ISPOD OBRUČA fullcourtpress – basketball lunatics inc.

NEW OLD WORLD ORDER

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ''oslonac''. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam - današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ''the disease of more'', pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč