CENTRAL

INDIANA

THAT WAS THEN:

Od 16 momčadi koje su prošle sezone ušle u playoff, Pacersi su bili najgori po postotku šuta iz igre. Među tih istih 16 momčadi, bili su predzadnji po broju asista (već pogađate, manje asista od njih imala je samo Oklahoma). Drugim riječima, Pacersi su igrali ružnu košarku oslonjenu isključivo na silu. Usprkos nedostatku estetike, uspjeli su biti sedmi po napadačkom učinku zahvaljujući ogromnoj količini slobodnih bacanja (samo je Oklahoma zabila više), finom postotku pogođenih trica (šesti u ligi), malom broju izgubljenih lopti (sedmi) i gomili dodatnih napada (peti u napadačkom skoku).

Ove dobre strane nisu slučajne (Vogelova trenerska filozofija zasnovana je na obrani i šutu iz vana, svih 5 startera mogu spustiti loptu na parket i napasti obruč, s Georgeom kao dvojkom praktički imaju 4 igrača unutarnje linije koja idu na skok), ali loša realizacija i manjak smislene akcije u napadu itekako su opasni za budući razvoj. Posebice kada na raspolaganju imate talent za puno više. Mislim, ako već u petorci imate dva visoka igrača sjajnog pregleda igre koja briljiraju u post up situacijama, neobjašnjivo je da niste u stanju vrtiti poštene akcije.

Opet, ova bizarna kombinacija napadačkih rezultata u kojoj su manje značajni elementi (slobodna, skok, izgubljene lopte) zasjenili onaj najvažniji (zabijanje iz igre visokim postotkom) bila je dovoljna da, u kombinaciji sa solidnom obranom, Indianu izbaci na vrh Istoka. Imali su šansu protiv Heata koji je u dvoboj ušao bez Bosha, trenerske vizije i smislene rotacije, ali, srećom po Miami, Indiana je pokazala još manje vizije i još goru klupu. Dakle, nije im pomoglo ni to što su bili kompletni, a što je bio slučaj cijele sezone – takva količina sreće, da vam cijela top 8 rotacija odigra praktički bez preskočene utakmice, rijetko se viđa (samo je Hill propustio dvoznamenkasti broj utakmica, 11, a ostalih top 7 igrača po minutaži zajedno su preskočili tek 12 susreta).

Što se obrane tiče, odlično su branili reket i tranzicijsku košarku, što znači da su primali jako malo laganih koševa, ali ovakva filozofija rezultirala je velikim brojem prekršaja – da nisu faulirali kao ludi, možda bi obrana bila pozicionirana i bolje od devetog mjesta po učinku. A čak i tu su imali ludu sreću – protiv Pacersa su protivnici iz nekog razloga gađali slobodna 2% slabije od ligaškog prosjeka (jedina momčad protiv koje su se slabije realizirali penali bio je Heat). Praktički, ako prilagodimo prosjek pogođenih bacanja ligaškom prosjeku, obrana Indiane bi s tih pola koša više pala s 9. na 11. mjesto. Ovo samo po sebi i nije nekakav veliki pomak, ali kada uzmeš u obzir koliko im se drugih stvari poklopilo, onda svaka sitnica dodatno dobiva na težini.

THIS IS NOW:

Ako vjerujete da će kombinacija svega ranije navedenog, od skoka, kontrole lopte, trica i slobodnih, pa preko sreće, zdravlja i promašaja s linije slobodnih, još jednom biti dovoljna da zasjeni manjak pravog playmakera na vanjskim pozicijama i nedostatak izrađenih pozicija za šut, onda svakako Pacerse vidite u vrhu Istoka kao momčad koja je iskoristila pad Chicago Bullsa.

Međutim, ako spadate u one koji smatraju da se put do vrha ipak treba izgraditi i da nije tek dovoljno na njega nabasati, onda poput mene očekujete rezultatski regres. Možda i važnije od toga da igrate lijepo za oko je da barem imate triple threat vanjskog ili bočnog igrača koji može ulazom razbiti obranu i stvoriti višak, a takvoga Pacersi nemaju. Praktički, i ova sezona, a i budućnost ove generacije, ovise o tome kako i koliko će se razviti Paul George. Momak mora pokazati više agresivnosti u kreaciji za sebe i druge, jasno ako mu Vogel poveća ulogu.

Njegov razvoj u smjeru all-star igrača je ključan, ali bitno je i da Roy Hibbert opravda svoj novi bahati ugovor još boljim igrama. Krakati centar je izuzetno koristan na oba kraja parketa, ali mora pronaći način za ostati što duže u igri (manje osobnih i bolja fizička sprema) i pri tome biti konstantniji u izvedbi. Jer, dok njih dvojica ne izađu iz sjene odavno dokazanih veterana Grangera i Westa, Pacersi će ostati to što jesu – dobra momčad poznatih limita. George i Hibbert svoj plafon još nisu dosegli i u tome leži jedina prava nada ove jezgre.

PLUS:

Život na granici je opasan i tvrd, ali život na liniji, e to je sjajan život. Svih 5 startera Indiane iznuđuje osobne i pogađa ih iznad prosjeka, a, kao da to nije dovoljno, Psycho Hansbrough postao je rijetko viđeni jednodimenzionalni strijelac s klupe koji skoro pola svojih koševa zabije s linije. Obično svi ti razvikani NCAA strijelci po dolasku u ligu nestanu s radara jer nemaju skočnosti ni brzine da se uopće dovedu u izglednu situaciju za zabiti koš ili izboriti faul. Hansbrough također nema skočnost ni brzinu, ali ima talenta za iznuđivati bacanja, što mu je praktički jedina korisna vještina kao trećem visokom. A kada smo već kod visine, Pacersi je imaju na svim pozicijama, što znači da skok ne bi trebao doživjeti regresiju.

MINUS:

Riješili su se Collisona i tako makli s dnevnog reda jedan potencijalni problem (natjecanje između Hilla i Collisona za ulogu prvog playa), ali ostala ih je sasvim dovoljno. Prvo, pitanje je do kada mogu držati Grangera ispred Georgea obzirom da razlike u učinku više ni nema – Granger ima 35% više lopti na raspolaganju, ali i slabije postotke šuta u svim situacijama osim u slobodnim bacanjima. Kao skakač, asistent i obrambeni igrač, George ga je već prestigao i nema sumnje da bi s istim ovlastima (a te su praktički da može potegnuti od kuda hoće kad hoće) lakoćom došao do Grangerovih 19 koševa u prosjeku.

Također, tu je i čudni trenerski odnos između Vogela i pomoćnika Shawa koji je u jednu ruku i stvorio ovaj hibrid košarkaških filozofija koji rezultira time da filozofije praktički i nema. Ni nova uprava postavljena odlaskom Birda baš ne djeluje sposobna izaći na kraj s ovako čudnim rosterom (da ne govorim koliko je tek odlazak Birda sumnjiv – ljudi obično ne dižu sidro netom nakon što su sklopili uspješnu jezgru koja bi trebala trajati barem pola desetljeća) . Uz sve ove upitnike, ostaje možda i onaj najveći – klupa. Augustin će biti zujalica poput Collisona, ali po svemu do sada viđenom ne i tako učinkovita. Mahinmi je bolji back-up centar od Amundsona, ali misli li itko da s njim na parketu učinkovitost druge postave opet neće potonuti? Jedina nada je da Gerald Green nastavi rešetati kao lani u Netsima, njegov šut u kombinaciji s Hansbroughom na liniji barem bi im omogučio da prate protivnike napadački dok se udarna petorka odmara.

CHICAGO

THAT WAS THEN:

Dok su mnogi razbijali glavu oko toga da li je Rose zaslužio biti MVP, treba li amnestirati Boozera i, ono najvažnije, mogu li Bullsi preskočiti Heat bez prave druge opcije u napadu, Chicago je drugu godinu za redom gazio sve pred sobom, opet ostvarivši 76% pobjeda i to iako su igrali bez najboljeg igrača nešto više od trećinu sezone.

Nije uopće nemoguće zamisliti da bi s nešto boljim zdravstvenim kartonom (osim Rosea, ozljede nisu mazile ni Hamiltona ni Denga) taj postotak uspješnosti bio i veći, obzirom da su Bullsi u drugoj sezoni pod Thibodeauom osim sjajne obrane prezentirali i izuzetno kvalitetan napad. Skok sa skromne 11. pozicije po učinkovitosti na čak petu omogučilo im je bolje bolje kretanje lopte (Bullsi su po asistima bili u rangu sa Spursima i Celticsima, dakle među nesebičnim momčadima koje su znale izvući iz svoje rotacije nešto više od pukog zbroja individualnih djelova) i bolja realizacija trica, ali prije svega rijetko viđena dominacija u napadačkom skoku – Bullsi su imali 5 pokušaja više po utakmici od prosječne NBA momčadi.

Ono što je još važnije, Chicago se držao iznad prosjeka i u obrambenom skoku, čime su kontrolirali protivničke dodatne pokušaje i tako samo povečavali razliku u broju pokušaja po utakmici. Asik, Noah, Boozer i Gibson jednostavno su čistili sve pred sobom i time održavali kičmu momčadi neslomljivom, a bolji napad bio je onaj šećer na kraju. Sve te dodatne trice bile su važne, ali još važniji bio je učinak druge petorke koja nije dozvoljavala ikakav pad ni obrambenog ni napadačkog učinka. Dapače, često su ga i nadmašili.

Naravno, kada je Rosea izdalo koljeno na kraju prve utakmice prve runde, sve vrline Bullsa pale su u vodu i ustupile mjesto nešto tmurnijim tonovima budućnosti.

THIS IS NOW:

Roseova ozljeda i mogući gubitak sezone (mislim, čak i da se vrati za zadnjih par mjeseci, teško da će iti približno igrati na razini na koju nas je navikao) praktički su ovu sezonu osudili na status prijelazne i prije nego su loši potezi uprave uništili klupu. Nakon što su momčad napustili još i Asik, Brewer, Watson, Lucas i Korver (praktički druga petorka), postalo je jasno kako ovogodišnje izdanje Bullsa neće imati previše sličnosti s ovima od prethodne dvije sezone, a pretplaćivanjem Hinricha Bullsi su nespretno aktivirali hard cap zbog kojega su jedva dogovorili rookie ugovor s Teagueom (morao pristati na niži iznos od onoga na kojega je imao pravo) i zbog kojega trenutno ne mogu imati više od 13 igrača na rosteru (svaki dodatni garantirani ugovor im je blokiran jer bi s njim prešli granicu capa, stoga će potpisi s Fesenkom i eventualno Jarićem uslijediti tek u fazi sezone kada njihov iznos ne bude prelazio hard cap, dakle nakon nešto više od mjesec dana sezone).

Pad obrane i napada je neminovan, ako zbog ničega drugoga onda zbog nemogućnosti nove rotacije da održava vrhunsku razinu igre dok su starteri na klupi. Također, Asikov izostanak ostavlja Bullse bez izuzetnog skakača, nominalno četvrtog, ali uglavnom prvog kad god je bio na parketu, a ne treba zanemariti ni tricašku paljbu koja će biti znatno oslabljena bez Korvera, Lucasa i Watsona.

Zdrava petorka na čelu s Roseom bi možda našla načina da nekako sakrije sve ove nove rupe u rotaciji, ali činjenica je da bi čak i sa zdravim Derrickom Chicago teško podnio promjenu stila igre koja bi postala neminovna s renoviranom svlačionicom. Bez Rosea, pad bi mogao biti značajan, pogotovo ako se Noah, Hamilton i Deng nastave mučiti s ozljedama, a Boozer nastavi stariti i gubiti pokretljivost.

Jezgra je ovo koja zdrava može ostvariti 40 i nešto pobjede i izboriti nastup u playoffu, ali ovaj put ispadanje u prvom krugu neće biti rezultat nikakvog šoka, već realnost. Sezona je stoga zamišljena prije svega kao prijelazno razdoblje u kojem će se pokušati vratiti Rosea u formu, a kako su konačno produžili i s Thibodeauom, poslužit će i da snime koji član jezgre zaslužuje biti dio novih Bullsa. Da li produžiti s Gibsonom, trejdati Noaha i(li) Denga, amenstirati Boozera? Sve legitimna pitanja na koja će odgovor dati vrijeme. Tko zna, ne krenu li stvari u pravom smjeru (tipa, napadnu li ozljede startere), moguće je da Bullsi uopće ne forsiraju povrataka Rosea na parket ove sezone, odrade poneki trade ili barem pošalju još koje ime na led kako bi se dočepali pojačanja putem drafta (copyright by San Antonio Spurs). Mislim, vidjeli smo i čudnijih stvari, tako da u ovakvoj situaciji stvarno treba biti spreman na sve.

PLUS:

I bez Asika, rotacija pod košem je i dalje odlična zahvaljujući Gibsonu koji bi više minuta i veću ulogu trebao iskoristiti da se dodatno nametne kao najvažniji visoki čovjek na rosteru. Njegove obrambene kvalitete u kombinaciji sa sve boljim šutem s poludistance već ga izdižu iznad Boozera koji sve teže double-double učincima sakriva nemoć u defanzivi, a pitanje je dana kada će u prašini ostaviti i puno svestranijeg Noaha, koji usprkos all-round kvalitetama nikako da postane dominantan igrač makar na jednom dijelu parketa.

MINUS:

Svaka im čast ako misle da Hinrich, Robinson i rookie Teague mogu izgurati cijelu sezonu na razini potrebnoj za NBA playmakera. Realno je očekivati da Butler uskoči u Brewerove cipele, pa čak i da Belinelli dijelom maskira manjak Korvera, ali zamijeniti Rosea, Watsona i Lucasa maloprije spomenutom trojkom jedna je od najluđih zamisli ovoga ljeta, ravna ideji Magica da Howarda zamijeni Big Babyem, Vučevićem i McRobertsom. S tim da je kontekst totalno drugačiji, Magicu odgovara da bude katastrofalan, što valjda Bullsima nije u planovima. Ili jeste?

MILWAUKEE

THAT WAS THEN:

Ne znam da li se radilo o potezu očajnika željnog preživjeti još jednu godinu ili čistoj stručnoj odluci kako bi se od igrača na raspolaganju izvukao najbolji mogući rezultat, ali Scott Skiles je odustao od svoje krvave obrane, svjesno je zanemarivši ne bi li napad podigao sa samog dna. I tako je Milwaukee ubrzao igru do krajnosti, zaigravši run and gun kakvoga se ne bi posramili ni Bucksi Dona Nelsona (uz pomoć asistenta Sidneya Moncriefa, koji je pod Nelsonom bio lider tadašnje generacije i koji je pomogao usaditi brzinu i kruženje lopte kao glavne motive u novoj sezoni).

Povrataka nellieballu podigao je napad Bucksa s dna ravno na ligaški prosjek, ali pri tome je obrana doživjela pad s vrha u sredinu. Naravno, to je značilo da rezultati nisu pratili stilski preobražaj, iako potonji zbog toga nije bio ništa manje fascinantan. Barem su dokazali da su spremni pokušati sve da se pomaknu iz učmalosti, pa ako treba i zamjeniti svog franšiznog centra za combo beka. Doduše, obzirom da su trejdali ozljeđenog Boguta, šok tijekom sezone je izbjegnut jer su bez njega već bili navikli na saznanje da više nisu skakački sjajna momčad kao ranije i da im je reket puno propusniji.

THIS IS NOW:

S Ellisom i Jenningsom u postavi od starta, ova momčad bi trebala igrati puno više 1 na 5 košarke nego je to bio slučaj lani, kada je Skiles uspio forsiranjem brzih pasova i kruženja lopte izbjeći nepotrebni gubitak napada. Kako će Ellis i Jennings dobar dio tih lopti koje poklone vratiti na drugoj strani, ne bi se trebalo raditi o značajnom minusu, ali svakako je u pitanju trend koji naznačuje kako će napad Bucksa teško isplivati iz sredine.

Puno veći problem od gubitka lopte mogao bi biti eventualni gubitak stila igre, do kojega bi moglo doći vrati li se Ellis starim izolacijskim navikama. Lani je po dolasku u novu sredinu reagirao izuzetno i brzo se nametnuo kao glavni kreator pored limitiranog Jenningsa, kojemu nedostatak ulaz-povratna igre ozbiljno ruši vrijednost. U idealnom svijetu, Skiles bi možda pokušao s Ellisom kao playmakerom, ali kako nema drugog beka kojemu može povjeriti veći broj minuta, osuđen je na ovu neprirodnu combo kombinaciju dva beka koja nemaju pravu ulogu.

S jedne strane, Jenningsova pick igra i Ellisovi ulazi opasna su kombinacija, ali, s druge, dobar dio njihova učinka ruši loša šuterska statistika – Jennings u karijeri puca ispod 40% iz igre (što ga ne spriječava da nakon bloka uglavnom traži vlastiti šut), prvenstveno zato što rijetko ulazi u sredinu i uzima nepotrebni skok šut za skok šutom, dok Ellis nema tricaški domet koji bi mu dodatno otvorio prostor kako bi iskoristio sjajan prvi korak i brzinu (u karijeri za tricu gađa 33%, a zadnje tri sezone ispod 30%).

Da je moguće u nekakvom laboratoriju iz njih napraviti jednog igrača, Skiles bi na raspolaganju imao top 10 playmakera u ligi. Ovako, ima nesavršene combo bekove koji mogu biti korisni u striktno kontroliranim rolama. U situaciji u kojoj se sve vrti oko njih, to će biti puno teže. Jednoga neučinkovitog strijelca poput Jenningsa bilo je moguće sakriti, ali dvojicu, to je već nemoguća misija.

I dok će Ellisova forma odrediti putanju napada, u obrani će se sve vrtiti oko toga koliko će Skiles imati uspjeha u pronalasku idealne formule pod košem. Ako ništa drugo, na raspolaganju ima dovoljno talenta da barem može pokušati nadoknaditi odlazak Boguta. Sanders, Dalembert, Udoh i rookie Henson donose blokersku širinu koju ima malo koja momčad. Sva četvorica su također više nego dovoljno pokretni i krakati da povećaju broj stop akcija dodavanjem popriličnog broja ukradenih lopti. Dalemebert ima masu za gurati se pod obručem, Udoh je jedan od najboljih pick & roll visokih braniča u ligi, a i rookie Henson je upravo u tom dijelu igre briljirao na sveučilištu. Dodaj Mbah a Moutea kao ultra korisnog 1 na 1 stopera i jasno je kako ova obrana ima potencijala da ispliva iz osrednjosti i kako će upravo u njenom povratku na vrhunsku razinu ležati sudbina Bucksa.

Međutim, nekoliko je detalja koji će im itekako smetati na povratku u relevantnost. Prvi je manjak širine na bokovima, posebice obrambene. Osim u presingu, Jennings i Ellis nemaju vrijednost ni kao zonski ni kao 1 na 1 braniči. Sve bi to bilo dobro da imaju alternative, ali Bucksi kao da su zaboravili na ovaj dio rotacije. Udrih i Dunleavy mogu krpati minute na dvojci, ali obrambeno su u toj ulozi puno lošiji nego kada igraju prirodne pozicije playa i trojke. Manjak tijela znači da će do minuta na boku doći i lanjski rookie Tobias Harris, što je opet minus za obranu obzirom na to da je Harris tweener, minus atleta bez šuta za tri, a to znači da niti će moći braniti brže swingmane, niti raširiti reket. Očajnički potpis Marquisea Danielsa radi popune broja swingmana također neće donijeti korist.

