FREE YOUR AGENTS

March madness je ništa prema ljetnom ludilu koje nam svake godine priušti NBA – dojmovi sjajnog Finala se još nisu ni slegli, a već su pred vratima draft i početak tržnice. Uz nadu da će se tijekom ovogodišnjeg drafta dogoditi i poneki trade, krajnje je vrijeme za baciti još jedan pogled na ponudu u oba smjera. Sutra tako ide finalna draft lista, a danas je red na klasičnu tržnicu uz nekoliko uvjeta.

Prvo, baziramo se samo na igračima kojima je IOR veći od 40 bodova, dakle držimo se razine talenta koja garantira ako ne startne, onda barem ozbiljne minute s klupe. Zatim pokušavamo što realnije sagledati njihove opcije obzirom na stanje tržišta, a na kraju im određujemo vrijednost u skladu s IOR bodovima i specifičnim okolnostima, kako bi lakše pratili tko će dobiti više dolara nego bi trebao, a tko manje.

Pogled na trenutno salary cap stanje svih 30 klubova govori da je više od 300 milijuna dolara prostora spremno za podjelu, a to bi teoretski trebalo biti sasvim dovoljno da svi današnji akteri dobiju koliko zaslužuju. Problem je u tome što će neke momčadi sigurno potrošiti dio slobodnog prostora za nekakav trade (najočitiji primjeri su Pistonsi i Cavsi kojima treba jedan pošteni veteran na boku i koji bi, ako Iggy ostane u Denveru, svoje resurse trebali usmjeriti na igrače tipa Granger ili Deng), a neke će se zadovoljiti i ostvarenjem minimalne potrošnje (ove godine bi minimalni salary cap trebao iznositi 90% od dopuštenog, dakle negdje oko 52-53 milje), tako da će se ponuda i potražnja opet ujednačiti korištenjem Bird prava, odnosno ostankom u matičnom klubu.

Kada dodaš strah od poreza i mizernu draft klasu, sve ukazuje da bi promjene mogle biti minimalne i da će se sljedeća sezona više vrtiti oko zadržavanja stečenih pozicija nego oko stvaranja novih. Međutim, to je ionako samo racionalna misao, a vrlo dobro znamo da, kada su u pitanju ambicije NBA vlasnika i nagon za preživljavanjem GM-ova, racionalnost često biva stavljena u stranu.

U svakom slučaju, bit će zadovoljstvo pratiti svaku promjenu, koliko god minorna bila, a sada se bacimo na određivanje vrijednosti uz još jednu napomenu – igrače poput Arize, Mariona, Marvina Williamsa, Diawa, Rusha ili Artesta sam preskočio jer nema teoretske šanse da odbace zadnju godinu ugovora pošto im nitko ne bi bio spreman ponuditi sličnu cifru (većina ih se do sada i službeno odlučila za ostanak), tako da su u obzir došli samo UFA i RFA statusi plus oni koji su javno iskoristili opcije da to postanu (Iggy, Ellis) ili o tome još razmišljaju (AK-47).

MAX VETERANI VRIJEDNI SVAKOG CENTA, IZNAD 15 MILJA

1. CHRIS PAUL, IOR 132

Obzirom na Docov dolazak i gomilu aktivnosti iskazanih od strane uprave u kojima je Paul sigurno imao utjecaja, sve manje su šanse da CP3 ode iz Los Angelesa. U Clippersima ima garantiranih 5 godina s 20 milja u prosjeku tijekom tog perioda, ima jezgru koja mu garantira 5 kvalitetnih playoff nastupa, ima ambicioznu upravu (da, znam, nevjerojatno) spremnu pratiti njegove želje i, što je najvažnije, apsolutni je šef. Zašto ostaviti sve ovo radi nepoznatoga?

Jedini klub u kojem bi donekle mogao stvoriti ovakav kontekst je Atlanta, ali čak da se on i Dwight pridruže Horfordu i pri tome se odreknu milijuna, ostaje otvoreno pitanje slaganja ostatka rostera. Opcije poput Dallasa ili Houstona traže još veća odricanja i donose još manje sigurnosti, tako da mislim kako možemo s 100% sigurnosti reći da CP3 ostaje u Clippersima. I to vrlo izgledno za max iznos (prva godina oko 18 milja) koji će im u kombinaciji s Blakeovim novim ugovorom (prva godina počinje teći s ratom od 16 milja) zatvoriti salary cap, ali ne toliko da izgube prava na puni midlevel i bi-annual iznos, što znači da će imati još 7 milja za pojačanja (ne mogu ih kombinirati, ali bi trebalo biti dovoljno za zadržati Barnesa i npr. dovesti Korvera ili Piercea ako bude slobodan).

2. DWIGHT HOWARD, IOR 106

Dwight uvijek može ostati u Lakersima i uzeti max na kvadrat (godine + lova), dakle životariti 5 godina i ubrati preko 110 milja. Ili može iduće 4 sezone posvetiti borbi za naslov i potpisati za Rocketse kao što to želi GM Chandler Parsons. Dapače, obzirom da bi se Houston trebao dodatno oslabiti kako bi napravili mjesta za njegovih 18-19 milja u prvoj godini, Dwight bi napravio sjajan potez kada bi pristao na malo sniženje u LeBron-Wade-Bosh stilu, dakle prvu ratu bližu brojci 15 nego 18, čime bi, osim što bi ostavio još novca na stolu, definitivno zaustavio lavinu negativnih komentara koji će ga neminovno dočekati ako napusti i Lakerse. Međutim, tako bi barem dokazao da mu je stalo do pobjeđivanja više nego do brendiranja.

Sve ostalo nije izgledno, Atlanta je teoretski dobra opcija za ponoviti recept Heata, ali uvijek se javlja pitanje vremenske konstrukcije – koliko će Ferryu trebati da zaokruži roster ako bi mu tri igrača zauzela salary cap? Plus, zar Houston s Hardenom i već formiranom kulturom i jezgrom nije još bolja prilika? I uz to imaju Lina i Asika kao zanimljive i pokretne dijelove koji se mogu pretvoriti u pojačanja. Dallas pak ima previše nejasan plan, koliko god Cuban bio dobar trgovac, ni Paul ni Howard ne žele čekati još godinu da bi se borili za naslov.

NEPROCJENJIVI IGRAČI, IZNAD MOĆI MASTERCARDA

3.ANDREW BYNUM, IOR 97

Do prije godinu dana Bynum je bio max igrač, ali nakon još jedne sezone suludih zapleta i brojnih operacija, nemoguće je utvrditi koja je njegova realna cijena. IOR ga i dalje smatra rasnim all-star igračem, ali IOR nije kugla u kojoj se ogleda budućnost, već sistem temeljen na prošlim zaslugama. A tko može znati kakve ovaj današnji Bynum ima veze s onim od prije dvije sezone?

Ovo je dakle čista kocka. Kada bi barem znali da može ostati u komadu, netko bi mu sigurno ponudio max jer u ligi u kojoj nemaš ni 15 franšiznih igrača, franšizni centar nema cijene. Samo, tko je danas dovoljno lud ponuditi mu oko 16 milja godišnje tijekom iduće 4 sezone, pogotovo obzirom na povijest lige krcatu visokim igračima koji su pod teretom ozljeda jednostavno nestali? Dakle, treba pronaći nekakvu sredinu, stoga bi realno bilo očekivati da netko ponudi 2 garantirane godine po 12 milja. To se čini razumnim, a usput i cijelu priču čini zanimljivijom.

Naime, ako Sixersi neće iskoristiti svoju početnu prednost (prava na petu godinu), onda nema razloga da Bynum izabere momčad koja ne ide nigdje. Pogotovo jer ima puno boljih opcija. Od Blazersa, koji bi taman stali u ovaj cjenovni okvir i koji bi tako kompletirali potencijalno zastrašujuću petorku, do momčadi poput Houstona ili Dallasa koji bi se mogli okrenuti njemu ako će već ostati bez Dwighta. Atlanta uvijek može otpuhati cijenom koga želi ako to želi, a ne treba zaboraviti ni Cleveland koji se već spominjao u kombinacijama prošle godine i koji bi s njim na rosteru već mogao sanjati o opasnom playoff potencijalu.

Ali, u tom i je problem, sve je ovo samo san. Postoji prihvatljivi rizik, postoji rizik koji vas može baciti unazad nekoliko sezona. Sve ovisi o tome za koji se put odlučite. I koliko će Bynum biti u stanju pružiti na parketu. Razum pak govori da je sve duže od dvije sezone i više od 12 milja previše opasno.

4. DAVID WEST, IOR 90

West je igrač koji bi svojom kombinacijom iskustva i talenta preko noći preporodio playoff momčad, ali nalazi se u idealnoj situaciji i jednostavno ne bi trebao ni ugledati tržište. Iako bi realno mogao tražiti 12 milja po sezoni, obzirom na skori 33-i rođendan i status koji uživa u svlačionici Pacersa, realnoj je očekivati njegov ostanak po sličnoj rati kao i do sada. Možda čak i manjoj od 10 milja, ovisno o dužini ugovora. Jednostavno, ovo je idealna situacija i za njega i za klub i trebali bi se naći u sredini nakon što sagledaju širu sliku, ako to već nisu napravili.

5. MANU GINOBILI, IOR 83

Manu je u sličnoj situaciji kao West što se tiče vrijednosti koju donosi svom klubu i koja bi se teško mogla replicirati u nekom drugom scenariju prvenstveno obzirom na godine. Ono po čemu nije sličan Westu je činjenica da vanjski igrači brže stare od visokih, a Manuov pad je očit. Čak i u limitiranoj roli, on je danas teško išta više od treće opcije, što u kombinaciji s godinama znači da teško igdje može dobiti više od 8 milja. Spursi bi mu obzirom na zasluge takav ugovor trebali ponuditi bez puno razmišljanja, a i Manu bi ga isto bez razmišljanja trebao prihvatiti jer nema šanse da igdje napravi toliko kao u Popovom sistemu. Dakle, ovdje je sve stvar dogovora, odnosno granice – hoće li Spursi ići do 10 milja za još godinu ili će Manu biti spreman prihvatiti iznos bliži midlevelu za možda još dvije sezone?

KLASA ISPOD MAXA, 10 DO 15 MILJA

6. ANDRE IGUODALA, IOR 82

Denver je ostao bez GM-a i trenera, stoga je teško očekivati da će pustiti da im odšeta možda i najbolji igrač. Iggy nije ostavio mjesta sumnji, odustao je od zadnje godine ugovora teške 16 milja kako bi potpisao dugoročan ugovor. I iako nije isključeno da netko ode toliko daleko i ponudi mu 60 milja za 4 godine, ostanak u Denveru za malo veći iznos, ali i godinu više, nekako je najrealniji. Da li je 70 milja za 5 godina puno? Ne, to je granica za rasnu drugu bananu i sasvim dovoljno da Iggy zanemari činjenicu da je Denver kao franšiza zapeo u mjestu, što će teško promijeniti i dolazak Shawa na mjesto trenera.

Naime, alternative su uglavnom mlade momčadi poput Pistonsa i Cavsa koje, iako imaju zanimljive jezgre, ne nude instant uspjeh. Dakle, Iguodala je kao veteranski lider potrebniji njima nego oni njemu, a to uvijek diže cijenu (u Cavse bi se vjerojatno uklopio sjajnu kao razigravač za Irvinga, dok bi u Detroitu njegov problematični šut u kombinaciji s Monreom i Drummondom vjerojatno ubrzo postao problem). A ako bi već ganjao lovu, ne treba iz kombinacija isključiti Hawkse koji imaju rupu na bokovima koju bi Iggy fino popunio (jasno, ne čistiš salary cap da bi lovu trošio na drugu ili treću bananu, stoga je teško očekivati da će se Ferry uopće uključiti u licitaciju).

7. NIKOLA PEKOVIĆ, IOR 81

Po IOR-u ispada kako bi Wolvesi bili blesavi da ne matchiraju bilo koju ponudu za Peka do 12 milja, što je praktički max teritorij obzirom na njegov staž (ako sam dobro računao, njegov max je manji od 14 milja koje je Hibbert dobio lani). Momčadi kojima je Peković zanimljiv, poput Blazersa, tako dolaze u situaciju da se znoje uzalud, a na što su Blazersi ionako navikli zadnjih godina (epizode s Millsapom i Hibbertom). Sve ukazuje na to da će ga Minnesota zadržati, dakle nekih 36 milja za tri sezone uz opciju za četvrtu vjerojatno tešku 13 do 15 milja. Istina, Pek je limitirana treća opcija malih all-round vrijednosti, ali s Rubiom i Loveom uokolo dokazano je ubojit. Pojačaju li se Wolvesi šuterima i ostane li Kirilenko, ovo je playoff momčad, tako da se tu nema što razmišljati, jezgra mora ostati na okupu, pogotovo ako Saunders misli zadržati Lovea nakon isteka njegovog mini-max ugovora.

8. JOSH SMITH, IOR 79 IOR

Smith se vjerojatno i dalje nada maxu od oko 18 milja, netko će mu sigurno ponuditi 15, a IOR jasno kaže da je čovjek teško vrijedan više od 12. Ozbiljne momčadi gledati će na njega uglavnom kao na plan B. U Atlantu se ne vraća, Houstonu ne podiže značajno razinu talenta (dobro bi se uklopio u njihov run and gun, ali i dalje bi to bila momčad za prvi krug playoffa), tako da se čini kako je Smith osuđen na ponude momčadi u rebuildingu koje si mogu priuštiti luksuz preplate igrača koji je više ime nego klasa. 48 milja za četiri godine? To bi bio nekakav max u granicama razuma (jasno, za momčad tipa Sunsa koje tek kreće u rebuilding, ne i za momčad poput Rocketsa koja nadograđuje playoff jezgru) koji uzima u obzir njegov staž i kvalitete, sve preko je apsolutno bacanje novca.

9. PAUL MILLSAP, IOR 77

Za razliku od Smitha, Millsap se ne zanosi time da je išta više od šljakera, što znači da će ga biti moguće dobiti za razumniju svotu. Negdje između 10 do 12 milja, na 4 godine, za ovakvog solidnog all-round igrača je više nego prihvatljivo. Prva opcija je i dalje Utah koja bi imala koristi od ovakvog šestog igrača i veterana koji bi pomogao mladima u tranziciji prema većim ulogama. Tu su naravno i momčadi poput Sunsa i Bobcatsa kojima trebaju kvaliteta i iskustvo, a, slično Smithu, Millsap igra i kao plan B za Houston, Dallas i ostale velike igrače koji će ostati bez Paula i Howarda. Čak i Portland u njemu može naći solidnu utjehu ako ne dovedu centra, kao i Denver ili Spursi ako ostanu bez Iguodale ili Splittera. Definitivno igrač oko kojega će se puno toga lomiti ako ga Jazz pusti – netko bi mogao ići čak i do 50+ milja za 4 godine u trenutku “inspiracije” i panike.

9. AL JEFFERSON, IOR 77

Jefferson vrijedi 10 do 12 milja, ali problem se javlja u tome što za razliku od Millsapa nije all-round igrač. Ako ga želite maksimalno koristiti, morate ga staviti u centar vašeg napada, a onda se možete pozdraviti od toga da ste ozbiljna momčad. Zato Big Al igra samo kao sporedan igrač na rosteru izazivača (a to neće biti zbog cijene) ili na rosteru nekakvih Bobcatsa ili Sunsa. Zadržati ga u Salt Lake Cityu nema smisla (što ne znači da nije moguće), Rocketsi, Mavsi i Hawksi imaju dovoljno bistar management da znaju da s njim na rosteru ne idu nigdje, tako da možemo očekivati nekakvih 45 do 50 milja za 4 godine od Bobcatsa koji bi ovim potezom dali nekakav integritet svojoj franšizi. A Big Al bi nastavio biti Big Al i nabijati brojke bez značenja.

KLASA IZNAD MIDLEVELA, 6 DO 10 MILJA

11. ANDREI KIRILENKO, IOR 73

AK-47 trenutno ima garantiranih 10 milja kojih će se odreći samo ako ga iza ugla čeka višegodišnji ugovor (ima vremena do kraja mjeseca da se odluči). 24 milje za tri godine za ovakvog igrača ne bi bile kraj svijeta, iako uvijek postoji taj rizik od ozljeda. Mislim, Minnesota bi mu već nešto slično ponudila da je ostao Kahn, ovako je upitno što će učiniti Saunders. Sve više se čini da će Andrei uzeti već garantiranu lovu i tek sljedeće ljeto razmišljati o novim opcijama.

12. TIAGO SPLITTER, IOR 71 IOR

Spursi će se teško odreći igrača koji je prošao njihovu akademiju, osim u slučaju da neka momčad poput Atlante (sumnjam da bi Ferry to napravio svom klubu, ali čovjek zna koliko je bitan pravi centar, posebice centar s IQ-om) da nemoralnu ponudu. Dakle, sve što se bude vrtilo oko 10 milja San Antonio će matchirati. Opcija je i Portland, oni toliko žarko žele zaštiti Aldridgea od raubanja pod košem da nije isključeno kako će sav prostor usmjeriti na Splittera svjesni da im je Peković ionako neuhvatljiv (na njihovom mjestu ja bi se posvetio isključivo Sunsima kojima bi za Gortata ponudio Leonarda i ovogodišnji pick). Odreknu li se Spursi svog Brazilca, uvijek se imaju vremena okrenuti nekim od već spomenutih igrača, iako bi ih Millsap ili Smith stajali puno više.

13. BRANDAN WRIGHT, IOR 68 IOR

Wright je drugu godinu za redom odradio sjajan posao za Dallas kao treći visoki. Tip ima dvije vještine u svakom smjeru, zabija otpatke fantastičnim postotcima i izuzetan je pick & roll igrač u napadu, a u obrani odlično blokira iz pozadine i sjajno se kreće u obrambenim preuzimanjima. Iako nema masu za peticu, protiv drugih postava u stanju je i to odraditi solidno, dakle nekog značajnijeg razloga da mu netko ne da spomenuti iznos nema. Naravno, kroz njega nikada nećete moći vrtiti napad i njegova kreativnost, a često i IQ, ozbiljno ga limitiraju, ali visoke atlete imaju ovakvu cijenu. Ako uzmemo u obzir da je na tržištu danas realno Splitteru dati 10 milja, onda Wright definitivno ne bi trebao biti upitan za 6, ali tu se javlja problem pedigrea. Iako lutrijski talent, Wright je godinama bio usporen ozljedama, tako da ove dvije zadnje solidne sezone prolaze uglavnom ispod radara. Što znači da postoji ozbiljna šansa da ga se netko dočepa debelo ispod cijene.

13. KEVIN MARTIN, IOR 68

Dani Martina kao ozbiljne opcije su izgleda prošli, ali čovjek još uvijek može zabijati, a to još uvijek vrijedi malo više od midlevela. Obzirom na godine, a i činjenicu da je rijetko bio dio ozbiljnog rostera, ostanak u Oklahomi za mali popust čini se realan, kao šesti igrač sjajno je funkcionirao i to bi trebala biti rola koja mu savršeno odgovara i ubuduće.

