lopte jednako često kao i prije (preko 60% svih šuteva koje uzima) i zabija ih nikad gorim postotkom. Ali, na kraju nije ni previše bitno jer se jedva uvukao među deset. Konačni poredak je dakle sljedeći (u zagradama su pozicije koje su redom dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. ALDRIDGE (1,1,2)
2. LOVE (2,2,1)
3. DIRK (3,3,4)
4. PAU GASOL (4,4,3)
5. RANDOLPH (5,5,6)
6. BLAKE (6,6,5)
7. GARNETT (7,8,7)
8. MILLSAP (8,7,8)
9. DAVID LEE (9,-,9)
10. JOSH SMITH (10,9,-)
11. BOSH (-,10,10)

Napomena - izbor je proširen za jedno mjesto kako nas udruge za zaštitu prava žena ne bi optužile za diskriminaciju.

17Feb/122

THE REAL ALL-STARS

Posted by Gee_Spot

Iako svi koji redovno prate blog dobro znaju moj stav prema all-star vikendu, a taj je da se radi o izvrsnoj prilici za odmoriti se nekoliko dana od košarke, ove godine pala je odluka – priključujem se svoj sili piskarala koji smatraju da je upravo njihov izbor bolji, pametniji ili jednostavno više cool od onoga navijačkog ili trenerskog. I da, ako koga zanima, tradicionalni no-star izbor bit će objavljen početkom idućeg vikenda, a do tad nas, nadam se, čeka tjedan krcat događanjima.

Za početak postavimo parametre ipak malo ozbiljnije od onih kojima se ravna publika prilikom izbora petorki (popularnost, točnije zastupljenost pojedine zvijezde u masovnim medijima) ili treneri prilikom popune ostatka rostera (prednost zaslužnima, točnije igračima koji su prijašnjih godina igrali na all-star razini). Ipak, jednu stvar koje se treneri drže treba uzeti u obzir, a ta je odabir igrača iz momčadi s pozitivnim omjerom. Naravno, u slučaju da je netko očito bolji igrač taj kriterij ne bi trebao biti ključan, ali u slučaju kada se dvoumiš između dva podjednaka igrača, prednost svakako treba dati onome čija momčad niže pobjede.

Ključ izbora ipak treba biti razina igre u ovih tridesetak utakmica (vjerovali ili ne, već smo na pola sezone), točnije nezamijenjivost pojedinog igrača u određenom kontekstu. Uostalom, sve će biti jasnije s primjerima. Krenimo od Zapada na kojem sam momčad sastavio bez previše razbijanja glave, iako je izbor ove sezone suludo širok.

WEST

Oko prve petorke izgubio sam doslovno minutu. Paul, Bryant i Durant su tri MVP kandidata i valjda nitko s dva oka u glavi i želeom između ne bi izabrao drugačije. Paul je i noćas pokazao kakav je majstor, jednostavno je uzeo stvar u svoje ruke u zadnjoj četvrtini i donio još jednu pobjedu Clippersima (moj osobni favorit za MVP-a), Bryant je predvodnik prve košarkaške momčadi u povijesti koja će igrom 3 na 5 izboriti playoff, a Durant je toliko dobar i toliko all-round zadnjih par tjedana da mi je već žao što sam Jamesa izabrao kao broj jedan trojku u ligi, usprkos tome što i James igra van pameti.

Izbor dva visoka nije bio ništa teži jer Kevin Love i LaMarcus Aldridge su miljama iznad konkurencije po tome koliko znače svojim momčadima. Za one koji pak smatraju da je Griffin bolji igrač individualno i da kontekst nije toliko bitan, usporedimo samo na tren Lovea s Griffinom onim klasičnim testom zamjene uloga.

S Loveom, Clippersi bi danas imali barem 3-4 pobjede više, što bi ih na ovakvom Zapadu stavilo u ulogu prvih favorita. Ne tvrdim to samo na temelju stabilnosti koju Love donosi, već i zbog specifičnog košarkaškog umijeća – vanjskog šuta. Zamislite Paula s takvom pick & pop opcijom pored sebe? Sjetite se samo što je David West radio nakon Paulovih asista, a sad zamislite umjesto Westa - Lovea. Plus, Love je dodatna opcija u završnici za razliku od Blakea koji zbog očajnog izvođenja slobodnih najčešće biva ignoriran kada je gusto.

Jedino što bi Clippersi izgubili ovakvom zamjenom je specijalna ESPN-ova stranica posvećena samo njima (koja i danas priča o tome kako su Blake i Clippersi osvojili Portland, iako dotičnoga nije bilo vidjeti u zadnjoj četvrtini). Dobra vijest za Blakeove fanove je da nema razloga za paniku. Love izgleda kao netko tko je stigao do kraja svog igračkog razvoja, dok Griffin ima itekako prostora za napredak. Što pomalo i zastrašuje, zar ne? Uglavnom, jednog ne tako dalekog dana i njegov izbor u prvu all-star petorku imat će smisla.

Što se LaMarcusa tiče, tu čak ni onaj prigovor o tome da ne udovoljava kriterijima pozicije ne drži vodu obzirom da je najbolja petorka Blazersa upravo ona s Aldridgeom na centru. Momak je najbolja unutar-van kombinacija trenutno u ligi, može zabiti 30 kao od šale protiv svakoga. Najkompletniji visoki u ligi, jednostavno nema ni jednu jedinu slabu stranu.

Čak ni oko izbora klupe nije bilo problema. Dva beka su Parker i Harden. Prvi dobiva prednost u ogromnoj konkurenciji playmakera jer je nezamjenjiv čak i u ultimativnoj momčadi poput Spursa, a činjenica što je ovoliko podigao razinu igre da nadoknadi manjak Ginobilia samo je dodatna potvrda njegove veličine. Harden je drugi najbolji igrač Thundera, što znači da je uz Duranta najzaslužniji za najbolji omjer u konferenciji. To nije mala stvar. Mogao sam ići logikom trenera i odlučiti se za tri playa, ali stvarno vjerujem da je Brada igrao bolju košarku od svih ostalih vanjskih igrača koje ćemo još spomenuti i da je to glavni razlog zbog kojega je trebao biti izabran, a ne pozicijska potreba.

Drugo malo krilo je bez konkurencije Galinari. Iako je ozljeđen, nema šanse da ga izostavim s rostera jer se radi o ključnom igraču Denvera, što nije mala stvar obzirom na stil igre Nuggetsa u kojem su praktički svi jednaki i u kojem se nije lako izdvojiti. Ali, igrali su bez Lawsona, nije bilo problema. Igrali su bez Nenea, isto nije bilo problema. Ostali su bez Galinaria i taj napad odjednom više nije tako opasan.

Slično kao i s bekovima, i ovdje su se treneri odlučili za jednog visokog više, to je logičan potez obzirom na širinu izbora i apsolutno razumijem svakoga tko napravi isto, ali u ovom konkretnom slučaju mislim da treba voditi računa i o izgledu momčadi (šest visokih je stvarno nepotrebno) i da treba nagraditi sve što su Nuggetsi napravili do sada. Plus, zar bi prizor Galinaria na all-staru kako zabija trice u serijama bio tako grozan?

E, sada dolazimo do prvih dvojbi. Za koga god da sam se odlučio između preostalih visokih bio bih zadovoljan, a na kraju su presudile ključne role u svojim momčadima. Paul Millsap i Marc Gasol držali su ovaj prvi dio sezone Jazz i Grizzliese na životu i, iako im učinak u zadnje vrijeme pada na zemlju, mislim da je ta njihova uloga u momčadi ključ zašto ih treba nagraditi ispred drugog Gasola, Bynuma, Griffina ili Dirka, kojega su treneri izabrali na račun starih zasluga.

Iako Nowitzki igra sve bolje, konkurencija je takva da mislim kako uopće nema potrebe trošiti riječi na objašnjenje zašto ne zaslužuje poziv na all-star utakmicu. S tim da ne treba zaboraviti kako bi i ovakav Dirk automatski bio prva četvorka na Istoku. Kvragu, i David Lee, koji u sjeni bekovskog dvojca Warriorsa igra sjajnu sezonu, bi možda bio all-star na Istoku, a na Zapadu skoro da nije vrijedan spomena (iako mi je drago da sam našao način da ga spomenem).

Što nam ostavlja popuniti još dva preostala wild card mjesta. Po logici stvari ona bi trebala pripasti malom i velikom, a, obzirom na bazen talenta koji imamo na raspolaganju, očito je kako ćemo birati između dodatne četvorke i dodatnog playa. Opet ista stvar – koga god izabrali iz trija Bynum-Griffin-Gasol napravit ćete dobar posao, a ja se odlučujem za Pau Gasola iz više razloga. Najmanje bitan razlog je što mi se čini cool ne imati dva startera stvarnog all-stara na rosteru (ili imati dva Gasola na utakmici, zamislite samo ponos tate Gasola). Bitnije je, iako je Bynum dominantan u reketu, što je Gasol bolji i raznovrsniji košarkaš, a igrama u zadnjih dva tjedna to konačno i pokazuje. Blake je pak drugi igrač Clippersa, ali ostatak rostera Clippersa i ostatak rostera Lakersa jednostavno ne možemo usporediti, Pau je prisiljen obavljati svoj posao u puno težim uvjetima.

Treći play je Steve Nash, protiv kojega imam samo jedan argument – taj što igra u očajnoj momčadi koja je ispala iz lova na playoff usprkos njegovim sjajnim igrama. Međutim, kazniti ga zbog toga nema smisla obzirom da je individualno bolji izbor od Lowrya, Westbrooka i Conleya. U biti, obzirom na narav utakmice, playmaker poput Nasha trebao bi imati doživotno rezerviran wild card, a kada ode u mirovinu na njegovo mjesto trebalo bi samo ubaciti Rubia.

Na kraju ispada da je razlika između stvarnog all-star izbora i ovog mog trabunjanja u samo četiri igrača, što je, obzirom na ponudu, stvarno minimalna razlika. Ono što je meni puno zanimljivije je podatak da samo Lakersi i Thunder imaju po dva igrača na rosteru, a to dovoljno govori o izjednačenosti na Zapadu (čak i na službenom popisu su samo tri suigrača, uz Lakerse i Thunder drugog predstavnika imaju i Clippersi). Lowry kao predvodnik solidnih Rocketsa definitivno je zaslužio izbor, Westbrook je isto tako dobra opcija (kad malo razmisliš, Oklahoma se ne razlikuje previše od Lakersa jer i oni praktički u napadu igraju 3 na 5 iz večeri u večer), ali jednostavno nema dovoljno mjesta za sve.

Treba svakako spomenuti i Ala Jeffersona, ali prve rezerve su ipak Lowry i Griffin. Kvragu, da su Lowry, Westbrook, pa čak i Conley, slučajno na Istoku, mislim da bi barem dvojica ušla u all-star momčad. Kad ovako sve staviš na papir i ugledaš ovaj kvalitativni i kvantitativni raskorak između konferencija, posebice na pozicijama 1 i 4, šokiraš se. Majke mi.

EAST

Očekivano, četiri startne pozicije su najlaganije za ispuniti. Rose, Wade, James i Howard su toliko bolji od sljedećeg konkurenta na poziciji da nema potrebe išta dodavati. Problem je to drugo krilo. Carmelo definitivno nema all-star sezonu i izabran je na računa imena i toga što je član Knicksa. Mislio sam zamjeniti ga nekim drugim krilom, obzirom da James može proći i kao četvorka, ali izbor trojki je jednako prosječan kao i onaj četvorki i stoga ću radije starterom proglasiti nekoga tko može igrati u postu.

U biti, nakon četiri startera više ništa nije bilo lako, jer nema toliko individualno kvalitetnog pojedinca zbog kojega bi zanemarili kontekst ili sve one sitnice poput pozitivnog omjera ili značaja u momčadi ili izgleda našeg all-star rostera. Stoga mi je kao sljedeće najlakše bilo izabrati Tysona Chandlera, Andrea Iguodalu i Paula Piercea. Chandler je presličan igrač Howardu da ga gurnemo u petorku, ali je idealna zamjena i praktički nas rješava brige oko toga da li je Roy Hibbert all-star igrač. Dva drvena centra već imamo, treći nam ne treba. Plus, Hibbert je tek jedan od jednakih u Indiani, dok je Tyson cijelu sezonu najkonstantniji igrač Knicksa i danas praktički lider – od njegove obrane i intenziteta kojega donosi na parket, u New Yorku sve počinje i završava.

Iggy kao predvodnik sjajnih Sixersa zaslužuje mjesto u momčadi, a Pierce je upravo odigrao jedan briljantan mjesec dana košarke koji zaslužuje biti nagrađen još jednim all-star nastupom. To znači da imamo već tri mala krila na rosteru te ćemo se poslužiti sličnim trikom kao i treneri koji su Iguodalu izabrali kao beka kako bi maskirali činjenicu da na rosteru imaju čak 5 trojki. Naš drugi bek tako će biti Pierce koji je kao šuter ipak pogodniji za tu ulogu, a Iggy će kao mini-LeBron mijenjati upravo LeBrona. Dakle, svjesno se odričem Denga i Carmela kako bi došao do zaokruženije momčadi koja barem teoretski može pružiti otpor Zapadu.

Da se razumijemo, Carmelo je all-star igrač, ali ove sezone nije zaslužio pozivnicu iz jednostavnog razloga što su Knicksi s njim kao pokretačem bili grozni. Deng je legitiman izbor, cijenim odluku trenera da ga nagrade, stoga ću se i ja odlučiti za sličan potez. Bullsi moraju imati dva igrača na all-star utakmici, žao mi je ako ne mislite tako, stoga neka drugi bude Carlos Boozer. Brojke su mu solidne, a iako je Deng važniji u Thibodeauvoj koncepciji, ovoj našoj momčadi neophodna je četvorka.

Logično, nakon ovoga se Chris Bosh nameće sam po sebi. Iako i on poput Boozera izbor može zahvaliti prije svega igri u sjajnoj momčadi, njihove role u svim tim pobjedama su neosporne. Solidne su treće opcije, da ih zamijeniš na relaciji Miami-Chicago ni jedna momčad ne bi osjetila nikakvu promjenu. Pouzdani šuteri s poludistance, Bosh je nešto aktivniji u post igri, Boozer nešto bolji skakač. Na kraju neriješeno, moraju ići u paketu. Iskreno, nemam pojma kojega bi od njih dvojice stavio za startera, nije mi drago ni da su u momčadi, ali ja alternative ne vidim.

Greg Monroe igra u očajnoj momčadi i nemoguće je razlikovati njegovu stvarnu kvalitetu od nabijanja brojki. Gledao sam Pistonse više nego bi itko trebao i nisam ga vidio u košarkaškoj akciji u kojoj bi koristio svoj talent s vrha posta u stilu Noaha ili braće Gasol kako bi pomogao ekipi, već uglavnom odrađuje onaj smećarski posao skupljanja skokova i zabijanja pod košem koji netko u toj rijetko konkurentnoj momčadi mora.

U biti, da je Bargnani odigrao više od 13 utakmica, danas bi Raptorsi imali sigurno poneku pobjedu više i ne bi se uopće mislio oko toga tko je startna četvorka na Istoku. Dva talijana na all-star utakmici? Eto, sve je moguće, ali ne i da ga ubacim na račun tako malog uzorka. Varejao je dobra opcija za popuniti petorku, ali, zbog pada razine igre Cavsa uzrokovanog ozljedama, pa tako i njegovom zbog koje ga praktički neće biti do kraja sezone, nema smisla birati ga.

Još nam fali drugi bek. To mora biti play, a ni ovdje izbor nije lak. U biti, Kyrie Irving i Rajon Rondo su jedine logične opcije obzirom da je Deron Williams relativno kasno ušao u formu i da igra u negledljivoj momčadi. Izbor njega na račun talenta uvijek bi se mogao opravdati, ali ne i ove sezone obzirom da su i Irving i Rondo imali partija i trenutaka u kojima su briljirali. Irving nek bude izbor za back-up playa na račun svojih Nashovskih šuterskih kvaliteta i zrelosti u igri, a Rondo dobiva wild card iz sličnih razloga kao i Nash – ovakav tip playmakera doživotno mora biti sudionik revijalnih utakmica poput ove.

Dobra stvar je što se Brandon Jennings sam izbacio iz konkurencije povratkom svojim standardnim šuterskim dometima, jer mrzio bi sebe da sam ga morao izabrati na račun nabijanja brojki u lošoj momčadi. Ali, treba mu priznati da je prvih mjesec dana bio nenormalno precizan, posebice s trice.

Kako je Pierce naš drugi visoki bek i kako već imamo dovoljno bekova uz tri izabrana playmakera, križam Joea Johnsona iz svih kombinacija za preostalo wild card mjesto. Ako treba nagraditi jednog igrača Hawksa to je Josh Smith, čiji all-round učinak ipak odskače u solidnoj i ne-atraktivnoj rotaciji Atlante. Ipak, teška srca ostavljam Josha i kao zadnjeg biram specijalista Ryana Andersona iz razloga što će njegov šut za tri puno bolje doći u ovu rotaciju visokih gdje već imamo Dwight i Tysona u sredini. A nije da Anderson u neku ruku nije i sam po sebi zaslužio poziv – drugi je igrač Orlanda i nakon njega slijedi ogroman pad u kvaliteti, što Orlando nerijetko ostavlja u 2 na 5 situacijama kakve su proživljavali Lakersi onih prvih nekoliko tekmi bez Bynuma. Na kraju krajeva, osim što je elitni šuter iz vana, Ryan je i odličan skakač, tako da se nema smisla pretvarati kako je u pitanju igrač zadatka. Bijeli brat je punkorvni NBA starter učinkom, vrijeme je da ga kao takvoga počnemo i doživljavati.

Josh Smith i Deron Williams su prve rezerve, a koliko god se trudio moram priznati da nisam našao ni jedan način da uguram nekog igrača Pacersa na roster. Također, volio bih naći mjesta za Smitha, ali kako izbaciti Boozera, a ostaviti Bosha? Zašto bi Heat imao tri igrača, a Chicago samo jednoga? Vidite, kad razbijate glavu ovakvim pitanjima, postaje jasno zašto je all-star totalno nebitan. Uglavnom, finalna razlika između stvarnog izbora na Istoku i ovog mog je u 5 igrača, ali, obzirom na stanje Istoka ne bi me čudilo da netko složi listu u kojoj bi odstupanja išla i do 7 ili 8 imena.

Također, nije slučajno da su treneri roster nakrcali uglavnom trojkama, jer to je jedina pozicija na kojoj Istok dominira nad Zapadom. Što samo daje za pravo onim idejama koje vode ka ukidanju ovakvog načina izbora i budućnost vide u biranju iz ukupnog bazena, dok bi se momčadi umjesto East i West nazvale po izborniku. To je hokejaški model, ove godine bit će isproban u konkurenciji igrača prve i druge godine, a možda jednom zaživi i u glavnoj utakmici.

Uf. Toliko mi se ne sviđa ovaj roster Istoka da ne vidim načina kako bi Zapad mogao izgubiti. Kad bi se igrala ozbiljna košarka. Ipak, ona je u ovom događanju najmanje bitna, prije svega je riječ o priznanjima i u tom slučaju mi je ipak lakše jer su i 24 službeno izabrana imena i ova spomenuta u postu zaslužila priznanje za prikazane igre kojima su nam obogatili život u prvih mjesec dana ove smiješne sezone.

P.S.

Iako se protiv logike izbora trenera nema što reći, ovaj put je slučaj Oklahome i Scotta Brooksa preupadljiv da se samo tako prijeđe preko činjenice kako će čovjek čija momčad iz sezone u sezonu igra sve lošije, sjediti na klupi Zapada i određivati rotaciju. Stoga biram i svoje kandidate za trenere. Na Zapadu je konkurencija strašna, ali pored dežurnih krivaca za kvalitetnu prezentaciju košarke poput Popa, McMillana i Carlislea, ipak biram Georgea Karla koji bi valjda i od deset slučajno odabranih gledatelja složio efikasan napad. Kruženje lopte, penetracija, traženje kontakta i šut za tri nisu nikakav tajni recept, ali rijetko ga je tko u stanju pripremiti bolje od Georgea.

Thibodeau se nema što prigovoriti, ali primjetno je kako su Bullsi i dalje isključivo skok-šuterska momčad u napadu i da je Rose jedina prava opcija u postu. Znači, bez obzira na kvalitetu momčadi u svim segmentima košarkaške igre, posebno na obrambenoj strani, ispada da napadački iskorak na kraju ovisi o tome koliko će Deng i Boozer ubaciti iz vana. Nije to loše, pogotovo kad se uzme u obzir fenomenalno kruženje lopte, ali imaš osjećaj kao da se Thibo fokusira isključivo na održavanje obrambene svježine i kvalitete i kako je sve drugo sporedno. Stoga bih momčad Istoka povjerio Dougu Collinsu koji je napravio najviše što jedan trener može - iz onoga na raspolaganju izvukao je apsolutni maksimum stavivši svakog igrača u njegovu idealnu rolu.

1Jun/1123

BRING ON THE DRAFT

Posted by ispdcom

Za jedno opipavanje snaga, jer valjda je to poanta otvarajućeg susreta jedne serije, prva utakmica ponudila je i previše toga. Dobar dio utakmice, posebice u prvoj i trećoj četvrtini, izgledalo je kao da su obje momčadi poslale po 12 Tonya Allena na parket. Sve je bilo u znaku hearta, grita i grinda. Prava playoff košarka koja je odugovlačila s odgovorom na pitanje što je bolje - obrana Miamia ili napad Dallasa. Dallas je zasukao rukave i zaigrao krvavu obranu na tragu Heata, Miami se pak približio Dallasovim kriterijima igre u napadu i zaigrao nesebično i koncentrirano, pariravši u kruženju lopte i vanjskom šutu.

Problem je bio u onim ostalim dijelovima susreta. Vidljivi problem Dallasa je bila činjenicu da nisu imali kontrolu skoka, što je popriličan minus ako uzmeš u obzir da su jedina dva prava centra na parketu bila njihova (jedino dobro što su napravili bilo je da su učinili manjeg i slabijeg Joela Anthonya praktički nebitnim, ali dovodi se u pitanje smisao igranja jednog Haywooda ako nije u stanju kontrolirati reket ili Chandlera ako nije u stanju uhvatiti skok, obzirom da su protiv Miamia igrač manje u napadu, a to onda obrani Heata omogućava da nastavi igrati s puno rotacija i kretanja bez straha od kazne u obliku trice, a omogućuje im i češće udvajanje Dirka kojega su ipak većinu vremena držali samo s Haslemom, fokusirajući se na držanje vanjskih šutera Mavsa pod kontrolom). Netko bi rekao da je problem bio i u tome što su upali u ritam Miamia, u igru na nekih 80 do 90 koševa, ali po meni je sasvim svejedno kakav je ritam jer se Heat može prilagoditi svemu. Istina, možda bi šanse Mavsa bile veće u nekoj bržoj igri, ali poanta njihova napada nije zabiti više, već zabiti učinkovitije. Trice, slobodna, dobar postotak. A to protiv jedne obrane koja je klasa za sebe nije lako.

Nego, da se vratim na pitanje skoka. Znamo da su i Bosh i Dirk poprilično mekani kada je bacanja za loptama u pitanju, ali je upravo Bosh, dobivši skakački dvoboj i igrajuči muški u prvom dijelu, donekle anulirao činjenicu da je napadački uglavnom bio ne-nadahnut veći dio večeri. Velika trojka je bila Velika upravo u tom segmentu igre, James i Wade su doslovno krali lopte Chandleru koji je čuvao prostor od svoga igrača i jednostavno nije mogao paziti na još tri strane, a kad im dodaš još Mikea Millera koji je opet hvatao sve što je bilo u blizini i solidnog Haslema, koji je usput i sam samcat odradio dobar dio posla na Dirku, jasno je kako Heat u skoku ne samo da neće biti inferiroran, već će imati i prednost tijekom serije.

Dakle, stvari su se definitivno namjestile u koristi Miamia, tako da je ostalo na međusobnim match-upovima pojedinaca da odluče pobjednika. A tu je Heat apsolutno u prednosti. James je nastavio igrati kao MVP, nanizao je novu ludu seriju trica, kontrolirao je utakmicu u svakom njenom trenutku i još jednom dokazao da je trenutno u posebnoj sferi svijesti. Dosadašnji ubermensch Dirk je pored njega izgledao kao obični smrtnik. Da je Bosh znao iskoristiti manji pritisak (Dallas ga je uglavnom preuzimao, ali Bosh nije koristio povoljne match-up šanse, osim što je zabio popriličan broj slobodnih), Heat bi imao tri najbolja igrača na terenu. Ovako je Dirk, iako dobro čuvan i udvajan, zabijao solidnim postotkom, ali suigrači to nisu koristili na dovoljno dobar način. Što je opet stavljalo samo dodatni pritisak na njega, a čovjek ipak ne može sve sam. Shawn Marion je bio aktivan, Terry je imao jednu seriju u prvom dijelu (u ključnim trenutcima je bio nevidljiv, ovaj put nije bilo onog iritantnog aviona), ali to je bilo sve. Na kraju, kada se utakmica lomila, nije bilo nikoga, a na drugoj strani bilo je svih.

Treba uzeti u obzir da je Miami bio čak i bolja šuterska momčad, s više trica (Dallas je pak imao više slobodnih pa je to nekako anulirao), što znači da Dallas nije ostvario prednost u ključnom segmentu igre, a to je ujedno značilo da nisu bili u stanju računati na zonu u ključnim momentima utakmice. Dakle, njihove dvije glavne (a možda i jedine) uzdanice ukradene su im samo tako. Uglavnom, Heat je ušao u završnicu po scenariju koji kao da su sami pisali (hm, pa i jesu, zar ne), a to je samo značilo da će James i Wade imati lakši posao privesti stvari kraju od očekivanog. Jer, lakše je od egala otići u plus nego iz minusa, zar ne? I tako smo opet vidjeli već klasičnu završnicu u kojoj Miami ubaci u višu brzinu. Stisli su u obrani, raširili napad, odvojili se na deset lakoćom (posebice treba istaknuti Wadeovu blokadu na Marionu i tricu preko Kidda odmah nakon) i jednostavno pokazali da mogu sve što i Dallas, ali da Dallas ne može ono što mogu oni – računati na individualnu superiornost i momčadsku prilagodljivost.

Dirk je sjajan igrač, ali njegovi limiti su dobro poznati. Skok, obrana - zaboravite na to. Dirk će držati napad podmazanim, ali to je sve. Wade i James su pak u stanju odigrati period u kojem doslovno nemaju limita, mogu ući u 5-6 minuta u kojima će pokazati da imaju svaki jebeni dijelić košarkaške igre u malom prstu i u kojima će preuzeti potpunu kontrolu na oba kraja parketa. Tome ne možeš parirati. Kad još dodaš i Bosha, koji je, čak i u večeri kada nije bio raspoložen u napadu, odradio dio posla pod košem, jasno ti je s kakvim se sve preprekama Mavsi nose. Dallas mora steći prednost kao momčad, a noćas je u onih prvih 40 minuta čak i u tom dijelu Miami bio bolji (Chalmers imao više trica nego glupih poteza, a čak je i Juwan Howard imao rolu, što je bio potez večeri Spoelstre, šteta bi bilo da član Fab Fivea tek tako dobije prsten, treba ga zaslužiti).

Dakle, kad sve uzmeš u obzir, ovo je bila čista košarkaška lekcija. Miami je imao spreman odgovor na sve - Chandlera, Terrya, Dirka, zonu. Kvragu, nastavi li Heat gađati trice ovakvim postotkom, bit će ovo metla. Dallas možda iskoristi večer u kojoj LeBronu i društvu neće upadati iz vani, ali opet samo ako budu stekli dovoljnu prednost koju na kraju James i Wade neće stići pokriti u svom finalnom jurišu. A, za eventualni naslov, Dallas ne samo da bi morao odigrati savršeno na oba kraja terena, već bi morao preko noći narasti ne samo malo veća muda (njihov govor tijela u završnici ne dolikuje finalistima, kao da su se u prvoj utakmici pomirili s tim da nemaju odgovor na Miami), već i pretvoriti se iz običnog vojnika u Captaina Americu. Dakle, trebat će im pomoć specijalne vojne tehnologije i čudesnih seruma da bi imali šanse mozgom, a prije svega tijelom, zaustaviti krunjenje novoga Kralja. Trenutne im se kreću negdje oko one okrugle brojke koju DeShawn Stevenson pokazuje nakon što zabije tricu.

25May/1110

MILLER’S CROSSING

Posted by ispdcom

Još jedna sjajna utakmica u nizu između Bullsa i Heata, još jedna potvrda da je Miami trenutno bolja ekipa. Emir je pripremio cijeli esej i još me zamolio da ga ne kratim, ali prije toga kratki sažetak za sve one koji nisu toliki fanovi Bullsa da misle kako još ima nade pa u priču uključuju Kurta Thomasa i meditacije nad trenerovim potezima.

Noćas se pojavio Noah, Rose je pokazao muda, Miami je odigrao jednu od lošijih epizoda u napadu (Wade opet odjsečen, LBJ ne toliko učinkovit, Bosh automatski manje opasan - barem je tako bilo do završnice) i uz sve ovo Bullsi su još imali nekoliko prilika riješiti susret. I opet nisu uspjeli. Hej, da nije bilo šuterske eksplozije Mikea Millera, možda bi im bilo lakše, ali koliko šansi treba pružiti nekome? Zar su James i Wade trebali sjesti na tribine u produžetku?

Heat, dakle, ne samo da je dobio utakmicu koju nije trebao dobiti, već je još jednom dokazao da je u stanju odigrati najbolje kada je najpotrebnije. I sad su još blizu toga da budu kompletni, jer su i Miller i Haslem pokazali znakove života. Nakon duge i teške sezone, Riley će u Finalu konačno istrčati s petorkom koju je od prvog dana zamislio kao dobitnu. I znate što, mislim da je pogodio, to će biti dovoljno za prvi naslov.

BULLS - HEAT, G 4

Derrick Rose je zasluženo proglašen MVP-em regularnog dijela sezone, Tom Thibodeau je zasluženo osvojio naslov najboljeg trenera lige, ali očigledno je kako još uvijek moraju rasti kako bi dobili seriju protiv ovakve momčadi Miamia. Da se razumijemo, ja se još uvijek navijački nadam kako Bullsi mogu dobiti tri utakmice zaredom jer se radi o 'samo' jednoj gostujućoj pobjedi uz one dvije utakmice koje se mora dobiti u United Centru.

Da bi Bullsi to uspjeli napraviti nešto se treba prelomiti u ofenzivnom dijelu. Boozer trenutno igra jako dobro napadački, a Deng svaku utakmicu dođe do svojih brojki bez obzira na svo silno trošenje u obrani. Znači, njih dvojica teško mogu bolje, a teško da i od Bogansa i Brewera mogu dobiti više od dobre obrane i par trica. Ostaju nam Noah, Korver i Rose.

Obrana Heata nevjerojatno brzo rotira i onemogućuje Korveru lagani prolazak kroz blokove, a bez obzira na brzi izbačaj kojeg KK ima, u ovoj seriji ima manje vremena za šut nego inače. Noah je odigrao sjajnu utakmicu skačući, asistirajući, vukući kontre, ali i njegov veći učinak brane Haslem i/ili Anthony.

A Rose? Rose je priča za sebe. Imao je nekoliko sjajnih ulaza pod koš, zakucavanja preko cijele obrane, ali je u napadu generalno bio neučinkovit, a na kraju je utakmicu završio s više izgubljenih lopti nego asistencija. Očigledno je u utakmicu ušao napaljen dokazati kako MVP s razlogom. Nije uspio. Nisu mu ulazili vanjski šutevi, nije na vrijeme distribuirao loptu (onaj jedan napad u kojem se zabija u trojicu dok Boozer stoji sam na otvorenom šutu je najbolji pokazatelj kako je sam odlučio dobiti utakmicu), a potpuno mi je nejasno kako nije u stanju izboriti još poneki faul na ulazima. Koliko god u ovoj utakmici bio nešto agresivniji i dalje sam dojma da skraćuje ruku u strahu od banana.

