Cibona « ISPOD OBRUČA

10Jun/100

pre-cast G4

Par crtica o jučerašnjoj tekmi, da se ubije vrijeme do noćas. Može se vrijeme kratiti i uz Cibonu i Zadar dok Slavko Cvitković urla kako kad nemamo Boston i Lakerse možemo bar uživati u potezima Hrvoja Perića, ali tako nešto nije preporučila ni jedna hrvatska udruga. Također, imamo prilike skautirati sljedećeg izbornika košarkaške reprezentacije – Jusupa. Perasović je prekvalitetan trener da dobije takav posao.

(usput da čestitamo Ciboni na novom naslovu, bilo bi žalosno da je naslov osvojio sakati Zadar koji nije bio u stanju doma, u tzv. gradu košarke, završiti posao, već je dozvolio da neinspirirana Cibona isforsira petu utakmicu - s tim da i to nešto govori, naime Cibona je ove sezone igrala toplo-hladno, ali nikada nije igrala ne-karakterno)

Neki dan smo imali prilike vidjeti plač Dereka Fishera, čovjek ni sam nije mogao vjerovati što je upravo učinio. A učinio je ono što radi uvijek, dobio je tu svoju jednu playoff utakmicu, samo što je ovaj put to izgledalo kao znanstvena fantastika. Dva šuta od table, polaganje pored tri uspavana Celtica koji su svojom kilavošću podjednako odgovorni što smo gledali baš taj film.

S druge strane Allen ide iz rekorda u rekord, usput nas podsjetivši i na Johna Starksa iz serije s Rocketsima (omiljeni igrač Spikea Leea gađao je nezaboravnih 2-18 u sedmoj utakmici Finala omogućivši Hakeemu da dođe do prvog naslova). A kad već pričamo o rekordima, Ray je sa svojih 8 trica poslao u povijest Kennya Smitha i Scottiea Pippena koji su pogodili po sedam u Finalu (Smith protiv Magica, Pippen protiv Jazza), s tim da su oni svoje rekorde postavljali u vrijeme kada je trica bila primaknuta bliže košu (točnije na 6.7 m tijekom tri sezone – od 1994. do 1997. - tijekom kojih je i jedan bucmasti Dennis Scott postavio rekord po ubačenim trojkama u sezoni, koji je srušio a tko drugi nego Ray, i to u dresu Sonicsa 2005.).

Raspored utakmica u formatu 2-3-2 kritizira se cijelo vrijeme, iako je on najmanji problem. Ono o čemu treba pričati su katastrofalne pauze između utakmica. Koji je biser odredio da između G1 i G2 u LA treba proći 3 dana, dok između G2 i G3 koja se igra u Bostonu nema ni 48 sati pauze!?!??! Naravno, sve diktira televizija, NBA radi sve da uhvati što više termina nedjeljom popodne koji po defaultu garantiraju najveću gledanost, ali time nam je oduzela šansu da gledamo Kobea, Piercea, Raya i ostale u odmornijem a samim time i kvalitetnijem izdanju. Ne pada nam na pamet braniti Celticse jer ovo se tiče obje momčadi – za tricu su ukupno pucali 6-33. Šut ide iz nogu, a kad su one klimave nema ni prave putanje.

Prvo katastrofalan izbor sudaca (koliko je stanje loše sve govori što je do sada najbolji dojam ostavio po upropaštenim utakmicama poznati sudac/glumac Bennett Salvatore). A zatim i očajan raspored. Možda je vrijeme da se Stern zaputi prema Floridi.

A kad smo već kod mirovina, Lakerse itekako treba brinuti mogućnost da ostanu bez Bynuma do kraja serije. Obzirom kako je igrao s jednom nogom, Boston može odahnuti ako ga više neće morati gledati na parketu, iako Boston ima sasvim dovoljno vlastitih problema. U tri utakmice imali su samo tri dobra pojedinačna nastupa (Ray i Rondo u drugoj, Garnett u trećoj), a ni kvalitetnih timskih dionica nije bilo previše. Posebice je van serije Pierce, dijelom zbog Artesta, ali još više iz samo njemu znanih razloga. Jer iako je usporio i više nije u stanju igrati izolacije cijelu četvrtinu, do sada je barem bio pouzdan šuter. Također, veteranski bi riješio barem po jednu utakmicu u dosadašnjim serijama. Doduše, protiv Orlanda je napravio i puno više od toga, tako da je možda i opterećenje u toj seriji napravilo svoje. Međutim, bez pravoga Piercea Boston nema šanse dobiti LA.

Obzirom da su do sada uvijek dobro reagirali na krizne situacije, noćas možemo očekivati rat. I konačni iskorak Piercea. S tim da bi bilo lijepo kada bi smanjili izolacije, za kojima posežu svaki put kada nalete na zid Lakersa. Ni jedan igrač Bostona, pa ni Pierce, nije u stanju biti dovoljno učinkovit na taj način da nosi momčad, a obzirom da je netko izračunao da im je postotak uspješnosti u tim trenutcima ispod 10%, vrijeme je da Boston zaigra svoju igru. Sve izgleda odlično dok Rondo vodi igru, ali Rondo ne može sam. Vrijeme je da Boston zaigra svoj napad sa stalnim kretanjem lopte do igrača u najboljoj poziciji, da zaigra na dodavanje viška koje ih je krasilo sve ove godine. Vrijeme je za ubuntu.

Tagged as: Andrew Bynum, Boston Celtics, Cibona, Finals, Paul Pierce No Comments

28Apr/1014

LOSE THE BUN

Prije samog odlaska na ludi vikend u Dubrovnik, tijekom kojeg sam pogledao 11 tekmi NBA playoffa u pravim terminima (dakle, zamijenio noći za dane), našvrljao sam nekakav osvrt na druge utakmice prvog kruga. I čim sam ga završio, stjerao sam ga u recycle bin. Zašto? Zato što je prvi krug za gledati i uživati a ne puno pisati, pogotovo zato jer se u dva dana ništa pametnoga ne može dogoditi. Donositi neke mudre zaključke nema smisla, a opisivati događanja još manje. Mislim, svi gledamo tekme, ili barem pogledamo box score.

E, ali zato sada, kada je iza nas već 5 utakmica u većini serija, možemo slobodno reći kako je i ove godine NBA playoff ispunio očekivanja. Barem na Zapadu, jer na Istoku ništa novo – sve se vrti oko Orlanda i Clevelanda, uz jedini mali plamićak nade da bi Boston mogao LeBronu i ekipi zagorčati život više od očekivanoga. Taj plamićak je toliko malen da ga je upravo ugasio LBJ tricom s centra.

Stoga, umjesto klasičnog reporta od serije do serije, ovom prilikom idemo proživjeti vikend služeći se tokom nesvijesti zvanim ''where alphabet happens''.

A kao Atlanta

Koja nam je omogučila da gledamo jedinu zanimljivu seriju na Istoku. Bucksi bez Boguta nisu ista momčad, ali Hawksima je svejedno. Naime, izostanak Boguta ionako ne mogu iskoristiti, obzirom da su odavno navikli i sami igrati bez centra. Nažalost, ne mogu iskoristiti ni fizičke prednosti na ostalim pozicijama, obzirom da su Bucksi jednako žilavi – Joe Johnson ide na Salmonsa koji je također velika all-round dvojka, dok je npr. Delfino prgava i agresivna persona koja ima fizikalije za namučiti Marvina Williamsa (za obranu njegov manjak centimetara nije ni važan jer Marvin se ionako nema namjeru spustiti u reket da eventualno iskoristi fizikalije – vjerovali ili ne Marvin ima tek 23 godine, a imam osjećaj kao da je veteran s deset godina iskustva, koliko dugo već pričamo o svim njegovim minusima).

Dva dvoboja još su gora - Jennings ima širom otvorene opcije protiv Bibbya i Crawforda koji nisu u stanju rookiea natjerati na previše grešaka, dok Josh Smith ne može vladati u reketu i raditi što hoće jer se na njemu stalno izmjenjuju dva uporna policajca kao što su Mbah a Moute i Ilyasova.

Hawksi ne mogu nametnuti svoj agresivni stil jer Bucksi su još agresivniji, a u ovom slučaju i daleko motiviraniji. Naime, Hawksi su ušli u seriju kao favoriti koji će momčad bez najboljeg igrača lagano razbiti, dok je s druge strane Scott Skiles itekako pripremio sve potrebno da se to ne dogodi. Klasična priča o Davidu i Golijatu, s tim da je ovaj Golijat još ranjiviji jer je i sam u biti više David, ako kužite što hoću reći.

Bucksi mogu žaliti za Bogutom jer nema šanse da bi s njim izgubili ovu seriju, kvragu, realno je reći kako su kompletni treća momčad Istoka, odmah iza Cavsa i Magica. I mogu se nadati kako će dogodine nastaviti prema gore. S druge strane, Hawksi su uhvatili tu magičnu brojku od 50 pobjeda i time dosegli svoj maksimum. Ispadanje u drugoj rundi ili prvoj svejedno, bez većih promjena za njih nema pomaka. Odlazak Joea Johnsona u tom slučaju i nije nužno loš razvoj događaja, jer barem će se nešto promijeniti. Odreknu li se buduće financijske fleksibilnosti i zadrže Johnsona kako bi i dogodine bili ekipa od 50 pobjeda, ne može im se zamjeriti. Ali ni pohvaliti. Jebiga, postoje win-win situacije, a izgleda i ove lose-lose.

B kao buns

Bun iliti po naški pecivo. Obzirom da su NBA tekme pune reklama, a da se reklame bave ili automobilima ili brzom hranom ili gay gušterima ili amerićanskim inačicama ''Stipe u Gostima'' u kojima afro-amerikanci glume Dalmatinske Vlaje, nakon vikenda mi u glavi odzvanja bun bun bun. ''Think outside the bun'', kaže slogan Taco Bella, dok dva lika reklamiraju tortade, što bi bile neka vrsta tortille koju od one originalne razlikuje činjenica što sadrži 1500 kalorija više od uobičajenoga. Pa onda čovjek sazna i kako postoji hamburger od dolara, pa ga više ne čudi što su u Americi samo profi sportaši normalne težine (uz iznimke poput Shaqa, football igrača i ponekog baseball udarača) i što prosjećna priglupa obitelj više troši na lijekove protiv debljine nego na zdravu hranu.

Burger King se ne srami krasti od McDonaldsa, cinično i realno shvaćajući da je cijena važnije od kvalitete (jer je i sam pojam kvalitete u takvom sektoru nešto poprilično nejasno). Negdje u Teksasu postoji i drive-in na kojem su tamnoputi izdvojeni bojom uniforme i uz to uglavnom ordiniraju u pozadini. Međutim, vrh je ipak KFC-ov konačni odjeb zdravom razumu i svijetu kakvog poznajemo. Naime, kruh deblja, pa ga treba odbaciti, te ga zamijeniti s dva komada piletine pohane u masnoći, između kojih lijepo staviš one kolestelorske bombe u listićima koje Ameri nazivaju sirom, sve to uz neizbježnu prženu slaninu. Fali još samo jaje na oko i hrenovka pa da si čovjek lijepo ima priliku kupiti srčani udar za svega par dolara. Ali, na stranu sve. Odbaci kruh, on deblja, i hrani se zdravo!

C kao Chauncey

Očekivao sam od njega jedan sjajan playoff nastup koji će biti kruna fantastične i često podcijenjene karijere. Igre u regularnom dijelu sezone obećavale su, Chauncey je odigrao jednu od najboljih sezona u karijeri, ostavši i dalje onaj isti pouzdani play ali i nikada opasniji po koš. I onda je, samo tako, nestao. Njegove očajne igre protiv Derona Williamsa samo dokazuju da je vrijeme napravilo svoje i da osim povremenog šuta, Billups više nema noge koje mogu pratiti ono što bi srce i glava htjeli. Uostalom, sve je rekao Sir Charles Barkley u poluvremenu utakmice protiv Jazza. Gleda tako Charles ispod stola, pa ga pita Kenny Smith što traži, na što Barkley odgovara ''I'm looking for Chauncey Billups''. I mi s tobom, Charles.

D kao Dirk's Dallas

Momčad koja je napravili korak nazad u odnosu na prošlu sezonu. Već dvije sezone imaju igru protiv Spursa. I onda naprave trade koji ih je pojačao protiv svih drugih momčadi osim tih istih Spursa. Naime, Dallas je dovođenjem Butlera i Haywooda pojačao rotaciju, obranu pod košem i trku, ali je ujedno i složio momčad koja se sastoji od dva igrača koji igraju van pozicija na kojima se osjećaju ugodno. Butler i Marion bolji su kao trojka i četvorka nego kao dvojka i trojka, a Spursi to itekako znaju iskoristiti. Nije čudo da je baš Pop oživio Jeffersona u ovoj seriji, niti da bekovi briljiraju.

San Antonio se muči, i što Pop napravi? Zamijeni uloge Parkeru i Ginobiliu, dok se Dallas snađe prođu dvije utakmice, i ode San Antonio u sljedeći krug. Timmy je na kraju puta, ali Hill i Blair su na početku i tu negdje dolazi do balansa. Spursi znaju što rade i što hoće, vjeruju u sebe, a Dallas uglavnom gleda oko sebe i traži rješenje. Pop je uštopao Dirka, i onda ostalima treba dvije tekme da shvate kako to njima ostavlja više prostora za nešto napraviti. Mislim, ovim ritmom učenja Dallas nema što tražiti protiv Spursa i to je u biti najveći mogući minus ove sezone. Cuban nikako da shvati da potrebno prvo imati sistem a tek onda njemu prilagoditi igrača, a ne prvo dovoditi igrače bez ikakve racionalne podloge i onda u hodu slagati sistem.

Ovaj poraz ne ide na ničiju dušu nego na njegovu – on je taj koji je potpisao Mariona, riskirao s Butlerom i Haywoodom, iako je lani imao momčad koja je pregazila Spurse a koja se razlikovala u tome što su umjesto Mariona imali Howarda, dok su na dvojci minute djelili Barea i Wright (Bass je glumio Haywooda). Mislim, nije da ovaj roster nema potencijal i talent da trčanjem i borbenošću razbije Spurse u preostale dvije utakmice, ali u to je teško vjerovati zato jer do sada nisu pokazali da imaju mozak i srce, kemiju općenito. Osim Dirka, kojem nakon ovih svih godina možemo oprostiti sve mane jer je jednostavno prekrasan košarkaš. Nažalost, nije GM.

E kao Ervin No Magic Johnson

I tako smo jednu večer, zahvaljujući ipak ne tako savršeno skrojenom programu (neke tekme se preklapaju, a onda između nekih ostane po sat vremena pauze, nema logike), umjesto da se odmorimo od basketa, odlučili pogledati jedan od klasika koje nam nudi League Pass. Izbor je pao na sudar Wolvesa i Kingsa od prije nekih šest godina, sedmu utakmicu u kojoj su Garnett i društvo još jednom dokazali Kingsima da talent nije dovoljan ako su ti Webber i Stojaković glavni igrači (nakon svih poraza Peje i Dirka, nije ni čudo da Ameri baš ne vjeruju previše u Europljane).

Uglavnom, bilo je lijepo vidjeti Brada Millera u pokretnom izdanju, zabavno je bilo sjetiti se Earving No Magic Johnsona kao startnog centra playoff momčadi, ali bez daha te ostavlja kada vidiš Garnetta u naponu snage. Takva žilavost, talent, originalnost, genijalnost, upornost, srčanost i što sve ne, podsjete te kako je nekada bio veličanstven igrač i kako je danas, u biti, tek jedan običan veteran bez koljena, kao i stotine drugih.

F kao fantasy

Ljudi, fantasy košarka je zabavna i zakon, ali ne znate što propuštate dok ne zaigrate i ostale ESPN-ove genijalne lige. Fantasy baseball je trenutno moj glavni izvor opuštanja - uz neizbježno čitanje vijesti svakoga jutra, sada odvajam i dodatnih pola sata na pregled baseball rezultata i slaganje momčadi za taj dan. Da, svaki dan se ima nešto dodati na rosteru, puno je zabavnije i zahtijevnije od košarke, a da ne govorim da sam zahvaljujući fantasyu od čovjeka koji zna za Soxe, Rayse i Yankeese, u mjesec dana postao MLB stručnjak koji zna napamet gotovo svih 30 postava, s kompletnom rotacijom bacača. A zadnjih par dana uhvatio sam se kako recitiram i središnje bacače i one za završnice poznate kao closere. OK, priznam da je sam fantasy često zanimljiviji od samih tekmi, ali i one imaju jedan neobavezan, opuštajući ritam, kakav nam adrenalinski sport uglavnom ne omogućava. Baseball je bliži pikadu, balotama i biljaru. Samo je bolji.

A što se tiče footballa, neki dan sam otvorio ligu i sam pogled na opcije, bodovanje i uopće način igre u kojem je svaki tjedan važan (kvragu, svi igramo samo po 13 tekmi, ovo je kao pravo samo što nije pravo nego fantasy!!!) napalio me kao dvije godine u kući zatvorenog mačka. E sad, kako mi se ne igra i taj fantasy s nekakvim Amerima (ovi s kojima igram baseball su totalno mutavi, sve je poslovno i svaki gleda samo učinak), molim lijepo sve zainteresirane da se jave za NFL fantasy, a zašto ne, i dogodine za novu MLB sezonu. Nikada nije prerano za planirati. ESPN – volim te.

G kao George Karl

Nije bilo lako gledati ljudinu Karla kako iscijeđen od kemoterapije pokušava zvučati kao čovjek kojemu nisu sve lađe potonule. Mislim, navodno su šanse ogromne da preživi, ali kad vidiš prepolovljenog čovjeka idiotski ti je uopće misliti o tome kako će jednog dana opet trenirati, a kamoli već u ovom playoffu. Stvar je ozbiljna, Karla možda sutra neće biti među nama, stoga koristim ovu priliku da još jednom naglasim koliko mi je taj čovjek značio u životu, prvo kao trener jedine momčadi koju sam ikada volio više od igre, Seattle Sonicsa, a zatim i kao trener Milwaukee Bucksa, jedne od najpotcijenjenijih momčadi proteklog desetljeća. Za ovo u Denveru nisam mu toliko zahvalan, ali očito je kako je i tu napravio strašan posao, uopće održati na okupu i s glavom na ramenima onakvu skupinu morona, strašan je uspjeh.

Uostalom, jedan od najljepših trenutaka vikenda došao je upravo od Karla, koji je sjedeći na kauču i gledajući utakmicu Nuggetsa i Jazza u društvu ESPN-ova dežurnog novinara za životne drame Ricka Reillya, ovako prokomentirao što je dobro a što loše kod JR Smitha. ''Dobar je kada šutira postavljen, onda s njim nema problema''. ''Nije dobar kada dribla deset sekundi misleći da će završiti negdje a u biti se ne mrda s mjesta''. Tek kada čuješ ovakvu izjavu jednog trenera shvatiš kako je to zajeban posao i kakve živce moraš imati da radi poneke dobre stvari istrpiš sve one loše. Treneru, vrati se što prije, jer bez tebe liga neće biti ista. S druge strane, samo ti uživaj u odmoru od Smitha i Martina.

H kao Howard

Prosjek od 20-ak minuta i 6 osobnih nije obećavajući. Doduše, Magic je prošao bez problema Bobcatse, na krilima sjajnog Nelsona i za playoff spremnih Lewisa i Pietrusa. Ova momčad ima muda i zna završiti utakmicu, te svi oni koji misle da će ih Carter doći glave pretjeruju. Ne kažem da isključujem mogućnost da Carter podbaci, već samo napominjem da on uopće nije toliko važan. Nelson je onaj koji vuče, a Nelsona lani nije bilo. I to je bio razlog što se Hedo igrao playmakera, ne to što je Hedo košarkaški genije. Nelson, uz pomoć Cartera tu i tamo, pokriva pitanje kreacije. Često se pitam nije li uloga vođe koju je sam sebi dodijelio preveliko breme za tako sitnog košarkaša. I onda Nelson napravi nešto veliko. Više se ne pitam.

Ionako je, što se tiče završnice, Lewis nebrojeno puta dokazao da može biti nevidljiv 40 minuta ali da će na kraju napraviti posao. Pietrus je trebao biti smetalo za LeBrona, ali dolaskom Barnesa ostao je bez te uloge, te se pretvorio u instant koševe s klupe, u stanju serijom desetak koševa riješiti utakmicu. Magic got game.

Što nas dovodi opet do Howarda. U drugom krugu problema neće biti jer Hawksi i Bucksi nemaju luksuz kakav su imali Bobcatsi, da ga udaraju i stalno šalju igrače na njega, jer nemaju dovoljno tijela. Ali, protiv Cavsa, koji su krcati pod košem, Howard će morati naći načina da pomogne na više od 20 minuta.

Sad, istina je kako je čak i u ovo malo minuta bio dominantna figura pod košem (nezaboravna sekvenca iz treće tekme od 4 napada Bobcatsa za redom koja je zaustavio blokadom, nakon kojih bi svaki puta završio na liniji slobodnih gdje bi zabio jedno bacanje, totalna ludnica), ali protiv Cavsa 20 minuta dominacije bit će premalo. Trebat će ih barem 40. I to dok LeBronu ne upada svaka lopta koju baci iz svlačionice.

Također, pomalo je i smiješno kakvi mu se sve faulovi sude, posebice ovi napadački. I to ne samo njemu, i Carmelo je 90% svojih osobnih zaradio na probijanju. Njih dvojica očito ne uživaju nikakav respekt kod sudaca (što za Magic koji uvijek prigovara, a posebice Van Gundy i Howard, još nekako i stoji, ali za Denver je očito glavni problem bio nedostatak trenera koji bi viknuo na sudce jer Dantley cijelu seriju sjedi usran na klupi), a, iskreno, čini mi se da sudci lakše od očekivanog sviraju i Kobeu i LeBronu.

Sad, da li je u pitanju nekakav naputak po kojem se posebna pažnja treba posvetiti odnosu prema superstarovima, ili su pak odlučili konačno svirati pošteno, nemam pojma. Samo znam da svi ovi dominantni igrači, a posebice mrcine kakve su Melo, Bron i Dwight, u svojoj igri najviše koriste fizikalije kojima mogu nadjačati protivnika a sudci im očito nemaju namjeru dopustiti silu. Uglavnom, bit će zanimljivo pratiti suđenje, posebice u eventualnom finalu Istoka između Cavsa i Magica. Baš me zanima hoće li se Bronovo probijanje kojim raznese sve oko sebe gledati jednako kao i Dwightovo guranje.