Loša obrana na vanjskim pozicijama neće pomoći unutarnjoj liniji, koja i sama ima nekoliko felera. Prvi je taj što Skiles neće moći igrati s dva obrambena specijalca veći dio utakmice iz razloga što je jedno mjesto pod košem rezervirano za Ilyasovu, čiji učinak je neophodan da bi se njihov napad uopće kotrljao. Međutim, Ilyasova je kriminalan obrambeni igrač koji treba nekoga da mu čuva leđa zbog čega će teško dobiti više od 30 minuta po susretu. Sljedeći paradoks krije se u tome što je Ilyasova daleko najbolji skakač na rosteru, dok su Sanders, Udoh, pa čak i Gooden jedva prosječni, što pak znači da će Bucksi opet biti loši u obrambenom skoku, osim ako se Dalembert ne nametne kao legitimna prva opcija na petici.

Znači, ako će Skiles htjeti igrati obranu, morat će žrtvovati napad. Ako poželi imati napad, morat će žrtvovati obranu. I tako u krug. Idealne kombinacije jednostavno nema, a u ovom slučaju bogatstvo izbora je tek paravan za nedostatak rasnog talenta. Zbog svega ovoga nabrojenog, jednostavno mi se čini nerealnim očekivati od Milwaukeea da bude išta više nego je bio lani – osrednja momčad koja će u ganjanju osmog mjesta trebati više sreće nego pameti.

PLUS:

A sreće bi mogli imati obzirom da su im konkurencija dvije momčadi nad kojima vise ogromni upitnici. Sixersi svoje nade polažu u gomilu nepoznanica, od kemije između nove rotacije do razvoja igrača, koje bi, čak i u slučaju da se raspletu pozitivno, mogle biti nedovoljne u slučaju da se Andrew Bynum opet ozljedi. Bullsi su pak jednu ozljedu pod košem udaljeni od kolapsa, koji dodatno priziva potencijalna katastrofa na jedinici – bit će zanimljivo vidjeti kako oni misle izvući 50 do 60 kvalitetnih utakmica iz onoga što imaju na raspolaganju. U ovakvom okruženju osrednjost Bucksa mogla bi biti dovoljna, posebice ako sami izbjegnu veće potrese.

MINUS:

A potresi su itekako mogući. Skiles okružen Jenningsom i Ellisom ne zvuči kao mirna kombinacija, a gužva pod koševima mogla bi potencirati bitku za minute, posebice ako stvari krenu loše. Pravo je čudo što je Skiles izdržao ovoliko dugo bez otvorenog sukoba s nekim od udarnih igrača, ne računajući lanjske probleme s Jacksonom koji je ionako bio na izlaznim vratima. Možda je promijenio stil, ali onaj njegov temperament zasigurno negdje čeka priliku da eruptira.

S tim da će malo tko osim najzadrtijih NBA fanova tu erupciju vidjeti jer Bucksi tradicionalno imaju jedno od najslabijih posjeta u ligi, što je obično “uspjeh” rezerviran za momčadi u potpunom rebuildingu. Koliko god se trudili imati osrednju momčad i biti u borbi za playoff, ljude u Wisconsinu košarka jednostavno ne zanima u toj mjeri da bi joj posvetili pažnju osim ako se radi o vrhunskoj momčadi. U biti, to je problem većine klubova u centralnom dijelu Amerike. U takvom okruženju nije lako održati ambicije, a posebice ne ako ste ujedno i jedan od najsiromašnijih franšiza (niti vlasnik niti marketinški ugovori nisu dovoljno duboki da pokriju dubioze nastale malim interesom).

Uglavnom, Bucksi su doslovno zaglavili u najgorem mogućem položaju, sredini bez nade, što će konačno imati prilike ispraviti za godinu-dvije odluče li se za ipak nešto radikalniji rebuilding i lov na novog Boguta. Mislim, održavati generaciju okupljenu oko svog prvog picka sada kada tog prvog picka više nema, stvarno se ne čini racionalnim činom.

DETROIT

THAT WAS THEN:

Nakon drame koju su priuštili navijačima sezonu ranije, u kojoj su stalne svađe između trenera i igrača zatrovale atmosferu u klubu do te mjere da više nitko nije želio dolaziti u dvoranu, Pistonsi su konačno odlučili pozdraviti svoje veterane i okrenuti se rebuildingu. Dobro, Dumars nije mogao odoliti a da ne vrati Big Bena još jednu sezonu, ali prva godina pod Lawrenceom Frankom ipak je prošla u znaku mladih snaga.

Roster bez Hamiltona i McGradya, s ozljeđenim Villanuevom i Gordonom u sporednoj ulozi, potonuo je napadački, ali barem se vratila želja i pristup u obrani. Greg Monroe nametnuo se kao prvo ime izuzetnom prezentacijom pod koševima gdje je zabijao zicere i skupljao skokove kao na traci, Stuckey je pokazao da Dumars nije pogriješio kada mu je dao novi ugovor pokazavši se korisnijim igračem od Gordona i Hamiltona, a ogromnu minutažu kako bi se priviknuo na NBA igru dobio je rookie Knight. Jasno, kako se ne radi o talentu u rangu Irvinga, on je tom minutažom torpedirao momčad, ali ovaj put Pistonsi nisu razmišljali kratkoročno, nadajući se da će sva ova ulaganja donijeti korist u budućnosti.

Ipak, da stvari i dalje ostanu obavijene velom misterije, pobrinuo se Dumars odlučivši zadržati u klubu veterana Princea nepotrebno dugim i skupim ugovorom. Dobro, možda Joe polaže nade u to da će Princeovo prisustvo pomoći mladima da lakše stanu na noge, ali svejedno se čini ishitrenim tijekom rebuildinga ulagati poprilična sredstva u veterana koji neće biti dio buduće jezgre.

THIS IS NOW:

Riješivši se Gordona i draftiravši Drummonda, Pistonsi su napravili dva koraka naprijed, olakšavši si salary cap situaciju i priključivši rosteru potencijalnog centra budućnosti. Jasno, ta budućnost je još uvijek prilično daleka i mutna, ali barem ispunjava onaj osnovni uvjet, a taj je da navijačima opet budi nadu u bolje sutra, što bi se trebalo odraziti i na posjetu dvorani.

Što se razvoja jezgre tiče, opet bi se sve trebalo vrtiti oko Monroea, koji bi lanjski skok u minutama i učinkovitosti trebao nadograditi još boljim asistentskim brojkama (to ovisi i o tome koliko će Frank povećati volumen akcija specijalno preko njega) i još boljim šutom s poludistance. Poboljša li dodatno ova dva elementa igre, Pistonsi mogu računati da su riješili jedan temelj za budućnost.

Drugi temelji su ipak nešto upitniji. Drummond je još uvijek klinac koji se tek uči košarci, što bi njegovu rolu tijekom prve sezone trebalo svesti na povremene bljeskove zakucavačko-blokerskog tipa (u stilu DeAndre Jordana), dok će Knight, ne doživi li kvantni skok i nastavi li očekivanom progresijom, postati tek nešto bolja spot up verzija lanjskog izdanja. Uglavnom, ovoj momčadi i dalje nedostaje rasnih playmakera, a to neće moći sakriti ni solidnim učinkom s linije slobodnih, u kojem bi Maggette trebao pojačati već sjajnu Stuckeyevu sposobnost dolaska do laganih poena.

Bez all-star talenta na vanjskim pozicijama sposobnog kreirati za sebe i druge, Pistonsi neće moći zabijati dovoljno, a to će još jednom fokus prebaciti na obranu. Lani su se barem trudili igrati je, ove sezone trebat će pokazati i nešto više. Monroe je sam dovoljan da ih drži na ligaškom prosjeku na obje strane parketa što se tiče skoka, ali bez obrambenih igrača diljem rotacije njihova obrana bi još jednom trebala ostati u donjoj trećini lige. Prince će odraditi solidan posao na boku, ali bez pravog čuvara obruča neće imati temelj za išta više. Monroe, nažalost, ima jedan ogroman feler u svojoj igri, a taj je kretanje i eksplozivnost, bez čega nema ni zatvaranja prostora ni zaštite reketa. Drummond upravo u tom atletskom dijelu ima neograničene potencijale i stoga bi u budućnosti ovo mogla biti ubojita kombinacija, ali ta simbioza neće se dogoditi ove sezone.

PLUS:

Već činjenica da je Dumars odustao od održavanja na životu osrednjosti ravna je pobjedi, čovjek je konačno krenuo u proces obnove na pravi način, režući veteranske ugovore i dovodeći mlade i jeftine nade koje imaju potencijala. Klupa je krcata igračima poput Singlera, Englisha ili Middletona koji bi mogli biti korisni igrači NBA rotacije, a i davanje šanse u trening kampu još uvijek mladim i nedefiniranim talentima poput Terrencea Williamsa i Jonnya Flyna znak je da Dumars konačno opušteno pliva u ovim post šampionskim danima. Mislim, barem im nije dao garantirane ugovore u startu.

MINUS:

Manjak playmakerskog talenta u napadu i stoperskog u obrani prije svega. Ali, maknemo li očite činjenice sa strane (mislim, reći za lošu momčad da joj je minus to što je loša baš i nije neka analiza), jedan od detalja koji bi mogao pokvariti sezonu mogao bi biti odnos između veterana i mladih snaga. Iako u ligi ima puno gorih primjera loše balansiranog rostera, prisustvo Maggettea, Villanueve, Maxiella, pa i Princea, samo zagušuje prostor i oduzima minute koje bi se puno korisnije mogle potrošiti na Singlera, Jarebka i ostale.

CLEVELAND

THAT WAS THEN:

Dan Gilbert je čovjek rođen pod sretnom zvijezdom. Godinu nakon što je ostao bez LeBrona i nakon što je vjernoj publici prezentirao jedan od najgorih rostera s ove strane Bobcatsa (pravo je čudo u kolikoj količini su ljudi hrlili na utakmice Cavsa u post-LeBron sezoni, ta društvena kohezija koju je izazvao odlazak voljenog Kralja prava je tema za doktorat iz sociologije), Gilbertu je u krilo upao sljedeći franšizni igrač u liku i djelu Kyriea Irvinga, talent sposoban zadržati publiku u dvorani.

Na stranu solidan ulazak Cavsa u sezonu tijekom kojega su ostavljali dojam potencijalne playoff momčadi, barem dok se nije ozljedio Varejao i dok raspored nije postao malo teži, priča prošle sezone tiče se samo neprikosnovenog rookiea godine. Šuterske brojke koje je Irving prezentirao u svojoj prvoj sezoni u ligi rijetko se viđaju i, iako malom predstoji popriličan rad na obrambenoj strani igre (gdje je, blago rečeno, bio očajan) te savladavanje role NBA playmakera (slabašan omjer asista i izgubljenih), šuterski već sada pripada samoj kremi lige. I nije stvar samo u tome što trpa otvorene šuteve, već što je u stanju zabijati iz svih mogućih situacija i pri tome iznuđivati gomile slobodnih. To što mu ni sav pritisak protivničkih obrana, ni teret ovlasti prve opcije, nisu smetali da briljira već u rookie sezoni, dovoljno govori s kakvim talentom imamo posla.

THIS IS NOW:

Rijetko se dogodi da igrač s rookie sezonom poput Irvingove ne nastavi rasti izuzetnom progresijom kakva je svojstvena samo najvećim talentima. Mali bi mogao biti all-star već ove sezone, a, kako obično u trećoj dođe do eksplozije, dogodine bi se trebao naći u istoj rečenici s Roseom i Westbrookom kada se bude govorilo o najboljem mladom playmakeru. Za ovogodišnji iskorak pak trebao bi se prije svega pobrinuti kontekst, odnosno povećana minutaža (lani igrao samo 30 minuta po utakmici) i povećani volumen lopti (bliži brojci od 20 nego 15 po utakmici).

I dok Cavsi čekaju da se Irving razvije u igrača kojega će moći jahati na putu do playoffa, bit će zanimljivo pratiti razvoj ostalog talenta kojega su prikupili zadnje dvije godine. Lani su, na doduše slabašnom draftu, četvrti pick potrošili na Tristana Thompsona, koji u prvoj sezoni nije pokazao previše. Osim skočnosti i fizikalija, najviše je imponirala njegova volja da troši napade, ali slab šut i nedostatak post igre osudio ga je na sporednu ulogu, što bi se lako moglo ponoviti i u novoj sezoni.

Uglavnom, taj pick je bio rizičan jer su se Cavsi kockali s potencijalom (što im obzirom na manjak sigurnih stvari ne možemo zamjeriti, ali treba im zamjeriti što su propustili nasljednika Big Z-a – dolazak Valanciunasa u Cleveland bio bi barem vrhunski ne-košarkaški potez), a nešto slično su ponovili i ove godine kada su novi četvrti pick potrošili na combo jurišnika Waitersa (u puno boljoj ponudi talenta). Teoretski, momak bi igrom u obrani i slash & kick kvalitetama mogao sjajno nadopuniti Irvinga koji je možda i korisniji bez lopte stalno u rukama, ali u praksi će to biti znatno teže izvesti. Ovo su dva ključna picka jer o njihovom razvoju ovisi i snaga buduće jezgre, dok je izvan lutrije izabrani Zeller dobar pick i kao osiguranje pod košem, ali prije svega kao vrijednost u odnosu na poziciju na kojoj je izabran.

Kako će promatranje razvoja i planiranje budućnosti biti ključni moment ove sezone, jasno je da uprava nije gubila previše energije na veteranska pojačanja. Starosjedilac Varejao i pridošlica Miles veterani su koji donose profesionalni pristup obrani kako ova ne bi bila najgora u ligi (iako joj ni njihovo prisustvo neće pomoći da ne bude jedna od gorih), ali, kako je budućnost tema dana u Clevelandu, ne bi trebalo čuditi ako obojica tijekom sezone odlete iz kluba u zamjenu za nekakav pick.

Cavsi su bili i u trci za Bynumom, ali kako je on odlepršao put Philadelphie, odlučili su mirovati do nove tržnice i novog potencijalnog velikog ulova, što je u biti jedini logičan potez. Riješe li se Varejaova ugovora tijekom sezone (ja ću po tisućiti put istaknuti potrebu Spursa da se dokopaju takvog obrambenog igrača u reketu), dogodine će uz Irvinga i ostatak mlade jezgre imati na raspolaganju i više od 30 milja prostora na salary capu, što će biti više nego dovoljno da putem tržnice dodaju all-star igrača.

I to je u biti taj scenarij za 2013. – Irving napravi kvantni skok, netko od dvojca Thompson-Waiters nametne se kao granični all-star talent, a onda još potpišu Ala Jeffersona ili Josha Smitha (ili obojicu). I eto Cavsa u playoffu, kao nove sile na Istoku (novi draft da i ne spominjem). I sve što je trebalo za ekspresni rebuilding bilo je nekoliko draftova i puno mudrih odluka oko ugovora veteranima. I, naravno, puno sreće da nabasaju na talent poput Irvinga.

PLUS:

Doveli su se u situaciju da praktički ne mogu fulati u budućnosti jer jednostavno imaju previše opcija na raspolaganju. Ona najvažnija, vrhunski talent, apsolovirana je. Gomila potencijala također je tu, a novi draft i Varejaov ugovor trebali bi se pobrinuti za dodatni priliv. Financijska situacija je sjajna, čak toliko sjajna da su vratili nazad Geea i potpisali Milesa za minimalne iznose jer su si mogli dopustiti čekati (nisu pristali na Geeova duplo veća potraživanja na početku tržnice, a Miles im je upao skoro za veteranski minimum jer u principu nikome i ne treba swingman bez šuta) pošto ih očito nije briga što će biti ove sezone, a pogotovo što će Gee i Miles prezentirati. Obzirom na ovakvu svjetlost na kraju tunela, što je još jedna mračna godina.

MINUS:

Irving je u rookie sezoni imao sitnih problema s ozljedama, a tijekom ljeta je slomio šaku. Kad na ovo dodamo da je praktički propustio jedinu sezonu na Dukeu zbog slomljenog nožnog palca, postaje jasno kako mali nema bitnih kroničnih problema, ali kako očito nema sreće. Jasno, dok nitko ne spominje leđa ili koljena, sve je ovo više smiješno nego tužno, međutim postoji šansa da ozljeda šuterske ruke, koliko god benigna bila, ipak ostavi traga na realizaciji u novoj sezoni.

Osim toga, najveći minus Cavsa je kriminalna klupa sastavljena uglavnom od odbačenih igrača. Opet, gledajući širu sliku, bolje je dati minute nekome poput Jona Leuera, dakle igraču koji ima šanse postati solidan rotacijskih igrač zahvaljujući visini i pick & pop kvalitetama, nego nekakvom potrošenom veteranu. Međutim, kratkoročno, manjak kvalitetne rotacije definitivno neće pomoći Cavsima da budu išta više od skupljača poraza. Što je opet dobro – što više poraza skupe, imat će bolje izglede da se i na idućem draftu dokopaju izuzetnog talenta.

30 FOR 30: CLEVELAND

SCORE: 21-45

MVP: Kyrie Irving

X-faktor: ozljeda Andersona Varejaoa

Cavsi su prvu polovinu sezone djelovali kao ugodno iznenađenje. Roster pun istrošenih veterana upitne budućnosti u ligi (Jamison, Walton, Parker) i jeftinih plaćenika jednako upitne budućnosti u ligi (Samuels, Erden, Harangody, Casspi) trebao je poslužiti kao vozilo za tranzit kroz post-LeBronovsku apokalipsu do odredišta zvanog Još Jedna Lutrija. Međutim, s tim se nisu složili rookie godine Kyrie Irving, preostali ratnik iz nekadašnje velike momčadi Varejao i trener Scott (kojem je nakon Kidda i Paula u krilo upao još jedan play sposoban sam promijeniti razvoj događaja). Irving je kompletnom igrom u napadu i rijetko viđenim šuterskim potencijalom držao učinak prema naprijed iznad vode, Varejao je ogromnom energijom u skoku, posebice napadačkom, davao ritam igri, a Scott se koncentrirao na pobjeđivanje više nego na razvoj talenta. Istina, konkurencija na Istoku bila je užasna, ali to ne osporava činjenicu da su se Cavsi dobrih 30 utakmica držali u borbi za osmu poziciju.

Nažalost, sve je puklo kada je Varejao slomio zglob desne ruke u utakmici broj 25, što je već treći put u NBA karijeri (od 8 ukupnih sezona) da ga je ozljeda natjerala na pauzu od pola sezone (najluđe od svega, ne radi se o kroničnim problemima koliko o lošoj sreći jer ozljede ne mogu biti različitije – koljeno, rame i sada zglob). Bez lidera, Cavsi su počeli tonuti, prvo nizom od 6 poraza, a zatim i jednim od 9 koji ih je definitivno svrstao na samo dno Istoka gdje smo ih prije početka sezone ionako vidjeli. Jedina pozitivna stvar u ovom strmoglavom padu bila je u tome što je konačno do potrebnih minuta došao drugi rookie Cavsa Tristan Thompson, koji je prema kraju sezone pokazao da je spreman za NBA i fizički (odličan atleta netipične snage za rookiea) i igrom (nebrušeni talent tehnički gledano, ali dovoljno pokretan i aktivan na oba kraja parketa da ostavi pozitivan dojam i, još važnije, pozitivan učinak).

Sezona tako ipak nije bila uzaludna. Irving je pokazao franšizni talent koji će u najgorem slučaju donijeti desetak all-star nastupa zasnovanih na kompletnoj napadačkoj igri (briljantan šuter, izuzetan slasher i kvalitetan asistent) na koju je dodao profesionalni karakter i već poslovičnu ozbiljnost nove generacije NBA majstora koji garantiraju igrački napredak, prije svega u obrani u kojoj je ipak često izgledao kao rookie. Thompson im pak daje opciju da iskoriste Varejaoa kao mamac u nekom tradeu jer se radi o igraču sličnog profila (pokretni obrambeni visoki koji do poena dolazi isključivo aktivnošću, a u obrani je bolji kao libero nego kao stoper). Opet, Varejao je tako dobar primjer u svlačionici svojim pristupom poslu da je možda i bolje zadržati ga kao mentora svom potencijalnom nasljedniku.