15. JR SMITH, IOR 65

Slično kao i Martin, Smith nije ozbiljna top opcija, ali može zabijati tako dobro da će vas natjerati da pomislite kako jeste. Dokazano idealan kao igrač s klupe, odlično bi došao bilo kojem izazivaču u potrazi za pojačanjem na perimetru. Tri garantirane godine za 20 milja više se ne čine pretjeranim iznosom, čovjek je dovoljno sazrio da znaš kako će tijekom tog perioda dati sve od sebe uz minimum problema. Ipak, obzirom da je Smith tip kojemu gode svjetla reflektora, Knicksi su i dalje realna mogućnost zbog Bird prava, a i odlazak Kidda smanjio im je iznos poreza, tako je 20 milja, ali za 4 godine u njihovom slučaju, realno. Doduše, Knicksi nemaju potpuna Bird prava jer je JR na rosteru dvije nepune godine, ali neće im ni biti potrebna jer teško da će se itko upustiti u rat za njegove usluge do te mjere da ih izbaci iz trke (a za to bi trebalo ponuditi više od 8 milja).

16. MONTA ELLIS, IOR 60

Bucksi su mu navodno ponudili lovu dostojnu solidne druge opcije (36 milja za 3 godine), koju je Ellis odbio jer mu je očito puna kapa Wicsonsina i usput se odrekao garantirane zadnje godine teške 11 milja. Sad, kada bi znali da neće dobiti nešto slično, rekli bi da se radi o lošem poslovnom potezu, ali ovo je NBA, liga u kojoj iz nekog razloga ljudi i dalje Ellisa smatraju kreatorom oko kojega se da izgraditi napad umjesto kreatorom za promjenu ritma. Čovjek pleše na granici između treće opcije i igrača zadatka, što je popriličan znak da ne vrijedi 10+ milja po sezoni, ali tko može reći da toliko neće dobiti? Slash & kick combo igrači doslovno rastu na grani, ali dok god se njegova lakoća zabijanja (i promašivanja) smatraju nečim posebnim, ponuda većih od midlevela će biti. Realan ugovor bi bio negdje oko 18 do 20 milja za tri godine, sve preko toga je pretjerivanje.

16. TONY ALLEN, IOR 60

Tony je uhvatio poprilične godine, zato je očito da mu novi ugovor neće biti dugoročan, ali i dalje vrijedi malo više od midlevela, iako će teško dobiti više od istoga. Ovakav profil igrača čiji doprinos je vidljiv isključivo u obrani prije svega je od koristi ozbiljnim momčadima, stoga je ostanak u Memphisu i dalje prva opcija, kao i prelazak u izazivača koji ima pravo na puni midlevel.

16. KYLE KORVER, IOR 60 IOR

Iako je i on već u poznim godinama, obzirom na catch & shoot prirodu njegove igre, Korver bi barem još 3 sezone trebao terorizirati ligu šutem iz vana. Dakle, bilo koja ozbiljna momčad koja drži do sebe nema se što razmišljati, puni midlevel i ugovori od 15 milja za tri godine su minimum, a uz malo rizika isplati se ponuditi i nešto više (18 milja, 3 godine, to je nešto što bi npr. Pacersi morali dati bez puno razmišljanja, pogotovo ako se u međuvremenu riješe Grangera).

19. JJ REDDICK, IOR 57

Još jedan snajper za čije usluge bi liga trebala stajati u redu. Kako je u najboljim godinama, Reddick može opravdati i ugovor od 30 milja za 4 godine jer bi u adekvatnom sistemu bez problema mogao biti i starter, ne samo tricaš s klupe. Jasno, dosta toga ovisi i o njegovim imperativima – ako prije svega želi igrati za izazivača, onda su 24 milje za 4 godine optimum, kao i eventualni midlevel ugovor za neku momčad koja nema prostora na salary capu, ali zato ima temelje za lov na naslov.

PUNI MIDLEVEL IGRAČI, 5+ MILJA

20. MIKE DUNLEAVY, IOR 54

Iako produkcijski nije upitno da Mike zaslužuje barem dvije godine na punom midlevelu, godine i sklonost ozljedama možda ga primoraju da razmisli i o popustima kako bi za sebe pronašao idealnu situaciju. Osobno, ovaj trojac bijelih šutera (Kyle, JJ, Mike) smatram vrhuncem tržnice – zamislite da Pacersi potpišu dvojicu od navedenih, koliko bi im porasle šanse iduće godine protiv Heata? Uglavnom, veteranski minimum ne dolazi u obzir, tako da Heat ispada iz kombinacija, ali pola midlevela kako bi opet zaigrao u Indiani ili Warriorsima itekako su primamljive opcije.

20. JEFF TEAGUE, IOR 54

U četiri godine Teague nije dokazao da je vrijedan ugovora ozbiljne opcije, ali, u ligi u kojoj je Jrue Holiday all-star i u kojoj Ellis dobiva ponude od 12 milja godišnje, nije nemoguće zamisliti da mu netko ponudi 8 milja u prosjeku za 4 sezone. Sve ovisi o tome koliko ga Hawksi žele zadržati i kakva će biti potražnja. Realno, midlevel možda stvarno zvuči malo za igrača koji je u 24-oj godini pokazao napredak, ali problem je što bi to vrlo lako mogao biti i njegov vrhunac. Playmakeri, pogotovo ovi prosječni, sazrijevaju vrlo rano, a vezati se velikim ugovorom uz poziciju koju je najlakše popuniti nema previše smisla. Hawksi si mogu priuštiti ponuditi 30 do 35 milja za 5 godina, ali sve preko toga bilo bi previše.

20. TYREKE EVANS, IOR 54 IOR

Teško je reći kakav će status prema njemu zauzeti nova uprava, ali da je po staroj, Evans bi vjerojatno odšetao i time ojačao neku lukavu momčad za kikiriki. Ovako, realno je očekivati da će novi GM matchirati svaku ponudu koja bude u rangu midlevela, dakle nekih 20 milja za 4 sezone, osim ako ne osjete da je ipak najbolje okrenuti novu stranicu. U tom slučaju bi momčad poput Spursa mogla za male pare pronaći svog novog slash & kick gurua s klupe.

20. JARRETT JACK, IOR 54 IOR

Jack je ponajbolji back-up play u ligi i instant strijelac prve klase, uz to i dokazani veteran i lider, dakle kao takvoga ga treba adekvatno i platiti te je midlevel razina realna cijena. Problem s Warriorsima je što su debelo iznad capa i eventualno produženje s Jackom oduzelo bi im većinu drugih opcija (ostali bi bez punog bonus midlevela za dovesti igrača sa strane gotovo sigurno), a pitanje je koliko ima smisla vezati se ipak uz sporednog igrača (po svemu što se moglo čuti od GM-a Myersa, samo je jezgra bitna). Ako više nema straha od Curryevih gležnjeva, vjerojatno ćemo gledati kako Jack odlazi za 15 milja na tri godine u neku novu sredinu.

24. BRANDON JENNINGS, IOR 53

Za njega možemo reći isto što i za Teaguea – ničim nije pokazao da vrijedi više od midlevela; možemo razumijeti ako mu netko da 7-8 milja godišnje; na kraju balade netko će mu dati 10+ po godini. Jennings je dobar napadač, možda malo problematičnog izbora šuta, ali solidan pick & roll play koji bi u pravom sistemu i u pravim rukama (ako ikada sazrije kao osoba, jasno) mogao odraditi dobar posao. Ali, zaboravite na all-star produkciju i ulogu nositelja. Dakle, svaki pravi GM samo bi si trebao postaviti sljedeće pitanje – da li bi radije iduće dvije godine imao Jenningsa za 20 milja ili Beverleya za desetinu tog iznosa? Jer, razlike među njima su puno, puno manje od nesrazmjera u plaćama.

24. CHRIS ANDERSEN, IOR 53

Obzirom na godine i limitirane minute, puni midlevel više nije opcija, iako će Birdman barem po IOR-u uvijek opravdati takav iznos. Bitno je istaknuti da vrijedi puno više od minimalca, a to znači da će Heat, ako ga misli zadržati, morati potrošiti svoj porezni midlevel (težak 3 milje umjesto 5 koliko iznosi onaj od momčadi koje ne plaćaju porez) na njega. Osim ako se Birdmanu nije toliko svidjelo na Floridi da je spreman potpisati za veteranski minimum, što nije isključeno. To su prednosti kada imate LeBrona Jamesa na rosteru.

26. NATE ROBINSON, IOR 52

Izgleda da Robinson postaje sve bolji što ide stariji, što je totalno netipično obzirom na rolu combo strijelca. Puni midlevel vjerojatno ne dolazi u obzir zbog kombinacije godina i ne baš sjajne forme u ranijim sezonama, ali nije nemoguće zamisliti da mu netko da 10 milja za tri sezone kako bi glumio revolveraša na 20 minuta. Jedino što je sigurno da će njegov agent u svakom razgovoru izvući snimku završnice protiv Netsa u G4.

26. MATT BARNES, IOR 52

Barnes nikako da zaradi višegodišnji ugovor zbog svoje jezičine, ali Clippersi bi bili ludi da ga puste da odšeta bez da ga pokušaju zadržati kombinacijom godina i dvogodišnje iznimke (2 milje puta dvije godine). 4 milja za dvije godine malo su za ovakvog podizača energije, ali Barnes bi se možda i zadovoljio kombinacijom ozbiljnog playoff rostera i sigurnosti (naravno, druga godina bi trebala imati timsku opciju jer nikada ne znaš koliko će Barnes moći izdržati da ne nokautira nekoga na treningu).

28. JOSE CALDERON, IOR 51

Kao što smo već rekli, plaćati back-up playa u razini midlevela je suludo, tako da sve ovisi o Calderonu. Ako želi igrati u ozbiljnoj momčadi, onda 3 milje za jednu sezonu kao back-up u Spursima ne zvuče loše. Ako mu se to pak čini preranim stupanjem u drugi plan, uvijek se može vratiti u Španjolsku gdje će za sličan novac imati puno bolji status. Nije nemoguće zamisliti da ga Detroit zadrži kao mentora za pristojan ugovor od tipa 15 milja za tri sezone, ali možda bi najbolje bilo čekati da vidi što će se dogoditi u Dallasu ili Salt Lake Cityu. Tim momčadima prijeti ozbiljna rupa na jedinici, a imaju dovoljno love da je zakrpaju masnim ugovorom od jedne do dvije godine. 8 milja Calderona na godinu čine se boljim izborom od 40 milja Teagueu na 4 godine, ako već krpaš roster.

29. CARL LANDRY, IOR 50

Iako je Warriorsima izuzetno bitan kao treći visoki, momčad koja ponudi 15 milja za 3 sezone vjerojatno će ga odvesti iz zaljeva. Gotovo je sigurno kako će iskoristiti opciju kojom će se odreći zadnje godine teške 4 milje, dakle pred Myersom je ozbiljan izazov. Teško je naći igrača sposobnog pružiti Landryevu razinu talenta za ovaj novac, puno teže nego pronaći zamjenu za Jacka. A pustiti obojicu da odšetaju bilo bi kontraproduktivno.

KLASA POLA DO PUNOG MIDLEVELA, 3 DO 5 MILJA

30. CHAUNCEY BILLUPS, IOR 48

Chauncey može birati veteranski minimum gdje god poželi (već je spominjao Miami), možda i nešto veći iznos ako bi nekome njegovo iskustvo bilo od posebnog značaja, iako je teško zamisliti da će napustiti Clipperse ako uopće želi igrati još jednu sezonu. Ozljede i godine su učinile svoje, on možda može pružiti dobre partije kada igra, problem je samo što se više ne možeš osloniti na to da će igrati.

30. MARTELL WEBSTER, IOR 48

Webster je konačno uspio spojiti sezonu bez ozljeda u kojoj je dokazao da je sposoban biti solidan 3&D igrač, sada je samo pitanje koliko u Washingtonu vjeruju da je to u stanju ponoviti. Dodatan je problem što već imaju dovoljno bočnih igrača, tako da je teško očekivati da će Webster dobiti 5 milja godišnje usprkos lutrijskom pedigreu. 3 milje za jednu godinu, uz dodatnu momčadsku opciju za sličan iznos? Čovjek je ubacivao više od dvije trice po utakmici uz 42% šuta, tu se nema što misliti.

32. GERALD HENDERSON, IOR 47

Iako je još uvijek upitan kao šuter, Henderson je pokazao dovoljno kvaliteta da se Bobcatsi ne bi trebali previše misliti oko toga da mu daju ugovor na 5 milja godišnje, pogotovo u njihovoj situaciji u kojoj je svaki prosječni NBA talent zlata vrijedan. Teško je očekivati da će netko sa strane stati ovakvom razvoju situacije na put, baš zato što se u 4 sezone Henderson nije potvrdio kao definitivni 3&D potencijal.

33. DEVIN HARRIS, IOR 46

Njegovi dani kao startera su prošlost, osim u nekoj epizodi plaćenika spomenutoj ranije kod Calderona. Ali, npr. zašto ne bi pristao na 6 milja za dvije godine od Pacersa ili nekakve momčadi sličnog profila?

35. ANDRAY BLATCHE, IOR 46

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Zato bi u pravila salary capa trebalo uvesti pravilo da je igračima poput Blatchea zabranjeno dati više od 3 milje godišnje i išta duže od jedne garantirane sezone. Ipak, Netsi će vjerojatno riskirati, nemaju prostora da nadoknade gubitak ovakvog igrača, stoga je nekih 10 do 12 milja za tri sezone realno očekivati. Makar to značilo da će Blatche nestati u akciji sve do sezone 15/16.

36. DARREN COLLISON, IOR 45 IOR

Danas definitivno znamo da je Collison back-up play, a o takvima smo već sve rekli. Nije puno gori od Brandona Jenningsa – daj mu neograničene minute i neograničen broj lopti i dobit ćeš sličan učinak. Poanta je da to ovaj put dobiješ za 3 do 4 milje godišnje, na kratkoročnom ugovoru, uz 20 minuta po večeri.

37. OJ MAYO, IOR 45

Jadni OJ, prvi dio sezone pokazao je kako bi mogao biti čak i startna dvojka u ligi u kojoj šuteri kronično nedostaju, ali drugi dio koštao ga je gomile dolara jer je donio poznatog Mayoa, idealnog za ulogu strijelca s klupe. Ipak, sjaj onih šuterskih epizoda ne blijedi tako lako, netko bi možda mogao biti dovoljno zagrijan da ponudi više od midlevela, što bi bila totalna katastrofa. 20 milja za 4 godine, to je ok, a, ako si već spreman dati 30 na 4 sezone za streaky šutera iz vana, onda je JR Smith neopisivo bolja opcija.

38. ELTON BRAND, IOR 44

Elton još uvijek može odraditi solidan posao kao treći visoki, pogotovo u obrani. Sada je samo pitanje hoće li birati destinaciju kako bi veteran trebao, po playoff potencijalu, ili će opet u lov na dolare? Meni osobno se povratak u Clipperse čini idealnim i to za minimalac, kako bi klubu barem djelomično vratio za zajeb od prije nekoliko godina kada ih je ostavio radi Sixersa.

39. JJ HICKSON, IOR 43

Njegov agent će mahati brojkama i tražiti puni midlevel, ali će zaboraviti spomenuti da mu klijent igra samo na jednoj strani parketa, da može igrati isključivo četvorku što ga isključuje kao idealnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi i da je sve te brojke napumpao u lutrijskoj momčadi koja je uglavnom igrala bolje s postavama kojih on nije bio dio. Uglavnom, nijedan izazivač neće mu dati ozbiljnu lovu da bi ga kasnije koristio 15 minuta, ali momčadi poput Sunsa ili Bobcatsa u potrazi za talentom mogle bi ići toliko daleko da ponude cijeli midlevel. U to da će mu netko možda ponuditi više od 5 milja godišnje na račun sirove box-score statistike jednostavno ne želim vjerovati u godini 2013-oj.

40. DORRELL WRIGHT, IOR 41

Već četvrtu sezonu za redom Wright se potvrdio kao solidan šuter za tri, a, po novome, pokazao je i sposobnost da igra stretch četvorku u niskim postavama. Dakle, u pravim rukama mogao bi postati solidan igrač zadatka čak i na playoff rosteru, a to je vrijedno većeg dijela midlevela.

VRIJEDNI SPOMENA I EVENTUALNO POLA MIDLEVELA, DO 3 MILJE

HANSBROUGH, BUDINGER, CARROLL, BAYLESS

Hansbrough je solidna back-up četvorka, ali držati ga na razini dosadašnjeg rookie ugovora možda je previše obzirom na ograničene situacije u kojima ga možeš koristiti. Budinger bi mogao biti krađa ako ga netko uhvati za 9 milja na 3 sezone, u teoriji se radi o midlevel igraču koji bi u pravom sistemu mogao odraditi poštenu 3&D rolu. Carroll je Jazzerima donio sjajnu energetsku rolu u protekloj sezoni, pokazao se kao solidan obrambeni igrač i to bi se trebalo nagraditi s garantiranim ugovorom malo većim od minimalca na kojem je bio do sada – takvi igrači koji su spremni poginuti za klub vrijede u svakoj svlačionici, pa makar bili napadački nebitni. Bayless se još nije odlučio ostaje li ili odlazi, ali njegov ugovor je realan, čak i ako odustane od 3 milje koje ima u Memphisu, više od toga ne bi trebao dobiti.

BACK-UP POTENCIJAL ZA MALO VIŠE OD MINIMUMA, DO 2 MILJE

PRIGIONI, JAMISON, AMINU, YOUNG, DALEMBERT, LIVINGSTON, PACHULIA, BREWER, ELLINGTON, ODOM, UDRIH, BELINELI, WILLIAMS

Back-up centri i back-up playevi koji mogu odraditi posao za max 2 milje su uvijek dobrodošli (iako Zaza i Dalembert mogu dobiti i nešto veći iznos zbog manjka ponude na pozicijama koje igraju), a Young i Aminu su dovoljno mladi da netko u njima vidi i nešto više od instant koševa (koji u Youngovom slučaju dolaze s problematičnim karakterom, što znači da su velike šanse da i ne dobije ugovor) ili solidnih fizikalija korisnih u obrani.

Corey Brewer je toliko streaky u napadu da ga je teško zamisliti kao korisnog igrača u ijednom drugom sistemu osim Karlovog run and guna. Ellington je pokazao trenutke šuterske lucidnosti, ali ne i dovoljno konstante da bi zaslužio povjerenje na duže od godinu dana. Odom je malo oživio u Los Angelesu, ali i dalje nema nikakve uloge u napadu, dakle sveo se na četvrtog ili petog visokog. Udrih može odraditi solidnu combo ulogu, kao i Belineli, a Mo Williams bi se pod hitno trebao vratiti u ulogu strijelca s klupe jer ova startna epizoda u Jazzu je bila čisti horror.

IGRAČI ZA MINIMUM

NEAL, KAMAN, MORROW, MAYNOR

Istina, imaju imena, ali sličnu produkciju nađeš u Europi, NBDL-u ili na tržnici i ne moraš se brinuti oko cijene. Uostalom, pitajte samo Moreya kako se to radi. Naveo sam ih čisto kao primjer principa na kojemu NBA funkcionira i po kojemu se često plaća ime na dresu, a ne učinak. Evo, zašto bi netko dao Kamanu 3 milje godišnje kada može angažirati Aldricha za jednu milju i dobiti istih 10 minuta po večeri? Što su to Neal ili Morrow osim specijalista za tricu? Koliko igrača u rangu Maynora ima na ovom svijetu?

