ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

11Mar/125

RUNNING WITH THE PACK G42

Posted by Gee_Spot

Rubio je out do kraja sezone + Olimpijske, a, pošto je oporavak od puknuća AC ligamenta individualna stvar, teško je reći kad će biti u potpunosti spreman. Ipak, uzmemo li u obzir nedavne NBA primjere, možemo reći kako je najizglednija opcija ona po kojoj ćemo ga gledati na početku iduće sezone u punoj formi. I to iz dva razloga – pola godine je više nego dovoljno vremena da se i uz najpažljiviji oporavak sanira ovakva ozljeda, a njegova lagana fizička konstitucija razlog je za vjerovati kako neće doći do nikakvih komplikacija prilikom i poslije oporavka.

I dok je Rubio živ, a bit će i zdrav, što je apsolutno najvažnije pa nema potrebe za nikakvim naricanjem u stilu "ah nepravde, što nam uze takvog čovjeka" koje je nažalost široko zastupljeno kod pojedinih autora koji kao da više od sporta vole crnu kroniku, Minnesotu čeka još trećina sezone za odraditi. A, sudeći po noćašnjem porazu od vrijednih, ali tankih Hornetsa, odrađivanje posla bez Rickya neće biti jednostavno.

Odmah na startu da riješimo dvojbu koja se vjerojatno javila kod većine nakon što je Ricky pao kao žrtva spleta okolnosti – Wolvesi su i dalje potencijalna playoff momčad. Gubitak generala apsolutno je težak udarac i povlači efekt domina koji, posebice usred sezone, mora rezultirati slabijom efikasnošću dok se traže nova rješenja, ali Minnesota ga može donekle kompenzirati, prije svega Bareinim buđenjem. Naime, upravo je činjenica da Barea ni noćas nije igrao zbog uganuća gležnja omogučila Hornetsima stvaranje prednosti koja se na kraju pokazala ključnom.

Bez njega druga postava Wolvesa nema playmakera, što automatski otežava život Williamsu, donekle i Beasleyu koji je ionako sam sebi dovoljan teret. Jednostavno, nitko nije u stanju organizirati napad ili kontrolirati loptu dok je Ridnour na klupi. Rookie Malcolm Lee, koji je noćas odigrao prve minute NBA karijere kao back-up play, definitivno nije rješenje jer radi se o još jednom Kahnovom 3&D projektu (iako je bio nasljednik Afflaloa na UCLA-u, istaknuo se uglavnom u stoperskom dijelu, dok je njegov šuterski učinak natjerao ostalih 29 momčadi da ga zaobiđu u širokom luku), a rješenje nije ni da Ridnour igra 43 minute po susretu.

Ukratko, uspije li Barea izbjeći daljne sitne ozljede koje ga muče cijelu sezonu i uhvati li konstantnu formu za završnicu sezone, on i Ridnour dovoljno su solidne opcije na jedinici za pomoći Loveu i društvu u lovu na osmu poziciju.

U ovom periodu nakon all-stara kada su se Wolvesi nametnuli kao legitimna playoff momčad, ključ uspjeha bili su Loveove MVP partije i šuterska konstanta. Ovo prvo neće previše patiti jer Love nije živio od Rubievih zicera, iako je nekakav pad efikasnosti neminovan obzirom da više neće dobiti loptu svaki put kada bude u idealnoj situaciji za šut. Međutim, upravo bi ta šuterska komponenta, ma koliko se to činilo apsurdnim u slučaju čovjeka koji je gađao bizarnih 20% iz igre nakon all-stara, mogla najviše stradati.

Najveći udarac doživjet će Ridnour koji više neće imati toliko prostora za čiste šuteve jer će biti primarni playmaker, a kao takav osuđen je na šuteve preke ruke i iz neizrađenih situacija. Njegov sjajni ovogodišnji šuterski učinak tako će pasti na razine prikladnije onome što je demonstrirao ranije u karijeri. Spot up šuteri poput Webstera, Johnsona i Williamsa ne bi trebali biti drastično pogođeni kao Ridnour, iako je i njihov pad očekivan, manje zbog nedostatka Rubievih lopti s očima, a više zbog nerealno visoke šuterske razine na kojoj su bili zadnjih desetak utakmica. Ellington, koji će s Ridnourom u drugoj ulozi sada biti najvažnija bekovska catch & shoot opcija, ipak nije kapacitet da spriječi neminovno.

Ono gdje će se manjak Rubia itekako osjetiti je i obrana, jer do sada se Ridnoura moglo sakriti obzirom da bi ili Ricky ili Johnson preuzeli opasnijeg vanjskog igrača, ovisno da li se radilo više o swingmanu ili combu. Sada će Ridnour morati isključivo čuvati protivničku jedinicu, a to nikako nije dobra vijest za obranu Minnesote.