Uz sve to, Rose je forsirao neka rizična dodavanja koja su igrači Miamija presjecali, a zadnjih šest minuta regularnog dijela utakmice nije napravio apsolutno ništa kada ga je LBJ čuvao. Ne znam je li njegova želja bila da zadnjih 8 sekundi kod neriješenog odigra izolacijski napad s LBJ-em, ali, pick'n'roll s, recimo, Boozerom je definitivno bila bolja opcija. (iz ovoga nisam shvatio da li ova trojka može i mora bolje ili ni od njih ne treba očekivati više, opaska komesara)

Kada smo već kod tog zadnjeg napada, dolazimo do Thibodeaua. Još jednom mu se treba odati priznanje na sjajnoj obrani koju Bullsi igraju, ali još jednom mu treba zamjeriti nedostatak ofenzivnih prilagodbi na sjajnu obranu Heata. Dojam je da s nekim reakcijama kasni ne samo nekoliko minuta nego i cijelu utakmicu, a ne znam ni čemu nepotrebno eksperimentiranje u ključnim trenutcima sezone. Evo par primjera:

- rezultat je 85-85, 8 sekundi prije kraja utakmice, time-out, lopta za Bullse. Zbog čega se taj napad ne bi odigrao s niskom postavom u kojoj bi, recimo, bili Rose, Bogans (Watson), Korver, Deng i Boozer. Svima je jasno kako će Rose probati sam riješiti utakmicu, ali činjenica kako bi u postavi na taj način imao trojicu igrača koji mogu zabiti tricu + Boozera koji može zabiti vanjski šut omogućuje puno više opcija za zadnji napad. Boozer postavi blok LBJ-u, a Rose onda odlučuje hoće li sam ući pod koš, pucati vanjski šut, odvrtiti pick'n'roll ili pick'n'pop s Boozerom ili dodati nekome od ove trojice na otvoreni šut kojima bi i Boozer mogao dodati loptu nakon picka ako bi Heat išao na preuzimanje (jebote, stvarno je lako zamišljati akcije, nije čudo da je Joke trener, op.k.). Straha od loše defanzivne reakcije de facto nema jer bi Spoelstra sigurno, nakon eventualnog primljenog koša, tražio time-out u kojem bi se i Bullsi mogli vratiti u defanzivnu formaciju.

- jasno je bilo kako je Asik u trećoj utakmici ozbiljnije ozlijeđen i slažem se da je trebalo potrošiti te dvije minute da se vidi može li eventualno igrati u ovoj utakmici, ali trebalo je u igru u nekim trenutcima poslati i Kurta Thomasa da bi se odmorilo Noahu i/ili Boozera. Thomas bi mogao bez problema igrati protiv Joela Anthonya, a ne bih se iznenadio kada bi zaustavio Bosha u jednom ili dva napada, ili zabio neki otvoreni šut. Ono što sam siguran je da bi stari dobri Kurt napravio poneki teški faul kojim bi se utakmica dodatno zaoštrila što nikada nije loše (kakvi vražji teški faul, pa Bullsi su odigrali fenomenalnu obranu, što su još trebali kidati glave????, op. k.). Uglavnom, činjenica da je Wade sjedio na klupi gotovo pola zadnje, a Haslem i Miller su s produžetkom igrali 34, odnosno 26 minuta, sigurno je pomogla Heatu na kraju utakmice. Uostalom, bilo je vidljivo da su Bullsi na kraju iscrpljeni (od svih patetičnih isprika, ova je naj naj, pa Miami do prije tri dana nije imao rotaciju, a Bullsi cijeli playoff vrte 10 igrača, mlađi su i sad su kao umorni???, op.k).

- Bullsi u zadnju četvrtinu ulaze s postavom Rose, Watson, Deng, Gibson, Boozer za koju se ne sjećam da je ikada igrala zajedno u cijeloj sezoni. Ta postava doživljava 7-1 u svega par minuta, a doslovno nisu znali kako stajati ni u napadu ni u obrani. Uvijek sam za prilagodbu i poneko eksperimentiranje, ali ne znam ima li smisla u ovakvim utakmicama probati dvije stvari odjednom koje se inače ne koriste (duet Rose-CJ ne igra previše zajedno, a duet Taj-Carlos ne igra uopće zajedno) (pa zar nisi prije nekoliko utakmica upravo ti prizivao ovaj dvojac Rose-Watson, uostalom prije dva odlomka si tvrdio da je on potreban na parketu, a sad ti ne paše, daj se odluči, op.k.). Nakon toga Taj se praktično nije vraćao u igru. Doduše, nije ovo bila njegova utakmica, ali ipak je mogao dobiti još poneku minutu.

Uglavnom, Thibodeau je valjda shvatio kako se samo obranom ipak ne može pobijediti u svakoj utakmici, a sada je na njemu da proba u ova dva dana motivirati svoje igrače na bolji ofenzivni učinak (čekaj, ovu rečenicu sam već vidio, ponavljaš je nakon svake utakmice - da mogu igrati bolje u napadu, valjda bi igrali, koliko je to teško shvatiti, op.k). Sviđa mi se kako su u ovoj utakmici Bullsi ranije kretali u napade, probali gurati kontre što više, a Rose je centar prelazio puno brže nego je to do sada bio slučaj pa su se i napadi brže organizirali, ali sve je to trenutno nedovoljno.

A nedovoljno je jer je Miami odličan, koliko god to bilo teško za priznati (zašto bi to teško bilo priznati - Heat je fenomenalan, posebice obzirom da igra s tri košarkaša, lešom, dva invalida, drvom i Chalmersom, op.k.). Udonis Haslem i Mike Miller su upravo ono što je Heatu nedostajalo cijele sezone, a sada se to opet dokazalo. Junak je ovaj put bio Mike Miller koji je uz 12 koševa i 9 skokova imao nevjerojatnih +36 u +/- kategoriji. Iako često ta kategorija ne govori puno, ova brojka (kao i Haslemovih +25) govori o Millerovoj vrijednosti.

Thibodeauva teorija da na terenu može imati Korvera kada Miller igra ne drži vodu jer Korvera ne služi šut, a nije ni toliko učinkovit u drugim segmentima igre kao što je to Mike Miller. Doduše, svima je valjda oduvijek jasno kako je Miller puno bolji igrač od Korvera, a samo je bilo pitanje može li se vratiti nakon ozljede.
Sada kada je jasno da su se vratili i on i Haslem, Miami izgleda sjajno, pogotovo u obrani i u završnicama utakmice kada igraju s njima dvojicom i 'velikom trojkom' u postavi.

Bilo bi nepravedno opet ne spomenuti kako LBJ nije odigrao lošu utakmicu u cijeloj seriji i kako nevjerojatno dobro vodi momčad te kako Bosh i dalje nastavlja kažnjavati sve ono što mu obrana Chicaga omogućuje. Jedino Wade ne igra dobro, ali treba mu odati priznanje kako se u završnici utakmice nije gurao da uzima loptu već je ostavio LBJ-u da sve riješi (i usput samo zabio nekoliko važnih koševa, op.k.)

Miami zasluženo vodi 3-1 u seriji i jako je blizu Velikog finala. Bullsi su u sve tri utakmice koje su izgubili bili u igri, ali nisu uspjeli napraviti taj ofenzivni switch koji bi im donio pobjedu (ni neće, pa ćemo se konačno moći okrenuti ekipama koje to zaslužuju, op.k.).

23May/116

KING, QUEEN & THE STORY OF THE SECOND JOEL

Posted by ispdcom

Osjećaj da Miami ima stvari pod kontrolom nije nas prevario. Noćas su protiv Bullsa od prve do zadnje sekunde usmjeravali susret u pravcu koji im je odgovarao. Emir i ja smo kroz razgovor pokušali rekapitulirati viđeno.

Gee: Moram priznati da se ne sjećam kada sam gledao kvalitetniju 15-18 četvrtinu od uvodne. Toliko energije je potrošeno u prvih 12 minuta i igrale su se tako sjajne obrane da ni jedan Boozerov promašaj u tom periodu, pa ni mizeran broj ukupnih koševa, ne može pokvariti osjećaj koji kaže da sam gledao fantastičnu playoff košarku.

Emir: Boozer je kasnije sve nadoknadio, odigrao je utakmicu godine, a posebno je važno da je zabijao u trenutcima kada Rosea nije bilo na parketu. Nažalost po Bullse bio je jedini raspoložen napadač. Uostalom, Bosh je anulirao njegov učinak nevjerojatnom šuterskom večeri, a kada se razigrao bilo je tu svega, od ulaza do iznuđenih slobodnih. Čak je dobio i dvoboj protiv Gibsona kojega je poslao na klupu do same završnice. WNBA može biti ponosna na činjenicu da je njena članica odigrala ovako kvalitetnu partiju u ovakvom dvoboju. Iako, Bosh nije bila najbolji igrač. Da nije bilo izvjesnog Kralja, teško da bi imala prilike pucati onoliko otvorenih šuteva.

Gee: James je apsolutno imao kontrolu nad susretom od prvog do zadnjeg trenutka. Njegova obrana je nešto što će trebati proučavati, bilo je trenutaka kada bi zaspao na perimetru, ali pod košem je na trenutke djelovao kao Mutombo. A o napadačkom učinku da ne govorim, ovaj put nije bio bitan kao strijelac, ali je zato razigravao i održavao napad Heata podmazanim. Po meni je to bio ključ, u sudaru ovakve dvije obrane bolje prolazi ona ekipa koja zabije više lakih koševa, a Miami je nekako tijekom cijelog susreta lakše organizirao igru. Bullsi na postavljeni napad nisu zabili ni jedan lagani koš, a zahvaljujući kretanju lopte i Jamesovim pasovima Miami ih je zabio nekoliko.

Emir: Ne treba ni spominjati da je i u završnici opet odradio najveći dio posla, prelomio je utakmicu s par sjajnih poteza na oba kraja parketa. Deng ga je sjajno čuvao, Bullsi bi ga udvajali čim bi prišao reketu, ali na kraju se pokazalo da je ta uloga strijelca bila najmanje bitna, čovjek je našao deset drugih načina za dovesti momčad do pobjede.

Gee: Za razliku od Rosea, koji je još jednom odigrao kriminalno. Čovjek je MVP regularnog dijela, to ću uvijek potpisati, ali mislim da je očito tko je bolji igrač. Kada Roseu uzmeš lake koševe i ulogu strijelca, on nema čime pomoći momčadi. Ovo što je on odigrao noćas mogao je bilo koji NBA bek. Ne kužim kako nije u stanju iznuditi koje bacanje više ili barem vrtiti pick igru. Opet, on se barem trudio, ali za Noaha više nemam riječi opravdanja. Istina, odigrao je dobru rolu kao razigravač s posta, pravovremeno je nalazio suigrače prilikom utrčavanja, ali nema ga u onom najvažnijem - skoku. Ako nije u stanju donijeti luđačku energiju pod koš, Noah je praktički bezvrijedan - njegove vještine oko koša u ovom trenutku nisu puno bolje od onih Joela Anthonya, tužno mi ga je gledati kako nije u stanju zabiti zicer ili ubaciti odbijanac. Tako da i on i Rose i dalje ostaju dužni jednu pravu partiju, pravo je čudo da se Bullsi i drže ovoliko u ova dva susreta bez njihove pomoći.

Emir: Jedan od najvećih problema u ovoj utakmici po Bullse bio je taj što nisu mogli složiti kombinaciju dva raspoložena visoka. Noah je bio dobar u razigravanju s 6 asista u prvom poluvremenu, no osim toga nije napravio ništa, osim što je nazvao nekog gledatelja jebenom pederčinom. Kada se Boozer razigrao, Noah mu nije čuvao leđa, a Thibodeau se nije sjetio uvesti Taja u igru iako bi on u paru s Carlosom protiv ovakve rotacije Miamia bio i više nego idealno rješenje. Prvo, Gibson i Boozer su najopasnija ofenzivna kombinacija koju Bullsi imaju, a Taj je trenutno ionako veći Noah od Noaha što se tiče energije i borbenosti koju donosi na parket. Nadam se da će u četvrtoj Thibodeau ranije posegnuti za kombinacijom Gibson-Boozer i to ne samo zbog eventualnog odsustva Asika zbog ozljede.

Gee: Istina, prebrzo je vadio Gibsona iz igre nakon osobnih, iako je Noah igrao loše, a Asik opet dobio po sebi. Obzirom da je Spoelstra rotaciju sveo na 8 igrača i da mu klupu čine Chalmers (mijenja Bibbya), Miller (mijenja bokove) i Haslem (mijenja visoke), stvarno nema razloga da Gibson ne vidi viši minuta. Recimo, par Bosh-Haslem je idealan Miamiu, ali i Bullsima. U stanju su izvući Bullse iz reketa, ali i Bullsi su u stanju s Boozerom i Gibsonom odgovoriti s par visokih koji vole igrati licem košu. I tako malo raširiti taj reket za njihovo jedino oružje - ulaze Rosea i Denga. Kako je Korver totalno beskoristan u ovoj seriji - protiv swingmana poput Wadea i Jamesa ne može igrati ni pod razno - ispada da je to jedini način da Bullsi barem malo rašire reket.

Emir: Korver je važan za Bullse, cijelu sezonu im je omogućavao balans unutar-van igre, ali ovaj match-up mu jednostavno ne odgovara. Ako je on u igri, Rose mora čuvati Wadea, a to je tek van svake pameti. Uglavnom, ne vidim načina na koji ga se može dovoljno iskoristiti u napadu da anulira sve loše što donosi obrani. Mislim, Rose i ovako djeluje umorno sa svim onim što pokušava prema naprijed, samo mu još treba trčanje za Wadeom. Slažem se da je bio loš, posebice u prvom dijelu, nije mi jasno zašto djeluje tako mlako u ulazima. Valjda zato i nije u stanju iznuditi više bacanja, jer ne ide do kraja kako bi trebao. Također mi nije jasno zašto Bullsi uporno odbijaju vrtiti pick igru s Boozerom, nego su proigravanja raspoloženog šutera s vrha posta sveli na spuštanje lopte, izolaciju, pa što napravi jedan na jedan.

Gee: Pa ja se ne sjećam da su tijekom sezone uopće uspostavili pick 'n' pop Rosea i Boozera kao legitimnu akciju, što mi je van pameti obzirom da je Boozer s Deronom Williamsom u Jazzu usavršio upravo taj dio igre. Chicago je praktički sam sebe limitirao, ovakvom bezidejnom igrom u napadu jednostavno nemaju dovoljno moći da prate Heat.

Emir: Thibo je sjajan trener, prije svega u defanzivnom pristupu (majstorski je zatvorio Wadea, Bogans i Brewer ga uvijek usmjeravaju lijevo, a tamo odmah čeka visoki igrač spreman na preuzimanje, još "samo" mora riješiti Boshevu igru s poludistance i Jamesovu sposobnost dizanja razine igre u završnici), ali ofenziva mu očito ne ide. Evo, prošle su tri utakmice, nigdje prilagodbe u tom dijelu kako bi se malo olakšao napadački ritam. Uvijek vrte isto, pa nije ni čudo da se Miami već usavršio u branjenju onoga što mu se prezentira. Stoga, ne bude li većih pomaka naprijed u napadu već u sljedećoj utakmici, ova priča je gotova. Ma kako optimističan navijač bio, moram priznati da je Miami trenutno jednostavno bolja ekipa.

28Apr/116

NEAL YOUNG

Posted by ispdcom

Dvije serije završile, jedna se još malo produžila. Drama se neočekivano opet gledala u Miamiu, Heat muku muči oko toga kako utakmicu mirno privesti kraju, a leševi Bibbya i Ilgauskasa su toliko zaudarali da ih je Spoelstra nakon 4 minute izbacio s parketa, polio benzinom i kremirao. Drame je bilo i u Oklahomi, gdje je Thunder ovaj put dobio nemoguće nakon što je skoro dva puta prokockao dobiveno. Ali, noćašnji vrhunac ipak se zbio nešto južnije, u Teksasu, gdje su Spursi taktičkim oružjem u kojem im nema ravna - srećom - po tko zna koji put ostali živi. I dok su Emir (pratio Miami) i Sickre (pratio OKC) uz dramu gledali i košarku obilježenu ne uvijek najboljim odlukama, ja sam imao sreće - uz uzbuđenja, Memphis i San Antonio ponudili su i vrhunsku igru. Ova serija je bez konkurencije ljepotica prvog kruga.

