ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Oct/139

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

SPURS

NAPAD: 109.4 (4.)

OBRANA: 102.1 (2.)

RASPORED: 13.

SCORE: 58-24

THAT WAS THEN

Zar je podatak da su uz standardno fenomenalnu igru u napadu odigrali i još bolju obranu danas uopće bitan poslije one trice Raya Allena i svega što se dogodilo nakon toga, uključujući i slomljena srca veterana koji su se valjda već prestali nadati da će opet zaigrati u Finalu? A stvarno je tako bilo, Spursi su se nakon tri sezone predaha, tijekom kojih su više rešetali nego branili i pri tome dva puta ispali u prvoj rundi playoffa (slučajnost ili očita korelacija?), konačno vratili onome što ih je tijekom zadnjeg desetljeća činilo najboljom košarkaškom franšizom na svijetu - brutalno učinkovitoj obrani.

Upravo činjenica da je Pop zahvaljujući sazrijevanju Leonarda, Splitterovim potpunim uklapanjem u rolu četvorke i, ono najvažnije, najboljom sezonom Duncana u zadnjih 5 godina, uspio problematičnu obranu pretvoriti u onaj poznati bedem, bila je ključna na putu Spursa do još jednog Finala.

S dva izuzetno duga i pokretna swingmana na boku te uz dva šljakera sposobna kontrolirati reket pod košem, Spursi su imali idealan talent da zaigraju svoju verziju zone i tako sakriju nedostatak atleticizma u obrani, nedostatak koji ih je godinama ranije ostavljao u prašini u najvažnijim utakmicama. Međutim, još važnije od manje minuta za Blaira i Bonnera bilo je potpuno shvaćanje uloga od strane Greena i Leonarda koji su godinu ranije praktički obojica bili rookiei u sistemu Spursa, što je ostavljalo perimetar ranjivijim nego bi to Pop želio. To u drugoj sezoni nije bio slučaj.

Uglavnom, Pop je tako u hodu izmislio još jednu sjajnu momčad sposobnu otići do kraja, bruseći je iz sezonu u sezonu, čekajući priliku da ode po još jedan naslov. To što su na kraju ostali za dlaku kratki i način na koji (ni)su prihvatili poraz, možda bolje od ikakvih brojki priča kako je ta šansa prošla s lanjskim porazom. Ili nije?

THIS IS NOW

Spursi se nisu značajnije pojačavali, ali to ne znači da nisu povukli novi niz poteza kojima će se poboljšati u hodu. Pustili su combo strijelca bez savjesti Neala da odšeta i umjesto njega su izabrali Belinellia, čovjeka s puno raznovrsnijim napadačkim repertoarom koji bi u Popovim rukama mogao uskočiti u Ginobilievu ulogu šestog čovjeka s klupe. Marco je hakler, što ponekad nije idealno ako želite važnu rolu u NBA, ali u sistemu Spursa ima mjesta za jednoga i ovo jasno govori da je Pop već počeo razmišljati o životu poslije Manua.

Pustili su Blaira koji je postao nebitan čak i kao podizač energije zbog manjka atleticizma u obrani i kao jeftinu zamjenu pronašli su Jeffa Ayresa (do ljeta se čovjek prezivao Pendergraph), pouzdanog skakača i pick & pop igrača koji, gle slučajnosti, dijeli agenta s Leonardom. I to je uglavom to, i dalje nemaju poštenu zamjenu za Parkera osim Ginobilia i Belinellia, ali, poanta ionako nije pojačati se izvana, već iznutra.

I tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je - mogu li Spursi ponoviti lanjsku sezonu? Puno toga ovisi o tome mogu li Parker i Duncan odigrati van pameti kao lani, a, ako ćemo se držati nekakve logike, odgovor je negativan (to ih doduše ne bi trebalo smetati u regularnoj sezoni, ali u playoffu može postati problem obzirom na to koliko se povećava ovisnost o učinku najboljih igrača). Iako je Timmy dodao sjajan šut s poludistance i popravio svoju najveću boljku, slobodna bacanja (lani iznad 80%, što je napredak neviđen za takvog veterana koji je u karijeri ispod 70%), napad s njim i Splitterom jednostavno nema onu širinu i efikasnost na koju smo navikli od kada je Pop momčad prešaltao na pick & roll košarku kao osnovu.

Nakon što su dvije godine za redom imali drugi najbolji napad u ligi, Spursi su lani pali na 7. mjesto, što je i dalje sjajno, ali i očito poručuje kako su nešto morali žrtvovati zbog obrane. Jasno, kada imaš slashera poput Parkera i dva šutera kao što su Green i Leonard, onda nije problem sakriti takve sitnice, ali očito je kako o Duncanovoj (i Borisovoj) igri s poludistance ovisi puno toga. Da li i previše, to će pokazati vrijeme, s tim da ništa ne mijenja činjenicu da su Spursi očiti dokaz kako kombinacija talenta, rada i znanja uvijek donosi rezultate.

Njihova napadačka i obrambena filozofija nisu uopće genijalne, već su jednostavno dovedene do izvedbenog savršenstva. Oni nisu momčad bez mana, koliko su u stanju sakriti ih izbjegavajući situacije u kojima ih protivnik može okrenuti protiv njih. I to je ukratko razlog zbog kojega će po tko zna koji put po redu ostvariti svoje potencijale i biti konkurentni, spremni iskoristiti svaku priliku, jasno dok god dobivaju od Duncana, Parkera i društva individualni učinak u gornjim granicama očekivanja.

PLUS

Popovich već zna kako će dogurati do pozicije nositelja čak i uz mogućnosti ozljeda (jasno, gubitak Parkera ili Timmya je nenadoknadiv), a posebice zna kako dozirati minute, čime je, posebice nakon lanjskog nastupa u Finalu, otvorio oči mnogima i vjerojatno potaknuo novi trend u ligi. To čuvanje snage koje im omogućuje savršeno poznavanje "sistema" svih uključenih (a pišem ga pod navodnicima jer se ne radi samo o omjeru flexa i pick igre u napadu, odnosno zone i čovjeka u obrani, već i pristanku svih u svlačionici, trenera i igrača, na posebna pravila ponašanja i poseban kod, kako i na parketu, tako i izvan njega), nešto je što imaju samo najveći i što im uvijek dobro dođe kada treba nadmašiti prognoze.

MINUS

Koliko god Pop čuvao svoje igrače, ono što su lani pružali Parker i Timmy definitivno je pomalo presedan. Iako nitko sa sigurnošću ne može reći da će obojica doživjeti regres, teško je očekivati da Parker u onakvoj ulozi ponovi onakve realizatorske brojke, odnosno da Duncan izbjegne trošenje u takvoj mjeri da izvuče onakav učinak u obrani.

Također, pomalo je mit da Spursi imaju sjajnu klupu - s pola Ginobilia i Splitterom zacrtanim kao važnim dijelom startne petorke, uz probleme s jedinicama i manjak swingmana, jasno je kako će i dalje previše ovisiti o Bonneru, odnosno kako će Bellineli igrati važniju rolu nego bi itko htio u njegovoj prvoj sezoni u klubu.

ROCKETS

NAPAD: 108.9 (6.)

OBRANA: 104.7 (9.)

RASPORED: 11.

SCORE: 54-28

THAT WAS THEN

Nakon što su godinama tavorili u sredini u očekivanju nekakvog pomaka (sjetimo se pokušaja dovođenja Bosha i Gasola), Rocketsi su početak prošle sezone dočekali s jednim od gorih rostera u ligi kojega su uz to nadogradili s visokim ugovorima Linu i Asiku, praktički jedinim pojačanjima koja su uz to morali preplatiti ne bi li se osigurali od mogućnosti da ostanu i bez njih.

I onda im je iz vedra neba pao James Harden, kojega se štedljiva Oklahoma odlučila odreći, davši im ono što su očajnički trebali - franšiznog igrača oko kojega mogu sve posložiti. Tu na scenu stupa njihov stručni štab koji je to u hodu i napravio, fokusirajući se na brzinu (frenetičnim ritmom ostavljali su u prašini čak i Nuggetse), jednostavnost (pick & roll i šuteri uokolo) i gomilu trica (doslovno svaki treći šut njih i Knicksa uziman je s perimetra, čime su postavili neke nove standarde, posebice jer su obje momčadi rezultatski toliko nadmašile očekivanja da nema sumnje kako u toj odluci ima nešto pozitivno).

Zahvaljujući sposobnosti da te trice zabijaju odličnim postotkom i uz to dobiju ogromnu količinu slobodnih bacanja na račun Hardenovih ulaza, Rocketsi su usprkos tankom rosteru ostvarili izuzetno učinkovit napad koji ih je doveo do playoffa već u prvoj sezoni nove ere. Obrana je pak bila nešto sasvim drugo, ali i ona se popravila kada se Asiku u sredini na pola sezone pridodao Beverleyev presing - praktički, samo s njima dvojicom u postavi Rocketsi su od katastrofalne postajali prosječnom obranom.

Naravno, ni sve to im nije bilo dovoljno da prežive prvu rundu protiv Thundera iako im je ozljeda Westbrooka barem omogućila da seriju učine zanimljivom. I ožive karijeru Francisca Garcie, čovjeka poznatijeg po dizanju utega nego po haklanju.

THIS IS NOW

Godinu nakon što je doveo Hardena, Morey je uspio doći i do Howarda, a takve dvije akvizicije za redom osigurale su mu titulu heroja narodnih masa. Zasluženo, jer spoj Howarda i Rocketsa bio je idealan od prvog dana, od poklapanja godina udarnih igrača do stila igre.

S najboljim obrambenim centrom lige Rocketsi su tako unaprijedili jednu poziciju, ali, obzirom da su na njoj već bili solidni, taj napredak sam po sebi neće značiti previše. U playevima, Hardenu, Parsonsu i dva centra trenutno imaju jezgru koja donosi 50 pobjeda, ali definitivno će biti zanimljivo pratiti kako misle zatvoriti rotaciju, odnosno riješiti probleme klupe i krilnog visokog.

Jasno, tu su u pitanju slatke brige obzirom da zahvaljujući minimalcima Beverleya i Parsonsa imaju samo takav luksuz koji im omogućuje dovođenje pojačanja, naravno uz poneki trade, bez straha od poreza ili pada kvalitete - kada imaš startnu produkciju na dvije pozicije za 2 milijuna, onda nije problem biti dovoljno fleksibilan riješiti sve ostale probleme.

A oni bi se mogli riješiti i unutar kuće, obzirom da nije isključeno kako će i jedan od dva lanjska rookiea dugoročno zauzeti mjesto startne četvorke. Jones posebice djeluje spreman na tako nešto zbog kombinacije fizikalija, solidnog šuta iz vana i solidnog skoka, a Motiejunas može postati važan dio rotacije na račun izuzetne kombinacije visine i all-round osjećaja. Naravno, obojica će prije svega morati postati konstantni inače će Morey vrlo brzo posegnuti za novim solucijama.

Da neke uvijek budu otvorene pobrinut će se težina koju imaju i Asik i Lin na tržištu. Asik je dokazao da može odigrati startne minute i u ligi gdje nedostaje pravih obrambenih centara, korištenje njega kao back-upa Howardu uz tek povremenu zajedničku igru u visokoj postavi, prevelik je luksuz čak i za na luksuz naviknute Rocketse. Naravno, čak i ako ga zadrže bit će dobri, ali potencijalno dovođenje dokazane stretch četvorke koja obavlja prljave poslove ili rasnog 3&D swingmana moglo bi dodatno povisiti njihov plafon.

Za Lina pak na raspolaganju ima puno više minuta, ali, kako Beverley svojim 3&D stilom igre puno bolje paše uz Hardena od Jeremyeve slash&kick estetike, ni on nije nedodirljiv. Ako ništa drugo, McHale bi ga konačno trebao prebaciti u ulogu šestog čovjeka u kojoj bi, s loptom stalno u rukama, Lin mogao biti teror za druge postave.

I dok ova jezgra izgleda odlično, Morey se itekako namučio da okupi potencijalno korisne swingmane. S Asikom i jednim od dvojca Lin/Beverley klupa je praktički osigurana, ali nije zgorega dobiti nešto i s bokova. Iako je doveo redom sve što je mogao, izgleda kako se kroz kamp ipak iskristaliziralo da će Brewer dobiti ulogu stopera, a Garcia i Casspi tricaških specijalista. Ni jedan od njih nije u stanju biti konstantan, ali bit će dovoljno da po utakmici jedan od troje odradi posao.

Uostalom, kada si u poziciji Rocketsa i kada te čeka barem 5 godina borbe za sam vrh, onda nije problem dovući još bolje veterane. Samo treba strpljenja, kao što će ga trebati i dok ne pronađu idealan balans između obrane i napada koji može zadovoljiti Howarda. Dok je Asik u blizini, imaju dovoljno centimetara da poslože solidnu obranu čak i bez izrazitog stopera na boku - Parsons i ova trojka s klupe su dovoljno uporni i žilavi da odrade posao - tako da u tom pravcu mogu napraviti popriličan napredak, posebice ako Beverley bude igrao više od Lina na jedinici (slažući sistem uzeo sam u obzir njihovu podjednaku minutažu na poziciji, dakle Beverleyu sam dodao 7 minuta u prosjeku više nego je igrao lani, a Linu sam oduzeo nešto manje jer je u stanju uskočiti i na poziciju drugog beka, što također možemo očekivati obzirom da Rocketsi na klupi imaju još dva playa).

Dakle, obrana može samo prema gore, dok je napad ipak veći upitnik. Rocketsi teško da mogu zadržati onako ubitačan ritam ako misle koristiti Dwighta 36 i više minuta - kad bi i on i Asik pristali na smanjenu minutažu, onda bi trčanje bilo relativno lako odraditi, ali sumnjam da je Howard došao u Houston dijeliti minute s Omerom.

Međutim, trica bi i dalje trebala ostati glavno oružje, a kako sada uz Hardena imaju još jednu mašinu za slobodna, učinkovitost napada ne bi trebala doći u pitanje (jasno, vrati li se Dwight na svojih standardnih 59% nakon katastrofalne zadnje dvije godine tijekom kojih je bio u rangu Jordana ili Drummonda). Bit će tu puno više šuta za dva, posebice iz post pozicija, ali napravi li obrana očekivani skok, neće to biti ništa kritično - Dwight nikada nije imao suigrača poput Hardena u Orlandu, ali je svejedno u njegovim najboljim danima Magic imao iznadprosječan napad.

PLUS

Upravo taj spoj Hardena i Howarda - ovo je old school kombinacija beka i centra koja donosi naslov, a posebice bi trebala biti sjajna obzirom na kvalitetu obojice u pick & roll igri. Harden je danas valjda najbolji pick & roll napadač na planeti, čovjek koji uvijek garantira poene zbog idealnog triple threat balansa (nemoguće je odgovoriti da li je bolji dribiler, šuter ili asistent), a Howard je čak i lani, usprkos svim pričama kako više voli loptu u postu od pick igre, bio fenomenalan realizator nakon rolanja. S Hardenom u blizini opet bi trebao postati nezaustavljiv, naravno ako McHale pronađe idealan omjer lopti u post kojima će hraniti njegov ego.

MINUS

Već spomenuta nedefiniranost rotacije i preveliko oslanjanje na upitne potencijale Jonesa i Motiejunasa, odnosno upitne talente Brewera, Garcie i Casspia. Nije isključeno da svi zablistaju u novim ulogama i u novom sistemu, ali isto tako je moguće da donesu nedovoljno dobru podršku bez čega nema velikih stvari. Jasno, kada su ti ovi lako zamjenjivi dijelovi najveći problem, onda problema i nemaš - Rocketsi su riješili ono najvažnije, franšizni talent i to čak dva puta, što ih stavlja u poziciju koju priželjkuje 99% lige.

GRIZZLIES

NAPAD: 106.4 (14.)

OBRANA: 101.9 (1.)

RASPORED: 10.

SCORE: 53-29

THAT WAS THEN

Još jedna tipična grit & grind sezona Memphisa, koji je opet napravio korak dalje kao franšiza, plasiravši se u finale konferencije koristeći probleme s ozljedama Clippersa i Thundera. Problem je samo bio u tome što su cijelo ovo vrijeme ostali ista momčad, čvrste obrane i bez šuta, dok su se Spursi, iako su i sami dobrano profitirali zbog ozljede Westbrooka, ipak razvijali. Sad, razlog za stajanje u mjestu Gasola i društva u jednu ruku je i krcat salary cap (iako je situacija bila nešto bolja nakon odlaska Gaya), ali i trener koji je očito dosegao svoj plafon.

Hollinsov ego, koji ga je tjerao da cijelo vrijeme uokolo nosi prsten osvojen s Blazersima, jednostavno nije mogao podnijeti marginalizaciju koja je bila neminovna dolaskom nove uprave stoga se nije ni pokušavao praviti dobrim vojnikom, provocirajući na svakom koraku. Već kod kritiziranja zamjene Gaya bilo je jasno da je bivši – svaka čast na mišljenju, ali neslaganje s tako velikim potezom znači da nisi na istoj frekvenciji s upravom, što nikako nije dobro. Mislim, bez obzira mislio da li je taj potez dobar ili loš, moraš vjerovati da iza njega stoji nešto više od stihije i podržati ga makar se ne slagao s njim.

I dok su ove situacije čak bile i simpatične, posebice u korporativnom svijetu gdje vlastito mišljenje nije poželjno, Hollinsovo vođenje momčadi drugu godinu za redom u playoffu – nije. Nakon što je lani protiv Clippersa pokazao nesposobnost pravovremene reakcije i prilagodbe, slično se dogodilo i protiv Spursa gdje tvrdoglavo nije odustajao od povjerenja u Princea i manjoj mjeri Allena iako se momčad kotrljala samo kada su na parketu bili Pondexter i Bayless koji su svojim šutom za tri mogli razvući zonu Spursa.