Jedino bih još istaknuo Jermainea O’Neala – ako će Sunsi dopustiti da sa sobom povede jednog doktora, taj bi trebao put Miamia.

IOR TIME-OUT – TOP 11 POINT GUARDS

Jedina odluka prilikom slaganja današnjeg post ticala se toga da li izostaviti Rosea iz konkurencije obzirom da nije odigrao niti sekunde ove godine. Međutim, kako IOR nije zamišljen tek kao osvrt na sezonu (iako može poslužiti i u toj ulozi obzirom na činjenicu da se najvećim dijelom temelji na učinku zadnje sezone), već kao alat koji će imati i određenu vrijednost u prognoziranju budućnosti zbog gomile prilagodbi čija je svrha izoliranje individualne vrijednosti iz konteksta (što je, moram to uvijek istaknuti, samo po sebi u košarci besmisleno, ali ujedno i jebeno zabavno), od tako nečega sam odustao. Na kraju krajeva, ako želite listu top 10 NBA playeva prošle sezone možete samo maknuti Rosea s liste i pomaknuti ove ispod za jedno mjesto gore (od toga i ovo top 11 u današnjem izboru umjesto top 10), ali, kako čovjek nije mrtav i već dogodine će voditi Bullse u novi pohod na playoff, isključiti ga iz izbora najboljih jednostavno nema smisla. Poanta IOR nije ono što je bilo jučer, već da su jučer, danas i sutra zajedno.

1. CHRIS PAUL (Clippers) 132 IOR

CP3 je imao još jednu CP3 sezonu i tu se stvarno nema što dodati. Voljeli ga ili ne, njegova all-round kvaliteta i vrhunska kombinacija šutersko-playmakerskog učinka (nitko u povijesti, pa čak ni Oscar ni Magic ni Stockton, nije gubio ovako malo lopti u tolikoj količini driblinga) čine ga i dalje uvjerljivo ne samo najboljom jedinicom lige, već i jedinom rasnom franšizom među bekovima (Wade je na neizbježnom putu prema dolje, a Harden još nije na toj all-round razini).

2. RUSSELL WESTBROOK (Thunder) 102 IOR

Nadam se da više nije javna tajna kako je Westbrook isti igrač kao Rose, samo što ga zbog konteksta percipiramo na potpuno drugi način. Zato što je Rose okružen napadački limitiranim suigračima, doživljavamo ga kao spasitelja, čak i MVP-a, dok Westbrooka doživljavamo kao sebičnjaka zato što uzima više lopti od Duranta, iako im se brojke i stil igre praktički ne razlikuju. I jedan i drugi su prije svega rasni strijelci sposobni vrtiti napade i kontrolirati loptu, dakle imaju obilježja combo bekova, ali su toliko talentirani da im se u pravom sistemu lakoćom mogu sakriti minusi (to također treba uzeti u obzir – zamijenite im mjesta, stavite Rosea kod Brooksa i Russa kod Thibodeau pa pokušajte zamisliti kako bi im se odvijao razvojni put). Imaju vanserijske fizikalije i atleticizam za poziciju (vjerojatno su u pitanju dvije najeksplozivnije jedinice svih vremena – uz dužno poštovanje Kevinu Johnsonu koji ipak nije imao ovakvu sirovu snagu), a jedino u čemu je Westbrook značajno slabiji od Rosea je obrana, što je također teško odvojiti od šireg konteksta (posebice trenera). S druge strane, Russ je nešto žilaviji – Rose je i prije ozljede ligamenata zbog koje je propustio cijelu sezonu u lockout godini muku mučio s preponama i zglobovima, dok je Westbrook do ozljede koljena praktički bio čovjek od čelika. Obzirom da se i jedan i drugi vraćaju u ritam nakon ozljeda koje su poprilično ozbiljne i kod kojih je pitanje kada će se vratiti u punu formu (i uopće hoće li ikada obzirom na samoubilački stil kojim su igrali – na papiru je Westbrookova ozljeda meniskusa manje ozbiljna, ali kada uzmeš u obzir da se ne radi o običnom igraču već o super-atleti, nikada ne znaš kakve će biti posljedice, barem u prvim mjesecima), ova njihova povezanost će izgleda ostati dio NBA priče još neko vrijeme.

3. DERRICK ROSE (Bulls) 100 IOR

Nitko ne zna kako će Rose reagirati u svom povratku na parkete, možda stvarno od prvog dana bude na razini MVP sezone, možda ne bude. Ali, obzirom na očekivani napredak u all-round igri, posebice šuterski i obrambeno, te očekivano sazrijevanje (ulazi u 26-u godinu, što je idealno razdoblje za playa), mislim da je ova projekcija po kojoj će ostati kvalitetna prva opcija razumna. Obzirom da ga IOR ni u onoj MVP sezoni ne gleda kao franšiznog igrača (drugim riječima, sistem smatra ogromnu dubinu tadašnjih Bullsa puno većim faktorom u njihovim uspjesima), nekoliko bodova gore ne znače ništa, ali bitno je da ne padne previše ispod ove očekivane razine jer bi time ozbiljno narušio planove Chicaga o borbi za naslov tijekom idućih 4-5 sezona.

4. TONY PARKER (Spurs) 98 IOR

Najbolja sezona u karijeri Parkera je lansirala u sam vrh (u odnosu na lani preskočio je Ronda i Williamsa koji su se zadržali na istoj razini, odnosno Nasha koji je potpuno potonuo), što nije ni čudo obzirom da je ostvario najbolje brojke kao šuter i kao asistent do kraja završivši pretvorbu u prvu napadačku opciju Spursa. Ono što će biti zanimljivo pratiti dogodine je može li zadržati takvu formu ili se radilo o iznimci nakon koje slijedi povratak u nešto standardnije okvire. Obzirom na 31 godinu, za očekivati je da će to biti slučaj, ali s druge strane, kada ste dio Popovicheva sistema, uvijek je moguće da pobijedite i vrijeme i pravila.

5. STEPHEN CURRY (Warriors) 95 IOR

Steve Nash je mrtav, živio novi Steve Nash. Steph možda nije Bog nemogućih kuteva dodavanja kao Steve, ali njegov precizni šut, slow motion ulazi i katastrofalna 1 na 1 obrana kopija su Nashove igre, isto kao što su Warriorsi nova verzija Sunsa (samo s potencijalnim centrom u sredini koji bi im mogao pomoći da naprave onaj ključni korak naprijed u kategoriju rasnih izazivača). Iako se kod Currya čini kao da je napravio kvantni skok, slično kao i kod Parkera u pitanju je tek kontekst – Steph je konačno bio zdrav i ova sezona u biti je tek ispunjenje ranijih očekivanja. Sada je ključno vidjeti može li se zadržati na ovoj razini, a u tome će opet ključnu ulogu imati gležnjevi. Talent nije bio niti će ikada biti upitan.

6. DERON WILLIAMS (Nets) 85 IOR

Deron je uspio spasiti sezonu odličnom završnicom, ali čak ni to mu nije pomoglo da ostavi značajniji utisak na IOR. Bez obzira igrao s Petrom, Stevensonom i raznim Williamsima ili s Lopezom, Johnsonom i Wallaceom, Deron je usidren na razini druge opcije. Što uopće nije loše, biti top 10 play u NBA nije sramota, ali nad njim će još dugo stajati sjena ne tako davnih dana kada je praktički bio u raspravama s Paulom oko toga tko je najbolja jedinica u ligi. Dodaj na sve max ugovor koji je upravo potpisao i kojega neće moći opravdati i postaje jasno zašto čovjek ima negativni status u očima većine objektivnih promatrača.

7. MIKE CONLEY (Grizzlies) 83 IOR

Light verzija Chrisa Paula konačno je eksplodirala u nešto slobodnijoj roli. Odlaskom Gaya potvrđeno je da Conley može odraditi veću rolu kao strijelac i kreator, što se vidi i na učinku i na skoku u kategoriju više, iz trećih opcija u druge. Iako je njegova ključna karakteristika i danas ta da je u svemu dobar, ali u ničemu odličan, ta all-round pouzdanost upravo je njegova najveća kvaliteta i mislim da više uopće nema sumnje kako s Conleyem za komandama možete otići do kraja. Obzirom na godine, nije isključeno da je pred njim i daljnji napredak, pogotovo ako se specijalizira u jednom segmentu igre (kao šuter ili slasher), ali u svakom slučaju teško je zamisliti da će kroz idućih nekoliko sezona igrati ispod razine košarke života koju je prezentirao u godini iza nas.

8. RAJON RONDO (Celtics) 82 IOR

Ozljede su ga svakako koštale ponekog boda, iako je praktički ostao na istom mjestu kao i lani. Rondov problem nije on sam, već ogromna očekivanja onih oko njega – padom kvalitete igre Piercea i Garnetta, on je trebao ponijeti veći teret, ali su dogodilo upravo suprotno – i sam je počeo padati. Obzirom na takav trend i već pozne godine za playa, danas je jasno da je Rondo kvalitetna jedinica, dokazani šampion i čovjek koji vas može voditi do naslova, ali samo ako je u pozadini. Guranje u prve redove dodatne ističe njegove mane, što je proces kojim zadnjih godine Celticsi nisu činili uslugu ni sebi ni njemu.

9. KYRIE IRVING (Cavs) 78 IOR

U drugoj sezoni Irving je napravio očekivani korak naprijed, a to znači da bi dogodine, izbjegnu li se dosadne ozljede koje ga prate cijelu karijeru, trebalo doći i do nečega nalik kvantnom skoku. Momak ima sve predispozicije da bude all-round igrač i dovođenje Mikea Brownea kao obrambenog gurua i poboljšani roster u tome bi mu, makar u teoriji, trebali pomoći, dok je njegova realizatorska kvaliteta u svim mogućim aspektima napada za jednog playa u razvoju fantastična. Praktički, sada sve ovisi o tome kako će ga Brown koristiti i na koji način će miksati pick & roll s izolacijama i koliko često i na koji način će ga stavljati u spot up situacije. Talent da se dogodine bude u top 5 na ovakvoj listi je tu, barem oko toga nema spora.

10. GEORGE HILL (Pacers) 77 IOR

Iako u ovom izboru imamo dosta igrača iza kojih su najbolje sezone karijere, nitko nije napravio veći skok od Georgea Hilla. Do nedavno korišten kao šesti igrač, Hill je u svojoj prvoj sezoni kao startna jedinica pokazao da je itekako u stanju odraditi pošteni posao. Iako onim klasičnim kreatorskim talentom ne pripada među ova all-star imena iznad, njegov učinak je neosporan. Ovo je primjer gdje je pojedinca teško razlučiti od konteksta, ali također i primjer gdje je nemoguće reći da su kvalitetni suigrači i kvalitetni sistem Hilla učinili ovim što jeste jer je, obzirom na minute i važnu ulogu koju je imao ove sezone, on barem u podjednakoj mjeri utjecao na sve oko sebe. Kako mu je uspjelo ostaviti ovakav dojam na IOR? Prvo i osnovno, Hill je oličenje učinkovitosti u oba smjera. U obrani svojom visinom, dužinom i snagom stigne smetati većini playmakera, a uz to je dovoljno brz da bude izuzetan 1 na 1 stoper (njegove obrambene brojke u izolacijama su one rasnog terijera) i, što je najvažnije, sjajan pick & roll branič. U napadu, ta iznadprosječna visina za poziciju pomaže mu da bude izuzetan spot up šuter (što je izuzetna kvaliteta koju play mora imati u momčadi gdje se toliko napada vrti kroz visoke igrače), a uz to je i odličan realizator iz pick & rolla. Obzirom da je u zrelim godinama, ovo bi vrlo lako mogla biti njegova nova standardna razina, a to znači da su Pacersi potpuno pogodili s onim ugovorom koji su mu dali prošlog ljeta, prepoznavši u njemu idealnu jedinicu za svoj sistem. A da cijela priča dobije dodatnu simboliku, znate koji je igrač po IOR rankingsima dvije pozicije i dva boda ispred trenutno? Kawhi Leonard. Naravno, ova priča u budućnosti ima potencijala otići totalno na stranu Spursa jer Leonard će svakako napredovati dok je Hill svoj plafon dosegao, ali u ovom trenutku radi se o tradeu koji je bio sjajan za obje momčadi (što je u svom stilu do najsitnijih detalja obradio i Zach Lowe u ovom postu).

11. TY LAWSON (Nuggets) 75 IOR

Nešto slabija sezona od lanjske zbog problema sa stopalom, ali usprkos tome Ty ostaje u kategoriji kvalitetnih trećih opcija. Oko njega se nema što dodati, sve vrline i mane se znaju, ali htio bih istaknuti da je po IOR-u Ty tek četvrti igrač Nuggetsa u ovom trenutku. Zvuči dramatično, ali ne i ako uzmemo u obzir da je bodovna razlika između njega i najboljeg (Iggy) tek 7 bodova. Što me pak tjera na sljedeći zaključak – ako je George Karl uspio ostvariti ovoliko pobjeda u sezoni s momčadi čiji jezgru čine tri treće opcije (Ty, Gallo i Faried) i jedna osrednja druga banana (Iggy), zašto bi mu itko trebao negirati titulu trenera godine?

OSTALI

Što se igrača koji su zamalo upali na popis tiče, njih predvodi John Wall koji bi možda, da nije bilo ozljede, danas bio i dio top 10 (Wizardsi to od njega definitivno očekuju iduće sezone – ili će se konačno pridružiti Roseu i Westbrooku na vrhu ili će završiti u roli novog Ronda s manjim IQ-om, ali korak naprijed će svakako napraviti). Odmah do njega je Lillard koji je u rookie sezoni odradio sjajnu rolu u stilu Georgea Hilla, a debelo iznad Felton linije su i Dragić (solidna godina, ali i odličan primjer zašto ne možeš graditi momčad oko solidnog playmakera kao prve opcije i zašto je njegov angažman u momčadi koja je krenula u rebuilding poput Sunsa bio promašen), Nash (ozljede i godine učinile su svoje, Steve više nije nositelj, ali to ne znači da u pravom sistemu ne može biti koristan starter) i Lowry (totalni original koji ne može uhvatiti stalnu formu da se postavi na glavu, spada u skupinu onih igrača koji na jedan dobar potez vežu jedan loš, ali s dovoljno all-round kvaliteta da ga se isplati trpiti).

Zanimljivo, razvikana imena poput Jenningsa i all-stara Holidaya još uvijek su ispod crte ozbiljnih opcija, ali ujedno su i dovoljno mladi da ubuduće naprave iskorak u pravim okolnostima (istovremeno, dovoljno su u ligi da znamo kako taj iskorak neće biti kvantne razine). Naravno, to što IOR Kembu Walkera smatra boljim igračem od Jenningsa neće smetati nekome da ovoga ljeta potonjem iskrca brda dolara pod noge. Još jedna ozljedama obilježena sezona Rubia je zadržala u okvirima igrača zadatka, malo iznad Felton linije, ali od njega se dogodine može očekivati da konačno napravi iskorak ka nešto većim klasama.

A kad već spominjem Felton liniju, to sivo područje koje dijeli potrošnog startera na jedinici od back-up playa, dobri stari Raymond je s 40 bodova zasjeo točno na samo granicu! Tu mu vjerno društvo prave već standardna imena poput Collisona (koji je toliko često u ovom području da sam neko vrijeme mislio promijeniti ime iz Feltonove linije u Felton-Collisonovu), Chalmersa, Sessionsa, Nelsona i Lina.

RANKING THE PLAYERS, PART ONE (1-11)

U prvom postu na redu su alfa mužjaci, s tim da i njih moramo podijeliti na dvije skupine. U prvu spadaju franšizni igrači, vanserijski talenti koji su u stanju tijekom 3-4 sezone napraviti dovoljno za uvrštenje u košarkaški Hall Of Fame (drugim riječima, u nekoliko sezona u stanju su napraviti ono za što prosječnom smrtniku koji za život zarađuje igrajući NBA košarku treba cijela karijera). Iako se i među drugom skupinom, koju sam okarakterizirao kao legitimne prve opcije, krije par legendi i nekoliko mladih asova na najboljem putu da to postanu, razlika između njih postoji. I to bitna, a objasnio bi je na sljedeći način – franšizni igrač je onaj koji je u stanju razbiti formulu 3 opcije + 2 igrača zadatka + 3 solidna igrača na klupi i odvesti svoju momčad u playoff sam samcat, uz pratnju 4 igrača zadatka. Obzirom da NBA broji 30 momčadi od čega njih čak 16 ide u playoff, ovu tvrdnju treba čitati i na sljedeći način – franšizni talent je onaj tko sam samcat, uz pratnju tek 4 igrača zadatka, može momčad učiniti iznad-prosječnom.

Prva opcija ipak ne posjeduje takav all-round talent da začepi većinu rupa momčadi i u tome leži glavna razlika. IOR bodovi u ovom slučaju sami pričaju cijelu priču – jedinih 5 imena koja zaslužuju naziv franšiznih igrača ne samo da su probila granicu od 120 bodova, već su skočila preko 130, stvarajući tako 20 bodova razlike do prvog igrača u kategoriji ispod. Što je praktički razlika cijele jedne dodatne kategorije. Naravno, teoriju možemo produbiti i na sljedeći način.

Računao sam prosječni iznos skupnog IOR talenta (top 8 rotacija) za svaku playoff momčad u zadnjih 3 sezone kako bi došao do sljedećeg podatka – za biti playoff momčad, treba vam razina talenta koja donosi minimalno 368 bodova. 368 dijeljeno s 8 jednako je 46, a to znači da nekako morate imati rotaciju od 8 igrača koja će u prosjeku imati kvalitetu igrača zadatka startne vrijednosti. Naravno da u takvom slučaju igrač vrijedan 120 bodova sam po sebi bitno pomaže da se ostvare vrhunski rezultati te olakšava posao slaganja momčadi. Umjesto da ste prisiljeni pronaći još skupih dijelova koji bi vas digli iznad prosjeka, možete kombinirati s nižim vrijednostima.

Okružimo li franšiznog igrača s 4 prosječna igrača zadatka (50 bodova), već smo došli do 320 IOR bodova, a to znači da nam je dovoljan tek još jedan prosječan igrač rotacije (30 bodova) i dva dodavača ručnika (ukupno 20 bodova) kako bi imali playoff momčad. Naravno, ovakvo banaliziranje stvari je čista teorija, za uspjeh u praksi ipak treba ispuniti jedan preduvjet koji često zovemo kemija, iako bi i riječ kompatibilnost bila sasvim dobra. Naime, ako imate Jamesa kao franšizni talent, onda ga nema smisla okružiti s još 4 swingmana vrijedna 50 bodova, centrom vrijednim 30 bodova i playmakerom od 10 bodova. Takva kombinacija vam, čak ni u Jamesovom slučaju, ne garantira apsolutno ništa. Međutim, ako poštujete samo to osnovno pravilo kompatibilnosti i okružite Jamesa s jedinicom, dvojkom i dva visoka vrijedna 50 bodova, imate sigurnu playoff momčad.