HEAT - SIXERS, G 5

Dwyane, LeBron i njihova sestrica Chris izborili su seriju protiv Bostona, na čemu mogu zahvaliti košarkaškim božanstvima koja su odlučila da će Mario Chalmers sinoć pogađati trice kao na traci. Jer, Philadelphia je nadigrala Miami, ali je izgubila na način na koji je izgubila većinu neizvjesnih utakmica u sezoni. Igoudala jednostavno nije uspio pogoditi svoj zadnji šut. Što je stvarno šteta jer je do tog trenutka Andre odigrao sjajnu utakmicu.

76ersi su furiozno krenuli na početku utakmice i početkom treće četvrtine. Heat se u prvom poluvremenu uspio vratiti Chalmersovom serijom, ali u drugom poluvremenu nikakve značajnije serije nije bilo i utakmica je ušla u neizvjesnu završnicu. Collins je od svoje momčadi dobio praktično sve što je tražio – čvrstu obranu s dosta udvajanje i preuzimanja, brzu tranziciju i napadanje na nepostavljenu obranu kada god je to moguće, brzi protok lopte u napadu kada je Heat obranu postavio i borbu za svaku loptu. Da se na utakmici pojavio Lou Williams, da je Evan Turner zabio nešto ili jednostavno uzimao bolje šuteve (jako sam mu zamjerio nepotrebno forsiranje ulaza dvije i po minute prije kraja utakmice kada je bilo +4 za Heat) te da su Sixersi pogodili koje od onih bacanja koje su promašili, utakmica bi se vjerojatno drugačije rasplela. Ali, čim postoji previše ovih 'da se', to ne donosi ništa dobrog.

Sixersi nisu mogli ništa protiv Chalmersa. Očigledno je odluka bila da se u obrani čuva reket i pokušava udvajati Wadea i Jamesa kad god je to moguće, a sve ove ostale ostaviti da pucaju trice. Protiv Miamija moraš žrtvovati neku figuru, a Collins je žrtvovao čvršće pokrivanje Heatovih tricaša. Kako ne vjerujem da će Chalmers ikada više u playoffu pogoditi šest trica, onda se slažem s takvom taktikom. Mislim, ako te Chalmers i Jones (3 trice) imaju dobiti, a onda jebiga.

Heat se i ovu utakmicu pokazao onakvim kakvim smo ga često gledali ove sezone. Čim utakmica ne ide onako kako su oni to zamislili, počinje gubljenje živaca. Sestra Chris glumi neku čvrstinu pa se busa u prsa, LeBron i Dwyane traže faul i na krivi pogled, a sve to s klupe gleda začuđeni Eric. Meni ova momčad i dalje ne ulijeva nikakvo povjerenje i bez obzira što smatram kako je Boston dosta lošiji nego što je to bio početkom sezone, ne vidim kako će Heat četiri puta slaviti protiv njih, pogotovo nakon što sestri Chris brat Kevin pokaže što su to muda.

Što se Sixersa tiče, imaju jednu lijepu momčad u koju treba vjerovati i koju treba forsirati. Sada je na Collinsu da nekako sredi kemiju između Turnera i ostatka momčadi jer je to ključ za njihovu budućnost. Evan treba biti igrač koji završava utakmice i važno napadačko oružje. U obrani se već pokazao, a kombinacija njega i Igoudale će namučiti sve napade ovog svijeta. Younga obavezno treba zadržati, Jrue Holiday se pokazao kao jako dobar play, Brand je prihvatio ulogu kakvu je Collins od njega tražio, Hawes igra sasvim solidno, a Meeks će ubaciti svoje otvorene šuteve kada do njih dođe. Lou Williams je prilično nestabilan igrač i pitanje je hoće li se to promijeniti pa bi možda Holidayu bolji back-up bio neki iskusniji play, a Sixersima bi dobro došlo i još jedno čvrsto tijelo pod košem s klupe. Sve u svemu, časno su pali protiv Heata. Svaka čast.

THUNDER - NUGGETS, G 5

Ako Westbrook sinoć nije skontao šta mu je činiti na parketu, onda neće nikada. Ok, vjerovatno nije, sudeći barem po onom dodavanju u završnici koje je Harden, srećom po domaće, uspio nekako iskontrolirati, a Brooks pozvati time out 6 sekundi prije kraja.

Cijelu sezonu očajavamo nad igrom Thundera u napadu koja podsjeća na dvije muhe zunzare, jedino što je Durant daleko talentiraniji i fizički dominantniji igrač. Durant show u napadu i Ibaka show u obrani (9 blokada) su osnova ove momčadi. Svi ostali, uključujući i RW-a su tu da se prilagode nositeljima i sinoćnji susret, pogotovo zadnjih šest minuta je ogledalo onoga kako bi stvari trebale izgledati.

Ibaka je preokrenuo utakmicu blokadama Neneu i Kenyonu, a Durant je odradio sve u napadu. Baš sve. Dodao Hardenu za tricu kad se otvorio prostor (vjera u suigrače), zabio slobodna (mirnoća), zabio tricu i skok šut preko ruke (fizikalije + talent) i lansirao završni f-u svima u onih preostalih 6 sekundi napada kada se trzajem oslobodio Chandlera pa odmah potom ubacio preko Nenea. Prekrasno. Imao je i blokadu, ali o tome kasnije.

Za Denver je velika stvar da su većinu serije bili u egalu i da nisu pometeni. Obrana je ementaler, nemaju kvalitetnu završnicu, ali to nisu novosti. Kad vrte loptu prema Karlovim idejama, napad zna super izgledati. Afflalo i Galinari tu mogu nametnuti svoje jake strane i ritam, a njima valja pridodati Ty Lawsona. To je ujedno i rotacija za budućnost na vanjskoj liniji. Pod košem je solidni Nene koji je to što jest, solidan napadač, mrcina limitirana u obrani i sklon nestalnim nastupima. Chandler je šesti s klupe. Uglavnom, jezgra je solidna i ništa više od toga, ali bar neće biti Melo-nemira i moći će u miru raditi i graditi.

Bez ostatka sadašnje momčadi mogu dalje, poglavito bez silno talentiranog te istovremeno silno dementnog JR Smitha. Njegov kraj karijere u Denveru je ogledalo cijelog boravka u svijetlo-plavom dresu. Uđe pred kraj utrakmice, zaustavi protok lopte odmah, zabije preko ruke, zabije tricu i potom na minus 3 ide pucati devet sekundi prije kraja utakmice preko dvojice, od kojih je jedan Durant koji mu lijepi spomenutu bananu. Bye bye JR. Bye bye Denver. Do sljedeće sezone, borbe za playoff i još jednog ispadanja u prvom krugu.

SPURS - GRIZZLIES, G 5

Spursi su eliminacijsku utakmicu dočekali neobično ležerno. Tako se bar dalo zaključiti po reakcijama u napadu gdje ih je obrana Grizzliesa još jednom izluđivala. Bilo kakvi pokušaji driblinga ili dolaska do pozicije kretanjem lopte bili su spriječeni u startu, tako da im je samo ostalo igrati preko Timmya, koji je još jednom dao sve od sebe. To možda više nije dovoljno za kontrolu utakmice, ali dobri stari veteran je sam održavao kakvu-takvu ravnotežu s dominantnom unutarnjom linijom Memphisa.

Ako u napadu i nisu davali do znanja da ih možda čeka odlazak na odmor, obrambeno su odlučili zaigrati na sve ili ništa. Nakrcali su se u reket, zaustavili post igru i ulaze Memphisa, izazivajući ih na otvorene šuteve. Što je u biti logična taktika, jer osim Mayoa Grizzliesi nemaju igrača koji bi mogao postati vruć iz vana i kazniti ovakvu obranu. Memphis je nasjeo, zadovoljili su se šutom, a San Antonio je nametnuo ritam kakav mu je odgovarao.

Na prvu veću prednost Spursi odlaze početkom druge, kada je Bonner konačno spojio par šuteva (tek sada kada vidiš kako su ga Grizzliesi razotkrili kao rupu u obrani i osudili na totalno sporednu ulogu skužiš koliko je njegova trica bila bitna za tečnost napada Spursa), a priključili su mu se i razigrani Manu i Tony. Napad odjednom djeluje smisleno i odlaze čak do 16 koševa prednosti. Tada stvar u svoje ruke uzima Mike Conley. Nizom ulaza, koševa s poludistance i floatera, sjajni playmaker sam-samcat vraća Memphis na podnošljivih 8 razlike prije odlaska na odmor.

U nastavku utakmice Spursi opet izazivaju Memphis da šutira, međutim ovaj put protivniku nije do zezanja. Hollins je na pauzi ispravio problem te se Grizliji vraćaju svojoj osnovnoj igri preko dva centra, posebice u ovoj seriji čak i možda previše skromnom Randolphu (nisam mislio da ću i to ikada reći, ali Zach bi stvarno trebao više pucati!!!), pojačavaju agresiju u obrani i hvataju ritam koji Spursi ne mogu pratiti tijekom cijele serije. Jednostavno, najbolja košarka Memphisa je bolja od najbolje košarke Spursa, što nam dokazuje barem tri četvrtine ove serije. Uglavnom, do kraja treće već su 5 koševa u prednosti.

I onda počinje show. San Antonio konačno igra jedan sjajan period košarke, Ginobili secira obranu Memphisa, a nešto su zabili čak i neprimjetni Hill te uvjerljivo najgori igrač Spursa Jefferson. Razigranom Ginobiliu neočekivano se suprotstavlja Sam Young koji svojom upornom obranom, trkom i snagom drži Memphis u maloj prednosti. Čovjek je radio doslovno sve - krao lopte, istrčavao kontre, zabijao ulaze i što je najluđe, spojivši dva šuta iz vana spriječio je San Antonio da se previše povuče u reket.

Memphis je do samog kraja držao minimalnu prednost, a nakon što je Young stao, konačno je povukao ipak glavni igrač - Zach. Koševima na sve načine (šut s poludistance, odbijanac nakon skoka u napadu, a posebice zabijanjem svih slobodnih s kojima inače ima problema - čime je samo dokazao da ruka i talent nisu problem, već samo glava) i skokovima (koje komentatori Grizzliesa zovu z-bounds) očuvao je +3 na 9 sekundi do kraja.

I tada se događa nešto na što su, na primjer, navijači Sunsa navikli svih ovih godina kada su u pitanju Spursi. Čudo. Nije problem zabiti koš u 9 sekundi, hej Reggie ih je zabio 8, ali Spursi su skoro izgubili loptu, spetljali su se prilikom ubacivanja, 7 sekundi je bačeno u vjetar. I onda Manu nekako uspijeva doći do kuta, potegnuti napamet i zabiti. Srećom po Memphis, u tom kaosu stao je na crtu i umjesto izjednačenja Spursi i dalje zaostaju jedan koš. Zach uredno zabija oba bacanja, čista kao suze. Sada je opet +3, sekunda je prošla. Kasnije će Hollins žaliti što se nije bolje potrudio oko izvođenja lopte ne bi li izgubili još koju stotinku.

Znamo da je ta jedna sekunda dovoljna za pucati na koš. U slučaju Spursa, ona je očito dovoljna da čovjek vodi loptu, zastane, namjesti se i potegne tricu za produžetak. Samo kod Spursa taj čovjek može biti Gary Neal, sjajni strijelac koji iza sebe ima jednu fantastičnu sezonu, koju je okrunio ovom tricom. Zaslužio je, a svima ostalima samo ostaje pitati se - gdje San Antonio nalazi ove likove?

U produžetku Memphis djeluje dekoncentrirano, San Antonio lagano privodi stvar kraju. Produžili su si život na još jednu utakmicu. Ipak, po svemu onome što smo vidjeli do sada, bit će im to zadnja ove sezone. Memphis je 15 od 20 četvrtina bio bolja momčad.

Iako su nas noćas Spursi podsjetili koliko su opasni, ipak ovo nije vrijeme od prije nekoliko sezona kada su čupali srce Sunsima, koji su bili jednako dobri, ali nesretniji. Ne, ovi Spursi su odigrali najbolje što su mogli i jedva su se izvukli.

Manu je najbolje rekao kada su mu citirali ono vječnu o srcu prvaka - daleko smo mi od prvaka s ovom igrom. Timmy je sam, star i nemoćan zaustaviti sve ove mlade lavove, Manu i Tony prolaza kroz zid ne bi li nešto kreirali u napadu. Sve što Memphis treba je zrnce koncentracije više tijekom utakmice i mogu početi voditi računa o tome kako zaustaviti Duranta.

19Apr/114

COLONEL KURT

Posted by Gee_Spot

Noćas su odigrane dvije utakmice na Istoku, obje ružne. Nakon klimavih prvih utakmica oba favorita su imala šansu pokazati zašto su favoriti, ali to je uspijelo samo Miamiu. Heat je taman negdje za ovih 20-ak koševa bolji od Sixersa kada odigra blizu gornje grancie mogućnosti. Aktivna obrana, kontrola skoka pod oba koša i Dwyane Wade u formi više su nego dovoljni za prošetati se kroz susret. Sixersi ne mogu usporiti Bosha (nadigrao Branda u svakom detalju), a time su sebi potpisali smrtnu presudu, s Boshevim koševima Miamiev napad uspijeva sakriti sve nedostatke.

Čak i James izgleda poprilično dobro u ulozi vodonoše, ničim nije pokazao da mu teško pada raditi umjesto šutirati i silovati loptu (a treba priznati da i Iggy nekako uspijeva otežati mu život, svaka čast). Većinu koševa zabio je nakon što je susret već bio prelomljen, ali ni to nije za zanemariti jer je praktički svojom ozbiljnošću sam kontrolirao razliku do kraja. U startu je najveći posao odradio Wade - iako se prije utakmice opet pričalo o migreni koje ga muči cijelu sezonu, Dwyane je u obrani sijao paniku, a u napadu uredno lomio svoje čuvare (posebno je bilo simpatično vidjeti kako je slomio koljena Turneru, rookie je u jednom trenutku izgledao kao epileptičar).

Za Heat su tako dvije stvari trenutno najvažnije:

- da ni Wade ni itko drugi nema nikakvih bitnijih zdravstvenih problema i da igraju blizu 100%

- da ni u jednom trenutku nisu smanjili intenzitet obrane ili napustili dogovorenu igru u napadu tijekom svih 48 minuta druge utakmice

Iako je rano, treba voditi računa o tome da je nakon dvije utakmice Wade vodeći u bitci za MVP-a playoffa.

A kandidat za LVP-a bi se mogao naći među Bullsima. Koji su se opet mučili zabiti, odjednom kao da je potpuno nestala ona fluidnost u napadu i unutar-van igra s puno pasova koja ih krasila i tako prikrivala činjenicu da su ovisni o Roseu. Sada kao da svi čekaju da Derrick riješi stvar, svi gledaju i promašuju. S tim da koliko god napad bio drven, najveći problem predstavlja nedostatak one obrane koja ih je krasila cijelu sezonu.Točnije, nedostatak borbenosti.

Tko je mogao pomisliti da će Pacersi nadigrati Bullse u kategoriji u kojoj ovi vode ligu cijelu sezonu, a to je upravo taj ratnički pristup. Nema šanse da ijedan igrač Bullsa uđe pod koš bez da popije batine, obrana se igra u kost dužinom cijelog terena, a posebice sjajan dojam ostavlja rookie George koji pošteno muči Rosea kretanjem i dugim rukama. Pacersi su opet izgubili na isti način kao i dvije večeri ranije - nisu u stanju stvari privesti kraju, dok Bullsi upravo u tom segmentu igre briljiraju.

Što me totalno zbunjuje. S jedne strane imaš dojam da je Chicago nervozan zbog mladosti i pritiska, ipak se prvi puta od njih nešto očekuje. U regularnoj sezoni su nadmašili očekivanja, ali sada je praktički sve osim Finala - razočaranje. To nije mali psihološki korak. Samo, kako onda objasniti da jedna takva naizgled ukočena momčad može samo tako, u ključnim trenutcima, postati podmazani stroj?

Ne znam, jedva čekam vidjeti kako će odigrati u gostima, uspiju li tamo dignuti razinu obrane i konačno kontrolirati utakmicu od početka do kraja, onda stvarno sve možemo pripisati mladosti i prilagodbi promjeni konteksta u kojem se nalaze. Međutim, pokažu li i na strani iste boljke, dekoncentraciju u napadu i obrani, dozvole li Pacersima da ih još jednom nadigraju u aspketima igre koji se ne iskazuju brojkama već znojem i modricama, e onda se već možemo pitati gdje je nestala ona momčad iz regularne sezone.