Doduše, pokaže li se budući centar Raptorsa Valanciunas krađom, odluka da se izabere Thompson, nasljednik Varejaoa, umjesto nove velike nade iz Litve koja je mogla biti nasljednik Ilgauskasa, zasigurno će često biti secirana u medijima, ali GM Cavsa Grant barem donekle može biti miran saznanjem da nije u potpunosti fulao. S ovim zadnjim draftom pak još je u goroj situaciji, izbor combo-beka Waitersa vrlo lako mogao bi biti promašaj drafta razviju li se Barnes i Drummond u all-star strijelca s pozicije trojke, odnosno startnog centra sposobnog zatvoriti reket (obje pozicije itekako deficitarne na ovom rosteru Cavsa).

Međutim, što god vrijeme pokazalo vezano uz evaluaciju talenta ove uprave, neosporno je da su Cavsi napravili prve dobre korake iz rebuildinga koji je započeo itekako bolno (ova 21 pobjeda iz 66 utakmica zvuči puno bolje od lanjskih 19 iz 82 susreta). Temelj zvan Irving je tu, prostor na salary capu također, sada samo treba iskoristiti trenutak.

FAST FORWARD

Ovogodišnji draft svakako pomaže da se šanse za boljom budućnosti uvećaju, lukavim potezima Cavsi su došli do dva lutrijska talenta koja izgledaju spremna pomoći odmah. Zeller baš i nije tip visokog koji bi u budućnosti mogao zatvoriti reket, ali i on i Waiters imaju izuzetno pozitivne obrambene statistike na sveučilištu, igrači su bez izrazitih mana i ta igra u oba smjera i all-round kvalitete zasigurno će biti od koristi. Mlada jezgra na rookie ugovorima omogućuje Grantu da se u miru koncentrira na trgovanje, prije svega na potragu za najboljom mogućom ponudom za Varejaoa (ako je ne bude, opet dobro, takav igrač uvijek koristi).

Andy svakako ima vrijednost momčadi poput Spursa koja nema visokog igrača sposobnog istrčati na vrh reketa i braniti pick igru, tako da bi Cavsi buduću jezgru mogli pojačati još ponekim mladim talentom već ove sezone, kako bi nakon još jedne lutrije bili spremni već 2013. za lov na playoff. Naravno, teoretski bi mogli uskočiti u bitku već i ove godine, ali šteta bi bilo ispucati ovih 10-ak milja prostora (koji će im ostati na raspolaganju kada zaključe roster) već sada na nekakvog veterana obzirom da im se dogodine otvara mogućnost da budu glavni igrači na tržištu s više od pola slobodnog prostora na salary capu (30 milja).

TRENUTNA JEZGRA: Varejao, Irving, Thompson, Walton, Casspi, Azubuike, Waiters, Zeller (31 milja)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + Gee (midlevel), Gibson (5 milja), Harangody (minimalac), Samuels (minimalac)

– nakon što Geeu daju midlevel (solidan igrač koji zbog problema sa šutom nije vrijedan ozbiljnije uloge u budućnosti, ali koristan na oba kraja parketa što će itekako dobro doći tijekom ovih par godina dok se slaže izazivač), zadrže Gibsona, Harangodya i Samuelsa (imaju opcije), Cavsi će biti na oko 43 milje, što je još uvijek ispod minimuma kojega moraju potrošiti na plaće, a to znači da je dovođenje još par veterana (jednog iskusnog playa ili šutera te centra) neminovno

– najvažnije je ne vezati se dugoročno, makar to značilo pretplatu (npr. 8 milja godišnje gaže za Iana Mahinmia pristane li na samo jednu godinu ugovora)

– pozicije su im već i ovako pokrivene sasvim solidno, a pažnju treba obratiti na Azubuikea, 3&D swingmana koji je odigrao nekoliko kvalitetnih sezona za Warriorse prije loma koljena zbog kojega je izbivao s parketa zadnje dvije sezone, pokaže li se čovjek barem približno spremnim odigrati na razini prije ozljede mogao bi pomoći i dalje klimavoj bočnoj rotaciji koja uz solidnog Geea i rookiea Waitersa uključuje bezličnog Casspia, jednodimenzionalnog Gibsona (koji je bez LeBronovih lopti neprepoznatljiv čak i kao šuter) i slomljenog Waltona

– također, držite oko na Mannyu Harrisu koji je postao višak dovođenjem Waitersa, bek-šuter je nakon dominacije D-ligom odigrao solidnu 3&D rolu u završnici sezone za Cavse i vrlo lako bi mogao biti neočekivano pojačanje nekom rosteru s manjkom kvalitetnih vanjskih igrača

BURN YOUR DRAFT CARDS 2012.

Odmah na početku jedno priznanje. Ove godine nisam pogledao ni jednu jedinu NBA utakmicu. U ovim terminima iza ponoći, mislim. Osim onih izravnih prijenosa vikendima koji bi počinjali u 19 ili 21 po našem vremenu, sve ostale utakmice sam odgledao u snimci. Razlog za ovakvu ipak drastičnu promjenu nekome tko je navikao na dizanja u gluho doba noći (nisam propustio ni jednu „Noć košarke“ ’90-ih, bez obzira na utakmice koje su se prenosile, iako je i sam Slavko Cvitković duhom, kad već nije mogao tijelom, uglavnom preskakao sve one koji nisu uključivale Bullse), leži prije svega u do savršenstva dovedenom League Passu koji omogućuje izuzetan komfor prilikom gledanja snimke – možeš početi gledati utakmicu od početka i prije nego je završila, bez problema možeš izbjeći saznati rezultat, a, najbolje od svega, lakoća kojom preskačeš time-outove i mrtve trenutke praktički znači da utakmicu možeš pogledati za sat vremena, sat i 15 u najgorem slučaju.

Mučiti se i kljucati uz gomile besmislenih prekida, biti kao zombi pola dana nakon nikakvog sna ili ustati sat ranije od potrebnoga i pogledati utakmicu u miru i bez posljedica po društveni život? Nema uopće dvojbi, pogotovo što je i matematika jednostavna – za ono vrijeme uloženo u gledanje izravnog NBA prijenosa, možete pogledati tri (3) utakmice u snimci. Mislim, ovo uopće nije podložno raspravi, ako mene pitate.

Sad, zašto vam ovo uopće pričam? Zato što sam ove godine odlučio barem jednom probdijeti noć uz NBA, a gdje ćeš boljeg povoda za to od drafta. Legao odmah nakon onog (još jednog) sjajnog izdanja Pirla i društva, navio sat za jedan, kad je zazvonio pomislio „jebote, pa ujutro treba raditi, ovo nema smisla“, ustao, upalio NBA.TV (mislim da po prvi puta rade prijenos drafta, nisam siguran da je bio lani) i zaboravio da postoji išta drugo, kamoli nekakve fiziološke potrebe.

U startu odmah šok, nekakav nebitan lik s NBA.TV-a daje svoje sleeper pickove, ističe da treba obratiti pozornost na Johna Shurnu, samo što na ekranu piše John Sherna. I dok se mislim kako je ovo čak ispod ranga jednog Vlade Vanjka (mislim, zar je moguće da pored interneta i svih draft fanatika ovakvi očiti bezveznjaci rade pripremnu emisiju), stiže i David Stern, ovaj put nažalost uz pratnju neke nove melodije, ali i uz neizbježne zvižduke okupljenje publike. Draft kreće, vrijeme je da obradimo svaku momčad redom kako bivaju pročitane.

NEW ORLEANS HORNETS

1. pick
Tu iznenađenja nema, Anthony Davis je prvo ime ove noći koje prelazi Sternove usne.

10. pick
Izbor Austina Riversa bio je svojevrsna javna tajna, momku su danima bila puna usta Hornetsa, a oni pak nisu prestajali izražavati svoje oduševljenje njegovim izvedbama na treninzima. Vjeruju da mogu od njega napraviti novog Stepha Currya, u najgorem slučaju imaju izuzetnog strijelca s klupe. Ostane li Eric Gordon, mogao bi ovo biti zanimljiv bekovski dvojac, možda čak i sposoban nadoknaditi manjak rasnog playa većinu vremena, a, s druge strane, možda će im jedna lopta biti premalo. Ako ništa drugo, Davis i Rivers vjerojatno će biti najatraktivnija kombinacija rookiea suigrača u ligi dogodine.

46. pick
Darius Miller, šesti igrač Kentuckya, stiže u ulogu cimera Davisu. Solidno krilo koje bi moglo ukrasti koju minutu kao spot-up šuter.

CHARLOTTE BOBCATS

2. pick
Ok, Jordan očito nije uspio unovčiti ovaj pick, ali ga nije uspio ni zeznuti. Nakon svih priča o Robinsonu samo zato što im treba visoki, na kraju su ipak izabrali Michaela Kidd-Gilchrista, riješili pitanje trojke, stopera na bokovima i uopće lidera nove generacije. Dobar potez.

31. pick
Odličan ulov s Jeffom Taylorom ovdje, u jednu noć Bobcatsi su riješili pitanje obrane na bokovima. Treći igrač Vanderbilta izabran tijekom drafta možda neće biti u stanju uskočiti u petorku pored MKG-a, ali kao zamjena njemu i Geraldu Hendersonu trebao bi biti sjajan. Krađa.

WASHINGTON WIZARDS

3. pick
Wizardsi slave jer su se dočepali igrača kojega su željeli, s Bradleyem Bealom zaokružuju petorku i dobivaju potencijalnog lidera. On i Wall čine potencijalno najbolji bekovski dvojac u ligi nakon Oklahomina i San Antonieva. To nije mala stvar.

32. pick
Nakon Veselya lani, Wizardsi povećavaju Češku koloniju u Washingtonu. Što vide u Tomasu Satoranskom nemam pojma, stvarno su mogli potrošiti ovaj pick na mladog igrača koji može pomoći popuniti roster, pogotovo obzirom da nakon dovođenja Arize i Okafora baš i nemaju previše prostora na salary capu za slobodne igrače.

CLEVELAND CAVALIERS

4. pick
Evo i prvo iznenađenje. Dion Waiters umjesto Harrisona Barnesa. Hm, Waiters je odličan strijelac, ali nije čista dvojka, treba mu lopta u rukama da bude maksimalno koristan. Znači li ovo da Cavsi planiraju igrati s dvoglavim playmakersim čudovištem? Irvingu svakako dobro dođe jedan odličan slasher koji mu može bacati povratne lopte, takvog šutera treba iskoristiti. Plus, nije da je Kyrie baš briljirao kao kreator. Ok, ovo ima smisla, dva playmakera su bolja od jednoga, ali bit će svakako zanimljivo vidjeti kako će funkcionirati zajedno, posebice u napadu jer Waiters ne bi trebao imati problema s obranom – on će biti taj koji preuzima najopasnijeg protivničkog beka.

17. pick
Dobar potez Cavsa, dali su sve preostale pickove (24. i dva iz druge runde) Dallasu za prava na Zellera. Treba im jedan visoki za zaokružiti rotaciju, Zeller svakako može koristiti uz novu vanjsku liniju i Varejaoa. U svakom slučaju, ovim kasnijim pickovima ne bi dobili tako kvalitetnog igrača, a nema ni potrebe za gomilanjem mladih igrača, imaju sasvim dovoljno prostora na salary capu za popuniti roster solidnim veteranima.

SACRAMENTO KINGS

5. pick
I dalje nigdje tradea, ali Kingsi barem biraju pametno. Thomas Robinson je šljaker kakav im treba, iako uvijek ostaje otvoreno pitanje funkcioniranja njega i Cousinsa. DeMarcusa ionako forsiraju kao centra, u (n)ovoj NBA on ima i visine i mase za pokriti poziciju, sada se samo ostaje nadati da će ga Robinsonova energija inspirirati da igra obranu i ne uzima kriminalne šuteve. Što se potencijala tiče, Cousinsov talent i Robinsonova energija mogli bi biti zajebana kombinacija, kao nekakva otkačenija verzija dvojca Jefferson-Millsap.

PORTLAND TRAIL BLAZERS

6. pick
I dalje nema tradea. Blazersima treba playmaker, Damian Lillard je najbolji u ponudi. Draftiranje za potrebom umjesto za talentom ovako visoko možda nije nužno pametan izbor, ali Blazersi nisu momčad u rebuildingu, njima treba play da zaokruže petorku, a na tržištu možda boljega od Lillarda nema ili ga nema u njihovim očima.

11. pick
Tipični Blazersi. Možda je prerano za ustvrditi tako nešto, ali Olshey je fulao na svom prvom draftu kao GM Portlanda. Draftanje za potrebom i ovdje ima smisla, ali samo ako izabereš Hensona ili Zellera. Leonard je prevelik projekt za momčad koja lovi playoff i kojoj pomoć treba odmah. Bojim se da će LaMarcus morati odraditi najveći dio sezone na petici, a to ovaj pick čini promašenim. Dok Leonard nauči igrati košarku na razini potrebnoj jednoj playoff momčadi, tko zna što će biti s ovom jezgrom, sumnjam da od prvog dana može istrčati na parket i zamijeniti Przybillu (što mu je vjerojatni domet u budućnosti). Razočaran sam, to je očito, mislim da sa sigurnošću možemo reći kako Lillard i Leonard neće ugroziti Davisa i Riversa u borbi za najatraktivniji par rookie suigrača.

40. pick
Ajde, konačno su i Blazersi izabrali najbolji talent na raspolaganju. Will Barton u zadnjoj trećini drafta – krađa.

GOLDEN STATE WARRIORS

7. pick
Opet nema tradea, ali nije ni bitno jer ovo je čista krađa za Warriorse. Dva tjedna već pokušavaju ugrabiti nekakvo preskupo nisko krilo, htjeli su Denga, Gaya, Grangera i Iguodalu, na kraju su za rookie dolare dobili igrača slične kvalitete da zaokruži zanimljivu petorku. Odlična situacija za sve, nije tajna da je Barnes od svih momčadi preferirao upravo Warriorse zbog tržišta.

30. pick
Bogutu i Leeu treba pomoć pod košem, stoga je izbor najboljeg preostalog visokog donekle logičan. Festus Ezeli ima previše Desagane Diopa u sebi, ali ne treba zaboraviti da je jednom davno, dok je bio relativno u formi, Diop bio solidan gurač pod koševima.

35. pick
Draymond Green također spada u kategoriju igrača koji mogu pomoći pod košem, može uskočiti i kao izuzetna zamjena za Davida Leea kao također svestran i nesebičan krilni centar, a može zaigrati i na perimetru.

52. pick
Zakon, evo i novi Đevad Alihodžić ide u NBA. Ognjen Kuzmić, kažu za njega ovi na ESPN-u, koji navodno prate euro košarku, da je super to što ne zna puno pa ima nade da nešto nauči. Visina i oblik teškog centra, zbunjeni pogled ne obećava.

TORONTO RAPTORS

8. pick
Odličan izbor za Raptorse, Terrence Ross je bek oko kojega se može graditi napad, kompletan igrač koji je ogroman korak naprijed u odnosu na ono što su dobivali od DeMara DeRozana. Bude li lanjski pick Valenciunas centar kakvoga očekuju, uz napredak u obrani koji su napravili s Caseyem na klupi, ovo je momčad koja će vrlo brzo kucati na vrata playoffa.

37. pick
Acy je odličan atleta koji napadačke limite kompenzira stalnim kretanjem i skupljanjem odbijanaca, ali nema visine ni snage za čuvati post, niti brzine za čuvanje perimetra. Dodaj svemu slabašan učinak u obrambenom skoku i jasno je zašto je teško vjerovati da će dočekati sezonu na rosteru Raptorsa. Ipak, obzirom na to da i on dolazi s Baylora, dajmo mu šansu, nikada ne znaš koliko je na loše igre utjecao sistem.

56. pick
Izbor Rossa mi se učinio sjajnim, ali sada više nisam siguran. Mislim, izabrala ga je ista momčad koja je potrošila pick na Acya, sada i na Tomislava Zubčića. Ja sam mislio da su skauti digli ruke od njega još 2009. kada se pokazalo da nije ništa više od mekanog visokog sposobnog razvući reket, a ni to naročito uspješno. Očito nisu.

DETROIT PISTONS

9. pick
Kvragu, nisu mogli preskočiti Drummonda u ovoj situaciji, iako ga neće biti lako uklopiti pored Monroea kao što bi bio slučaj s Hensonom. Ono što Drummond donosi to je svakako potencijalna izuzetna obrana i čuvanje reketa, dakle tu svakako funkcionira uz statičnog obrambenog igrača kakav je Monroe. U biti, njegovo prisustvo u reketu omogučit će Gregu da se u napadu posveti igri s vrha reketa, razigravanju i šutu, što su mu svakako bolji aspekti igre od guranja ispred obruča. Međutim, Henson je kompletniji igrač koji bi također mogao igrati licem košu i usput donijeti u obranu sve što i Drummond, tako da ćemo ovaj potez ipak moći suditi tek nakon nekoliko godina, odnosno ako se Drummond ne uspije razviti u ništa više od energičnog igrača za 20 minuta. Razvije li se u igrača sličnog Tysonu Chandleru, bit će krađa drafta.

39. pick
Khris Middleton je čisti rizik, atraktivni strijelac na bočnim pozicijama koji je zbog ozljede koljena i problematičnog ponašanja ispao iz mnogih kombinacija, ali Pistonsi očito računaju na moguću krađu. Sretno s tim.

44. pick
Kim English, tricaški specijalist, dobar u kretanju bez lopte, ima potencijal postati 3&D igrač u NBA.

HOUSTON ROCKETS

12. pick
Evo Rocketsa, ali i dalje nigdje tradea. Uzimaju Jeremya Lamba, što je odličan potez bez obzira biraju li ga za sebe ili nekoga drugoga. Gledajući njih, Lamb je idealna zamjena za Kevina Martina, strijelac sposoban zabijati lakoćom baš poput veterana u čije cipele uskače.

16. pick
Opet dobar potez i za sebe i za eventualni trade, Royce White je atraktivno ime za mnoge klubove, ali može pomoći i Rocketsima uzimajući dio minuta Scoli. Svakako zanimljivija opcija od pick & pop šutera poput Marcusa Morrisa i Patricak Pattersona koje su pokupili u prethodna dva drafta.

18. pick
Morey se očito vodi samo logikom prikupljanja najboljeg dostupnog talenta, izborom Terrencea Jonesa dobili su svog petog krilnog centra. Na rosteru koji trenutno broji 6 igrača pod ugovorom plus tri rookiea.

PHOENIX SUNS

13. pick
Sunsi se očito nadaju nastaviti igrati isti stil košarke i nakon Nasha, iako izborom Kendalla Marshalla baš i ne rješavaju pitanje šuta iz vana. Ali, hej, barem i dalje imaju nesebičnog asistenta koji ne igra obranu. Kvragu, možda će ih imati dvojicu. Kako god ispalo, s Nashom ili bez njega, ovo je najbolja moguća situacija za Marshalla zbog sistema u koji dolazi, ali i zbog toga što ne može fulati – ili će učiti od najboljega ili će odmah dobiti minutažu i priliku da sve shvati sam u momčadi koja ga očito cijeni.