THIS IS NOW

U Memphisu nastavljaju oprezno, svjesni da igranje u polufinalu i finalu Zapada nije slučajno. Stoga su izbjegli velike promjene i angažman zvučnih trenerskih imena te su se jednostavno nadogradili iznutra, promoviravši asitenta Joergera u šefa operacija na parketu. Njegov glavni zadatak bit će kreativnije podijeliti minute na bokovima kako bi napad Grizzliesa konačno izašao iz ispodprosječnosti u kojoj se nalazi od formiranja ove jezgre. Dovođenje Millera daje dovoljno opcija za tako nešto, naravno uz daljnji napredak Baylessa i Pondextera te svođenje Princeove uloge na minimum. U Calathesu konačno imaju i back-up playa koji može zabiti šut, što bi Baylessu trebalo dodatno otvoriti minute u spot up roli, a sve skupa bi trebalo otvoriti prostor pod košem ne samo Gasolu i Randolphu, već i Conleyu.

I dok Conley i Gasol polako pretvaraju ovu momčad u pick & roll mašinu i time također doprinose razvoju u odnosu na jednodimenzionalnu hi-low post košarku (koja će i dalje ostati bitno, ali više ne i jedino oružje), Randolph je u očitom padu koji je obzirom na godine i ozljede potpuno logičan. Memphis se i tu sitnim, ali dinamitnim, potezima osigurao od gubitka produkcije, osiguravši usput lani usluge energičnog Davisa koji će im i bez Z-Boa na parketu garantirati gomilu napadačkih skokova.

Još jedan sjajan potez je i dovođenje Koufosa kao idealne zamjene za Gasola i čovjeka koji će centru Grizzliesa konačno omogućiti da se pošteno odmori tijekom regularne sezone (sjetite ga se samo protiv Spursa kada više nije mogao disati). Ako ciljate na dug ostanak u playoffu, onda nije loše imati na raspolaganju najboljeg igrača s relativno svježim nogama, a dojučerašnji startni centar Nuggetsa, koji je savršen u roli igrača zadatka, upravo će im omogućiti da takav scenarij i ostvare.

Da li su ovi mali potezi dovoljni da Memphis iz pratnje postane onaj kojega se prati? Teško, ali svakako ih čine opasnijom momčadi koja ionako već zna kako iskoristiti slabosti protivnika. Obzirom na nedostatak izrazitog favorita na Zapadu gdje se Spursi i dalje nekako čine najkompletnijom momčadi, nije isključeno da, opet uz malu pomoć sreće, Memphis ovaj put napravi još jedan korak naprijed.

PLUS

Njihova obrana će i dalje ostati neprobojni bedem. Bez obzira koliko Joerger bude dirao rotacije i stil igre, značajniji gubitci učinkovitosti na ovoj strani su jednostavno nemogući kada imate sjajne obrambene igrače na svim pozicijama, počevši od najboljeg presing igrača u ligi Conleya, preko najboljeg stopera Allena do najboljeg obrambenog centra Gasola. Dodaj još svu tu dužinu uokolo, praktički imaju defanzivno korisne rezerve na svakoj poziciji, i jasno je kako na ovom dijelu parketa negativnih pomaka biti neće.

MINUS

Kako raste važnost trice, Memphisov stil igre sve više postaje anakronizam, a tome neće značajnije pomoći ni sve ove promjene. Naime, Grizzliesi su lani bili toliko lošiji od ostatka lige u tricama da ih ni potpuno zdrav Miller uz sjajne sezone Baylessa i Pondextera neće pretvoriti u silu s perimetra. Dodaj tome da je upitno uopće očekivati da Miller donese značajniji doprinos obzirom da je nakon prvog naslova Heata bio u takvom stanju da je čak razmišljao o mirovini, odnosno da je pitanje koliko Bayless i Pondexter mogu bolje od ovoga što već pružaju, i jasno je zašto i dalje treba ostati skeptičan prema napadu Memphisa, barem protiv onih najboljih obrana.

MAVS

NAPAD: 107.5 (8.)

OBRANA: 106.2 (16.)

RASPORED: 9.

SCORE: 42-40

THAT WAS THEN

Nakon što su godinu ranije jedva ušli u playoff zbog Cubanovog novog plana racionalizacije kojega se ne bi posramili ni najzadrtiji zagovornici komunizma, prošle sezone Mavsi nisu bili takve sreće - s vidno usporenim Nowitzkim od kojega su dobili samo 47 utakmica, Mavsi su jedva ostvarili 50-50 učinak, usprkos tome što je Carlisle još jednom odradio vrhunski posao s onim što je imao na raspolaganju, izvukavši prosječan učinak u oba smjera.

Doduše, obrana je bilo slabija nego što smo navikli gledajući Carlisleovu zonu ranijih godina, ali obzirom da su sezonu odradili bez poštenog centra, krpajući se s Brandom i Kamanovim truplom, rezultati su bili više nego pozitivni.

Fokus uprave ionako je bio više usmjeren prema ljetu i tržnici nego prema rezultatima, a brutalan poraz i na tom planu vjerojatno je ostavio veće ožiljke od svih propusta na parketu.

THIS IS NOW

Sa zdravim Dirkom u pogonu od prvog podbacivanja, Mavsi s razlogom očekuju da će biti u borbi za playoff. Dok god hoda po NBA parketima, Dirk će garantirati solidan napad sam po sebi, a okružen novom gomilom šutera i kreatora koji će živjeti od prostora koji im otvara, moguće je da taj napad bude i više od solidnog - sistem u dodatku Calderona i Ellisa vidi popriličan korak naprijed u odnosu na ono što su pružali Collison i Mayo.

Problem pak i dalje ostaje obrana - iako su Carter, Marion i Dirk već doktori i znaju napamet što se od njih očekuje, što rezultira njihovom najboljim igrama karijere na tom dijelu parketa upravo pod Carlisleom (što je stvarno fascinantno kad uzmemo u obzir koliko su kilometara prevalili), najveći upitnik i dalje ostaje centarska pozicija na kojoj Mavsi malo previše ovise o čovjeku koji je u karijeri do sada uglavnom iznevjerio očekivanja.

Dalembert je solidan centar u svim segmentima obrane, posebice u zaštiti reketa, ali do sada nikada nije imao ovakvu odgovornost - Dallas od njega ne treba samo solidne brojke u vakumu, već vrhunsku igru korektora na više od 24 minute kako bi podigli obranu na playoff razinu. Ako itko može spasiti njegovu karijeru, to je Carlisle, ali dok ne vidimo pozitivan ishod, skepsa je jedini izbor.

Također, obzirom na slabosti Calderona i Ellisa u obrani, koje čak i zona teško može sakriti obzirom na njihov manjak fizikalija, pitanje je koliko solidna unutarnja linija može pomoći.

U napadu pak nema sumnje kako će Calderon i Dirk vrlo lako pronaći zajednički jezik i postati sjajni pick & roll partneri, odnosno kako će Carter s klupe i dalje biti jedan od boljih šestih igrača u ligi. Ali, pitanje je koliko stavljanje Ellisa u spot up ulogu može koristiti obzirom da smo do sada uglavnom naučili kako je najbolji s loptom u rukama. Naravno, dobar dio playmakerske akcije može pripasti njemu jer Calderon je još bolji šuter iz izgrađenih pozicija, ali očito je kako će ovdje dolaziti do preklapanja koje neće donijeti dodatnu korist momčadi.

Srećom, u tom potpisivanju svega što je ostalo na tržištu, složili su roster s dovoljno opcija koji dubinom može maskirati dobar dio minusa startnog talenta, bilo da trebate kreatora s klupe (Harris) ili specijalista za ticu (Ellington). Dodaj još i Crowderovu energiju i Blairovu skakačku kvalitetu i jasno je kako pijuna ima više nego dovoljno da pokriju čak i eventualne slabije igre važnijih figura.

PLUS

Ovo je još jedna tranzicijska sezona tako da očekivanja nisu velika, a to je uvijek dobro kada je veteranska momčad u pitanju. Daleko od toga da je Dallas plutajuća mina, ali uspije li Carlisle realizirati i pola onoga što je zamislio, prvi su kandidat za playoff čak i među ovako zeznutom i mlađom konkurencijom. Nisu sjajni u ničemu osim u tome što uvijek mogu baciti loptu Dirku na kraju napada, ali ta solidnost u svakom smjeru ponekad može biti sasvim dovoljna.

MINUS

Napadački ne moraju opravdati ovako visok rezultat koji očekuje sistem, ali teško da će i u najgorem slučaju postati grozni pored svih ovih opcija. Međutim, nad obranom je ogroman upitnik - ne uspiju li iz ozljedama sklonog Wrighta i sirovog Jamesa izvući dovoljno da se pokriju u onim trenutcima kada neće moći računati na Dalemberta, a ti su neminovni, ne piše im se dobro.

Kako god okrenuli, Mavsi su i u najboljem slučaju tek topovsko meso u prvom krugu. Ako je Mark Cuban s tim zadovoljan, tko smo mi da kritiziramo?

PELICANS

NAPAD: 105.3 (21.)

OBRANA: 108.2 (24.)

RASPORED: 1.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

Nakon što su započeli rebuilding tijekom lockouta i to izuzetno uspješno, završivši s novim vlasnikom i najboljim igračem generacije, bivši Hornetsi baš i nisu opravdali očekivanja koja su imali nakon što su u ljeto potpisali novi max ugovor s Ericom Gordonom i usput doveli Robina Lopeza i Ryana Andersona kao pojačanja.

Usprkos popriličnom dizanju razine talenta, gotovo da se i nisu makli s mjesta zbog potpunog raspada obrane, koja nikako nije mogla podnijeti zajedničku kombinaciju rookiea Davisa i Andersona na parketu, ali i manjak energije u vanjskoj liniji - bekovi Hornetsa predvođeni sporim Vasquezom ukrali su uvjerljivo najmanje lopti u ligi, manje čak i od mumificiranih Lakersa.

Napad je pak djelovao solidno, posebice pick igra Vasqueza i Lopeza, uz izuzetnu učinkovitost Andersona u spot-up situacijama i Davisa u tranziciji. Međutim, bez Gordona koji je zbog stalnih problema s koljenima opet propustio više od pola sezona (usput odigravši onu drugu polovicu kao tipični rekonvalescent koji utakmicama prilazi više kao putu do vlastite formi nego momčadskom naporu) jednostavno nisu imali dovoljno da bljesnu, pretvorivši se u drugom dijelu sezone u kantu za napucavanje.

Sve ovo nije moglo proći bez napetosti u odnosima između novog vlasnika Bensona i ostatka uprave, prije svih GM-a Dempsa i trenera Williamsa, koji su dobrim dijelom odgovorni za stajanje na mjestu kombinacijom loših poteza u odabiru igrača i stila igre.

THIS IS NOW

Danas više nije tajna da Benson očekuje rezultate, što je dovelo do novog niza ishitrenih poteza ovog ljeta koji će dodatno otežati posao Williamsu u slaganju smislene koncepcije igre (iako zamjena Noeala za Holidaya podiže obrve - klišej izrečen bez zlih namjera - nju može opravdati želja da se ekspresno ide naprijed, ali teško je naći objašnjenje za astronomski ugovor Evansu pored svih drugih rupa na rosteru). Ne dogodi li se ozbiljniji pomak, i Dell i Monty bi vrlo lako mogli postati bivši, što bi vlasniku omogućilo da odabere svoje ljude i dodatno naglasi novi identitet koji za sada postoji samo izvan parketa.

Hornetsi su danas Pelicansi i s još jednom infuzijom talenta imaju novu jezgru dovoljno kvalitetnu da se uključe u borbu za playoff čak i na ovako konkurentnom Zapadu. Problem je u tome što će istovremeno morati poboljšati obranu i uigrati napad, dok će većina direktnih suparnika nastaviti tamo gdje je stala. Naime, dodatkom atleta kakvi su Holiday i Evans, a posebice razvitkom Davisa, spori stil igre koji njeguje Williamsa postaje besmislen. Ova momčad je složena da trči, a ne uspije li Monty izgraditi takav identitet, iza ugla čeka George Karl ili neki trener koji to može.

Ovaj konstantan pritisak rezultata nikako nije dobar za ovako mladu i neuigranu momčad, koja uz to i dalje ima ogromnih felera u obrani koje neće sakriti nikakva stilska prilagodba kao u slučaju napada. Iako Holiday donosi kvalitetnu presing opciju, što je ogroman plus u odnosu na lani, obrana prije svega počinje od unutarnje linije koja i dalje donosi slične rupe.

Zdravi Smith je solidan treći visoki sposoban odraditi rolu back-up centra, godinu iskusniji i fizički spremniji Davis bi trebao biti ogroman plus u energetskom dijelu, ali igrač profila Stiemsme će i dalje biti neophodan za iole pristojnije čuvanje obruča, što nikako nije dobra vijest za njihov napad (koji je barem lani ovisio o partnerstvu Andersona i Davisa). Posebice bude li Williams istovremeno koristio i njega i Aminua u petorci - ta oprezna postava sa Stiemsmom i Aminuom teško da može biti toliko defanzivno dobra da sakrije sve potencijalne napadačke minuse, prije svega olakšanu mogućnost protivničkog udvajanja Davisa, Gordona ili Holidaya.

U kontekstu u kojem gomila veteranskih momčadi itekako dobro zno što radi i gdje uz sve navedeno opet imaju i najteži raspored u ligi, Pelicansi mogu iskočiti samo ako će napustiti taj veteranski stil i zaigrati kao mladi autsajderi koji koriste brojnost i atleticizam vanjske linije u oba smjera. Bude li presing rezultirao s podjednakim brojem kontri kao i protivničkih zicera iza leđa takve riskantne obrane, bit će to uspjeh, a ako se šutu za tri (koji bi s triom Gordon-Holiday-Anderson trebao po deafultu biti više nego solidan) pridoda tranzicijska kvaliteta svih ovih driblera, možda i gazda bude zadovoljan, naravno ako je očekivanja postavio negdje oko 38 pobjeda što im opet neće biti dovoljno za playoff.

Sistem je puno skeptičniji, dijelom jer nitko ne može znati koliko će Montyevi potezi popraviti krvnu sliku, a dijelom i zato što individualno, iako dobro izgledaju na papiru, ovi Pelicansi jednostavno nisu idealan miks. I to ne samo momčadski - čak i individualno gledano, uzevši u obzir da je Davis tek u drugoj sezoni, da Evans nikada nije nadmašio učinak iz rookie sezone, da je Gordon zadnje dvije godine bio uništen ozljedama, da je Anderson u totalno krivoj roli i da je Holiday u najboljem slučaju treća opcija, svi oni bi trebali dati svoj maksimum da ovaj projekt dobije smisao. Očekivati od ovoliko varijabli da se poklope je, blago rečeno, poprilično hrabro.

PLUS

Holiday, Gordon, Evans i Davis mogu itekako profitirati ultra brzim stilom igre, a posebice Davis koji je i lani dokazao da samo na račun brzine i postavljanja u ranim sekundama napada može izgraditi karijeru. Ovaj brzi stil odgovara čak i Andersonu kojega se može iskoristiti kao petog napadača koji zadnji stiže u napad i onda odmah poteže tricu dok obrana još nije namještena.

S više tranzicije i laganih koševa, Pelicansi mogu dogurati do iznadprosječnog učinka, a onda sve ovisi o tome mogu li dobiti dovoljno od obrane da možda iznenade skupinu koju čine Mavsi, Wolvesi, Nuggetsi i Blazersi u borbi za dva zadnja playoff mjesta. U spomenutom kontekstu garancija nema, posebice zato jer će im uz sve prilagodbe trebati i puno bolje individualne sezone Gordona i Davisa, ali i stabilnost od strane Holidaya, Andersona i Evansa. Šansa svakako postoji.

MINUS

Naravno, i ovaj stil igre ima mana, a to su prije svega izgubljene lopte koji bi mogle biti problem obzirom na Holidaya koji ih je gubio izuzetno visokim postotcima i to u puno kontroliranijem okružju. Čak i ako će mu Evans i Gordon olakšati posao kreacije, pitanje je kako će izgledati ti napadi s pojedincima naviknutima uzimati barem četvrtinu šuteva - idealna napadačka petorka Pelicansa s 5 najskupljih igrača doslovno treba barem dvije lopte da zadovolji prosječne apetite na koje su pojedinačno navikli.

I dok Williams, jasnim odlukama da Evansa koristi kao šestog igrača (što nas vraća na besmisao davanja onolike količine dolara dostojne druge opcije za takvog igrača) i usput Andersona nastavi ubacivati s klupe, staje na kraj potencijalnim problemima po pitanju raspodjele lopti, time opet samo vraća fokus na probleme koje ima nešto tradicionalnija početna petorka.

Pelicansi imaju dovoljno igrača koji mogu poslužiti u tradeu i dovoljno su mladi i talentirani da traju, da ne govorimo kako u Davisu imaju igrača koji svima uokolo olakšava život, ali fino ugađanje linija tek treba početi. I vrlo vjerojatno će se nastaviti s drugim ljudima u ulozi trenera i GM-a, ali i bez barem jednoga od tri preskupa vanjska igrača.