Tražeći odgovor na to pitanje možemo izabrati dva puta. Već vidim kako će mnogobrojni mudraci izabrati prvi, po kojem ove dvije utakmice ukazuju na slabosti Bullsa koje se u playoff nisu u stanju maskirati jer ovo je ipak neka druga razina igre. Što mi nema smisla, jer ovo je ipak jebena Indiana. Takav stav implicira da su Pacersi preko noći dodali jednu razinu više svojoj igri samo zato što je ovo playoff, a to je suludo. Ova momčad se do zadnjeg trena borila za uhvatiti tu osmu poziciju, kvragu.

Drugi put mi se čini realniji i bliži istini. Bullsi su iste mane iskazivali cijelu godinu, svi ih dobro znamo, ali do sada su ih vješto maskirali dominacijom u kategorijama poput obrane, skoka, zatvorenog reketa, borbenosti. Bez toga, čak ni protiv limitirane momčadi kao što je Indiana, kojoj je želja upravo najveći plus, nisu u stanju ostaviti dojam šampionske ekipe. U biti, koliko je kilava njihova energija bila noćas dovoljno govori podatak da su visili do samog kraja usprkos tome što su imali 20-ak skokova više od Pacersa.

Poanta je sljedeća - da je neka druga NBA ekipa u pitanju, čovjek bi posumnjao da ne doživljavaju Indianu dovoljno ozbiljno i da jedva čekaju sljedeći krug. Kako su u pitanju Bullsi, radnička momčad koja svakoj utakmici prilazi na isti način, a tako barem kaže mit, uvećavamo njihove mane tražeći odgovor. A on nam je pred očima - Bullsi jednostavno igraju koliko treba da ostanu u igri, pa onda na kraju privedu stvar kraju tim urođenim mentalitetom ubojica.

Pacersi mogu tražiti isprike u tome što se ozljedio Collison, koji je radio popriličan napadački pritisak na Rosea, iako ne treba zanemariti da su dobro odigrali i Price, pa čak i Ford, koji je ispuzao iz svoje grobnice kako bi zabio tricu preko cijelog terena. Ali, sve to skupa kao da nije služilo da podigne Pacerse, već da testira Bullse. Koje je, nije li to fantastično, živima u trećoj držao dobri stari Kurt Thomas svojom neuništivom energijom i iskustvom, dok stvar u svoje ruke u završnici nije uzeo Rose, poigravši se i s obranom Pacersa i samim sobom. I, naravno, dok se Korver nije ukazao ključnom tricom.

Ta neozbiljnost Bullsa nije tipična za momčad koju smo navikli gledati, ali samo njeno postojanje dovoljno govori o tome da ova ekipa ima ogromne rezerve i da je ovo što smo gledali u prve dvije utakmice tek vrh ledenog brijega. Ali, opet kažem, mislim da je vrijeme da u Indianapolisu konačno vidimo onu obranu i onu fanatičnu borbenost koju smo navikli gledati od njih, a ne da McRoberts, Hibbert, Psycho i Foster ostavljaju bolji dojam od Boozera, Noaha i Gibsona (uz časnu iznimku pukovnika Kurta).

Nikada nije mudro praviti ražanj dok je zec u šumi, a ovi Bullsi kao da su već mislima na puno većim stvarima. Što nije dobro, jer su itekako ranjivi, a Pacersi su sinoć pokazali kako ranim udvajanjem Rosea možeš potpuno zbuniti njihov napad. Rose previše drži loptu u takvim situacijama, a najluđe od svega je što mu nitko ne dolazi u pomoć, svi kao da čekaju da on sam riješi sve što iskrsne pred njim. S malo više preuzimanje odgovornosti ostalih i puno više ritma, dojam je kako bi Bullsi igrali puno bolje u napadu. S tim da se za sada ispodprosječna razina energije u obrani ipak čini njihovim najvećim problemom.

15Apr/1118

WHERE AMAZING HAPPENS 2011

Posted by Gee_Spot

Playoff je pred vratima, startne pozicije su podijeljene i vrijeme je za prognoze. Već godinama (točnije, ovo je četvrti put) svi okupljeni oko ovog bloga pozvani su da ostavljaju svoje vizije razvoja budućnosti Novog Svjetskog Poretka u komentarima, kako bi se uključili u borbu za Zokija, odnosno kako bi ponijeli prestižnu titulu osvajača The Zoran Vakula Awards.

E, sada ovako. Za svoju raju s fantasya se ne brinem, oni će svoje napraviti, ostavit će prognoze i možda osvojiti i jedan mali trofej koji si dodjeljujemo u ligi. Međutim, svi vi ostali, a ima vas više nego što sam mogao vjerovati kada sam prvi put uključio googleov analytics, dajte se uključite i prognozirajte. Ako već ne možete osvojiti ikonicu trofeja, Gee vam obećava poslati barem par DVD-ova s klasičnim NBA tekmama (po dogovoru i po izboru iz njegove kolekcije).

FIRST ROUND

Bulls vs Pacers

Ova serije donosi samo jedno pitanje – mogu li Pacersi dobiti barem jednu pred svojom publikom? Bullsi su bolji za dvije klase u svim aspektima igre, a razlika u talentu je brutalna. Pacersi nemaju obranu, solidna rotacija pod košem u stanju je kontrolirati skok protiv slabijih momčadi, ali protiv ovih manijaka iz Chicaga koji se bacaju za svakom loptom? Mislim, Daren Collison organizira igru protiv ovih dugonja? Ma, kada stvari ovako postavim čini mi se je metla jedina realnost.

4-0 Bulls

Heat vs Sixers

Šteta, stvarno šteta što nećemo imati prilike gledati Heat protiv Knicksa. To bi stvarno bio show, definitivno više zbog svega uokolo parketa, ali ne treba isključiti ni motivaciju kakvu bi Amare i Melo osjetili pored Brona i Wadea. Ah, pa bit će oni motivirani i protiv Bostona, zar ne? Pa ne, u tome i je poanta. Jer, njima glavna motivacija nije otići do kraja i osvojiti naslov, njima je još uvijek važnije dokazati da su veći mužjaci jedni od drugih.

Ovako će Wade i ekipa na Sixerse. Zaboravite na one priče o Sixersima kao čvrstoj ekipi, ovaj protivnik im neće dozvoliti to pokazati. Miami nailazi na probleme kada mu isključiš jednog od trojke, te kada ih ubijaš pod košem. Sixersi niti imaju kime iskoristiti njihovu rupu u reketu, niti mogu isključiti Bosha kao najlakšu žrtvu i najslabiju kariku. Iguodala može malo otežati život Jamesu, ili Wadeu kada Jamesa preuzima Young, ali definitivno ih ne može usporiti. S druge strane, Sixersi se oslanjaju na atleticizam i fizikalije, a kao takvi definitivno su kao naručeni da ih pomete momčad koja upravo od tih aspekata igre i živi.

4-0 Heat

Celtics vs Knicks

U biti, možda ćemo i gledati Heat protiv Knicksa, samo rundu kasnije od očekivanog. Šalim se, ma u kakvoj banani bili Celticsi, dok god ima kap krvi u Rayu, Paulu i Kevinu, neće gubiti od ovakvih momčadi kao što su Knicksi. Ne vjerujem u novi preokret Bostona, nešto slično što su napravili lani kada su nakon očajne završnice poludili u playoffu. Ovaj put čeka ih ipak pretežak put. Ali, Knicksi definitivno nisu prepreka.

4-1 Celtics

Magic vs Hawks

Jedna od smiješnijih priča koja je ove sezone objavljena ona je o Atlantinom protuotrovu za Dwighta Howarda. Čovjek je zove Jason Collins i magistar je za iznuditi faul u napadu, što mu je jedina vrlina na osnovu koje je, ne samo zaradio NBA mirovinu, već i zaigrao čak u dva NBA Finala s Netsima i to u poprilično važnoj ulozi (jebote, pa tip je startao protiv Duncana u Finalu, što je do lanjskog nastupa Jermainea O'Neala u prvom krugu playoffa protiv Bostona vjerojatno bio najgori individualni nastup u jednoj playoff seriji).

O čemu se radi? Hawksi su dobili 3 od 4 utakmice kroz regularnu sezonu, a stručnjaci odmah moraju naći nekakvo objašnjenje. Mislim, čemu prihvatiti sve što se događa kao slučajnost, onda uloge komentatora nemaju smisla, zar ne. Pa je tako objašnjenje da je Collins masom i igrom u obrani u stanju Howarda dovesti u probleme. A stvar je u biti samo u tome što Orlando uopće nije tako dobar, odnosno u tome što Atlanta ima sjajnih igrača na rosteru.

Posebice Ala Horforda koji vjerovatno uživa tih desetak minuta tijekom kojih ne mora igrati centra već se može posvetiti svojoj prirodnoj ulozi visokog krila. Josh Smith, oslobođen okova, može letiti po parketu, a Joe Johnson se može nametnuti protiv Richardsona, što ne može protiv drugih bekova u ovim uvjetno rečeno vrhunskim momčadim.

Samo, Atlanta nema klupu. Nemaju nikakvu prednost kada igraju doma zbog najgore atmosfere u ligi. Naravno da ne mogu zaustaviti Dwighta, a Dwight može zaustaviti njih. Orlando može računati na solidne partije Nelsona, Richardsona, Andersona i Redicka, Atlanta treba vrhunske partije svoja tri najbolja igrača svaku večer. Obzirom da se susreću dvije čvrste obrane, jedna oslonjena na kontrolu ritma, sporu igru i srce Ala Horforda, druga oslonjena na zatvoreni reket najdominantnijeg igrača u ligi, ono što je sigurno je da ćemo gledati ružnu košarku punu konfilkta.

Koja može imati samo dva ishoda – ili će se obje momčadi mučiti zabiti 80, zbog čega će Hawksi dobiti dvije utakmice, ili će trice Orlanda konačno upasti (i da, to što su ih promašivali glavni je razlog poraza u regularnom dijelu sezone) i dati im dodatnu brzinu koju Atlanta više neće moći pratiti. Ja se kladim na ovo drugo.

4-1 Magic

Spurs vs Grizzlies

E, ovdje počinje show. Ako ću gledati talent i igru, Memphis je za mene favorit. Zach je zvijer pod košem za koju Spursi nemaju odgovora, njihova obrana na vanjskim pozicijama ne dozvoljava čak ni dvojcu Parker-Ginobili da se razmaše, imaju dovoljno oružja na klupi da održe korak s Popovom ubojitom drugom postavom, igraju nesebično i požrtvovno. Na strani Spursa je samo jedna stvar, koja se možda pokaže presudnom – iskustvo. Iskustvo playoffa i važnih utakmica.

Grizzliesi su također na kraju tankirali ne bi li izbjegli Lakerse, što se čini mudrim potezom, ali ujedno navlači bijes karme. Što će biti presudno u sedmoj utakmici ili u onom produžetku što će ga izgubiti. Manu, Tony i Timmy nakon naporne sezone možda nisu u životnoj formi, ali ostalo im je dovoljno barem za proći ovaj prvi krug. Nikad ne podcjenjuj srce prvaka, makar u njega bile ugrađene dvije prijemosnice.

4-3 Spurs

Lakers vs Hornets

Čudesna sezona Hornetsa ovdje završava. Izboriti playoff s ovakvim suigračima i sa sjebanim koljenom dovoljan je dokaz veličine Chrisa Paula. Nažalost, za zid Lakersa pod košem nemaju rješenja. Da idu na Dallas ili Spurse, šanse bi im bile duplo veće jer bi mogli nametnuti svoju kirurški preciznu ogranizaciju napada. Ovako, sve što Paul može kada se zabije u reket je baciti loptu nazad vani – protiv visine Lakersa ne možeš ni pucati niti proigravati suigrača na ziceru. Treba ti vanjski šut, a njega Hornetsi nemaju u dovoljnim količinama. Već vidim kako će Arizine cigle izazivati osmijeh na Artestovom licu. Plus, Kobe jedva čeka ubiti nekoga zbog ovih 100 000 dolara što su mi ih maznuli. Samo da ne ubije svoju momčad, je li.

4-0 Lakers

Mavs vs Blazers

Još jedna drama. Kako sam cijelu sezonu uživao u igri Dallasa i uporno ih isticao kao sjajnu momčad, vrlo lako mogu upasti u zamku da im dam prednost u ovom dvoboju. Ali, činjenica je da su Mavsi drugi dio sezone pročitana knjiga. Od trenutka kada je Kidd ubacio u nižu brzinu i kada su protivnici počeli ozbiljnije shvaćati Chandlera, sve se opet vratilo na onu staru priču – daj loptu Dirku ili Terryu i nadaj se da će oni već nekako zabiti.

To je premalo za ove Blazerse koji su dolaskom Geralda Wallacea dobili dodatno oružje koje je u isto vrijeme olakšalo život Aldridgeu. Dodaj gomilu solidnih igrača oko njih, Cambya koji je doktorirao upravo u ovom ulozi koju igra Chandler i jasno je kako su Blazersi u ovom susretu u biti favoriti.

Dirk i Terry jednostavno ne mogu sami, a ne pomaže im ni činjenica što Portland zasigurno neće izgubiti ni jednu doma pred svojom ludom publikom. Aldridge i Wallace su fajteri koje će Rose Garden nositi, a u ovakvom odnosu snaga Blazersi moraju dobiti jednu na strani. Uostalom, Dallas doma ne briljira, uglavnom zbog pritiska kojega osjećaju. Čim nešto moraju, ovi Mavsi obično popuste pod pritiskom. I ma kako sjajno bili vođeni od Ricka Carlislea, nisu ni Blazersi ništa lošiji pod palicom lukavog McMillana.

4-2 Blazers

Thunder vs Nuggets

Na prvi pogled neizvjestan dvoboj dvije run and gun bande u kojem će možda domaći teren biti presudan. Krivo. Denver protivnike guši rotacijom i nadmorskom visinom, ali ovaj protivnik je mlad i rastrčan te mu takve stvari ne predstavljaju probleme. Poredajte igrače Denvera po talentu pored onih Oklahome i dobit ćete sljedeći podatak – Thunder u ovoj seriji ima tri najbolja igrača (možda čak i četiri). A znamo što se događa kada netko ima tri najbolja pojedinca u seriji. Sve što Denver može zabiti, mogu Durant i Westbrook. Sami.

Čini se kako Denver ima šanse zbog toga što ni Oklahoma ne igra obranu, ali Oklahoma pod košem ima dva razbijača koja ne prezaju ni pred kim. Jedini fajter Denvera je nepokretni Martin, dok je Nene previše sklon paziti na frizuru. Uostalom, Perkins mu je poslao jasnu poruku u ova zadnje dvije međusobne utakmice u finišu regularne sezone – ne ulazi pod koš jer ćeš dobiti batine.

4-1 Thunder

SECOND ROUND

Bulls vs Magic

I tu čarolija staje. I to ne ova Bullsa. Dwight je nezgodan protivnik, takav dominantan centar u stanju je raniti čak i ovu sjajnu obranu jer će joj oduzeti dio pokretljivosti. Znamo kako to ide – udvajaš njega, netko drugi ostane slobodan, upadne poneka trica viška i imaš seriju. Samo, Thibodeau je prepametan za prepustiti išta slučaju. Kako ova momčad Orlanda nema dovoljno talenta da ih rani osim na ovaj način, logično je očekivati da će pustiti da Howarda da radi što stigne i usput zaustaviti ostale. Bez trice, Orlando ne može zabiti dovoljno, a Rose i društvo s druge strane neće naići na takve prepreke.

4-1 Bulls

Heat vs Celtics

Kako je lako zaboraviti da je i lani u ovo vrijeme Boston bio na koljenima. Nitko im nije davao šansu protiv Cavsa, kamoli vjerovao da će doći do Finala nakon onako očajne završnice sezone. Svi znamo što se dogodilo. Ok, ove sezone situacija je nešto drugačija, slabija je ovo momčad Bostona, slabija i godinu starija. Ali, nikada ne smijete zanemariti to što Celticsi jednostavno znaju kako se pobjeđuje.