I kao Istok

Koji je bezveze. Na stranu što su Bucksi seriju protiv Hawksa učinili zanimljivom, sama igra je daleko od gledljive. Slična stvar je i s Bullsima, svaka čast na borbenosti i srcu, bilo je lijepo gledati one trenutke nervoze na licima Jamesa i Browna (a prisutni su uvijek kada nešto nije po njihovom), ali doći u četvrtoj u Chicagu i onako se rugati kao što je to činio LeBron, najbolji je pokazatelj ipak deficitarnog talenta u svim segmentima momčadi Chicaga. Miami je grozan koliko god je Wade fantastičan, a Bobcatsi su u jednog godini dosegli svoj maksimum i sada im slijedi opet put prema dolje, posebice ako Larry Brown odluči da je gotovo i krene prema drugoj momčadi koju treba spasiti.

J kao Jermaine O Neal

Miami je najgora momčad u playoffu, a Jermaine je uvjerljivo najgori starter u povijesti lige, s 9 pogođenih šuteva od 44 pokušaja. Za 23 minute nije bio u stanju skupiti ni 6 skokova u prosjeku, i ako smo ikada imali sumnje prema njegovoj budućnosti, mislim da su upravo nestale. Čovjek je gotov, kremirajte ga i raspršite pepel uokolo. A momčad koja mu eventualno ponudi veteranski minimum dogodine treba globiti porezom na luksuz i porezom na glupost.

K kao Kobe

Teza koju sam iznio prije neki dan u komentaru na vlastiti post (a mora netko i komentirat, e) glasi da bi Lakersi bili jednako dobri i sa Stephenom Jacksonom ili bilo kojim graničnim all-star bekom šuterom koji treba 30 lopti za 30 koševa, igra solidnu obranu i posjeduje all-round instinkte. Dakle, Jackson, Johnson, J Rich, taj tip igrača. Stavi ih u Lakerse umjesto Kobea i imaš istu momčad, možda čak i bolju jer će više lopti doći do Gasola, Bynuma i Odoma koji su najvažniji dio momčadi. Mislim da više priče o Kobeu kao top igraču nemaju nikakvog smisla. Čovjeka ne da su debelo u prašini ostavili i Bron i Durant, već su ga preskočili i Melo i Deron i Wade a bogami i Rose i Roy. Kobe je solidan bek za petorku. Sad još samo da se počne tako ponašati, a ne brijati da je Durant. Btw, njegovo izbjegavanje šuta u četvrtoj tipični je primjer Kobea. Nakon što je u trećoj uzeo sve one grozne šuteve, Phil mu je valjda rekao da je potreban momčadi kao razigravač i da bi bilo dobro kad bi loptu malo dao Gasolu i Bynumu, na što je ovaj opet odglumio zvijezdu. Gle, Kobač, Bobcatsi su postali momčad zato što je Stephen Jackson na sebe preuzeo odgovornost za vanjski šut i za ritam napada. Ne trebaš biti posebno učinkovit, samo moraš šutirati. Odbivši da to radiš, ti si u toj četvrtoj tekmi izgledao kao John Salmons. ESPN - up yours!

L kao Larry Brown

Postoje stari starci a postoji i Larry Brown. Čovjek se kotrlja po NBA parketima toliko dugo da je već zašao u fazu Lego kockice, kako iz milja nazivamo botoxirane penziće plastičnih lica. Kakav je ego i kakvi kompleksi žive u ljudima poput Westa, Rileya ili Browna ne znam, ali znam da bez njih više ništa neće biti isto. Brown je došao u jednu smiješnu momčad, promijenio je sve što je mogao, posložio kockice kao da je slagao vlastito lice samo puno bolje, i odveo Bobcatse u playoff. Vrlo dobro zna da nema mogućnosti za poboljšati momčad iz vana, a iznutra je ona dosegla svoj vrhunac.

Stoga, novi odlazak i novi kreativni izazov ne samo da su poželjni, već se i priželjkuju. Barem se možete kladiti da će Sixersi dogodine u playoff i to možda baš preko Bobcatsa. Njihovi veterani mogu ići samo prema dolje, osobito Diaw i Jackson. Gerald Wallace je to što jeste, fenomenalni radnik i druga banana maskirana u lidera, više time što mu je Jordan stalno u uhu i nešto mu šapće, nego što to jeste igračkim sposobnostima. Što će s njima biti ne znam, ali pretpostavljam da neće biti dobro. Preskupo je plaćena ova metla, ali barem je bilo zabavno putovanje. Osim ako ste navijač Bobcatsa. Tada vam nije bilo zabavno. Ni putovanje ni konačni dolazak.

M kao mrlijanje

Iako na samom jugu Hrvatske pod ovim pojmom poznaju mnoge stvari, među košarkaškim fanaticima ono označava situaciju kada gomila mladih, zdravih (izuzev leđa), natprosjećno elokventnih, eruditski nastrojenih i izuzetno bistrih ljudi, provodi noći pred televizijom, gledajući prijenose NBA lige i uz pretjerano uživanje u voću (ali i ostalim biljkama), dopušta sebi da se ponaša poput najvećih kretena, bilo stavljajući slike JR Smitha kao wallpaper, bilo uzvikujući imena omiljenih klubova, bilo gledajući zaljubljeno omiljene igrače, bilo tražeći isprike za iste. Mrlijanje je zakon.

N kao Noah

Ovim putem se ispričavam svima koje je pogodilo što Noah nije dobio spomenicu ''ispodobruča'' ove sezone. Nisam ga zaboravio, već sam radi ozljede odbio ga uopće uzeti u razmatranje. Što je greška, jer i pola sezone Noaha bolje je od cijelih sezona većine. Odavno je dokazao da je kralj (trebam li uopće spominjati da je najzaslužniji za ostanak petorke Gatorsa zajedno još jednu sezonu, iako su svi mogli u NBA, samo zato da bi proživjeli još jednu godinu kao cimeri, suigrači koji dijele isti bong, čime je ukazao koje su prave vrijednost u životu – a ako netko ne kuži, da mu nacrtam = uživati godinu dana u mladosti uvijek je bolje nego zarađivati milijune koje ćeš stići uživati u penziji u kojoj ti neće ni koljena valjati), a ovim izjavama protiv Clevelanda dosegao je novi vrh. Konačno politički nekorektan košarkaš koji ne smatra da je njegov posao uz košarku ujedno biti i uzoran građanin pred kamerama (jer, svi znamo da takvi nisu kada se iste ugase). Hvala na osvježenju i na tome što ne vrijeđaš naš razum, Noah. Iako, strah me da uho Davida Sterna ne postane još veće ako će morati dodatno ga napeti da čuje što sve priča ovaj lik.

O kao Oklahoma

Najbolja publika u playoffu i možda najbolja momčad u playoffu. Nemojte me krivo shvatiti, mladost je itekako vidljiva iz većine njihovih poteza. Lakerse i dalje smatram favoritima jer igraju sedmu doma. Ali, Thunder me još jednom natjerao da se pitam nije li paradigma po kojoj momčadi stasavaju i vremenom zarađuju poštovanje, status i iskustvo prije nego postanu velike, u opasnosti da bude zamijenjena onom po kojoj nije važno ništa osim talenta, srca i kemije.

Uživajte u Oklahomi dok možete jer ni oni neće zauvijek ostati mladi, nevini i savršeni. Kvragu, već dogodine ih čeka nekoliko ozbiljnih poteza. Koga potpisati, što s pickovima, koga zadržati. Imam milijun kombinacija u glavi, ovoga ljeta bit će free agenata na sve strane, ali mene ne zanima to o ćemu se pričaaaaa. Briga me gdje će Wade, Bron, a pogotovo me briga gdje će Amare i Boozer. Ali, čovječe, koga će potpisati OKC događaje je ljeta, jer pravi čovjek može biti sve što treba da ova momčad napravi korak dalje. Krivi može biti početak kraja. Pitajte samo Blazerse. Stoga, što kažete na ovo - David Lee kao uber-Collison? Idealni scenarij za sada.

Također, dragi prijatelji s ESPN-a nisu se na početku sezone pokazali, prognozirajući Thunderu tek 30-ak pobjeda i ostanak u lutriji. Više ih je glasalo za Clipperse u playoffu. Ja sam bio siguran u to što sam vidio, i iako me oči u zadnje vrijeme često varaju, ne bojim se ovom prilikom reći sljedeće – dogodine će OKC izjednačiti score Bostona iz 1986. s 40 pobjeda na domaćem parketu. I dogodine ih gledamo u minimalno finalu Zapada.

P kao Portland

Momčad koja je izgubila busolu. Oni su krenili onim klasičnim ritmom, sezona upoznavanja, sezona prvog kruga playoffa, pa ima nije uspio sljedeći korak. Pa su htjeli ubrzati proces, dovođenjem Millera koji se po nikakvoj logici nije uklapao u njihov sistem, samo zato da nekoga dovedu. Anti-Oklahoma. Sada su potpisali Cambya iako već imaju dvije petice. OK, Camby je bolji od oboje, ali ni on nije rješenje. A nije ni rješenje dopustiti Royu da igra 8 dana nakon operacije koljena, ma kako ona benigna bila.

Aldridge uživa s Cambyem iza leđa, i igra bolje nego ikada. Ajde, bar netko je sretan. Jer Roy i Rudy baš i nisu, a ni Batum i Webster na krilu ne izgledaju kao da bi bili zadovoljni s rolom na klupi. Uostalom, pogledajte samo ove poraze protiv Sunsa. Da, Portland još ima aktivan rezultat, ali momčad je ovo koja se prebrzo predaje i koja ne pokazuje karakter pobjednika. Ako ti je, da bi se borio, potrebna adrenalinska inekcija zvana Royev ulazak pred domaćom publikom usprkos mogućem izazivanju kraja karijere, u nevažnoj seriji prvog kruga, tada nešto s tobom nije u redu.

S druge strane, barem Sunsi uživaju. Steve konačno pokazuje godine, Amare je opet nestao u važnim utakmicama, ali nije ni važno. Lijepo ih je vidjeti da igraju svoju igru, bez opterećenja rezultatima. Tu su Dragić, Dudley, Hill, sve majstori igre i pravi timski igrači. Fali samo Lopez pa da gušt bude potpun. Ne, Sunsi nemaju dovoljno za borbu za vrh, ali uvijek je lijepo kad su tu, što je ultimativni kompliment. Uostalom, svi ovi momci prošli su školu Stevea Nasha. Idućih deset godina gledat ćemo ih po raznim playoff ekipama i svaki puta sjetit ćemo se čovjeka koji je svima nama Otac. Dalaj Nash. Pazite na unos rafiniranog šećera, budite dobar suigač i sve što radite u životu radite s pozitivnim stavom.