19Jul/1312

SUMMER RANKINGS, 3/5

Posted by Gee_Spot

KNICKS

POBJEDE: OD 44 DO 48

CAP: 85 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: POREZNI MIDLEVEL (OKO 1.5) + MINIMALCI

Potpišu li Martina kao back-up centra, Knicksi će opet imati solidnu rotaciju 10 igrača sposobnu nadmašiti očekivanja u regularnoj sezoni, iako će ove godine sami sebi biti najveći neprijatelji - lani su iznenadili ligu koristeći Carmela isključivo kao četvorku, što je bilo moguće zbog ozljede Stoudemirea i manjka visokih. Što će se dogoditi sada kada imaju Bargnania i Amarea možda spremnog od prve utakmice? Hoće li sami sebi oduzeti najveće oružje? U teoriji, Artest i Bargnani uskaču u cipele Novaka i Copelanda, ali u praksi donose drugačiji stil igre i manje pouzdanu tricu. A vidljivo je da mjesta za ozbiljna pojačanja nema - Kiddov odlazak možda će nadoknaditi veće uloge Shumperta i Prigionia, iako bi idealno bilo kada bi dodali još jednog combo igrača tipa Nate Robinson. Ostatak klupe mogu samo popuniti projektima poput Lesliea koji se u ljetnoj ligi dokazao kao solidan podizač energije i koji bi mogao svoj negarantirani minimalac pretvoriti u mjesto među 15.

LAKERS

POBJEDE: OD 31 DO 41

CAP: 76 000 000
ROSTER: 11 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MINIMALCI

Projekcija za Lakerse, slično kao i ona za Cavse, trenutno je poprilično nezahvalna zbog nepoznanica oko ozljeda. Doduše, razum nam u slučaju i Bynuma i Bryanta govori da od njih dogodine neće biti velike koristi, ali uvijek moraš ostaviti otvorenu opciju da će zaigrati. Realno, Kobe bi se mogao (naglasak na mogao) vratiti iza Nove Godine i, uhvati li odmah formu, pomoći momčadi da dođe do 30-ak pobjeda. Kako je u opticaju i ona optimistična bajka po kojoj će biti spreman do početka sezone, to sam ostavio i idealnu mogućnost, da svi budu zdravi i da daju svoj maksimum, što bi Lakerse dovelo do nekog 50-50 učinka. Jasno, kada na rosteru imaš Nasha, Blakea, Kamana i Gasola teško išta može biti idealno kada je u pitanju zdravlje, zato je i ona opcija od oko 30 do 35 pobjeda puno izglednija. S tim da bi Lakersima bilo najbolje, ako su već u rupi, da uopće ne žure s vraćanjem Bryanta na parkete i da istovremeno dodatno odmaraju Gasola i Nasha nakon svakog istegnutog mišića kako bi im score bio bliži brojci 20 nego 30. Ovo je idealna šansa za tankiranje kakva se ne propušta, pogotovo u situaciji kada ti čak ni najoptimističnija projekcija, po kojoj ni Kobe ni Nash ni Gasol ne stare ni dana zbog korištenja raznih "preparata", ne obećava osmo mjesto na Zapadu. A jasno je i zašto - ova momčad nema startna krila i nema nikoga pod košem na klupi, a hrpa solidnih bekova ne garantira ništa osim da ćeš pucati puno trica. Koje uvijek mogu donijeti poneku pobjedu viška na konto (D'Antoni će čak i iz ovog rostera vjerojatno izvući top 15 napadački učinak), ali, bez dovoljno visokih koji će skakati i čuvati reket (bit će ovo 30. obrana lige, tu nema sumnje), sve je to tek dobra prilika za Mikea da eksperimentira s novim taktikama na putu za NBDL ili Italiju. Stoga, umjesto da i dalje potpisuju nebitne veterane poput Kamana, Younga i Johnsona, najbolje bi ostatak rostera bilo popuniti s nebitnim klincima s ljetne lige i pokušati iskopati nekakav biser. Ono najvažnije, manje porezne penale od Netsa i Knicksa, već su ostvarili amnestijom Artesta.

MAGIC

POBJEDE: OD 26 DO 30

CAP: 49 000 000
ROSTER: 12 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: PROSTOR (OKO 10 MILJA AKO OTPUSTE TURKOGLUA I HARRINGTONA), MIDLEVEL, BIANNUAL, IZNIMKA ZA HOWARDA (18 MILJA, TRAJE JOŠ MJESEC DANA)

Kao što je vidljivo iz gornjeg pasusa, za Orlando tržnica tek počinje. Upravo su potrošili ili dio midlevela ili dvogodišnju iznimku kako bi potpisali Jasona Maxiella i tako dodali jednog veterana na roster (nebitan potez za rotaciju, osim što vjerojatno znači da Osby neće dobiti priliku ili da će možda čak otpustiti O'Quinna), ali kod njih je ključno što će napraviti s ove dvije manje uobičajene situacije. Naime, otpuste li Turkoglua i Harringtona, brisat će skoro 10 milja sa capa (garantirano im je pola iznosa koji će se i dalje voditi na capu), što im ostavlja dovoljno prostora da, uz pomoć iznimke za Howarda, nekom poreznom obvezniku ili momčadi koja želi rezati plaće, posude prostor u zamjenu za par pickova (npr. Boston im pošalje Humphriesa i jedan pick Netsa kako bi smanjio cijenu onakvom rosteru). Zadržati veterane nema smisla, čak ako se i ne ukaže prilika za posao logičnije je otpustiti ih, uštedjeti 10 milja ove i 4 milje dogodine (kada će Harringtonu i dalje biti dužni pola godišnje cifre) i potpisati još par igrača tipa Maxiell kako bi se zadovoljio minimum za plaće. Po jedan combo, swingman i visoki nisu na odmet, iako je njima rezultat apsolutno nebitan. Naime, kada si spreman potpisati najgoreg lanjskog NBA igrača Ronniea Pricea za back-up playa, onda je očito kako ti je samo tankiranje na pameti - zamislite period sezone bez Nelsona (neizbježna veteranska ozljeda) u kojem će igrom "dirigirati" Price okružen s 4 klinca. Mislim, bude li ta situacija učestala, ponavljanje lanjskog rezultata (20-62) čini se puno realnije od napretka.

MAVS

POBJEDE: OD 38 DO 42

CAP: 59 000 000
ROSTER: 10 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: ROOM (2.5) + MINIMALCI

I dok Mark Cuban oduševljeno dočekuje svaki novi potpis kao da je u najmanju ruku okupio all-star momčad (ego je zajebana stvar, ne dopušta ti da se pokriješ ušima čak ni kada gradiš zapadnu verziju Bucksa), jasno je kako Dallas još jednu sezonu dočekuje u purgatoriju. Calderon, Ellis i Dalembert su definitivno korak naprijed u odnosu na Collisona, Mayoa i Kamana, ali takav da opravdaju dodatne milijune i smanjenu fleksibilnost? Naravno da ne, što je u srcu jasno i Cubanu koji prodajom magle pokušava maskirati maglovitu budućnost momčadi. Uračunao sam im i Larkina kao dio rostera iako još nije potpisao službeni ugovor (cifre za rookieje su ionako određene tako da tu neće biti odstupanja), a ostalih 5 mjesta trebali bi popuniti minimalci za ekipu s ljetne lige (James, Akognon, Ledo) te ugovori s dva veterana, Harrisom i Wrightom. S tim da imaju rupu u rotaciji visokih koju će teško popuniti ako ostanu bez Wrighta, ali tu se javlja problem jer imaju samo jednu ozbiljnu opciju (2.5 milje room iznimke), a dva igrača kojima su je na neki način obećali. Naime, panični potpis Ellisa pojeo im je prostor namijenjen Harrisu, nakon čega su cifru koja je trebala ići njemu preusmjerili Dalembertu jer za ozbiljnu košarku ti ipak treba i igrača viših od 190 cm. Samo, ako Harrisu daju room i tako izbjegnu ispasti totalni papci, kako misle zadržati Wrighta? Istina, na njega imaju prava, ali nepotpuna, a kako je igrao za minimum, mogu mu ponuditi tek par milja preko capa koje će neka momčad kojoj nedostaje visokih, a na raspolaganju ima 3 milje, lako nadjačati. I tako ostaviti Cubana da tweeta "novo sjajno pojačanje" kada pred početak sezone potpiše Loua Amundsona kao trećeg visokog.

NETS

POBJEDE: OD 55 DO 59

CAP: 102 000 000
ROSTER: 14 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: MINIMALAC

Ovdje se nema što dodati, dovođenjem Piercea, Garnetta i onda Kirilenka za porezni midlevel napravili su posao ljeta i lansirali se u ulogu prvog izazivača Heatu. Jasno, puno je tu upitnika što se tiče košarkaškog konteksta, od uigravanja do utjecaja zdravlja i godina na učinak pojedinaca, ali ostavimo to za ozbiljnije analize. S ove administrativne strane, uzevši u obzir da se Prokhorov ne boji nikakvog poreza, napravili su maksimum i složili roster bez ozbiljnih rupa. Opet, kako im još nekoliko milja penala ne predstavlja problem, mogli bi dodati još jednog swingmana sposobnog zabiti tricu za dno klupe (navijam za Ripa Hamiltona).

NUGGETS

POBJEDE: OD 38 DO 42

CAP: 61 000 000
ROSTER: 12 GARANTIRANIH UGOVORA
OPCIJE: BIANNUAL, IZNIMKA ZA IGUODALU (10 MILJA)

Pokušali su svim silama pobjeći iz sredine na originalan način, ali na kraju su sami sebi zapeli nogu i završili u purgatoriju, bez capa ili nade na vidiku sve do 2016. Ne bude li Shaw još veći čudotvorac od Karla (to baš i nije realan scenarij, zar ne), ova momčad će bez Gallinarieva učinka (kad se i vrati na parket, teško da će biti spreman za igrati vrhunsku košarku, tako da sam mu u projekciju uračunao 41 utakmicu) biti osuđena na hvatanje mrvica. Dok su se svi oko njih pojačavali, Nuggetsi su slabili, toliko da danas smatraju normalnim što će mjesto dvojke u petorci nakon Iggya pripasti Foyeu. Svašta. I dalje imaju dubinu, potpišu li Neala ili Robinsona, odnosno zadrže li Mozgova na kojega imaju puna prava, imati će na raspolaganju možda najbolju treću petorku lige. Problem je, eto, samo u tome što tih zadnjih 5 igrača rijetko igra pa dubina nije u stanju pokriti manjak Iggya i Gallinaria (a nisu ni Foye ni Chandler). Uglavnom, moraju se okrenuti tradeovima i razbijanju postojeće jezgre kako bi barem budućnost učinili nešto svjetlijom. Ujiri se pokazao sposobnim za takav posao, ali njega više nema, a prvi potezi nove uprave baš i ne obećavaju (nazadovanje na svim pozicijama, ovo što su oni izveli ovoga ljeta stvarno se rijetko viđa).

1Apr/1316

THE RANKINGS, WEEK 21.

Posted by Gee_Spot

Današnji post zamišljen je kao osvrt na predstojeću tržnicu. Naime, kako smo u protekla dva tjedna stekli uvid u pozicije s kojima određena momčad ima najviše problema, danas ćemo pokušati predložiti poteze kojima bi se dio problema sanirao, a sve u kontekstu trenutne ponude igrača i stanja salary capa.

Postavimo neka pravila za početak. Po svim relevantnim predviđanjima salary cap će iduće sezone biti postavljen na oko 60 milja (postoji mogućnost da bude i veći ako prihodi debelo nadmaše očekivanja, ali NBA uvijek pronađe načina da većima prikaže i rashode kako bi rast bio u skladu s očekivanjima, koja se tradicionalno kreću oko 4 do 5% iznad prethodnog salary capa).

Ako smo 60 milja postavili kao granicu salary capa, to znači da bi se porez trebao kretati negdje oko broja 74, a hard cap bi se aktivirao na 78 milja.

Na ove okvire zatim ćemo projicirati realnu brojku salary capa koja uključuje i obavezna mjesta na rosteru i buduće pickove, te onu optimalnu do koje bi se moglo doći kada bi se franšiza odrekla nekih ugovora, bilo kroz amnestiju ili neke druge postojeće opcije.

Ipak, prije bacanja na posao, jedan aktualni osvrt, točnije dva - na borbu za osmo mjesto na Zapadu i na niz Heata.

Što se završnice NBA sezone tiče, njen najzabavniji dio je svakako lov na osmo mjesto u kojem sudjeluju Lakersi, Jazz i Mavsi. Nema sumnje kako je NBA playoff, odnosno razina i stil igre koji se tamo prikazuju, vrhunac košarke, ali, bez obzira na nedostatak narativa, nikada ne treba zanemariti izuzetnu zabavljačku sposobnost koju nudi čak i najobičnija NBA utakmica. Taj cirkus vas je u svakom trenutku u stanju ostaviti bez daha zbog tolikog broja sjajnih pojedinaca koji su jednostavno briljantni u tome što rade, a još kada tome dodate ozbiljne implikacije, kao u slučaju borbe za playoff, onda vam je i cirkus skoro u stanju pružiti onu dozu intenziteta inače rezerviranu samo za doigravanje.

Tko je favorit?

Mislim da tu ulogu sada preuzimaju Jazzeri. Usprkos porazu od Mavsa od prije sedam dana, drže sve u svojim rukama – iako im raspored do kraja nije idealan (čekaju ih Denver, Memphis i Oklahoma), barem igraju 5 od 8 tekmi doma, a nemaju ni back to back utakmica, dakle najgore je prošlo, a obzirom na pad forme Lakersa uzrokovan ozljedama i puno teži raspored Mavsa (5 utakmica na strani, Denver i Memphis doma), put im je otvoren. Plus je i što ih sistem vidi kao momčad u usponu forme - ovih pola boda rasta u koeficijentu u odnosu na protekli tjedan vezani su prvenstveno uz lagan raspored, ali i nešto bolju igru u obrani koja je valjda rezultat toga što je momčad konačno kompletna i što je čak i Corbin sada u stanju koristiti nešto nalik stalnoj rotaciji.

Lakersi su izgubili svu prednost koju su stekli jer si jednostavno nisu smjeli dozvoliti izgubiti utakmice od Sunsa u gostima (najgora momčad na Zapadu) i od Wizardsa doma, to su ziceri koje ozbiljna momčad u ovoj fazi sezone mora riješiti u svoju korist. Međutim, epitet koji možemo vezati uz njih nije ozbiljnost, već prije svega nestalnost – prvo ih je unazadio onaj kratki period bez Kobea (zbog čijeg je zgloba jadni Dahntay Jones zamalo završio na Guantanamu), a zatim i povratak Gasola (koji je van forme i dolazi u situaciju kada mora nositi ozbiljan teret kao starter, iako je u periodu prije ozljede već bio osuđen na klupu). Ostali su i bez Artesta, što u nijednom normalnom klubu ne bi predstavljalo problem (čovjek je danas valjda jedan od najsporijih sportaša na planeti), ali Lakersi su daleko od normalnog kluba - u ovako tankoj rotaciji svaki minus dodatno je povećan.

Dallas pak ima čak dva back to back datuma uz u startu teže protivnike, što ih stavlja u ulogu totalnih autsajdera. Dirk i društvo do kraja godine barem bi se trebali obrijati, ali ne i preskočiti Jazz ili Lakerse. Uostalom, nije problem samo raspored, već i to što Carlisle i u ovoj fazi sezone i dalje miksa u potrazi za idealnom rotacijom. Osim Dirka, Mariona i Cartera, koji su blizu svoga maksimuma u ovom trenutku, svi ostali su ogromni upitnici, a nijedan nije veći do Mayoa, koji se u najgorem mogućem trenutku pretvorio u combo beka kakvim smo ga smatrali veći dio karijere. Minute koje Carlisle daje Mikeu Jamesu također im ne pomažu - istina, Collison nije ništa više od back-up playa, ali barem je NBA igrač za razliku od Jamesa koji jednostavno ničim ne opravdava ovoliko povjerenje (James je spot-up šuter koji ne griješi jer nema loptu u rukama, što je Carlisleu očito bitno u završnicama gdje akcije ionako idu preko Dirka).

Sada se osvrnimo i na mit o legendarnom nizu Heata.

Pobijediti u 27 utakmica za redom fantastično je ostvarenje, ali radi li se o odlici koja potvrđuje Heat kao jednu od najboljih momčadi svih vremena? E, tu treba stati na loptu. Prvo, da je ovakav niz sam po sebi nešto revolucionarno, onda bi valjda i ona generacija Rocketsa s McGradyem i Mingom (i Mutombom koji je uskočio umjesto Minga nakon što se ovaj usred niza ozljedio) ostala zapamćena kao posebna? Priznajem, ovo nije poštena usporedba jer Rocketsi nikada nisu imali dovoljno sreće da potpuno iskoriste potencijal Minga i McGradya, tako da 22 pobjede u nizu jasno govore koliko su dobri mogli biti da su ikada bili zdravi. Ukratko, očito je da moraš imati kvalitetu za ovakav podvig, ali također i da ne moraš biti veći od života da bi ga izveo.

Uzmimo u obzir i kontekst - Miami je u idealnom trenutku spojio savršeni zdravstveni karton svih ključnih igrača sa najlakšim rasporedom u ligi kojega je valjda ijedna momčad imala ove sezone. Mislim, kako pričati o nizu od 27, a ne istaknuti da su tijekom njega igrali po dva puta protiv Orlanda, Bobcatsa, Raptorsa i Cavsa, a čak tri puta protiv Sixersa. To je već 11 utakmica protiv najgorih momčadi Istoka. Mislim, logika kaže da bi igrajući 82 utakmice protiv ovakvih protivnika zasigurno srušili i rekord Bullsa od 72-10, zar ne? Dodaj ovome još i utakmice protiv Pistonsa i Bucksa na Istoku, a zatim i lutrijske krame Zapada poput Wolvesa, Blazersa i Kingsa i dobiješ 16 utakmica odrađenih protiv momčadi koje bi Heat u svakom trenutku sezone dobio u 9 od 10 pokušaja.