Ok, to je teorija, a kako bi bilo prikazati nekakav primjer u praksi? Pročešljao sam sezone svih 5 naših franšiznih igrača i došao do sljedećih zaključaka. Prvo, u pitanju su top 5 pickovi. Svi osim jednoga propustili su plasman u playoff tijekom prve dvije sezone (a taj, Wade, imao je sreće upasti u solidnu momčad, plus je bio nešto stariji od 20 godina – vrhunski talenti u ligu ulaze puno, puno mlađi). Dakle, dvije godine u ligi su minimum čak i za najveći talent da dosegne razinu alfa mužjaka. Ne treba zaboraviti ni kako je razlog zbog kojeg su uopće došli u dotične momčadi to što su ove bile toliko loše da su imale pravo na rane pickove, dakle treba im vremena da oko njega poslože barem grupicu solidnih suigrača.

Naših 5 franšiznih igrača tako je od 38 mogućih playoff nastupa obzirom na godinu ulaska u ligu, propustilo tek njih 10. Od tih 10, 8 otpada na prve dvije sezone (nazovim to stasavanjem), a preostale dvije na činjenicu da su dotični zbog ozljede propustili pola sezone ili više (CP3 je sredio meniskus lijevog koljena 2009. a Wade je propustio pola 2008. zbog ozljede ramena). Zaključak je dakle jednostavan – franšizni talent izvan playoffa može zadržati samo mladost ili ozbiljna ozljeda.

Ok, ali ni ovo ne potvrđuje tezu s početka, naime postoji li primjer u praksi koji dokazuje da franšizni talent može izvesti ono na što ukazuje teorija, plasirati se u playoff bez pomoći drugih rasnih igrača, okružen samo igračima zadatka? Opet sam pročešljao sve sezone naših 5 franšiza i našao sasvim dovoljno primjera. Iako vam James u Clevelandu vjerojatno prvi pada na pamet, činjenica je kako je on tamo imao fantastičnu momčad obzirom na ono što je čekalo Wadea nakon što se raspala šampionska jezgra sa Shaqom. James je od prvih dana pored sebe imao Ilgauskasa, a kasnije Varejaoa. Jedina sezona u kojoj je do playoffa odveo momčad koja odgovara formuli 1 franšizni + 4 igrača zadatka bila je 2008. kada je Big Z naglo ostario, a Varejao još nije bio spreman preuzeti važniju ulogu (nije pomoglo ni što je Andy tada propustio pola sezone jer nije htio igrati dok mu Cavsi ne daju pošteni ugovor).

Dwight je imao sezonu prije dolaska Lewisa u Orlando kada je sam odveo momčad u playoff u sličnom stilu, ali Wade je pak savršeni primjer što je to franšizni igrač. Rosteri koje je on imao na raspolaganju 2009. i 2010. bez njega ne bi došli do 25 pobjeda. S njim, plasirali su se u playoff u obje sezone. Te dvije sezone školski su primjer kako teza o franšiznom talentu drži vodu.

FRANŠIZE

1. LEBRON JAMES (Heat), 172 boda

Sve što treba reći o najboljem košarkašu na planeti je sljedeće – razlika između njega i broja 2. veća je od razlike između broja 2. i broja 7. Istina, bodovi na vrhu nisu toliko gusti kao u sredini, ali svejedno je to podatak koji ne ostavlja mjesta sumnji – ovo je Jamesova era. Pokupio je maksimalne ocjene u svim glavnim kategorijama, uredno prvi po svim formulama, a jedini negativni bodovi čista su špekulacija – nakon jedne od najboljih sezona u karijeri, sistem od njega očekuje minimalni korak unazad (ja se ne bi kladio na to). Naime, čak i nakon svih prilagodbi, Jamesov zbroj je samo rastao. Čovjek je u idealnim košarkaškim godinama (maksimalno sazrijevanje, nakon što su fizikalije godinama ispred, psihički aspekti konačno dolaze u ravnotežu s fizičkima i ta nirvana traje 2-3 sezone, dok fizički dio ne počne popuštati pod pritiskom godina i kilometara), pokupio je ogroman broj bodova u ocjenjivanju vještina (jedina kategorija njegova igre koja nije vrhunska je šut, tu je tek solidan), ima maksimalnu minutažu i uz sve to jednostavno ne propušta utakmice. Tip je robot stvoren za samo jednu stvar – igranje košarke.

2. KEVIN DURANT (Thunder), 138 bodova

Durant je skočio na drugo mjesto tek nakon prilagodbi koje od njega očekuju dodatni korak naprijed u sljedećoj, šestoj sezoni. Sve bolje igre Westbrooka i kvantni skok Hardena malo su ga koštale prošle sezone, ali ne radi se o nekakvom padu koji se, boljim all-round učinkom, neće dati nadoknaditi. Igrač bez mane, ali, kao što je i međusobni dvoboj u Finalu pokazao, ipak za klasu ispod Jamesove moći, što je i potpuno razumljivo – KD ima još 4 sezone dok dosegne vlastitu nirvanu.

3. CHRIS PAUL (Clippers), 134 boda

Trogodišnji prosjek (posljedice ozljede) malo ga je povukao unazad, kao i očekivanja sistema da odradi nešto lošiju sezonu od lanjske koje je bila MVP kalibra (kad bi sistem gledao samo prošlu sezonu, Paul bi bio zacementiran na drugom mjestu). Ipak, činjenica da je play visok 180 cm u stanju ostvariti brojke koje ga rangiraju u sam vrh NBA košarke, sama po sebi je svojevrsno čudo. Isto kao što je CP3 čudo od igrača.

4. DWIGHT HOWARD (Lakers), 132 boda

Nešto slabija sezona onemogućila mu je ozbiljniju bitku za srebro i broncu, ali očekivani povratak na staru formu (jasno, ako leđa izdrže) tijekom sezone trebao bi ga potvrditi kao naj-dominantniju silu u ligi. Najbolja vijest za navijače Lakersa je ta da Dwight ima tek 26 godina. Kada se negdje tijekom iduće dvije sezone konačno poklope njegov um i njegovo tijelo, Duranta će čekati gadna borba da se održi na drugoj poziciji.

5. DWYANE WADE (Heat), 131 bod

Kod Wadea sam bio uvjeren kako je u neku ruku profitirao od prisustva Jamesa, ali nisam našao ni jedna dokaz koji bi to potvrdio. A nije bilo ni dokaza o padu njegovog učinka, osim sve veće sklonosti pauzama zbog dosadnih ozljeda. Što je još luđe, Wade je s Jamesom ostvario gotovo identične brojke kao i u godinama bez njega, kada nikome normalnome ne bi palo na pamet proglasiti ga ičim manje od top 5 igrača. Dapače, da nije bilo minusa zbog ozljeda i smanjene minutaže, odnosno da mu nisam morao smanjiti bodove zbog staža i očekivanog pada obzirom na ozljede i godine, Wade bi se čak i kao čovjek iz sjene borio za drugo i treće mjesto.

PRVE OPCIJE

6. KEVIN LOVE (Wolves), 111 bodova

Ako se zovete Slavko Cvitković, onda vas zasigurno iznenađuje ovako visok plasman “solidnog momka koji tek dolazi”. Ako ste NBA fan, onda vam je sve jasno – i vrijeme i talent, a i znatno poboljšana momčad, sve je na strani daljnjeg Loveovog napretka. Kao čovjek koji doma iznad kreveta ima dres Minnesote s brojem 42 priznajem da sam malo pretjerao kada sam prije dvije godine maloga najavio kao novog Timmya Duncana – KLove ipak nije franšiza. Razlog zbog kojega do daljnjega neće ozbiljnije zaprijetiti gornjoj kategoriji (a iskreno sumnjam da će se situacija ikada promijeniti) su njegove mizerne obrambene brojke. Ako želite biti franšiza, ne smijete si dozvoliti biti išta manje od all-round monstruma na poziciji.

7. BLAKE GRIFFIN (Clippers), 105 bodova

Evo nam i čovjeka koji je pobijedio hype. Dolazak Paula svakako je olakšao život Griffinu, ali nitko ne može osporiti fantastičan napredak kojega je momak imao od prve do zadnje utakmice sezone (tko zna kako bi se stvari odvijale da nije bilo lockouta). Još lani se direktan plasman u all-star petorku činio tipičnim primjerom medijskog terora (što drugo ostaje prosječnom fanu nego da glasa za čovjeka koji je stalno na televiziji), ali već sutra će biti totalno zaslužen. Najbolje od svega, Blake je ostvario sjajne brojke oslanjajući se isključivo na instinkt, dakle tek je zagrebao košarkaški potencijal kojega krije u sebi. Sistem je uzeo u obzir njegov neizbježni napredak na oba kraja parketa (do playoffa je već bio izuzetan 1 na 1 obrambeni igrač i fantastičan u post up situacijama, što su elementi igre koje nije imao na početku sezone), a, obzirom na kompletan paket koji posjeduje (sjajan asistent i skakač), doda li svom arsenalu šut iz vana i bolju igru u zonskoj obrani, ogromne su šanse da tijekom iduće 3-4 sezone napravi skok ravno u kategoriju iznad. Ja bi se kladio upravo na njega da će se prvi pridružiti društvu na vrhu, da nije jednog problema – da bi ostvario potencijal, Blake će trebati i malo sreće s tim koljenima koja su već sada operirana više puta od nosa Jennifer Aniston.

8. DERRICK ROSE (Bulls), 103 boda

Rose je dobio nešto negativnih bodova zbog manjka utakmica, ali činjenica je da se, usprkos problemima s ozljedama, njegova lanjska sezona nije uopće razlikovala od prijašnjih. Problem kojega su ozljede izazvale bio je taj što su zaustavile dodatni skok u kvaliteti igre, a to je nešto na što će se opet morati čekati. Obzirom na ozbiljnost zadnje ozljede, približi li se Rose tijekom iduće sezone ovom već sada standardnom učinku, svi mogu biti zadovoljni. Budućnost donosi upitnike, a najveći među njima je kako će se igrač, toliko ovisan o brzini, prilagoditi eventualnom životu u manje eksplozivnom tijelu? Sistem je tu optimističan, obzirom da Rosea vrednuje kao zaokruženog all-round monstruma (odličan u svim kategorijama). Samo ne za iduću sezonu – igrao 30, 40 ili 10 utakmica, Rose neće bitnije utjecati na sudbinu Bullsa jer neće biti toliko dobar da nadoknadi razliku između ovog novog i onog starog rostera. Za dvije sezone, to će možda i moći.

9. DIRK NOWITZKI (Mavs), 102 boda

Dobri stari Dirk i dalje se drži među odabranima, a po svemu sudeći u tome će uspijevati još barem par sezona. Po konstantnosti izvedbe jedini se može mjeriti s LeBronom, pa tako ni iduće sezone ne treba očekivati veća odstupanja. On će svoje odraditi, sada je samo pitanje koliko će Carlisle izvući iz ostatka rostera kako bi se još jednom dočepao playoffa.

10. KOBE BRYANT (Lakers), 101 bod

Stara kanta je još jednom za dlaku uspjela preskočiti granicu koja dijeli odabrane od drugih banana. Kobe je lani nakupio toliko minuta da je uspio popraviti nešto slabiji učinak, isto kao što je novi izgled Lakersa znatno smanjio šanse da se u bliskoj budućnosti raspadne (sistem kaže kako bi Dwightovo i Nashovo prisustvo trebalo zadržati regresiju uzrokovanu starenjem na minimumu). Uglavnom, Kobe i dalje ima dovoljno all-round vještina i kvaliteta da bude više nego koristan dio šampionske momčadi. Pitanje je samo hoće li uspjeti pomiriti sve prisutnije fizičke nedostatke s vječno problematičnim umom koji se, ni 5 godina nakon zadnjih franšiznih partija, ne želi pomiriti s činjenicom da je vrhunac karijere prošao. Kad uzmeš u obzir njegovu kilometražu, pravo je čudo da još uopće može igrati na ovakvoj razini, stoga sam u njegovom slučaju izuzetno oprezan – iako se radi o rijetko viđenom radniku, dani kada će mirovina pokucati na vrata sve su bliži. I samo da se zna – razlog zbog kojega Kobe 2005. nije ušao u playoff, na vrhuncu moći (26 godina), iako je bio i zdrav i veteran, nije njegov manjak talenta (tada je još bio franšizna klasa), već činjenica da je tadašnji roster Lakersa brojio samo dva igrača zadatka. S takvom raspodjelom talenta do playoffa ne bi stigli ni Kareem ni MJ u naponu snage, kamoli Kobe. Moje isprike čovjeku što sam mu svih ovih godina to uzimao za zlo.

11. ANDREW BYNUM (Sixers), 100 bodova

Nisam se spreman kladiti na plasman Sixersa dogodine u playoff, još manje sam se spreman kladiti da će sezona proći bez potresa između Bynuma i Collinsa, a najmanje sam se spreman kladiti da će Bynum odigrati 72 ili više utakmica. Ipak, kako u sistemu ne postoji kategorija vremenskog stroja, moramo u obzir uzeti mogućnost da će Bynum odigrati cijelu sezonu i da će u svlačionici sve funkcionirati. U tom slučaju, Drew će, oslobođen Kobeova terora i manjka Brownove vizije, napraviti onaj završni korak iz druge banane u rasnu prvu opciju. S tek 25 godina na leđima, pred njim je još uvijek cijela karijera.

30 FOR 30: CLIPPERS

SCORE: 40-26

MVP: Chris Paul

X-faktor: razvoj Griffina i Jordana

Naravno, svaka priča o Clippersima počinje s Davidom Sternom i Chrisom Paulom kao glavnim akterima – da Hornetsi lockuout sezonu nisu proveli pod upravom lige, tko zna u kojem klubu bi CP3 nastavio karijeru. Da se kratko prisjetimo kronologije – GM Hornetsa Demps pristao je na ponudu Lakersa koja je donosila u paketu Lamara Odoma, Gorana Dragića, Luisa Scolu i Kevina Martina (Lakersi bi u Houston poslali Pau Gasola), da bi uprava na čelu sa Sternom stopirala trade. Pokazat će se naknadno potpuno s pravom, obzirom da su Clippersi izašli s ponudom koja im je donijela Gordona, Kamana, Aminua i pick koji je ovoga ljeta pretvoren u Austina Riversa.

Pogledajmo iz današnjeg kuta koliko je ovakav razvoj događaja bio idealan i kako je opet sreća odigrala puno veću ulogu nego pamet. Prvo da definiramo zašto pamet u ovoj situaciji nije bila bitna – zato što su i jedna i druga strana reagirali impulzivno. Demps je, netipično za čovjeka koji se školovao pod Popovichem, pristao na trade u kojem nije dobio ni jedan od tri ključna sastojka rebuildinga – prostor na salary capu (sva tri igrača koja bi stigla imala su masne višegodišnje ugovore), lutrijske pickove (pick Knicksa koji se spominjao pripada playoff momčadi) te mlade talente (Dragić je u vrijeme tradea s 25 godina bio jedini igrač bliži 20-ima nego 30-ima).

Stern je pak, pod pritiskom ostalih 28 vlasnika kojima je dosadilo gledati kako se Lakersi krcaju franšiznim talentima bez ikakvog rezona, stopirao trade, dakle opet se nije radilo o košarkaškoj odluci već o čistom inatu prema Lakersima. Da je u pitanju bila neka druga franšiza, Hornetsi bi tako danas bili krcati igračima koji garantiraju borbu za playoff (time i ne-lutrijski pick na draftu koji nema gotovo nikakvu vrijednost), koji ujedno zatvaraju salary cap (ne bi bilo moguće pojačati se na tržnici) i koji su to što jesu, osrednji starteri koji bi (osim Martina) teško mogli funkcionirati kao išta više od igrača zadatka u ozbiljnoj playoff momčadi.

Ovako, Dempsova karijera i budućnost Hornetsa su spašeni, a posao s Clippersima donio im je i prostor na salary capu (zadnja godina Kamana), mlade talente (Aminu, Gordon) i lutrijske pickove (Minnesotin). Da ne spominjemo činjenicu kako upravo zato što nisu dobili 4 korisna veterana, već jednog istrošenog uz dva mlada igrača, nisu bili konkurentni te su završili na dnu, što im je omogučilo još jedan lutrijski pick, vlastiti, koji se kasnije pretvorio u Anthonya Davisa. Mislim, nitko nije mogao očekivati da će se stvari ovako savršeno razviti, ali danas se svi oni napadi na Sterna čine nebuloznima.

Ironija u cijeloj situaciji je ta da o svemu odlučuje slučaj – da je kojim slučajem Gordon bio uporan do kraja i tražio odlazak u Sunse pod svaku cijenu (smirio se nakon što su Hornetsi doveli Ryana Andersona), da im loptice nisu bile naklonjene i da su završili s npr. 7. pickom (najniže što su mogli pasti) te da Kamana nisu pretvorili u Andersona nego u novi ugovor Landryu, onda bi danas zasigurno govorili o Hornetsima kao totalnim gubitnicima koji za svog najboljeg igrača nisu dobili ništa, pričali bi o Sternu i NBA upravi kao o prevari, a onaj stopirani trade s Lakersima bi izgledao sjajno.

I tako je NBA i u ovom slučaju dokazala da je zakon na svim razinama jer ne kopira život samo na parketu (važnost svakog poteza u ovolikom ritmu poena nema ni jedan drugi sport, a to automatski znači da je uloga svakoga tko uđe na parket makar na par minuta itekako značajna), već i u svim ovim ritualima koji okružuju samu igru. Ta ljepota improvizacije u ovom konkretnom slučaju itekako je bila vidljiva i na parketu jer, dodavši Paula, Clippersi su se lansirali s dna na vrh.

Franšizni talent tako utječe na kontekst, to nije upitno, uostalom sama definicija franšiznog talenta u nekom mom gledanju na stvari tiče se sposobnosti ulaska u playoff u okruženju prosječnih/midlevel NBA igrača (znači, franšizni igrač je onaj koji okružen s 4 igrača zadatka može odvesti momčad u playoff). Međutim, ono fascinantno u slučaju Clippersa je što do skoka dolazi usprkos sljedećim otežavajućim okolnostima:

– Paul se morao uklopiti u momčad bez trening kampa i ozbiljnih priprema
– nominalno drugi bek Billups otpao je zbog ozljede nakon 20 utakmica
– do dolaska Nicka Younga combo-bek Randy Foye bio je udarna spot up opcija
– momčad je trenirao Vinnie Del Negro

Paul je sve ovo prebrodio i još jednom se potvrdio kao najbolji bek u ligi, a ako nekome treba još dokaza, evo samo dva podatka – čovjek je zabijao 20 poena po utakmici uz 48 % ukupnog šuta iz igre (37% za tricu, 44 % s poludistance, uz 86% iz slobodnih) iako su baš svi znali da je on pokretač svega i iako su ga baš svi pokušavali zaustaviti, a to je naravno bilo nemoguće zbog kontrole lopte i pregleda igre kojem nitko drugi nije ni blizu (primjera radi uzmimo Ronda i Nasha kao igrače koji na sličan način dominiraju napadom i oko kojih se sve vrti – Rondo je izgubio 193 lopte, Nash 229, a Paul 124 usprkos tome što je odigrao 224 minute više od prvoga, odnosno 220 od drugoga).