R kao Raymond Felton

Jedne večeri je kolega Sickre, kojega ću ovom prilikom zvati iSickre zbog neobjašnjive potrebe klanjanja pred olatrom Stevea Jobsa (zanimljivo kako su jedini fundamentalisti žešći od muslića upravo ti jabučari, mogla bi se povući i teza kako je slično i na vrhu hranidbenog lanca, među rajom koja visi po crkvama, te na vrhu među korporativnim tehnokratima - ni jedni ni drugi ne priznaju toleranciju), izazvao pravu bunu okupljenog košarkaškog puka izjavivši da je Raymond Felton dobar playmaker. Stavivši na papir sve playeve u ligi, došli smo do zaključka da je Felton negdje 18 play lige, što je tvrdnja s kojom se i iSickre morao složiti.

Jednu stvar da pojasnim. Felton je solidan, osrednji igrač, ponekad čak i koristan. To su epiteti kojima ga opisujemo. Ali Felton nema ni jednu jedinu osobinu svoje igre koja bi ga izdigla iznad te sredine, kako bi barem na trenutak izgledao kao poseban igrač. Felton će odraditi svoje u oba pravca, neće previše napraviti, neće previše ni skriviti.

Doduše, play mora biti na razini iznad u gustim završnicama, a Felton to nije. To što je solidan u svim segmentima biva zasjenjeno time što kada je najpotrebnije nije u stanju donijeti pravu odluku. Sad, Felton će ovo ljeto biti jedan od traženijih playeva u ligi. Može li momčad poput Miamia napraviti rezultat s njime kao starterom? Može, ako će joj preostala četiri igrača biti all-star kalibra, ili razine do.

Felton odrađuje, nikako ne transcendentira. Felton je Hyundai, ne Chrysler. Felton je bezimeni mp3 player, nikako iPod. Felton je Nokia iz Tele2 paketa, nikako iPad. Najluđe od svega, dok smo mi tražili razloge zašto Felton nije dobar, pred očima nam je Nelson mrcvario jadnika tricama i ulazima. Muslići - iSickre 1:0.

S kao superstars

Wade, LBJ, Melo, Deron, Durant – igraju na najvišoj mogućoj razini. Dirk, Dwight, imaju problema ali kada bljesnu zaslijepe sve oko sebe. Uglavnom, ako i ne uživate u dvobojima, ako mislite da igra nije na nekoj razini, ono najosnovnije što NBA nudi – fantastični pojedinci – nikada nisu bili bolji i mnogobrojniji. I da, možete uživati u utakmici gledajući samo jednog čovjeka kako radi razliku. Da li je to dobro ili loše ne znam, ali znam da – i like it.

T kao tribine

Atmosferu u Salt Lakeu, Oklahomi, Milwaukeeu i Portlandu nećeš naći u Los Angelesu, Orlandu, Dallasu, Phoenixu, Clevelandu. Ali je ni ne tražiš, očekuješ buku, krcate tribine. I sve to imaš svuda osim u Miamiu. Početkom sezone, kada je LBJ bio gost Wadeu, i to netom nakon što je Riley pustio glasinu po kojoj bi volio gledati njih dvoje skupa, očekivao bi krcatu dvoranu a ono nigdje nikoga. Kao da su stigli Clippersi. Sada je stigao playoff, imaš prilike gledati košarku na najvišoj razini (ok, ovo je malo nategnuto kad su Miami i Boston u pitanju, ali znate što želim reći), i opet – nigdje nikoga.

Sad, ima li smisla da Miami kao grad uopće ima NBA momčad? Sjećate se penzionerskog navijanja u sezoni kada su postali prvaci? Čemu slagati fantastičnu ekipu, kada se oko nje ne može skupiti ni desetak tisuća fanatika koji bi je bodrili u borbi za vrh? Jedan Miami ima momčad, a košarkaški gradovi poput Seattlea ili Kansas Citya nemaju. Tu se nešto treba mijenjati, a obzirom da ni ono nepisano pravilo po kojoj momčad s naslovom ne smije napustiti grad očito više ne vrijedi (Sonicsi su svoju povijest zamijenili ružnim dresovima i svijetlom budućnosti Thundera), molim nekog dežurnog bogataša da kupi Heat i preseli ga što dalje od onih šminkera. Ili ga barem posude negdje na par godina dok Kubanci i Dominikanci ne dosegnu dovoljni standard da si mogu priuštiti karte za utakmice.

U kao Utah

Na stranu ozljede igrača, Utah dominira serijom kao da je Denver bez pola petorke. Sad, Jazz jeste odlična momčad, s jasnim sistemom igre, liderom na terenu i talentiranim košarkašima uokolo. Međutim, to ne znači da taj Jazz u isto vrijeme nije i momčad sposobna primiti 120 koševa kao od šale, momčad preovisna o agresivnom i učinkovitom napadačkom nastupu dva solidna i neiskusna swingmana i korisnim minutama ruskog drveta pod košem. Samo, s jedne strane imate momčad koja zna što radi, a s druge obezglavljenu razbijenu vojsku koja se predala nakon prvog poraza.

Zašto je Denver ovako bezvoljan? Nedostatak trenera se nameće kao prvi odgovor, Dantley nije dorastao situaciji. Odnosi među igračima očito nisu blistavi, svi osim Carmela nestali su s lica zemlje. Billupsa smo već spomenuli, ali ni način na koji Martin i Nene ne igraju sa srcem (mislim, Carlos Boozer im ulazi u kost i zabija ispod koša, hellouuuuu), a ni način na koji Smith ne privlači pažnju niti glupostima a kamoli dobrim stvarima, ne pomažu. Nimalo.

I dok se Nuggetsi pitaju tko treba što raditi, Jazz to ima u svojoj DNK. Momčad koja odbija umrijeti već godinama nas iznenađuje, što pozitivno, što negativno, i obzirom da iduće sezone Dallas, Phoenix, Lakersi i San Antonio lagano odlaze sa scene, upravo se Utah nameće kao nasljednik na vrhu. Ovogodišnji nastupi Matthewsa i Milesa u playoffu važniji su za budućnost nego za sljedeći krug, jer praktički Sloan sada zna na koga može ozbiljno računati. I zna da sve resurse, bilo da je u pitanju draft pick, midlevel ugovor, ili nekakav sign and trade, treba uložiti u pojačanja pod košem koja će konačno zatvoriti taj reket.

Korvera svakako treba zadržati, ovim nastupom u playoffu zaslužio je novi ugovor. Boozer je i dalje dobar kada je sve ok, nestane u gustoj završnici, a obzirom da je Millsap postao kompletan igrač, dodavši čak i ozbiljni šut s poludistance, upravo njegov ugovor treba biti dio sign and tradea koji će im dovesti nekakvog Ibaku. A što se tiče ove godine i eventualne borbe s Lakersima za koji dan, recimo samo da Fesenko i Millsap neće moći tek tako uokolo bacati Bynuma i Gasola.

V kao voće

Najbolji prijatelj svakoj noći košarke. Bilo da radiš smoothie, shake, frape, voćnu salatu ili ga tek onako old-school jedeš samodostatnog, voće je zakon u kasnim noćnim satima. Em ti daje energiju potrebnu za sve procese koje obavljaš (sjedenje ili ležanje, twitanje, razmišljanje o budućem picku druge runde Bucksa), em te zabavlja dovoljno da odvrati tijelo od opuštanja i padanja u meditaciju, em je ukusno. Klopaš ga i klopaš, samo za razliku od svih onih burgera ne ostavlja ti smrtne posljedice. Osim po pitanju mekoće stolice sutradan, jasno. Uglavnom, i među voćem ima jednakijih, a ovom prilikom bi istaknuo ananas kao ultimativnog igrača. Praktički je voda, nije težak, ne puni te s previše energije, ne ostavlja baš nikakve posljedice, a ima i masu stvari koje drugo voće nema te potpuno pomaže ne samo probavu već i uopće čišćenje organizma. Plus, trenutno je ultra jeftin. Ne propustite ostatak playoffa provesti u društvu s ananasom.

Z kao zvuk sirene

Naravno, kao i svi pravi fanatici, morali smo pogledati i susret između Cibone i Partizana. Na stranu što je tekma bila užasna, i što je Aco Petrović bio smiješan, i što smo imali prilike vidjeti sve one spodobe tipa Zule, Jokea, nemam pojma više koga, koje predstavljaju umove naše košarke (da, naša košarka pod hitno treba biti smještena u centar za odgoj i obrazovanje osoba s posebnim potrebama). Ona završnica, s onom suludom tricom, meni osobno predstavlja kraj ikakvog zanimanja za domaću nam košarku.

Nije da sam puno pratio što se događa zadnjih par godina, ali sada više uopće ne želim ni čuti za ništa domaće. Prvo, ne opravdavam igrače i posebice na trenere Cibone zbog idiotskih reakcija. Što bi rekao Forrest Gump – stupid is as stupid does. Međutim, činjenica da sudci nisu prekinuli igru nakon što je u teren utrčalo deset ljudi s klupe, te to što nisu dali slobodna bacanja Partizanu a Ciboni tehničke, apsolutni je dokaz besmisla ovog i sličnih natjecanja na ovim prostorima.

Na seoskoj olimpijadi susreti završavaju regularnije nego u ovim nazovi profi ligama. Igra ti je na nikakvoj razini, i to još mogu razumjeti, jer nije svatko rođen talentiran ni sposoban. Ali, da ni sam okvir natjecanja nije u stanju barem odavati dojam nečega smislenog i kvalitetnog, e to je stvarno previše. Znači da kao društvo još nismo ni na razini da uopće možemo nešto stvoriti, jer su nam pojmovi poput odgovornosti potpuno strani. Cibona je izgubila svojom krivicom. Karma, slučajnost, Bog, zaboravite na ta sranja. The world has turned and left me here. Prihvatite to ili budite Cibona svaki dan. Jebote, kao da mi nije dosta što živim u državi kojom vlada grupa TNT, pa još da gledam i sport u stilu Alana Forda? Ne hvala. Adieu, hr košarko.

Tagged as: ananas, buns, Cibona, Dubrovnik, Dwight Howard, fantasy, iSickre, Kobe Bryant, mrlijanje, playoffs, Portland Trailblazers, Raymond Felton, Steve Nash 14 Comments

8Apr/100

THE END OF VIOLENCE

Konačno post koji obilježava kraj ludila ožujka, post nakon kojega se okrećem najboljem dijelu godine - NBA playoffu. Ipak, jedna novost - obzirom da sam ove godine pratio NCAA košarku više nego ikada ranije, mock draft je proširen na čak dvije runde. Iako sam slobodno mogao podijeliti post u dva dijela, nisam iz dva razloga:

1) želim srušiti dosadašnji rekord po dužini posta na ovim stranicama
2) želim više završiti s pričom o sveučilišnoj košarci

NCAA turnir ionako uglavnom pratim zbog procjene NBA potencijala, a na kraju ispada da je najbolje od svega onih prvih dva tjedna u kojima razno razni autsajderi skidaju razvikane i bogate programe. Jer, uzmimo samo ovogodišnji Final Four kao primjer, što po njemu možemo zaključiti o budućim zvjezdama? Da su Singler, Scheyer i Hayward buduće NBA igračine?

Momci su na mjestu, igraju košarku sa srcem i glavom, ali realno za njihov uspjeh zaslužni su sistemi i momčadi u potpunosti podređene onome što rade dobro. Uzmimo na primjer Singlera, što je to točno u njegovoj igri što se da prebaciti na NBA parkete? Kompletan je napadač, ali možete li ga zamisliti kako u NBA ulazi pod koš i razigrava suigrače? Ili kako igra 1 na 1 i stvara višak? Kako zabija u serijama?