Međutim, usprkos tome ja u ovom dvoboju biram Heat. Nema tu nikakve čarobne formule, svaki put koji odabereš može biti pogrešan – osloniti se na prošle uspjehe Bostona ili na ove sadašnje patnje jednako je kontraproduktivno. Playoff je svijet za sebe, tko zna kakav šok može opet pokrenuti Celticse. Ali, sve mi se čini da ovaj put neće biti snage za preokret.

Prvo, Miami je najslabiji pod košem, a ova osvježena ekipa Bostona više nema mogućnosti to iskoristiti. Bez Perka, samo sa Shaqom, nemaju dovoljno mišića. Big Baby, gurnut iz uloge sjajnog strijelca s klupe i podizača energije u, praktički, rolu člana petorke koji se mora itekako boriti pod košem, nije toliko učinkovit. Znači, izgubili su dobar dio klupe, a ništa nisu dobili u petorci.

Drugo, Miami s Bibbyem više nije onako opasan u obrani, ali Boston to ne može iskoristiti. Rondo očito nije u stanju staviti momčad na ramena i riješiti stvar. Činjenica da uvijek igra jednako, bez obzira na to tko se nalazi s druge strane, govori o njegovom igračkim limitima. Ako nisi u stanju ubiti Fishera ili Bibbya, nisi lider. A to znači da sve opet ovisi o formi velike trojke. Koju s druge strane čekaju mlađi i fizički nadmoćniji igrači.

Na stranu sve priče oko gubitka kemije, razočaranja i sličnih, neopipljivih motiva. Ono osnovno, moć i talent, pojedinačno je na strani Heata. Jedina prednost Bostona je momčadski duh i zajedničko funkcioniranje, ali bez vrhunskih partija svih uključenih, posebice Ronda, teško je očekivati da mogu dobiti seriju protiv ovako potentne momčadi. Ma kako Miami ponekad djelovao raštimano, tanko i zbunjeno u završnicama, ne možeš im osporiti da imaju dva apsolutna manijaka na parketu koja mogu okrenuti svaku utakmicu. Nikada ne treba podcijeniti srce prvaka, ali ponekad je tijelo prevaga.

4-1 Heat

Spurs vs Thunder

Možda su Durant i Westbrook dva najmoćnija pojedinca u ovoj seriji, možda Ibaka i Perkins imaju više mišića od ikoga pod košem Spursa, ali ovo je dvoboj između momčadi koja je igranje košarke dovela do savršenstva protiv momčadi koja igra jedan sasvim drugi sport. Nema šanse da Thunder uspije braniti akcije Spursa, a Pop će naći nekoliko shema kojima će izluditi mladost, ludost i nesposobnost ekipe iz Oklahome.

4-2 Spurs

Lakers vs Blazers

Lakersi teško pobjeđuju u Rose Gardenu, ali još teže gube dome od Blazersa. Ako Bynum ovdje još bude u komadu, njihova moć pod košem bit će dovoljna. Također, Blazersi nisu u stanju iskoristiti slabosti Lakersa na perimetru niti nadigrati njihovu klupu. Svi McMillanovi trikovi ipak nisu dovoljni da se preskoči ovako bahato talentirana skupina igrača.

4-3 Lakers

CONFERENCE FINALS

Bulls vs Heat

Ako Boston ne može, Bullsi i mogu i znaju kako iskoristiti mane Miamia. I ne samo što će Bibby, Bosh i koji god leš bude imao minute na petici biti pregaženi, dužina Noaha, Gibsona, Denga i Brewera pošteno će izmoriti Wadea i Jamesa. A da ne govorim o Roseu. Zar će Wade trčati 40 minuta za njim? Čovjek je all-star, ali nije Superman.

4-2 Bulls

Spurs vs Lakers

Škola košarke ne može protiv imperija. Ove dvije momčadi se tako dobro poznaju da nikakvih velikih iznenađenja tu neće biti. Spursi su to što jesu, momčad koja cijele sezone igra iznad mogućnosti na račun poštovanja određenih pravila koja ih dovode u najbolju moguću situaciju. Lakersi su totalna suprotnost, momčad koja je dobar dio sezone podbacila. Ali, toliko su krcati da će to na kraju sve skupa izgledati nebitno. Dalje ide bolji.

4-2 Lakers

FINALS

Bulls vs Lakers

Rondo u lanjskom Finalu nije uspio nadigrati Fishera, ali zato će Rose zgaziti veterana. Nažalost po Bullse, neće ga imati tko pratiti. Obrana Bullsa neće popustiti, ali Lakersi su preraznovrsni i preduboki da ne bi zabili 90. To bi moglo biti dovoljno jer protiv ovih mrcina Bullsi neće previše zabiti pod košem, a znamo kako stoje s vanjskim šutom. Korver je x-faktor cijelog njihovog playoffa, njegova rola bit će važna do ovog trenutka, ali protiv Lakersa? Sumnjam da će on, Brewer i Bogans spriječiti Kobea da se izjednači s Jordanom po broju naslova. I iako je moj kandidat za MVP-a Gasol, teško da će nakon svega išta biti važnije od brojki 6 i 12. Kobeov šesti naslov i Philov dvanaesti prsten. Krajevi ciklusa. Dovoljan motiv da se ode do kraja čak i bez pomoći ovakve skupine suigrača. Ali, s njima će to biti definitivno lakše.

4-3 LAKERS

Vidimo se u subotu. Uživajte u najboljem dijelu godine.

16Nov/1010

WEEKLY PICK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Zbog manjeg broja odgledanih tekmi nego inače (do čega je došlo zbog maslina, jedne žene, ogromnih količina piva i visinskih priprema za odlazak na Truckerse) bit će ovo izuzetno kratak osvrt na tjedan, a kako je vrijeme i dalje dragocjeno, krenimo što prije na masline. Pardon, na posao.

TKO SU DRUGI NOSITELJI

Nakon prvog tjedna oduševljeno sam izjavio kako bi vrlo lako druge momčadi Istoka i Zapada, odmah nakon neprikosnovenih Lakersa i Celticsa, mogle biti upravo Bullsi i Jazz. Danas u to više ne sumnjam. Na Zapadu je, doduše, konkurencija za drugu poziciju ogromna, ali ovaj niz utakmica koji su odradili Jazzeri, ta stalna vraćanja nakon dvoznamenkastih zaostataka protiv vrhunskih protivnika, ukrašena herojskim partijama pojedinaca (Millsapove tri trice su valjda već upisane u nove verzije mormonske biblije), otkrivaju nam kako je ova momčad možda u idealnoj godini.

To naravno ne znači da će Jerry Slona dobiti trofej za trenera godine – neće, jer Monty Williams je pick kakav upadne u oko, netko tko je naizgled od momčadi predodređene za podbačaj napravio ratnički stroj koji gazi sve pred sobom. Ono, tipična ljudska priroda. Jerry je ionako tu svake godine, već je pomalo dosadio s tim uspjehom. A nagrada Montyu opravdat će to što nismo vjerovali u Hornetse početkom sezone, proglasimo li ga čudom od trenera objasnit ćemo sami sebi da nismo pogriješili u procjeni, već da su Hornetsima trebala upravo čuda da budu ovako dobri.

Da se razumijemo, i Jazz i Bullsi i dalje imaju ogromne probleme u određenim dijelovima igre. Utah će uvijek imati propuh pod košem, Chicago nije u stanju zabiti dovoljno iz vana. Ali, radi se o tako dobro posloženim momčadima, igračima među kojima vlada savršena kemija, pojedincima koji su jednostavno briljantni te svakako imaju pravo nadati se tom drugom mjestu.

Uostalom, Miami šteka više nego su i najveći pesimisti mogli očekivati. Pod košem apsolutno nemaju nikoga – podatak da sjajni stari Z, usprkos svoj tromosti, samo sa svojim šutom iz vana koristi više od bilo koga drugoga, sve govori. Problem je naravno u tome što gospodin Chris Bosh očito još nije spreman zasukati rukave i raditi. Doduše, transformacija iz uloge prve opcije u sporednu nije laka, ali ja osobno nisam siguran da Bosh u sebi ima iti zrno karaktera potrebnog da se pretvori u ratnika pod koševima.

Davit Thorpe je mudro povukao paralelu s Gasolom u čiju muškost smo također sumnjali, ali Gasol je, dok smo mu vikali da je tetkica, ipak bio rasni igrač u postu, barem u napadačkom dijelu. Bosh je tek strijelac licem košu, a njegovo bježanje pred Rondom ili onaj jedan skok protiv Hornetsa sve govori o njegovom pravom mentalitetu. Pogrešan igrač za pogrešnu momčad.

Ne smijemo poštediti ni LBJ-a. Da, pored zbunjenog Wadea često izgleda kao jedini koji ima hrabrosti i odlučnosti, ali zar nije malo simptomatično što može igrati samo ako ima loptu u rukama i ako igru Miamia pretvori u ono što smo gledali u Cavsima? Prije će Boshu izrasti par testisa i prije će se Wade pretvoriti u stopera i strijelca iz vana nego će LBJ napraviti išta korisno bez lopte.

Orlando se muči, a muči se i Van Gundy koji na sve načina pokušava oživiti anemični napad. Pa onda šalta Lewisa s četvorke na trojku, pa ga sada opet vraća na četvorku. Međutim, stvar je jednostavna. Rashard Lewis je drugi najskuplji košarkaš na svijetu, odmah nakon Kobea Bryanta. A igra kao Damir Markota. Pa se ti bori za naslov u takvoj situaciji.

JESU LI HORNETSI STVARNI

Jesu, i to iz više razloga. Iako sam jutros gledao kako prosipaju prednost pred Dallasom, činjenica je kako su stvarno dobre Mavse imali u šaci. Chris Paul je apsolutni pokretač svega, ali treba priznati da im se poklopila gomila stvari na koje nitko normalan nije mogao računati.

Obrana im je fantastična, počevši od Paula koji je vječna opasnost po loptu, pa preko Arize koji grize kao lud, do Okafora koji igra kao da je opet na UConnu. Paul je taj koji nesebičnim dijeljenjem lopti sve čini sretnima, poslušnima i maksimalno angažiranima, ali nisu samo on i obrana zaslužni za dobre igre. Hornetsi odjednom imaju i dobru klupu.

Jason Smith odigrao je solidnu rookie sezonu za Sixerse (zamalo upao u all-dorks team ispodobruca 2008.) zatim je drugu propustio zbog teške ozljede koljena, da bi lani tu i tamo dobio šansu dok se oporavljao. Ali, nakon dvije godine života u sjeni nitko od njega nije očekivao previše, a danas opet igra kao onaj sjajni rookie. Bori se pod koševima, ima meku ruku koja se da rastegnuti skoro do trice, ono – idealni treći visoki.

A ako je njegovo buđenje iznenađenje, što tek reći za igre Williea Greena, jednog od bezveznijih košarkaša u NBA već godinama, koji je odjednom strijelac s klupe kakav je trebao biti Marcus Thornton.

Sad, dok Ariza i Okafor igraju van pameti, s ovakvom podrškom klupe, sve je moguće. Samo, postavlja se pitanje što će biti kada Okaforu cigle više ne budu upadale i kada utakmicu započne s 4 promašaja? Do kada će Ariza uživati u staroj ulozi all-round krila i ponovnom dokazivanju NBA svijetu i što ako se opet probudi onaj silovatelj lopte iz Houstona? Koliko dugo mogu Smith i Green odavati dojam ozbiljne klupe?

Znači, pravi odgovor glasi – Hornetsi jesu stvarni, ali isto tako su na tankoj liniji da od neporažene momčadi upadnu u sličnu seriju poraza i postanu onaj prosjek kakav smo očekivali da će biti. Za sada je sve idealno, bit će zanimljivo vidjeti kako će se snaći u trenutcima kada stvari neće biti ružičaste. I, naravno, bit će zanimljivo vidjeti kako će reagirati trenutni kandidat za trenera godine.

ŽILAVI VETERANI

Spursi, Mavsi i Sunsi već godinama trebaju prepustiti mjesto mlađima, ali uporno se ne daju. Kakvi Rocketsi, kakvi Blazersi, kakav Thunder. Momčadi koje su u vrhu već skoro cijelo desetljeće opet se vraćaju jače nego ikada. U čemu je tajna?

U San Antonio ona je izražena u nikada zdravijoj momčadi, ovo je valjda prvi put u zadnjih pet sezona da su sva tri nositelja spremna i da ih ne gnjave zdravstveni problemi ovako rano u sezoni. Također, širina rotacije nije na odmet, uvijek će se naći dva-tri igrača koja će po večeri iskočiti i pomoći Timmyu, Manuu i Tonyu da odrade posao.

Poseban pak osvrt zaslužuje Richard Jefferson, koji opet igra korisnu košarku i koji je izgleda konačno shvatio što mu je glavni zadatak – zabiti sve one otvorene šuteve koji mu ostanu nakon što velika trojka odradi svoje. A i to što Eva više neće gnjaviti Tonya oko selidbe u New York ili L.A. vjerovatno će pomoći. Longoria je opet samo Parker.

Mavsi su pri vrhu zahvaljujući sjajnoj obrani na čelu koje je spremni Tyson Chandler, pratiti njihove obrambene rotacije poseban je gušt i još jedan dokaz da je u tom segmentu igre Rick Carlisle pravi doktor košarke. Međutim, u napadu ih i dalje drži samo sjajni Dirk, a odličan posao odrađuje i Barea kao jedini slasher u ekipi koja čeka da mladi Beaubois zaliječi petu i da mladi Jones shvati što mu je uopće činiti ne bi li malo začinila ovaj predvidljivi napad (koji se opet ne može braniti dok god Dirk ima onu savršenu ruku).

Bareina vrijednost posebno je značajna zbog Kidda i Terrya koji su u godinama kada bilo kakvi ulazi pod koš više nisu dobrodošli. To ekstra vrijedi za Kidda koji još uvijek prekrasno vodi momčad i šalje točne i pravovremene pasove, ali doslovno to radi od jedne crte trice do druge, bez da zagazi u obilježeni prostor oko obruča. Čovjek izgleda kao nekakva poluga koja ide gore-dolje, uvijek u istom pravcu, bez promjene ritma ili naglih skretanja.

Ono, sjajan je i dalje, posebice kada zabija tricu, ali pitanje je gdje bi bio kraj Mavsima kad bi imali jednog rasnog beka koji može igrati obranu bez pomoći i koji je u stanju stvoriti višak ulazima. Inače, Mavsi opet imaju fantastičan prosjek pobjeda u gustim završnicama, nakon što su lani u tom segmentu vodili u ligi (u broju pobjeda s razlikom manjom od jedne lopte), ove su došli već do tri pobjede s tri poena ili manje.

Jednostavno, Dirk i Terry su closeri kakve samo poželjeti možete, ali isto tako njihova obrana i skok u stanju su odigrati najbolje kada je najpotrebnije. Doduše, u playoffu se to nekako raspadne, ali barem u regularnoj sezoni treba Dirka staviti uz bok Carmelu kada je zadnji šut u pitanju.

Što se Sunsa tiče, iako skoro cijelo vrijeme igraju s načetim Lopezom (koji je usprkos limitiranim minutama pokleknuo i propustit će neko vrijeme) nekako su dogurali do pozitivnog rezultata. Znamo i zašto, naravno, zbog Stevea. Najbolje je to rekao Ric Bucher u svom tweetu kada ga je nazvao MacGyverom lopte. Daj čovjeku četiri potpuna invalida i on će naći načina da ih iskoristi.

CRTICE

Kevin Love je sa svojim 31 skokom u onoj ludoj večeri postao lider na ljestvici najboljih skakača, preskočivši Noaha, Gasola i Howarda. Svi znamo da je prvi čovjek nakon skoro 30 godina i Mosesa Malonea koji je u jednoj utakmici imao 30 ili više koševa i skokova, ali ono što je još luđe je to što do prosjeka od 14.3 skoka po utakmici dolazi usprkos tome što igra deset minuta manje od Gasola i Noaha (Dwight igra samo dvije minute više, što zbog osobnih, što zbog Van Gundyevih rotacija i Gortata).