Adelman je u prvoj utakmici bez Rickya odlučio startati s Websterom i Johnsonom na bokovima, ali nije isključeno da će vrlo brzo iskušati i neku drugu kombinaciju jer dva role playera istih kvaliteta u petorci jednostavno nemaju smisla. Nije isključen ni nekakav trade za poštenog swingmana koji može zabiti bez da koči igru poput Beasleya, iako su i tu opcije sada bitno smanjene obzirom da se Ridnour iz fantastičnog mamca za sve momčadi željne playa, pretvorio u nedodirljivi ključ ostatka sezone.

Što se Pekovića tiče, sudeći po noćas neki bitniji pad u njegovoj igri ne treba očekivati. Visoki pick & roll s Rickyem bio je osnova njegove igre, a, obzirom da je Ridnour dokazani majstor screen igre (čak i opasniji od Rubia obzirom na šut za tri) nema sumnje kako će rolanje kroz reket i nošenje svega pred sobom ostati Pekov zaštitni znak. Slično kao i Love, ostat će bez par onih situacija po susretu kada bi ga Rubio izbacio u idealnu situaciju iz ničega, ali, s rasponom od 15-17 koševa i 8-10 skokova, trebao bi i dalje ostati konstanta momčadi.

Ono pak gdje je čak i Rubio nebitan i što ostaje najveća rak-rana ove momčadi, čak i nakon gubitka čovjeka koji je na svoj originalan način povezao redove i omogučio da se ovakav miks talenta posloži, je obrana reketa. Hornetsi su noćas igrali bez troje od pet visokih (već neko vrijeme u outu su Okafor, Landry i Smith), a Ayon i Kaman su opet napravili rusvaj usprkos tome. Meksikanac je odradio odličan posao na Loveu i otežao mu život maksimalno, posebice na vanjskom šutu što je do sada bio problem većini Kevinovih protivnika koji nisu bili baš ažurni u napuštanju reketa kako bi ga zaustavili.

Ali, to što je Ayon smetao Loveu kao rijetko tko, ništa je prema onome kako je Kaman trpao protiv Pekovića, posebice zato jer ovo nije Kaman od prije 3-4 sezone. Usporen godinama i stalnim problemima s ozljedama, Kaman nije ni sjena nekadašnjeg all-round centra, ali još uvijek ima visinu, masu i dovoljno dobar rad nogu da protiv ovakve, za parket prikucane, unutarnje linije napravi štetu. Pek je lani naučio lekciju, prestao je faulirati kako bi ostao na parketu i stigao zabijati, ali u ovakvim dvobojima poželiš da igra obranu, makar to značilo i da će napustiti igru u drugoj četvrtini.

Jednostavno, njegov skroman raspon ruku i nedostatak pokretljivosti nikako nisu dobra kombinacija s Loveom u obrani, posebice protiv klasičnih petica koje ne igraju samo masom, već i glavom. Istina, u ligi je takvih malo i većinu večeri napadački učinak unutarnje linije Wolvesa sakrit će sve manjkavosti njihove obrane, ali Minnesota može zaboraviti na prolazak protiv Lakersa i Memphisa ovoga svijeta u skoroj budućnosti, ako nešto ne poduzmu što se tiče zaštite obruča. Ukratko, već u startu imaju grešku u sistemu koju nikakvim treningom i uigravanjem ne mogu ispraviti, mogu se samo nadati da ih ista neće u ključnim trenutcima koštati glave.

Kaman je trpao i održavao prednost koju su izgradili stvarno sjajni hakler Vasquez (jedan od većih brain fartova ove sezone bila je odluka Memphisa da ga prepuste Hornetsima) i druga postava, koja je usprkos nedostatku visokih igrača bila na razini zahvaljujući aktivnom swingmanskom dvojcu Henry-Aminu. Iako je rano za obojicu reći da ih čeka NBA budućnost, očito je kako grizu i drže se plana Montya Williamsa o umiranju sa stilom.

Ovako na papiru roster Hornetsa stvarno djeluje kao projekt koji nije ni započeo kako treba (mislim, koji igrač je dugoročno gledano ovdje bitan za budućnost?), ali u stvarnosti u pitanju je ozbiljna momčad koja je nizom pametnih poteza kroz sezonu izgradila ove sezone toliko potrebnu dubinu i koja bi se, da nije cijelog niza ozljeda, možda čak i borila za playoff zajedno s ostatkom klike na Zapadu zahvaljujući rotaciji i čvrstoj igri pod košem.

19Sep/110

BALKAN BROTHERS

Posted by Gee_Spot

Ok, ok, možda sam trebao napisati poneki post o Eurobasketu i tijekom njegova trajanja. Govorim ovo samo zbog oklade, naravno, jer samo prvenstvo nije donijelo ništa spektakularno. Ono, mogao sam napisati post nakon još jednog razočaranja Hrvatske, ali čemu svake godine ponavljati isto. Naš sustav je pokvaren do srži, dok se to ne promijeni neće nas moći spašavati ni naturalizirani Ameri. Ne samo da nismo u stanju izbaciti kompletnog košarkaša, već nismo u stanju izbaciti ni karakterna igrača, a to je puno gore.