Obično se dogodi da kada takvi igrači (čitaj - bijeli i slabašni) odluče igrati all-round košarku, umjesto da se posvete šutu, nestanu. Primjeri? Matt Carroll, Jason Kapono i Adam Morrison. Iz nekog razloga, ti ljudi su sami sebi odlučili kopati jamu pokušavajući biti prave napadačke opcije, umjesto da prihvate uloge šuterskih specijalista.

Jedan Singler, koji u Dukeu ima odriješene ruke da radi što hoće, sigurno neće imati takav status u NBA. A kako u startu nije ni približno dobar šuter kao gore spomenuti, kakvoj se ulozi može nadati? Kvragu, da je Duke ispao u prvom tjednu, nitko se ne bi iznenadio ako bi ga netko uzeo tek krajem drugog kruga. Sad, zato što je Zoubek mrcina pod košem i zato što je Smith dobio jaja, Singler je odmah bolji igrač? Naravno da nije. Singler je fajter, zna igrati košarku, u svemu je dobar ali u ničemu izvrstan. Možete li ga zamisliti kako na krilu čuva Jamesa ili Anthonya? Smiješno, zar ne.

Postoji, ipak, nekoliko iznimki. Mike Dunleavy Jr. uspio se izboriti za važniju ulogu u svojim momčadima, iako se uglavnom radi o lutrijskim ekipama, jer je odličan all-round igrač koji može odigrati kao point-forward. Mike Miller je u ranim danima, danas već pomalo zaboravljenima, osvojio titulu rookiea godine na račun toga što je bio letač s federima na nogama u rangu s tamnoputom braćom i uz to vrhunski šuter.

Singler bi mogao biti nešto slabija verzija Millera, a Hayward, junak Butlera, eventualno slabiji Dunleavy. Mali ima onaj jedan potez, dribling iza leđa, koji mu pali na ovoj razini, ali možete li ga zamisliti kao ide na ulaze kraj Geralda Wallacea ili Trevora Arize? Uglavnom, ja se i dalje držim one da su prije u pitanju novi Adam Morrison i Joe Alexander, ali sa srcem i glavom. Što bi moglo napraviti razliku, ali definitivno nećemo znati ništa dok ne prođe nekoliko godina.

Prije drafta, samo još par riječi o samom turniru. Final Four je bio, blago rečeno, užasan. Svaka čast na borbenosti, srcu, krvi, znoju i suzama, ali brate daj spojite dva skok šuta za redom. Mislim, ili to ili svi igrate obranu kao Celticsi 2008. Butler, koji ne može pogoditi ni ocean i Duke, kojem su dva glavna igrača odlučila ispaljivati cigle u najvažnije vrijeme godine, dogurali su do Finala u kojem onda onda taj Duke, s četiri potencijalna NBA igrača, jedva dobije Butler koji nije u stanju u 35 sekundi uopće dodati loptu a da se ne oznoji. Ludnica.

Na Final Fouru je bila i West Virginia, koja je kolo prije protiv Kentuckya promašila prvih 16 šuteva za dva poena. 0-16 za dva u poluvremenu i pobjeda na kraju. Također, bio je tu opet i Tom Izzo sa svojim Michigan Stateom. Obje ekipe su bile bez svih playmakera, a dovoljno smo puta naglasili što pravi play znači na ovoj razini. Da se Lucas i Bryant nisu ozljedili u ključnim trenutcima, tko zna kako bi sve ovo završilo. Uglavnom, NCAA – where amazing happens. I gdje Duke pobjeđuje.

Moram spomenuti i utakmicu karijere nesretnog Mazzule, rezervnog playa koji u životu do tada nije ubacio valjda deset koševa. Čovjek je sam samcat ubio Kentucky, ali i famu oko Johna Walla kao igrača koji sutra može istrčati na NBA parkete i preporoditi svoju ekipu. Mali treba itekako rasti. Uglavnom, taj Mazzula ne samo da je nestao već sljedeću tekmu, već je praktički izbacivši Kentucky otvorio put do naslova Šiševskom i njegovim SS trupama.

Nego, bolje da krenemo na draft. Dakle, proljeće je. NBA playoff je pred vratima, Zapad nikada luđi. Mislim, svih 8 playoff ekipa imat će 50 pobjeda što se nije dogodilo nikada. S tri momčadi koje se bore za naslov došli smo na njih deset. Uz saznanje da će dogodine, s rastom nekih playoff ekipa, stasavanjem novih lutrijskih te promjenama rostera, izjednačenost i neizvjesnost biti još veća.

Ovogodišnji draft je jak, na prvi pogled svi se možemo složiti da bi prvih pet pickova vrlo lako mogli biti all-star igrači. Iako, nikad se ne zna, za lanjski smo mislili da je najgori ikada, a ono, pokazao se sasvim solidnim. U biti, osobno sam imao nekoliko bisera koji se, nadam se, neće ponoviti. Prijašnjih godina znao sam npr. prognozirati kako jedan Afflalo nikad neće biti koristan igrač. Ono, Afflalo je postao dobar igrač, solidan drugi bek za petorku. S tim mogu živjeti i, dapače, drago mi je

Ali, lani sam, obuzet tezom o očajnoj generaciji, postavio nove standarde loše procjene talenta, tako što sam Collisona i Lawsona proglasio igračima koji u NBA neće biti ništa više od prolaznika, a za Hardena sam mrtav-hladan rekao kako neće biti ni to, te da se može pakirati za Europu. Pouka je, kao i uvijek, ne donosi velike zaključke nakon što si gledao par tekmi, a posebno ih ne donosi na osnovu onoga što jedan igrač pokaže na faksu. Jer, za NBA, važnija je jedna vještina i sposobnost nego sve loše partije koje je netko odigrao u nekom sistemu koji to ne koristi. Naravno, ove pouke se slabo držim prilikom nabrajanja barem 50 od 60 pickova.

THE 2010. MOCKACHINOFRAPUCHINOALPACINOWHATTHEFUCK DRAFT

ROUND ONE

1. JOHN WALL (Kentucky)

Iako se dalo vidjeti da momak nije ni blizu gotov igrač, njegove fizičke predispozicije i brzina garantiraju mu ulogu prvog picka. Wall je Rose po atletskim sposobnostima, samo još brži, te s takvim osjećajem za igru i promjenu ritma kakve ima jedan CP3. NBA stil igre i posebice lakši pristup u regularnom dijelu sezone definitivno će mu pogodovati da se vrlo brzo razvije u vrhunskog igrača (popravit će neke stvari koje za sada nisu na razini, poput šuta ili nedostatka igre s poludistance kakvu svaki pravi franchise player mora imati).

Ono pak što neće moći tek tako naučiti je donošenje pravih odluka u pravo vrijeme, za što će mu poput svih ostalih smrtnika trebati vrijeme. I iako je pokazao duh, upitno je koliko je zreo da preuzme odgovornost koju svaki pravi play treba znati nositi. Znači, Walla čeka itekako ogroman rad da postane ono što mu se predviđa, a to je play u rangu Williamsa ili Paula.

Jedna zanimljivost – dugo sam tražio na koga me podsjeća, i onda mi je zbog te kreativnosti u trku, ali prije svega zbog dugih ruku i tankog tijela na pamet pao Rod Strickland, nekada play Knicksa i Blazersa. Naravno, odmah sam otišao provjeriti što se događa s Rodom danas, kad ono – tip je pomoćnik Calipariu u Kentuckyu. Go figure.

Idealan scenarij – bilo koja momčad koja kreće od dna i nema playa, prije svih Washington. Detroit i Indiana također nisu loš izbor, s tim da tamo ipak postoje neki sistemi i puno teže će biti složiti ekipu oko njega.

2. EVAN TURNER (Ohio State)

Light Roy. Roy made in Taiwan. Ali i Roy koji gubi lopte k'o Iverson i Wade zajedno. Turner je to što jeste, eventualno može postati još bolji šuter, ali kao igrač je već gotov. Franchise player teško, ali sjajna druga banana apsolutno. Obzirom na rupu koju Wolvesi imaju na dvojki, ovo bi bio idealan spoj. Priče o tome kako bi mogao ići i kao prvi pick ipak su samo priče, Wallov potencijal je prevelik da ga se itko usudi propustiti. Zato u Minnesoti i pale svijeće da ne dobiju prvi pick, jer još jedan play nakon lanjskog fijaska s Rubiom i Flynnom, sveo bi ovu ekipu na karikaturu. Ako to već nije.

Idealan scenarij (uz Wolvese) bili bi Netsi, gdje bi odmah imao šansu igrati uz Lopeza, Harrisa i Amarea/Boozera/Bosha. Upitno je samo što on želi - biti jedan od dečkiju, ili lider.

3. DERRICK FAVORS (Georgia Tech)

Već formirano NBA tijelo, a tek mu je 19. Fizičko čudo, eksplozivan i jak. Idealna NBA četvorka, još presirova po pitanju igre, ali itekako voljna raditi pod koševima. Upravo u toj kombinaciji talenta i pristupa leži dominantni all-star. U naj-najboljem slučaju Amare s mentalitetom Duncana. Realno, Brand s manje vanjskog šuta i više zakucavanja.

Idealan scenarij – Detroit, momčad koja nema nikoga pod košem i gdje bi od prvog dana bio spasitelj.

4. DEMARCUS COUSINS (Kentucky)

Playevi vladaju ligom kao što su nekada četvorke, ali visoki se vraćaju počevši od ovogodišnjeg drafta. Jedan od njih je i Cousins, koji ima solidan talent, ali prije svega su fizikalije ono što ga odvaja od mase. Obzirom na fizički izgled i problematično ponašanje, logična asocijacija bio je Derrick Coleman. Znači, opet igrač koji lakoćom kupi 20-10. Cousinsov jedini problem je bila i bit će mogućnost da brani brže četvorke obzirom da baš i nije oličenje brzine. Sličan problem danas ima Al Jefferson, ali on je tako dobar strijelac da mu se isplati nabaviti peticu da mu čuva leđa. Cousins zabija otpatke oko koša i zicere, te je upitno može li biti čak i igrač broj dva. Međutim, u momčad poput Netsa, kraj odličnog napadačkog centra kao što je Lopez, uklopio bi se savršeno. Kako je i Coleman legenda Netsa, bio bi ovo idealan spoj.

Idealan scenarij – Netsi su fora, ali ipak bi bolje legao Detroitu koji ima rupu pod košem. Doduše, teško je predvidjeti kako bi porazi utjecali na njega.

5. EKPE UDOH (Baylor)

Talentom, možda i najbolji all-round od svih visokih na ovome draftu. Sjajan bloker koji s pozicije četvorke može zaigrati na petici poput Ibake, samo na račun tog osjećaja. Za razliku od Ibake, može zabiti i s loptom u rukama, a ne samo nakon asista. Ipak, kreiranje igre za sebe i suigrače tek je bonus, glavno oružje je skočnost i pokretljivost. Iako ima tri godine više od Favorsa i Cousinsa, što je i glavni razlog zašto ga mnogi ne vide visoko, njegov problem nije što se već razvio, već što se kasno počeo razvijati obzirom da prve dvije godine na Michiganu skoro pa nije uopće igrao, a treću nije doslovno igrao jer je morao sjediti zbog prebacivanja na Baylor. U najgorem slučaju, bit će odličan visoki s klupe koje može pokriti obje pozicije, u najboljem all-star u rangu old-school četvorki poput Webbera ili Sheeda, dakle visoki koji može sve ali najviše voli igrati licem košu.