Ovih 11 preostalih su nešto zanimljivije i one su možda i važnije od samog niza. Maknemo li utakmice protiv Hawksa (2 puta), Lakersa, Rocketsa, Knicksa i Bostona, dakle momčadi koje od Heata ipak dijeli očita razlika u kvaliteti, ostaje nam 5 utakmica koje više govore o kvaliteti Heata od ikakvog niza. Pobjede protiv Clippersa, Memphisa i Indiane, pa makar bile ostvarene u vlastitoj dvorani, puno su važnije i dojmljivije od samog niza, odnosno puno nam više govore o stvarnom Miamiu od svih ranije spomenutih. Pobjeda protiv Oklahome na strani jednostavno je bila savršena prezentacija košarke protiv momčadi koju drže u šaci.

Ono što je zanimljivo je da su ovu petu dojmljivu pobjedu ostvarili baš protiv Bullsa, dakle momčadi koja je zaustavila niz, odigravši fantastičnu partiju koja je Bullse ostavila na samo 67 poena. Za što su se Thibodeau i društvo osvetili mjesec dana kasnije.

Kraj niza je u biti najbolja stvar koja se dogodila Heatu - konačno mogu prestati misliti o nebitnim stvarima i koncentrirati se na pripreme za playoff koji je doslovno pred vratima. Količina energije koju je Heat trošio u svim ovim eksplozijama u zadnjim četvrtinama preveliko su opterećenje za svakoga, posebice za ovako tanku momčad koja nema ni jasnu rotaciju prvih 8 igrača. Koliko god da svi ti preokreti govore o činjenici da imaju dodatnu brzinu, što je kvaliteta dostupna samo šampionskim momčadima koje jedine znaju da je stvarno imaju, odnosno da se ne radi samo o frazi, toliko ukazuju i na suludu potrošnju netipičnu za ovo doba godine kada se najbolje momčadi fokusiraju na tempiranje forme, a ne rasipanje resursa.

CONTENDERS

1. THUNDER 61.36

REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 62 000 000

OKC očito ne može izaći na tržnicu bez drastičnijih poteza (neki novi trade ili amnestija Perkinsa), a čak i tada teško će doći do značajnijeg prostora za dovođenje pravih pojačanja (pogotovo misle li produžiti s Kevinom Martinom koristeći njegova Bird prava), tako da će pravi smisao štednje biti u izbjegavanju granice poreza kako bi se zaobišli aktivacija hard capa i penali. Međutim, pick Raptorsa će im gotovo sigurno donijeti izbor u rasponu od 9 do 11 mjesta, što će biti sasvim dovoljno za dodavanje još jednog solidnog igrača za budućnost. Jedina slaba točka ove momčadi po PER tablicama je pozicija centra u napadu, a po svim dosadašnjim pokazateljima draft kretanja moći će birati kvalitetnog visokog strijelca (Olynyk je realna opcija, a možda slobodni budu i Zeller i Len).

2. HEAT 60.24

REALAN SALARY CAP: $ 90 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 80 000 000

Jedino što im preostaje je amnestirati Mikea Millera ili Udonisa Haslema i tako smanjiti iznos poreza kojega će gotovo sigurno plaćati dok god ne prilagode ugovore Velike Trojke novom kolektivnom, a to bi se moglo dogoditi već na početku sezone 2014/2015. Jedina dobra vijest što se tiče financijske strane njihove priče je što nemaju pick prve runde pa neće morati povećavati garantirani iznos za plaće.

3. SPURS 59.73

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 42 000 000

Jedina opcija po kojoj bi se mogli naći u ulozi igrača na tržnici bila bi kada bi se uz Jacksona (koji je gotovo sigurno bivši) odrekli i prava na Splittera i Manua. Realna opcija uključuje produživanje ugovora s obojicom, što bi uz pick prve runde i još nekoliko minimalnih ugovora taman popunilo njihov salary cap (naravno, računao sam i da će Manu dati ozbiljan popust kako bi odradio još dvije sezone s Tonyem i Timmyem). Optimalna im pak daje mogućnost da u jatu dovedu Josha Smitha, čime bi konačno začepili rupu na četvorci koja im je i ove sezone problem (PER pokazuje da imaju tek 28. učinak u ligi s pozicije krilnog centra). Također, da bi u potpunosti optimizirali salary cap morali bi otpustiti Bonnera godinu prije isteka (čime bi se umjesto 4 milje na salary capu vodila samo 1). Postoji mogućnost da padnu čak i ispod 40 milja u slučaju eventualnog ranijeg odlaska Diawa (koji će ipak teško odustati od garantiranih 5 milja). Obzirom da su platili porez prošle godine, a da su ove godine za dlaku izbjegli isto, očito je kako će i dogodine itekako paziti da ne steknu titulu poreznog prijestupnika koja bi ih od 2014. mogla dodatno opaliti po džepu.

4. CLIPPERS 59.15

REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 50 000 000

Ova optimalna opcija vrijedi samo odreknu li se Paula, a to se neće dogoditi. Kolektivni ne dopušta igranje sa slobodnim prostorom dok god se ne odreknu prava na Paula, a odricanje ne dolazi u obzir jer mu tada neće moći ponuditi dodatnu godinu koja dolazi s Bird pravima i koja je, ruku na srce, važniji mamac za ostanak u Clippersima od Blakea Griffina.

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.15

REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 54 000 000

Budimo realni, Iggy se neće odreći rate od 16 milja jer će teško naći bolju situaciju od ove koju ima u Denveru, a to znači da Nuggetsi neće imati dovoljno ne samo za dovođenje pojačanja, već ni za ostanak Brewera. Dapače, vjerojatno će tražiti i opciju kojoj bi mogli poslati Chandlerov ugovor i tako izbjeći koketiranje s porezom.

6. PACERS 57.59

REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

Ovih 5-6 milja koje bi mogli imati ne zvuče puno, ali kada ste momčad koja već ima jezgru koja dolazi do 50 pobjeda, bilo kakva fleksibilnost je bonus. Sve ovisi o tome kakve će ponude dobiti David West - ostane li u Indiani za ugovor sličan dosadašnjem, to blokira ostala pojačanja. Puste li ga da ode, mogli bi se naći u situaciji da biraju između Korvera i Redicka koji bi se trebali moći utrpati u ovu midlevel kategoriju bez aktivacije iznimki (ostaviti Westa i onda još potrošiti midlevel na Korvera, to bi bilo malo previše). Tako da će glavna preokupacija biti pronaći momčad voljnu prihvatiti zadnju godinu Grangerova ugovora i dobiti zauzvrat nešto što bi se moglo iskoristiti u budućnosti obzirom da će George ionako vrlo brzo zahtijevati iznos sličan Grangerovom za sebe.

7. GRIZZLIES 57.08

REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: $ 60 000 000

Obzirom da ne mogu ispod granice ni pod razno, za očekivati je da će produžiti s Allenom i opet živjeti u strahu od poreza dok ne trejdaju i Randolpha. Zamjenu za Tonya ne mogu pronaći na tržnici, posebice ne za midlevel, dakle sve ovisi o tome koliko će interesa za Allenom pokazati momčadi koje imaju stvarnog prostora na salary capu.

8. KNICKS 56.48

REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000

OPTIMALNI SALARY CAP: 80 000 000

Ovdje se nema što reći, jezgra Melo-Amare-Chandler jede salary cap, a prošlo ljeto podijeljeni ugovori Novaku, Kiddu, Cambyu i Feltonu ostatak prostora.

9. ROCKETS 56.42

REALAN SALARY CAP: $ 46 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Rocketsi su prvi ozbiljni igrači na ovom današnjem popisu, a, obzirom da već imaju status ozbiljne playoff momčadi, možda budu i ključni igrač. Naime, da bi oslobodili dovoljno prostora za max ugovor samo se trebaju odreći cijelog niza mladih igrača na koja imaju prava što im neće predstavljati problem obzirom da su zadnjih par godina pokazali da lakoćom nalaze nova imena sposobna odraditi posao svuda uokolo. Još bi im lakše bilo kada bi garantirani skupi rookie ugovor Thomasa Robinsona pretvorili u buduće pickove - već to bi trebalo biti dovoljno za potpis Josha Smitha (a da ne govorimo kako bi i Hawksi bili puno raspoloženiji za sign & trade kada bi im Rocketsi ponudili Robinsona). Obzirom da je Houston kvalitetno (ogromno) tržište, da u Texasu nema poreza na ugovore i da je roster više nego konkurentan, gotovo je sigurno da će Rocketsi na ljeto doći do jednog od ključnih imena tržnice, a kako mi je teško zamisliti da će Dwight napustiti Los Angeles, bit ću iznenađen ne završi li baš Smith u Houstonu. I naše tablice jasno pokazuju da je pozicija četvorke najveća slabost Houstona, a dodatak igrača Smithova kalibra postojećoj jezgri Houston bi preko noći pretvorio u treću momčad Zapada, rame uz rame sa Thunderom i Spursima.

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.20

REALAN SALARY CAP: $ 100 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 75 000 000

Ova donja brojka uključuje puštanje Dwighta da ode plus aktivaciju amnestije (bilo za Blakea ili Artesta). Teško, dakle očito im jedini način na koji se mogu pojačati uključuje trade Gasola.

11. NETS 54.06

REALAN SALARY CAP: $ 85 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 85 000 000

Eventualno mogu zamijeniti loš ugovor Humphriesa za neki još gori, a trade Lopeza jednostavno ne dolazi u obzir obzirom da je čovjek na rosteru po važnosti debelo preskočio i Johnsona i Wallacea, možda i Derona.

12. WARRIORS 53.86

REALAN SALARY CAP: $ 75 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 68 000 000

Jedina ušteda koju mogu ostvariti u principu bi im donijela više štete nego koristi - kada bi Landry i Rush odlučili iskoristiti opcije i opet izaći na tržište, Warriorsi bi ostali bez igrača za koje bi teško našli zamjenu među minimalnim ugovorima. A nešto slično ih već čeka u slučaju Jacka kojega će teško zadržati obzirom da su i bez njega na ovih navedenih 75 milja. Najveći problem su ugovori Biedrinsa i Jeffersona, dva mrtva tijela za koje će teško dobiti išta konkretno, a to znači da će ostati bez prilike za pojačati klupu jer će uskoro trebati produžiti s Bogutom, Thompsonom i Barnesom. Imaju još iduću sezonu da se dobro pripreme i shvate koliko im se to uopće isplati.

13. BULLS 53.67

REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 64 000 000

U startu će morati otpustiti Hamiltona kako bi uštedjeli 4 milje, a da pri tome neće moći potpisati Belinellia u slučaju da ovaj bude tražio više od trenutnih par milja, sve kako bi izbjegli platiti porez. Jedini siguran način da ne postanu prijestupnici drugu godinu za redom bio bi amnestija Boozera, koja pak nema smisla jer zamjenu za njega ne mogu naći - čak ni nakon što otpišu njegovih 15 milja ne padaju ispod granice salary capa. Razlog je jasan - Rose, Deng, Noah i Gibson teški su 50 milja, a kada im dodaš Butlera, Teaguea, budući pick i sve one obvezne minimalce koji glume mjesta na rosteru, ispada kako su preko granice što god da pokušaju.

14. HAWKS 53.50

REALAN SALARY CAP: $ 36 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 28 000 000

Optimalna verzija uključuje puštanje Jeffa Teaguea, ali čak i realna, u koju sam uključio produženje ugovora s prvom ratom od 8 milja (sumnjam da će Teague pristati na puno manji ugovor od Holidaya ili DeRozana), ostavlja im dovoljno prostora da budu jedan od glavnih igrača ovog ljeta. Teoretski bi mogli navući dovoljno prostora za dva maksimalna ugovora, ali pitanje je hoće li moći dovesti barem jednoga, kamoli dva takva igrača. Ponuda je jednostavno siromašna - ako uzmemo u obzir da će Dwight i Paul ostati gdje jesu, odnosno da Iggy neće iskoristiti opciju ranijeg prekida, ispada kako bi im bilo najbolje ostaviti Smitha. Praksa je pak pokazala da taj potez ne bi imao smisla. Pitanje je samo za kakav će se pristup odlučiti - hoće li poput Dallasa održavati fleksibilnost okupljanjem rostera za jednokratnu upotrebu ili će poput klasične NBA momčadi potrošiti lovu na opcije koje ne garantiraju iskorak iz prosječnosti? Ili će pak pokušati ponoviti formulu Denvera i složiti momčad od 5 solidnih opcija bez zvijezde? Odluče li se za potonji pristup, opcije su Peković i Splitter (koje bi morali debelo preplatiti da ih otmu Spurimsa i Wolvesima) pod košem, odnosno netko od dostupnih bekova za pokrpati rupu na boku (standardne opcije su Redick, Mayo, Martin). Obzirom da već imaju prava na Korvera, možda ne bi bilo loše pokušati spojiti Evansa s Korverom na boku, što bi im dalo solidnu unutar-van igru na pozicijama 2 i 3. Jasno, sve ovo bez superstara ne garantira pomak na bolje, tako da je opcija čuvanja fleksibilnosti najrealnija.

15. JAZZ 53.32

REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 32 000 000

U realnu opciju uračunao sam Millsapa jer mi se ostanak i njega i Big Ala čini nemogućim. Praktički, dok imaju prava na obojicu, nemaju prostora na salary capu, tako da sve ovisi o smjeru kojim će krenuti - hoće li tražiti potpunu fleksibilnost (to bi bile ove 32 milje u koje nisu uračunati ni Big Al ni Millsap) ili srednji put (ostanak jednoga od njih, realnije Millsapa koji je i jeftinija i prilagodljivija opcija). S ovim što im ostane, imaju dovoljno za dovođenje max igrača, a njima prije svega treba play. Kako Jennings definitivno nije opcija koja bi mogla funkcionirati u Salt Lake Cityu, ostaje im pretplatiti Teaguea ili se krpati nekakvom kombinacijom Calderon-Jack dok ne pronađu dugoročno rješenje. Naravno, tu je i draft - ostanu li u lutriji, postoji mala šansa da će ih dočekati ili Burke ili Carter-Williams, iako u to sve manje vjerujem zbog razvoja NCAA turnira.

16. CELTICS 52.89

REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 72 000 000

Oni su prošlog ljeta odabrali ovakav put, dakle ako misle išta mijenjati u široj slici, ostaje im samo opcija tradea Ronda, Garnettova mirovina ili Pierceov raskid ugovora. Sve podjednako daleko i mutno da bi se uključilo u ozbiljnu raspravu.

17. MAVS 52.61

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 35 000 000

Optimalna opcija uključuje trade Mariona, koji bi im otvorio dovoljno prostora za igranje mišlju o dva max ugovora. Ako će ciljati na jednoga, onda im igra samo Dwight Howard, pod uvjetom da je Cuban stvarno sposoban uvjeriti Dwighta da su Mavsi poželjniji od sjaja Los Angelesa (a nešto mi govori da, ako itko može okrenuti ovakvu situaciju u svoju korist, onda je to Cuban). Sve ostalo što se nudi (pretplatiti Jenningsa - ne hvala) nije dovoljno da bi se napustila ideja o maksimalno čistom salary capu u sezoni 2014/2015. Dirk je već najavio popust, a ponuda će, barem u teoriji (koja uključuje i Bosha, Jamesa i Wadea) biti puno bolja. Do tada, roster će opet trebati popuniti imenima za jednu godinu - treba im play (tu u obzir dolazi kratkoročna opcija poput Calderona), nije na odmet ni jedan rasni swingman koji će uskočiti umjesto Mayoa (s njim su se kockali, zašto nešto slično ne bi pokušali i s Evansom), a ni centar (Dalembert umjesto Kamana?).

18. BUCKS 52.14

REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Teško je govoriti što je realno u slučaju Bucksa jer je stvarno sve otvoreno - uzeo sam u obzir kombinaciju po kojoj je Ellis ipak nije odlučio ostaviti 11 milja na stolu kako bi iskoristio nešto slabiju ponudu slobodnih igrača i potpisao dugoročni ugovor negdje drugdje, odnosno opciju u kojoj Bucksi matchiraju ponudu za Jenningsa koja bi se kretala oko iznosa kojega su dobili Lawson, Curry ili Holiday. U tom slučaju imali bi taman dovoljno za produžiti s Redickom ili naći nekog drugog swingmana u razini midlevela (Korver) koji može zabiti tricu. Dakle, radi se o najgoroj mogućoj opciji koja isključuje bilo kakvu fleksibilnost. Odlazak jednog od njih dvojice ostavio bi mi više prostora, ali ne i više opcija jer bi svu lovu ionako morali potrošiti na pronalazak novog startnog beka. Ostanu li bez obojice, a usput amnestiraju i Goodena, naći će se u situaciji da imaju gomilu prostora i gomilu odluka što s njim na tržištu u koje nitko ne želi doći. Pouka je, kao i uvijek, ista - grozno je biti GM Bucksa.

UPPER LOTTERY

19. WOLVES 51.50

REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Gornja opcija uključuje ostanak Kirilenka i Pekovića, donja odlazak jednog i drugog (obje uključuju otpis druge godine Royeva ugovora). Realnost će biti negdje u sredini - iskuša li AK-47 tržište, teško će se vratiti u Minnesotu, kojoj tada neće ostati drugog izbora nego matchirati svaku ponudu za Peka. Ostane li AK, produžiti s Pekovićem pokazat će se pravom pustolovinom, a da ne spominjem kako će negdje morati pronaći zamjene za Roya, a vjerojatno i Budingera koji je do sada igrao za minimalac, a ubuduće će tražiti midlevel. Zadržati sve na okupu značilo bi doslovno razbiti banku. Pustiti sve da odšetaju i pokušati se pojačati putem tržnice s nekim od dostupnih šutera (Martin, Mayo, Redick) teško da bi dugoročno bilo bolje rješenje. Međutim, osim potrošnje drugog izbora nemaju misle li oko Lovea složiti playoff momčad - tako vam je to kada godinu za godinom na draftu radite krive izbore (sve je krenulo s Foyeom umjesto Roya, nastavilo se s Flynnom i Johnsonom koji su danas mogli biti Curry i Cousins, a završilo se s Williamsom koji od prvog dana nije imao nikakvog smisla pored Lovea).

20. BLAZERS 51.23

REALAN SALARY CAP: $ 48 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 48 000 000

Ni u jednoj situaciji produženje ugovora s Hicksonom ne dolazi u obzir jer im otežava pristup skupim pojačanjima. Ako se riješe ponekog picka prve runde mogli bi navući prostora skoro za max ugovor, a kako imaju riješene sve pozicije osim centarske, prva opcija je Peković. Također je bitno da ne preskoče Dallas, Lakerse ili Jazz u poretku jer u tom slučaju ostaju bez picka (top 12 zaštita), što je još jedna relativno jeftina opcija za pojačati klupu (nema garancije ovako visoko u lutriji, ali trebali bi imati opciju izabrati barem još jednog visokog ili solidnog swingmana).

21. RAPTORS 51.17

REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

Gornja brojka je s Bargnaniem, donja ako ga amnestiraju. Ni u jednom slučaju se ne mogu poboljšati, a o tome koliko je loš posao napravio Colangelo sve govori činjenica da su jedina lutrijska momčad koja ni pod razno neće imati nikakve opcije za pojačati se (Wizardsi su u sličnoj nezavidnoj financijskoj situaciji, ali barem imaju svoj draft izbor i puno bolju situaciju za dvije godine, dok će agonija Toronta trajati nešto duže).

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.60

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

Okafor i Ariza sigurno neće iskoristiti opcije prekida ugovora, a to znači da će im jedino pravo pojačanje stići putem drafta gdje moraju birati visokoga koji bi nasljedio Okafora i Nenea kao dio jezgre uz Beala i Walla.

23. SIXERS 50.48

REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

Ovih 10 milja prostora su fikcija i usko su vezani uz Bynuma. Dok god imaju prava na njega, ne mogu se uključiti u lov na druge igrače, a prava na njega se ne mogu odreći tek tako jer su sve uložili upravo na tu kartu i nijedan visoki kojega bi mogli potpisati ne bi donio ono što su mislili da će dobiti s njim. Naravno, nemoguće je iz ove situacije procijeniti koliki bi ugovor uopće dali Bynumu, stoga sam zaokružio cifru na 60 milja kako bi simbolično pokazao da su im ruke praktički vezane što se tržnice tiče. Njih čeka ozbiljna odluka, da li i dalje plutati u sredini i riskirati s Bynumom ili se pomiriti s tim da su fulali i s Turnerom i Bynumom, dati nekoliko otkaza u upravi i krenuti iz početka.

23. HORNETS 50.48

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Ovu malu uštedu mogli bi ostvariti ako bi se odrekli prava na Robina Lopeza i Jasona Smitha, što se čini potpuno nepotrebnim u ovoj fazi razvoja momčadi, plus će teško negdje naći dva korisna člana rotacije za takav novac. Osim što moraju pogoditi s pickom (a pozicija trojke je prva koju moraju pojačati), ne bi loše bilo da pronađu i kvalitetnog veterana za na bok, kako bi konačno mogli maknuti iz rotacije likove poput Masona, Henrya ili Aminua. Imena na koja bi trebali ciljati kreću se od Budingera i Brewera do Korvera ili čak Tonya Allena.

LOWER LOTTERY

25. CAVS 49.48

REALAN SALARY CAP: $ 35 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Izađe li Speights na tržište godinu ranije, ostat će im dovoljno za što god hoće. Mlada jezgra je tu, a veterana koji će je voditi mogu dovesti sada ili čekati dogodine. Čak se ni opcija s LeBronom ne čini luda - Cavsi su odradili savršeni rebuilding i o tome kako će rasporediti svoje dolare ovisi budućnost lige. Dodatan prostor uvijek mogu dobiti ako pošalju Varejao u momčad koja više odgovara putanji njegove karijere, ali čak ni to nije važno obzirom da je Irving već sada all-star, a još dogodine je na rookie ugovoru. Obzirom da odluka o Waitersu može čekati sve do 2016. jasno je kako ih par pravih veterana preko noći može pretvoriti u silu na Istoku. O draft izboru ovisit će i tržnica - izaberu li visokog, onda će morati potpisati swingmana koji bi uzeo minute Geeu, a dočepaju li se swingmana, onda moraju potpisati poštenog visokog (ne nužno Big Ala, Westa ili Millsapa, već čisto nekoga da bude osigurač iza Thompsona i Varejaoa).

26. KINGS 49.31

REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Obzirom na neriješeno vlasničko pitanje, teško je očekivati da će se ozbiljnije baviti tržnicom, tako da bi ovih 15 milja koje će imati na raspolaganju mogle biti neiskorištene ili će dobar dio njih jednostavno potrošiti na produženje s Evansom (minimum salary capa kojega moraju potrošiti iznosit će oko 52 milje, što se da pokriti jednim midlevelom).

27. PISTONS 48.77

REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000

Pistonsi su uz Jazz, Hornetse i Cavse ključni igrači ovoga ljeta jer ne samo da imaju prostor za dovesti pojačanje (ima ga i Atlanta i u manjoj mjeri još nekoliko momčadi), već imaju i mlade jezgre koje obećavaju instant rast ako pogode na tržnici. Pistonsi se mogu odreći Stuckeya (ostaje im 4 umjesto 8 milja obveze) i amnestirati Villanuevu, a to bi im otvorilo još dodatnih desetak milja prostora (što vjerojatno neće napraviti jer nema smisla rasipati lovu ako si je već jednom bacio, a obojica su ionako slobodni igrači dogodine). Tu će Dumars morati biti oprezan kako ne bi ponovio grešku i potrošio novac na pogrešne igrače, a o dosta toga će odlučivati i draft. Naime, ako izaberu nekoga poput Smarta, onda im neće ostati ništa drugo nego pretplatiti jednog swingmana, ali, ako izaberu Portera, trebat će im još jedan play. Tu je i opcija da sav ovaj prostor iskoriste u tradeu i možda dođu da Grangera ili nekog sličnog veterana koji nema dugoročno opasan ugovor, ali koji bi im kratkoročno mogao pomoći, što mi se čini kao najbolje rješenje. S ovogodišnjim pickom Pistonsi će imati dovoljno mladu jezgru i dovoljno prostora da dogodine sve zaokruže jednim all-star igračem koji bi ih odveo na višu razinu.

28. SUNS 47.95

REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Nemaju previše prostora za lov na slobodne igrače, ali nekako se čini da su konačno pomireni sa fazom lutrijske momčadi i da su postali svjesni da bi eventualni dolazak nekoga poput Josha Smitha bio samo varka. Dogodine će imati dovoljno veteranskih mamaca za lov na još poneki pick i nešto veću fleksibilnost capa, što bi im omogućilo da već 2014. krenu s čistim računima. Dakle, ovog ljeta je ključno izbjeći dugoročne potpise s novim nizom igrača klase Dragić, Dudley ili Gortat.

29. MAGIC 46.75

REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000

Mogli bi se i sami uključiti u tržnicu ako otpuste Ala Harringtona, ali, za razliku od Sunsa, sumnjam kako će dovesti u pitanje čisti salary cap koji im se smiješi već od 2014. Ukratko, opet će se boriti s Bobcatsima za najviše loptica u lutriji.

30. CATS 44.62

REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000

OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000

Gornja opcija uključuje ostanak Geralda Hendersona za nešto malo više od midlevela, donja njegov odlazak i konačno amnestiju Thomasa. S ovom gornjom čeka ih još jedna sezona iz pakla, gledanje mladih kako se razvijaju i čekanje na novi draft. S ovom donjom, mogu riskirati i preplatiti Jeffersona ili bilo kojeg visokog vrijednog uloge startera u NBA. Najgore od svega, roster im je toliko tanak da takvo bacanje novca na veterana uopće ne bi bilo problem jer su tek na početku okupljanja mlade jezgre. Ovo ljeto ne smiju zeznuti s draftom jer su kroz kratku povijest već i previše pickova bacili uzalud, moraju pronaći igrača oko kojega će moći posložiti zadnja dva picka i ponajbolja igrača, MKG-a i Kembu.

25Mar/1314

THE RANKINGS, WEEK 20.

Posted by Gee_Spot

Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.

Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.

Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).

Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.

TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA

TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA

Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.

PLAYMAKERI

Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.

BOČNI

7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.

VISOKI

Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.

Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.

Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.

Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.

Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.

I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).

Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).

CONTENDERS

1. THUNDER 61.35

2. HEAT 60.00

3. SPURS 59.91

4. CLIPPERS 59.53

PRETENDERS

5. NUGGETS 58.34

6. GRIZZLIES 57.28

7. PACERS 57.22

8. ROCKETS 56.46

9. KNICKS 56.26

PLAYOFF FODDER

10. LAKERS 54.43

11. NETS 54.24

12. MAVS 53.95

13. WARRIORS 53.71

14. BULLS 53.50

15. HAWKS 53.41

16. CELTICS 52.99

17. JAZZ 52.85

18. BUCKS 52.14

UPPER LOTTERY

19. BLAZERS 51.99

20. RAPTORS 51.26

21. WOLVES 51.18

MIDDLE LOTTERY

22. WIZARDS 50.64

23. KINGS 50.47

24. HORNETS 50.38

25. SIXERS 50.16

LOWER LOTTERY

26. CAVS 49.63

27. PISTONS 49.20

28. SUNS 48.11

29. MAGIC 46.83

30. CATS 44.74

23Oct/122

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Zaokupljeni pričama o starim Spursima i tome kako je došlo vrijeme da rezultatski uspore, mnogi su zanemarili lakoću kojom ova organizacija uspijeva uštrcati dozu svježine u svoju veteransku jezgru. Sav pad koji su manifestirali Duncan i Ginobili nadoknađen je dovođenjem mladih 3&D atleta Greena i Leonarda u petorku, a duboka rotacija pobrinula se da kvaliteta igre ne pada previše nakon što udarni igrači sjednu na klupu (a sjedili su često, obzirom da je Parker s 32 minute po utakmici bio najzaposleniji starter). Blair, Bonner, Neal i Splitter, uz kasniji dodatak Jacksona i Diawa, itekako su se pokazali sposobnima odraditi svoje u napadu kao preteći orkestar kojim je ove sezone, nakon što je Ginobili zbog ozljede opet prešao u ulogu šestog igrača, pouzdano dirigirao Tony Parker.

Sva ova imena omogućila su da Spursi imaju najučinkovitiji napad u ligi sposoban zabiti 111 poena na 100 posjeda lopte (drugoplasirana Oklahoma je zaostajala za njima cijeli poen), a njihova dominacija u trpanju koševa dovela je do nekoliko izuzetnih pothvata. Osim što su još jednom dokazali svoju veličinu završivši transformaciju iz šampionske obrambene momčadi u potencijalnog izazivača oslonjenog na napad, Spursi su u jednom trenutku prošle sezone imali niz od 20 pobjeda koji je završio u trećoj utakmici finala Zapada protiv Thundera.

U toj istoj seriji u utakmici broj dva prezentirali su najboljih 48 minuta košarke prošle sezone, izrešetavši Thunder s 11 trica i 27 asista na putu do 120 poena, uz zadivljujuću prezentaciju kruženja lopte po perimetru i sjajan miks flex i pick & roll akcije. Također, na kraju sezone imali su čak 7 igrača s više od 19 minuta i 9 poena u prosjeku, što dovoljno govori o svi za jednog mentalitetu kojega je svih ovih godina propovijedao Popovich.

Nažalost, usprkos svim napadačkim talentima, Spursi su drugu godinu za redom u playoffu ispali relativno rano u odnosu na rezultate iz regularne sezone zbog nedovoljno dobre obrane. Njihov 11. učinak u defanzivi nije loš sam po sebi, ali teško je očekivati da ga napad može izvući baš svake večeri, posebice u susretima protiv balansiranijih izazivača. Još veći problem od ukupnog učinka Spursima je drugu godinu za redom predstavljao izbor drugog visokog igrača – bez pokretnog centra koji može zatvarati prostor, Duncan je previše usamljen pod košem, a njihova obrana previše je ranjiva pred pick igrom i ulazima.

Logika je jasna – izazivači uglavnom imaju fenomenalne atlete na perimetru koje ne može zaustaviti jedan igrač, a kako Spursi u ovom kontekstu nemaju vrhunsku zadnju liniju obrane, dotične atlete su imale lagan zadatak zabiti jednom kada bi prošle prvu liniju obrane (kojoj također nedostaje stoper Bowenovskih kvaliteta kakvoga su nekoć imali). Uostalom, podatak da su po protivničkom postotku šuta iz igre Spursi bili tek 16. dovoljno govori, takvu obranu nisu mogli izvući ni minimalni broj prekršaja ni sjajan postotak skoka.

Tako je čak i usred svih rezultatskih uspjeha Pop u playoffu opet naglavce okrenuo rotaciju visokih ne bi li izmislio partnera Duncanu, ali pokazalo se kako su Bonner, Diaw, Splitter i Blair prije svega situacijski igrači, nikako rasni starteri (Blair je tu kada treba energija u skoku, Bonner kada treba širiti reket, Diaw kada trebe razigrati s vrha posta, a Splittera kada se treba gurati pod košem). U principu, Splitter jedini ima potencijal za odraditi poštenih 30 minuta, ali njegov problem je što ima previše sličnosti s Duncanom (jednako je spor u rotacijama), zbog čega je idealan kao njegov back-up, nikako kao partner.

THIS IS NOW:

Ako je zadnje dvije godine u analizi Spursa dominantan motiv bio starost njihovih udarnih igrača kao siguran pokazatelj propasti, ove godine pak to bi trebala postati njihova sposobnost da dominiraju regularnom sezonom. S dvije petorke, do savršenstva dovedenim stilom igre, idealno posloženim balansom između nositelja i igrača zadatka te s liderima poput Popa i Duncana, koji ni trenutka ne ispuštaju iz vida širu sliku, Spursi su stvarno mašina kao stvorena da ne gubi od slabijih protivnika.

Međutim, činjenica da je još jedno ljeto prošlo a da se nisu ozbiljnije pojačali pod košem, jasno ukazuje da će ih, u sudarima protiv jednakih ili boljih, glave vrlo vjerojatno opet doći ista boljka – slabašna obrana reketa. Produženje s Duncanom do 2014. (uz Timmyevu opciju za još jednu sezonu) jasan je znak kako su Spursi spremni još par puta pokušati iskoristiti nedostatak istinske dominantne franšize u ovom trenutku NBA povijesti, ali, obzirom na popunjen salary cap, teško da mogu računati na ozbiljnije pojačanje bez značajnijih odricanja, bilo financijskih, bilo igračkih.

Ono na što zasigurno računaju je rast iznutra, posebice od sjajnog rookiea Leonarda koji bi u nekim kombinacijama svojom dužinom mogao biti idealna protuteža niskim postavama kakve koriste Miami i Oklahoma. S druge strane, prelazak Howarda u Lakerse i prisustvo Memphisa u diviziji i dalje ukazuje na potencijalne probleme koje ni Leonardova pretvorba u obrambenog asa (koja je još uvijek u sferi projekcije) ne može sakriti.

Možemo primijetiti da su Spursi u odnosu na lanjsku momčad danas čak i dublji, pogotovo na vanjskim pozicijama gdje ostanak Millsa i dolazak De Cola donosi i treću opciju na jedinici i dvojki. Ostanak Diawa pak dobra je vijest za rotaciju pod košem, posebice u napadu gdje bi Diawov osjećaj za asist trebao dodatno pojačati već ionako savršeno kretanje lopte Spursa. Obrambeno, Diaw je svakako plus u odnosu na Blaira i Bonnera, ali ne preveliki obzirom da ni on nema elitnu pokretljivost koja bi mogla sakriti Duncanovu dob.

Uglavnom, prognozirati Spursima išta drugačiji rasplet od onoga kojega gledamo već dvije godine ne bi bilo utemeljno u nikakvoj logici. Izuzetna širina u napadu s gomilom rješenja i sjajnim unutar-van balansom, a sve skupa podcrtano gomilom trica, još jednom će donijeti gomilu pobjeda koje će rezultirati visokom playoff pozicijom. Ipak, za napraviti korak više u odnosu na rezultate zadnje dvije sezone, trebati će se ili pojačati ili imati sreće. Ovo prvo značilo bi dovesti igrača u rangu Varejao koji bi pomogao obranu ubaciti u top 8, a ovo drugo izbjeći Oklahomu u naponu snage u playoffu (slabije izdanje Thundera, u kojem se forsira skok-šut umjesto ulaza, nešto je s čime se Spursi mogu nositi), odnosno Lakerse u bilo kakvom obliku.

Ako se nekako prošvercaju do Finala, protiv Heata i njihove agresivne obrane sklone ostavljanju rupa na perimetru svakako imaju šanse, pogotovo budu li u stanju ponoviti šuterske postotke Dallasa od prije dvije godine, postotke koji se u principu ne razlikuju previše od onoga što su Spursi prezentirali prošle sezone dok ih OKC nije pomeo. Ono što ih ipak razlikuje od Dallas nedostatak je nekoga tko bi glumio Tysona Chandlera.