I taj skok o kojem pričamo nije tek preskakanje jedne stepenice, Clippersi su se iz jedne od najgorih napadačkih momčadi u ligi (godinu ranije završili na poziciji broj 22.) pretvorili u jedno od najučinkovitijih (četvrti, odmah nakon Spursa, Thundera i Nuggetsa). Kad uzmeš sve one maloprije spomenute otežavajući okolonosti u obzir, jasno je da se radi o kvantnom skoku, a za njega je najzaslužniji CP3.

Naravno, jedini segment igre na kojega Paul ne može utjecati tolikom mjerom (iako je izuzetno kvalitetan obrambeni igrač za nekoga niskog 183 centa) ujedno se pokazao i najvećim problemom u ovoj lockout sezoni. Clippersi su bili loša obrambena družina, a za to su najveći krivci Blake Griffin i DeAndre Jordan, uz Paula ključni dijelovi jezgre potencijalnog budućeg izazivača. Blake je na početku sezone djelovao totalno izgubljeno u obrani, ali i u napadu, toliko da gotovo nitko tko gleda utakmice umjesto NBA actiona nije smatrao da je zaslužio izbor na all-star.

Međutim, kako je sezona odmicala i kako se počeo navikavati na Paula, ali i razvijati igru u postu, Griffin se nametnuo ne samo kao legitimni all-star igrač, već možda i kao najkompletniji mladi visoki igrač u ligi. Dodavši napadanju obruča i čvrstu igru leđima uz gomilu pivota, fintiranja, hookova i spinova, Blake je postao kompletan strijelac u reketu kojem do savršenstva u napadu nedostaje još samo pouzdan šut s poludistance (uspije li ikada riješiti probleme sa slobodnih i iz pop situacija, bit će nezaustavljiv jer ima izuzetan osjećaj za asist i kao stvoren je za igru licem košu u ulozi prave triple-threat opcije). Još važniji je pokazani napredak u obrani, gdje je sve manje zbunjeno gledao što napraviti i jednostavno bio aktivniji, posebice u 1 na 1 bitkama.

I dok za Griffina nema straha što se tiče talenta (njegov problem je prije svega sklonost ozljedama, što je potvrdilo i ovo ljeto), ogroman upitnik lebdi nad vlasnikom trećeg ogromnog ugovora DeAndre Jordanom. Obzirom na njegove napadačke limite (nema šuta niti si ga je u stanju kreirati, nema pregled igre, ali može trčati i zakucavati), Jordan mora biti dominantan obrambeni igrač u rangu Chandlera da opravda svoju plaću. Napadački, nije daleko od Chandlera u realizaciji onoga što mu se servira, ali njegova nesposobnost da fantastične atletske predispozicije pretoči u igru koja bi pomogla obrani i na perimetru i u reketu, bila je najveći problem Clippersa u ovoj sezoni (uz velike šanse da tako bude i ubuduće).

Opet, shvati li ikada Jordan da nije sve u blokadama s leđa (pri kojima pojma nema što rade preostala 4 protivnika, što je smrtni grijeh za zadnjeg čovjeka obrane) te doda li Griffin šut s poludistance kompletnom talentu kojega posjeduje, Paul će pored sebe imati upravo onakva dva pomoćnika kakva su mu potrebna da izazove prave contendere. Ove sezone tako nešto jednostavno nije bilo moguće, ali barem su udareni pravi temelji.

FAST FORWARD

Brzinski su odradili posao na tržnici i to čak bez službenog GM-a, odlučivši se za povjerenje veteranima. Bokovi su i dalje ostali problem, kao i dubina rotacije pod košem. Young je bio najčistiji šuter kojega su imali u kombinacijama i pustili su ga da odšeta, ali u principu su potpisom s Griffinom riješili ono najvažnije. Iduća sezona i pregovori s Paulom, a onda i odluka o tome što s Del Negrom, bit će ključni za budućnost franšize i očito su fokusirani isključivo na nju. Ili Sterling namjerno čeka što duže s potpisom GM-a kako ga ne bi morao plaćati preko ljeta.

JEZGRA: Paul, Griffin, Jordan, Butler, Billups, Crawford, Odom, Gomes, Bledsoe, Thompkins (68 milja)

KONAČNI ROSTER: jezgra + minimalni ugovori + dvogodišnja iznimka

– obzirom da su već s ovih 10 imena na rosteru prešli cap, Clippersi će gotovo sigurno plaćati porez

– granica je 70 milja, a dobra vijest je da ove godine i dalje vrijedi pravilo dolara za dolar, što znači da će, ako budu imali salary cap od 73 milje, platiti samo 3 milje kazne

– još je važnije što neće prijeći dodatnu zaštitu od 4 milje, takozvani „apron“, koji praktički znači da će za momčad koja probije 74 milje za plaće početi vrijediti druga pravila bliža hard capu nego soft capu – ostaju bez dvogodišnje iznimke, imaju manji dodatni midlevel za ponuditi, od dogodine neće moći potpisati igrača u sign & tradeu (dakle, iduće godine potezi Knicksa i preseljenje Nasha u Lakerse ne bi bili mogući), imaju ograničenja oko plaća koje mogu ponuditi i primiti u tradeu, a ne mogu potpisati čak ni svog midlevel igrača na kojega imaju rana Bird prava ako mu netko ponudi puni midlevel (igračima s punim Bird pravima i dalje mogu dati koliko god žele, naravno pod uvjetom da su svjesni posljedica poreza)

– vraćanje Billupsa nakon ozbiljne ozljede više je igrački (koliko će biti spreman pomoći u 82 utakmice + playoff) nego financijski rizik jer radi se o samo jednoj sezoni, ali 4 godine dug ugovor veteranu poput Crawforda već je pretjerivanje (šanse da Crawford na parketu opravda ovih 20 milja su minimalne), plus nema nikakvog smisla ako Bledsoe nastavi s igrama iz playoffa kojima se nametnuo ne samo kao potencijalno zanimljiv back-up play za promjenu ritma, već kao vrhunska combo opcija sposobna nositi glavnu napadačku ulogu u drugoj postavi

– jasno, ugovor s Crawfordom dogodio se zbog dovođenja Odoma (morali su pustiti Williamsa čiju ulogu prve napadačke opcije s klupe dobiva Crawford) što 8 milja koliko košta njegova zadnja godina čini još većim ulaganjem, ali ovo je kalkulirani rizik – ako postoji šansa da se čovjek barem djelomično vrati u formu prije lockouta, to bi Clippersima dalo lani itekako potrebnog trećeg visokog, a takav vrijedi navedeni iznos (svaka čast svemu što su odradili Reggie Evans i Kenyon Martin, posebice u playoffu gdje su dali potrebnu žilavost pod košem, ali činjenica je da njihova jednodimenzionalna igra ne zaslužuje tolike minute koje samo dodatno troše Paula i Griffina u napadu te otežavaju život šuterima na bokovima)

DAY TEN – ALL HEART, GRIT AND DRAMA

SPURS @ JAZZ

U očajničkom pokušaju da pruži otpor, Corbin je sinoćnju utakmicu započeo s visokom postavom koja u dosadašnjem tijeku serije nije ni dobila previše prilike pokazati se. Ideja je bila čuvati trojku Favors – Jefferson – Millsap za guste završnice, ali, kako su Spursi obično završavali utakmice puno ranije, nije bilo situacija u kojima bi tajno oružje Jazza ostavilo utisak.

Doduše, ako ćemo uzeti za ozbiljno ovaj mali uzorak od 144 minute, ispada kako je Utah u seriji ukupno u minusu od 20 koševa, ali, za vrijeme igre s visokom postavom (samo 26 minuta), ostvarili su plus 15. Zanimljivo, od pet postava koje su ostavile pozitivan učinak, čak četiri su visoke, a svih pet uključuje neku kombinaciju Burksa, Kantera ili Favorsa.

Naravno, Jazz je tijekom cijele sezone dobar dio uspjeha gradio na dužini klupe i rotiranju dvije jednako kvalitetne petorke, ali iznenađuje da su u tome ostali uspješni protiv Spursa koji su valjda jedina momčad u ligi koja je koristila klupu više od njih i čija dužina je nerijetko njihovo glavno oružje. Ispada kako je Corbin sužavanjem rotacije za playoff i limitiranjem minuta mladima praktički otežao život momčadi, a to dokazuje i sinoćnja utakmica.

Dakle, zamijenivši jednog ispodprosječnog visokog obrambenog igrača iznadprosječnim, Corbin je dobio balans pod košem koji je Spurse prvi put u seriji doveo u situaciji da osjete playoff košarku i pucaju ispod 40%. Tako se najvećim oružjem San Antonia, u situaciji otežane realizacije u reketu i uspostave pick & roll dominacije, pokazao Boris Diaw.

Naime, Timmy je nadigrao Jeffersona u direktnom dvoboju tijekom cijele serije, ali Blair i Bonner su se po običaju teško nosili s drugim visokim igračem Jazza, posebice Favorsom. Dodatak Diawa krajem sezone tako bi se mogao pokazati ključnim jer je omogučio Popu da izbjegne kombinaciju Splitter – Duncan koja guši napad Spursa oslonjen na rašireni reket i kretanje lopte. Diaw je u stanju obrambeno parirati pravim visokim igračima, a dodatni plus je njegov sjajni osjećaj za asist, tako da se njegovo dovođenje iz ove perspektive čini krađom, a posebice će se to moći ustvrditi ako Boris odradi sličnu ulogu u eventualnim dvobojima protiv Memphisa ili Lakersa, gdje će učinak drugog visokog uz Duncana biti ključan za održavanje vrhunskog napadačkog učinka (s druge strane, izbjegnu li Lakerse i Memphis, preuzimaju ulogu prvog favorita na Zapadu).

Što se sinoćnje utakmice tiče, Jazz je dobrom obranom parirao Spursima sve do završnice treće, kada je Ginobili poveo niz trica koje su utakmicu za čas odvele na plus 20. I taman kada je izgledalo da je sve gotovo, Utah je fenomenalnim pritiskom na loptu u kombinaciji s zatvorenim reketom na brzinu napravila seriju 19-2 i praktički došla u egal, ali prekasno, nije bilo dovoljno vremena i Spursi su utakmicu zapečatili slobodnim bacanjima. Međutim, ono puno zanimljivije od metle je činjenica da su konačno izgledali ranjivo i kako je ova četvrta utakmica dobar pokazatelj što ih čeka dalje u playoffu. Za razliku od ugodne završnice sezone i laganog početka playoffa, u nastavku će svaku večer igrati utakmicu protiv protivnika koji će ih tjerati da napuste zonu ugode u kojoj žive i van koje djeluju ranjivo.

GRIZZLIES @ CLIPPERS

U još jednoj odličnoj utakmici punoj drame na parketu (ali i oko njega) opet smo imali prilike vidjeti svega i svačega:

– prvu četvrtinu po psihodeliji ravnu “Alisi u zemlji čudesa” (6 trica u razmaku od par minuta – po 3 svatko, fantastično otvaranje Memphisa i još bolji povratak Clippersa)

– genijalnost doktora košarke Paula u organizaciji napada čak i pored Allenova pritiska

– Blakea Griffina kako dominira i doslovno voza u prazno Randolpha u postu kao da je McHale (nakon jednog spina, Zach je izgubio živce i zaradio tehničku)

– Reggia Evansa kako skokovima u napadu (posebice nakon promašenih slobodnih) uništava svu eventualnu prednost u dodatnim napadima koju Memphis može ostvariti i na kojoj bazira dobar dio svoje igre

– kako Bledsoe energetsko-obrambenim učinkom omogućuje Paulu pošteni odmor bez da efikasnost momčadi pati

Zanimljivo, većina ovih crtica odnosi se na Clipperse, a to dovoljno govori o utakmici, odnosno o tome kako su Paul i društvo odnijeli primat Memphisu po pitanju kemije. Grizliji se još slažu kao momčad, agresivni Gay i nespremni Randolph uzimaju svoj danak ne samo u napadačkoj učinkovitosti već i u onom borbenom duhu koji je bio njihovo obilježje tijekom prošlog playoffa, a Memphis bez sposobnosti korištenja matchupova, a posebice bez one heart, grit and grind filozofije, nije Memphis.

Clippersi su tako većinu situacija bili u stanju okrenuti na svoju stranu, dok je Memphis živio od povremenih epizoda, bilo da se radilo o zatvorenom reketu ili nekakvom napadačkom bljesku. Ono čega nije bilo kod Memphisa, to je organizacija igre – Hollinsove rotacije izgleda da su totalno izbacile Gasola iz serije, a bez njega Grizzliesi su osuđeni na driblinge Conleya, hrpu izolacija za Gaya i povremene kontre.

Navodno je na pitanja novinara prije utakmice o ignoriranju Gasola u napadu (čovjek je tijekom regularne sezone bio druga opcija i 60% napada se vrtilo oko njegovih blokova ili pasova s visokog posta) Hollins samo rekao kako je to Marcov problem, jer da je on sam kriv što ne traži loptu. Zach traži loptu, Rudy traži loptu, pa je i dobiju. Ovakva uličarska logika definitivno ne drži vodu jer trener bi trebao biti taj koji pomaže momčadi stavljajući najbolje igrače u najbolje situacije, a ne da nagrađuje one koji iskazuju najveći stupanj samopouzdanja. Onda opet, ako su uloge stvarno tako podijeljene i svi su jednaki, zar Gasol ne bi trebao iskoristiti priliku i na parketu dokazati svoju kvalitetu?

Ne znam, možda pretjerujem, ali stvarno nisam očekivao da će pored živog Vinniea Del Negra, Lionel Hollins biti trener koji će otežati život svojoj momčadi (Vinnie je ionako pored Paula sveden na statista). Iako, teško je Hollinsu zamjeriti što se više od ikakvih akcija drži instinkta, obzirom da ga je instinkt noćas i održao na životu. Naime, pored za korak presporog i vlastitom nemoći frustriranog Zacha te ovakvog mlitavog Gasola, Hollins je noćas tijekom treće hvatao (i uhvatio) priključak s Clippersima uz pomoć dvojca Cunningham – Haddadi pod košem, a to valjda dovoljno govori i o stanju očaja, ali i o njegovoj trenerskoj filozofiji (također, solidan učinak četvrtog i petog visokog naglašava kako se radi o kvalitetnim članovima rotacije koji se među masom visokih nisu imali previše prilike dokazati, ali koji definitivno imaju NBA potencijal).

Uglavnom, ovaj potez je razbudio Memphis koji je uspio izboriti produžetak, ali ne i zaustaviti gladnije, borbenije i jednostavno u ovom trenutku kao momčad bolje Clipperse (može li se reći momčadskije – ako može, Clippersi su noćas jednostavno bili momčadskiji). Zaustavili su Paula pravovremenim udvajanjem u zadnjem napadu regularnog dijela, ali napraviti to dva puta za redom jednostavno je nemoguće (kao što je nemoguće da CP3 ne dobije jednu od sljedeće tri, ovakav igrač ne gubi tri za redom).

I jedna zanimljivost za kraj. Iako se ne radi o nikakvom finalnom zaključku i podatku kojega treba uzeti preozbiljno, sljedeća činjenica barem na simboličnoj razini dovoljno govori – Memphis je dobio jedinu utakmicu u seriji onda kada je Gay potrošio ispod 15 lopti (i to 15 lopti koje su mu došle igrom i korištenjem povoljnih situacija), a izgubio je sve one u kojima je Gay pucao više od 15 lopti, forsirajući individualne akcije ma koliko nepovoljne bile. Dobar je Rudy, ali nije na franišiznoj razini Duranta, Jamesa (pa čak ni Mela), pa zbog njega razbijati filozofiju o pet jednakih dijelova koji zajedništvom mogu parirati kvalitetnijim individualcima stvarno djeluje, najblaže rečeno, nepotrebno.

DAY EIGHT – THE JAMES HARDEN EXPERIENCE

PACERS @ MAGIC

Kada su prošlu utakmicu uz Westa konačno dobili i Hibberta, Pacersi su uspostavili kontrolu reketa koja im je i tijekom četvrtog dvoboja s Magicom omogučila značajnu prednost. Samo, iako se i početkom druge i početkom četvrte četvrtine činilo kako je Orlando ostao bez nadahnuća, borbena Van Gundyeva momčad uvijek je nalazila načina da se vrati u utakmicu.

Heroj večeri je svakako Turkoglu, koji je u jednom od svojih klasičnih triple threat izdanja secirao Pacerse kroz pick igru. Magic je konačno zabio i nešto trica, posebice u završnici kada je na brzinu trebalo stići prednost Indiane od 10 poena, a to im je dalo šansu izjednačiti utakmicu i izboriti produžetak. Koji je na neki način bio mikro uzorak utakmice – Indiana je na račun kvalitete više brzinski napravila razliku, koju je onda Orlando, zahvaljujući borbenosti i tricama, pred kraj istopio.

I taman kad se činilo da nas čeka još jedan produžetak, ovu solidnu utakmicu, nad kojom cijelo vrijeme visi taj uteg beznačajnosti koji se nadvio nad cijelu seriju, slobodnim bacanjima u zadnjim sekundama riješio je George Hill, prvo ime na vanjskim pozicijama Pacersa tijekom ovog playoffa i čovjek koji je donekle stabilizirao učinak s pozicije playmakera. Ipak, buđenje Hibberta i kemija veteranskog dvojca West-Hill, koliko god solidno djelovali protiv Orlanda, teško da obećavaju velike stvari za dalje.

GRIZZLIES @ CLIPPERS

Još jedna neizvjesna bitka na kraju je odlučena jednostavnom činjenicom – dok Clippersi imaju Paula na kojega se mogu osloniti kao lidera u završnicama znajući da će uvijek donijeti pravu odluku, Memphis ni sam još nema pojma preko koga može vrtiti napad kada zagusti. Lani je taj čovjek bio Zach, a ove godine se nametnuo Gay. Međutim, iako je Gay na kraju zabio dvije trice kako bi svojoj momčadi dao šansu, nije poanta u tim nerezonskim šutevima pogođenima u očajničkoj situaciji, već u onim situacijama ranije tijekom egala kada Memphis nije bio u stanju organizirati smisleni napad, dok je s druge strane Paul namještao suigračima zicere.

Izjednačenost ovih dviju momčadi obećava još četiri sjajne utakmice, stvarno je fenomenalno gledati kako najbolji presing lige otežava život najboljem playmakeru (i obrnuto), kako obje momčadi uništavaju dobar napadački učinak jalovošću s linije slobodnih i kako Memphis skokom u napadu anulira trice Clippersa. Ishod svake sljedeće večeri ovisit će praktički samo o tome koji će se od ovih faktora, jedan ili više, nagnuti na čiju stranu. Međutim, svakako je bitno zapamtiti da, ako nitko ne ostvari prednost tijekom utakmice – Clippersi tricama i laganim koševima, Memphis skokovima i kontrama – Los Angeles ima svoga aduta za kraj.