Idealan scenarij – da stvarno padne toliko nisko koliko mu predviđaju stručnjaci, pa da ga upeca neka dobra ekipa tipa Memphisa ili New Orleansa. Ili Bullsa, da zamijeni Thomasa. Presavršeno bi bilo pak spariti ga s Greenom i Ibakom pod košem Thundera.

6. COLE ALDRICH (Kansas)

Aldrich je poboljšana verzija Joela Przybille. Dakle, čovjek koji zatvara reket, kontrolira skok te može zabiti otvoreni šut i slobodna. Vrhunska petica za momčad kojoj samo to nedostaje. Obzirom da je bijel, ima li zgorega nego nadati se da će završiti u Jazzu? Već Wolvesi, iako trebaju peticu, nemaju dovoljno kvalitete da pokriju sve ono što Aldrichu nedostaje – brzina i raznovrsnija igra u napadu. Idealan scenarij je sljedeći – Cole ide u Salt Lake, gdje u kombinaciji s Fesom i Tomićem, te u paru s Millsapom i Boozerom, Jazzu konačno daje unutarnju liniju dostojnu naslova prvaka.

7. GREG MONROE (Georgetown)

Još jedan visoki, slično kao i Udoh više igrač finese nego snage. Stoga i upitnije budućnosti, jer Favors i Cousins uvijek će imati mjesta u ligi na račun snage i skočnosti. Udoh i Monroe prije svega bi bili dobre NBA petice, pogotovo Monroe. Samo, Udoh je po svemu, osim talentu za banane, ipak krilni igrač, dok je Monroe po stilu igre čista petica, ali mu fali baš ta sposobnost da zatvori reket blokadama i golom snagom. Oko njega se može vrtiti napad na postu, ima visinu, igra licem i leđima košu, sjajan je asistent, ali nećemo znati koliko je dobar dok ga ne vidimo u profesionalcima. Jer, upitno je da li je za njegove osrednje igre na Georgetownu zaslužan sistem koji ga nije znao iskoristiti, ili pak sam Monroe koji se nije znao nametnuti. Obzirom da nije pokazao da zna zatvoriti reket te da ima agreisvnost za kontrolirati skok, možda je u pitanju tek novi Roy Hibbert. Centar koji zna igrati košarku, ali koji nema ni fizikalije ni glavu da to iskoristi.

Najbolja opcija – klub spreman strpljivo graditi buduće planove s njim na petici, dakle ili Detroit ili Washington. Uzme li ga netko iz krivih razloga, tipa da bude igrač zadatka, moglo bi biti ružno.

8. WESLEY JOHNSON (Syracuse)

Atletski swingman koji me podsjeća na Kerrya Kittlesa, vrlo dobar šuter, fizički impresivan, dugih ruku kao stvorenih za igrati obranu. Dakle, može popuniti obje bočne pozicije kao igrač zadatka, ali ima i dovoljno sposobnosti da si kreira vlastiti šut. Ipak, idealno bi došao ekipi koja treba atletu, nekome tipa Clippersi, iako ja osobno i dalje mislim da bi bio savršena dvojka i da bi još bolje legao u ozbiljnu momčad koja treba specijalca tipa Utah ili New Orelans.

9. AL-FAROUQ AMINU (Wake Forest)

Nebeski letač, možda i najbolji atleta na draftu, ali i sirov za vanjskog igrača. Da popravi šut i kontrolu lopte bio bi savršena trojka, all-round zvijer, ovako je prije svega atleta koji skače i trči u stilu G-Wallacea, Ty Thomasa ili Josha Smitha. Clippersi bi ga trebali uzeti jer možda je u pitanju njihovo krilo budućnosti, ali obzirom na mogućnosti, najbolje bi legao ekipi poput Bullsa koja treba takvog atletu pod košem.

10. PATRICK PATTERSON (Kentucky)

Solidna četvorka, s klupe ili u dobroj petorci. Skače, može zabiti licem košu i pokupiti odbijance. U svemu solidan, u ničemu specijalan, Patterson je najbolji garbage man na ovogodišnjem draftu, koji bi vrlo lako mogao upasti u jednu solidnu ekipu i onda nuditi godinama energiju s klupe.

11. ED DAVIS (North Carolina)

Idealne fizikalije, kombinacija snage i pokretljivosti na razini iznad Cousinsa i skoro kao Favors, ali i pasivan karakter koji ga je spriječio da se nametne kao prva opcija u ovogodišnjoj očajnoj ekipi North Caroline. Ima ruke, potez, ali nema agresivnosti, previše puta sam ga vidio kako nakon skoka u napadu promašuje zicere dok ga čuva po 20 cm manji igrač. Povratak na faks čini se idealnim potezom, samo naravno da se neće dogoditi. A odlazak u lošu NBA ekipu mogao bi ga pokopati.

12. NOLAN SMITH (Duke)

Igračina. Ako je itko iskoristio turnir da si podigne cijenu, to je on. Do sada je dvojba bila može li igrati playa jer je kao presitan za dvojku, ali obzirom na koji način je jednostavno preuzeo momčad od Scheyera, mislim da dvojbe nema. Bilo kao play ili kao dvojka, Smith je player i ima itekakvu budućnost kao profesionalac. Mike Bibby dobiva nasljednika. A Stephen Curry konkurenciju.

Obzirom da se Smith gotovo sigurno vraća na Duke, prognoziranje nema nikakvog značaja, ali mislim da bi ga bilo lijepo vidjeti u momčadi Sacramenta pored Evansa koji je veliki play. Izvrsno bi se nadopunjavali, kao što to mogu npr. Curry i Ellis, da imaju normalnog trenera koji bi se potrudio da to funkcionira. Doba dvoglavih playmakersih čudovišta je pred nama, prije ili kasnije.

13. DAMION JAMES (Texas)

Dobar igrač, upitna pozicija. Može zabiti sa svih pozicija i mogao bi igrati trojku, a opet vrhunski je skakač i uporan obrambeni igrač kojega nije nemoguće zamisliti pod koševima. Po svemu sudeći mogao bi biti novi igrač u kalupu Craiga Smitha i Jareda Dudleya, s tim da, kako je ipak mu draže šutirati nego kopati, možda je najbolje reći da dobivamo novog Ryana Gomesa.

14. JARVIS VARNADO (Mississippi State)

Jednodimenzionalni bloker kao Tyrus Thomas. Samo možda još bolji. Dovoljno. Bullsi, budite pametni.

15. DA'SEAN BUTLER (West Virginia)

Pokazao sposobnosti da zabija i promašuje. Kako mu u NBA nitko neće dozvoliti da izigrava volume scorera, realno je očekivati da solidne fizikalije i all-round potencijal uklopi s dobrim šutom i pretvori se u jednog korisnog swingmana u rangu ostalih Butlera u NBA, Carona i Rasuala. Naravno, ako se ikad oporavi od ozljede koljena koju je zaradio u zadnjoj utakmici sveučilišne karijere i koja je rezultirala onim grljenjem i ljubljenjem na parketu od strane Boba Hugginsa, trenutkom koji mi je dotičan još i učinio simpatičnim. Pa taj Bob je grubijan zlatna srca, tko bi rekao.

16. ELIAS HARRIS (Gonzaga)

Trojka sa svim potrebnim da bude uspješna u NBA, trenutno pretanak. Ali ima talent za sve, plus može zabiti. Iako u Gonzagi igra pod košem, dovoljno je spretan da se prebaci na trojku. I da, Nijemac je, a to naravno znači da ima vrhunsku ruku.

17. ERIC BLEDSOE (Kentucky)

Dobar šuter, za sada potencijalni combo-bek koji može zabijati u serijama. Pokazao je da ima i osjećaj za asist, te ako nasljedi Walla u ulozi playa možda si dogodine digne cijenu još više. Ipak, obzirom da se radi o momku koji gleda prije svega vlastitu statistiku, ne bi me čudio ni izlazak na draft već sada.

18. JORDAN CRAWFORD (Xavier)

Kratko i jasno – novi Ben Gordon. Po svemu. Lakoća kojom ispaljujue šuteve kakvi drugima ne bi pali na pamet, te sposobnost da ih zabije, u isto vrijeme su i zadivljujući i zastrašujući.

19. BRIAN ZOUBEK (Duke)

Visok, prava teška petica, mlati se i skače. Usto izgleda k'o vanbračni sin Brada Millera. Šteta što od oca nije nasljedio i ponešto talenta, ali osobnost je dovoljna. Ja ne vidim da ima 30 boljih igrača od Zubeka u ovoj klasi, a ako netko nema mozga potrošit drugi pick na ovakvog fajtera, onda kvragu. Ono što su igrali Singler i Sheyer mogao je bilo tko, ali Smith i Zoubek su preporodlil Duke - od lanjskih mekušaca do ovogodišnjih vojnika.

20. GORDON HAYWARD (Butler)

Haywarda stavljam ispred Singlera jer je bolji skakač i asistent. Singler je bolji strijelac, ali kao šuter ipak nema neku veliku prednost. A obzirom da u NBA ni jedan ni drugi neće dobiti 20 lopti da pucaju kad im padne na pamet, Hayward djeluje kao netko tko će se lakše naviknuti na život u sjeni. Jer mali je prije svega fajter, makar izgleda kao Joe Alexander. I uz sve to što radi na parketu, pokazao je da paralelno može biti i trener momčadi koja igra NCAA Finale. Šta kažete, trener Butlera je jedan drugi čovjek? Damn.

21. KYLE SINGLER (Duke)

Ogromno srce, ali upitan učinak. U momčadi krcatoj napadačkim opcijama, Singler se nije sramio uzimati više šuteva nego treba. I ne, iako je bijeli brat, nije dobar šuter već tek prosjećan. Može zabiti na razne načine, najviše ulazima, ali teško mi ga je zamisliti kako u tome biva išta uspješniji od Adama Morrisona.

22. DEXTER PITTMAN (Texas)

Ogromna tjelesina. I to je to, jer Pittman čak ni na ovoj razini nije bio u stanju konstantno dominirati. Zabija oko koša, zatvara reket, ali kažem, sve je to rezultat činjenice što je širok i jak, a ne zato što nešto zna. Kvragu, nema čak ni tu energiju kakvu ima Zoubek.

23. LUKE HARANGODY (Notre Dame)

Od sveučilišta do stila igre, Luke je novi Troy Murphy. U biti, da je malo viši i jači, bio bi izvrsna kopija. Ovako je ipak upitan njegov NBA potencijal, jer uz sve poznate Murphyeve minuse – sporost, sporost i sporost – Luke još nema ni visinu. Ali, skakač jeste, tricaš jeste, i tome se treba okrenuti. Na igru u postu može zaboraviti, ali da ima potencijal barem biti novi Matt Bonner - ima.