PLUS:

Drugi po ubačenim tricama te prvi po postotku ubačenih trica. Prvi po ubačajima iz igre, odnosno prvi po postotku šuta iz igre. Četvrti po broju asistencija (samo Denver, Boston i Milwaukee su ih skupili više) i treći po broju izgubljenih lopti (samo Clippersi i Sixersi su bili pažljiviji s loptom). Ovakvi napadački učinci ne govori samo o jednom do savršenstva dovedenom stilu igre, već i o efikasnosti ravnoj onoj u NBA2K kada igraš s najboljim napadom protiv najslabije obrane. I to na najnižem levelu. Dok god su u stanju pružati ovakve partije, nema potrebe sumnjati da će igrati ne samo uspješnu, već i najljepšu napadačku košarku u ligi.

MINUS:

Gdje je taj veliki čovjek koji može braniti pick & roll? Dvije godine za redom gaze regularnom sezonom s Blairom kao drugim visokim (2010. šesti po minutama, 2011. peti) i primarnim partnerom Timmyu zbog lakoće kojom trpa u reketu nakon hi-lo kombinacija, a onda dođe playoff i potpuno ga zanemare (protiv Memphisa ga prije dvije godine nisu ni koristili zbog nezgodnog matchupa, šansu je dobio Antonio McDyess kao nešto žilaviji obrambeni igrač, a lani su ga opet zaboravili nauštrb tek pristiglog Diawa i Splittera koji se izborio za titulu trećeg visokog u rotaciji). Mislim, za jednu momčad koju krasi izuzetna inteligencija izvan i na parketu (potencirana i činjenicom da danas gotovo trećina lige ima GM-ove iz njihova inkubatora), ovakvo ignoriranje realnosti zabrinjavajuće je. Ako se očito ne nekoga ne možete i ne želite osloniti kada je najvažnije, zašto ne pokušate već jednom pronaći alternativu?

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Prošle sezone Memphis je mnogima bio favorit iz sjene za osvajanje Zapada, a takvo razmišljanje temeljilo se na dominantnoj post igri dvojca Randolph-Gasol i povratku u petorku Rudya Gaya, koji je teoretski trebao donijeti all-star kvalitetu na bok nakon što je godinu ranije proveo dio sezone i playoff izvan parketa. Ozljeda Randolpha pak ubrzo je Memphis stavila u situaciju sličnu lanjskoj kada su igrali bez Gaya, a ni Gay se nije baš pokazao all-star napadačem, uglavnom se zabavljajući trošenjem gomile lopti iz nerezonskih situacija.

Međutim, put u playoff nije dolazio u pitanje jer je Hollins igru u potpunosti izgradio oko Gasolova all-round učinka. Također, Grizzliesi su i bez Zacha nastavili uništavati protivnike obranom i skokom. Najveće oružje njihova napada tako su bile kontre nakon Allenova presinga i trpanje odbijanaca nakon napadačkog skoka. Osim u ovim dodatnim kategorijama, Memphis je napadački bio izrazito jalov (tek 19. učinak u NBA), prvenstveno zato što ih je lako bilo zaustaviti zonom.

Bez vanjskog šuta nije bilo širenja reketa, a bez prostora u reketu teže je bilo kreirati za sebe i druge, što su itekako osjetili Conley, Gasol, Gay i Mayo, koji su svi ostvarili znatnu regresiju po pitanju postotka šuta iz igre. Osim šuta, Memphisu je najveći problem predstavljala slabašna rotacija, posebice na vanjskim pozicijama. Naime, Hollins je cijelu sezonu izgurao praktički s rotacijom od tri beka u kojoj je Mayo često glumio back-up playa, sve kako bi izbjegao dati minute jeftinim promašajima poput Parga i Selbya, a nešto kasnije i Arenasa.

Kao i godinu ranije, Memphis je opet gomilu minuta dao jednom swingmanu bez šuta (umjesto Younga ovaj put radilo se o Pondexteru), a kada uzmemo u obzir da je Tony Allen isključivo u petorci zbog svojih obrambenih kvaliteta, postaje jasno kako se bolje od ovoga nije moglo s toliko limitiranih napadača.

Obrana je na kraju bila ta koje je izvukla stvar. S pet kvalitetnih atleta na parketu, a prvenstveno zahvaljujući Allenu i Gasolu, Memphis je čuvao reket, zatvarao tranziciju i bio izuzetna 1 na 1 obrambena momčad. Povratak Zacha pri kraju sezone donio je određenu živost u napad, posebice dok je Zach u hvatanju forme ulazio u igru s klupe, međutim u playoffu se sve vrlo brzo raspalo. Neuigranost između Gaya i dvojca pod košem dodatno je umrtvila napad, a umor zbog raubanja iz regularne sezone napravio je ostalo, posebice u slučaju Gasola i Mayoa koji su odigrali blijedu seriju s Clippersima, prvi energetski, a drugi šuterski.

Ako ovo iskustvo može donijeti išta pozitivnoga, to je svakako saznanje da su, usprkos svim problemima, Grizzliesi relativno lako ušli u playoff i da su do zadnjih minuta imali šanse plasirati se u drugi krug. Dakle, drugu godinu za redom potvrdilo se kako potencijal za nešto više postoji, ali problem je kako ga realizirati i pri tome sakriti slabe strane.

THIS IS NOW:

Iako se status quo ne čini kao idealan način za poboljšati momčad, u Memphisu se nadaju da će konačno cijela sezona jezgre i nešto energičnija klupa biti dovoljni za održati pedigre opasne momčadi sposobne skinuti favorite. Bayless je došao umjesto Mayoa, što na papiru ne predstavlja problem jer se radi o sličnom tipu combo-beka koji najbolje funkcionira u ulozi instant strijelca s klupe, ali problem je sklonost Baylessa ozljedama. Mayov možda najveći plus, posebice u ovako tankoj momčadi, bio je taj što nije propuštao utakmice (samo 11 u 4 sezone), dok je Bayless sušta suprotnost po tom pitanju s prosjekom od 20 preskočenih utakmica po sezoni.

Stilska razlika između njih dvoje leži u tome što je Mayo bolji catch & shoot igrač dok je Bayless eksplozivniji s loptom, ali u principu učinci bi trebali ostati slični, što je bitno jer je Mayo bio najbolji tricaš na rosteru (teoretski, u slučaju da Bayless propusti dio sezone, protivnici mogu stati u zonu oko reketa, zatvoriti Conleya i mirno gledati kako ostatak Grizzliesa baca cigle). Bayless će svakako zbog driblinga i ulaza više minuta dobiti na jedinici nego je to bio slučaj s Mayom, a to znači da će uz Pondextera (koji je tek aktivno tijelo na parketu) priliku za igru na boku dobiti nešto kreativnije mlade snage – Ellington (šuter pristigao iz Minnesote sklon pucati duge dvojke umjesto trica), Wroten (rookie sjajnih fizikalija koji bi mogao imati rolu sličnu Bledsoeu na račun energije) i Selby (lani odradio solidnu sezonu u NBDL-u koja je kulminirala NBA2K šuterskim brojkama na ljetnoj ligi, draftiran kao play, ali pokazao najviše u ulozi combo strijelca bez savjesti).

Pokaže li samo jedan od ovih mladih bekova dovoljno da ga se uključi u stalnu rotaciju, Memphis će riješiti jedan veliki problem. Ne zasluže li povjerenje Hollinsa, sve se opet vraća na lanjsku taktiku rotiranja tri igrača, koja definitivno ima smisla u playoffu, ali ne i u regularnoj sezoni.

U tom slučaju slično rotiranje tri igrača očekuje ih i na boku, gdje bi Gayeva šuterska renesansa bila ključ obzirom na prisustvo Allena i Pondextera. Obzirom da Zach i dalje zahtijeva dobru dozu udvajanja, moguće je da Gay vrati svoje postotke na normalu, jasno pod uvjetom da se koncentrira na spot up ulogu umjesto na iso košarku (u ovim prvim situacijama bio je iznadprosječan, u ovim drugim ispodprosječan u odnosu na ostatak lige, ali to ga svejedno nije spriječilo da skoro duplo više lopti troši u izolaciji). Dogodi li se nešto slično s Conleyem i Gasolom (Marc je posebice patio šuterski bez svog partnera), Memphis bi trebao preko noći dobiti znatno bolju realizaciju za dva poena, što bi im definitivno bilo najveće moguće pojačanje u novoj sezoni.

Pod košem imaju nešto veći izbor tijela, vraća se treći čovjek Arthur (doduše, polomio se odmah na startu kampa zbog čega će opet propustiti barem prvi mjesec sezone), pick & pop specijalac solidne pokretljivosti u obrani zbog koje je prije dvije sezone bio idealna pratnja Gasolu i posebice Randolphu (koji nije baš mobilan u obrani). Također, zadržali su i Speightsa, lani na brzinu dovedenog upravo da popuni prazninu nastalu ozljedama Zacha i Arthura, koji će pokupiti svoju kvotu skokova i pri tome uzeti gomilu šuteva s poludistance, a tu je i solidni back-up centar Haddadi koji skakačko-obrambenim postotcima asocira na Omera Asika (doduše, njegove brojke ostvarene su u još manjoj minutaži nego Asikove, tako da je realna procjena eventualnog startnog učinka nemoguća dok god ga ne vidimo u većoj ulozi).

A s nabrajanjem rotacije pod košem dolazimo do ključa njihove budućnosti, a to je konačno uigravanje njihovog imenima impozantnog frontcourta. Hollins mora pronaći način za staviti Gaya u bolje pozicije za realizaciju od niza izolacija, a akcija se i dalje mora vrtiti isključivo preko visokog posta, uz zdravu dozu screen igre za Conleya (čiji šut iz sezone u sezonu postaje važniji od razigravačke uloge - u ovom prvom nema premca, u ovom drugom važniji je Gasol). Jasno, da bi se sve posložilo kako treba, netko će morati raširiti reket šutom iz vana, jer bez prostora nema ni kemije. Također, nema potrebe da Gay i Randolph troše većinu lopti dok Gasolu i Conleyu ostaju samo mrvice. Za jednu momčad koja se ponosi svojim zajedništvom, takav česti nesklad u napadu, u kojem lopta uglavnom stane kada dođe do jednog od volume scorera, nepotreban je i licemjeran.

Uspiju li pronaći formulu zdravlja i složnosti, mogli bi ciljati na još jedno polufinale konferencije. Sve ispod toga bio bi znak novim vlasnicima (koji svaki dan čekaju blagoslov NBA lige za preuzimanje kluba) da ozbiljno razmisle o budućem smjeru franšize. Iako je novi vlasnik Pera mladi bogataš kojega nije nemoguće zamisliti kako plaća porez na luksuz, teško je očekivati od racionalnog poslovnog čovjeka da dodatno troši kako bi marginalno pojačao već sada jedan od najskupljih rostera u ligi. U slučaju neuspjeha, puno realnijim se čini okrenuti novu stranicu (Memphis ima amnestiju na raspolaganju za koju je Zach kvalificiran, a Gay je dovoljno mlad da ga se može trejdati i pri tome dobiti nešto zauzvrat) i tako pokušati inicirati promjene nešto ranije od trenutno zacrtane 2015. kada svima osim Conleya ističe ugovor.

PLUS:

Uz obranu kojom dirigira Tony Allen i koja rezultira ne samo prekidom protivničkog napada već i gomilom lakih poena, svakako najveći je nezgodna high-low kombinatorika Gasola i Zacha. Iako ni godinu ranije kada su bili kompletni Grizzliesi nisu bili dominanta napadačka momčad, u Zachu i Gasolu barem su imali tu jednu vanserijsku napadačku opciju na koju su mogli računati. Na Hollinsu je sada da pronađe pravi omjer između količine akcija za svoje visoke i Gaya u spot up situacijama kako bi konačno gledali ultimativnu sezonu ove zanimljive generacije.

MINUS:

Zach je prešao 30-u, što obzirom na njegovu konstituciju znači da dolazi vrijeme kada će mu trebati dozirati minutažu. Za to su se pobrinuli dovođenjem niza visokih, ali problem ostaje što nitko od njih nije pretjerano dobar. Lani su Speights i Cunningham odradili pristojan posao obzirom na okolnosti, ove godine pomoći će i Arthur ako ikada istrči na parket, ali svi oni su tek igrači za 15 do 20 minuta, nikako prave alternative sposobne donijeti nešto novo momčadi ako već nema Zacha ili Gasola da dominiraju.

Nedostatak trica pak posebno bode u oči. Cijela logika petorke s dominantnim visokima je da ih okružite šuterima, a Memphis umjesto toga na boku ima Allena koji je lani jedva gađao 30% (u karijeri je ispod toga). Gay bi povratkom na standardnih 35% s lanjskih mizernih 30% napravio veliku uslugu i sebi i momčadi, ali daleko je to od situacije u kojoj bi netko trebao posvetiti posebnu pažnju obrani perimetra kada igra protiv Grizzliesa. Kada uračunaš u ovo mogućnost da Bayless odigra 60 ili manje utakmica, jasno je da će se sudbina Memphisa još jednom vrtiti oko skok-šuta. Jedno od nepisanih NBA pravila kaže da momčadi koje žive sa skok-šutom umiru sa skok-šutom, ali, u slučaju Grizzliesa, život bez skok-šuta jednak je smrti.

DALLAS

THAT WAS THEN:

Nakon što su odlučili da nema smisla pokušati braniti naslov u istom sastavu (što je u jednu ruku totalno netipična NBA odluka, iako potpuno logična i opravdana), Mavsi su u lockout sezonu ušli oslabljeni i bez velikih očekivanja, sa svim nadama uperenima u buduću tržnicu. Stoga o samoj sezoni nećemo previše – Dirk je krenuo sporo, ali kako je hvatao ritam, dizao se i Dallas, što je bilo dovoljno da se ulovi playoff pozicija. Oklahoma im je pak brzo pokazala da više ne pripadaju u skupinu vrhunskih momčadi, a James Harden ih je tako raskomadao u četvrtoj utakmici usred Dallasa da sam siguran kako Cuban jedva čeka iduće ljeto da čovjeku ponudi maksimum (jasno, pod uvjetom da u idućih tjedan dana ne dođe do dogovora između Hardena i Thundera).

Dallas je još jednom prezentirao košarku usmjerenu na vanjski šut, ali, ovaj put nije upadalo kao lani, što je rezultiralo padom s 8. na 22. mjesto u napadu (neka vas ne buni ovaj broj 8 u godini kada su osvojili naslov – jednom kada je počeo playoff, Mavsi su zasjeli na prvo mjesto u napadačkom učinku i nisu ga ispuštali do kraja). Još veći problem od šuta bio je nedostatak Tysona Chandlera, bez čije pick igre i trpanja zicera pod košem Mavsi nisu imali potreban balans (jasno, s njim u postavi otvaralo bi se i više prostora za bolje spot up situacije šuterima).

Napadački pad tako je samo naglasio indiferentnost iskazanu od strane uprave, ali, začudo, obrana kao da nije osjetila manjak Chandlera. Mavsi su se zadržali na istom mjestu kao godinu ranije, na osmoj poziciji, a sve zahvaljujući miksu Carlisleve zone i niza solidnih zamjenskih centara (Mahinmi i Haywood su se gurali pod košem, a Wright je donio potrebnu dozu blokada). Međutim, još bolji posao odradili su igrači na perimetru – dužina Kidda, Cartera i Mariona idealno je poslužila da se u stvarnost sprovede Carlisleova filozofija izbjegavanja faula i pokrivanja šuta za tri. Oduzevši protivnicima najefikasnije šuteve u košarci, Mavsi su, slično Sixersima, živjeli ili umirali s uspjehom protivnika u dugim dvicama.

THIS IS NOW:

Tržnica je došla i prošla, a Dallas se opet našao u istoj situaciji kao lani. Ostavši bez super paketa koji je uključivao Derona Williamsa i Dwighta Howarda, Mavsi su se ekspresno okrenuli idućem ljetu, skrpavši još jedan roster koji bi trebao biti taman toliko dobar da uđe u playoff, održi interes fanova i tako kupi vremena do nove prilike za dovođenje all-star talenta. Pri tome su pozdravili još nekoliko imena iz šampionske generacije, prije svih Terrya i Kidda, ali emocije očito nisu nešto čime se previše opterećuju u Dallasu.

Nova momčad je mlađa i brža od lanjske, što nikako nije loše, ali i dalje će se sve vrtiti oko Dirka obzirom da zamjene za Kidda i Terrrya uopće nisu dokazani igrači. Collison je kroz karijeru uglavnom gubio posao startera čim bi se nametnula bolja opcija, a sličnu sudbinu imao je i Mayo. Dobra vijest je što su, kao i ostala “pojačanja”, rentani na godinu dana i što će već sutra biti negdje drugdje ne pokažu li se dostojnima biti dio Cubanovih planova. Loša vijest je što će u nabijanju brojki i potrazi za novim ugovorom otežati posao Carlisleu da pronađe najbolji sistem kojim bi iskoristio njihove dobre strane.

Još je lošija vijest da Dirk ima problema s koljenom koji su zahtijevali operaciju, tako da je upitno u kakvoj će formi biti kada se vrati nakon mjesec dana pauze. Šanse da ulove Jazz i Minnesotu ovakvim razvojem situacije dodatno se smanjuju, ali, vrati li se Dirk u najavljenom periodu, borba za osmo mjesto bi trebala ostati aktualna zbog slične pauze koja čeka Kevina Lovea. Jasno, bude li Dirku trebalo još mjesec-dva da uhvati all-star formu kao što je bio slučaj lani, Dallasu se smješi lutrija (što nitko ne bi smatrao tragedijom obzirom da se radi o jeftinom načinu za opskrbiti se pojačanjima).

