ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

26Oct/100

HAWKS / BUCKS

Posted by Gee_Spot

''I think we have a long way to go as far as defense if we are going to be an elite team.''
- Al Horford

''Did we mortgage the future with their contracts? No. We decided we didn’t want to take a step back after having a season that surprised most people’s expectations. To take another step, we had to surround Andrew and Brandon with good players so that they can be in the playoffs every year.''
- John Hammond

SCORE: 44-38 / 48-34
PRVIH 5: Bibby, Johnson, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Delfino, Gooden, Bogut
5 ZA KRAJ: Johnson, Crawford, Williams, Smith, Horford / Jennings, Salmons, Maggette, Ilyasova, Bogut
MVP: Horford / Bogut
LVP: Bibby / Gooden

Dvije momčadi koji nisu toliko loše da bi pale ispod šeste pozicije, a nisu ni toliko dobre da bi preživjele prvi krug playoffa. Šanse postoje, ali previše toga se treba poklopiti. Jedna bitna razlika – dok su Hawksi na strmom putu prema dolje nakon što su lani dosegli svoj vrhunac, Bucksi su tek krenuli put svog vrha. Koji, ovaj, možda i nije tako visoko.

Hawksi nisu poduzeli ništa da se održe na dosegnutoj razini, dok je Milwaukee pretjerao ogromnim prometom koji će donijeti minimalnu zaradu. Ali, kao što bi rekao Mao, i noga u guzicu je korak naprijed, stoga Bucksi zaslužuju prvenstvo pred ljubiteljima status quoa.

Novi ugovor Joeu Johnsonu jasno daje do znanja da su u Atlanti zadovoljni trenutnim stanjem (ili možda daje na znanje da su Hawksi franšiza koja ne posjeduje sposobnost kreativnog razmišljanja), a sve promjene svode se na onu najbanalniju - promjenu trenera. Woodsona, kojega igrači nisu poštivali ni javno, kamoli u svlačionici, zamijenio je njihov omiljeni asistent Larry Drew.

Ovakve situacije znaju biti pozitivne, ali u slučaju Hawksa čisto sumnjam u takav razvoj situacije. Naime, ni igrači sami međusobno ne djeluju kao da su na istoj valnoj dužini, a svaki pokušaj Drewa da se pomakne od već ustaljenog načina igre može naići samo na otpor. Recimo, lanjska sezona je donijela dvije pozitivne stvari - Josh Smith je odrastao u prvoklasnog igrača, a Al Horford još jednom se potvrdio kao lider primjerom, pristupom i karakterom (to što ga nitko ne slijedi, nije njegov problem).

Njih dvojica su praktički jedan drugome najveći neprijatelji. Drew zna da je Horford puno korisniji na četvorki, ali znao je to i Woodson. Za razliku od Drewa koji javno obećaje Horfordu više minuta na krilu, Woodson je mudro šutio. Jer je znao da, makne li se Smith nazad na trojku, možda se opet probudi onaj suludi tricaš koji baca ciglu za ciglom preko ruke, umjesto da ide na ulaze, polaganja i zakucavanja. Ostavi li Drew stvari kakve jesu, Horford će doživjeti još jedno razočaranje, kakvih se nagledao u dresu Atlante pored suigrača koji prečesto djeluju kao da ih nije briga. Al je ipak Gator u srcu i, kao ni Noah, ne poznaje košarku bez strasti.

Al će se i dalje boriti kao lav i gurati pod košem s višim i jačim igračima, zato jer ne zna drugačije nego odraditi ono što se od njega traži. Ali, u isto vrijeme igrat će sanjajući o budućnosti u kojoj neće uvijek morati primiti jednoga za momčad. Zašto Smith ne bi primio jednoga za ekipu? Za promjenu?

Johnson će većinu budućeg ugovora odslužiti u sporednoj roli jer primjetno je kako se sve više troši pod teretom kojega nosi (em je glavni playmaker, em je prvi strijelac, em je dežurni zapovjednik obrane). Jamal Crawford bi htio još jedan debeli, masni ugovor do kojega će pokušati doći na račun momčadi. Marvina Williamsa nije briga za ništa, zaradio je novac.

Da li je ovakva jezgra dovoljna za ikakav pomak? Da, za onaj prema dolje. Atlanta odavno živi svoj limit. Fali mesa na klupi, fali još jedan pravi centar pod košem, fali netko tko bi olakšao život Johnsonu.

U dva mlada beka, Jeffu Teageu i Jordanu Crawfordu, imaju solidan potencijal za budućnost, ali obojica su više nasljednici Jamala nego Joea. Mike Bibby je danas nažalost truplo, tužni, bucmasti podsjetnik na čovjeka koji je prije 7-8 sezona bio bolji Deron Williams od Derona Williamsa.

Jason Collins i Zaza Pachulia su tek dva drveta koja se znaju mlatiti, a s ovakvim koljenima kakva ima danas, jednako drven poput njih je i Ethan Thomas, nekada ponosni ratnik. Josh Powell pristigao iz Lakersa je beskorisna masa, igrač koji će zabiti otvoreni skok šut i igrati alibi igru, nadajući se neprimjetnom produženju NBA karijere. Nitko od njih nije vrijedan veće role koja bi omogučila pomicanje Horforda i Smitha dalje od koša.