Carmelo Anthony mora da opako želi taj novi ugovor negdje drugdje, jer ne samo da šutira bolje nego ikada, već se i bori kao lav, osobito u skoku gdje je s prosjećnih 6 skokova došao na prag double-doublea (čemu su pomogla i sinoćnja 22 skoka protiv Sunsa, što dovoljno govori kakav pakao pod košem čeka Sunse bez Lopeza). Doduše, nagledali smo se dobrih početaka i prijašnjih godina i pada negdje oko Nove Godine. Možda jedina razlika bude u tome što će ovaj put Novu Godinu Melo dočekati u novom dresu.

Paul Pierce je prešao granicu od 20 000 koševa u karijeri i time valjda definitivno potvrdio svoju poziciju jednoga od velikana košarke svih vremena i jednog od najvećih Celticsa ikada. Ono što je posebno bolesno je da je to sve postigao pred očima moje generacije – sjećam se kao jučer drafta 1998. i krađe koju su Celticsi izveli draftavši ga desetim pickom. Mislim, nisam tada uopće bio mulac, imao sam 17. I u tih 13 godina ovaj ludak je ostvario sve o čemu većina sanja, iako mu nitko nije davao nikakve izglede. Ono, star sam, ali i ponosan što sam proveo s njim cijelu karijeru. I što ću ga uz malo sreće još jednom gledati u Finalu.

Nažalost, ništa slično neće se dogoditi Brandonu Royu. Nakon što ga je opet izdalo to nesretno lijevo koljeno, sam Roy izrazio je sumnju da će ikada više moći igrati kao do sada. To do sada ionako uključuje četiri sezone u kojima su smetnje bile konstanta gotovo u jednakoj mjeri kao i sjajni driblinzi i ulazi ili šutevi s poludistance nakon što bi jednim pokretom tijela izbacio protivnika iz ravnoteže. Dok jedan Pierce preživi višestruke ubode nožem i uspije ući u legendu, Roya će te iste legende koštati nož koji mu iz sezone u sezonu čačka po ligamentima. Život je prekrasan, ali u isto vrijeme i jebeno okrutan.

28Oct/101

CELTICS / HEAT

Posted by Gee_Spot

''Paper doesn’t play, people play''
- Doc Rivers

SCORE: 56-26
PRVIH 5: Rondo, Allen, Pierce, Garnett, Perkins
DRUGIH 5: Robinson, West, Daniels, Big Baby, Shaq
MVP: Rajon Rondo
LVP: Jermaine O'Neal

''Heat is looking more like Cavs than Celtics. Just like with the Cavs, the Miami offense often degenerated into the pick-and-stand-around play - the one where James retreats after a high screen and then works on one-on-one from the top of the key''
- John Hollinger

SCORE: 64-18
PRVIH 5: Chalmers, Wade, James, Bosh, Anthony
5 ZA KRAJ: James, Wade, Miller, Haslem, Bosh
MVP: Mike Miller
LVP: Chris Bosh

I tako je netko u NBA uredu pomislio kako bi super bilo kada bi dvije najbolje momčadi na Istoku otvorile sezonu. Da svi vide ono naj od oba NBA svijeta - onog momčadskog, old school kojega predstavljaju Celticsi i u kojemu su najvažnije ''prave'' vrijednosti, te onog zvjezdanog, post-Jordanovskog u kojemu je pojedinac na vrhu piramide, kao sam po sebi najvrijedniji.

Dobra zamisao, samo tko je mogao misliti da će momčad oko koje se digla tolika graja završiti prvu četvrtinu s 9 postignutih koševa. Devet. Miami Heat ili Miami Svjetlost? OK, znali smo da je Wade van forme i da im treba vremena da se uigraju, ali izgleda da gornja izjava Johna Hollingera izrečena tijekom predsezone pogađa u samu srž problema.

Primjetno je kako takozvana velika trojka većinu vremena uopće ne zna gdje sa sobom, napad nema nimalo tečnosti te se sve svodi na 1 na 5 silovanja i besciljno kruženje lopte. U takvom rasporedu snaga, do jučer veliki igrači djeluju kao obični smrtnici. A smrtnik je jači u skupini, društvu. Dok Miami ne nauči igrati kao momčad, nikakvi naslovi neće put Floride.

Naravno, individualni bljeskovi neće moći ništa protiv Bostona, Lakersa i možda još Magica. Ali preostale NBA momčadi nemaju čvrste obrane i učinkovite napade koji mogu zaustaviti tranziciju Heata te ih osuditi na organiziranu i sporu igru. Dakle, protiv ostalih 26 ekipa u ligi LeBron James, Dwyane Wade i onaj treći lik samo na osnovu individualnih kvaliteta radit će ogromnu razliku koja će pokriti sve vidljive nedostatke.

Upravo velika količina tih minusa i činjenica da je ovo tek prva sezona jednog dugoročnog projekta dovoljni su razlozi zašto smatram da je Miami izvrsna ekipa za regularnu sezonu, ali ne i za playoff. Zato i ne mislim da je ovih 60-ak pobjeda previše. Mislim, jednako loš Miami (ne računamo Bosha i LBJ-a) lani je samo s Wadeom ostvario plasman u playoff i 47 pobjeda. Dakle, 64 su minimum ovaj put.

S tri igrača navikla dobivati sama, ove slabije momčadi nemaju šanse. Makar pri tome morali, kako to Hollinger fino reće, degenerirati, Heatovci će na krilima obrane, brzine i snage nositi sve pred sobom. Stoga nije pošteno naglašavati kako nisu dovoljno čvrsti pod košem, kako nemaju pravog playa (ili barem još jednog dobrog beka) i kako im je klupa uglavnom krcata beskorisnim tijelima. Mislim, to može iskoristiti ionako samo nekoliko odabranih momčadi.

Da bi i Miami postao odabrana ekipa, trebat će im vremena da shvate koja je čija uloga. Nije dovoljno samo dati jedan napad za redom Wadeu, a sljedeći LeBronu. Netko će morati više vući u obrani, netko u organizaciji, netko u šutu. To kako će se raspodjeliti odgovornosti i uloge bit će interesantno za pratiti ovih prvih mjesec dana.

Evo, sinoć je bilo očito kako Wade igra ozljeđen. Da li zbog toga ili nečeg drugoga, James nije djelovao kao išta drugo nego James na kojega smo navikli. Čovjek koji stalno traži loptu, carini je i guši svaki pokušaj igre. Da, zabit će i namjestiti zicer, ali imaš osjećaj da akcija ne valja ako na neki način nema njegov pečat na sebi. Odobrio Kralj.

Bosh se odmah dokazao kao totalna tetkica. Najgore što mu se moglo dogoditi je bilo doći u momčad s dva ovakva fanatika. Svjestan da im nije ni blizu talentom i karakterom, Bosh će se povući u ulogu sporednog igrača, zadovoljit će se s desetak lopti, pokupit će neki skok i u sebi se nadati da će LBJ i Wade odraditi sav težak posao. Mislim, možda pretjerujem, ali imam osjećaj da je Miami dao ogroman novac za još jednog Udonisa Haslema, samo što se ova verzija boji kontakta (osim, naravno, s Jarrettom Jackom).

Možda Kralj ode malo u pozadinu kada Wade bude spreman, možda Bosh odluči biti aktivniji. Možda zaigraju bolje. Možda. Ali, još je važnije da se Mike Miller vrati u rotaciju. S njim će puno lakše kružiti i lopta, a lakše će se i zabijati jer Miller je bez konkurencije najbolji vanjski šuter kojega imaju. Mislim, ako žele biti Celticsi, tada u Miamiu moraju shvatiti da ne igraju imena već momčad. Ubuntu. Uvijek dodatni pas, ako treba i ako ne treba. Uostalom, Celticsi su im odmah na startu očitali lekciju upravo o tome.

Dok se na javi taj ubuntu, možemo uživati u egzibicijama koje će LBJ i Wade odrađivati protiv Kingsa i Hornetsa ovoga svijeta. I to ne toliko zbog individualnih kvaliteta, koliko zbog obrane koja će im omogučiti gomile kontri i lakih koševa. I LBJ i Wade mogu biti stoperi kada požele, Chalmers zna biti dosadan u pritisku na loptu, Haslem je još uvijek pouzdan policajac, a Joel Anthony je ako ništa drugo izuzetno pokretan obrambeni smetač.

Dodaj još Bosha koji će se valjda početi gurati za ponekim skokom, dodaj podatak da je trener Eric Spoelstra fanatik obrane koji se uopće ne zamara napadom jer zna da će ovakvi talenti s vremenom ionako sve sami skužiti i eto ti jedne čvrste obrane koja će kontrolirati skok i koja će sa svim ovim asistentima uokolo letjeti u napad.

Jako je važno i da Miller, njegova zamjena James Jones te nesretni playmakerski dvojac Mario ChalmersCarlos Arroyo (grozan, grozan košarkaš koji neće biti u stanju niti minimalno koristiti sav prostor koji će mu ostati) zabijaju svoje otvorene šuteve, pogotovo u utakmicama s jakim momčadima. U biti, obzirom da su Chalmers i Arroyo šrot, dobri stari Eddie House mogao bi dobiti popriličnu minutažu jer je u stanju zabiti. Njegov glavni nedostatak, kontrola lopte, u ovoj momčadi nije bitan.

Osim fajtera Anthonya i Haslema te onog trećeg velikana, pod košem Heata vlada suša. Zydrunas Ilgauskas, Jamaal Magloire i Juwan Howard više nisu u stanju biti članovi standardne rotacije. Dakle, čak i kada shvate što žele, Heatovci će se morati pomiriti s time da ovo ipak nije njihova godina, ma koliko mainstream bio nabrijan zaključiti kako jeste.

Za razliku od Heata koji ima neke slabosti, Celticsi se vraćaju jači nego ikada. Nakon lanjskog poraza u Finalu do kojega je po mnogima došlo zbog gubitka Kendricka Perkinsa kojega nisu imali kime nadomjestiti (i bez kojega će zbog iste ozljede biti do Nove Godine), Danny Ainge bez previše razmišljanja potrošio je dobar dio budžeta na dovođenje dva O'Neala – Shaqa i Jermainea.

Sad, možda je bio dovoljan i jedan, ali bolje ne riskirati. Ja osobno mislim da je ugovor Shaqu pun pogodak, jer Shaq će protiv Orlanda i protiv Lakersa vrijediti zlata (uostalom, lani je u dresu Cavsa upravo u tim susretima briljirao, jedini problem je što ga za sve ostale treba spremiti na policu), ali isto tako mislim da je ugovor Jermaineu spaljen novac.

Ono, ni jedan ni drugi nemaju što tražiti u napadačkom dijelu igre, ali Shaq barem ima širinu i snagu da smeta u obrani. Plus, Shaq u reketu ipak zahtijeva striktno čuvanje, dok Jermaine sa onim svojim tankim nogama i klimavim skok-šutom valjda više nikome ne ulijeva strah.

Povratak Delontea Westa u staro jato također je pojačanje, Boston sada ima drugu petorku sastavljenu od igrača koji bi u većini klubova bili starteri ili barem šesti igrači. Dakle, radi se o dokazanim haklerima. Delonte West je all-round materijal, Marquise Daniels također, barem kada je zdrav – šteta što uz njega ide kvota od nekih 50 utakmica po sezoni.

Nate Robinson i Big Baby su ipak glavna osovina s klupe. Robinsona svi hvale zbog zrelosti kojom je pristupio novoj sezoni (valjda više ne puca čim primi loptu) i naravno zbog energije, a Big Baby je sam po sebi jedna nuklearna elektrana, čovjek je po učinku odavno prestao biti šesti čovjek i danas je vjerovatno uz Rajona Ronda jedini Celtic bez čije odlične partije Boston nema šanse dobiti one najvažnije utakmice.

Naravno, to što je ovo već par godina Rondova momčad i što se sve vrti oko njega, a da se i dalje govori samo o Velikoj Trojci, a ne i o njemu, to ćemo ostaviti na dušu mainstream medijima koji nekako teže usvajaju nova gradiva. Mislim, Rondo je valjda jedini čovjek u ligi koji može potpuno dominirati utakmicom a da ubaci 5 poena, toliko o tome.

Ok, možda taj njegov šut stvarno predstavlja problem, ali obzirom na agresivne ulaze i sjajne asiste radi se o zanemarivoj sitnici. Ostaviš li mu prostora za šut, Rondo će u većini slučajeva ionako uhvatiti zalet da se još jače probije kroz tebe.

A što se dobre stare trojke tiče, tu i dalje sve štima. Nošeni ovim mladim snagama, Ray, PP i KG odmarat će se tijekom regularne sezone kao nikada, uz povremene bljeskove kada bude trebalo. Da što spremniji dočekaju playoff i novi juriš na titulu.

Pišući o Lakersima natuknuo sam kako smatram da će Phil Jackson muku mučiti oko toga gdje da stavi novi prsten. Ali, Boston nije ništa lošiji. Dapače, uz obranu koju igraju i koja će opet biti među najboljima, uz sjajne fundamente i prije svega uz fantastičnu stalnu potragu za slobodnim čovjekom u napadu, Celticsi su još jednom glavni favoriti za suprostaviti se Lakersima.

Jedini minus je što više nema Briana Scalabrinea, ali dva rookiea znat će dodati ručnik kako treba. Luke Harangody bio je predobar igrač na sveučilištu da ne dobije šansu i na parketu, a Avery Bradley je možda i najbolji obrambeni play zadnjeg drafta te će u kombinaciji s ostalim bekovima činiti možda i najžilaviju vanjsku liniju lige.

Volio bih više od ičega da ova generacija osvoji još jedan naslov, stoga i dajem prednost Lakersima. Logično, zar ne. Ako oni dobiju, drago će mi biti zbog Phila i prognoze, ako dobije Boston drago će mi biti zbog momčadi koja predstavlja sve ono najbolje od košarke kao sporta. Nesebičnost, uvažavanje, mogućnost da jedan sporedni igrač bude junak na jedan dan.

Zato sam i stavio Mikea Millera za MVP-a Heata. Ne zato što sam blesav i pravim se pametan jer kao mrzim Heat, ne. Cijenim Heat i ono što pokušavaju. Ali, samo želim reći da dok ne dođu na tu razinu da je sasvim normalno da Mike Miller bude glavni igrač pojedinih večeri, Bron i društvo bit će tek razigrana ekipa koja je odlučila da je cool igrati zajedno i zabavljati se. Kada pak shvate da je Mike Miller na neki metaforički način glavni, e onda ćemo znati da zabavljanje nije važno, već da su se okupili kako bi odradili posao.

A Boston je najbolji dokaz da se pri obavljanju posla može i uživati.

Jedva čekam reprizu lanjskog Finala.

For Boston!

8Jul/100

BATMAN MANDRAK FANTOM

Posted by Gee_Spot

Smiriti me neces ni tim sjajnim dijamantom
Jer prijatelji moji jesu Batman, Mandrak, Fantom !

Hoće li Pat Riley ovo pjevati Jacksonovom bimbi (naime, taj sjajni dijamant u stihu odnosi se na prsten specijalno napravljen da obujmi Philovo spolovilo) za nekih 6 sati? Tko se boji tvoga prstenja kada su tu Batman (Wade), Mandrak (Bosh - ipak je Mandrak najmanje cool) i Fantom (doduše, možda je Bosh bolja opcija za Fantoma od Jamesa, jer s onim purpurnim trikoićem Fantom je nekako ženskast).

Odmah na početku da odradim ovaj ne-košarkaški dio. Da, navit ću alarm noćas u tri sata, kao da je u pitanju playoff tekma. Dignut ću se i probati nekako pogledati taj jedan sat ničega/nečega. Ne toliko zato što me zanima gdje će LeBron, ne – to mogu saznati i nekoliko sati kasnije, nakon doručka i pozdrava suncu, uz toplu šalicu kave, zavaljen u svoju fotelju pred monitorom. Već samo zato što moram vidjeti kako će to izgledati. Mislim, kužite li vi da je ovo najveće dno na koje će i ESPN i LeBron ikada spustiti (a nije da je mala konkurencija dnovitih trenutaka – mislim da sam upravo i riječ izmislio, dnovito).

Najluđe od svega, sumnjam da i jedni i drugi imaju na umu kako su urnebesno komični. LeBron i ekipa ionako misle kako su svemogući (a na tome im ne možemo ni zamjeriti, sve im se nudi na pladnju pa tako i sat vremena udarnog programa), a ESPN-u je ionako samo do gledanosti. Sve je to u redu, iako mi je malo čak i jadno kako jedan sportaš postavlja uvjete tako moćnoj korporaciji. Ali hej, oni su ga i stvorili zar ne?