THUNDER @ MAVS

Thunder je opet u utakmicu ušao razigrano i neopterećeno, sa sviješću da ovu seriju ne mogu ispustiti iz ruku. Za razliku od prve utakmice u Dallasu, ovaj put su Mavsi tu razigranost znali kazniti, rešetajući Oklahomu tricama. I taman kada krajem treće četvrtine čovjek pomisli kako bi i bio red da Dallas jednu dobije i to još ovakvom tricaškom osvetom za paljbu kojoj su bili izloženi par dana ranije, James Harden poludi i nizom ulaza, trica i asista preokrene susret te omogući metlu koja je pomela bivše prvake.

Iako je Dirk odigrao sjajnu partiju na tragu najboljih izdanja i iako je Jason Kidd jasno i glasno istaknuo kandidaturu za nastavak NBA karijere, svi oni su pored Hardenove genijalnosti djelovali nebitno. Već smo znali da Dallas nema igrača na vanjskim pozicijama koji mogu zaustaviti ulaze Thundera iz vana, ali Harden je smiješnim činio svaki oblik obrane bačen na njega.

Utakmica je bila zabavna i vrijedna gledanja, imao je Harden jednu sjajnu rolu odmah po ulasku u igru tijekom prvog poluvremena, ali praktički sve što trebate pogledati je zadnja četvrtina u kojoj je direktno zaslužan za 24 od 36 koševa Thundera. Bradonja će sebi tako nabiti cijenu tijekom ovog playoffa da se njegov ostanak u Oklahomi čini nemogućim, ovakva triple threat opcija oko koje možeš graditi napad vrijedi maksimalnog ugovora. Ali, o tome ćemo kada završi playoff, sada je bitno konstatirati da Artestov lakat nije ostavio nikakve posljedice i da OKC trenutno djeluje kao momčad s najviše energije i skrivenog potencijala od svih sudionika playoffa.

SPURS @ JAZZ

Spursi također djeluju sjajno, ali teško da ova veteranska banda ima negdje skriven dodatni rezervoar potencijala. Noćas doduše nisu napadački briljirali protiv nedoraslih Jazzera (iako nisu bili ni loši, ali dobar učinak je ionako nešto što protiv obrane Jazza nije teško postići), međutim, kontrolirali su utakmicu obranom, odnosno sjajnim obrambenim reakcijama u trenutcima kada je Jazz dolazio do zraka. Pop je miksao i miksao dok nije naišao na raspoloženog Splittera (zatvorio reket) i Jacksona (vrhunska 3&D rola noćas) koji su se pridodali pouzdanima Duncanu i Parkeru te opet kvalitetnom Greenu koji je zatvorio drugi bok.

Jazz je konačno dobio nešto od Harrisa u šuterskom dijelu, ali to je bilo premalo obzirom da su Timmy i Splitter držali egal s Jeffersonom i Millsapom, odnosno obzirom da su širina i duboka klupu Spursa potpuno nadigrali rotaciju Jazza. Dobra vijest je što se povećana minutaža Favorsa isplatila, momak je ostvario double-double, ali i još jednom ukazao na drvenu ruku što je definitivno nešto na ćemu će morati raditi ubuduće – doda li pouzdan šut s poludistance i uspije li zabijati slobodna prosječnim učinkom, uz fizičku i skakačku moć koju posjeduje, Derrick ima šanse postati all-star igrač.

DAY FIVE – GRIZZLIES BEING GRIZZLIES

JAZZ @ SPURS

– do sada već svi znamo da Jazz ne može zaustaviti Parkera, a u noćašnjem furioznom startu Spursa nisu ništa mogli ništa ni protiv Leonarda i Greena, vanjski trojac Spursa potpuno je nadigrao suparnike na drugoj strani (stvarno Corbin, zar je ubacivanje do jučer ozljeđenog Howarda u petorku umjesto Carrolla trebalo donijeti neki napredak u igri?)

– Jazz je uspio zaigrati svoju igru kroz post tek sredinom druge četvtine i to zahvaljujući prije svega Favorsovoj energiji (mrcina se definitivno potvrđuje kao neprikosnoveni starter dogodine), ali i Popovoj kombinaciji s Bonnerom i Duncanom pod košem – najefikasniji napadački dvojac Spursa pokazao se potpuno nesposobnim odigrati obranu za razliku od prethodne utakmice kada su se dobro držali i tako još jednom ukazao na najveći problem Spursa ubuduće

– Pop ne bi bio Pop da nije ekspresno reagirao, ubacio Diawa u igru umjesto Bonnera i stabilizirao obranu, a ostalo su napravili Green, Leonarda i Parker, koji su još jednim furioznim periodom potpuno izrešetali Jazz, usput držeči Harrisa, Howarda i Haywarda pod ručnom i potpuno ugušivši protok lopte do dvojca pod košem

– otišavši na 20 razlike Spursi su riješili utakmicu, a žalosno je da Jazzeri cijelo drugo poluvrijeme nisu ni pokušali započeti borbu, prepustivši se ritmu utakmice držali su se na minusu koji se kretao od 30 do 40 koševa, dok su se Spursi odmarali, a da se nisu pošteno ni umorili – o razlici u klasi dovoljnog govori da im za ovakvu dominaciju čak nije ni trebala nekakva specijalna partija Parkera ili Ginobilia, već je sve riješio šut i sjajna igra u oba smjera swingmanskog para Green – Leonard

PACERS @ MAGIC

– Pacersi su od prve sekunde krenuli odlučno, uspostavivši kontrolu u reketu u obrani, odnosno igrajući kroz post u napadu, samo što su ovom prilikom, za razliku od utakmica u Indiani, odigrali precizno i pametno, bez nervoze, stalnim kretanjem lopte i igrača konačno koristeći prostor koji bi nastajao udvajanjem Westa i Hibberta

– Orlando je djelovao nemoćno u otvaranju, ali su tijekom druge četvrtine dobili neočekivanu inekciju adrenalina u vidu Big Babya koji je, van svake pameti, zabijao skok-šut za skok-šutom s poludistance i praktički vratio utakmicu u egal

– međutim, Pacersi su potpuno spriječili lake koševe u reketu, odlično su čuvali tricu i to se moralo vratiti, kada su u nastavku opet zaigrali nesebično i aktivno, uz stalno kruženje lopte, unutar-van igru i aktivnost svih pet igrača na parketu, opet su uzeli utakmicu pod kontrolu

– iako je Big Baby još jednom pokušao istim receptom probuditi momčad, ovaj put nije bilo efekta jer se konačno, po prvi puta u seriji, Hibbert uspio nametnuti kao ozbiljna opcija i praktički riješiti utakmicu (zabijao je u post-up situacijama, zaigrao dovoljno agresivno da izbaci Davisa iz igre, kupio skokove u napadu i zabijao odbijance, a usput je i zatvorio svoj reket kao prava petica)

CLIPPERS @ GRIZZLIES

– najbolja i najneizvjesnija košarka očekivano se igra u ovoj seriji, noćas su nam Grizzliesi i Clippersi opet priredili pravu poslasticu, ovaj put u nešto drugačijem pakiranju – Memphis se, nakon izleta u atraktivnu košarku na puno koševa s puno šuteva iz vana, vratio svojoj upornoj borbi pod koševima i pritisku na linije dodavanja, hraneći redovno Gasola i Zacha pod košem (Gay je dobio puno manju ulogu i samim time je bio puno korisniji), ali još više forsirajući ulaze iz vana Conleya, Gaya, Mayoa i Allena, koristeći tako nedostatak stopera u vanjskoj liniji Clippersa, a ujedno i slabe rotacije njihovih visokih

– s druge strane utakmicu je cijelo vrijeme u egalu držao Chris Paul, čovjek je kontrolirao ritam (iako ne i loptu, ovaj put su Mayo i Allen odradili sjajan posao i natjerali ga na 5 izgubljenih lopti naspram samo 6 asista), otvarao prostor suigračima i zabijao kad god je trebalo, održavajući idealan omjer post-up situacija za Blakea i spot up šuteva za Younga, u ovom trenutku definitivno dva najvažnija igrača u napadu uz njega (Memphis je sjajnim rotiranjem potpuno odsjekao pick & roll kombinacije Paula s visokima)

– za razliku od prethodnog susreta, ovaj put je Memphis stvar zaključio u zadnjoj četvrtini, kada se učinku pod koševima šutem iz vana priključio Mayo, tako da smo praktički imali prilike gledati jednu klasičnu partiju Grizlija, uz nekoliko sitnica koje upadaju u oči čak i u pobjedi i koje će kasnije tijekom playoffa doći na naplatu – iako je tu i tamo maltretirao Blakea pod košem, Zach još uvijek nema noge da bi se nametnuo kao pouzdana opcija tijekom utakmice; Mayov šuta iz vana se i dalje nameće kao izuzetno važan x-faktor kojega čak ni Allenova borbenost ni Gayeva all-round aktivnost ne mogu nadoknaditi; tu je i pitanje Conleyeve zamjene koje još nije adekvatno riješeno (Hollins očito ne smatra da je Arenas spreman za ovaj nivo natjecanja, a pokušaji s Gayom i Mayom kao playevima donose užasne rezultate, u onih 10 minuta bez Conleya na parketu uspijeli su izgubiti 5 lopti, praktički anulirajući time sve ono dobro što su kao momčad napravili na Paulu tijekom 41 minute njegovog boravka na parketu)

THE MOOKIE BLAYLOCK EXPERIENCE – POINT GUARDS

Izbor deset najboljih igrača po pozicijama završava se s playmakerima. Iskoristite ovih desetak kartica teksta za skratiti vrijeme do početka playoffa, a, ako vam je malo, uvijek se možete prisjetiti i ranijih izbora.

MBE SMALL FORWARDS

MBE SHOOTING GUARDS

MBE POWER FORWARDS

MBE CENTERS

Gee: Kao što je već postao običaj u ovim izborima, uvod počinjem rečenicom kako mi je najlakše bilo složiti vrh liste najboljih playmakera u ligi. Od kada su krajem 90-ih zabranili bilo kakav kontakt na perimetru, liga se počela krcati sve bržim i nižim igračima kojima je pomicanje fokusa sa snage olakšalo dolazak do NBA minutaže. Ubrzanje igre dovelo je do nikad veće uloge playmakera jer je dribling postao nezaustavljivo oružje, a pick & roll i slash & kick igra osnove svakog napada. Iako danas u ligi gotovo svaka momčad ima playa startnog kalibra, u prednosti su one momčadi u kojima je playmaker prva, druga ili treća napadačka opcija, a ne samo role player.

S druge strane, usprkos svoj gomili driblera i brzanaca, meni se čini da su samo dva playa u ligi trenutno dostojna titule franšiznih igrača – CP3 i Rose. Oba su nesumnjivo prve opcije u svojim ekipama, iako na nešto drugačije načine. CP3 je klasični play koji održava napad živim dok ne pronađe suigrača u idealnoj situaciji, a Rose je strijelac čija agresivnost u slash igri hrani sve ostale. Ipak, iako se oko obojice da složiti šampionska momčad, prednost dajem Paulu jer je jednostavno kompletan igrač i jer može sve što može konkurencija – može zabijati u serijama kao Rose, može razigravati kao Rondo, može šutirati kao Nash. Ostali, pa tako ni ovi spomenuti, jednostavno nisu tako svestrani.

Sicke: Znajući da ćemo kad-tad doći do plejeva dugo sam razbijao glavu oko prvog mjesta. U prvom planu su naravno Rose i CP3, ali me skroz ubija kod odabira to što govorimo o dva potpuno suporotna pristupa igri. Kad bi učio nekog playa kako igrati, dao bih mu snimke CP3-a. Pravi general na parketu koji popušta ili zateže uzde momčadi prema potrebi, pritišće suce kad zagusti, a u Clipersima je ujedno i trener. Njegova prošlogodišnja serija protiv Lakersa je za udžbenike košarke.

Rose je s druge strane, kako ga je Nash nazvao, predstavnik nove generacije super-bekova u koju spada i Westbrook (stilom igre, ne i klasom). Rose je poput nekog uber-combo beka, kompletan napad u jednoj osobi sposoban bilo kada i bilo kako napasti koš. Razigravanje je tu sekundarno, ali učinak po protivnika je jednak. Rose pored svega ovoga još i živi samo za košarku, što je dodatni plus u doba raznih drama-queens & kings. Osobno nisam pobornik njegovog stila igre, ne preferiram ga, ali poštujem način na koji vodi Bullse.

Nakon svega ovoga što sam do sada nabrojao još uvijek sam u dilemi, stoga bih prvo mjesto dodijelio Rajonu Rondu, čovjeku s hrpom felera u igri, ali jedinstvenoj pojavi na parketima koju je nemoguće ubaciti u neki kalup. Njegov pregled terena i način kretanja po istome me opčinjava i ovom prilikom ću ignorirati zdrav razum, statistiku i odlike franchise plejera te pokleknuti eye-testu i emocijama. RR, ti si za mene br.1 jer kad tebe gledam kako igraš, želim odmah ići na basket.

Gee: Ulažem ispravak netočnog navoda jer ne kužim koji to eye test ne uzima u obzir kriminalan Rondov šut i gomilu izgubljenih lopti koje njegov stil igre generira. Taj stilski dio o kojem pričaš kada je način igranja pozicije u pitanju mene uopće ne smeta, poanta je da se radi o top klasama (tu govorim o Roseu i Paulu, jer Rondo nije top klasa, koliko god da je originalan i jedinstven) koje su svaka na svoj način prve opcije. Paul je već sada jedan od najvećih svih vremena, fali mu samo prsten, a i jedini je bek u ligi sposoban biti prvi u tri glavne statističke kategorije na kraju sezone (asistima, ukradenima i koševima kad bi htio).

Rose igru bazira na uzimanju ogromnog tereta u napadu kao strijelac, a tek zatim kao asistent, Paul ima obrnuti ritam, ali ono po čemu je Paul nedostižan već godinama, osim već spomenute svestranosti i igre bez ozbiljnije rupe, omjer je izgubljenih lopti koji se naspram tolike aktivnosti čini nenormalnim – sa samo 7 izgubljenih lopti na 100 posjeda, Paul je na razini nekakvog visokog igrača koji uopće ne sudjeluju u napadu već samo kupi otpatke.

Birdie: Ja ću naravno na prvo mjesto staviti Rosea. Razlog tome samo dijelom je ljubav prema Bullsima, a puno više činjenica da je on jedan od najdominantnijih igrača u ligi trenutno. Donekle se slažem da je Rose generator one-man napada, odnosno da je u stanju sam dobiti utakmicu sa svojim ulazima, driblinzima, šutevima s poludistance i tricama, ali se ne slažem s tvrdnjom da ne sudjeluje u razigravanju momčadi koliko bi trebao. Ove sezone radi ozljeda možda to i nije dokazao, ali kao čovjek koji je pogledao više-manje sve utakmice Bullsa ove godine moram reći kako je Rose to stvarno pokušavao. Pogotovo na početcima utakmica, vjerojatno zato da bi skrenuo pažnju obrambenih igrača sa sebe. To dosta dobro funkcionira i prava je šteta što je predugo ozlijeđen i što se prije playoffa neće stići uigrati s Hamiltonom koji se pokazao kao potencijalno odličan partner.

Jasno je da Rose nikada neće biti play tipa Paula, Nasha ili Ronda, ali je isto tako jasno da je on playmaker. On kreira igru svoje momčadi, a to što to radi na drugačiji način od ‘klasičnih’ playeva, to je neka druga priča. Njegova želja za košarkom i koncentracija samo na nju je dodatni plus u mojoj viziji njega kao igrača i zato je Rose broj jedan. I kao play i kao igrač općenito.

Paul je definitivno na drugom mjestu jer je opet pokazao kako je u stanju od prosječne momčadi stvoriti gotovo pa contendera. Treće mjesto je po meni zaslužio Tony Parker. S jedne strane moram nekako nagraditi sjajnu igru Spursa, a s druge strane je upravo on (uz Popa, naravno) najzaslužniji za tu sjajnu igru svojom najboljom sezonom u karijeri. Naravno, sjajna podrška Timmya u pick’n’roll igri, to što se Manu zadovoljava ulogom x-faktora s klupe i ubitačni tricaši koji kažnjavaju svako udvajanje, u tome mu svakako pomažu, bez obzira što je ostao bez zgodne i poznate žene. Osjećaj za igru je tu, jači nego ikada i vjerujem kako je Parker u stanju stvoriti prednost protiv svake obrane u Ligi.

Sickre: Jasno mi je kako je moj odabir Ronda problematičan i kako se lako može opovrgnuti. Ali, nekada moraš slušati srce jer bez srca nema košarke niti naslova. Rondo je za razliku od većine konkurenata došao bez ikakvog pedigrea u ligu i u sjeni budućih hall of famera izrastao u igračinu. Kad je zadnji put liga imala razigravača koji na toliko različitih polja pridonosi igri momčadi? Kidd i Magic padaju na um ovako iz prve. Lika možeš staviti da na trenutke čuva Jamesa, nedavno je imao 17 skokova. Kao playmaker! Mislim da nekada brojke uzimamo zdravo za gotovo jer mentalna i energetska potrošnja koju iziskuje takav nastup je za nas smrtnike nezamisliva. Rondo možda nikada neće doseći nivo franšiznog igrača, ali Rose i CP3 mi nikada svojom igrom neće značiti koliko Rondo.

Između playmakerstva Paula i Roseovog one man offensea, nakon (pre)dugih dvojbi biram ovog prvog. Iako, kod Paula me brine da nije ni blizu 30-ih, a igra s on/off prekidačem, čuvajući se za završnice. Dakle, ima old man’s game.

Tony Parker je četvrti, dobio je momčad na vođenje i odradio sjajnu sezonu, nemam što dodati.

Gee: Meni je ovog argumenta protiv Paula o navodnoj konzervaciji energiji već na vrh glave, ljudi kad nemaju što reći protiv čovjeka izmišljaju, pa tako baziraju kritike na nečemu što je totalno logično (osim ako se ne zoveš LeBron James), a to je da čovjek čuva snagu za onda kada je najpotrebnije, pa jebote nije da Clippersi gube utakmice u serijama zato što Paul ne zabija 40, ne kužim o čemu govorimo.

Uostalom, old man game je sinonim za igru pod kontrolom, a to je ono što je kod Ronda često dvosjekli mač. Ako ćemo se igrati konteksta, mislim da nema sumnje kako bi Boston s Paulom umjesto Ronda osvojio minimalno naslov više (sjetimo se samo finala s Lakersima u kojemu je Fisher uživao 40 minuta na parketu ne morajući čuvati nikoga).

Ipak, obzirom na težinu tereta kojega nosi, Rondo je broj tri na mojoj listi. Njegove brojke su u jednu ruku sjajne i usporedbe s Kiddom su legitimne, ali ne bih ga stavljao u isti koš s Magicom koji je ipak bio kompletan košarkaš i sjajan strijelac. Nakon Paula i Rosea, Rondo je jedini play u ligi na granici franšizne vrijednosti oko kojega možeš složiti momčad, ali, za razliku od Paula i Rosea koji pored sebe mogu imati 4 slučajna prolaznika, pored Rajona ipak treba staviti vrhunskog strijelca.

Svaka čast Parkeru na ovoj sezoni, ali on nije odradio ništa više nego što radi inače. Kod Spursa je ionako sistem ispred svega, a Tony, iako sjajan igrač, nije prva opcija. Tako da mi je broj četiri Steve, kojega ne mogu staviti ispred Ronda jer više nije u stanju nikoga pretrčati, ali koji i dalje svojom kombinacijom razigravanja i šuta donosi vanserijsku kvalitetu na parket. Da ima jednog pravog strijelca pored sebe koji bi mu malo pomogao otvaranjem prostora, siguran sam da bi imao još bolje brojke, ali, nažalost, u Phoenixu je doslovno osuđen nositi momčad čak i više nego je to radio u danima ponosa i slave. Da je umjesto Gortata i Dudleya pored sebe imao npr. Aldridgea ili Batuma, možda bih imao hrabrosti gurnuti ga čak i u ovim poznim godinama ispred Ronda, ovako ostaje broj 4.

Sickre: Ma daj, Parker još uvijek trči kao da mu je 20 godina, taj motor ne možeš zanemariti. Jest da je dio Popova sistema, ali taj sistem ne bi tako dobro radio bez ovakvog Tonya. Nashu stoga ide peto mjesto. Činjenica da su zamalo upali u playoff s ovim sastavom graniči s čudom koje samo ovakav genijalac može pripremiti, ali na Nashu se itekako vide godine. Dovoljan argument da ga stavim iza Parkera.

Gee: Svaka čast Tonyevom trčanju, možda bi bio super na atletskoj stazi, ali na mojoj listi nije ni broj 5. Nemam namjeru nagraditi čovjeka za životno djelo, iako imam osjećaj da to donekle radim stavljanjem Derona Williamsa ovako visoko. Ono što nakon ove očajne sezone u Netsima definitivno znam je da Deron nije franšizni igrač, povećana odgovornost u napadu dokazala je da ono do nedavno postavljano pitanje – tko je bolji play, on ili CP3 – više nema smisla, ali kao druga banana ima mi više smisla od Parkera jer je kompletan play i strijelac. Tony je ipak prvenstveno pick & roll mašina, dok Deron jeste mašina. Iako je fenomenalan dribler i asistent, ono što ga čini posebnim je fenomenalan catch & shoot osjećaj i mislim da bi pick igra njega i Dirka stvarno mogla biti nešto posebno ako dođe do fuzije u Dallasu.

Ovaj Parker danas je isti onaj Parker od prije pet, tri ili dvije godine, ne kužim kako vam uspjeh momčadi koja po defaultu osvaja startne pozicije u playoffu odjednom može zamaskirati tu činjenicu. U biti kužim, netko mora biti nagrađen za uspjeh Spursa, pa neka to bude Tony. Samo, zašto bi itko morao biti nagrađen zato što su Spursi kao organizacija totalni genijalci, na jednoj drugoj razini od svega što ih okružuje?

Sickre: Rekao bih da se kod Parkera ove sezone jednostavno puno više nego ranije osjeti njegova pristunost na parketu. Istina da je isti igrač, ali valjda i konstantnost i timski uspjeh nešto vrijede i kao takve ih treba nagraditi. Luzer poput Derona pak ove sezone ne zaslužuje biti spomenut u društvu Nasha i Parkera, stoga šesto mjesto dajem Westbrooku, koji je po profilu igre super-bek, ali je ipak daleko blentavija verzija od vođe Bullsa. Mene osobno fascinira količina energije s kojom igra, kao da se ne može umoriti, a odbija me sve ono o čemu pričamo godinama kao objektivnim problemima OKC-a. S druge strane, jedan je od jedina tri ozbiljna strijelca ekipe koja je na vrhu Zapada pa mora da nešto dobro radi.

Birdie: Što se tiče četvrtog mjesta, tu mi je dvojba možda bila i najveća. Na kraju sam se ipak odlučio staviti Nasha jedno mjesto ispred Ronda. To što je Nash napravio s ovako limitiranim rosterom je nevjerojatno, od poluigrača je stvorio momčad koju je jedna pobjeda koštala ulaska u playoff.

Rondov stil igre je neviđen, posebice taj pregled igre, a kada igra sa samopouzdanjem (kao ove godine nakon all-stara), onda je gotovo nezaustavljiv. Opet, uvijek će biti upitnika nad njim zbog šuta izvana i nedovoljne sigurnosti s linije slobodnih bacanja, tako da sumnjam da bi ikada mogao opravdati prvo mjesto na ovakvom izboru.

Na šesto mjesto stavljam Derona. Tu izvlačim stare zasluge jer ga jednostavno ne mogu staviti ispod ostatka konkurencije i vjerujem da će se sljedeće godine u nekoj boljoj momčadi vratiti na raniju razinu, sezona u Netsima je ionako bila samo preživljavanje. Možda bi mu bolje bilo da je ostao u Bešiktašu.

Gee: Ja sam stigao do broja 6. i tu sam smjestio Tonya za dlaku ispred Westbrooka. Usporedbe Rosea i Westbrooka kao strijelaca stoje, ali mi je zanimljivo kako se lako zaboravi da je Parker igrao istim stilom puno prije nego su ova dva došla u ligu, osvojivši čak i naslov MVP-a Finala. Tako da, ako se netko pita, postoji presedan i dokazano je moguće osvojiti naslov s takvim tipom playa, pogotovo ako su ti na boku Ginobili, a pod košem Timmy.

Nego, da ne odem previše od glavne teme, u pitanju su tri fenomenalna strijelca (posebice u postu), a razlog zbog kojega Rose ima toliku prednost je njegova kombinacija karaktera, kompletnog talenta i fizikalija. Tony usprkos brzini nema tu masu i energiju koja nosi sve pred sobom, ali posjeduje finesu o kakvoj Westbrook može samo sanjati (nadam se da se kuži kako mislim da Rose objedinjuje obje kategorije, i silu i mekoću). Razlog zašto prednost dajem Parkeru tako je više estetske prirode jer aktivnost obojice krucijalna je za njihove momčadi, ali ujedno mislim kako Parker jednostavno ima košarkaški IQ i to je glavni razlog zašto mu dajem prednost pred čovjekom koji brojkama konkurira za top 15 igrača lige, dok je u isto vrijeme tek treći najvažniji igrač vlastite momčadi.

Sickre: Dakle, uspjeli smo se složiti da je Parker ispred Westbrooka. Ugodno sam iznenađen. Evo, ja na sedmo mjesto stavljam još jednog svog ljubimca, Stepha Curryja. Nešto sitno je odigrao ove sezone, ali i dalje ostaje Nashov nasljednik po jedinstvenoj kombinaciji pregleda igre, šuta i upitne obrane.

Gee: Meni je Steph broj 8. iako zbog ozljeda to još nije potvrdio. Ali, mali je potencijalni nositelj, kombinacija šuta i osjećaja za igru su mu fantastične, neće nikada biti prirodan play poput Nasha, ali ima prvi korak, ima brzinu, ima dribling i nema razloga da zdrav ne bude makar poštena druga opcija.

Birdie: Ja moram priznati da Curryja uopće nisam stavio na svoju listu. Čovjek praktično nije igrao ove sezone i nisam siguran u kojem će se stanju vratiti na parket. Stalni problemi s ozljedama jednostavno mi ne dozvoljavaju da ga nagradim samo na račun talenta. Kod mene sedmo mjesto tako zauzima Westbrook. Nisam baš pretjerani fan njegove igre, ali ne mogu zanemariti njegove brojke i ulogu koju ima u jednoj od najboljih momčadi lige. Ne sviđa mi se kao playmaker, ali mi se sviđaju te sekvence u kojima ga nitko ne može zaustaviti kada juriša prema košu.

Osmo mjesto pripada Conleyju koji je sazrio i zaslužuje priznanje zbog pouzdanosti i toga što će obaviti sve što se od njega traži – odigrati dobru obranu, povući napad, zabiti otvorenu tricu.

Sickre: Da, Conley je meni isto tu negdje, stvarno je napredovao kao organizator plus zabija trice kad treba (a to Memphisu itekako fali), a skupa s Allenom je najzaslužniji za strašni pritisak koji rade na vanjsku liniju protivnika.

Ipak, na osmo mjesto moram staviti Ricky Rubia. Njegov dolazak je vratio košarku u Minneapolis na najbolji mogući način. Njegova lepršavost sa smislom gledatelja sili da posveti duplo veću pozornost igri negoli je slučaj kod većine drugih igrača jer nikad ne znaš kad će izvesti neki mini-spektakl. Obrana mu je iznad prosjeka i prvi je igrač nakon Kirilenka koji bi mogao ozbiljno uzdrmati percepciju o Europljanima kao lošim individualnim defenzivcima. Njegovom ozljedom Wolvesi su se raspali što dovoljno govori o značaju Rubia, ali i o siromaštvu vanjske linije Wolvesa. Estetski mi je uz bok s Rondom.

Conley ide na 10. mjesto, a 9. ide Kyrie Irvingu. Mali je onu kriminalnu momčad Cavsa do Varejaove ozljede držao u zoni playoffa, što dovoljno govori o njegovim kvalitetama.

Gee: Moj deveti izbor je Conley, solidan play koji bi u savršenom svijetu bio donja granica kvalitete – igrač u svemu dobar, u ničemu sjajan. Na njegovu igru nemam nikakvog prigovara, ali ni pretjerane pohvale iako smatram da je takva all-round pouzdanost izuzetna. Od driblinga, ulaza, pregleda parketa, obrane – Conley ima sve.

Za zadnje mjesto sam se dugo mozgao oko Lowrya i Lawsona kao zadnje opcije, a kako su obojica dosta srčani i slični napadačkim učinkom, praktički combo bekovi koji su itakako naučili biti playevi, izbor nije bio lagan. Lawson je nešto bolji šuter, ali Karl ipak i dalje preferira završnice igrati s Millerom dok Lawson uglavnom igra off the ball opciju. Lowry je nosio Rocketse na početku sezone kombinacijom agresivnih ulaza, povratnih i trica, ali bez njega nisu previše ispali iz igre kad je konce preuzeo Dragić.

Tako da sam se na kraju ipak odlučio odati počast ovom malom uzorku Kyriea Irvinga iz kojega je vidljivo da je mali odličan košarkaš. Gledajući šuterske brojke koje su identične onima koje su kao rookiei ostvarivali Nash ili Steph Curry, jasno je kako ruka nikada neće biti problem i kako će Irving jednog dana možda postati i član ekskluzivnog kluba 50-40-90 (redom – postotci šuta za dva, za tri i slobodnih).

Ali, još je važnije što pokazuje lakoću kreiranja šuta sebi i drugima. Šuterska kvaliteta u kombinaciji s talentom strijelca obećavaju i kada nauči igrati poziciju playa, mogao bi postati rasni franšizni igrač. U svakom slučaju, već sada posjeduje neustrašivost i sigurnost u sebe kakvu jedan bivši stanovnik Clevelanda nije ovako rano iskazivao.

Birdie: Iako će Irving sigurno osvojiti naslov rookieja godine, ja ću poziciju više dati Rickyju jer je pokazao da je cijeli hype oko njega bio opravdan. Ricky ima strašan pregled terena, a dojma sam kako je spreman raditi i na šutu kako bi postao potpuna opasnost.

Potpuna opasnost će biti i Irving, koji je već sada superstar – spreman je voditi momčad i povlačiti prave poteze u ključnim trenutcima.

Za kraj bih samo želio spomenuti dvojac iz Rocketsa. Lowry i Dragić su zaslužili spominjanje jer nitko nije očekivao ni njihove dobre igre, ali ni uspjeh Rocketsa ove sezone koji su do 10 dana prije kraja sezone bili u igri za playoff. Bit će zanimljivio viidjeti što će biti s njima sljedeće godine.

Gee: Čekaj, jel vas dvoje to mene zajebajete? Obojica imate Rubia u top 10? Pa gledao sam ga svaku sekundu na parketu ove sezone i kad sam slagao ovu listu nisam ga mogao staviti više od 14. pozicije, a vama je u top 10 i to ispred Irvinga? Zašto? Pa tip je gađao 36% iz igre, nije košarka samo indie izgled i lijepi asisti.

Po logici potencijala, Irving je miljama ispred jer iskazuje karakteristike franšiznog igrača, a Ricky s ovakvim šutom može biti samo Caritas verzija Ronda. Sad, po čemu je njegova kombinacija obrane, asista i očajnog šuta bolja od npr. onoga što donosi Wall svojom brzinom i skočnošću? Moram izraziti protest zbog ovakvog baziranja na estetiku, a i zbog toga što će Rubio biti bolje plasiran od Lawsona i Lowrya.

Sickre: Igrača poput Lawsona i Lowryja je bilo i bit će na bacanje. Rubio je prilično posebna pojava zbog koje će stotine početi igrati košarku na pravi način. Uostalom, pozicija playa je najteža za igrati i zbog toga igrači često kasnije sazrijevaju, tako da je meni čak i iznenađenje što se Rubio ekspresno izvukao iz europskog mraka usput podignuvši Wolvese iz mrtvih.

Jednostavno, njegova igra je zarazna, potiče vlastitu momčad na više kretnji nego što bi to bilo uobičajeno jer znaju da će biti nagrađeni u dobroj poziciji, a protivnik mora biti ekstra alarmiran u obrani jer svaku situaciju rješava na neki neubičajen način. Gotovo svaki asist mu je nepredvidiv do te razine da i najobičnije dodavanje na liniji trice pretvori u neki no-look pass.

Košarka je igra i Rubio se igra košarke na najljepši mogući način i samo mogu biti sretan što živim u vrijeme da uživam u njegovim majstorijama.

Gee: Odlično, drago mi je zbog tebe. Najvažnije da nije upao u ukupnih top 10 jer ima dva glasa i to osmo i deveto mjesto mu ne pomažu.

Nakon svega rečenog, poredak je sljedeći (u zagradama su pozicije koje su dodijelili Birdie, Sickre i Gee):

1. CP3 (2, 2, 1)
2. Rose (1, 3, 2)
3. Rondo (5, 1, 3)
4. Parker (3, 4, 6)
5. Nash (4, 5, 4)
6. Westbrook (7, 6, 7)
7. Conley (8, 10, 9)
8. Irving (10, 9, 10)
9. Deron (6, -, 5)
10. Steph (-, 7, 8 )

THE RIGHT STUFF 2012

Zatišje pred playoff oluju provodi se u meditaciji često prekidanoj pokušajima da se pronađe nekakav argument koji bi mi olakšao predvidjeti rasplet playoffa. Gomile podataka sudaraju se s gomilom dojmova, a svi ti udari rezultiraju nikad kompleksnijom playoffom vizijom u kojoj se naziru favoriti, ali i gomile plutajućih mina. I dok ću ovih preostalih nekoliko dana i dalje provoditi u potrazi za savršenom formulom, a noćas uživati u dvoboju Jazza i Sunsa koji će odlučivati o zadnjem sudioniku playoffa, sada je vrijeme za tradicionalnu dodjelu godišnjih nagrada za najveća dostignuća u ovoj sakatoj, ali zabavnoj, regularnoj sezoni.

PRVIH 5

Chris Paul, Kevin Durant, LeBron James, Kevin Love, Dwight Howard

Paul nema konkurencije među playevima, posebice obzirom da je Rose zbog raznih ozljeda propustio skoro pola sezone. Čovjek je uz Jamesa (i Duranta) jedini legitimni MVP kandidat, tako da mi nije preostalo ništa drugo nego popuniti petorku oko njih troje. Jedina razlika između mog izbora i velike većine drugih (koje ćete imati prilike gledati ovih dana na sve strane) je što sam se odlučio Duranta i Jamesa ostaviti na bokovima, umjesto da jednoga od njih vodim pod košem. Iako obojica skoro petinu minuta igraju pod košem i to ne samo kao lažne stretch četvorke već kao punokrvni visoki igrači, ipak se radi o bočnim kreatorima kakvi se rađaju jednom u generaciji i koje mi je pomalo apsurdno voditi ikako drugačije nego kao mala krila. Ali, kako je najbolja petorka bez njih nezamisliva, radije ću ih ostaviti na boku, dijelom jer mislim da im ta pozicija bolje leži, a dijelom i zato što mi se čini da imamo puno više visokih koji zaslužuju izbor u prvih 5 nego vanjskih. Naravno, potpuno razumijem ako netko smatra da su i James i Durant bolja opcija na četvorci od Lovea, ali meni se barem čini da je Love bolja opcija u petorci i od Kobea i od Wadea. Dwight ovdje upada po defaultu, čini mi se besmislenim na račun tri grozna tjedna i jedne očajne PR sezone zanemariti činjenicu da je opet vodio nikad gori Orlando prema vrhu Istoka, iako je već jasno da je za njegovu dominaciju uz talent jednako važan i način na koji ga Van Gundy koristi (i zato je njihov dramatični raskid time i apsurdniji, parovi koji ovako dobro funkcioniraju po nekoj logici bi trebali opstati, zar ne).

DRUGIH 5

Derrick Rose, Dwyane Wade, Kobe Bryant, Kevin Garnett, Andrew Bynum

Ok, priznajem da je izbor Rosea malo nategnut obzirom da je propustio skoro pola sezone, ali još mi je nategnutije staviti u drugu petorku Tonya Parkera zato što su Spursi još jednom projurili kroz regularnu sezonu. U onim utakmicama u kojima je igrao punom snagom, Rose je jasno pokazao zašto je MVP kandidat, a njegov šljakerski karakter i samozatajni pristup garancija su daljnjeg napredovanja, iako je već sada napravio korak naprijed kao obrambeni igrač i asistent. Wade i Bryant su par na bokovima, Garnett je opet jedan od najboljih visokih u ligi – tu nemam što specijalno dodati. Bynum je u drugom dijelu sezone preskočio Kobea na hranidbenom lancu Lakersa, što je valjda jasno već svima osim Kobeu, a samim time zaslužuje i izbor u top 5 – nije lako dovesti momčad sastavljenu od tri igrača do pozicije trećeg nositelja u ovakvoj ludoj konkurenciji koja vlada na Zapadu.

TREĆIH 5

Steve Nash, James Harden, Paul Pierce, LaMarcus Aldridge, Marc Gasol

Ovdje je bilo dvojbi – odati priznajne Parkeru ili Nashu, odnoso Chandleru ili Gasolu? Na kraju je presudilo što je Nash jedan smiješan roster doveo do praga playoffa, odnosno to što je Gasol na način sličan Chandleru bio duša svoje momčadi, ali i nešto napadački efikasnija duša. Pierce i Harden su najbolji preostali swingmani, a Aldridge je početkom sezone izgledao kao legitimni MVP kandidat.

MVP

Chris Paul

Paul je osvojio i prvu titulu dodijeljenu na ispodobruca.com, još tamo 2008. (nasljedili su ga LeBron s dvije titule za redom te Rose lani). Ove sezone sve brojke su na strani Jamesa, Durant je istaknuo ozbiljnu kandidaturu svakodnevnim napredovanjem u svakom pogledu, ali dok James ima Wadea kao pomoćnika koji mu omogućuje da tu i tamo uzme predah i dok Durant ima Westbrooka u čijoj sjeni se i dalje tu i tamo voli izgubiti, odnosno dok obojica imaju treće opcije koje su u stanju zabiti 30 kad god požele, e pa za to vrijeme Paul nema nikoga. Odnosno ima Blakea, momka koji tek počinje shvatati kako koristiti svoje fizikalije, a treća opcija mu je Caron Butler, danas granični starter upitne iskoristivosti (niti je sposoban nositi napad, niti je dovoljno dobar šuter ili stoper da odradi nekakvu specijalnu rolu). Na klupi ga savjetuje Vinnie, usprkos kojemu Clippersi imaju jedan od boljih napada u ligi te poziciju nositelja u prvom kolu playoffa, a Paulov značaj najbolje se vidi u završnicama, u kojima dominira i donosi sve odluke, održavajući sam-samcat pozitivan učinak od 60% u utakmicama koje su završila s razlikom od dva ili manje posjeda lopte.