Na bokovima je iskoristiv Maurice Evans, prvenstveno u ulozi stopera, ali to je uglavnom to. Momčad koja se oslanja na kemiju koje nema, koja je preplatila igrača koji više ne može biti glavni, momčad kojoj dva najvažnija oslonca smetaju jedan drugome do te mjere da je izvjesno kako će Al Horford tražiti drugi klub čim prije bude moguće.

Momčad koja će nekako izgurati sezonu i kojoj ovaj put nikakva Bogutova ozljeda lakta neće pomoći da se ne oprosti već u prvom krugu. Hawksi od ove sezone opet kreću prema dnu, stoga zaželimo im sreću s Joeovim ugovorom.

I Bucksima će trebati dosta sreće. Ne samo da su im potrebni zdravi Andrew Bogut i zreliji Brandon Jennings, već im treba i nekakav doprinos svih ovih igrača na koje su potrošili milijune.

Jezgra Bogut-Jennings ima potencijala harati još dosta godina, ali s Bogutom je uvijek prisutan rizik od ozljede. Kada je potpuno spreman, Andrija je dokazao da je top 3 NBA centar. Kompletan u napadu, sjajan šuter i asistent, a po onome prikazanom tijekom lanjske sezone i sjajan obrambeni igrač.

Da nije bilo njegovih blokada i žestine u reketu, danas se nitko ne bi bojao Jelena. Čak je i njihov statični i predvidljivi napad uglavnom išao preko Boguta (i jedino bi tada funkcionirao). Jennings je u svojoj rookie sezoni sjajno vrtio pick 'n' roll, tu začudnu košarkašku akciju za koju hrvatski stručnjaci uglavnom ne znaju (sad znamo što Repeša nije prepoznao Jenningsa - momak igra nekakav pick 'n' roll na treningu, a Jasmin ga gleda ''bolan Brendone, što radiš tamo, šutaj 1 na 5, bitno da zonu znaš igrat''), a zaslužio je povjerenje Scotta Skilesa i trudom u obrani. Međutim, po ostalim potezima bio je tipični rookie koji ne razlikuje dobar od lošeg šuta.

Skiles je tako ipak uz Boguta glavni čovjek preporoda Bucksa. Složio je sjajnu obranu koja je imala koristi od dugih ruku i upornog karaktera Luc Richard Mbah a Moutea i Ersana Ilyasove te prgavosti i ogromnih muda Carlosa Delfina. Problem je bio napad, koji je bez Boguta djelovao amaterski.

Skiles je pristao na rizik dovođenja igrača koji nisu baš poznati kao karakteri skloni krvavoj obrani, samo kako bi imao opcija za tu i tamo uštrcati dozu agresivnosti u napad. Corey Maggette po ničemu se ne može uspoređivati s igračima poput Kobea ili Wadea, ali ima jednu njima svojstvenu vještinu – iznuđuje slobodna u serijama.

S njegovim ulazima Bucksi su si kupili napadačku opciju kada stane sve drugo, sada samo treba izbjeći pokušaje Skilesa da udavi Maggettea zato što se ne vraća dovoljno brzo u obranu ili zato što ne poznaje koncept kruženja lopte.

Također su masnom svotom zadržali Johna Salmonsa, solidnog all-round igrača koji je lani krajem sezone po dolasku iz Bullsa donio u momčad toliko potrebnu šutersku opciju, time davši momčadi dodatni poticaj (nešto slično napravili su i Bobcatsi dovođenjem Captaina Jacka, što samo naglašava koliko je bitan kontekst – ispada da je Salmons kao Salmons zaslužan za bolju igru pri kraju sezone, a ne činjenica što je Salmons solidan bek-šuter koji se ne boji pucati bez obzira na učinak, a točno takav profil je bio potreban jednom sramežljivom napadu).

Želja za brzim uspjehom dovela je u klub i vječnog putnika Drewa Goodena, koji bi trebao donijeti još jedno aktivno tijelo pod koš. Tu će se još nalaziti rookie Larry Sanders, momak s neuglednog sveučilišta koji se dokazao kao šljaker i skakač, vjerovatno budući Skilesov ljubimac, a doveli su i Jona Brockmana iz Kingsa (možda vam se ne čini važnim, ali Brockman je također u stanju uhvatiti većinu lopti pod obručima).

Skiles očito cilja na još čvršću obranu i još čvršći skok, a to su kao što znamo obilježja pravih playoff momčadi. Osovina Bogut-Jennings uz povremeni šuterski bljesak Delfina, Ilyasove i Salmonsa te uz Maggeteove serije koševe bit će dovoljna da napad održi konkurentnim, a sve skupa bit će dovoljno za ostanak pri vrhu Istoka.

Doduše, na bekovskim pozicijama su dosta tanki, back-up play Keyon Dooling lani je odigrao ispod svake razine i pitanje je može li se nakon takve sezone i niza ozljeda s kukovima uopće vratiti na onu staru razinu u kojoj je bio barem solidan obrambeni igrač.

Chris Douglas-Roberts u stanju je trčati i zabijati koševe, ali teško da može uskočiti u Salmonsovu ulogu all-round beka koji se pritom ne boji šutnuti određeni broj lopti.

Međutim, obzirom da Skiles ionako voli šetati i da će Bucksi uglavnom igrati na što manje koševa, najvažnije za bekove će biti da paze na loptu i da ne pucaju prije nego istekne dvije trećine napada.

Nakon sjajne sezone Skiles obično odradi jednu manje sjajnu jer se u međuvremenu zakači s igračima, ali ovi Bucksi imaju dovoljno ratnika po njegovom ukusu te je scenarij problematične svlačionice manje realan. A i rano je, Bucksi su tek krenuli u život. Dajmo Skilesu barem još godinu prije nego ih proglasimo promašenom prilikom.

Što u biti i jesu – kada potrošiš toliko novaca, a da praktički minimalnom pojačaš ekipu, onda baš i nisi napravio posao. Zato su neke franšize uvijek tu negdje, a nikada na vrhu. Ma što GM John Hammond mislio o tome, činjenica je kako je budućnost Bucksa pod hipotekom loših ugovora (ipak je u pitanju učenik Joea Dumarsa) zbog čega će, poput Hawksa prije njih, ostati na ovoj razini osrednjosti, nakon koje će uslijediti pad. Tako blizu, a tako daleko. Prilika ne traje vječno, a kriviti možeš samo sebe.

Pouka je kao i uvijek - fear the fear.

16Aug/102

MILWAUKEE

Posted by Gee_Spot

BUCKS

Isto kao što lani nitko od njih nije očekivao ulazak u playoff, tako ni ovoga ljeta nitko nije očekivao da će biti jedna od najaktivnijih momčadi na tržnici. Nažalost, Bucksi su se uhvatili u najstariju moguću zamku u ligi - na osnovu jedne dobre sezone pomislili su da su bolji nego jesu, te su, umjesto da čuvaju fleksibilnost salary capa do iduće sezone, kada bi istekom Reddova i Gadzuriceva ugovora bili momčad s najviše slobodnih dolara za podijeliti potencijalnim slobodnim igračima, odlučili pokupovati sve što se nudilo odmah, vjerujući da se time postavljaju u najbolju moguću poziciju za napredak.

Poanta ove zamke je da se umjesto napredovanju, momčad uglavnom posveti stagniranju. Jedina isprika za ovakvo brzinsko rasipanje novca na prosjećne igrače može im biti što nitko ne zna kako će izgledati sljedeći kolektivni ugovor. U najgorem scenariju, iduće ljeto taj slobodni prostor možda više ne bi imao preveliko značenje. Međutim, s dugoročno složenim rosterom koji garantira tek osrednjost, nije baš da im i ovakva budućnost nudi neki veliki smisao. OK, možda je bolje igrati prvi krug playoffa i imati pozitivan score nego biti na dnu, ali zar nisu igrali playoff i imali pozitivan score i bez svih ovih skupih pojačanja? Tu, po meni, leži cijela bit priče.

Preuzeti Maggeteov ugovor od Warriorsa u zamjenu za praktički ništa ne zvuči kao loš potez. Maggeteova sposobnost zabijanja koševa trebala bi anulirati njegovu sklonost ozljedama, sebičnoj igri i izbjegavanju postojanja u obrani. Rasni strijelac s klupe upravo je ono što je nedostajalo Bucksima. Ali, za momčad koja tek raste, dovoljan je i kratkoročni flaster, nešto što je lani na kratko bio Jerry Stackhouse. Maggette sa svojih tri godine i 30 milijuna ne zvuči kao flaster već prije kao dio jezgre. A kada ti je Maggette jedan od temelja, mogući su problemi.

Jedini smisleni posao za obaviti ovoga ljeta bilo je produženje ugovora s Johnom Salmonsom, koji se pokazao kao idealno kratkoročno rješenje za poziciju drugog beka. Na istoku, u konkurenciji Joea Johnsona i Stephena Jacksona kao preostalih bekova i glavnih opcija momčadi koji su direktna konkurencija Bucksima, Salmons je garantirao izjednačenost. Do potpisa je na kraju došlo, ali opet imam dvije zamjerke.

Prvo, zašto na toliko dugo godina? U ovakvoj situaciji, s puno novca na raspolaganju i s puno momčadi spremnih potrošiti, Salmons se mogao nadati cifri od 8 do 10 milja po godini. Iznos mi je jasan. Ali, zašto 4 garantirane sezone? Poklonio si mu dvije sezone i 20 milja, a sve to uz ogromne šanse da tih zadnjih par godina ugovora od njega nećeš imati nikakve koristi (nije šuter, sklon je ozljedama, solidan u svemu ali odličan u ničemu – ništa od toga ne obećava da bi u 34-oj mogao biti starter na dvojci).

I drugo, čemu uopće Salmons? Jer, nakon što je stigao Maggette, potreba za njim više ne postoji. Ili ubaci Maggettea na tu poziciju, ili se nadaj da će Redd biti u stanju odigrati barem još jednu solidnu sezonu. Kako god, za sve ovo se još uvijek može naći opravdanje jer nije lako naći pouzdane veterane na vanjskim pozicijama, ali za sljedeći potez opravdanja nema. Ili Bucksi peru novac ili je Gooden nekome ispod stola obećao isplatiti 30 milja, samo da konačno dobije dugogodišnju sigurnost. A dobio ju je, jer nema šanse da će itko posegnuti za njim prije zadnje godine ugovora. Koja će se dogoditi 2014.