Košarka je sport u kojem je talent vrh, da ne bi bilo zabune, ali odmah do talenta nalazi se karakter. Iz karaktera proizlazi kemija, iz karaktera proizlazi volja koja je neophodna za igrati obranu. Napad je manje zahtjevan ako si ekstra talentiran, a, ako nisi, postoje sistemi koji su u stanju iz tebe izvući maksimum potencirajući ono što radiš dobro, usput prikrivajući ono u čemu nisi dobar (treba li boljeg primjera od Francuza koji su ovom prilikom zamaskirali sve svoje slabosti).

Mi nikakav sistem nemamo, stoga ne treba čuditi što smo drugo natjecanje za redom uvjerljivo najgora obrambena ekipa na turniru. Ovoj repki 100 koševa mogu uvaliti sudionici lokalne lige veterana. Kao što je Kreha u jednom SMS-u rekao – ''ovi naši igraju kao Warriorsi, run and gun bez obrane, s jedinom razlikom što ne mogu niša zabiti u napadu''.

Gle, nitko me ne može uvjeriti da talentom ova repka Hrvatske nije trebala ići dalje u drugi krug. Nema tu ekstra pojedinaca, ekstra klasa, ali u svakom slučaju u Tomiću, Bogdanoviću te jednom dijelu Draperu i Baraću (a njegova uloga na turniru zaslužuje barem dokumentarac), postoji dovoljno kvalitete da se uz pravi pristup dobije sve osim Grčke u onoj smiješnoj skupini. Pristupa nema jer nema ni glave ni repa. Kad vas vodi trener bez iskustva i, zašto ne biti toliko bezobrazan i napisati i ovo, bez inteligencije, kada nemate ideju što ste i što bi trebali biti, tada vam se događaju brodolomi.

Umjesto da shvate da je naša realnost borba s Makedoncima, Bosancima i Crnogorcima, i to baš borba, za taj plasman dalje, naši i dalje ulaze u ovakve susrete kao da idu na noge nekome tko je jučer dobio košarkašku loptu na poklon. Bez pripreme, bez realnih očekivanja, bez plana. Dobit ćemo ih jer smo mi Hrvati, a oni nemaju dva poštena igrača. Je, samo što su se oni došli boriti i igrati košarku, a ne u čudu gledati što im se događa. Zato jer su svjesni svojih limita i toga da bez srca ne mogu ništa. Što me opet dovodi na ono što pričamo godinama, da naši nisu svjesni stvarnosti i da iz toga proizlazi sva problematika.

Zato više nećemo o tome, ajmo na ono što je bilo bitno.

BORČE MEKALEBOVSKI

Ajde, da je Slavko Cvitković imao barem jednu foru kojom je pokazao da još ima nešto između ušiju. Iako, uzalud sve kad čovjek ima podatke stare godinu dana i pojma nema tko gdje igra u NBA, a njegov rasizam da ne spominjem – stvarno, logično je da većina Hrvata navija za Španjolce, pa kako uopće mogu za tamo neke francuske špakere, logično je da navijaju za izblajhane jadnike poput Rudya, krepaline poput Rubia ili strojeve poput Navarra protiv kojega je apsolutni gušt biti protiv jer je rasni šuter ubojica. Takve je uvijek gušt gledati kako gube. Stvarno, gdje će pravi Hrvat navijat za sjajne košarkaše poput Batuma, Parkera ili Noaha, to što ostavljaju srce na parketu i ni trenutka nisu zasljepljeni vlastitom veličinom naravno da je nešto što Hrvat ne može razumjeti jer jedina stvar na ovom svijetu manja od njegova srca su njegova muda.

Dobar je bio Bokče, nezamislivo dobar. Ne samo što je uspijevao u NBA stilu secirati sve pokušaje obrane da ga zaustavi (kako je samo razbijao udvajanja, čudo jedno) i uvijek zabiti svoju kvotu, uspijevao je sve to uz neviđenu učinkovitost. Čovjek nije gubio lopte, nije trošio bezveze. Odigrao je rolu playmakera, a da u isto vrijeme nije bio samo play već i dežurni strijelac, stoper i lider. Brzina, glava, ima sve što pravi play treba imati, dobar na oba kraja terena. I opet, ne bi mogao sam da ga nije pratila ekipa koja se nikad ne predaje.

Onaj Antić pod košem djeluje kao zadnja sirovina, ali čovjek ne odstupa ni centimetra. I još zabije sve što mu se ponudi. Sad, uzmi naše šljakere pod košem (znam, rekao sam da više neću o našima, ali ne mogu si pomoći), recimo onog nesretnog Andrića. Samo greška za greškom jer on pojma nema koja je njegova uloga na terenu. U najboljim manirama HR improvizacije, njega trener jednostavno baci na parket i nada se da će nešto napraviti. Samo, Andrić nije Ivica Žurić, ma što mu drugi govorili. A Antić zna da je njegovo borit se pod koševima i zabit što mu Bokče udijeli.