24. KALIN LUCAS (Michigan State)

Sjajni NCAA play, isto kao što je u svoje vrijeme to bio i Acie Law, lider jedna ozbiljne momčadi u stanju preuzeti odgovornost u napada kad god zatreba. Likovi poput Lawsona i Collisona koji imaju brzinu (iako ne i takva muda i liderske sposobnosti kao Law i Lucas) nameću se u pro igri jer su brzi kao vjetar. Law je skoro nestao jer nije. Vjerovatno isto čeka i Lucasa, ali ne mogu ga ne staviti u prvu rundu zbog svega što je napravio zadnje dvije godine na ovoj razini. General.

25. KEVIN JONES (West Virginia)

Za razliku od druga dva igrača West Virginie koja ovdje navodim, i koji bi mogli imati dobru karijeru na trojki zahvaljujući svestranosti, Jones ima jedan jedini adut – šut za tri. I on je sjajan atleta, ali kao četvorki u NBA to mu neće previše značiti obzirom da će uvijek biti i bržih i jačih. Međutim, bude li ih Jones mogao izvući vani, i uz to skakati i boriti se pod košem u obrani, to bi bilo to. Doduše, lani je jedan sličan igrač stigao u Portland, pa jedva dolazi do šansi – Jeff Pendergraph. Tako da nešto više sirove snage očito ne škodi, ali obzirom na all-round instinkte koje je pokazao na sveučilištu, možda je Jones i bolji od Pendergrapha.

26. JAJUAN JOHNSON (Purdue)

Atletski dugonja solidnog šuta, za sada izgleda kao nasljednik nesretnog Jonathana Bendera – visina centra, kilaža beka i igra krila, dakle netko tko će moći zabiti ali tko će zbog igre u obrani i nemogućnosti da se gura pod koševima uvijek biti osuđen na epizodne uloge.

27. ROBBIE HUMMEL (Purdue)

Hummel me osvojio svojom borbenošću i šutom za tri, po čemu je definitivno veći NBA potencijal od svih ranije spomenutih bijelih buraza (Singler, Hayward, Harangody). Njegov problem je još manja pokretljivost, ali plus mu je upravo to što, bez previše prolivenog znoja, može biti novi Korver ili Kapono jer zna funkcionirati u sistemu gdje nije prvi, već jedan od mnogih. Da je kojim slučajem par centimetara veći i da nabaci masu, bio bi doslovna kopija Troya Murphya te bi imao sigurnu NBA karijeru (kao visoki nekako bi se još sakrio u obrani). Sad, obzirom su već 3 sezone NCAA košarke iza njega, teško da možemo očekivati takav razvoj stvari, stoga možemo zaključiti kako je trojka njegova NBA sudbina. Eventualna karijera leži u tricama koje može zabijati u serijama. Ali ako ste gledali Purdue vidjeli ste o kakvom je skakaču, asistentu, požrtvovnom obrambenom igraču i uopće fajteru riječ, i stvarno je šteta što ga u tom ambijentu možemo gledati još eventualno jednu sezonu (a gledat ćemo ga sigurno jer obzirom da je bio ozljeđen i da se nije imao prilike pokazati NBA skautima na najvišoj razini, očekujte povratak i njega i Johnsona i Moorea na još jednu godinu i naslov dogodine za Purdue). Nakon toga, Robbie postaje jednodimenzionalni snajperist.

28. JIMMER FREDETTE (Brigham Young)

Super šuter, s fantastičnim i brzim izbačajem. Pravi hakler, ima ulaz, ne boji se nikoga, te je u stanju realizirati na sto načina. Limitiran u kretanju, ako mu ne upali dribling nema dovoljno brzine za stvoriti si prostor, što se u napadu još i da sakriti pametnim šutom, ali u obrani će ga nešto sporije noge puno više koštati

29. DEVIN EBANKS (West Virginia)

Klasična priča, vrhunski atleta, sjajan u ulazima i trci, zna dodati, odigrati obranu, pogoditi. Ali ništa od toga ne radi posebno dobro. Međutim, obzirom na fizikalije ne gine mu profesionalna karijera, s tim da će pametan klub umjesto da od njega traži previše, sve usmjeriti prema tome da od njega napravi novog Arizu. Šut za tri se može dovesti do prihvatljivih brojki, u kontrama će uvijek biti prvi, nije sebičan, a duge ruke u obrani bi mogle sijati paniku.

30. IMAN SHUMPERT (Georgia Tech)

Dobar bek, s igrom s poludistance i osjećajem za asist koji pomalo podsjećaju na Ripa Hamiltona. Treba popraviti tricu, i ne, nema tijelo za NBA dvojku, ali ne gine mu vrhunska karijera u Europi u stilu Trajana Langdona.

ROUND TWO

Više nego potencijalnim talentima, mjesto je ovo gdje odajemo počast likovima koji su ostavili dojam u turniru, te koji zaslužuju igrati košarku profesionalno pa makar i u Hrvatskoj. Između njih, našli smo vremena za sjetiti se bijele braće koja nikad više neće dobiti priliku pokazati što (ne) zna na parketu, te koji mogu proći samo na onom drugom NBA draftu - znanom i kao No Blacks Allowed Draft. Također, tu je i pokušaj igranja GM-a Cibone i Zadra, kad bi iste ekipe živjele u svijetu u kojem postoje dugoročni planovi.

31. DEVAN DOWNEY (South Carolina)

Idealan play za Europu. Presitan za NBA, bez igre između linije za tri i ulaza, ali žestok, borben i uporan radnik koji vrhunski vodi loptu i može biti play čak i u NBA, kad bi mu netko dao šansu. Kladim se da bi odigrao bolji turnir od Collinsa, da je kojim slučajem bio play Kansasa. Uglavnom, gledao sam ga u dvije tekme i ostavio je vrhunski dojam, iako je definitivno prenizak i tek je prosjećan šuter. Prerizičan za NBA momčadi, ali u Europi bi trebao biti kralj.

32. DEMETRI MCCAMEY (Illinois)

Rijetki pravi play u sveučilišnoj košarci. Nije sjajan šuter, što je uvijek zamjerka, ali glavni je razlog što je jedna smiješna momčad Illinoisa uopće primirisala turniru, na kraju za dlaku umjesto u NCAA turniru završivši u NIT-u. Naime, ekipa je to koja je igrala s doslovno 5 šutera, često uopće bez igrača pod košem, jer bi svi igrali licem košu dok bi McCamey tražio kome dati loptu. Dok jedan Texas, Wake Forest, obje Floride ili Georgia Tech nisu bili u stanju napraviti ništa jer nisu imali playa, te bi ih svaka normalna momčad u trenu ubila s deset minuta presinga na loptu, Illinois je imao problem što nisu imali nikoga pod košem da barem malo olakšaju McCameyu. Propuste li ga u NBA, a mogli bi ako u zadnjoj sezoni ne napravi važniji rezultat, europski klub koji ga se dočepa dobit će na lotu.

33. JOHN SCHEYER (Duke)

Scheyera gledam već sezonama i mislim se, da li je u pitanju netko tko može zaigrati u NBA u ulozi Reddicka, ili tek još jedan u nizu bijelih šutera tipa McNamara, Neitzel, Humphrey, koji će završiti u Europi. Ova sezona je dala odgovor na sva pitanja – Jon čak nije ni šuter takve klase, definitivno nije play, i definitivno nema što tražiti u NBA. Po svemu sudeći, što zbog prezimena a što zbog stila igre, Bundesliga mu je suđena, isto kao i Neitzelu i Humphreyu. A možda se odmah baci u trenerske vode poput McNamare koji je nakon par sezona po Grčkoj odustao od profi košarke, te se vratio na Syracuse gdje danas radi kao pomoćni trener. I da, i on ima naslov prvaka, kojega je osvojio kao sidekick Carmelu Anthonyu.

34. SHERRON COLLINS (Kansas)

Nema visinu, nema šut, ali, kao, ima muda i pravi je play. Ovogodišnji pad Kansasa dokazao je da nije. Njegova NBA epizoda mogla bi se dogoditi više zbog imena građenom godinama nego zbog kvalitete, i vrlo brzo će i Sherron put EU.

35. XAVIER HENRY (Kansas)

Nisam vidio ništa osim solidnog šuta, a svi ovi ozbiljni draftovi drže ga između desetog i petnaestog picka. Štogod. Možda je potencijal, ali prezelen je za igrati NBA košarku, te bi mu najpametnije bilo da se vrati na Kansas i opravda visoka očekivanja.

36. MATT BOULDIN (Gonzaga)

Solidan šuter, na Gonzagi igrao praktički playa tako da je dokazao all-round talent, plus uvijek je bio i među najboljim skakačima u ekipi. Bio bi apsolutni pretendent za nasljednika Mikeu Milleru da je malo bolji atleta i da je malo agresivniji. Ovako, može biti tek šuter u rangu Budingera kojega vlastita pasivnost spriječava da ostvari potencijale. Ah, to breme bijelog čovjeka.

37. QUINCY PONDEXTER (Washington)

U svemu prosjećan igrač, ali za razliku od većine bijele braće, kao crni brat barem ima fizikalije za biti solidan NBA stoper. Dobar atleta koji će na trojci biti izvrstan u kontri i kao treći skakač, i to je to. Ako popravi šut za tri i dokaže se kao stoper, mogao bi imati solidnu karijeru, inače bit će tek jedan od prolaznih atleta maskiranih u košarkaše.

38. LUKE BABBITT (Nevada)

Još jedan bijeli brat za kojega je šteta što nije igrao glavni turnir, ali obzirom da mu je ovo prva godina ima vremena. Za njega vrijedi manje-više isto što i za Hummela – da je malo viši i teži bio bi idealni Troy Murphy. Ovako, može se tek nadati da će fantastični šut biti dovoljan da upadne u ligu. Babbitt je čak i bolji strijelac od Hummela, jer ima par poteza pod košem i može zabiti od kuda želi na terenu, ali je još sporiji i tromiji, te ga ne vidim čak ni kao nasljednika Kapona ili Korvera. Tako da mu je bolje da diže utege i puno klopa ne bi li nabio masu i prodao se za četvorku.

39. GANI LAWAL (Georgia Tech)

Undersized fajter kakvih ima na bacanje, tip može donijeti energiju s klupe ali nema nikakvu vještinu koja bi mu garantirala NBA karijeru, kakvu npr. imaju Millsap ili Blair. Njih dvojica mogu zabiti oko koša na sto načina, a Lawal nije na toj razini. Uostalom, ovu sezonu je više smetao Favorsu nego što je pomogao, što govori da je u pitanju igrač koji živi u postu i jednostavno ne zna što raditi na metar od koša.

40. WAYNE CHISM (Tennessee)

Undersized fajter kakvih ima na bacanje, ali koji ima potencijal razviti solidnu igru licem košu te postati dobar visoki s klupe. Problem je što, za razliku od Lawala, nije dovoljno agresivan, čime se ono od čega bi trebao živjeti (rad pod košem) ne čini kao potencijalno oružje koje bi mogao razviti do potrebne razine.