Do tada su se Bucksi obvezali plaćati trećeg visokog više od 6 milja godišnje, što je više od 10 posto ukupnog im budžeta. Gooden je solidan veteran koji će zabiti 10 koševa i skupiti 7 skokova, uzoran je suigrač i radnik pod koševima, ali s razlogom nijedna pobjednička ekipa nikada nije previše marila da ga zadrži. Statistiku se može pronaći svuda, ali igrača ne. Gooden je statistika koja ne zna igrati obranu niti sudjelovati u napadu na ikoji drugi način osim zabijanjem zicera. Da ne govorim da će samo crpiti minutažu potrebniju za razvoj mladih igrača. Dakle, trošiš desetinu budžeta na osmog igrača i očekuješ biti ozbiljna momčad? A što kada dođe vrijeme da se plate drugi i treći igrač? Naravno, onda neće biti novca. Jer, nekako sumnjam da će Milwaukee plaćati porez na luksuz u razini na kojoj to rade Dallas ili New York. A sve što su napravili ovoga ljeta stavlja ih u takvu poziciju.

Ajde, da ne bi sve bilo tako crno spomenimo i dovođenje nekolicine solidnih mladih igrača. Putem drafta doveli su Larrya Sandersa, jednu od čvrščih četvorki u ponudi, koja u startu ima više smisla na parketu nego Gooden. U drugoj rundi su pokupili Daringtona Hobsona (uz malo sreće mogao bi biti igrač Salmonsova profila, all-round strijelac) i Tinya Gallona (novi Big Baby), a izborom ovog potonjeg potreba za Goodenom još je manja. Zatim su još doveli i odličnog skakača iz Kingsa, lanjskog rookiea Jona Brockmana, još jednog u nizu igrača s manjkom centimetara ali viškom srca. Svi ovi momci se bolje uklapaju u budućnost Bucksa od jednog Goodena.

Odlazak Ridnoura pokrpali su dovođenjem plaćenika Doolinga, koji je ostao jedna od boljih opcija na tržištu. Za Ridnourom definitivno ne treba plakati, usprkos solidnim brojkama nije bio u stanju nametnuti se kao konstantna back-up opcija a obrambeno je spao na najniže grane ikada, gledati ga kako glumi stup bilo je nevjerojatno iskustvo. Još je nevjerojatnije da mu je netko ponudio dugogodišnji midlevel ugovor. Ali, o tome nekome ćemo više sutra. Za kraj još samo da spomenem da je iz Netsa stigao i hakler Chris Douglas-Roberts, koji se lani dokazao kao solidan 1 na 5 strijelac, i koji bi također odradio ulogu koju je krajem sezone igrao Stackhouse. Za manje od milje.

Uglavnom, iz svega navedenoga da se zaključiti kako je Milwaukee reagirao impulzivno. Da li je u pitanju strah za posao GM Hammonda? Ili je dugogodišnjem vlasniku, senatoru Kohlu, poznatom po tome da se voli miješati u posao struke, dosadilo biti na dnu pa je naredio trošenje ne bi li se gradilo na lanjskom uspjehu? Nije ni važno, važno je samo to da su Bucksi potrošili stotine milijuna kako bi praktički bili ista momčad kao lani. Talentiranije i kvalitetnije momčadi i dalje su talentiranije i kvalitetnije, a oni čak nemaju ni garanciju da ovaj put mogu pobijediti Atlantu. Puno vike nizašto.

BREWERS

Poput Bucksa, i Brewersi su franšiza koja voli trošiti na krive igrače. Obzirom na tržište, njihov budžet je sasvim solidan, ali takav je s razlogom – Pivari mogu računati na jednu od najvjernijih navijačkih skupina u ligi. Ljudi su to koji vole popiti, kao i svaki zdravi stanovnik Wisconsina, a u krvi im je football. Samo, kako im je Green Bay ipak malo predaleko (a i do karte tamo možeš samo ako si jedan od 112 000 lokalnih dioničara), atmosferu football utakmica prenijeli su na baseball parkove. Tako da je Milwaukee jedino mjesto na svijetu na kojem baseball nije samo izlika da se dođe i ubije oko u ugodnom ambijentu, već je i mjesto na kojem imate priliku lokati satima prije utakmice ispred stadiona, kao da je u pitanju football ili nogomet.

Tako pijani i zadovoljni, navijači i ne brinu previše što im je još jednom momčad umjesto borbe za playoff ponudila gubitničku sezonu punu razočaranja. Razloga za negativnim rezultatima je više – momčad se vodi na starinski način, preplaćivanjem veterana umjesto stvaranjem igrača, zanemaruju se igrači zadatka i klupa, bazira se na napadu umjesto na obrani. Ali, kroz godine drafta skupilo se dovoljno vrhunskih i dobrih pojedinaca, te je samo pitanje vremena kada će uprava shvatiti da treba samo pokrpati sitnice kako bi momčad zaredala pobjedničkim sezonama.

Recimo, dosta toga će biti jasno ovoga ljeta. Naime, ističe ugovor jednom od najboljih im udarača, Princeu Fielderu. Prince je razlog zašto treba voljeti baseball – čovjek ima 120 kg na 180 cm a profesionalni je sportaš u nečemu što se ne zove dječje sumo hrvanje. U pauzama između izlazaka na teren, možete ga vidjeti kako tamani čokoladice na klupi. Uglavnom, njegovo glavno obilježje je snaga udarca, loptice lete na sve strane. Ono, klasik, tako debel i ne može optrčati baze osim ako je izbaci van igrališta.

Yankeesi ili neki drugi bahati klub rado će mu dati 20-ak milja da nastavi zabijati za njih. Njima ne treba njegova igra u obrani, stavit će ga u ulogu specijalca koji izlazi na teren samo udarati umjesto pitchera i to je to. Sad, Milwaukee se može uključiti u trku i platiti mu toliku lovu, trećinu svoga budžeta, ali zašto? Da bi zadržali ljubimca publike koji će za par sezona biti nepokretan i beskoristan? E, tu će se vidjeti da li kuže što treba za pobjedu ili su samo šminkeri.

Imaju vrhunskog asa u mladome Gallardu, momku je tek 24 godine i jedan je od najvećih talenata u ligi. Okruže li ga sa nekoliko solidnih mladih pitchera imaju sve potrebno za idućih 10 godina. Samo, Brewersi ne stvaraju pitchere, već preplaćuju veterane koji nisu u stanju pomoći. Ali, ti veterani su sve što imaju na raspolaganju – mladi pitcher je jeftin pitcher, a takvoga ti nitko neće prepustiti. Kako se ne mogu nadmetati za najbolje slobodne igrače s bogatijima, a ne proizvode svoje talente, sve što im ostaje je poneki veteran na zalazu i draft na kojem onda opet mogu ubosti talenta u rangu Gallarda. A takvi su rijetki.

Među udaračima imaju nešto bolju situaciju. I tu imaju vrhunski talent u Ryanu Braunu, jednom od najboljih vanjskih igrača u ligi, kompletnom napadaču i vrhunskoj prvoj opciji, ali za razliku od pitchera (doslovno ih mogu otpustiti sve osim Gallarda i početi iznova, nitko ne bi primjetio razliku) među igračima u polju dovoljno je mladih opcija koje pokazuju talent potreban za igru u ozbiljnoj ekipi. Mladi shortstop Escobar i druga baza Weeks zaslužuju respekt, imaju sve potrebno za ozbiljnu karijeru a posebice je Weeks ove sezone iskočio kao potencijalni all-star.

Samo, na njih dolaze bezveznjaci poput McGeheea, Harta ili spomenutog Fieldera, jednodimenzionalni udarači koji sakupljaju gomile home runa, a onda u polju uglavnom gledaju dok oko njih padaju loptice. Naravno, s rotacijom pravih pitchera njihov napadački učinak pokrio bi nesposobnu igru u obrani. Ali, kad nemaš ni pitchere ni igrače sposobne trčati, te se baziraš samo na prikupljanju poena, ne ostaje ti ništa nego nizati gubitničke sezone. Po tome je baseball isti kao i svaki drugi sport, i po tome su Brewersi njegov ekvivalent jednim Golden State Warriorsima.

THE ROSTER OF THREE

Hard Knocks (Marty Callner, 2001.-)

Ovo je fantastična ideja i pod hitno treba napraviti NBA verziju. O čemu se radi? Od 2001. HBO snima predsezonu jednog NFL kluba (s tim da je ovogodišnje izdanje s New York Jetsima koje se upravo počelo prikazivati tek šesta sezona, sezone od 2003. do 2007. su preskočene), dakle svojevrsni reality show koji prati okupljanje jedne momčadi u kampu, treninge, međusobne odnose i sve one muke kroz koje prolaze igrači dok se bore za mjesto u momčadi kako bi par mjeseci kasnije mogli zaraditi potres mozga a možda i pokoji milijun. Ovogodišnje izdanje bit će posebno zanimljivo obzirom da je trener Jetsa, faca sam po sebi, odlučio smršaviti te da se posebna pažnja posvetila Darrelleu Revisu koji odbija doći u kamp dok ne dobije novi ugovor (o tome je i Simmons pisao neki dan).

The Macrophenomenal Pro Basketball Almanac (FreeDarko, 2008.)

U svom stilu, ekipa koja stoji iza Free Darka složila je ovaj genijalni pregled današnje NBA. Duhovito, na trenutke briljantno, ali prije svega, zbog fantastičnog koncepta i ilustracija, oku ugodno. Možda nije toliko za listanje na plaži, djeluje predragocjeno, ali je bogami idealno za poklon samome sebi za rođendan. Također, na putu je i novi almanah, ovaj put je tema NBA povijest. Treba li reći da je rođendan ove godine nešto ranije?

New Miserable Experience (Gin Blossoms, 1992.)

Kao fanatik americane koristim ovaj trenutak da ukažem na jedan zaboravljeni biser od albuma. Doduše, nije da je čak i u vrijeme pojavljivanja ova ploča ostavila neki trag, ali je itekako najavila u kojem smjeru se kreće nezavisni rock. Od grungea i hard rocka prema countryu i folku. Kao idealni prijelaz sa Soul Asyluma na Whiskeytown, Gin Blossomsi su ovim albumom krcatim hitovima zadužili da ih se tu i tamo sjetimo. Šteta, da je ploča dobila malo više medijske pažnje, možda bi imali karijeru u rangu Counting Crowsa. Ovako, nisu imali ni poštenu šansu, razišavši se ubrzo nakon sljedećeg, jednako hitoidnog i dobrog albuma. Međutim, kako su se vremena mijenjala, zahvaljujući internetu okupila se i mala vojska njihovih fanova, što je natjeralo izdavače prvo da izdaju best of, a zatim i da predlože bendu snimanje novog albuma. Deset godina nakon snimili su jedan mali, simpatični album i krenuli na turneju. Popularniji nego ikada, lani su izdali live a sada već najavljuju novu ploču koja izlazi za nekoliko mjeseci. O njoj ćete pak imati prilike čitati na pot listi.

23Jun/105

DRAFT FRENZY

Posted by Gee_Spot

Uf, može li se objasniti nekome tko nije fanatik da je ovaj period bez utakmica između Finala i početka nove sezone jednako uzbudljiv kao i igra sama? Već sutra je draft, pa počinje prijelazni rok, a o stalnom preslagivanju rostera u glavi da ne pričam. Kvragu, taman sam sjeo pisati nekakvu najavu drafta i posta posvećenog njemu koji spremam za petak ujutro i koji će se tradicionalno pozabaviti izborima svih 30 ekipa, kad eto ti Emira na mobitelu, krenemo o svemu i svačemu a najviše o – fantasy sezoni. I oko toga ima novosti, broj ekipa povećan je na 12, s tim da postoji šansa da ih bude čak 14. Drugim riječima, više će ljudi igrati fantasy nego što blog ima čitatelja.

Uglavnom, za sada prije drafta nema tradea tipa kao što je lani bio Carter u Orlando, ili onaj Bostonov za Raya Allena prije dvije sezone, ali to ne znači da ga neće biti u sljedećim satima. Obzirom da se svi slažu kako je pet najboljih igrača ove godine predodređeno za velike stvari, ne bi trebalo čuditi ni ako Netsima uspije trećim pickom natjerati Hor-Netse da stvarno trejdaju Chrisa Paula.

Šanse su naravno minimalne, jer zašto bi itko normalan trejdao najboljeg playmakera na svijetu koji uz to ima tek 25 godina. Ali, nije da su Hornetsi oličenje stabilnosti. Za sada je Paul miran i igra ulogu dobrog vojnika, ali da je kojim slučajem nešto razmaženiji i glasniji u izražavanju svojeg nezadovoljstva (momčad nema mogućnosti za dovesti pojačanja te se mogu nadati samo razvoju svojih mladih snaga koje će uskoro uz Collisona i Thorntona uključivati i 11. pick drafta; umjesto trenera koji zna što radi doveli su jeftinog početnika; dosadašnji vlasnik je otkrio Boga i okreće se humanitarnom radu te prodaje većinski paket a nikada ne znaš kakav će biti novi vlasnik), Hornetsi ne bi imali izbora.

Ovako, Paul ostaje u Big Easyu bez obzira na upornost Netsa koji pod vodstvom agresivnog Prokhorova žele na brzinu prema vrhu. Njihov izbor trećeg picka bit će izuzetno zanimljiv, jer po svemu što se do sada dalo čuti, redom su ih oduševili i Favors i Cousins i Johnson. Iako bi im, barem po meni, Favors najbolje legao kao rasna četvorka koja bi u paru s Lopezom dominirala pod obručima (da se ne ponavljam, evo link na mock draft nakon završetka NCAA turnira u kojem Favorsa uspoređujem s Amareom i Duncanom, te i dalje, makar na osnovu ono malo što sam vidio na sveučilištu, vjerujem kako će za 10 godina upravo Favors biti najbolji igrač ove generacije), ako bi se kojim slučajem odlučili za Johnsona (jer na bokovima su još i najtanji i jedan pravi swingman bi im odlično došao, plus nekako je logičnije očekivati da će s prostorom za max ugovor lakše potpisati četvorku kraj slobodnih Boozera i Amarea, nego Jamesa) tada bi u nezgodnu situaciju doveli Wolvese kojima treba baš igrač poput Johnsona.

Jer, ako bi kraj Lovea i Jeffersona doveli ili Cousinsa ili Favorsa, jasno je kako ih u tom slučaju čeka novi trade. Mislim, nije da je u pitanju momčad koja može trpiti da im bilo koji talent sjedi na klupi, a niti ima smisla Lovea i dalje koristiti kao šestog igrača u ekipi koja ne ide nigdje. Uglavnom, vrlo lako bi se moglo dogoditi da netko s tek solidnom ponudom dođe ili do Lovea ili Jeffersona, ako Netsi izaberu Johnsona. A možda je, obzirom na činjenicu da su i ove sezone dokazali da ne mogu zajedno pod košem, taj trade ionako neminovan.

Inače, dok ovo pišem Wolvesi imaju tri picka u prvoj rundi, uz 4. tu su i 16. i 23., s tim da još nije potvrđeno kako su se dogovorili s Memphisom oko zamjene 16. za 25. i 28. Čak četiri igrača u prvoj rundi govore ili o tome da se spremaju izabrati nekoga u Europi tko nema namjeru doći ove sezone u NBA, ili da dogodine opet žele imati preko 60 poraza. Mislim, kad je vrijeme da se prestane prikupljati talent i počne pobjeđivati? I koliko jedan Love (od malih nogu rođeni pobjednik u svim uzrastima) ili Jefferson (od rookie sezone nije zaigrao u playoffu, a već se nakupilo 6 godina staža) još mogu trpiti apsolutno nekonkurentnost u zamjenu za nekakve buduće apstraktne rezultate?