MILWAUKEE BUCKS

14. pick
Predbilježite Buckse za playoff dogodine, rotacija visokih koju čine Henson, Udoh, Dalembert i Sanders pod Skilesovim vodstvom trebala bi zaključati reket. Ne šalim se, nažalost. Ok, baš i neće biti podrška svojim napadačima, ali ovo je pravo bogatstvo kvalitetnih visokih obrambenih igrača. Koje u određenom trenutku postaje i višak. Ali, Bucksi jednostavno u ovoj situaciji nisu imali izbora, trebalo je pokupiti najbolji talent na raspolaganju što je Henson svakako bio.

42. pick
Dobri tricaši nisu na odmet, Doron Lamb najbolji je preostali specijalist na draftu. Čovjek koji gađa trice s 46% šuta zaslužuje šansu.

PHILADELPHIA SIXERS

15. pick
Sixersi se opet krcaju atletskim krilima. Iggy, Turner, Young, sada i Maurice Mo Harkless. Sve atleta do atlete, a nitko nije u stanju spojiti dva šuta iz vana. Zanimljiva formula slaganja rostera. Nema još ni jednog tradea, ali ovoj momčadi bi stvarno dobro došao jedan, za centra ili beka, svejedno.

27. pick
Heat je svoj pick poslao u Sixerse, valjda u strahu od dodatnog prolaženja salary capa još jednim garantiranim ugovorom. Šteta, jer teško da bi inače dobili visokog igrača takvog pedigrea, koji je pao desetak pozicija niže od očekivanog prvenstveno zbog nekih karakternih problema koji su isplivali na površinu. Arnett Moultrie je daleko od gotovog košarkaša, ali kao atleta i skakač spreman je pomoći odmah. Jedini problem – ima 21 godinu, ali ne i pojma o tome kako se igra obrana. Dobra vijest za Sixerse – barem nije krilo.

ORLANDO MAGIC

19. pick
Izbor Andrewa Nicholsona ne riješava ništa poziciono, posebice ne zato što imaju Ryana Andersona na četvorki, ali jasno poručuje koja je filozofija novog GM-a Magica Hannigana – zgrabiti najbolji mogući talent koji je na raspolaganju.

49. pick
Kyle O’Quinn je velika mrcina, drvena naravno, koja je u kolektivnu svijest ušla onoga dana kada je njegov Norfolk State izbacio Missouri iz NCAA turnira. Recimo da se ne radi o zamjeni za Howarda, iako double-double učinak zadnje dvije godine faksa nije za baciti.

DENVER NUGGETS

20. pick
Nuggetsi lansiraju odjeb draftu izborom Francuza Evana Fourniera s namjerom da ga ostave u Europi. Swingman bez šuta je zadnje što je potrebno Nuggetsima u ovom trenutku.

38. pick
Stvarno, još jedno krilo? Quincy Miller je valjda prevelik talent da ga se ovdje preskoči, ali pitanje je kada će (ako uopće) Nuggetsi od njega imati koristi.

50. pick
Izzet Turkylmaz neće tako skoro u NBA (prije nikada). I, naravno, u pitanju je krilo. Provjerio sam, David Kahn i dalje je GM Wolvesa, tako da nemam pojma što Nuggetsi rade s ovim draftom, osim što love u mutnom.

BOSTON CELTICS

21. pick
Ostavši bez Whitea i Nicholsona koji bi se sjajno uklopili u lanjski Boston, Aingeu nije preostalo ništa drugo nego izabrati Sullingera koji je možda i najbolji pick & pop talent od svih spomenutih. Obzirom na mjesto na kojem su došli do nedavnog lutrijskog picka, nemaju pravo žaliti se.

22. pick
Možda se nekome čini da je bilo i boljih opcija, ali Bostonu treba mesa pod košem, a Fab Melo donosi upravo to. Momčad koja je trošila minute na Stiemsmu i Hollinsa svakako može naći prostora za žestokog Brazilca koji bi mogao sjajno uklopiti uz Garnetta, pod uvjetom da ovaj ostane.

51. pick
Kris Joseph, još jedan igrač koji može pomoći kao šuter, dobar skakač za poziciju trojke, iako sumnjam da može odigrati obranu na NBA razini. NCAA veteran koji je razočarao u zadnjoj sezoni sa Syracuse, limitiran u svakom pogledu. Igrač druge runde, dakle.

ATLANTA HAWKS

23. pick
Bilo je i boljih opcija, igrač ovakvog profila mogao se ubosti i u drugoj rundi, ali Hawksi očito u Johnu Jenkinsu ili vide nešto više od specijalista za tricu ili smatraju da im ne treba ništa više od toga. Uglavnom, prvi potez novog GM-a Dannya Ferrya bio je poprilično konzervativan, nije posezao za potencijalom već se zadovoljio igračem koji u tri godine na Vanderbiltu ni jednom nije pucao tricu ispod 40% iako je zadnju sezonu ispaljivao suludih 9 pokušaja po utakmici.

43. pick
Mike Scott NCAA je veteran sjajnih brojki, za popuniti rotaciju pod košem kao šljaker. Problem je mizerna visina i ne baš sjajne fizikalije, plus izuzetna čvrstina.

DALLAS MAVERICKS

24. pick
Pick dobiven od Cavsa, Mavsi su pretvorili u Jareda Cunninghama, combo brzanca upitnog šuta koji stilom igre (brzina i atletika prije svega) podsjeća na njihovog Beauboisa. Rizik je mali, a potencijalni dobitak velik, pogotovo ako ste Dallas i definitivno ne gradite novu jezgru oko drafta.

33. pick
Mavsi pojačavaju bedem pod košem, očito ne računaju na Dwighta tako skoro. Visoki kojega biraju je Bernard James. Čovjek ima 27 godina, bio je u vojsci, odslužio tri ture u Iraku, zatim dvije na sveučilištu. Sam kaže da su mu koljena super jer je košarku počeo igrati nedavno. Jasno vam je o kakvom se talentu radi kada ga se uspoređuje s Joelom Anthonyem, ali, čovječe, bivši vojnik pod košem? I to u Teksasu? Odličan pick za Mavse.

34. pick
Cuban očito traži nove obrambene majstore, izbor Jaea Crowdera na ovoj poziciji totalna je krađa. Ovo je valjda jedini čovjek na draftu koji može namlatiti bivšeg marinca Jamesa, ali i suprostaviti se mišićima onom drugom Jamesu, LeBronu, ako se idućih godina ove dvije momčadi opet sretnu u Finalu. Dallas čisti salary cap, ujedno pokušava održati konkurentnu momčad. Pretvaranje onog jednog picka u tri pri tome se možda pokaže izuzetno bitnim jer im je omogučilo da se dokopaju tri iskoristiva igrača.

MEMPHIS GRIZZLIES

25. pick
Oni se baš nisu proslavili draftanjem zadnjih godina (Selby, Henry i Thabeet čini se totalnim promašajima), a i ovaj izbor Tonya Wrotena baš nema smisla. Prvenstveno zato što momčadi bez vanjskog šuta dodaju još jednog bacača cigli (i to pored dostupnog Jeffa Taylora) koji možda može donijeti Mayovsku energiju s klupe u vidu napadanja obrana, ali ne i onaj često krucijalan šut za tri. Ako ništa drugo, barem se više ne moraju misliti oko toga tko je back-up play i mogu u miru otpustiti onu hrpu leševa koju su lani okupili (Selby, Arenas, Pargo).

INDIANA PACERS

26. pick
Baš me zanimalo što će napraviti Pacersi sada kada je Bird odstupio, a s njim i lukavo kockanje s potencijalom koje im je donijelo i Grangera i Georgea. Nažalost, novi/stari predsjenik Donnie Walsh i novi GM Kevin Pritchard smatraju kako je od talenta važnije naći nekoga tko može zamijeniti legendu kluba Jeffa Fostera u guranju pod košem, pa su se odlučili za drvo vrste Plumlee zvano Miles. Super vijest za Heat, Wade i James sada imaju još jednu metu preko koje mogu zakucavati.

36. pick
Orlando Johnson trebo je donijeti malo stabilnosti na bokove Kingsima, slično onome što im Robinson donosi pod koševe, ali naravno da su ga prodali Pacersima za šaku dolara. Tako to rade braća Maloof. Pacersi pak dobili još jednog igrača za na bok.

OKLAHOMA CITY THUNDER

28. pick
I zato je Sam Presti car. Odnosno, bit će ako se Perry Jones razvije u igrača koji može postati koristan član rotacije, a da ne govorim što se može dogoditi ako tip jednog dana postane talent kakav je najavljivan po dolasku u NCAA. Praktički, sutra OKC može istrčati s 5 igrača lutrijske kvalitete, a Presti se može hvaliti kako je nakon Ibake (24. pick) jednog pronašao i na samom kraju prve runde.

CHICAGO BULLS

29. pick
Zanimljiv izbor, Marquise Teague svakako će jednog dana biti napredak u odnosu na Lucasa i Watsona, ali upitno je koliko im može pomoći odmah, dok čekaju da se Rose vrati u formu.

BROOKLYN NETS

41. pick
Blazersi su im izabrali Tyshawna Taylora, valjda kao utjehu ako ostanu bez D-Willa.

54. pick
A evo nam i prvog Gruzijca – Thornike Shengelia. Zašto uzeti prava na igrača koji ti možda može pomoći već ovoga ljeta kad se možeš kockati s momkom koji vrlo vjerojatno nikada neće doći u NBA. Gruzijski rulet.

58. pick
Evo još jedan majstor, Ilkan Karaman. Zašto jednostavno ne ukinu ovu drugu rundu? Mislim, prava na igrače mogu dodijeljivati i bez prijenosa, a u drugoj rundi ipak ima igrača koji ti mogu pomoći odmah.

MIAMI HEAT

45. pick
Mogli su imati Moultriea, Ezelia ili Taylora, a imaju Justina Hamiltona, novog Pittmana, drvo prema kojem se braća Plumlee doimaju kao gimnastičari.

UTAH JAZZ

47. pick
Kevin Murphy. Hej, nije bijelac, ali svakako zvuči kao jedan. Time ispunjava onaj osnovni uvjet za igranje u Salt Lakeu. Senior, dobar šuter, lijevo sveučilište. Valjda zamjena za C.J. Milesa koji je u zadnje vrijeme nešto previše negodovao zbog manjka minuta.

NEW YORK KNICKS

48. pick
Kostas Papanikolau, njega za razliku od ovih dosadašnjih Europljana znam. Ok igrač. Upitne NBA kvalitete, ali ionako neće tako skoro u New York.

LOS ANGELES CLIPPERS

53. pick
Euro igrači biraju se kao da je izbila nekakva epidemija, nakon jednog u prvoj rundi, Furkan Aldemir je već šesti u drugoj. Clippersi isto očito nemaju namjeru dogodine dodati igrača putem drafta.

LOS ANGELES LAKERS

55. pick
Dallas je nakon Crowdera uzeo još jednog stopera s Marquettea, Dariusa Johnsona-Odoma, ali su ga ubrzo trejdali u Lakerse. Možda nije back-up play, možda nije rasni swingman, ali stoper koji može braniti tri vanjske pozicije – vrlo vjerojatno.

60. pick
Robert Sacre, to je pošten pick druge runde. Snažni centar, malo drven, malo betona u tenisicama, ali visinu ne možeš naučiti, zar ne. Dva igrača zadatka za Lakerse, nebitna kao i mnogi drugi do sada.

MINNESOTA TIMBERWOLVES

58. pick
Bravo Wolvesi. Pick potrošen na igrača koji čak ima šanse zaigrati u ligi, odličnog tricaša upitnih fizikalija za NBA, ali zato potencijalnog cimera Chaseu Budingeru. Ne bi me čudilo da jednog dana saznamo kako je Kahn pripadnik Klana ili barem nekog arijevskog bratstva – Wolvesima izgleda nije dovoljna jedna bijela petorka, već su krenuli po drugu.

SAN ANTONIO SPURS

59. pick
I bravo Spursi. Najbolji preostali šuter u ponudi, Marcus Denmon, član je njihovog ljetnog kampa. Odličan tricaš, ali s onim klasičnim problemom, tijelo playa, a nije play, niti je dovoljno eksplozivan da čuva takve, a niti dovoljno visok i jak da se suprostavi pravim dvojkama.

Uf, na kraju mogu samo zaključiti kako smo, kao i obično, imali puno vike nizašto, jedan pitomi draft bez ozbiljnijih tradeova, ali sa zanimljivim izborom igrača i ovom urnebesnom završnicom u kojoj su se momčadi međusobno nabacivale euro prospektima. Također, rijetkost je da baš svih 30 momčadi ima pick, obično netko preskoči ceremoniju.

Od igrača koji nisu izabrani u oči bode jedino ignoriranje Scotta Machada, možda i Kevina Jonesa s West Virginie i Hollisa Thompsona s Georgetowna, ali oni će u najgorem slučaju doći u Europu mlatiti sve ove koji su izabrani umjesto njih, a u najboljem upasti na neki roster putem kampa.

A sada na kuhanje kave i u nove radne pobjede!

RUNNING WITH THE PACK G7

Užas. To je najkraći, ujedno i najbolji opis onoga što su jutros prezentirali Wolvesi. Dizati se u pet ujutro da bi gledao pristup igri ravan onome nekog HR kluba? Toliko sam rezigniran da sam gotovo odustao od pisanja osvrta, ali prije nekoliko sati Rođo mi je vratio vjeru u NBA.

Svratio sam do čovjeka koji se u zadnje vrijeme navukao na NBA 2K, a inače uopće nije fan košarke. Ali, kaže, Konami je za društvo, a, kad soliram, 2K je zakon. I pokazuje mi kako je s Heatom jednu sezonu imao score 82-0. Uz Jamesa, Bosha i Wadea u prvoj petorci su mu Chris Paul i Brendan Haywood, a drugu postavu čine Deron Williams, Ginobili, Durant, Amare Stoudemire i Dwight Howard.

Naravno, Haywood u ovoj konkurenciji strši kao govno u punču. Pa pitam je njega, da zašto nije Dwight starter? A on kaže da je Haywood ipak prvak s Mavericksima i da kao takav ima prednost. Mislim, naslov prvaka ne samo da diže cijenu igračima pa jedan Barea može dobit garantiranih 20 milja, nego očito zblesira i tvorce najbolje košarkaške simulacije jer u svježoj verziji ovaj blokira i zakucava na sve strane, uz odličan postotak sa slobodnih.

Nažalost, u stvarnosti Barea može samo sjediti u finoj odjevnoj kombinaciji i čuditi se momčadi koja jednu večer igra sjajno, a drugu ne liči na sebe (ili je to pak pravo lice, ono staro?). Slične face može slagati i Brad Miller. Jer obojica su itekako svjesni da, iako su veterani prije svega pogodni za epizodne role, svojim iskustvom mogu igrati itekako važnu ulogu u momčadi koja je navikla na poraze kao magarac na batine i koja protiv talentom sebi ravnih ili inferirornijih nikako da zaigra onako kako igra protiv dokazanih veličina.

Doduše, kad imaš više izgubljenih lopti od asista, teško da ti može pomoći i iskustvo velikih utakmica Baree i Millera. Wolvesi noćas nisu bili bez želje, trudili su se najvećim dijelom susreta, ali nisu odigrali ni jednu jedinu akciju koju bi mogli povezati s ovom novom Adelmanovsko-Rubievskom renesansom. Sve što su pokazali bila je lanjska Rambisovska izgubljenost u vremenu i prostoru. Pokazali su da mogu postati granična playoff momčad, pokazali su i da mogu ostati dno Zapada.

Jadni Love je ovaj put skoro zaplakao, usprkos naporima ni on nije odigrao neku bajnu utakmicu, posebice u obrani. Jedini donekle pozitivan dojam ostavio je rookie Williams u drugoj četvrtini kada je serijom sjajnih poteza skoro vratio susret u egal (Cavsi su ga praktički kontrolirali od podbacivanja), Beasley je drugu utakmicu za redom radio kao konj (opet bez učinka) i to bi bilo to. Rubio blijed, Ridnour bezidejan, ostali mrtvi (najiritantniji Darko i Johnson koji se ponašaju kao da imaju tri prstena prvaka). Ali, najviše u oči upada to potpuno odstupanje od igre koju su prezentirali tek nekoliko dana prije. Nigdje kretanja, nigdje dodatnog pasa. Nigdje smisla.

Ukratko, bila je ovo tek još jedna večer iz koje se neće moći izvući nikakve pouke i nikakvi zaključci, večer kakvih će biti na gomile u ovoj ubitačnoj i deformiranoj sezoni. Samo se jedno nameće – jadni Love je još jednu lošu sezonu udaljen od toga da odbije potpisati ikakvo produženje ugovora i da pobjegne glavom bez obzira s hladnog sjevera.

Cavsi? Jamison još uvijek može zabiti, ali i malo što drugo. Također, obzirom da ga je čuvao Beasley, koji baš i nije oličenje stopera, ne treba donositi neke velike zaključke, ali da čovjek ima fini šut, sjajan ulaz i posebice ona old-school finger roll polaganja – ima. Pokretač svega je ipak fenomenalni Verajao koji ovakav all-round učinak nije imao još nikada u karijeri. I dalje je sjajan u obrani, pokriva pola parketa, skače kao navijen, ali paše mu i veća uloga u napadu.

Ne samo da zna dodati ili zabiti otvoreni šut, čovjek vrti akcije s vrha posta i pivotira na bloku kao prava petica. Obzirom na izjednačenost ekipa na Zapadu, onaj tko njega upeca tijekom prijelaznog roka dobit će čovjeka koji može napraviti ozbiljnu prevagu u konferencijskom odnosu snaga.

Još jedna svjetla točka je definitivno Kyrie Irving, točnije njegov šut. Mali je slasher, ali odlučivanje kamo s loptom mu još nije jača strana. Šut pak djeluje kao da je radio na njemu 15 profi sezona. Nemam pojma hoće li biti rasni NBA play, ali da će imat dugu i uspješnu karijeru samo na račun toga što nije ograničen rasponom šuta – hoće.

Casspi definitivno nije NBA startno krilo, Parker je trebao biti u mirovini, Gee je zujalica koja nema definiranu rolu i kao takav neće nikada biti dio pobjedničke rotacije. Ali, rotacija je nešto što Scott ima i što definitivno koristi. Gibson može zabiti u serijama, Sessions je back-up play koji lakoćom stvara višak i sve skupa je dovoljno da se zgaze ovakvi Wolvesi. Svaka čast Scottu što je barem u stanju svaku večer momčad izvesti na parket pripremljenu i, iako na prvi pogled korištenje ovolikog broja limitiranih igrača nema smisla, rotiranje praktički dvije petorke u ravnomjernim intervalima očito im daje najveće šanse iz večeri u večer. S tim da, jasno, takvi potezi ne znači ništa za budućnost.

Što se drugog rookiea Thompsona tiče, inicijali TT dovoljno govore. Skočan, ne pretjerano visok, žilav i s fenomenalnim osjećajem za blokadu, mali je pljunuti Tyrus Thomas. Jedini je problem što je isti Tyrus i po razumijevanju igre pa je noćas za 14 pruženih minuta uglavnom gubio lopte i radio osobne.

LOVE IS ALL AROUND

LJUBAV JE POPIZDILA

Nisam planirao pisati ništa barem još par dana, ali kada sam se jutros probudio i bacio pogled na box scoreove noćašnjih utakmica, naravno da sam opet ostao zapanjen brojkama Kevina Lovea. Znao sam da će mali biti dobar, lud sam za njim još od UCLA dana, ali ovako dobar? Uglavnom, broj 42 je pregazio očajni Cleveland (o kojem ću još nešto reći malo kasnije) sa sjajnih 28-19 uz 3 asista (plus još desetak lansiranih kontri) i 5-5 za trice.

Neke kombinacije brojeva od ranije? Pa recimo samo da je nakon one 31-31 utakmice nanizao i 32-22 te 21-22 partije, a ove tipa 25-18 ili 22-17 više nema smisla ni brojiti. Uglavnom, Kevin Love je trenutno top 15 NBA igrač, možda i top 5 po učinku. Legitimni MVP, bez obzira na pravilo po kojem nitko tko skuplja brojke u očajnoj momčadi ne bi smio biti smatran kandidatom za takvu nagradu.

Ali, svatko tko me natjera da bacim pogled na susret Cavsa i Wolvesa (i to posebice nakon one sramote koju su Cavsi prezentirali protiv Heata) mora biti poseban. Love je konačno postao igrač preko kojega se sve vrti u momčadi Minnesote, što je logičan potez obzirom na sve njegove vještine i sjajan osjećaj za pas. Fascinira kako je ušao u utakmicu izvan ritma u napadu, ali kako ju je opet držao pod kontrolom skokom, brzim pasovima i sjajnim kretanjem u napadu.

Uvijek u pokretu, Love jednostavno izaziva gomile faulova, koje realizira fantastičnim postotkom (ovih 89 % su u rangu brojki Stocktona, Pricea, Kerra, Allena ili Nasha, pa vi sad stanite i razmislite malo i o ovom podatku te o činjenici da ih puca skoro 10 po utakmici). Ono što me posebno veseli je da malo po malo razvija i igru leđima, što će se pokazati krucijalnim jer s legitimnim post potezom Love sutra može biti vrhunski drugi igrač u napadu i nositelj rasne playoff momčadi.

Čovjek puca od snage i to koristi da se izbori za poziciju, ali kako nije pivot majstor poput jednog Jeffersona niti je eksplozivan poput Griffina, njegova post igra svodi se na izboren položaj guranjem, okret u stranu kojim si omogući još poneki centimetar prostora te završnicu pomalo nespretnim horokom koji je dovoljno mekan da upadne u obruč.

Ukratko, dragi moji, Kevin Love je nasljednik Timmya Duncana. Neće biti u stanju ni približno nositi obranu na način na koji je to radio Timmy (fizički je limitiran visinom i brzinom da bi bio stoper u reketu), ali nadoknadit će to korisnijim napadačkim arsenalom. Sve što treba su još dvije sezone u Wolvesima s punom minutažom nakon kojih slijedi izbjegavanje potpisivanja novog ugovora. Bez obzira na novac koji mu mogu dati Wolvesi, Love mora napraviti isto što su napravili James, Wade i Bosh.


sorry Pau, biram ovog drugog brata svaki dan

Uzeti sudbinu u svoje ruke i izabrati najbolju priliku za sebe. I time automatski i za nas, jer ovaj čovjek treba suigrače s kojime se može boriti za naslov, a ne vječna obećanja promašenih franšiza. Love, budi racionalan i zajebi idealizam. Ljubav je začin života, ali bez glavnog jela, začin nema svrhe. Love treba temelj da bi ga jednog dana mogli smatrati legitimnim MVP kandidatom isto kao što ljubav treba materijalnu podlogu da bi cvala. Sirotinja se ionako samo čupa i svađa.

Usput, samo da kažem par riječi o trenutnoj mu pratnji. Wolvesi ne pucaju od talenta, ali od kada je Rambis pojednostavnio igru i cijelu filozofiju sveo na unutar-van pasove (koji su i osnova trokuta, ali Wolvesi ipak ne vrte klasični trokut kakav je Rambis pokušao instalirati u početku, puno su statičniji, skloniji izolaciji nakon spuštanja lopte na post, bržoj realizaciji – posebice nakon Loveovih ekspresnih lansiranja u kontru – te dva na dva screen and rollovima dok tri igrača stoje uokolo i čekaju povratnu – dakle manje-više klasičnoj NBA igri) ova momčad se barem ne muči zabiti.

Obraniti nešto je druga stvar, ali obzirom na rupe u reketu i na jedinici, dakle na ključnim pozicijama, to je i očekivano. Sad se naravno postavlja pitanje kako Darko može biti rupa kada je prvi bloker lige, ali može. Darko je očito sposoban biti pouzdani back-up centar za 20 minuta, međutim u paru s Loveom nije u stanju pokrivati teren. Čisto primjera radi, bacite pogled na način na koji se rotiraju i preuzimaju igrače Noah i Gibson, pa bacite pogled na Darka i Kevina.

Dok dvojac Bullsa radi kao sat, dva bijela brata izgledaju kao dva balvana koja se uglavnom sudaraju. E, sad, kad bi kojim slučajem Love iza leđa imao jednog Noaha, onda se ni njegova za sada potpuno traljava obrana (prečesto ispada, previše se troši na pomaganja nakon kojih se ne može vratiti na vrijeme na svoju poziciju jer je jednostavno prespor) ne bi toliko odražavala na momčad.

Ukratko, Darko skuplja blokade zato što je ogroman i ima instinkt blokera, al i zato što protivnici prelako ulaze pod koš Wolvesa i nude mu se u serijama. Na takvom šetalištu i Dikembe Mutombo dignuo bi svoj ionako suludi prosjek za još barem 3 banane. Ukratko, Darkove brojke su još jedan rezultat gomilanja minuta u lošoj momčadi.

Sad, ako je Love idealan drugi igrač, ako je Darko idealan back-up centar, što još imamo na ovom rosteru? Wes Johnson mogao bi postati solidan spot-up šuter iz kuta, malo krilo za zaokružiti petorku, a sličan bi na poziciji šutera mogao biti i Corey Brewer. Reputacija koja se lijepi uz obojicu, ona all-round igrača i obrambenih majstora, za sada je pretjerana, na sveučilištu su to možda i bili, ali u NBA još definitivno nisu. Međutim, fizikalije i talent su tu.

Ako i jedan i drugi postanu solidni igrači rotacije, to opet ostavlja ogromnu potrebu za vrhunskim talentom, playmakerom. I to doslovnim. Ubacite u ovu momčad igrača profila Rosea ili Westbrooka i već dogodine imate potencijalnu playoff ekipu. Love, Brewer, Johnson – svi su redom šljakeri i takav play koji carini loptu im ne bi smetao, dapače, sjajno bi se uklopio.

I ne, Rubio definitivno nije rješenje.

Za kraj ove male analize moje omiljene NBA momčadi (nastave li Wolvesi u pravom smjeru, možda Sonicsi konačno dobiju zamjenu, iako me strah da sam previše zaglavio u ljubav prema NBA općenito da ijednu momčad ikad zovem svojom, i da, zavidim svima koji imaju samo jednu ljubav na toj činjenici), još bih spomenuo Beasleya.

Nisam ga zaboravio, nego ga jednostavno ne smatram važnim. Beasley nabija brojke šutom s poludistance i čistim fizikalijama, ali njegovo razumijevanje igre je minimalno. S njim kao trećim visokim Wolvesi imaju najgoru obranu lige pod košem, Mike jednostavno nije u stanju braniti jednako brze igrače.

On je kao stvoren svojim mentalnim sklopom za prvog strijelca s klupe, ali Rambis je svjesno žrtvovao obranu kako bi napad učinio ubojitijim. Međutim, kada bi Brewer i Johnson redovno zabijali iz vana ovako kako su to radili noćas protiv Cavsa, onda bi i potreba za Beasleyem u petorci bila manja.

Njegove brojke će za razliku od Loveovih neminovno pasti, a, ako ne zabija skok-šut dosadašnjim ritmom i postotkom, Beasley nema previše toga za ponuditi. Ukratko, ako je Love novi Timmy, Beasley je novi Al Harrington. I nema ništa loše u tome, dok god ne gradiš budućnost oko njega.

TETKICA IS BACK

Ovih dana sam posebnu pažnju obratio na Bullse želeći vidjeti kako će reagirati na povratak Boozera. Obzirom na to koliko je važnu ulogu Gibson igrao u obrani, zanimalo me kako će Thibodeau uklopiti Boozera te pritom ne ostati bez Gibsonovih kvaliteta koje su idealno nadopunjavale Noaha. I, s druge strane, zanimalo me kako će Rose reagirati sada kada bude trebalo redovno spuštati loptu na post.

Pa, prvo me šokiralo da je povratak Boozera totalno iz igre izbacio Noaha. Bez Gibsona uz sebe Noah se od agresivnog obrambenog igrača koji leti na sve strane morao vratiti u ulogu korektora, zadnjeg čovjeka obrane koji ispravlja tuđe greške, a to za sada ne ide glatko. Rose i dalje igra svoju igru, lopte u post idu neredovito, a to definitivno nije način za igrati kad imaš Boozera u ekipi.

Mislim, da ga nema, onda Rose može slobodno 40 puta po utakmici ići na obruč, 30 puta u pokušaju realizacije, 10 puta u pokušaju povratne. Ali, ako već svjesno igraš sa slabijim obrambenim igračem kako bi imao bolji napad, onda taj igrač mora dobiti loptu. A Boozer će zabijati, to mu nikada nije bio problem, samo ga treba hraniti loptama.

Jasno, nema nikakvog razloga za paniku, tek su tri utakmice iza nas. Ne sumnjam uopće da će Noah brzo pohvatati konce nove obrambene uloge. Zrno sumnje imam u to da Rose može usporiti, često djeluje potpuno izgubljeno ako nema loptu u rukama, ali Thibodeau će naći načina da ga natjera da ponekad odigra i pozicioni napad. A kad Rose i Boozer počnu vrtiti pick ‘n’ roll s osjećajem jedan za drugoga, pazi se Istoče.

Držimo oko na Bullsima, malo koja momčad ima ovakav potencijal za napredak u tijeku ove sezone, da iz playoff momčadi postane možda i pravi izazivač. Očekujte redovne izvještaje o tome kroz naše Bong Shopping Reporte. Možda smo malo previše pro-Bulls, ali vidjet ćete da je to s razlogom.

LeMUDO

Osim što je LBJ još jednom pokazao kakav je papak rugajući se s dojučerašnjim suigračima (ali i kakav je talent zabivši 38 bez da se oznoji), tekma protiv Cavsa bila je zanimljiva samo iz dva razloga.

Kao prvo, nadam se da su se konačno svi uvjerili u ono što govorim od početka sezone, a to je koliko su Cavsi očajni. Svatko tko je mislio da imaju šanse protiv Heata taj, bez uvrede, mora razmisliti o svojim stavovima prema košarci (posebice ti Simmonse, čovječe, nekada sam jedva čekao da napišeš kolumnu, a danas mi ih se uopće ne čita, ponavljaš se i natežeš teze samo da zaokružiš svoje stavove donesene na osnovu jedne pogledane utakmice, a gdje je nestala ona ljubav praćenja, ona radost otkrivanja i potrage za novim vrijednostima). Jer, onoliki talent kakav ima Miami, nasuprot onakve suše kakva vlada u Clevelandu ne može rezultirati nego gaženjem. Zaboravite psihu, atmosferu, motive. U NBA ligi, ma u svakom vrhunskom profesionalnom natjecanju i poslu, važan je samo talent. Tko zna zna. To je najvažnija istina, ne samo profi košarke nego uopće svake sfere života. Nema tu pravdi, zapletenih logika. Nikakva teorija koja ugađa našem pogledu na svijet i filozofija idealizma tu ne vrijedi. Samo gola praksa. Delanje. Man at work. Talent. O da.


od višeg prema nižem – Riley, LBJ, Wade, Spoelstra, Bosh

Drugo, lako za to što je ovo bio tek jedan dio sapunice zbog kojega sam bio budan dobar dio noći. Barem dok sam čekao da počne. Jer, iskreno, otišao sam u krevet čim je Scott nakon tri minute zvao prvi time-out. Čemu se mučiti s gledanjem očajne košarke, pogotovo kad me razočaralo ono zbog čega sam ponajviše i čekao tekmu – obračun publike s Jamesom. Kad ono, hukanje, malo parola, poneka uvreda. Navodno je bilo i nekih obračuna u onim jeftinim sekcijama, ali većina dvorane nije previše ludovala, samo su slikavali sa svojim skupocjenim mobitelima. U biti, imali smo prilike vidjeti jednu prijateljsku tekmu, barem po standardima na koje smo mi na Balkanu navikli.

I što nakon svega možeš nego samo još jednom zaključiti da živimo u idiotskom svijetu, skrojenom po uzoru na naciju idiota. Ne pada mi na pamet pravdati ovu moju stoku koja pali dvorane i razbija tuđe glave zbog potrebe za ispušnim ventilom, ali ni ovo što smo pratili zadnjih dana nije puno bolje. Vidiš napumpanu atmosferu i gomile potrošenih riječi oko ničega, jedino važno što možemo zaključiti iz svega je da Miami ima talent kojim u trenu može okrenuti sezonu, dok Cavsi nemaju dovoljno talenta niti da ih uzdigne na noge pa da barem poginu kao muškarci.

Vidiš gomilu ljudi koja umjesto da uživa u trenutku i upija ga punim plućima, jer James je ipak sjajan košarkaš i samo jednom će njegov povratak u Cleveland imati ovakvu važnost, gleda u mali ekrančić koji drži iznad glave i pazi kakva im je rezolucija, sve kako bi jednog dana mogli reći da su bili na tekmi. Hej, moroni, pa vi jeste ne tekmi. Uživajte u trenutku, a ne u jebenom dokazu trenutka. Nažalost, duše su odavno napustile tijela, a ega su zauzela prazna mjesta.

Uglavnom, komentatori su se zgražali nad balkanizacijom jedne dvorane, potpuno uronjeni u svoj osjećaj malograđanskog zadovoljstva, a meni je super što se ipak iza sveg ovog cirkusa dao naslutiti i tračak stvarnosti. Jer, Ohio je u kurcu, industrija je u banani, nezaposlenost je ogromna, Ohio je Dalmacija, Ohio je Slavonija, Ohio je ono što nam je The Wire dobro pokazao na svom primjeru – treći svijet u samom srcu prvoga, sakriven iza lažne slike koju prezentiraju mediji.

A, kao pripadnici trećeg svijeta, vrlo dobro znamo da treći svijet ne može bez bacanja pive. I to je super, šteta samo što su ti što je bacaju smješteni na one balkone na vrhu dvorane i ne bi dobacili do Jamesa ni da imaju ruku kao Jan Železny. Jer, o problemima se treba pričati, stvaranja iluzije da je sve u redu ne pomaže nikome, čak ni onim stanovnicima predgrađa koji se ne žele uzrujavati. Dragi moji, ponekad je dobro uzrujati se, poduzeti nešto, da ti sutra bijesna gomila ne bi pregazila taj ugodni život koji čuvaš.

Nije mi namjera biti neki agresivni ljevičar, bože sačuvaj. Ja poštujem poštenog kretena. Evo, s guštom poslušam Colina Cowherda, najzadrtijeg pobornika aristokracije. Sve ovo je tek analogija za košarku, naravno. Šta, vi ste mislili da je košarka analogija života? Ha ha ha ha, kakvi papci. Koga briga za išta osim košarke. Stoga, prevedeno na košarku, ovo znači da nas čekaju neki novi dani s Miami Heatom. Bit će sada priča kako je James pokazao svoju veličinu, kako je bio najbolji kada je bilo najpotrebnije. Bit će masturbacije kako je ovaj trenutak prelomio sezonu jer je učinio da Miami postane momčad. Pred onakvim neprijateljem, momčad je konačno shvatila da mora disati kao jedan da bi preživjela.

Kakva hrpa sranja.

Stvorit će se ta iluzija da je sve super. To je ono što kapitalističkoj malograđanštini treba, potvrda da egoizam, sebičnost, nepoštivanje protivnika i gaženje dojučerašnjih suradnika na kraju odnosi pobjedu. Ali, imam jednu vijest za vas dragi moji. Heat i dalje nema nikoga pod košem. Njihov play se i dalje zove Carlos Arroyo, znan i kao manje talentirani portorikanski revolveraš u dvojcu Arroyo-Ayuso. James je i dalje spreman baciti pod vlak svakoga za koga osjeti da mu može poslužiti kao isprika. Bosh i dalje nije fajter.

Nije ovo nikakav preokret. Ovo je tek očekivani početak. Miami koji gazi loše momčadi, a gubi od dokazanih ekipa. Jedino što treba zapamtiti je taj podatak da su u jednom trenutku izgledali gore nego je itko mogao i zamisliti, samo zbog Jamesove potrebe da sve podredi sebi. I sad bi jedna dobra utakmica u kojoj nije mogao promašiti i to protiv najgore momčadi u ligi to trebala promijeniti?

Ništa, sad samo treba čekati trenutak da Miami opet upadne u probleme, pa da se opet čuje i glas razuma, da netko progovori o problemima. Do tada, bit ćemo bombardirani prividom raja. Kao i svakoga dana. Ali, kao što reče veliki Damir Avdić, nije problem u raju. Problem je u njegovim stanovnicima.

Kad će taj playoff više, mamicu mu jebem.

CLEVELAND

Prije nego krenemo s pričom o Cavsima, par riječi o Shaqu u Bostonu, obzirom da je osvrt na Celticse iza nas. Ja stvarno mislim da je to solidan potez. Ono, u glavama Aingea i Riversa Boston je očito i dalje momčad koja je broj jedan na Istoku i koja prije svega treba još mesa pod košem da se nekako suprostavi Bynumu, Gasolu i Odomu. Kad se vratim na prošlu sezonu i kad se sjetim kako je fantastično (da, fantastično, uopće ne smatram da pretjerujem) Shaq igrao protiv Lakersa u dresu Cavsa (Cleveland je pobjedio u obje utakmice u regularnom djelu, i to poprilično uvjerljivo, a Shaqovo zatvaranje reketa i ometanje igre na centre bilo je ključno), samo mogu pozdraviti ovu odluku.

Naravno, tu negdje se krije i problem. Shaq je u tom periodu taman naučio kako ne smetati u napadu (na početku sezone neuigranost je bila najveći problem Cavsa) i kako pomoći u obrani, te je uhvatio pravu formu. Onda je došla ozljeda, ispadanja iz forme, povratak u momčad u playoffu i krah. Cavsi su, umjesto da ga doziraju samo u pravim situacijama, doveli sebe praktički u situaciju s početka sezone kada u isto vrijeme uigravaš momčad i razigravaš O’Neala. A tako nešto se u playoffu ne radi.

Dakle, ovaj potez ima smisla ako će Boston znati dozirati O’Neala. Znači, koristiti ga samo kada je potpuno spreman. Pažljivo mu dozirati minutažu na početku da pohvata koncepciju igre ali da ne smeta. Birati mu večeri kada će igrati značajnu ulogu – protiv Orlanda će trebati na 20 minuta, protiv Lakersa i više. Također, stvari kao takve treba postaviti u startu, a ne da se dovodiš u situaciju kao Mike Brown da plešeš oko njega i onda još zauzvrat dobiješ neprijatelja u svlačionici. Doduše, sumnjam da će veterani u Bostonu pasti pod Shaqove mentalne igre, ako ga itko može dovesti u red to su oni.

Na kraju krajeva, Boston praktički neće ništa koštati ni ako usred sezone zahvale Shaqu na uslugama i krenu svojim putem. Mudro su čekali da ovaj pristane na veteranski minimum, jedino što su eto napravili kompromis pa su ga potpisali na dvije godine umjesto na jednu. Ali, i to je bolje nego da su mu dali midlevel koji je Shaq prvotno tražio. Boston može dobiti solidnog back-up centra, ne može izgubiti ništa. Sad još samo da uvjerim Staroga u ovo, već je ljutito skinuo majicu na Celticse sa sebe i zaprijetio da će je baciti kada je čuo za ovaj spoj. Koji je možda neprirodan, ali u biti nije kada shvatite da su jedan drugome potrebni i da bi to moglo biti dovoljno da simbioza uspije.

CAVS

Oko Cavsa će biti zanimljivo vidjeti kako će se podijeliti tabori. Naime, imate samo dvije opcije – ili ćete zastupati onu struju koja tvrdi da će Cleveland bez Jamesa postati kanta za napucavanje, ili mislite da i bez njega ovaj roster ima dovoljno moći da se bori za utješni nastup u playoffu kao osmi nositelj. Ma kako slabašan bio Istok, i ma kako mi se sviđali Varejao i Hickson kao par pod košem, ja osobno više naginjem prvoj opciji.

Jednostavno ne vjerujem Byronu Scottu. Mislim da je bio poprilično siguran da će James ostati u gradu kada je prihvatio posao trenera i da sada uglavnom provodi dane razmišljajući zašto nije bio malo oprezniji. Scott do sada nije trenirao momčad bez dominantnog playmakera, praktički se dobar dio njegove filozofije svodio na to da pusti Kidda ili Paula da diktiraju tempo i način igre. Njegov posao je bio vikati na rookije, rotirati visoke i paziti da asistent zadužen za obranu radi svoj posao. Njegova karijera je splet okolnosti, čovjek je igrao s Magicom i znao je što za momčad znači pravi play, a onda ja kao trener nasljedio Kidda, zatim i Paula. Sve što je trebao bilo je balansirati između uloge prijatelja s veteranima i autoriteta prema mladima, što je princip na kojemu ne možeš izdržati dugo, osim ako nisi vrhunski manipulator poput Doca Riversa. A Doc je vrhunski jer i sam vjeruje u to što priča i ide u kost, dok Scott uvijek iza svega kao da ostavlja nekakav odmak koji smanjuje rizik i osigurava pozadinu.

Uglavnom, siguran sam da više vremena trenutno provodi smišljajući albije za buduće neuspjehe nego planirajući plan igre za iduću sezonu. U biti, Cavsima to vjerovatno i odgovara. U ovakvim situacijama, kada nemate talenta ni budućnosti, totalna destrukcija je jedino rješenje. Ludi Dan Gilbert za sada je mudro izbjegao zamku nasilnog pojačavanja momčadi, odlučio se za igru s ovim što ima i to je jedini ispravan put. Ostvarila se ova verzija koju ja zastupam, dakle da će Cavsi imati maksimalno 30 pobjeda, ili pak ona o ulasku u playoff, svejedno je dok god ovakav roster pliva ispod salary capa i dok god postoji šansa da već za dvije godine momčad potpuno promjeni izgled.

Draft je uvijek opcija, zato, kako god okrenuli, Gilbert u ovoj situaciji ne može izgubiti. Ako momčad uđe u playoff, bit će još veći heroj nego nakon što je napisao ono blesavo pismo. Ako ne uđe, čeka ga draft i dovođenje jeftinih talenata. Tu su uvijek i tradeovi – koja momčad koja se bori za vrh ne bi pokušala sve da dovede Varejaoa? Istina, ugovor na 5 godina nije malen, ali je realan kad uzmeš u obzir da je Varejao u stanju odigrati obranu pod košem kao malo koji igrač a upravo taj dio igre je ključan ako ste šampionska ekipa. Za momčad koja hvata 30 pobjeda takav igrač je nepotreban i beskoristan.

Takvoj ekipi treba nabijač brojki poput Ramona Sessionsa. Koji u ovoj kombinaciji praktički dolazi kao zamjena Delonteu Westu. Jadni munjeni Delonte, ma kako lud bio, opet je nakon Jamesa jedini Cavalier koji je bio u stanju odigrati 1 na 5 i stvoriti višak igrača. Praktički, revolveraški duo Williams-Sessions čini mi se kao realna kombinacija za većinu minuta misli li Scott nekako zabijati dovoljno s ovim rosterom.

Obrambeno Cavsi uvijek mogu biti dobri. Da je ostao Brown, vjerovatno bi takvima i ostali. Pod Scottom sumnjam u takav razvoj situacije. Hickson će naići na puno čvršće obrane nego je to bio slučaj lani dok su svi bili fokusirani na LBJ-a i barem ćemo imati šanse vidjeti o kakvom se igraču radi. Hollins, koji je također stigao iz Wolvesa, dokazano je beskoristan centar, a jadni Joey Graham, koji nekim čudom i dalje ima posao u ligi iako ni u Torontu a posebice lani u Denveru nije pokazao ništa, ima nezahvalnu ulogu da na rosteru popuni mjesto koje je zauzimao James. Mišićima i fizičkom pojavom Graham čak i podsjeća na LBJ-a, a onda ga vidiš kako igra i skužiš da tu staje svaka sličnost.

Cavsi imaju nešto prostora na salary capu, ali obzirom da na tržištu ionako nema igrača koji im može pomoći (naime, njima treba talenta na svim pozicijama a njega u ovoj fazi tržnice više ne možeš naći) i da nema smisla trejdati Varejaoa za igrača sličnog ugovora koji eventualno popunjava neku drugu ulogu, najpametnije im je mirovati i čekati da isteknu ugovori Williamsa i Jamisona te krenuti od nule.

INDIANS

Preko ove situacije s Jamesom naučili smo da navijači u Clevelandu nisu obični navijači. Naime, jadni, toliki su luzeri u profi sportu da im svaka situacija u kojoj se stvari ne odvijaju kako njima paše djeluje stresno. Papci, kao da im sport treba biti lijek za frustracije uzrokovane time što žive u post-industrijskom gradu i što nemaju muda kao svaki pravi Amerikenjac zaputiti se barem prema Floridi ako ne i prema Kaliforniji.

Samo, za razliku od situacije u kojoj se nalaze Brownsi (dugogodišnje rasulo u upravi i struci koje je dovelo do manjka talenta na svim pozicijama u momčadi) i Cavsi (post-LeBronovska apokalipsa), Indiansi uopće nisu loše postavljen klub. Nemaju novca, zbog čega im talenti uredno odlaze u bogatije klubova, ali barem stalno proizvode te iste talente. Također, povijest kluba krcata je uspjesima barem podjednako kao i razočaranjima.

Uostalom, zahvaljujući televiziji i filmu, te tom nesretnom logu na kojem se, budimo iskreni, nalazi zubati retardirani Indijanac crven od ispijenih hektolitara vatrene vode, Indiansi su definitivno ime koje ima neku težinu u mainstremu. Tako da je praktički pitanje sezone kada će im se poklopiti dobra generacija koja ih može odvesti do playoffa ili možda čak naslova. Dok mudro rade na svojim potencijalima, uvijek postoji nada, pa makar i dalje ne bili u stanju zadržati talente.

Njihov trenutni problem je nedostatak prvoklasnih pitchera, a kao što smo do sada naučili, bez toga nema rezultata. Prije par sezona imali su Clifa Leea, jednog od vjerovatno 5 najboljih pitchera uopće, ali su ga prepustili bogatijim klubovima. Sad, problem Indiansa je taj što ne samo da gube talent kada dođe vrijeme za produženje ugovora, već što ga uopće nemaju ambicija zadržati. Tako da je i Lee otišao dvije godine prije nego je trebao. Ma, uopće se riješe vrhunskih igrača čim im netko pokuca na vrata i zatraži ih. Doduše, dobiju zauzvrat dovoljno novih talenata od kojih će napraviti buduće zvijezde, ali malo je takav princip poslovanja isto blesav. Izgleda da ipak ima nešto u tim vodama u Clevelandu.

Uglavnom, trenutni mladi as se zove Jeanmar Gomez, on ima potencijal izrasti u zvijezdu, a od napadača treba izdvojiti mladog i sjajnog catchera Carlosa Santanu, koji je upravo prije neki dan gadno sredio nogu i za kojega je sezona završena. Šteta, jer se već u prvoj sezoni počeo nametati kao lider ekipe. Praktički, on i Gomez su budućnost kluba i dvojac na kojem bi svaka druga franšiza gradila budućnost.

Ostatak ekipe čine poneki solidni veteran, te uglavnom gomila nedokazanih igrača. Trenutno kvalitete kakvu imaju Gomez i Santana na ostalim pozicijama baš i nema, što je dobro znati ako ste kladioničar. Naime, dok se navijači ipak mogu nadati da će jednom imati dovoljno oružja da se ponovo bore za naslov, ozljedom Santane i nedavnim tradeovima nekoliko pouzdanih veterana u momčadi koje se bore za playoff, Indiansi su se praktički doveli u situaciju da imaju možda najgori roster u MLB.

THE ROSTER OF THREE

Entourage (Doug Ellin, 2004.-?)

Sedma sezone je u tijeku i taman će biti gotova negdje početkom devetog, nakon čega se lijepo skida u komadu, odvaja se jedan cijeli dan i – mozak na pašu. Sad, jasno je meni zašto mnogi ovu seriju smatraju glupom i ne kuže zašto bi itko odvojio vrijeme na nju. Ona to u principu i jeste. Stvar je u percepciji. Naime, ako gledate Entourage zbog drame, naići ćete samo na gomilu klišeja. Ali, ako volite film i Hollywood vam nije mrzak pojam već tek jedan od izvora zabave, onda je definitivno blesavo propustiti ne zaviriti kako se u njemu živi. A Entourage to prikazuje na gotovo dokumentaristički način, ako kužite što hoću reći. Volio sam Lost zbog te ovisnosti koju je izazivao svojim konstantnim zapletima. Ma, uživao sam u masu TV serija, zadnjih godina gotovo više nego u filmovima. Ali, samo dvije želim imati na polici, od prve do zadnje epizode u originalnim pakiranjima. Wire i Entourage. Jer, koliko god da vam se činilo da nemaju ništa zajedničko, varate se.

Wire je prikazivao stvarnost jednog predgrađa jednog grada Zapadne civilizacije (to što se radi o Baltimoreu daje pečat autentičnosti, ali u pitanju je ipak prije svega odlično napisana i realizirana fikcija koja je dovoljno univerzalna da se može vezati uz bilo koji drugi grad). Entourage prikazuje stvarnost jedne hollywoodske zvijezde i uopće stanje uma u tom dijelu svijeta. I jedna i druga serija su jače po onome na što ukazuju i po reakcijama koje izazivaju na račun svojih postavki, nego po onome što se dešava u klasičnoj fabuli. Wire ima masu klišeja u sitnim zapletima i epizodama, ali veličina ideje nad njima daje im snagu kakvu inače ne bi imali. Jasno, morate popušiti taj koncept da bi plovili kroz sve te minute uživajući i ne obazirući se na sitnice. Ista stvar je s Entourageom – popušite li koncept da je to što prikazuju stvarno to što govore da jeste, onda će vam epizodna pojavljivanja Stevea Nasha, Bona Voxa, LeBrona Jamesa, Matta Damona, Toma Bradya biti više nego dovoljna da izbrišu sve negativne konotacije koje budi eventualni neuvjerljivo odrađeni podzaplet.

A ako niste fan koncepta, tada je lako biti sitničav i naći nečemu mane. Ne znam, ali evo čak i u nedavnom slučaju LeBronova odlaska u Miami, kada se u jednom trenutko počeo spominjati izvjesni Ari Emanuel kao čovjek koji je s Maverickom Carterom došao na ideju za The Decision, meni je odmah pao na um upravo Entourage. Naravno, zato što je genijalni Ari Gold u izvedbi fenomenalnog Jeremya Pivena (koji je definitivno rođen samo zato da bi glumio Arija) kao lik baziran upravo na Emanuelu. To je ta stvarnost o kojoj vam pričam. Entourage je pogled u jedan svijet. To bi trebalo biti dovoljno da ga se prati. Jasno, da bi bili potpuni fan morate popušiti i likove i priču ali to je već individualna stvar. Meni su dogodovštine četiri najbolja prijatelja jednako drage i izazivaju jednake osjećaje kao kad se zajedno u kadru nađu McNulty, Bunk i Lester. To je onaj krajnji test koji npr. Mad Man kod mene nikada nije položio i zbog kojega me, usprkos solidnom konceptu i odličnoj izvedbi, ostavlja apsolutno hladnim.

The Franchise (Terry Pluto & Brian Windhorst, 2007.)

Dva najveća živuća sportska novinara iz Clevelanda na pitak način su opisali godine u kojima su Cavsi preko Kempa, Dariusa Milesa te na kraju LeBrona postali klub kakav smo do nedavno poznavali. Nije da masu toga svaki NBA fanatik već ne zna, ali ovakav faktografski tip štiva ionako najviše služi da se ubije vrijeme u hladu između kupanja. Doduše, ima par fenomenalnih poglavlja, posebice ono o potpisu Jamesa za Nike, koje baca dodatno svjetlo na način na koji funkcionira Globalna Đikona.

Stuck On Nothing (Free Energy, 2010.)

Jedna od osobno najdražih mi stvari koje sam ikada napisao recenzija je za ovaj fenomenalan pop album, koji za sada vodi u ovogodišnjoj trci za album godine. Svaka čast bendovima koji su u stanju izraziti blues bijeloga čovjeka, ali bio on trenutan ili prolazan, blues je uvijek nadahnut weltschmerzom (kad smo već kod boli, skužio sam da je osnovna razlika alternative i mainstreama u tome što alternativni glazbenici pjevaju o svjetskoj boli kroz vlastita iskustva, dok se mainstream uglavnom bavi vlastitom boli kroz iskustva kakva zamišlja da bi trebala biti). A za ljeto nam nikakvo šmrcanje ne treba. Da, lijepo je stisnuti volan svoga automobila u trenutcima dok svira glazba za koju misliš kako te razumije, ali još ljepše je nagaziti gas dok je oko tebe glazba koje ti mami osmjeh na lice i ne tjera te da se shvaćaš preozbiljno. Meni je samo žao što danas tisak nema nikakvog utjecaja i što su se svi zavukli u svoje ugodne kutke, jer samo deset godina ranije ova ploča bi vladala svijetom uz pomoć glazbenih magazina koji bi je promovirali. Danas vlada samo u mojoj glavi. Jebiga, idemo kuglati.

LEBRONO VOX

Još sat vremena dok ne saznam odgovor na pitanje koje me muči već nekoliko godina:

IS LEBRON FOR REAL OR IS LEBRON FULL OF SHIT?

E, napaljen sam kao da je u pitanju sedma utakmica Finala u nekom paralelnom svemiru u kojem igraju Sacramento Kingsi iz 2002. i Phoenix Sunsi iz 2006. Mislim, pa drugi krug se još prije par dana činio rješenim, a sada, zahvaljujući Kralju, sve gori.

Iz jedne konferencijske polufinalne serije sve skupa se pretvorilo u potragu za Istinom. Ono, ako LeBron odvede Cavse do pobjede, peta utakmica ostat će tek jedna mrlja u karijeri mu. Ukoliko Boston noćas završi posao, peta utakmica ostat će zapamćena kao dan kada je zemlja stala.

Zadnjih par dana svi su rekli sve o svemu, Kralju su leđa okrenuli i najvjerniji podanici, isti oni koji će već sutra, ako kojim slučajem Cavsi pobjede, opet pisati hvalospjeve njegovoj veličini. Mene iskreno nije briga. Nije da mislim da će Cavsi proći, jer ionako im nikada nisam davao nikakve šanse protiv Magica. Doduše, da će ih već Boston izbaciti nisam ni pomišljao, ali nije neočekivano. Cavsi jednostavno nisu momčad za velike stvari.

Oni skloni teorijama urote kazat će kako je Kralj digao ruke od ove momčadi i kako se već fokusirao na selidbu u novo kraljevstvo. Međutim, Kralj jednostavno nije na toj košarkaškoj razini da bude prvak.

Čovjek se iživljava u regularnoj sezoni, u nebitnim utakmicama, a u ovim najvažnijim nestane. I onda kaže “I spoil a lot of people with my play”. Pa što ta izjava ne govori sve o njegovom stanju u glavi, čovjek je u principu holivudska zvijezda prije nego sportaš. Sjetite se samo legendarnog crab dribblea, on jednostavno ne može sam sebi priznati kada pogriješi jer nikada, ama baš nikada u životu nije čuo kako mu netko govori – zajebao si.

LeBron je proizvod društva koje stvara tinejđerske zvijezde koje prije dvadesete postanu alkoholičari. Pitanje je može li se on ikada probuditi iz svoga sna, stoga mi je i drago da se uvijek nađe dovoljno momčadi kojima je igra još uvijek važnija od poze, momčadi koje mu mogu stati na put. Jer, postane li čovjek s ovakvim shvaćanjima sporta prvak, kvragu sve. Ne želim Globalnu Đikonu za šampiona.

Da, ja smatram da je LeBron kriv za sve. Mike Brown je grozan trener, ali odavno ga ne bi bilo u Clevelandu da se Kralju ne sviđa taktika koje se vrti isključivo oko njegovih odluka. Njegovi suigrači nisu vrhunski igrači, ali nisu ni tako jadni kako se čine. Samo, budite vi na razini zadatka u momčadi u kojoj nisu posložene vrijednosti i u kojoj je jedino važno klanjati se pred oltarom Izabranog.

I koje su to gluposti sa svim onim slavljima, smijuljenjem, fotkama, plesanjem. Sve nešto kao odraz momčadskog duha. A lider ti je čovjek koji te gleda u oči i mulja ti. Ostajem, odlazim. Vidjet ćemo. Nemojmo pričati o ljetu. Ali, hej, uvijek možemo pisati o tome.

Nitko me ne može razuvjeriti da je teret koji je LeBron stavio oko vrata klubu tim svojim stalnim isticanjem neizvjesne budućnosti na kraju svima presudio. Jednog Gilberta, spretnog poduzetnika, strah da ostane bez svoje najvažnije igračke toliko je oduzeo da se bojao išta radikalnije mijenjati (prije svega dati otkaz Brownu i dovesti veterana za trenera).

Browna i suigrače strah je oduzeo jer su postali svjesni da su bez Jamesa ništa. Navijači su trpili sve te izjave, umjesto da poruče kako ih nitko neće ucjenjivati. A Kralj je radio upravo to, ucjenjivao je sve oko sebe. Mislim, jasno da su krivi svi ti koji su dopustili uopće dovesti se u takvu situaciju, situaciju obojanu lažima i nesigurnošću. Pa kako itko može složiti momčad šampionskih ambicija a da u isto vrijeme nema pojma što će s njom biti za par mjeseci? Čemu stvarati takav ogroman pritisak?

Tako da nije nikakvo čudo što je nakon onakvog debakla, LeBacla, i Gilbert odbacio rukavice i prozvao momčad. Niti što su navijači zviždali svoga Kralja. Konačno su dobili priliku da naprave nešto što oduvijek žele. Nabijemo tebe i tvoje ucjene, to je nešto što je svatko normalan trebao reći od prvog dana. A kada nije, onda se takve stvari nakupljaju. I onda se dogodi kolektivna katarza.

Najluđe od svega, osim što je sludio cijeli jedan grad, LBJ je umalo sludio i cijelu ligu. Knicksi su već dvije godine kanta za napucavanje baš zato jer sve baziraju na premisi da će James postati njihov član i da ništa drugo nije važno. Jedan David Lee, prekrasan košarkaš koji iza sebe ima dvije odlične sezone i koji se uvukao u srce svakom fanu košarke, kao da ne postoji. Kao da nije on taj koji se muči u New Yorku, a da James nije tek fikcija.

Naravno, pola lige je iskoristilo te priče da ne radi ništa, već da sjedi i čeka. Jer, kao, možda im netko upadne u krilo. Što jest jest, Kralj je stvarno moćan. Sad još samo ostaje vidjeti da li je i tako dobar kada se treba izvući s dna kao što je dobar kada treba manipulirati tim nesretnim medijima koji su ga stvorili. I koji će ga možda i srušiti, uz cijenu rušenje svega oko njega. Pa tako možda i ekonomije jednog grada.