SIXT MAN

James Harden

Ginobili 2.0, prvo igrom, a sada i time što je zakapario ovu nagradu u idućih par godina (barem dok je u Oklahomi). Možda je vrijeme da izbor za šestog igrača preimenujemo u “izbor rasne igračke opcije koja je prisiljena ulaziti u igru s klupe jer startna petorka već ima dvije napadačke opcije koje troše većinu napada”.

ALL DEEE-FEEENSE TEAM

Rajon Rondo, Andre Iguodala, LeBron James, Kevin Garnett, Tyson Chandler

Od ove sezone uvodim i ovu kategoriju, na što me inspiriralo traženje najboljeg obrambenog igrača. Ne sjećam se kada je zadnji put bila ovakva konkurencija, dijelom i zato što je dežurni krivac Dwight Howard odigrao sezonu ispod obrambene razine na koju nas je navikao (a i to nešto govori o njegovoj kvaliteti, iako su protivnički centri imali nikada lakši posao protiv njega Orlando je i dalje opstao kao playoff momčad), a dijelom i zato što su ovi gore navedeni pojedinci jednostavno rasturali. Jedini je upitan izbor Ronda, jer jednako dobra opcija bio je i Paul (ujedno i prvi kradljivac lige), ali presudilo je što Rondo ipak dirigira ponajboljom obranom lige, dok Paul ipak nije u stanju sakriti sve mane dvojca u reketu.

TOP DEEE-FEEENSE PLAYER

Andre Iguodala

Izaberete li LeBrona, Garnetta ili Chandlera, napravili ste jednako dobar posao. James je ove sezone dokazao da može braniti doslovno svih pet pozicija, Garnett da je još uvijek zid 1 na 1, a Chandler da se centar može kretati poput beka i to na onom dijelu parketa na kojem to većina izbjegava. Ipak, Iggy je bio onaj stoper na vanjskim pozicijama kakvoga opisuje idealna košarkaška teorija – u stanju čuvati sve tri vanjske pozicije i ne dopustiti najboljem protivničkom igraču da se razmaše. Ako ga niste previše gledali u akciji, njegovu veličinu mogu vam dokazati sjajni defanzivni učinci Sixersa tijekom sezone, koji bi bez takvog davitelja bili neostvarivi obzirom na manjak pravoga centra. Također, protivnički PER držao je na smiješnih 8.00 što je stvarno apsurdno obzirom na gomilu bočnih strijelaca u ligi, a, ako ne držite previše do napredne statistike, uvijek možete baciti pogled na box score i učinke koje su protiv njega ostvarivali igrači poput Kobea, Piercea ili Joea Johnsona (naravno, čak ni Iggy ne može zaustaviti mrcine poput Jamesa i Carmela od uzimanja šuta kakvog žele, ali ovi nešto manje fizički dominantni igrači protiv njega bi se pretvarali u šutere iz vana).

COACH CARTER

Greg Popovich

Drugu godinu za redom Spursi su na vrhu. Timmy ne postaje mlađi, Manu ne postaje otporniji na dosadne ozljede, ali Popov sistem, uz fenomenalno oko sokolovo GM-a Buforda, drži Spurse podmazanima. Način na koji je Pop lani promijenio filozofiju momčadi bio je fenomenalan, ali Thibodeaov rad na Bullsima nije smio proći nezamijećen. Ovogodišnje promjene, davanje većih ovlasti Parkeru i sve veće uključivanje mlađih igrača u igru, zato ne smiju proći bez titule najboljeg trenera. Stvar ne bi smio pokvariti ni Thibodeau koje je praktički jedina ozbiljna konkurencija, čovjek je u ovakvoj suludoj sezoni održao stroj Bullsa podmazanim čak i bez Rosea.

MOST IMPROVED

Ryan Anderson

Prelazak iz igrača zadatka u rasnu napadačku opciju neupitne startne vrijednosti ove godine napravilo je još nekoliko igrača, ali ni jedan to nije ostvario na ovako suludi način kao Ryan Anderson, igrajući kao pravi visoki igrač u obrani i šutirajući kao bek bez savjesti u napadu. Peković je došao od nikuda, ali pola sezone još uvijek su premalen uzorak, Gortat je ovisan o Nashu kao novorođenče o sisi, a Taj Gibson svoj igrački napredak nije u stanju iskazati u punom svjetlu jer mu se uloga praktički nije promijenila od one lanjske. Ali, ova četvorka je definitivno odigrala iznad očekivanja, s tim da nitko ta očekivanja nije nadmašio poput Ryana Andersona koji se vinuo do all-star visina (njegovo uključivanje u budući olimpijski Dream Team, obzirom na manjak pravih visokih strijelaca, ali još više obzirom na stil igre ostalih reprezentacija, ne smije biti upitno).

ROY

Kyrie Irving

Em nije imao konkurenciju, em se nametnuo kao potencijalni franšizni igrač. Njegovi šuterski postotci su suludi, a jedino luđe od njih je kompletna napadačka igra koju ima. Obzirom da nitko nešto ovako nije mogao predvidjeti nakon onih 16 utakmica na Dukeu, postavlja se pitanje nije li riskiranje s ranim izborom Riversa pravi potez? Jer, ako se netko nametne kao fenomenalan 1 na 5 strijelac kod Krzyzewskog, onda bi mu prijelaz u NBA trebao biti osiguran.

MATT BULLARD AWARD

Steve Novak

Obzirom da je Ryan Anderson izrastao u startni kalibar, ova nagrada bi idućih nekoliko godina trebala šetati između Novaka i Bonnera. Bonner je svoju dobio lani, Novak je jednu već osvojio 2008, a Anderson, koji je svoju zaradio preklani, ne ulazi u konkurenciju jer povećanom minutažom i ulogom u napadu izlazi iz okvira. Kao što samo ime kaže, ovo je nagrada za visokog bijelog igrača koji svojih 20-ak minuta s klupe provodi uglavnom tako da šutira trice stojeći u kutu (minimalno 50% napada koje uzme moraju biti dalekometni). Što je najluđe, Andersonov prosjek ispaljenih trica je i dalje debelo iznad 50%, ali povećani broj pokušaja doveo je do pada postotka šuta, a pravi specijalci moraju moći zabiti iznad 40%. Uglavnom, ako se do sada još niste upoznali sa Steveom Novakom, vrijeme je da se navikneta na ovog veterana jer gledat ćemo ga barem još idućih 5-6 sezona i to u playoff momčadima.

ALL-DORKS TEAM

Goran Dragić, Gordon Hayward, Chandler Parsons, Jason Smith, Thiago Splitter

Ova nagrada dodjeljuje se petorici bijele braće (pazeći na pozicije kako bi dobili relativno iskoristivu petorku) koja se pokazuje spremnom prijeći iz epizodnih uloga na puno važnije igračke pozicije. Doduše, kod Dragića je problem što je isto nagradu dobio već prije dvije godine, pa se opet propustio nametnuti kao legitimni NBA starter. Što se mladih krila Haywarda i Parsonsa tiče, njihova budućnost djeluje sigurna, Splitter pokazuje da će biti solidna opcija za osloniti se kada Timmy konačno odluči otići u mirovinu, a Jason Smith se iz petog visokog prometnuo u prvu opciju s klupe sposobnu jednako dobro odigrati na obje pozicije pod košem.

BRIAN SCALABRINE AWARD

Hamed Haddadi

Nagrada za najboljeg dodavača ručnika koji oduševljava svojim neprestanim bodrenjem suigrača, ali je ujedno sposoban iz role 12. igrača u svakom trenutku uskočiti na parket i dati solidne minute, ide momku koji je čak izrastao u korisnog back-up centra i samo je igrom slučaja prikovan za dno klupe u Memphisu. Skakački učinci i obrambene reakcije dokazuju da su dvije godine treninga napravile svoje, Haddadi je danas kompletan igrač, sa svojih 218 cm zasigurno sposoban pomoći nekome na puno korisniji način od mahanjem ručnikom iznad glave.

MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Ray Felton

Nagrada za najboljeg ubojicu kemije i grobara franšize ide čovjeku koji je svojim prisustvom u svlačionici, nespremnošću na parketu i općenitom kurcoboljom (kako za sve druge, tako i za sebe – žalim onoga tko mu dogodine ponudi novi ugovor), pomogao Portlandu da potone brže od Titanica i Jeffa Buckleya zajedno.

TOP GM

Kevin O’Connor

Iako bi nagradu komotno svake sezone mogli rezervirati za RC Buforda (koji je opet odradio fenomenalan posao s rosterom Spursa), glavni čovjek Jazza svojim zen pristupom građenju momčadi zaslužuje svaku pohvalu. Bez puno vatrometa, Jazzeri imaju pobjedničku ekipu i istovremeno spremnu jezgru za idućih deset godina. Super je prodavati nadu u potencijalni naslov, ali još je bolje cijelo vrijeme imati temelje koje ne može otpuhati ni ozbiljna oluja (poput one s Williamsom i Sloanom). Još da se karma pobrine da im stigne 7. pick Warriorsa i bit će ovo savršena sezona.

SPOMENICE ISPODOBRUČA

Igrači koji zaslužuju priznanje za prikazane igre, a koji nisu dobili neku od gornjih nagrada:

Tony Parker – jer je imao legitimnu top 15 sezonu

Taj Gibson – jer je izrastao u stopera pod koševima sposobnog igrati najvažnije minute

Anderson Varejao – jer je na pola sezone pomogao Irvingu da Cavse prezentira kao ozbiljnu momčad

David Lee – jer se nikad ne predaje usprkos tome što u životu nije igrao u poštenoj momčadi

Kyle Lowry & Ty Lawson – jer imaju veće srce od tijela

Mike Conley & Tony Allen – jer su i dalje zaštitni znak obrane Memphisa

Mike Dunleavy – jer je pokazao da je idealan šesti igrač

Nikola Peković & Ricky Rubio – jer su pokazali da su potencijalna buduća playoff jezgra uz Lovea

Eric Gordon – jer je u 9 utakmica uspio zaraditi ogroman budući ugovor i to potpuno zasluženo

Serge Ibaka – jer je pokazao da je najbolji četvrti igrač u ligi i pravi x-faktor

Grant Hill – jer je fanatik košarke željan nadoknaditi sve propuštene utakmice u karijeri

Isaiah Thomas – jer je došao s ruba druge runde i preuzeo kontrolu nad momčadi bez kontrole (i još nema D’Antonia da mu pomogne)

Tim Duncan – jer je Timmy

Dwane Casey & Monty Williams – jer su fajteri

Paul Millsap – jer je izvukao maksimum maksimuma iz svojeg tijela i talenta

Javale McGee – jer je zaslužan za salve smijeha ove sezone

RUNNING WITH THE PACK G35

Ponekad brojke ne govore cijelu istinu, ali, u slučajevima poput noćašnje pobjede Minnesote protiv Clippersa u Los Angelesu, definitivno ne lažu. U biti, ova slika govori više od tisuću riječi, da se poslužim ultimativnim klišejom.

Kao da ovakav suludi šuterski učinak dvoje, blago rečeno, streaky šutera nije bio dovoljan, obratite pažnju i na sljedeće podatke – klupa Clippersa zabila je 11 koševa naspram 72 koliko je ubacila klupa Wolvesa, a Caron Butler je ubacio 3 koša manje od najgore startne trojke u ligi Wesa Johnsona (1-10 šut veterana i jedinog bočnog igrača Clippersa koji igra obranu).

Više nego dovoljno razloga za poraz, usprkos tome što su većinu večeri (točnije, tri četvrtine, dok nisu krenuli Williams i Beasley) Clippersi bili bolja momčad. Što znači da je vrijeme da ostavimo izvanjsko blještavilo sa strane na trenutak i malo zagrebemo ispod površine kako bi odredili znači li išta ova utakmica za širu sliku.

Adelman je prije all-star pauze nanjušio kako bi klupa mogla početi nositi veći dio tereta i tako malo olakšati udarnom trojcu Rubio-Love-Peković, ali sumnjam da je računao na to da mu klupa donosi pobjede. Ako stavimo ovakvu šutersku izvedbu na stranu, činjenica je kako u noćašnjoj drugoj postavi Barea-Webster-Beasley-Williams-Miličić ima dovoljno potencijala da igra Wolvesa dobije dodatni balans koji je u ovakvoj sezoni, kao što smo već bezbroj puta utvrdili, neophodan (pogledajte samo Houston, inače direktnog protivnika Wolvesima za tu osmu poziciju).

Clippersi s druge strane od klupe nemaju ni k. Ako Mo Williams ne ubaci svoju kvotu, sav teret, kao i obično, pada na Paula i Griffina. Koji su noćas bili sjajni, ali nisu Superman i Batman da se suprostave noćašnjoj NBA Jam izvedbi krilnog dvojca Minnesote. Ova momčad je krcata slabim točkama. Ona najveća, čuvanje reketa, noćas nije bila presudna zato što Wolvesi pod svojim košem imaju par još gorih obrambenih igrača nego su to Jordan i Blake – Jordan barem zalijepi bananu tu i tamo, dok se Love i Pek teško mogu pohvaliti ičim čemu bi pripisali epitet eksplozivnosti ili atleticizma.

Međutim, možda čak i veća rupa od one pod košem je na bokovima. Foye je napadački solidno koristio matchup protiv Ridnoura, ali nije previše pomogao na drugoj strani, dok se Butlerovim izlaskom iz petorke na bokovima Clippersa javlja propuh dovoljan za pogon desetak vjetroelektrana. Koliko im nedostaje pošteni stoper najbolje govori podatak da su iz NBDL-a doveli Bobbya Simmonsa, čovjeka koji je na račun jedne dobre sezone u Clippersima davne 2005. ukrao desetke milijuna Bucksima i Netsima.

Problem je samo u tome što Simmons čak ni tada nije bio stoper već šljaker koji je mogao zabiti tricu iz kuta. Danas, kada je u njegovim nogama ostalo manje eksplozivnosti nego novaca u hrvatskom državnom proračunu, on nije ništa bolji igrač od sjene Ryana Gomesa koju je došao zauvijek maknuti iz rotacije.

U ovakvoj situaciji ne možemo čak kriviti ni Vinniea. Istina je da način na koji koristi Blakea nema smisla i da ga je nakon fenomenalnog prvog poluvremena u nastavku, dijelom i zbog blesave rotacije, napustila snaga, ali kako u isto vrijeme pokriti manjak talenta pod košem i odmoriti jedinog visokog čovjeka koji može zabiti? Tu bi zube slomili i puno spretniji treneri od Del Negra. Kenyon Martin donosi aktivno tijelo u obrani (iako bi netko tko je gledao noćašnju utakmicu to teško mogao pomisliti obzirom na to kako ga je Williams vozao driblinzima, ulazima i izvlačenjem na šut), ali je potpuno bezopasan u napadu. Što znači da u slučaju kada je Blake na klupi, Clippersi imaju samo dvije opcije – ili šut ili ulaz vanjskog igrača. Dati pak veću minutažu rezervnoj unutarnjoj liniji Martin-Evans ima smisla samo ako prva postava napravi 40 razlike.

Tako da, iako su Clippersi uvjerljivo dobili startne mathcupove (Paul i posebice Griffin su noćas ostavili puno bolji dojam od Rubia i Lovea), to nije ništa značilo u ovakvom nesrazmjeru širine i mogućnosti koje su na raspolaganju Adelmanu naspram Del Negra. Clippersi su tri trećine bili bolji, gradili su prednost koju bi ovi uporni i čvrsti Wolvesi uvijek nekako stizali, dok u završnici treće konačno nije krenuo Williams i dok sredinom četvrte priču nije zaključio Beasley. Šut za šutom, trica za tricom i upitnik na licu Chrisa Paula koji je itekako svjestan limita trenutnog rostera, za razliku od ljigave medijske mašine koje nakon jednog poraza Clipperse proglašava ekipom koja ne zna završiti utakmicu (!!!???!!) iako iste predvodi jedan od naj-hladnokrvnijih egzekutora lige koji je ove sezone sam-samcat dobio barem deset gustih završnica.

Ipak, ono što treba veseliti iste te masovne medije je igra Blakea Griffina koja opravdava dobar dio pažnje usmjeren prema Los Angelesu. U prvom dijelu susreta Blake je vladao pod košem i to ne samo golom snagom, već i nizom sjajnih pivot poteza. Ono što posebno veseli je solidan šut sa slobodnih (10-14) te već opjevana silina kojom taj čovjek igra (nešto stvarno rijetko viđeno i zato uhvatite vremena i pogledajte barem prvu četvrtinu koju je odigrao u komadu). Količina trčanja, skakanja, kontakta i uopće fizičkog rada koju donosi na parket u tih 12 minuta ravna je najtežim fizičkim poslovima koje možete zamisliti, a njegovih 18 koševa u tom periodu na neki način su još veće ostvarenje nego su to slučajne šuterske eksplozije Minnesotine klupe. Blake je ultimativni šljaker i fajter i nije ti žao što ga se toliko idealizira jer ovaj put je NBA mašinerija barem izabrala momka s karakterom.

(a kad smo već kod preporuka za league pass, svi koji ste u mogućnosti bacite pogled i na završnih 30 sekundi druge četvrtine, dok je Peković na liniji slobodnih – simpatičan komentatorski dvojac Clippersa koji čine Mike Smith i Ralph Lawler iskazao je za Amere netipično dobro poznavanje zemljopisa ovih naših prostora i još su izrekli i nekoliko rečenica na hrvatskom, srpskom ili kako god hoćete)

Što se Wolvesa tiče, oni protiv Clippersa kao da uvijek odigraju nekakve prekretnice. Prva pobjeda ove sezone u Los Angelesu, izborena Loveovom tricom u zadnjoj sekundi, napunila ih je samopouzdanjem i uvjerila kako se krv, znoj i suze isplate, nakon nje od simpatičnih mladih potencijala koji se gube u završnicama postali su karakterna momčad koja upravo u prelomnim trenutcima ubacuje u višu brzinu. Uspije li noćašnja pobjeda sličan efekt izazvati kod njihove klupe, ovo trčanje s čoporom moglo bi potrajati i duže od 66 utakmica regularne sezone.

Stvar je jednostavna – jezgru od tri iznadprosječna igrača (noćas u ispodprosječnom izdanju – Rubio je vukao kontre, ali je na trenutke bilo neugodno gledati cigle koje je bacao put obruča, dok je Love praktički prosjedio drugo poluvrijeme zbog natučenih rebara), koja odrađuje sjajan posao u tranziciji, postu i pick & rollu, okružite šuterskom širinom i imate kompletnu momčad. Barem na jednu večer.