Mislim, sumnjam da su LBJ i ekipa oko njega, sve redom prijatelji iz školskih dana od početka imali ovakav plan. Ali s vremenom, kada su skužili da i sportsko novinarstvo u biti nije ništa drugo nego jedan oblik žutog novinarstva, te da se samo žutilo prodaje, zaigrali su igru s namjerom da jednog običnog đikana pretvore u Globalnu Đikonu. Definitivno su u svemu tome zaplivali na jednoj razini kojoj nisu dorasli, što su pokazali svi propusti ovih godina (da spomenem samo onaj najbitniji – mislim, koliko dugo možete reklamirati nekoga kao najboljeg košarkaša na svijetu a da tip nije u stanju dobiti playoff seriju?).

Još tamo u doba dok je LBJ igrao Finale protiv Spursa, ovaj moment nije bio tako izražen, ali kako je vrijeme odmicalo očito su on i društvo počeli slagati cijelu priču koja kulminaciju ima noćas u spomenutom prijenosu. Čak mi je i simpatično da su uspijeli u tome bez pomoći svemoćnih korporacija i skupih savjetnika (iako, tko zna, možda se iza svega ipak krije nekakav vrhunski PR), ekipa iz kvarta koja je na koljena bacila zapadnu civilizaciju. Ludnica.

I ne, stvarno me nije briga gdje će Kralj na kraju otići. Kažem, nije me briga što će reći, niti mi se da secirati razloge zašto bi jedan scenarij imao više smisla od drugoga. Vrijeme je tržnice i normalno je da ljudi mijenjaju klubove. Onda poslije mi fanatici lijepo sjednemo i pričamo o tome kako će u novim sredinama funkcionirati. To je zakon. A to kako će to izvesti i zašto na ovaj način, kažem, to je prije svega vrhunski moment da se čovjek podsjeti u kakvom svijetu živi.

Mislim, noćas ćemo saznati koliko su LeBron i ekipa limitirani. Možda je izbor Jima Graya za voditelja (ja sam mislio da je taj tip odavno negdje u mirovini) namjeran, jer, kao, ipak se radi o čovjeku koji je odradio hrpu ekskluzivnih intervjua, posebice s Kobeom Bryantom, od onih vezanih uz optužbe za silovanje do prijetnji o odlasku iz Lakersa prilikom Kobeove slične avanture kao slobodnog igrača. Ja bih na njihovom mjestu Graya zvao samo ako imam problema sa spavanjem. Sad, možda je Bron fasciniran Kobeom i želi nadmašiti njegove ispade. Možda ne zna bolje, a možda je u pitanju interna šala. Ma ovo zadnje nije sigurno, bit će to toliko patetično da ću za svaki slučaj pripremiti kantu za riganje. Kvragu, ako bude previše dosadno vraćam se odmah u krevet. U biti, najprije ću zaspati u fotelj, zahvaljujući Jimu Grayu.

Ali, okvirno mislim ovo, u vezi LeBronove odluke i nastupa. Jedini način da donekle sačuva obraz nakon svih ovih sranja koja je odradio je da ostane u Clevelandu. S tim da bih ja osobno, da sam navijač Clevelanda, želio da ode jer je, prvo s ucjenama kluba, zatim s odbijanjem potpisa ugovora i sada s ovim cirkusom, uništio svaki normalni odnos koji je imao s navijačima.

Ali, kako nisam navijač Cavsa već NBA lige i u interesu mi je da svih 30 klubova bude donekle kompetitivno, smatram da je ostanak u Clevelandu jedino ispravan. Sve drugo samo će se nadovezati na sve ove loše stvari kojima nas je zatrpao zadnjih mjeseci – od očajnih partija u playoffu, do očajnih PR poteza i globalne đikanije kojom nas zabavlja. Hoću reći da ga uopće više neću moći ozbiljno smatrati košarkašem koji može osvojiti naslov već prelazi u onu skupinu predmeta sprdnje ili prezira, koji su vremenom, zasluženo ili nezasluženo postali Carter, Iverson i ostali.

S tim da je to doba sebičnosti i marketinga, koje je skoro upropastilo ligu, danas u LeBronu dobilo svog ultimativnog predstavnika. Iako smo mislili da je najgore iza nas i da je ova nova generacija vrijedna respekta, zaboravilo smo da respekt treba zaslužiti. A za to treba godina i godina prakse. Još nije kasno. Ali, kažem opet, ako izabere bilo koji drugi put osim Clevelanda bit će prekasno. Dok je u Cavsima, za mene će i dalje biti košarkaš koji sazrijeva i koji možda jednoga dana shvati što je potrebno za biti lider. Sve drugo obećave tek još jednu dugu, bolnu karijeru punu frustracija. Ozbiljno to mislim. Nitko nije takav talent da može samo tako nadići karakter.

A to je ono što imaš ili nemaš. Durant ga ima. Momak je jednostavno produžio sa svojim klubom, bez puno pompe. Zašto i ne bi, ljudi rade odličan posao da slože pobjedničku ekipu. Nitko ne može osporiti da su i u Clevelandu pokušavali isto. Zar to nije jedino važno? Dati sve od sebe? Zar nije važno biti dobar suigrač? Odan prijatelj? John Wooden srećom ne mora gledati što je postao sport koji je dobrim dijelom upravo on ustrojio svojim radom.

Dok James planira osvojiti svijet, znate što radi Durant? Gleda utakmice ljetne lige svoje momčadi. I kladim se da bi dao sve da može zaigrati u njima. Možda bi čak odbio snimati i jednosatni specijal da negdje zahakla. Vidite, zato me sve ovo skupa previše ne frustrira. Jer, postoji LBJ ali postoji i Durant. Samo treba izabrati stranu, ništa više. Zaboravite na idealno. Držite se svojih vrijednosti i zanemarite ono što vas frustrira.

Svi ljudi koje cijenim i s kojima pričam o ovoj temi misle isto. Svi ljudi koje cijenim u NBA ligi misle isto. Svi novinari koje pratim misle isto. Zanimljivo, senzacionalizmom se bave upravo oni nešto kreće pameti, koji nikada nisu u stanju složiti zanimljivo, originalno i dobro argumentirano mišljenje. Nije ni čudo da najviše minuta na ESPN-u ima jedan Broussard dok pravi novinari poput Steina ili Buchera miruju.

Čak se i Bill, inače sklon glupiranju, odmaknuo od cijele priče. Doduše, prije nekoliko sati izašla je i njegova kolumna, ipak treba prehraniti obitelj, ali odradio je to dobro. Praktički, njegova kolumna i sjajni osvrt Wojnarowskog su sve što čovjek treba pročitati da shvati što se događa. Ako je u stanju, naravno. Ako je Broussard, onda neka i dalje izvlači nepostojeće priče na račun neprovjerenih citata nebitnih izvora.

Uglavnom, od sutra će (nadam se) iza nas biti jedan od napornijih prijelaznih rokova ikada i tada se možemo vratiti u normalu. Razmišljanjima o igri i tome tko je bolji na parketu a ne u marketingu.

Dakle, tradeovi.

Riley je odradio očekivano, možda i iznad očekivanoga. Iako se vjerovatno i on malo usrao nakon što su zaredale priče o Chicagu (obitelj i djeca ipak nisu stvari s kojima se zajebava, tako da ne vjerujem baš da je Wade time htio samo skrenuti pažnju na sebe), ovakav scenarij ipak je odavno očekivan. Wade je na kraju sezone rekao da ostaje i da će pokušati sve da dovede barem još jednoga vrhunskog igrača u klub. Misija uspjela.

Bosh je najbolje rješenje na tržištu. LeBron mora imati loptu da bi iskoristio svoje talente, Wade također, tako da spoj njih dvojice ne bi nužno rezultirao maksimalnim učinkom (iako mi je glupo govoriti u prošlom vremenu obzirom da je stvarno sve moguće s Kraljem, pa tako i da uzme manje novca da zaigra u Miamiu – mislim, zar itko ima pojma što je tome čovjeku u glavi?). Boozer bi ipak bio preplaćeni nabijač brojki, Amare niti to (navodno je i sam Wade stavio veto na njegov dolazak, i to još tamo na kraju prijelaznog roka tijekom sezone kada je Steve Kerr opet bio nudio Amarea na sve strane).

Bosh je ubojitiji od ubojice, a to mišljenje temeljim prije svega na kilometraži. Boozer je svoje najbolje godine ostavio iza sebe, a i Amare iza sebe ima već toliku povijest bolesti da je uopće besmisleno uspoređivati ga s Boshem. Drugo, Bosh je sam samcat izborio svoju poziciju all-stara, dok su za karijere Amarea i Boozera dobrim dijelom zaslužni Nash i Williams. Ćovjek je vrhunski talent, tu nema spora.

Imamo i dosta dokaza da je Bosh poprilično mekan igrač, ali zar su Boozer i Amare oličenja čvrstoće? Pazite, govorimo o ovogodišnjoj ponudi, dakle tu nema rasprave da je Bosh definitivno nešto posebno među visokim igračima. Makar ne bio ništa više nego mlađa verzija Boozera (odličan šuter iz vana nakon povratne, solidan skakač kojemu treba prava petica iza leđa), ipak je – mlađa. Dovoljno.

Uglavnom, ne sumnjam da će s igračem Wadeovih kvaliteta odigrati najbolju sezonu karijere. Njihova igra dva na dva odlična je osnova za slagati momčad, i u biti tek nas sada čeka prava poslastica, treba pratiti kako će dobri stari Riley oko ovakvoga temelja složiti ostatak rostera (ne zaboravite da je samo on mogao izvesti ono što je napravio Heat 2006. – nitko od nas smrtnika nije očekivao da će Jason Williams, Gary Payton, Toine Walker i James Posey biti tako dobra pratnja Shaqu i Wadeu).

Wade i Bosh doduše tek trebaju dokazati da su najbolja 1-2 kombinacija u ligi. To su još uvijek Kobe i Gasol, ali Wade i Bosh definitivno imaju potencijal da ih prestignu. Kvragu, čak i stilovima igre liče jedni na druge – Wade je kompletna dvojka, all-round monstrum koji sam samcat može nositi momčad poput Kobea, dok je Bosh super-talentirani visoki igrač koji zna sve o košarci osim kako pobjeđivati. E, tu na scenu stupa Kobe/Wade i preuzima taj teret na sebe, s tim da će i Bosh vjerovatno, poput Gasola, iz svakoga poraza izađi jači. Ne zaboravite da smo još prije dvije sezone Gasola smatrali tetkicom. Tko mu to može reći danas nakon 67 skokova u napadu u sedmoj utakmici Finala?

Uglavnom, Riley ima svoga Kobea i Paua. Sad još samo treba negdje izmisliti Rona, Bynuma, Odoma, Fisha. I Blakea. Ono, želim reći da neće biti lako i neće biti ekspresno, ali i najteži put započinje prvim korakom. Miamiev prvi korak je poprilično velik, i to je ono najvažnije ovoga ljeta. Ovo je projekt, nikako nešto za jednokratnu upotrebu.

Još bih se malo zadržao na Boshu. Prvo, gomila izjava, i to njegovih a ne samo iz nekakvih anonimnih izvora, govorila je o tome kako Bosh želi maksimalnu lovu. I to iz dva razloga, kako bi nešto ostavio Raptorsima i kako bi nešto više dolara donio sebi. Oba razloga su razumna. Međutim, Raptorsi su očito bili spremni pristati na trade u Houston koji bi im donio nekoliko zanimljivih igrača, a Bosh je uporno odbijao svaku pomisao na povratak u Teksas. Mislim, stvarno me zanima zašto tip ne želi doma. Da li se ipak boji pritiska? Da li je to razlog zašto je pristao uz Wadea? Što je s onim pričama da želi svoju momčad?

Ispada da je Bosh ipak razumniji nego što smo mislili. Ili je totalni mekušac koji se nakon nekoliko večera s Wadeom prepustio struji, što samo potvrđuje teorije onih koji ga smatraju gubitnikom. Kakogod, bio razuman ili gubitnik, našao sa u najboljoj mogućoj situaciji. Očito da nema problema s tima da bude Robin Wadeovom Batmanu, a to je jedino bitno. Naravno, sada je idealan trenutak da spomenem fantastični Shaqov komentar na evenutalno udruživanje Bosha, Wadea i LeBrona u Miamiu. Naime, tko je u tom slučaju Robin? Shaq je to na svoj specifičan način lijepo rekao – Wade je Batman, James je Robin a Bosh je – Bat Girl.

I da, ako dođe u Miami LBJ je definitivno Robin. Kako se to uklapa u brand Globalne Đikone? Vladaš svijetom a nisi u stanju kontrolirati ni vlastitu momčad? Mislim, biti nasljednik Scottiea Pippena nije ni približno ravno kraljevskoj tituli.

Ispada da su jedini gubitnici u cijeloj ovoj situaciji Bullsi. Knicksi su ionako propalice, tako da dolazak Stoudemirea i ne-dolazak LeBrona ne znači previše (iako, kad čovjek dobro razmisli, za Đikonu jedino Velika Jabuka može biti dovoljno velika), osim što bolno podsjeća na dane kada je u NYC sletila jedna druga eksplozivna četvorka sklona ozljedama iza koje su bili najbolji dani i koja je također napustila Arizonu radi Gothama. Da, dobri stari McDyess je poput Amarea želi u New York bez obzira na sve, da bi na kraju postao tek jedna u nizu propalih investicija Knicksa u eri poslije Rileya i Ewinga.

Ali Bullsi, oni su se odrekli dobrog dijela momčadi ne bi li nekako napravili prostora za potpisati barem jednog slobodnog igrača (može li se ikako vratiti Kapetana Kirka i potencijalnog novog Ibaku?). Kako su im svi izgleda zbrisali (po meni su se od prvog dana trebali koncentrirati samo i isključivo na Bosha, koji im igrački savršeno odgovara, umjesto da plešu oko LBJ-a), ostao im je Boozer i to po poprilično povoljnim uvjetima (nije valjda pristao na manje samo da bi ostalo dovoljno i za LBJ-a? – odgovor na to i slična pitanja slijedi uskoro na ESRTL-u). Što nikako nije loše rješenje, ali kada pogledaš koliko su svih ovih godina igrača Bullsi uokolo posijali pripremajući se za ovaj trenutak (Sefolosha i Salmons dobro bi došli za zakrpati tu rupu na dvojci, posebice sada kada se i Ray Allen odlučio vratiti u Boston), definitivno ne možemo reći da su napravili posao. Odradili su taman za prolaznu ocjenu.

Kako je Utah Jazz nakon smrti Millera u štedljivom raspoloženju (otpustili Brewera, čekaju s Korverom i Matthewsom), sign & trade očito ne dolazi u obzir. Bolje po Bullse, u svakom slučaju, koji sada ostaju sa solidnom momčadi, spremni za korak naprijed. Boozer je, na kraju krajeva, upravo onakav igrač pod koševima kakvoga čekaju već godinama, netko tko može zabiti i rasteretiti vanjske igrače.

Znači, manje-više sve je ispalo očekivano, neke ekipe su se poboljšale, ali nije se desilo ništa revolucionarno. Hm. Obzirom na ovoliku dramu, cijela ova priča definitivno zaslužuje eksplozivan kraj. Kvragu, koliko god mi se to gadi priznati, James u Miamiu definitivno bi promijenio sve. Em bi se po prvi put dogodilo da tri tako mlada igrača odustanu od stalnog busanja u prsa kako bi igrala zajedno košarku. Em bi se svi odrekli novca (nije da ga nema dovoljno, ali malo je tko do sada ostavio na stolu 20-ak milja). U biti, ispada kako cijela ova priča oko Miamia donosi svima iskupljenje za sva maltretiranja koja su nam priuštili.

Baš zato nekako mislim da ništa od toga. Ne želim floridske Celticse, tri velikana koja to još nisu, okupljena oko svetog cilja. Ne želim ni LeBrona vjernog svome gradu kao što je to Durant. Ma ne želim da itko od njih ispadne pozitivac.

LeBron u New Yorku. E to ima smisla – budući najomraženiji košarkaš na svijetu u najarogantnijem gradu na svijetu. Kao stvoreni su jedno za drugo. Može, to je opcija za koju navijam. I još jedan dodatni razlog da se dignem u tri.