Kad već spominjem trejdanje pickova, za sada je još jedino Larry Bird otvoreno rekao da mu je dosta drafta i da je 10. pick Pacersa dostupan svima koji su u stanju ponuditi dobrog veterana. Mudro, jer Indiana mora ove sezone udariti temelj ozbiljnoj momčadi koja bi onda dogodine, nakon što se riješi ugovora Dunleavya i Murphya, zauzvrat nešto lakše pronašla pojačanja.

A kad smo već kod pojačanja, da bacimo pogleda na dosadašnje trejdove. Ništa spektakularno, ali čovjeka veseli.

- Dalambert za Hawesa i Nocionia

Obzirom da je Dalambert već godinama na tržištu i da nitko nije htio zagristi jer su Sixersi uvijek tražili previše, malo me čudi što su ga se riješili u zadnjoj godini ugovora kada im praktički više ne predstavlja nikakav teret. A obzirom kako Sixersi imaju itekako zagušen prostor na salary capu s ugovorima Branda i Iguodale, Nocioni i njegova dodatna godina ugovora tek nemaju smisla.

Što me navodi da pomislim kako iza svega ovoga nije u pitanju novac (iako su Sixersi u principu za ovu godinu uštedjeli minimalno 2 milijuna, kolika je razlika između Dalambertova ugovora i zajedničke cifre koju treba platiti Hawesu i Nocioniu), već prije svega košarka. Naime, izgleda da je Doug Collins od prvoga dana uzeo stvar u svoje ruke i da misli kako vrlo brzo može Sixerse vratiti na pravi put (obzirom koliko je Collins oprezan, siguran sam kako nikada ne bi prihvatio posao da misli suprotno).

Phila je bila u playoffu pretprošle godine, a lani su se raspali u, kako se pokazalo, neprirodnoj kombinaciji Eddiea Jordana i postojećeg rostera. Doduše, ni to što nisu imali playa nije pomoglo. Uglavnom, sada ti isti igrači, većina s iskustvom playoffa, imaju novog trenera (iako nisam nikada bio fan – Collins nema rezultata vrijednog spomena i više je stekao ulogu stručnjaka komentatorskim poslom i dobrim PR-om nego rezultatima s Bullsima prije Jacksona ili s Pistonsima u eri Granta Hilla), koji će pak potencijalno vrhunskom obrambenom playu (Holliday) dodati light Brandona Roya (Evan Turner), a već se pojačao dodavši provjerenog fajtera (Nocioni) i legitimnog centra (Hawes).

Hawes je ključ cijele priče. Iako Kingsi očito ne drže previše do njega, vjerovatno razočarani nesposobnošću mu da zatvori reket i pomogne petoj najgoroj obrani u ligi, činjenica je kako Hawes ima tek 22 godine, i kako je sasvim solidan skakač i bloker za svoju poziciju. Ono što mu pak garantira sjajnu i dugu karijeru je fantastičan šut i sposobnost igre licem prema košu (osim opcije s vrha reketa, možda postane čak i specijalist za razvlačenje reketa do linije za tri jer, iako gledamo mali uzorak, pokazao je da mu zabiti tricu nije nikakav problem).

Sad, Hawes je sve što Dalambert nije, i pitanje je samo što je vrijednije – Dalambertova obrana ili Hawesov napad? I jedna i druga momčad poželjele su pokušati nešto drugo, a ja se ne mogu oteti dojmu da su Sixersi prošli bolje. Jer, Dalambert je toliko bezopasan u napadu da teško može igrati značajnije minute u ekipi s dna koja treba koševe sa svih strana, te se praktički njegova prava vrijednost krije u ugovoru. Kingsi ga rentaju na sezonu, usput su uštedjeli desetak milijuna koje bi morali dogodine plaćati dvojcu koji je otišao u Sixerse, a u isto vrijeme ga mogu poslati dalje nekoj ekipi koja se bori za playoff, kojoj treba petica za 20-ak minuta i koja zauzvrat može poslati poneki pick ili mladog igrača.

Opet, premalo je to za Hawesa, ali tko zna, možda u Sacramentu znaju o njemu nešto što mi nismo imali prilike vidjeti. Za sada u njemu i Nocioniu Sixersi imaju dvije nove napadačke opcije koje im mogu donijeti ono što im najviše nedostaje već nekoliko sezona – šut iz vana. Kako su ionako krcati pod košem i imaju i više nego dovoljno radnika, Sixersi su ovim potezom praktički već bolje pozicionirani za lov na playoff poziciju. A kako imaju barem jednog krilnog igrača viška (umjesto Iggya ja bih se radije riješio sve većeg razočaranja Younga koji nema ni pozicije ni minuta u ovoj momčadi), koji bi im u tradeu možda pomogao da se malo pojačaju na jedinici, do početka sezone mogu izgledati samo još bolje.