I dok su osvježene vanjske pozicije i Dirk (uz starosjedioce Mariona, Cartera i Westa) temelji na kojima će Carlisle graditi eventualni rezultatski uspjeh, lani improvizirana rotacija pod košem još jednom je doživjela facelifting. Umjesto Mahinmia i Haywooda tu su sada veterani Kaman i Brand, što znači da će osim obrane reketa, Dallas od svojih visokih ove godine dobiti i napadački impuls, što bi trebalo pomoći da se ostvari puno bolji napadački učinak. Koji ipak neće biti od velike koristi obzirom na regresiju koju će doživjeti obrana sada kada su glavna imena na perimetru Collison i Mayo.

PLUS:

Izuzetno upravljanje salary capom dovelo je Mavse u situaciju da se 2014. nađu u sličnoj situaciji kao Miami prije dvije godine, s potpuno praznim salary capom, što je ujedno i najveća prilika Cubanu da se dokopa svoje vlastite velike trojke. Jasno, Dallas će i dogodine imati prilike dovesti jednog max igrača u izuzetnoj ponudi (Howard, Paul, Bynum, Smith, Jefferson, Millsap, Harden), ali pitanje je koliko će nekome biti privlačno igranje uz ostarjelog Dirka i hrpu potrošnog materijala.

U svakom slučaju, Mavsi odrađuju rebuilding profesionalno koliko je to moguće, što uopće ne treba čuditi obzirom da se radi o franšizi koja u zadnjih 12 godina ima 12 nastupa u playoffu, dva Finala i jedan Naslov. To dovoljno govori o lakoći s kojom Cuban i suradnici obnavljaju momčad u hodu, s čime se jedino još mogu usporediti Spursi, Lakersi i Jazz. Jasno, do sada je pomoglo razbacivanje novcem, ali stupanjem novog kolektivnog ugovora na snagu Cuban je jasno dao do znanja kako plaćanje trostrukih penala za prekoračenje salary capa nije njegov prioritet te se okrenuo drugim načinima kojima može steći prednost, prije svih informacijama i znanju (njegovo ulaganje u statističku analizu, razvoj igrača, skauting, medicinsko i ostalo popratno osoblje nema premca u ligi).

Dok čekaju svoju novu jezgru, a dočekat će je jer neke franšize jednostavno funkcioniraju na jednoj razini višoj od ostalih, zabavit će se prikupljanjem jeftinog potencijala, pri čemu su uspjeha imali već na prvom draftu post-izazivačke ere. Jae Crowder i Jared Cunningham tipičan su primjer ulaganja niskog rizika s mogućim ogromnim povratima po kojima je Cuban poznat i zbog kojih si danas i može dopustiti psihološke igrice s jednim Deronom Williamsom, umjesto da se kao većina ostalih vlasnika uvlači superstarovima u anus.

MINUS:

Rekao bih da je problem nedostatak balansa između stare i nove generacije, ali kako nova generacija ne postoji, onda je minus prvenstveno taj trenutni nedostatak ambicije. Bude li Kaman zdrav i nastavi li Brand igrati pouzdano i u napadu i u obrani od kada se oporavio od ozljede i od kada je prihvatio ulogu Oakley/P.J. Brown četvorke (obrana, skok i pick & pop), odnosno pruže li Collison i Mayo partije karijere, nema razloga da ova momčad ne bude bolje od lanjske. Međutim, nedostatak zajedničkog cilja mogao bi utjecati na probleme oko uigravanja i stvaranja kemije, što ovakva konkurencija na Zapadu ne oprašta. Opet, ako je već jasno istaknuto kako je prioritet sačuvati fleksibilnost salary capa, ono što će se događati na parketu ionako postaje manje važno.

NEW ORLEANS

THAT WAS THEN:

Skraćena sezona nije počela obećavajuće, da ih Stern nije spasio od lošeg tradea kojega su pokušali napraviti s Lakersima, danas bi ovo bila jedna od najmanje zanimljivih momčadi u ligi. Srećom, komesar je bio pametniji od njihove uprave, što je rezultiralo budućnošću koju čine Eric Gordon, prostor na salary capu (dijelom potrošen na Ryana Andersona) i visoki draft pick pretvoren u Davisa (bez kojega bi vjerojatno ostali, da su se borili za osmo mjesto s rosterom kojega je htio okupiti Dell Demps).

U startu loš roster, sastavljen od niza jeftinih i popriličnog broja skupih plaćenika, bio je osuđen na životarenje, dok ga ozljede Gordona, Kamana, Okafora, Arize, Jacka i Landrya nisu bacile na samo dno. Odličan posao koji je Monty Williams napravio s onim što je imao na raspolaganju (složiti prosječnu obranu s ovakvim rosterom pravi je podvig), pomogao je Hornetsima da izbjegnu sudbinu Bobcatsa Zapada, pri čemu je Williams minute iskoristio da razvije igrače od kojih će imati koristi i u budućnosti, prije svih Vasqueza (kojega su ukrali Memphisu), a zatim i Aminua (nominalno novi starter na trojci) te Smitha (izuzetna pick & pop opcija s klupe).

THIS IS NOW:

Zahvaljujući Sternu, Hornetsi su dobili i novog vlasnika i budućnost, što znači da imaju šanse vrlo brzo ponovo postati respektabilna NBA franšiza. Da rebuilding shvaćaju itekako ozbiljno jasno govori potez kojim su se riješili bahatih ugovora Arize i Okafora kako bi zauzvrat dobili dodatni prostor na salary capu koji će im dogodine, uz novi priljev mladog i jeftinog talenta, omogućiti da već sada respekta vrijednoj jezgri dodaju još jedan igrački dokazani komadić.

Svjesno su pustili skupe veterane da odšetaju, bacajući se u potragu za jeftinim opcijama, uglavnom putem drafta i tradeova, čime baš i nisu osigurali kvalitetu rotacije, ali jesu fleksibilnost. Najbolji primjer za to su iz Sunsa dovedeni Robin Lopez i Hakim Warrick, koji su puno manje bitni kao članovi rotacije, a puno više kao ugovori koji se već nakon jedne sezone mogu bezbolno otpisati.

Praktički, dok će Gordon, Anderson i Davis učiti kako igrati zajedno uz maksimalnu minutažu, ostatak momčadi je taman toliko dobar da im pomogne ne sramotiti se, dok im u isto vrijeme garantira ostanak u lutriji (iz nove garniture na klupi teško će i Williams izvući nešto više od prosjeka u obrani, čime će se anulirati značajniji rast u napadu koji donosi cijela godina Gordona, Davisa i Andersona). Osim što će imati dovoljno vremena da bace pogled na rookie projekte poput Riversa, Millera i Robertsa, Hornetsi će imati i prilike dati šansu hrpi NBDL igrača tijekom sezone u stalnoj potrazi za eventualnim talentom koji bi se mogao priključiti formiranoj jezgri (možda iskopaju i novi biser poput Ayona negdje u Europi).

Evaluacija postojećeg i pronalazak novog talenta u nekoj drugoj franšizi ne bi bili na prvom mjestu nakon što bi okupili trojac ovakve kvalitete kakvoga imaju Hornetsi, ali, za razliku od Warriorsa i Wizardsa, njima se nigdje ne žuri. Koliko god će biti sjajno gledati Davisa u NBA akciji, a nadamo se konačno vidjeti i Gordona kako radi iskorak ka all-star formi, za franšizu će ova godina još jednom prvenstveno imati značaj u uredima, gdje se spremaju za još jedan ulov na draftu i lov na zadnje rasno pojačanje putem tržnice prije nego dogodine krenu u borbu za playoff.

PLUS:

U Vasquezu imaju prekvalificiranog back-up playa na rookie ugovoru kojega još dogodine kontroliraju za minimum. U Aminuu se krije potencijalni stoper na boku koji vrlo lako može postati prošlost ne dokaže li se sposoban zabiti i poneki skok-šut. Warrick i Henry su prolaznici od kojih možda mogu dobiti poneku kvalitetnu minutu ove sezone, a već iduće ih mogu otpisati. Robin Lopez definitivno nije klasa pored koje bi se Davis mogao osjećati zaštićenim i školovanim, ali barem će dati opciju da se maloga na rauba previše u sredini tijekom rookie sezone. Ne nametne li se, Lopez je također bivši zbog negarantiranog ugovora dulje od ove sezone.

Ista osiguranja Hornetsi imaju i u slučajevima mladih Millera, Robertsa i Thomasa, te nešto iskusnijeg Smitha. Ovo je odličan način za imati sve igrače motivirane od prvog dana, a još je bolji obzirom na činjenicu da bi odricanjem od svih ovih imena, Hornetsi dogodine čak bili u situaciji dovesti dva dokazana veterana u rasponu od midlevela do max ugovora. Jasno, to bi im znatno otežalo popunu ostatka rostera, stoga je realnije očekivati otpis tek nekolicine i lov na jednog veterana koji bi dugoročno riješio otvorena pitanja jedinice ili trojke. Kako imaju i pickove i prostora na raspolaganju, nije isključeno da do pojačanja dođu i tradeom tijekom sezone.

A sve je ovo moguće zato što će iduće četiri godine imati produktivnog igrača pod košem na rookie ugovoru u Davisu, odnosno zato što su Andersona dobili ispod tržišne cijene u sign & tradeu. Prevedeno, imat će dva igrača gotovo pa all-star učinka za cijenu jednoga.

MINUS:

U svoj ovoj idili, teško se riješiti osjećaja jeze koji se javlja svaki put kad se čovjek sjeti zamalo realiziranog prvog tradea za Paula. Tako nešto jednostavno je nespojivo sa svim odličnim potezima koje je GM Demps napravio nakon, stoga, iako se radi o detalju koji možemo pripisati kontekstu franšize u kojoj tada nije postojalo jasno vodstvo, treba ostati oprezan prije nego saznamo pravo lice čovjeka odgovornog za sastavljanje rostera.

Izbor Riversa na draftu ne ulijeva povjerenje jer se stekao dojam kako su maloga izabrali zato što su se i Demps i Williams intenzivno družili s Docom tijekom dana u San Antoniu. Jasno, u tom dijelu drafta otkriti potencijal postaje još veća lutrija, ali svakako je bilo i boljih rješenja, posebice za momčad tanku na svim pozicijama, od izbora combo strijelca koji eventualno može biti tek zamjena Gordonu.

Također, iako je plan o laganom uvođenju Davisa u NBA svijet racionalan, mogli su pronaći i boljeg mentora od Robina Lopeza. U ovoj fazi u kojoj planiraju Davisa koristiti izvan reketa (pa idu čak toliko daleko da eksperimentiraju s njim na trojci tijekom predsezone), davanje minuta Lopezu samo će štetiti potencijalnom razvoju kemije između Davisa i Andersona. Anderson kao snajper s klupe baš i nema smisla u momčadi koja se ionako tek traži, a veze s mozgom nema ideja da mu se pronađu minute na niskom krilu kako bi u isto vrijeme imali na parketu i njega i Davisa, ali i Lopeza u sredini.

U ligi u kojoj svaka momčad ima Bynuma i Howarda, dadiljanje Davisa imalo bi puno više smisla, ali u ovoj NBA u kojoj je prosječni centar tek atleta bez pivot poteza poput DeAndre Jordana, pretjerani oprez je jednostavno – pretjeran.

HOUSTON

THAT WAS THEN:

Rocketsi su lani imali tipičnu sezonu za Rocketse. Borili su se do kraja za osmo mjesto, a onda su u njima svojstvenom stilu podbacili kada je bilo najpotrebnije. Istovremeno, dok su još jednom izdanjima na parketu definirali pojam prosječnosti, uspjeli su izaći kao gubitnici iz novog niza pokušaja da svom dubokom i osrednjem rosteru dodaju all-star igrača s kojim bi mogli računati na nešto viši domet od utješnog playoff mjesta.

Tijekom sezone su malo bolji bili napadački, zahvaljujući najboljim sezonama u karijeri Kylea Lowrya i Gorana Dragića, kao i dubini rotacije sastavljene od dvije petorke (koja je dobro došla obzirom na dosta problema s ozljedama). Ipak, Kevin McHale kao novi trener baš se i nije spremno zadovoljavao stagnacijom, što je dovelo do sukoba s Lowryem (nakon što je instalirao Dragića kao neprikosnovenog startera dok je ovaj bio izvan parketa), Martinom (kojemu je skidao minute oslanjajući se sve više na današnjeg Celtica Leea) i Dalembertom (kojega je odmah po dolasku Cambya posjeo na klupu).

U ovom slučaju širina očito nije bila prednost, a loša kemija u momčadi manifestirala se u završnici sezone kada su Rocketsi izgubili sve direktne sudare protiv momčadi s kojima su se borili za osmo mjesto.

THIS IS NOW:

Nezadovoljni osjećajem da stalno proživljavaju istu sezonu u stilu Billa Murraya, Rocketsi su odustali od pokušaja rebuildinga u hodu i odlučili se za radikalne mjere. Ogolivši roster u potpunosti, riješavajući se redom Dragića, Scole, Lowrya, Budingera, Leea i Dalemberta (solidna šestorka koji bi se na Istoku borila i za playoff), u Houstonu su odlučili ići na sve (dovesti all-star talent) ili ništa (osigurati si barem financijsku fleksibilnost).

Zanimljivo, dok su izgledi za ovo prvo u startu bili minimalni jer ni jedan od igrača na tržištu nije pokazivao želju doći u momčad koja tek treba sastaviti svoju jezgru, fascinira kako su se olako Rocketsi riješili četvrtine salary capa kako bi potpisali dva igrača koja u najboljem slučaju jednog dana mogu poslužiti tek za popunu petorke. Osim što se slaganje jezgre od slabijeg prema višem talentu kosi s logikom slaganja momčadi, dovođenje Asika i Lina riskantno je zato što ne postoje definitivni dokazi da se i jedan i drugi mogu snaći u liderskim ulogama koje će pred njih postaviti u Houstonu.

Obojica su imala sjajne individualne brojke, ali u totalno drugačijim kontekstima, pa će biti zanimljivo vidjeti može li Lin nastaviti igrati barem približno onome što je pokazivao u New Yorku sada kada su svima jasne njegove dobre i loše strane i kada oko sebe nema toliko mamaca da odvlače pažnju obrana, odnosno može li Asik fantastičan skakačko-obrambeni učinak ostvaren tijekom 15 minuta prenijeti na duplo veću minutažu uz duplo slabije suigrače.

I dok potpis dva veterana izaziva zbunjene poglede zbog kojih se pitaš nije li Morey napravio sve ovo samo da iskuša rupu u pravilniku koja pravilo Gilberta Arenasa čini smiješnim obzirom da omogućuje manipulaciju s trećom godinom, krpanje ostatka rostera gomilom rookiea donekle je racionalniji pristup poslu obzirom na fazu u kojoj se klub nalazi. Iako su do zadnjeg trena pokušavali prikupiti što više pickova kako bi se dočepali svog nesuđenog all-star igrača, na kraju su završili s tri pick prva runde koja predstavljaju potencijalni novi početak.

Dva su problema doduše. Dok je Jeremy Lamb očiti nasljednik Kevina Martina, kojemu ostaje još jedna godina ugovora i kojega bi McHale promijenio jučer da može, draftiranje dva krilna centra u Jonesu i Whiteu samo je još jednom naglasilo sklonost Rocketsa da, kako kažu, draftiraju zbog vrijednosti, a ne zbog potrebe. Nemam pojma o kakvoj vrijednosti govore obzirom da su svi ti igrači koje biraju sredinom prve runde ionako u najboljem slučaju tek rotacijske kvalitete, ali, zanemarujući potrebu, doveli su se u situaciju da na rosteru imaju 6 mladih igrača, draftiranih tijekom zadnje tri godine, koji igraju istu poziciju.

Drugi problem proizlazi iz prvoga, a tiče se filozofije koju uprava na čelu s Moreyem uporno nameće. Gledajući na igrače samo kao na brojke koje u kombinaciji s drugim brojkama garantiraju određeni zbroj, u Houstonu su nakon gubitka Minga i McGradya zaboravili na izgradnju potencijalne jezgre iznutra. Da su upola vremena posvećenoga dovođenju pojačanja posvetili razvoju igrača, danas bi možda imali barem jednog čovjeka kojega bi mogli smatrati osloncem u budućnosti.

Ovako, McHale se baš ne čini kao čovjek spreman odgajati mlade (a sumnjam da je zbog tako nečega i pristao doći u Houston, mislim da je prilikom potpisivanja ugovora prije računao da će u ruke dobiti veteransku playoff momčad s Gasolom i Neneom kao liderima), dok Morey te iste mlade gleda samo kao privremenu potrebu dok ih ne pretvori u nešto više.

U ovakvoj atmosferi, roster sastavljen od 9 igrača na rookie ugovorima, plus 3 jeftina veterana koju su tu igrom slučaja (Delfino, Forbes, Douglas), plus spomenuti preplaćeni dvojac koji bi u ovakvoj situaciji trebao na sebe preuzeti lidersku ulogu, miriše na katastrofu. Vidjeti tko će iz nje izaći živ (a kandidata je previše, od Lina preko McHalea do Moreya), bit će najzanimljiviji rasplet nove sezone, dok će najbolja vijest svakako biti novi visoki izbor na idućem draftu i eventualni razvoj barem jednog od gomile mladih krilnih centara.