Noah, svaka ti čast, u tom gradu stvarno nešto nije u redu. Usput, evo i ovdje još jednom link na sjajni članak Adriana Wojnarowskog koji u biti sadrži sve što trebate znati o ovoj situaciji. Autor, naravno, nije s ESPN-a. Ali, lijepo čovjek kaže – ovo je trenutak istine. Mislim da više nitko ne misli da Cavsi mogu osvojiti naslov, ali svima nam treba neki dokaz da je James košarkaš a ne tek vrhunska kombinacija fizikalija iz nekog laboratorija. Treba nam i duša, a ne samo tijelo.

NEW OLD WORLD ORDER

Sve priče o divljem, divljem Zapadu, razbile su se o hrid zvanu konferencijska polufinala, koja valjda od kad znam za sebe nekako donose najmanje playoff uzbuđenja. Ne zato što su serije dosadne po defaultu, već zato što nakon ludnice prve runde (svaki dan je gomila utakmica, playoff je tek krenuo i nitko ne zna kako će koja ekipa reagirati, donji dom uvijek je u stanju namučiti gornji ako se potrefe dvije ekipe koje jedna drugoj ne odgovaraju iz ovih ili onih razloga) slijedi razdoblje u kojem se sve smiruje. Raspored tekmi je po prvi put nakon pola godine sveden na tekmu ili dvije dnevno, a da ne govorim kako se svakoj sitnici posvećuje previše pažnje. Puno se priča, premalo igra.

Ako imamo sreće, svake godine od četiri pružit će nam se barem jedna serija vrijedna praćenja, pa kad to podijeliš na dnevne doze, stvarno nije lako ostati u NBA ludilu. Doduše, kad se čovjek navikne na ritam, onda još više uživa u svim trenutcima finala konferencija i Finala. Samo, te serije su uglavnom drame samim time što uključuju najbolje momčadi, što uglavnom znači i najveću izjednačenost. Ne uvijek, ali zasigurno češće nego polufinala koja uglavnom mnogima donose otriježnjenje.

Otriježnjenje je ovaj put pogodilo sve, te čak ni serija od koje smo najviše očekivali, ona između Sunsa i Spursa više nije napeta. Praktički, nakon sinoćnjih pobjeda Cavsa i Sunsa, više nemamo što gledati do idućeg vikenda, kada bi, ako bude sreće, trebala početi konferencijska finala. Mislim, ima se što gledati – dobre košarke nikada dosta, ali ništa od onih trenutaka većih od života koje ćemo pamtiti.

Pa obzirom da smo se nagledali utakmica i znamo sve, da donesemo neke zaključke i pokušamo predvidjeti što nas još čeka.

Krenimo s Orlandom jer tu se ima najmanje toga za reći. Magic će očekivano pomesti Hawkse, s tim da ovakav raspad Atlante ipak nije bio planiran. Joe Johnson javno proziva suigrače i izriče sumnje u njihov pristup, Woodsona navodno ne samo da nitko ne sluša već mu mamicu psuje tko se sjeti, te svi kao da jedva čekaju što prije otići doma. Nešto ponosa se pronašlo da bi se suprostavilo Bucksima, ali za stati pred Howarda i društvo to neće biti dovoljno, jer Hawksi ni u idealnoj situaciji ne mogu dobiti više od dvije utakmice u dvoboju s Orlandom.

Sad, dobra je stvar što se Hawksima sada kao imperativ nametnula promjena te više uopće nema neke druge opcije, opcije koja bi možda uključivala zadržavanje momčadi na okupu. Treba pustiti Johnsona i Woodsona da se odšeću, pokušati nekome pretendentu na playoff uvaliti zadnju godinu Crawfordova ugovora i zauzvrat dobiti poneki draft pick, te nuditi uokolo Josha Smitha sada dok ima najveću vrijednost. Ostaje ti momčad za lutriju, ali i Horford oko kojega možeš graditi. Bez Smitha imaš financijsku fleksibilnost, te s pravim draftom plus eventualnim napretkom Jeffa Teaguea, vrlo brzo možeš opet prema gore.

A što se Orlanda tiče, samo pokazuju da su spremni igrati najbolju košarku kada je najpotrebnije. Ta ekipa ima tolike rezerve da si može dopustiti natezati se s Bobcatsima, dok neinspirirane Hawkse doslovno gaze. Digli su obranu na razinu iznad, a u napadu za sada svi štimaju. Mislim, nema sumnje da su Cavsi puno veći izazov od svih dosadašnjih, ali po svemu što smo do sada vidjeli, koliko vas vidi LeBrona u Finalu?

Dok se Magic opušteno kotrlja predvođen čovjek zvanim Jameer, kojega lani uopće nije bilo za kormilom (i koji je igru u ovom playoffu digao na razinu lanjskog prvog dijela sezone, prije ozljede, kada je bio nezaustavljiv), Cleveland je sve samo ne opušten. Grč je vidljiv na licima svih, a posebice Mikea Browna, Dannya Ferrya i Jamesa.

Mike zna da ne zna bolje i da mu se cijeli sistem vrti oko toga koliko će LBJ namjestiti zicera i pogoditi šuteva iz vani jer tada praktički ne mogu izgubiti. Ferry tek treba vidjeti da li su toliki financijski rizici sa Shaqom i Jamisonom imali smisla, jer, kao što znamo, da ne postoji Orlando (točnije Dwight i Rashard) ne bi bilo ni potrebe za njima dvojicom u dresu Cavsa. A Bron se grči od bolova uzrokovanih prvom malo ozbiljnijom ozljedom u karijeri. Koja je dovela do toga da s njega konačno padne veo nadčovjeka, te da i mainstream mediji lagano počnu nazirati njegove prve mane.

Na stranu sve kad je u pitanju talent, jer LBJ je dokazao da može dobiti tekmu vanjskim šutom te praktički kao igrač nema slabe točke, ali sumnjati u njegovu glavu više nije privilegija manjine (u koju, po mojim saznanjima, spada i većina ljudi koja čita ove retke), već svih NBA fanova i promatrača.

Kad su prije nekoliko dana Simmons i Bucher pričali o Jamesovom laktu, bilo je primjetno kako im je pomalo neugodno reći da je Kralj možda Kraljica. OK, ozljede nisu nešto s čime se treba šaliti jer i previše puta su nas lišile potencijalnih vrhunskih doživljaja, ali nekakva tolerancija na bol mora postojati. Također, mora postojati i nekakav karakter koji će te spriječiti da radiš grimase i pipkaš si lakat svaki put kad stane igra. Mislim, pa snimaju te kamere, i ako to radiš non-stop, što čovjek drugo može pomisliti nego da tražiš isprike za poraz.

Jamesa smo uspoređivali s Magicom po stilu igre, s Maloneom po neuništivosti, s Jordanom po važnosti za momčad i ligu. A evo, u proljeće 2010. konačno smo došli i do trenutka, nakon svih ovih sezona gorkih poraza i globalnog đikanizma, da ga usporedimo pomalo i s – Vinceom Carterom. Fantastičan talent kakav se rijetko viđa? Tu je. Čovjek u stanju sam samcat nositi momčad do solidnih playoff rezultata? Da, iako Vince iza sebe ima samo onu jednu pamćenja vrijednu playoff epizodu u polufinalu Istoka protiv Iversona i Sixersa. Košarkaš koji će iskoristiti svaki trenutak da ukaže kako mu nešto nije po volji? Da. Košarkaš koji jednostavno nema tu glad i odnos prema igri kao nečemu najvažnijem u njegovom životu? Definitivno.

Mislim, LBJ je bolji od Vincea i njihove karijere uopće nisu usporedive. Ali, zamislite tu ironiju ako za mjesec dana Vince bude taj s naslovom prvaka dok će LBJ opet biti taj koji ljut odlazi s terena? Doduše, poznavajući LBJ-a, njega taj bijes neće držati dugo, čeka ga snimanje filma i još nekih stotinjak reklama. Ali, dok god ga taj bijes ne bude držao i dok god ne bude osjećao tu glad kakvu su osjećali Michael, Timmy, Larry i Magic, po meni puno realnije ga je uspoređivati s Vinceom nego s spomenutima.

Plus, što nije dodatni bonus cijele serije između Cavsa i Magica ta mogućnost da James doživi još jedan krah a da se Vincent iskupi za sva razočaranja koja je priredio svima nama? Ili pak da se uvjerimo kako je Vince konačni papak, a kako su porazi ipak nešto naučili Kralja? Ludnica.

Kao što vidite, Boston baš i ne spominjem. Kao da se tu ima što reći. Još lani smo govorili kako ova ekipa ide kamo ih Rondo odvede. Ništa se nije promijenilo. LBJ je malo udario lakat, malo je popustio stisak, suigrači mu jednostavno nisu sposobni potegnuti bez njega i to je bilo to, Boston je u prve dvije utakmice bio ravnopravan protivnik. Sada je valjda ovih nekoliko dana odmora napravilo svoje, valjda su i Kralju do ušiju došle priče koje dovode u sumnju njegovu muškost, pa je odlučio u jednoj četvrtini riješiti seriju.

Samo, mene osobno njegov sinoćnji nastup nije previše impresionirao jer se dogodio protiv Bostona. Mislim, cijelu sezonu Celticsi su igrali loše. Zaboravite na priče kako nisu imali sreće, na muke s ozljedama, nedostatak motiva, veterane koji znaju razliku između nevažne tekme i playoffa. To su priče za malu djecu. Istina je samo jedna a ta je da je Boston bivša velika momčad koja gubi zato što su drugi bolji, a ne zato što su stari. Mogu biti u egalu koliko hoće, ali kao što se pokazalo milijun puta, kada god LBJ odluči da zabije koš protiv njih, to će i napraviti.

Jedno od osnovih pravila kojih se držim u životu, a posebice kada je košarka u pitanju, je sljedeće – ako hoda kao patka i ako se glasa kao patka, onda je patka. Možete vi misliti o regularnoj sezoni što hoćete, ali njene 82 utakmice sasvim su solidan uzorak iz kojega se da zaključiti dosta toga. Ono što smo znali je da Boston nije dobar. Jedna pobjeda, na račun nesposobnosti Jamesa i suigrača mu da odrade posao bez da se zamaraju sporednim stvarima, to ne može promijeniti.

Isto pravilo primjenjivo je i na račun Spursa. Mavsi su kao i obično stisli gumb za samouništenje, te je nekako postalo popularno misliti da će San Antonio ipak doći do Finala. Što je bio i popularan izbor na početku sezone, te se i meni tada činio najrealnijim. Ali, nakon cijele sezone muke, sezone u kojoj su visili na samoj granici playoffa, Spursi su bili otpisani. Svaka im čast što to nisu htjeli priznati, ali previše je toga bilo protiv njih.

Naime, tko je na početku sezone mogao znati da će Timmy nakon cijelog ljeta fanatičnih priprema otići u invalidsku mirovinu (stanje je toliko loše da ga čak i komentatori TV prijenosa prozivaju, a to vam je uvijek znak da je nešto postalo apsolutni mainstream i gotovo pa konačna istina – ukratko, Timmy je na oba kraja terena tek igrač zadatka, tijelo u obrani i solidna opcija za vrtiti napad, u biti nešto kao Marc Gasol, samo manje pokretan), da će Jefferson biti gori suigrač nego mladoženja i da će Tony i Manu opet biti načeti.

Što me dovodi da serije protiv Sunsa. To što Sunsi vode 3-0 nije čudo nego realnost. I kroz tri utakmice sezone, od čega sam odgledao dvije, bilo je vidljivo da ovakav Duncan više ne može pratiti ritam Nasha i Stoudemirea. Dodaj činjenicu da su Sunsi u pravom trenutku postali momčad, dok Spursi jednostavno nemaju takvu privilegiju. Previše je tu bilo improvizacije da bi se uhvatio nekakav ritam. Svaka čast Popu na još jednom sjajnom poslu, ali Sunsi su jednostavno bolji. I da, konačno će pobijediti San Antonio, što je odlična vijest za sve nas. Nash i društvo barem su im malo vratiti za sve one poraze od ranije, a ostatak svijeta ne mora se bojati da će u najvažnijim utamicama godine gledati Spurse kako muče sebe, protivnika i sve nas skupa.

Naravno, sada treba biti realan. Iako su Sunsi za razliku od Celticsa i Spursa ugodno iznenađenje ove sezone, to ne znači da su u išta boljem položaju protiv Lakersa. Jedina momčad koja je mogla skinuti Lakerse zvala se Denver, a oni su kao što znamo, potonuli pod teretom vlastitog ludila, bez vodiča koji bi ih izveo iz tunela. Sunsi su odigrali sjajnu sezonu, nadali smo se dobrom playoff nastupu, ali Lakersi će ipak biti previsoka prepreka.

Možda je sada popularno tvrditi da je ovo najbolja momčad Sunsa ikada, ali meni ta tvrdnja ne drži vodu. Nash više nije u stanju svaku večer odigrati kao npr. u prvoj tekmi protiv Spursa, a to je nekada mogao. Lijepo je da konačno ima pravu zamjenu, da Barbosa konačno može letati uokolo bez potrebe da organizira igru, da je Hill u sjajnoj formi i da Amare ne smeta. Lijepo je i da Frye i Dudley daju toliko potrebnu energiju s klupe, i da je Richardson raspoložen. I sve ove sjajne rezultate postižu bez Lopeza, jedinog pravog centra, što je još jedan dodatni plus. Ali, ovo nije bolja momčad od one s Kurtom Thomasom, Rajom i Matrixom u naponu snage.

Smiješno mi je što se toliko pažnje posvećuje obrani Phoenixa, kao da ona generacija nije imala još bolje obrambene igrače. Thomas, Bell i Matrix su bili majstori svoga posla. Samo, jebiga, nikada nisu naišli na ovakvoga Duncana. Još bih iskoristio priliku da apostrofiram činjenicu kako je era Duncana gotova, a s njom je pala zavjesa i na posljednje NBA desetljeće – evo, samo iz naše idealne momčadi nultih više nema Big Bena, Timmya, Ray je na izdisaju, a i PP je izgubio noge prije nego je itko očekivao. Nash se drži, ali, kao što rekoh, primjetno je kako ni on nema energije za odigrati cijelu seriju na istoj razini.

Uglavnom, Steve Kerr ni sam ne zna kako se dogodilo da ova momčad djeluje ovako dobro. Ali dogodilo se. Cijelu sezonu su plakali zbog Amarea, bili su ga spremni trejdati u sekundi. Danas je on ”oslonac”. J Rich već je bio prekrižen, sada je njegovih 20 koševa razlika između poraza i pobjede. Naravno, kada ti momčad ovisi o takvim tipovima kao što su J Rich i Amare, to nije pretjerano bajna stvar. I zato Sunse ipak ne mogu staviti u isti koš s Lakersima, Magicom i Cavsima.

Lakersi su, čak i u danima kada su jedva ulazili u playoff, uvijek mučili Sunse zbog svog sistema igre. Sunsi su uvijek imali pojedince sposobne odigrati obranu, ali kao momčad pred trokutom su bili nemoćni. Evo kako ja na to gledam – današnji Lakersi su šampioni, a ovi Sunsi nisu na razini prijašnjih. Nash ne može sedam utakmica maltretirati Fishera, koji opet s druge strane ima nikada lakši način da dođe do šuta zbog Nashova stila igre. Čak i da izračunamo kako su na vanjskim linijama, ako uključimo i mala krila, podjednaki, pod košem je prednost Lakersa očita. Gle, ne znam za vas, ali ako sam išta naučio u ovom playoffu to je da Amare nije igrač za maksimalnu lovu. Protiv Portlanda bio je nebitan, manje-više tako je nastavio i kroz seriju s Spursima. Iz nekog razloga, u velikim utakmicama njegova nedavno pronađena energija i volja za skokovima i igrom u obrani kao da nestanu. Što mi govori da Amare samo nabija brojke. Ali, na stranu njega, jer Nash, klupa, Hill, J Rich, svi su redom do sada bili važniji. I tako će i ostati. Samo, neće biti dovoljno protiv Lakersa.

Lakersi su u zadnje dvije sezone, od kada imaju ovu rotaciju pod košem, razbijali Sunse sa preko 10 razlike u prosjeku. Sunsi su od 8 posljednjih tekmi dobili dvije, što je u biti i neka najava onoga što će se dogoditi u finalnoj seriji (rezultat od 4-2 za Lakerse nekako je najrealniji). Doduše, sličan omjer su imali i Mavsi protiv Spursa, ali nema smisla uspoređivati glave Dallasa s glavama Lakersa. Nije da Kobe i ekipa nisu ranjivi, ali su ipak puno, puno čvršći. Usprkos svim manama, usprkos ”the disease of more”, pokazali su da, kada treba, mogu zapeti. Nikada ne podcjenjuj srce prvaka, jelte.

Argumente o boljoj kemiji Sunsa naspram disfunkcionalnosti Lakersa, te isticanje toga faktora kao prevage ne pušim kao presudno. Kemija radi razliku kada su u igri dvije podjednake momčadi, ali ako su Lakersi u startu bolji, Sunsi s tim nemaju prednost. Imaju šansu, ali ništa više. Jedni moraju briljirati, drugi tek odraditi posao.

Naravno, ovakvo razmišljanje ne znači da neću navijati za Phoenix i rasplet iz snova. Ne, to samo znači da mislim kako nije problem boljem stisnuti ruku na kraju priče. A ma što mislili o Lakersima, ovo kako igraju od pete utakmice protiv Thundera, uključujući gaženje u šestoj (to kako je odjednom Kobe postao svježiji od Westbrooka i kako su Odom i Gasol nadjačali i nadskakali Ibaku, ravno je čudu), da ne spominjem totalnu kontrolu nad drugom tekmom u seriji s Jazzom nakon što su na iskustvo izvukli prvu, prava je playoff košarka kakvu nitko od konkurenata na Zapadu još nije pokazao.

Po mome sudu, mogućnosti da se dignu kada je najteže, da ubace u drugu brzinu, do sada pokazali su samo oni, Magic i Cleveland. To su tri momčadi očito u svom svijetu. Ma koliko želio ubaciti Sunse u tu jednadžbu, realno, oni nisu stanovnici te planete.

I za kraj bih rekao još samo par riječi o Jazzu. Celticse i Spurse, nadam se, pozdravljamo do dana kada će napraviti ozbiljnije promjene, ove kozmetičke tipa dovođenja raznih Rasheeda ili Jeffersona više ne prolaze. Dallas i Denver valjda su psihološki toliko oštećeni nakon ovakvog playoffa da u ovom obliku, bez većih promjena, više i ne očekuju ništa od budućnosti. Sve su nade polagali u ovu sezonu, imali su priliku, nisu je iskoristili, a kako su bili na klimavim temeljima, do nove će teško.

Jazz pak ima budućnost pri vrhu dok god ima Derona Williamsa. Samo, za sve navijače Jazza bolje je da mantraju o lutriji. Jer, bez pravih pojačanja pod obručima, nema im pomaka naprijed. Koooooollllllllll Ooooooolllllldddriiiiiiiiiččč. Kooooooolllll Ooooooollllddddrriiiiiččč.

Ma nije ni Cole garancija zatvorena reketa, ali barem je petica kakvu se ne sramiš staviti na parket. Dosta je eksperimenata i čekanja s raznim Fesovima i Kupusima. Jer, nećeš uvijek naići na momčad u rasulu poput Denvera, kojoj čak i jedan Boozer može zabijati ispod koša. Loše ekipe možeš pobijediti s dva igrača, ali za pravu playoff košarku moraš imati barem trojicu sposobnu nositi momčad na leđima. To je jedno od pravila kojih se uvijek treba držati. Evo, Lakersi igraju pravu playoff košarku, i Jazz nema tog trećeg igrača koji može uskočiti.