Ili ona legenda Ilievski. Nema više u nogama ništa, ali igra glavom, drži sve pod kontrolom, omogućuje Bokčetu da tu i tamo uzme predah. Čovjek je uvijek na pravom mjestu, uvijek zabija kad treba, ništa ne forsira. Pravi veteran. Zašto mi nemamo jednog takvog, nego su kod nas i veterani uvijek revolveraši? Kapetan Marko je rijetki primjer čovjeka na mjestu, ali stil igre mu je uvijek bio i ostao na sve ili ništa. Stabilnost kod njega ne postoji.

O Gečevskom da ne pričam, svi smo ga gledati sto puta u dresu Zadra, znamo njegove mane i vrline. I znamo da će uvijek dati sve od sebe. To je često sve što treba i što se traži. Sad, da je samo to nekima objasniti, nekima slične visine i talenta koji igraju za jednu drugu zemlju, smještenu nešto zapadnije.

Da se razumijemo, šteta je što Makedonci nisu osvojili broncu jer ovo je definitivno one hit wonder momčad. Nema šanse da im se sve opet ovako posloži po pitanju sreće, ždrijeba i kemije, niti da im više od pola protivnika bude eksplicitno nesposobno baviti se ovim sportom. Njihov plasman na leđima jednog Amera koji je cijeli život proveo ispod radara dovoljno govori o odnosu snaga u ovom trenutku u Europskoj košarci. Međutim, pobjedu protiv Litve im nitko ne može odnijeti, bio je to možda i vrhunac prvenstva po pitanju zdravog sportskog adrenalina. Što nas dovodi do sljedeće priče.

PAD DOMAĆINSKE TEORIJE

Da igraju seriju od 7, Litvanci bi valjda dobili Makedoniju 4-1. Međutim, u turnirskom sistemu nije dovoljno biti bolji u ovim aspektima igre koji se daju izmjeriti, treba biti bolji u onim stvarima za koje nemamo empirijske mogućnosti dokazati ih. Recimo, zašto je glavno oružje ove zemlje sve ove godine, trica, baš odlučila ne upadati u ključnom momentu? Ako ćemo se vratiti na uvodni osvrt, pisao sam kako im ne vjerujem jer nemaju lidera. Nisam imao muda ne staviti ih u borbu za medalje jer nemam ni neko visoko mišljenje o ostalim ekipama, ali upravo taj nedostatak vrhunskog talenta je ono što ih je koštalo u ovoj utakmici.

Nisu prikazivali dominaciju, ali šuterski su uspijevali riješiti mnoge probleme. Što kada stane šut? Jasikevićius više ne može uzeti stvar u svoje ruke, a nasljednika nema. I onda se dogodi ovakav splet okolnosti da ispadneš i da te se može smatrati svojevrsnim razočaranjem. Ali, Litva to nije. Njihov pristup i igra su točno tu gdje smo očekivali, samo što nisu ekstra kvaliteta ako nemaju ekstra talent. Ne možeš ih jednostavno staviti u isti koš sa Španjolcima, a niti s ovako dobro posloženim Francuzima. To su dvije NBA momčadi i s razlogom su tu gdje jesu. Međutim, u skupini su s gomilom ovih ekipa što su na korak do i nisu ništa ni bolji ni lošiji. Radi se o skupini kojoj mi želimo pripadati, sa Srbijom, Slovenijom, Rusijom, Grčkom, iako nam u njoj više po ničemu nije mjesto. Još samo da to netko shvati pa da se uhvati posla.

PRVACI

Španjolci su se prošetali do naslova, što obzirom na imena nije bio nikakav problem. Ono što može iritirati je način, imati NBA rotaciju pod košem (i to ne bilo kakvu NBA rotaciju, već šampionsku NBA rotaciju), a vrtiti sve oko prije 8 godina uspostavljene igre malo je jadno. Jahali su Paua i Navarra nekada, jahali su ih i danas, a ostalim su ostale mrvice. Calderon je odradio dobar turnir, pokazao da je u njemu ostalo možda još dovoljno vatre za jednu solidnu NBA sezonu, ali ostali su se sveli na promatrače. Šteta zbog košarke, jer da smo imali prilike gledati Ibaku kako ruši rekord u bananama ili da se igralo tri akcije za redom preko Marca na postu, stvari bi bile ljepše. Ovako, došli su odraditi posao, to su i napravili, a nama ostaje čekati sudare Oklahome i Memphisa da uživamo u talentima vodonoša Španjolske.

Treba reći i par riječi o ostalim NBA igračima. Rudy je izgleda gotov, ne znam da li je iritantnija njegova pojava s onom groznom frizurom i izblajhanim pramenom ili njegova igra u kojoj više nema ničega. Sram me je kad se sjetim da sam nekada stvarno mislio da je čovjek novi Ginobili. Nema kod njega ni vica ni ležernosti, to je samo ljuštura čovjeka koji vjeruje da je super hakler, a u biti je granično koristan swingman. Više uopće nemam iluzija da mu čak i prelaz u Maverickse može pomoći da oživi karijeru koju je sabotirao time što je pomislio da je veći od igre. Čak ako i bude zabijao trice, ne vidim nijedan drugi segment igre u kojem je dovoljno dobar da bi opravdao minute.

Rubio je pak posebna priča. Kako itko više može misliti da će od njega išta biti za mene je misterij, momak je igrao bolje sa sedamnaest godina nego danas sa 21. I nije nedostatak šuta ono što boli, iako se radi o nečemu preko čega se u NBA neće moći samo tako prijeći, već apsolutni izostanak ikakve zainteresiranosti. Sjetite se onog čuda od djeteta koje je bez problema dobivalo priliku protiv deset godina starijih igrača zato što je bilo u stanju igrati obranu netipično kvalitetno za svoje godine? Gdje je nestao taj fajter koji je uživao u igri? Ricky danas djeluje nezainteresirano, mekano i njonjavo. Ricky Rubio je danas Hrvat.

Potpis Adelmana i vrlo izvjestan odlazak Davida Kahna neće mu pomoći. Bez Kahna, neće biti čovjeka u Minnesoti koji će previše tolerirati njegovo stasavanje. A Adelman je ionako svoje momčadi gradio oko igre preko visokog posta, za što mu je Kevin Love stigao kao naručen. Play u Adelmanovom sistemu mora prije svega moći zabiti i odigrati obranu te vrtiti kvalitetnu pick igru uz povremene slash'n'kick akcije kako se obrana ne bi previše fokusirala na post. Rubio može odraditi ovaj drugi dio posla, šutirati ne može, obrana je upitna. Dakle, on nužno treba loptu u rukama da imao vrijednost, a sumnjam da će Adelman odustati od dugogodišnjeg uspješnog plana igre samo kako bi Rubio izgledao bolji nego što jeste.

DE COLO I ŠPAKERI

Jedini bijeli Francuz, time automatski i jedini Francuz kojega smijete voljeti, pokazao se ključnim igračem. Bez njegova učinka s klupe, jadni Parker bi kraj turnira dočeko mrtav, a slično vrijedi i za ostale vanjske pozicije. De Colo je krpao sve, radio na oba kraja terena i zaslužuje respekt iako je podbacio u onom segementu u kojem je trebao pomoći – tricama. Ali, tu su ga izvukli Gelabale, koji valjda u životu nije ovako pogađao iz vana, Diaw, time što je odustao od gađanja iz vana, te Batum, koji je svoju rolu all-round krila odradio savršeno upravo time što je uvijek bio u pravo vrijeme na pravom mjestu i nije forsirao ništa. Mali je izrastao u igrača i Blazersi mogu biti mirni što se pozicije malog krila tiče. Parker je odigrao standardno sjajno, na svojoj razini, iako je s obzirom na nikada bolje suigrače u repki možda malo previše forsirao. Ali, onda opet, to je kao da prigovorimo Španjolcima što su dali sve ovlasti Navarru. Ljudi su jednostavno navikli na jedan stil igre i nema ga potrebe mijenjati, iako je pitanje kako bi se razvijalo Finale da je De Colo imao veću ulogu, da je Seraphin dobio veću minutažu i da se Noaha koristilo malo više u napadu obzirom da je slobodna gađao izvrsno. Međutim, drugo mjesto je apsolutni uspjeh, znali smo da su talentom druga ekipa, pitanje je bilo mogu li igrati dovoljno dobro da sakriju nedostatke. Mogli su, igrali su pametno, čvrsto, zabili su dovoljno iz vana. To je bilo dovoljno da uz fenomenalne atletske predispozicije donese srebro.

OSTALO

Ajde na brzinu da nešto kažem i o ostalim sudionicima Eurobasketa. Božo Maljković uspio je od Slovenaca napraviti momčad, ali s ovako lošim Lorbekovim izdanjem još su dobro i prošli. Ne znam što se dogodilo čovjeku, osobno ga smatram NBA kvalitetom, tako da mi netko tko je ozbiljnije gledao Sloveniju i ima bolje informacije od vlastitog dojma mora objasniti u čemu je bio problem. Dragića je Božo držao pod kontrolom, to je ispalo OK, nažalost čak ni Božo nije čarobnjak pa da od Lakovića napravi igrača.

Dva mlada igrača koja su na mene ostavili izvrstan dojam su Kanter i Kupus. Sad, ne znam da li je to još jedan znak da je ovo prvenstvo u suštini bilo loše ili da se od njih nešto može očekivati i u skoroj budućnosti. Obojica su zabijala ono što su morala, čistili sve pod košem. Kanter imponira pojavom, Kupus potezima. Šteta što nisu ostali zajedno u Jazzu, dani Keefea i Fostera (dodaj Fesenka kao Ostertaga) opet bi se vratili na Slana Jezera. I to čini mi se u nešto talentiranijem izdanju.