Kad sam već spomenuo Collinsa, kratko bih se osvrnuo na nove trenere Hornetsa, Bullsa i Netsa. Avery Johnson me možda osobno iritira (iako, to što mi se ne sviđa čovjekov glas baš i nije neki argument), ali rezultate s Mavsima mu ne možemo osporiti. Međutim, odluka Hornetsa da dovedu početnika zasigurno nije oduševila veterane u ekipi New Orleansa, Paula najmanje, a izbor Bullsa bit će itekako zanimljivo pratiti. O čovjeku s imenom kao stvorenim za rad u New Orleansu smo se toliko naslušali zadnjih nekoliko godina da jedva čekam vidjeti može li najbolji obrambeni trener u NBA biti i odličan motivator i lider. Ili je s razlogom sve ove godine proveo kao asistent. Kako god, era Thibodeau u Chicagu počinje.

- Maggette za Bella i Gadzurica

Kužim da se Bucksi nisu praktički nisu odrekli ničega jer ova dvojica su ionako više smetala nego koristila (čovjek koji je Gadzuricu dao ugovor zasigurno više nikada neće raditi u NBA, a Bell je, ako se ne varam, barem dva puta bio član našeg no-star teama), ali Maggette sa sobom donosi dvije poprilično problematične stvari.

Prvo, njegov ugovor je katastrofalan – čak i kada bi uspio ostati zdrav (a kako nije ni dok je bio u naponu snage, zašto očekivati da izdrži sezonu sada kada je prevalio 30) i odigrati najbolje što može, ne vrijedi tih 30 milja koliko su mu Bucksi dužni platiti za ovu i iduće dvije sezone. Sve što ćete od njega dobiti su koševi – iako nije dobar šuter, Maggette se uvijek znao snaći za poen jer se odlično snalazi pod košem i obožava kontakt što rezultira gomilama slobodnih.

Dakle, druga stvar koje je problematična njegova je igra. Obrana mu je svake godine sve gora, a ostali aspekti igre praktički više i ne postoje. Tako da jednog jednodimenzionalnog strijelca dovodiš u ekipu punu radnika, ekipu izgrađenu na nesebičnoj etici trenera Skilesa koji je i dan danas NBA rekorder po broju asista na jednoj utakmici (da, da, ma kakvi Magic, Big O i Kidd, Skiles je jedini u povijesti kojemu je uspijelo podijeliti 30 lopti za jednu večer). Kako ne može igrati dvojku, Maggette će samo uzimati minute puno korisnijima Mbah a Mouteu, Delfinu i Ilyasovi, a zauzvrat će dati isto ono što im je npr. pružio Jerry Stackhouse za vrijeme lanjskog kratkog boravka u Milwaukeeu – veteranske koševe s klupe i stabilnost u napadu druge postave.

S tim da je, obzirom na opće poznatu sklonost Maggettea carinjenju lopte, reći da je išta vezano uz njega stabilno poprilično ironično. Grozan potez Bucksa, jer ako su mislili da će ovime nadoknaditi ono što im je pružao Salmons – prevarili su se. Sve to otvara mogućnost da Maggette postane problem u svlačionici, a to bi se moglo pokazati većim problemom nego što itko misli. Jer, koliko smo sigurni da je Jennings sazrio? Nisu li dva igrača sklona ekscesima previše za jednu krhku momčad kao što su Bucksi? Kažem opet, Maggette će biti tek nešto bolja verzija Stackhousea, te stvarno mislim da nema smisla toliko plaćati osmog ili devetog igrača.

Mislim, ako već želiš riskirati s desetak milijuna godišnje, zar nije pametnije dati ugovor na 5 godina i 50 milijuna Salmonsu? Ako ovaj i ne želi pristati odmah, hoće nakon što skuži da mu nitko nije voljan dati više od toga.

Ukratko, svaka čast Warriorsima koji kreću s pozitivnim promjenama. Gadzurica će vrlo vjerovatno isplatiti odmah i škartati ga prije početka sezone, da se njegova nesposobnost slučajno ne pokaže zaraznom (previše je mladih koje treba čuvati, uključujući i budući prvi pick koji će po svemu sudeći ipak biti Greg Monroe), a Bella se da istrpiti još dvije sezone, makar i njegovih 4 milijuna godišnje djeluju astronomski za ono što pruža. Sve je to sitnica obzirom kakvog albatrosa od ugovora su riješili poslavši Maggettea iz grada. Još da isto naprave i s Nelsonom te kompletnom upravom i eto ih na pravom putu (puno toga ovisi o novom vlasniku, koji još nije poznat, ali ovakvo čišćenje loših stavki iz knjiga ne može odmoći u potrazi za pravim kupcem).

I to bi bilo to do petka ujutro, kada me uz pratnju Dropkick Murphysa čeka analiza drafta. Glasine izbjegavam i spominjati a kamoli se osvrtati na njih, gadljivo je kako se ESPN praktički pretvorio u 24 sata. Ova sranja koja se smišljaju oko Jamesa i njegovih transfera gora su od nove reklamne kampanje za Karlovačko (koje btw zbog iste bojkotiram iako sam mu bio vjeran godinama – nabijem te čepom, Karlo), a to konstantno maltretiranje s Jamesom u stilu RTL-a koji stalno davi s npr. vjestima o Vlatki Pokos navodi me da ubuduće, odnosno barem tijekom ljeta, ESPN i Jamesa oslovljavam s ESTL i LeVlatka Pokes. Čisto da se netko ne iznenadi u petak. Možda smo ludi, ali nismo glupi.