41. SOLOMON ALABI (Florida State), JAMES ANDERSON (Oklahoma State)

Thabbet broj dva i McCants broj dva, stavljam ih na popis samo zato što ih iz nekog razloga profi draftovi drže ispod dvedesete pozicije. Prve runde. Suludo. Ok, obzirom da je Thabet bio drugi, Alabi kao broj 19 i nije loš izbor. Da, samo čemu? Čovjek kao da nikada loptu nije držao u rukama i prolaz dobiva samo na račun potencijala da bude novi tko. Mutombo? Koliko je tih projekata postalo Dikembe a koliko ih na gažama pušta mjuzu da preživi pod imenom DJ Mbenga? Anderson može biti strijelac s klupe, ali neće biti Jamal Crawford ili Ben Gordon, jer ne može igrati 1 na 5, već ovisi o drugima. Uostalom, ta uloga je ionako rezervirana za Jordana Crawforda. Dakle, kome on treba? Volume scorer koji treba 20 lopti za 20 koševa. Mislim, što to ne može svaki prosjećni atleta koji nije izrastao dovoljno za igrati krilo?

42. RYAN WITTMAN (Cornell)

Specijalist za tri, šut i izbačaj u rangu Korvera. Jedini problem što se uopće ne kreće, što je mekan i apsolutno neiskoristiv u svakom drugom segmentu igre. Ali ovakav snajper mora igrati košarku i definitivno ga vidim na poziciji tri u Ciboni.

43. CHRIS KRAMER (Perdue)

Nije šuter kao inače bijela braća, ali je doktor obrane, čita igru i kažnjava svako oklijevanje, uvijek igra u petoj brzini. Šteta što mu je ovo četvrta godina jer dogodine neće imati prilike proslaviti osvajanje naslova s ostatkom ekipe s Purduea. Kvragu, obzirom da nije u stanju pogodit koš ni na treningu teško da će uopće igrati profesionalno košarku, ali ne bi nitko propao da mu da minimalac i iskuša ga kao stopera. Ako u međuvremenu ne potpiše za nekakavu football ekipu.

44. BRYAN DAVIS (Texas A&M)

Centar na sveučilištu, ali potencijalna solidna četvorka u NBA. Za 20-ak minuta. Solidan šut, pokretljivost, igra pod košem i ne boji se kontakta. Dobar bloker. Nije najviši igrač na terenu, ali trči i radi, te me čudi da ga nema na nikakvim listama pred draft. Kao skakač može proći i, iako nema što raditi u postu jer nije atleta, mogao bi postati dobar tip četvorke ala Haslem ako do kraja razvije šut s poludistance.

45. JEFF FOOTE (Cornell)

Ima visinu i zna igrati. Nema pak masu, snagu ni pokretljivost za biti petica u obrani, ili uopće skakati. Da se može kao u hokeju mijenjati igrače bez stanke, pa da Foote igra u napadu a Zoubek u obrani, bio bi to savršeni bijeli centar. Tip je stvarno igračina i bila ga je milina gledati kako kontrolira igru Cornella. Zaslužuje negdje ugovor. Na kraju krajeva, fizički nije ništa slabiji od domaćih nam centara tipa Poljak ili Grgat, s tim da je talentom u rangu Tomića, ako ne i bolji.

46. OMAR SAMHAN (Saint Mary's)

Junak NCAA turnira je spor k'o grob i ne može se odlijepiti od poda, ali pivotira najbolje s ove strane Ala Jeffersona. Ima i meku ruku, te bi bilo sjajno kada bi mogli nekako pomiješati njegovo znanje i Alabijeve gole fizikalije. Kako ne možemo, to je ipak previše očekivati ga u NBA, gdje bi u najboljem slučaju bio četvrti ili peti visoki. Mislim, u NBA većina igrača može zabiti na neki način, a trpiti nekoga tko se ne može pomaknuti, radi deset minuta igre s klupe, ne čini se logičnim. Međutim, to ne umanjuje sve radosne trenutke koje nam je Omar priuštio u prvom tjednu NCAA turnira, te ovim putem još jednom lobiram da mu se sredi državljanstvo i ugovor u Ciboni.

47. GREIVIS VASQUEZ (Maryland)

Vasquez je na Marylandu igrao NBA košarku, dominirao svojom veličinom i kvalitetnim baratanjem loptom. Međutim, u NBA Vasquez će biti tek osrednji atleta, više neće biti najveći bek na terenu, i ne, nitko mu neće dati da radi s loptom što hoće. Kako nije šuter, a neće moći tako lako do ulaza, jedinu kvalitetu koju može donijeti u ligu mogućnost da s klupe pokriva obje bekovske pozicije. Iskreno, mene je najviše podsjetio na Zorana Planinića, a znamo kako je ta NBA epizoda završila.

48. LACEDARIUS DUNN (Baylor)

Solidan strijelac, kompletan, dobrih fizikalija. Neka odradi još jednu godinu na Bayloru i onda kada dogodine dođe na draft može ponuditi nekoj momčadi veteransku igru u rookie tijelu, nešto u stilu ovoga kako Wes Matthews igra u Jazzu. Može ići na ulaz, može odigrati obranu, a može zabiti i otvoreni šut iz vana. Ako baš treba, može i kreirati za sebe i druge, iako mu u tom slučaju učinkovitost drastično pada.

49. JACOB PULLEN, DENIS CLEMENTE (Kansas State)

Clemente je play osrednjeg šuta, prosjećnog pregleda igre, i ne baš sklon uvijek pametnim odlukama, ali ima muda i uvijek igra svaku tekmu kao da je zadnja. Pullen je sitna dvojka koja nema dovoljno kvalitete za glumiti playa, ali igra odličnu obranu i ima sjajan šut za tri. Nema teorije da zaigraju u NBA, ali ako će već nastaviti profi karijeru u Europi, lud bi bio svatko tko ih ne bi uzeo u komadu. Dvije godine zaredom na Kansas Stateu dokazuju da su savršen par (Clemente van kontrole, Pullen pod kontrolom, rotiraju se u kontroli lopte i branjenju protivnika) i dodjeljujem im ulogu idealnog bekovskog dvojca za Cibonu.

50. DURREL SUMMERS (Michigan State)

Od njega se, kao i od mnogih drugih igrača Michigan Statea, očekivalo puno više, ali na kraju u tri sezone nije pokazao previše. Dobar šuter, pogotovo kada istrčava iz bloka, što uvijek može dobro doći, ali nije kalibar oko čije igre u napadu bi slagao igru. Obzirom da je fizikalijama poprilično slabašan, te da ne pokazuje odanost igri u obrani, radi čega ga je legenda Izzo i lišio važnije uloge u napadu, sumnjam da može više od karijere beka koji svaki drugi mjesec štrajka u nekom malom euro klubu, samo zato jer na vrijeme nije dobio plaću.

51. JOHN DIEBLER (Ohio State)

On će za par mjeseci možda raditi u nekom uredu, ali da je svojim sjajni šutom za tricu opravdao ulogu bijele braće koja ne znaju ništa drugo nego šutirati trice – jeste. Jedan ovakav uvijek dobro dođe momčadi koja se bori za naslov, njegov problem je samo taj što je u krivo vrijeme odlučio promašivati i tako izbacio Ohio State iz turnira.

52. MARCUS MORRIS (Kansas)

Nabrijana četvorka, našto manji od brata mu Markieffa koji isto igra za Kansas, ali u svemu raznovrsniji i bolji igrač. Marcus nije talent o kojem treba previše pričati, ali je majstor skoka u napadu, borac koji se ne gasi i napast u obrani, plus može zabiti i otvoren šut s poludistance, ako baš mora potegnuti. Potencijalni NBA igrač s klupe.

53. ANDY RAUTINS (Syracuse)

Rautins je glumio playa, a u biti je tek još jedan tricaš. Obzirom da je često igrao s loptom, mora mu se priznati da nije patio od problema s postotkom šuta od kojega obično pate bijeli playevi koji, umjesto da šutiraju nakon povratne postavljeni, moraju potezati u ritmu iz svakavih situacija. Ipak, preslabašne konstitucija da bi se borio za ulogu novog Kapona, Rautins se može nadati da će ga netko popušiti kao back-up playa. Borben je, žilav, ali ipak atletski limitiran do neba. Plus, jedan od zaslužnijih za krah Syracuse.

54. LAZAR HAYWARD (Marquette)

Čovjek zvan Lazar ima ime koje zaslužuje igrati u NBA, iako mu igra i nije baš nešto. Trojka je solidna šuta, zaokružene igre, dokazao se kao radnik glumeći post igrača u ekipi Marquettea. Ali, ovakvih krila ima na bacanje, čak nije ni nešto posebno kao atleta.

55. E'TWAUN MOORE (Purdue)

Još jedno ime za anale, Moore je solidan bek koji radi od svega po malo, može pokriti obje vanjske pozicije, ali prije svega je jedna od boljih ovogodišnjih ponuda za strijelca s klupe. To je uloga koju bi mogao odigrati i u NBA, nakon što osvoji naslov s Purdueom.

56. TWEETY CARTER (Baylor)

Presitan za profesionalce, ali dokazani play, solidna šuta, uporan i pouzdan. Potencijalni nasljednik Tyusa Edneya u Europi.

57. SHELVIN MACK (Butler)

Strijelac koji je u Butleru glumio playa, dobar tricaš, ali prejednodimenzionalan i nedovoljno dobar kao razigravač da bi imao šanse u NBA. Međutim, solidan opcija na dvojki u nekoj euro ekipi. Zaslužuje spomen jer je praktički doveo Butler do Finala, zabivši mnoge bitne koševe u ranijim rundama. Imanje muda valjda nekog vraga vrijedi.

58. ADAM KOCH, JORDAN EGLSEDER, ALI FAROKHMANESH, LUCAS O'REAR (Northern Iowa)

Prvi je all-round krilo, drugi teška petica meke ruke, treći bek s mudima koji zna prenijeti loptu, četvrti borac pod koševima. Ni jedan nema budućnosti u NBA košarci, vjerovatno će samo Eglseder naći profi klub zahvaljujući visini, ali jedna momčad tipa Zadra ne bi ništa izgubila kada bi ih dovela u komadu. Dapače, obzirom da već znaju slabosti i vrline jedni drugima, bili bi idealna kombinacija. Stoga, kad već radimo i novu Cibonu, zašto ne bi i Zadar.

59. JACKSON EMERY (Brigham Young)

Freddeteov partner na vanjskim pozicijama Brigham Younga, sjajni šuter solidnih fizikalija, neumoran u trčanju i ispaljivanju trica. Kako nam fali bek za projekt Euro Zadra, uzmimo njega, iako me ne bi iznenadili da na račun šuta Emery završi i u nešto boljoj ligi. Plus, dolazi s Ćosićeva faksa, što je dovoljno da mu u Zadru već u startu umirove dres.

60. MATT HOWARD (Butler)

Čovjek ima dva metra, a cijeli turnir se hrvao pod košem s jačim i većim igračima, glumeći peticu u ovom nesretnom Butleru. I ne samo da je toliko žilav i uporan da mu je to i uspijevalo, iako nema dijela tijela koji ga danas ne boli, već je u napadu svojom pokretljivošću i spretnošću mnoge i namučio. Iako su šanse male, ovaj momak je dokazao da je sve moguće, te me ne bi iznenadilo da bude prvi bijeli brat koji će zaigrati u NBA kao četvorka s manjkom centimetara. Bijeli Craig Smith. Zakon. A, ako ga neće u NBA, naša nova Cibona ionako treba poštenu četvorku.