Rusi su za čudo još jednom uspijeli prodati Blattovu priču baziranu na svi za jednog, jedan za sve pristupu, ali talentom se radi o momčadi tankoj poput papira (osim što je Kirilenko još jednom pokazao da je NBA kalibar, šteta bi bilo da mu neka momčad ne da ugovor i da se okuša u nešto realnijoj ulozi od one koja mu se nametala u Jazzu). Grci s druge strane imaju i u ovoj pomlađenoj generaciji sjajnih imena, ali su vođeni nikako. Švabe su još dobro i prošle kako su igrale, Kaman i Dirk kao da su se priključili momčadi dva sata prije podbacivanja (što, jesu?), ali i totalno van sistema uspijeli su odigrati solidni turnir radeći ono što znaju. Kaman je bio Kaman, Dirk je bio Dirk (ajde, neka light verzija) i bilo je to sve u svemu dosta zabavno za gledati.

Eh, na kraju moram spomenuti braću i susjede Srbe. Ako ćemo poraz Litvanaca pripisati lošem danu i nedostatku klase, ispada da su oni najveće razočaranje. Kako je turnir odmicao, igrali su sve lošije. Mlada su ekipa, bit će prilike za ispraviti ovo skretanje s kursa, samo da nije opet bilo nekih iskri u svlačionici. Savanović je klasa, Krstić izgleda i igra kao da ima 60 godina, a ne 28, ali dok zabija kako zabija isplati ga se držati na parketu. Sistem je sjajan, njihova obrambene rotacije i igra u napadu su doslovno škola košarke i ne treba biti previše pametan da ih se nabavi na DVD-u kako bi se pokušalo stvoriti nešto slično i kod nas.

Opet, i taj sjajan Dulin sistem ima jednu manu, a ta je što je usprkos svom veličanju momčadi umjesto pojedinca, previše ovisan o jednom čovjeku koji je igrao sve gore i gore što je turnir odmicao. Naravno, pričam o Teodosiću koji je na kraju bio neprepoznatljiv, sijući lopte na sve strane i uglavnom ne znajući što sa sobom.

U najavi sam istaknuo kako mu ne vjerujem jer još nisam siguran da li je prava stvar ili je u pitanju tek novi Marko Jarić. I dalje nisam siguran, iako je ovo izdanje puno bliže ovoj drugoj tvrdnji. Teo nema fizikalije, to je glavni problem, čovjek se stane diviti njegovoj old-school igri i zaboravi da je ovo new world u kojem bez fizikalija jednostavno ne možeš. Sjajan pregled igre, osjećaj za prostor čine ga fantastičnim playmakerom, ali šut mu je blago rečeno klimav, a nedostatak brzine mu ne pomaže da si osigura što bolju poziciju. Mislite da bi Steve Nash usprkos svom geniju bio to što jeste da onako usput nije i jedan od najboljih šutera svih vremena? I zašto uopće imam potrebu izvlačiti Stevea čim se priča o sporom bijelcu koji ima savršen pregled igre?

Sad, svijet je pročitao Tea i dostigao ga, ozbiljne reprezentacije su zaustavile njega i tako i Srbiju pod motom "možda imaš testise, ali nemaš noge i ruku". Odgovor na pitanje da li je pravi li ne dat će kada sljedeći put bude u prilici. A ako već nisam siguran da je novi Jarić, ono u što sam sto posto siguran je da mu nitko neće dati garantiranih 50 milja da dođe u NBA. Tako da, ako sljedeći put opet podbaci u važnoj utakmici ili na turniru (a dodaj ovom lošem izdanju sive igre u ključnim utakmicama prvenstva i Eurolige na koje uvijek nekako naletim iako ne pratim ni jedno ni drugo natjecanje), ne samo da neće biti novi Jarić, već bi vrlo lako mogao biti novi Ukić.

5Oct/102

CLIPPERS

Posted by Gee_Spot

"If I really called the shots we wouldn't have signed Gomes and what's the other guy's name? You know, they told me if we built a new practice facility we'd attract all the top players in the game. I guess I should have doubled the size of this place. I swear to you, I never heard of these guys, but what if the coach says he wants them? I really like the coach, but then I guess I've said that every time I've hired a new coach.''
- Donald Sterling

SCORE: 30-52
PRVIH 5: Davis, Gordon, Gomes, Griffin, Kaman
5 ZA KRAJ: zna ih samo tata Del Negro
MVP: Eric Gordon
LVP: Vinnie Del Negro

Nakon svih godina katastrofalnih poteza, ovoljetne tirade Donalda Sterlinga protiv vlastite momčadi definitivno su vrhunac nesposobnosti najgoreg vlasnika u povijesti profesionalnog sporta. Možemo razumijeti da je čovjek ljut obzirom na sve što se događa, ali sam je kriv – on je taj koji je doveo Mikea Dunleavya i dozvolio mu da troši milijune uzalud, on je taj koji je za GM-a postavio dojučerašnjeg Dunleavyeva potrčka Neila Olsheya, a on je i taj koji je amenovao dovođenje Vinniea Del Negra koji će potpuno zamijeniti Dunleavya po nesposobnosti komunikacije s igračima i igrom uopće.