Opet se pokazali koliko su Jazzeri ranjivi u obrani. I ova serija će završiti s 4-2, kao i tolike do sada, kada su u pitanju Jazzeri i Lakersi (ili da kažem, Jerry i Phil). Deron je u ovakvom dvoboju usamljeniji nego ikada. Boozer je preplašen od borbenih visokih i osuđen je na šut iz vana, a njegove prve dvije utakmice tipični su primjer onoga što ne valja u njegovoj igri – u prvoj je ispalio 17 lopti za 18 koševa, u drugoj čak 21 za 20. Na kraju tekme pogledaš statistiku, vidiš double-double i uopće ne pomisliš da je on problem. Ali je, jer to nije double-double, to je alibi. Jedan poen po lopti učinak je ispodprosjećnog igrača, nikako prve napadačke opcije momčadi koja bi željela do Finala.

Doduše, obzirom na sve probleme, Jazz mora biti zadovoljan sezonom. Dobili su dva mlada igrača, Matthewsa i Milesa, kojima će ovo playoff iskustvo biti neprocjenjivo. Pokazalo se da Millsap i Korver zaslužuju biti dio momčadi i ubuduće. Sad samo treba Boozera zamijeniti pravim centrom, dovesti nekoga tko može kreirati sebi šut a da se ne zove Deron, i tako dalje i tako bliže. S Jazzom uvijek ista priča. I uvijek šuplji reket kroz koji se svi Lakersi redom šetaju.

Iako je prva tekma pokazala da ovogodišnje izdanje Lakersa ima previše mana, Utah ih opet nije znala iskoristiti. Nekoliko je razloga zašto. To da je Boozer propalica, to smo već istakli previše puta. Deron je taj koji je prije uzimao stvar u svoje ruke, trebao bi to raditi i sada, ali obzirom da nema Okura koji jedini ima muda da potegne ključnu loptu, Derona je prelako zatvoriti. Previše je to posla za jednog čovjeka.

Wes i C.J. hrabro koriste prostor koji im je ostavljen nakon što je Deron izoliran i Boozer protjeran, ali oni su ipak igrači zadatka, oni koji zaokružuju momčad, a ne lideri koji rješavaju kritične situacije. Njihova svježina i noge daju im egal u borbi s Kobeom i Artestom, ali glava je daleko od potrebne razine.

U biti, Phil Jackson je pretvorivši njih dvojicu u igrače odluke samo još jednom dokazao da je doktor znanosti kad je košarka u pitanju. Za to vrijeme, dobri stari Jerry još jednom zbunjeno gleda kako gubi. Opet i uvijek od tog istog Jacksona. Da sam je na njegovom mjestu, nakon svih ovih godina, bilo bi mi dosta. Ili bi barem pokušao nešto promijeniti. Ono, ako ne mogu protiv trokuta flexom, pokretljivošću i kretanjima, možda da pokušam nešto drugo. Recimo, nabaviti igrača pod košem koji ima igru leđima i koji može pravovremenim pasovima dovesti visoke Lakersa u probleme s osobnima?

Štogod, meni iz glave, od svih ovih utakmica, pa čak i nakon noćašnje eksplozije Dragića i Jamesa, ne izlazi jedan trenutak, kada u završnici prve tekme Sloan ne zove time out nakon što mu momčad prospe vodstvo do kojega je došla po prvi put na utakmici, već zbunjeno gleda kako ih Kobe rešeta i kako Miles baca u bunar ključne lopte. Znam da je reći nešto protiv Jerrya kažnjivo po zakonu, ali tolike godine teških poraza nisu slučajne. Mislim, samo to navodim kao potencijalnu mogućnost.

Koooolllll Oooooldriiiiiiččččččččč Koooool Oooooooldriiiiiiiiiiččč

IN THE COURT OF THE CRIMSON KING

Sedam dana nakon kraja prijelaznog roka manje-više znamo sve o ovoj sezoni. Doduše, još je otvoreno nekoliko playoff mjesta, moguće je da se netko pojača ponekim otpisanim veteranom do kraja, ali to finaliziranje rostera teško će biti više od šminke.

Znamo sljedeće – četiri momčadi su pokazale više od svih i sve osim njihovih međusobnih dvoboja u završnici bit će iznenađenje. Sumnjam da ćak i Denver može biti toliko neozbiljan da si dozvoli podcijeniti Dallas ili Oklahomu. Dakle, četvorka koja će se boriti za naslov uključuje Nuggetse, Magic, Lakerse i Cavse. Bez Bostona i bez Spursa, koji ne pokazuju znakove poboljšanja. Svi ostali jednostavno nisu dorasli.

U ovom periodu nagledao sam se utakmica (trudim se držati ritam od barem jedne dnevno, a u nedjelju je ta brojka porasla na četiri u komadu), ali po važnosti susreti Cavsa protiv Nuggetsa i Magica svijet su za sebe – praktički, u pitanju su playoff dvoboji, borba za što bolje startne pozicije, i doslovno i figurativno. Ono, treba se protivniku uvući u glavu. I, nažalost po Cavse, sve miriše na još jednu reprizu lanjske situacije. Gdje nakon dominacije u regularnom djelu slijedi neminovni pad u najvažnijem trenutku.

Sad, obzirom na to da su Cavsi jedini od Izazivača napravili ozbiljnu promjenu za vrijeme prijelaznog roka, dio razloga za ova dva poraza možemo pripisati i aklimatizaciji na Jamisona. Ali, nemojmo se zavaravati, puno ozbiljniji dio krivice leži na nečemu s čim Cavsi već duže vrijeme imaju problem. Nečemu što im visi kao kamen oko vrata i vuče ih prema dolje, znatno otežavajući put prema prvom naslovu. A to su

a) pogrešan trener
b) Jamesova zbunjenost u pogledu vlastitih mogućnosti

Idemo redom. Već smo o tome govorili (a ako Cavsi ne osvoje naslov, govorit će o tome svi, garantiram vam), ali Mike Brown nije dorastao trenutku. Ova momčad ima sve potrebno da osvoji naslov, i priče o lošim suigračima više ne prolaze. Shaq igra iznad svih očekivanja, praktički anulira Howardov učinak. Jamison je sve što im je trebalo, čovjek koji može zabiti lakoćom, čovjek koji će individualnim kvalitetama olakšati muke nečemu što znamo i pod nazivom ”igra u napadu Cavsa”.

Koliko puta smo slušali priče o tome kako Cavsi imaju jedan od kompleksnijih napada u ligi, sve te akcije u kojima se prolazi kroz trostruke blokove, križanja, promjene strana. Ono, Flex na kubik. I onda zadnjih 10 sekundi, nakon sve te muke, lopta završi kod Jamesa na vrhu reketa. Sad, što je to ako ne znak da trener ne zna kako prijeći tu posljednju prepreku, dati završnu glazuru svome projektu?

Gle, Brownu je ovo prvi posao i odradio ga je fantastično. Cavsi su, zahvaljujući upravo njemu, postali jedna od najboljih obrambenih ekipa lige. Obrana donosi naslov, a Cavsi je imaju. Svi koji se boje da Jamison nije profil igrača koji im je potreban, jer nije dobar obrambeni igrač, nek’ se ne brinu. Ako je Brown uspio uklopiti Shaqa, Jamison će biti dječja igra.

Brown pada na onome gdje je trener najvažniji. Na pripremi i na odnosu s igračima. Ovo što on radi je posao vrhunskog asistenta. Dakle, ono što u Bostonu radi Tom Thibodeau. A, iako nikad nisam mislio da ću ovako nešto izjaviti, Cavsima fali Rivers. Ne zbog svog briljantnog taktičkog uma, već zbog sposobnosti da manipulira igračima kako bi iz svakoga izvukao ono što je napotrebnije momčadi.

Cijela ova situacija me podsjeća na Pistonse, kada ih je, par sezona prije osvajanja naslova vodio Rick Carlisle. Joe Dumars je hladnokrvno, preko noći, maknuo Carlislea, čovjeka koji je izgradio temelje budućih prvaka svojim fanatičnim pristupom obrani, i doveo iskusnog Larrya Browna. Carlisleu je to bio prvi pravi posao, i to iskustvo mu je pomoglo da kasnije u Pacersima napravi još bolji rezultat. Ali Dumars je znao da, ako misli osvojiti naslov, mora imati čovjeka koji zna kako se to radi, a ne nekoga tko tek uči. Jer s druge strane je, ne zaboravite, čekao Phil Jackson.

Istu stvar moraju napraviti i Cavsi. Pozdravite Mikea Browna i dovedite iskusnog trenera koji se neće:

– bojati Jamesu u facu reći da je pogriješio u obrani (nadam sa da svatko sa zdravim očima zna da James nije materijal za najbolju obrambenu petorku, jer se njegova obrana svodi na trenutke koji završavaju na NBA actionu)

– bojati pozvati time-out nakon isforsirane trice i upozoriti Jamesa da ima boljih opcija na raspolaganju (prvenstveno ulaz, u kojem je nazustavljiv i koji će u 90% slučajeva rezultirati dodatnim slobodnim, te povratna loptu suigračima koji svi redom gađaju trice preko 40%)

– bojati reći Jamesu da je vrijeme da se posveti treniranju post igre jer ovo što sada pruža je ispod svake razine (koliko puta ste ga gledali kako primi loptu u postu protiv potpuno inferiornog igrača i onda ne zna što sa sobom, osim nekakvog poluhoroka za koji mu još treba skok unazad kako bi dobio dodatni prostor)

– bojati ukazati Jamesu da je činjenica kako grize nokte na klupi malo previše, jer nema više 18

– bojati ukazati Jamesu na činjenicu da glupiranje prije tekme ili poslije nekog vrhunskog poteza nema smisla ako ćeš u isto vrijeme, svaki puta kada ti ne ide kako si zamislio, nestati (što se posebice odnosi na padove ili krive doskoke nakon kojih još narednih minutu-dvije radi grimase i pipka zglobove kao da je u najmanju ruku nešto slomio)

Cavsi će biti korak iza protivnika sve dok se apsolutno vrte oko ugađanja Kralju. Mislim, jedan Denver ima, bez premca, najboljeg i najhladnokrvnijeg ubojicu u trenutcima kada se lomi utakmica – Anthonya. I bez obzira na to, momčad nema ništa protiv toga da zadnji šut završi u rukama Billupsa, ili čak Smitha. Orlando ima Lewisa, ali i Nelsona, te čak i Cartera. Lakersi imaju Kobea, ali Phil je napravio takav posao da znamo kako će momčad odigrati svoj maksimum kada je najpotrebnije.

Paradoks je da, usprkos tome, u široj javnosti prevladava slika o Anthonyu i sličnima kao sebičnim igračima, a o Jamesu kao o košarkaškoj Majci Terezi. Međutim, istina je u detaljima. Uočite kako Anthony možda nije takav asistent, ali u stanju je maknuti se i napraviti prostora drugima. James to još ne može, pobjednički šut suigrača mora doći od njegove povratne. Ali nije to ništa što se ne da ispraviti, Kralj će kad-tad naučiti vjerovati suigračima. Međutim, trenutno to još ne zna. A ne zna pomoći ni sebi.

Jer Kralj umjesto ulaza, koji mu je zaštitni znak, bira šut iz vana. U trenutcima kada se utakmica lomi, kada lider mora biti na visini zadatka, on je taj koji čini razliku između pobjede i poraza. Čovjek koji se ne srami dodati ključnu loptu suigračima, i na čemu mu svaka čast, istim tim suigračima uzima kruh iz ruku trošeći nešto što bi trebala biti njihova odgovornost – šut iz vana. Gle, košarka je sport u kojem najbolji pojedinac zaslužuje imati zadnju loptu. Samo kažem da je ne moraš nužno opaliti s osam metara. Jer, ako nećeš ići na ulaz i koristiti snagu i brzinu koje te čine najboljim košarkašem na svijetu, tada automatski daješ prednost jednom Kobeu ili Melu. Jer njima je šut s poludistance razlog postojanja, i kada se upustiš u revolveraški obračun s njima – gubiš. Svoju veličinu možeš dokazati i tako da ideš svojim putem, a ne nužno onim koji su toliki već prošli.

Ja više ne želim slušati o Jamesu kao ultimativnom košarkašu (a to se posebno odnosi na tebe, Simmonse). Ne budite licemjeri. Više nema opravdanja. Pa čak ni u Mikeu Brownu. Kralj ima vrhunske podanike, koji su u ove dvije utakmice dokazali da se bez problema nose s Orlandom i Denverom. Naslove su osvajali i slabiji rosteri od ovoga što ga imaju Cavsi. Momčad ima sve na oba kraja terena. Sada joj samo treba pravo, zrelo vodstvo. Koje se najbolje očituje u zadnje tri minute. Ni u jednom trenutku nemam namjeru reći da je Kralj sebičan namjerno, ili da sabotira momčad jer želi svu slavu za sebe. Ništa tako prizemno nije u pitanju. Samo kažem da Kralj još ne zna što je potrebno za biti na vrhu jer se još nije suočio s vlastitim limitima (a nije očito ni dotaknuo dno, iako se kroz zadnjih nekoliko godina nakupilo bolnih poraza). Za njega je sve do sada bila jedna velika igra. Međutim, ako misli osvajati naslove, onda je vrijeme da se prestane igrati i neka se uhvati posla. A posao najčešće nije zabavan, ali ga treba odraditi.

Osobno navijam za Finale između Denvera i Orlanda. Ne samo zato što bi u pitanju bilo jedno od luđih Finala koje ćemo imati prilike gledati u životu, već i zato što bi taj dvoboj doveo do laganih promjene u pogledu na svijet. Zaboravite na krvave rovovske obrane, zaboravite na komplicirane kontrolirane napade. Sve se svodi na borbenost i požrtvovnost u obrani, odnosno na kreativnost i talent u napadu. Tko može biti pametan i prognozirati išta s ovakve dvije ekipe, koje su u stanju ne samo pobjeđivati dobre i gubiti od loših, već u istoj utakmici pokazati svoje najlošije i najbolje strane?

Zvuči sjajno, zar ne? Tko ne bi uživao u nečemu što možemo smatrati oproštajem od dosadne košarke koje je krasila Spurse, Pistonse i Lakerse. Ali i ne samo oproštajem od racionalnosti, već i od super-zvijezda koje dominiraju nad igrom. Jer i Denver i Orlando imaju (pre)više heroja. Da, Melo i Howard su glavni, oko njihovih talenata izgrađene su momčadi, ali ljudi odluke su i Billups, Smith, Lewis, Nelson pa i Bidrman i Barnes. Bio bi ovo povratak ABA košarke i NBA s kraja sedamdesetih, kada su pobjeđivale momčadi sastavljene od gomile podjednako dobrih košarkaša. Ono, da se ljudi podsjete da nije samo potrebno imati tri zvijezde i sedam statista, već i da momčad s devet igrača u rotaciji ima smisla i da svatko ima svoju ulogu.

Najluđe od svega, promjena paradigme bi dovela i do toga da bi svi sveučilišni tirani i sve Repeše ovog svijeta shvatili kako se svijet ne vrti oko njih. Košarka je sport koji, kao nijedan drugi, ovisi o pojedincu, ali samim time je važnija i uloga najslabije karike. Ako me kužite. U košarci je sreća najmanje važna. U seriji od sedam, uvijek će proći bolji. Ma kako trenirao zonu, i ma kako trenirao šut, ako je protivniku stalo, a talentiraniji je, može vas ubiti pick ‘n’ rollom. Ne komplicirajte život.

Zato hoću Denver-Orlando. Jer ne želim gledati Kralja, barem dok se još nije pretvorio u pravu legendu i kompletnog igrača, da diže pehar dok svi svršavaju uokolo. Ne želim da se Mike Brown vodi u povijesti kao veliki trener, a da još nije vidio svijet oko sebe otvorenih očiju. Želim da cijelo ljeto imam glupi osmjeh na licu zato što su dvije takve momčadi, van svake pameti, došle do kraja. Na račun originalnosti.

Nešto sam skužio što se tiče Van Gundya. On djeluje kao da nema pojma što radi, ali što ako je baš to tip trenera kakav treba Magicu? Što ako samo on može tolerirati ovakvu momčad sastavljenu od potpunih psihopata, čistu antitezu svega onoga što je do sada donosilo uspjeh u igri? Svaki drugi trener odavno bi Nelsona zakopao na dno klupe, ali ne i Stan. I onda Nelson zabije ključne lopte. I tako svaki put. Ista stvar je s Rashardom. Kažem vam, svaki drugi trener bi pukao (ovi sveučilišni s deset kilograma gela u kosi bi se vjerovatno ubili). Ne i Stan. On mirno kaže svoje, iako je svjestan da ga nitko ne sluša. Igrači naprave po svome, ali dok se onako bore u obrani i u bitnim utakmicama, što im možeš zamjeriti. To što nema logike u tome što rade? Ali funkcionira!

Uglavnom, svjestan sam da su Cavsi i Lakersi na svoj način odlični. I svjestan sam da imamo šanse za Finale između Denvera i Orlanda ne toliko zbog veličine tih ekipa, koliko zbog činjenice kako Kralj nije dosegao svoj vrhunac. I da, na kraju ćemo vrlo vjerovatno gledati Lakerse i Cavse i uživati. Možda ću čak navijati i za Cavse, ako James u međuvremenu zauzda hormone i ako se vrati Big Z (ovo s navodnim stopiranjem njegova povratka od strane lige je obična sprdnja, pravila su jasna a po njima Cavsi imaju pravo vratiti Ilgauskasa, isto kao što su to prije njih napravili mnogi – to što ovakav čin možda nije idealan, e to je nešto s čime se svaki put bavimo par dana a onda zaboravimo do sljedećega puta).

Ali, barem dok se to Finale ne dogodi, uživajmo u mogućnosti svijeta bez centralizma, svijeta koji je u stanju okrenuti fokus od dvoboja pojedinaca na dvoboj momčadi. Oslobodimo se narcisoidnosti 20-og stoljeća i uživajmo u NBA, tom fantastičnom spoju najboljeg i najgoreg što čovjek ima za ponuditi. Drucker vs Friedman, Srića vs Škegro, Kissinger vs Obama, Ghandi vs Bush. Sve to imamo prilike gledati u jednoj od boljih završnica zadnjih godina. OK, možda i ne, ali tko to može dokazati?

Stoga, prije svega, uživajmo u sezoni u kojoj imamo četiri legitimna pretendenta na tron. Svaki ima svoje mane i vrline, svakoga se može simpatizirati zbog ovoga ili onoga. Meni čak i ovo ludilo Denvera i Orlanda zna ići na živce, jer često donosi kontra-efekt, momčad sama sebe upuca u nogu. Ali, zar nije slična stvar i s ovim, nazovimo ih, ozbiljnim momčadima, zar i Cavsi i Lakersi nisu sami sebi najveći neprijatelji?

I zar nije upravo ova kompleksnost košarke, kao sporta u kojem su pojedinci i način kako funkcioniraju pojedinačno i u timu važniji od taktike i bilo kakve teorije igre, nešto što cijelu stvar čini još zanimljivijom? Da ne duljim više, samo želim reći da će ovogodišnja NBA završnica po svemu sudeći biti vrhunska i da je nitko normalan ne smije propustiti. Ovoliku količinu čiste životne energije teško možete naći igdje drugdje a da je sve što vam treba – flat rate.

Stern, lovu očekujem na računu do kraja tjedna.