Nevjerojatno je da jedan vlasnik, bez obzira što praktički ne troši svoj novac već samo vrti onaj minimum kojega mora potrošiti i kojega svaki klub ionako zaradi od TV prava, ulaznica i marketinga, gleda svoj klub kao najobičniji navijač, umjesto da preuzme odgovornost za sve što se događa. Ne znam da li Sterling ima snimke Sterna kako kocka u kasinu braće Maloof dok mu dvije azijatkinje miluju smežurana jajca, ali znam da bi do sada Sternminator odavno reagirao da je neki drugi vlasnik u pitanju. Valjda je to ta moć Los Angelesa.

Uglavnom, s ovakvim stanjem na vrhu piramide Clippersi su osuđeni na život na dnu. Možda im se i zalomi povremena pozitivna godina kao što je bio slučaj u sezoni 05/06 kada se skupilo dovoljno talenta da napravi rezultat bez obzira na Sterlinga i Dunleavya, ali bez pravih temelja ne mogu računati na izgradnju ekipe koja će se zadržati u vrhu niz godina. Tako da nam samo ostaje odgovoriti na sljedeće pitanje – može li ova sezona biti sezona bljeska, sezona u kojoj bi Clippersi mogli u playoff? Kratko i jasno – ne može.

Ovoljetnim potezima razina talenta se popravila (iako se tu slažem sa Sterlingom da dolasci Ryana Gomesa i onog drugog kakogod se zvao – u pitanju je Randy Foye – ne znače ama baš ništa), ali još je to daleko od složenog i ujednačenog rostera. Plus, nije da vijesti koje do sada imamo bude nadu. Baron Davis je navodno deblji nego ikada, a to puno govori obzirom da cijelu karijeru muku muči s težinom. Dakle, ozljede su opet neminovne, a kada makneš Barona koji je usprkos svim onim nerezonskim tricama i dalje koristan kao playmaker, Clippersima na vanjskim pozicijama ostaje samo pouzdani Eric Gordon.

Gordon se lani nametnuo kao najozbiljniji košarkaš u momčadi, rasni strijelac koji će uvijek naći načina da zabije svoju kvotu, a s onom smiješnom formom šuta dodatno je naglasio o kako se ubojitom tricašu radi. U ozbiljnoj playoff ekipi Gordon bi bez problema funkcionirao kao treća opcija, a u Clippersima je danas praktički glavni oslonac. Bez njegovih koševa, igra se nije u stanju maknuti s mjesta. Ostatak vanjske rotacije čine sami projekti plus jedan promašaj. Ovo potonje je ugovor Foyeu, nepotreban potez obzirom da su draftirali dva slična combo beka koji mogu na desetak minuta krpati obje bekovske pozicije. Eric Bledsoe je vjerovatno već sada najbolja opcija za uskočiti u momčad u trenutku kada Davis sam sebi slomi palac na stopalu nakon što se slučajno ugazi, dok je Willie Warren doveden u nadi da će u paru s Griffinom pronaći kemiju kakvu su imali onu jednu godinu na sveučilištu (makar samo na treninzima).

Uglavnom, svaka veća minutaža koju Foye dobije dodatni je znak da ova momčad ne ide nigdje, jer u svoje dosadašnje četiri godine Foye još nije igrao u momčadi koja zna što radi i sve što je naučio je beskonačno driblati i opaliti loš šut s poludistance. Čovjek nema ni jednu jedinu vještinu za koju bi se mogao uhvatiti, osim što, eto, može odigrati jednako loše i na jedinici i na dvojki. I sve mi nešto miriše da bi Del Negro upravo u njemu mogao pronaći idealnog šestog čovjeka te potencijalnog organizatora u slučaju Davisova izostanka.

Na trojki je programirani starter Gomes, iako je po meni nešto bolja opcija lani solidni Rasual Butler. Kada imaš igrača poput Butlera na parketu više od 30 minuta ne možeš se smatrati ozbiljnom ekipom, ali on barem ima nekoliko kvaliteta – može zabiti otvorenu tricu, može odigrati obranu na najopasnijem protivničkom swingmanu te ne smeta u igri. Gomes je ušao u ligu kao šljaker pod koševima, a danas je najobičniji šuter iz kuta koji treba određeni sistem koji će ga pronaći u najboljoj poziciji za realizaciju. Ni on ne carini loptu i ne smeta u tečnosti na način na koji je to lani radio jedan Al Thornton, ali u principu ne donosi ništa više od onoga što je pružao Butler, osim što je još sporiji i što ne može staviti dugu, mušku tricu.

Međutim, Del Negro i Olshey se nadaju da će upravo Gomes i Butler svojim nesebičnim stilom igre biti ravnoteža u ekipa koja nužno treba upravo malo balansa, kao da su u pitanju granični all-starovi. U ovakvom pogledu na stvari iluzorno je očekivati da će rookie Al-Farouq Aminu dobiti veću minutažu. Iako je na prvi pogled logično da će tako visoki izbor prve runde imati prednost u rotaciji i da će dobiti priliku dokazati se na kritičnoj poziciji, vrlo dobro znamo da logika ne stanuju u ovoj momčadi. Ok, Aminu je definitivno presirov za igrati trojku obzirom da je na Wake Forestu korišten pod košem, gdje su njegova skočnost i brzina najbolje dolazili do izražaja.

Znamo i da nema šut niti osjećaj za asist i da nije all-round igrač kakvoga ova ekipa treba, ali to opet ne znači da ne zaslužuje priliku puno više nego dva dokazano ispodprosjećna igrača. Aminu je projekt koji još nema svoje mjesto u NBA svijetu, ali ako nema mjesta čak ni u ovom sastavu, onda će ga teško i pronaći. Zar nije bolje da se njegove fizikalije stave u pogon kako bi pomogle pod košem i u tranziciji, nego da minute jedu dva potpuno bezlična tipa? Jedino opravdanje u ovom slučaju je što Clippersi u tim segmentima igre u kojima je Aminu jak već imaju dovoljno rješenja, dok im definitivno nedostaje ljudi koji znaju igrati organiziranu košarku, pa makar bili potpuno beskorisni.

Međutim, puno važniji od Aminua je ionako razvoj jednog drugog igrača. Pokaže li se Blake Griffin u svojoj odgođenoj rookie sezoni kao igrač vrijedan prvog picka, Clippersi mogu računati s playoff rotacijom ispod obruča. Ako već nije lako prognozirati kako će se Griffin snaći u postavljenim napadima (tko zna kakvu mu je ulogu u napadu namjenio Del Negro), barem znamo da će napraviti sasvim dovoljno u skoku, trci i borbenosti. Zaigra li energijom kakvu je pokazao na faksu, to je već desetak koševa po večeri bez da mu itko doda loptu. Kad mu iza leđa staviš Chrisa Kamana koji je solidna opcija na petici u svakom pogledu (odličan post strijelac i skakač, samo previše sklon krivim odlukama s loptom i beskoristan licem košu čime skoro pa anulira one dobre strane), ispada da Clippersima neće nedostajati ni skokova ni koševa u reketu.

Ni rezervne opcije nisu loše. DeAndre Jordan je ogroman centar koji može odradit posao samo na račun mase i činjenice da igre protiv drugih postava koje si rijetko mogu priuštiti pravu peticu. Možda nikada neće biti ništa više od lobotomiziranog Andrewa Bynuma, ali za odmoriti Kamana na desetak minuta više i ne treba. Griffina će pak odmarati igrač sličnog šljakerskog mentaliteta koji uvijek igra u petoj brzini, Craig Smith zvani Nosorog, koji svojim ratničkim stilom skuplja koševe i skokove usprkos tome što je visok kao prosjećna trojka. Kao peti visoki potpisan je veteran Brian Cook koji bi trebao donijeti šutersku opciju u rotaciju, ali obzirom na ono što je pokazao zadnje dvije godine bilo bi bolje da su za ulogu lažne četvorke ostavili Stevea Novaka koji trenutno sreću traži u kampu Mavericksa.

Ukratko, ako rotacija pod košem bude zdrava i ako Del Negro bude znao pronaći pravu mjeru između spuštanje lopte na Kamana i brže igre koja odgovara Griffinu (kojega će usput trebati uključiti u većinu pick 'n' roll akcija), Clippersi ispod obruča imaju više nego dobar temelj za baviti se ozbiljnom košarkom. Za razliku od sličnih kombinacija u sličnim lošim ekipama (Lee-Biedrins ili Murphy-Lopez), ova ne nudi samo kontrolu skoka, već i solidnu obranu reketa.

Problem nastaje kada unutarnjoj liniji pridodaš problematično stanje na perimetru. Gordon je jedini siguran igrač, ali i on je sklon ozljedama poput većine suigrača (Clippersi kao da su se specijalizirali draftati igrač sklone ozljedama, naime i Gordon i Griffin imaju povijest zdravstvenih problema te su općenito smatrani rizicima zbog netipične građe - djeluju više kao nabijeni running backovi nego vitki košarkaši). Uz sklonost ozljedama i hamburgerima, Davis zasigurno neće odustati od svog viđenja košarke kao igre u kojoj on ima pravo opaliti kada želi i odakle želi. I sve bi to bilo dobro kada bi se ovaj prisutni talent imao prilike razvijati kroz ovu sezonu da bi dogodine možda i bio u stanju bljesnuti.

Što nas opet dovodi do Donalda Sterlinga. Ako imaš najgoreg vlasnika ikada i ako taj dovede najgoreg trenera zadnje dvije godine (glavni razlog zašto su Bullsi uporno podbacivali usprkos za prilike na Istoku sjajnim rosterom - možete se kladiti da ni nakon pola sezone Clippersi neće ličiti na organiziranu košarkašku ekipu), onda ti ni svi plusevi ne mogu sakriti činjenicu da si u dubini duše – loša momčad. A znamo kako takve završavaju u NBA čistilištu. Sreća njihova što imaju dovoljno energije u obrani koja će uz povremenu napadačku eksploziju biti dovoljna da se ižive na slabašnim ekipama s Istoka i ponekim konkurentom na Zapadu.