PLUS:

Ovolika hrpa pickova prve runde znaći da bi Rocketsi u budućnosti potencijalno mogli imati kvalitetan, dubok i, možda najvažnije, jeftin roster. Jasno, problem će biti kada dođe vrijeme za zadržati toliku količinu igrača, ali do te 2015. ionako će pola njih već biti negdje drugdje, pretvoreni u nove pickove ili ponekog veterana. Možda Moreya u međuvremenu zamijeni manje aktivan GM, možda se neki od ovih mladih igrača pretvori u all-star vrijednost koju oduvijek traže izvan kluba, a možda se ni jedan ne pokaže vrijednim dodatnih ulaganja. U svakom slučaju, za jedan početak rebuildinga, svakako je dobro imati barem sredstva koja možeš dodatno obrtati, kad već nemaš niti početni obris nekakve buduće jezgre.

MINUS:

U situaciji bez vizije neće lako biti održati brod na kursu, što bi moglo dovesti do novih potresa u i oko svlačionice, koji baš i neće biti od pomoći mladom rosteru. Međutim, na kraju je najvažnije znati da, bez obzira što trenutno nemaju osnovu na kojoj mogu graditi budućnost, Rocketsi barem imaju plan odraditi ovaj rebuilding do kraja. Barem se nadam da je tako jer, u slučaju da se zalete i nakrcaju roster novim nizom ugovora poput ovih što su ih dali Asiku i Linu, boravak na dnu mogao bi postati rutina prema kojoj će se donedavni boravak u sredini činiti kao naslov prvaka.

9Jul/126

30 FOR 30: DALLAS

Posted by Gee_Spot

SCORE: 36-30

MVP: Dirk Nowitzki

X-faktor: Mark Cuban

Nijednu priču o protekloj sezoni Dallasa nije moguće započeti bez spomena Cubanove odluke da raspusti šampionsku jezgru (iako je nominalno GM Donnie Nelson, nije tajna da Cuban za razliku od ostalih vlasnika sudjeluje u svim aspektima rada kluba, od evaluacije igrača i sastavljanja rostera do brige o salary capu). Gledajući široku sliku, potez je to koji ima itekako smisla iz više razloga. Prvi je svakako taj da Dallas u startu nije bio tipična šampionska momčad.

Prvo, bili su tek osmi i po obrambenom i po napadačkom učinku, a momčadi koje osvoje naslov s takvim brojkama, dakle bez da su top 5 barem u jednom segmentu igre, možete nabrojiti na prste jedne ruke – Miami (2006), Houston (1995) i Washington (1978). Drugo, jezgra u startu nije bila posložena oko takvog tipa talenta koji bi izdržao duži niz godina (osim Dirkove franšizne vrijednosti, ključni igrači bili su obrambeni specijalisti Marion i Chandler, udarač tempa Kidd i spot up šuter Terry, dok je jedini triple-threat igrač na vanjskim pozicijama bio Jose Barea, poznat i po tome što je pored Dereka Fishera izgledao kao svjetlija i ćelavija verzija Allena Iversona).

Ukratko, Cubanu je itekako bilo jasno da je naslov Dallasa barem podjednako rezultat izuzetnog spleta okolnosti (šuterska forma, gomila zone na koju liga nije navikla) i povoljnih matchupova (ostarjeli i na vanjskim pozicijama sakati Lakersi, nezrela Oklahoma, nespremni Heat koji je cijeli playoff odradio s 4 igrača) kao i kvalitete momčadi koja je isto tako mogla ispasti već u prvom kolu protiv Blazersa koji su im se pokazali kao najveća prepreka na putu do trofeja (od Blazersa izgubili 2 od 6, do kraja playoffa izgubili 3 od 15). Uostalom, tijekom Dirkova boravka u Dallasu su okupljene i talentiranije i bolje momčadi koje nisu napravile ništa (sjetimo se samo ekipe iz 2007. koja je poharala ligu s 67 pobjeda u sezoni da bi ekspresno ispali u prvom krugu od Warriorsa koji su upali u šutersku formu tu jednu seriju prije nego ih je Utah razmontirala već u sljedećem kolu).

Davanje ugovora Chandleru i Barei na tržištu koje će uskoro nuditi Howarda i Derona Williamsa tako je proglašeno nedovoljno vizionarskim, što je pak cijelu sezonu stavilo u status čekanja. Koji će se naknadno pokazati promašenim, ali poanta je da Dallas i dalje ima konkurentnu momčad koja će u najgorem slučaju nakon isteka Dirkova ugovora moći krenuti u novi ciklus praktički s nule (amnestiraju li Haywooda u međuvremenu Mavsi će 2014. biti u sličnoj poziciji kao Heat prije dvije sezone, dakle s praznim salary capom i prostorom za potpisivanje tri maksimalna ugovora, uz ipak jednu bitnu razliku – tada na tržištu neće biti dostupna ni približno kvalitetna generacija).

Što se same sezone tiče, najveće iznenađenje bila je odlična obrana koja je ostala na istoj razini kao i godinu ranije usprkos odlasku obrambenog majstora poput Chandlera. Razlog za to je i dalje ostala zona koju je Dallas nastavio prakticirati češće od konkurencije, Carlisleove stalno miksanje obrana, činjenica da Mavsi na rosteru nemaju lošeg obrambenog igrača (ironično, upravo je Haywood kao teški centar zadužen za guranje u reketu bio najslabija karika u čestim preuzimanjima i rotacijama kojima je Carlisle sklon), a pomogla je i pojava Brandana Wrighta, dugonje koji zbog operacije ramena praktički nije igrao dvije godine. Mavsi su nekadašnjem lutrijskom picku dali šansu, a on im je vratio solidnom imitacijom Chandlera i aktivnom obranom na perimetru i u reketu.

S druge strane, napad nije bio u stanju odraditi ništa slično. Bez Chandlerovih blokova i pick & roll realizacije, Mavsi su postali još više osuđeni na šut, a dodatno ih je pokopala nesposobnost mlade nade Bauboisa da nadoknadi Bareine napadačke eksplozije s klupe (1 slobodno bacanje po utakmici, manje od 3 asista i 28% šuta za tri su postotci koje bi Portorikanac ostvarivao zavezanih očiju). Napad im je tako postao bolno jednodimenzionalan, pa nije pomoglo ni što su još jednom bili najučinkovitija momčad lige u spot up situacijama i što je Dirk i dalje bio nezaustavljiv u izolacijama – pick & roll momčad koja nije u stanju realizirati pick & roll jednostavno ne može biti efikasna u napadu.

Individualno, Dirk je usprkos slabom startu i slavljeničkom ljetu odigrao još jednu vrhunsku sezonu ne pokazujući znakove starenja, Terry je opet bio snajper na kakvog smo navikli, a u ovu sjajnu igru s vanjskih pozicija odlično se uklopio i Carter koji se pokazao pravim pojačanjem u ulozi igrača zadatka (VC definitivno zaslužuje prezir zbog načina na koji je igrao veći dio svoje karijere, ali to nije razlog da ne pohvalimo njegovu sjajnu prilagodbu 3&D ulozi u Dallasu).

Nažalost, to je bilo manje-više sve od oružja s kojima je Carlisle raspolagao. Osim povremenih zakucavanja Wrighta koji je igrom u oba smjera debelo nadigrao svoj minimalni ugovor, Mavsi su djelovali razbijeno – Marion i Kidd poklekli su pod teretom godina (prvi može zabiti samo ako uhvati odbijanac u napadu, drugi samo otvorenu tricu), West je odigrao kao rezerva, Mahinmi i Haywood natjecali su se tko će manje imati loptu u rukama, a promašaj zvan Lamar Odom nećemo ni spominjati (čak i da su dobili njegovo prosječno izdanje, ne bi preživjeli prvi krug).

Naravno, ako ste Carlisle i Dirk, sve ovo ste mogli istrpiti gledajući u budućnost. Međutim, sada kada je jasno da Derona nema, a i da će Dwight vrlo vjerojatno završiti negdje drugdje, postavlja se pitanje kako se postaviti u novoj, predzadnjoj Dirkovoj sezoni kao max igrača.

FAST FORWARD

Cuban danas možda izgleda mudro i štedljivo kao rijetko koji vlasnik i GM u ligi, ali činjenica da mu je momčad deset milja ispod salary capa iako ima samo 7 igrača pod ugovorom dovoljno govori o nekim prijašnjim vremenima u kojima se trošilo na sve strane. Ugovor Haywooda je, naravno, prva šaka u oko, 38 milja koje su Mavsi dužni isplatiti ovom trećem centru ozbiljne ekipe (masivni gurači pod reketom koji nisu u stanju čuvati ni perimetar ni obruč od napada nasrtljivih bekova i krila danas su upravo to, treći centri u rotaciji, petnaesti igrači na rosteru, pa se logičnim nemeće pitanje – zašto plaćati Haywooda ili Perkinsa deset milja kada možeš imati Jasona Collinsa, doktora takvog stila igre, za minimalac?), a bole i još dvije preostale godine na Marionovom ugovoru.

Kako je teško zamisliti da će Cuban ikoga pretplatiti sada kada je ostao bez Derona (pa i bez B opcije Nasha), očekivati još jednu mirnu godinu čini se najlogičnijim raspletom. Kvragu, kako je krenulo možda ovo bude prvi roster od kada je Cuban postao vlasnik koji ne samo da neće plaćati porez, već možda čak ne prijeđe ni granicu salary capa.

TRENUTNA JEZGRA: Dirk, Marion, Haywood, Carter, Beaubois, Jones, Wright, Cunningham (47 milja)

REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + West (3 milje), Brand (5 milja), Crowder (minimalac), James (minimalac)

- Mavsi iz nekog razloga i dalje čuvaju prava na Finca Koponena koji baš ne briljira u talijanskoj ligi, to im zauzima dodatnu milju prostora

- igrači koji se spominju kao potencijalna pojačanja su Sessions i Miles, u slučaju da ovaj prvi pristane na kratkoročan ugovor (godinu do dvije, nema šanse da mu Cuban ponudi išta duže) iz kombinacija otpada Delonte koji je lani solidno odradio posao kao zamjena Kiddu, a Miles baš i nije potreban pored Mariona, Cartera i niza mladih igrača koji mogu pokriti swingmanske pozicije

- u slučaju da netko ponudi više tijekom licitacije za amnestiranog Branda, rezervna opcija mogao bi biti Anthony Randolph iz Wolvesa ili pak ostanak Mahinmia

17Apr/124

UTAH ROCK ‘N’ ROLL

Posted by Gee_Spot

Prekrasna NBA noć donijela je čak četiri zanimljive utakmice. Doduše, samo su tri imale nekakav značaj, dok je susret Clippersa i Thundera uglavnom bio za prestiž, ali je dobio potrebnu težinu nedavnom pobjedom Paula i društva u Oklahomi (rađanje potencijalnih suparništava se ne smije propuštati, postoje šanse da ove dvije momčadi gledamo opet već u drugoj rundi). Od ove tri rezultatski bitne tekme, dvije su bile između momčadi koje se bore za poredak od šestog do osmog mjesta, a treća se odnosila na rutinsku partiju koju su Sunsi morali odraditi protiv Portland Tank Blazersa. Ovu zadnju tako nisam ni gledao duže od jedne četvrtine koliko je Phoenixu trebalo da dokaže kako se nema namjeru zezati s lovom na osmu poziciju (Blazersi su poveli 2-0 na početku i to bi bio manje više sav otpor koji su pružili), ali uz ove ostale poslastice vrijedilo je provesti sate.

NUGGETS @ ROCKETS

Denver se po tko zna koji put ove sezone stabilizirao kada je bilo najpotrebnije i dobio dvije ključne utakmice, praktički razigravanje za playoff s direktnim suparnicima Rocketsima. Houston dan ranije u Denveru nije ni pokušao pružiti otpor, a ništa boljima se nisu pokazali ni u ključnoj utakmici sezone pred svojom publikom.

Rocketsi su beskrvna skupina u kojoj su pobjednički ritam udarali Kyle Lowry i odlična druga petorka, ali efekt domina koji su uzrokovali problemi Lowrya (koji je totalno van forme nakon mjesec dana provedenih u bolnici praktički bez treninga) i ozljeda Martina srušio je temelje na kojima su gradili uspjeh. Dragić i Lee kao starteri ne mogu nositi igru na način na koji su to navikli raditi s klupe, a to je bilo očito i noćas. Koliko god sjajno izgledao njihov šuterski učinak, činjenica je da moraju potrošiti ogromnu količinu lopti kako bi ga ostvarili, a pritom ni približno ne pomažu u obrani.

Neučinkovitost vanjske linije svaljuje dodatni teret na leđa Scole koji u ovoj fazi karijere jednostavno ne može biti nositelj ozbiljnog napada. Dragić, Scola i Lee su poprilično mekani igrači koji su izvrsna podrška iz pozadine, ali definitivno nisu jezgra na koju se možeš osloniti, makar i u ovakvom prisilnom i kratkoročnom kontekstu.

Jedini igrač Rocketsa koji je digao igru u ovom periodu je rookie Chandler Parsons, koji je i noćas često bio prisiljen uzimati stvar u svoje ruke dok su ostali uglavnom nemoćno gledali kako se ruši zadnja prilika da odvedu ovaj klub u playoff nakon dvije godine ostajanje prvima ispod crte. Izgleda da će se sličan scenarij ponoviti i ovaj put.

I iako se ovom prilikom mogu izvlačiti manjkom sreće, činjenica je da Rocketsi nisu ništa bolji od ovih ostalih osrednjih momčadi s kojima se bore za osmu poziciju, a četiri poraza za redom (od čega čak tri doma) od Jazza, Sunsa i Nuggetsa tu samo dolaze kao točka na i. Uostalom, Jazz nema vanjsku liniju, Sunsi nemaju Granta Hilla, a Nuggetse su ozljede skoro uništile još puno ranije. Isprike su ionako za gubitnike, a razlog zbog kojega su Rocketsi gubitnici leži prije svega u njima samima.

Recimo, Kevinu McHaleu je teško nešto prigovoriti zbog tolikih ozljeda, ali njegovo nepovjerenje u Sama Dalemberta pokazalo se samoubojstvom. Samuel je praktički sam samcat cijelu sezonu držao obranu Rocketsa na nekakvoj prihvatljivoj razini svojim blokersko-skakačkim učinkom, da bi ga McHale istjerao iz postave nakon dolaska umirovljenika Cambya. Umjesto da doda Cambya u rotaciju kako bi imao na raspolaganju 40-ak minuta centarske igre barem u obrani, McHale je ostao vjeran igri s malom drugom petorkom, dao Dalembertove minute Cambyu, a ovoga posjeo na dno klupe.

Ok, čovjek je svjesno žrtvovao obranu zbog napada – Dalembert igra za budući ugovor i crna je rupa koja vidi samo koš kada primi loptu, dok je Camby ipak rasni playmaker s vrha posta. Međutim, kao što se i noćas vidjelo, dok je Sam u reketu, Houston puno bolje izgleda obrambeno. Čovjek je s 9 skokova i 7 blokada u 24 minute Rocketse činio boljom momčadi, a zašto na kraju nije dobio šansu igrati, e to treba pitati McHalea koji će očito radije držati otvoren reket (Nuggetsi su se u završnici šetali kroz njega) nego potrošiti poneku loptu u napadu da svog centra učini sretnim.

Najgore od svega, Rocketsi još imaju šanse jer imaju utakmicu više od Jazza, a na rasporedu su im barem tri zicera (dva susreta s Hornetsima, jedan protiv Warriorsa). Iako bi se, obzirom na nesposobnost koju su iskazali u dosadašnjim susretima, teško dalo ustvrditi da za njih postoji nešto poput zicera.

Denver je pak sebi osigurao minimalno sedmu poziciju, a možda i šestu, ovisno o tome hoće li Dallas riješiti sljedeća dvije utakmice doma u svoju korist (a obzirom da dočekuju Rocketse i Warriorse, odgovor na to bi trebao biti potvrdan). Obrana Nuggetsa i dalje ne može zaustaviti nikoga, ali im napad barem opet štima - Galinarieva i Harringtonova dužina iz vana, Lawsonova brzina te Millerova i Afflalova muda, najbolji su sastojci koje Karl ima na raspolaganju i dok su oni na parketu većinu minuta, Nuggetsi su playoff momčad.

MAVS @ JAZZ

Za razliku od beskrvnih Roketa, Jazzeri su Dallasu pripremili pravu playoff bitku od početka do kraja. Bilo je tu svega - od Westova prsta u Haywardovom uhu (možda je Delonte u nižim razredima bio higijeničar), preko NBDL klupe Jazza (Bell i Howard su gotovi za sezonu, Miles je out do daljnjega, što je u petorku gurnulo šljakera DeMarre Carrolla, a na klupu dovelo Blakea Aherna, čovjeka koji izgleda kao stariji brat Stevea Nasha i koji je jedan od najboljih strijelaca i playmakera NBDL-a ove sezone), do suđenja s playoff tolerancijom kontakta.

Njihova unutarnja linija Jefferson-Millsap-Hayward dala je svoj apsolutni maksimum i, ma koliko se on dobar dio vremena činio nedovoljnim, na kraju su ipak uspjeli isčupati pobjedu nakon tri produžetka koja bi, da su se dogodila u playoffu, danas nosila etiketu klasika (naravno, apsolutni maksimum u slučaju Big Ala znači pucati 25 lopti za 28 poena bez ijednog slobodnog, a u slučaju Millsapa dopustiti Dirku 40 poena).

Zanimljivo kako se usprkos tolikoj potrošenoj energiji frontcourta Jazza i desetkovanim bokovima, utakmica odlučila vanjskim šutem gdje su ogroman posao odradili Devin Harris (povremenim bljeskovima podsjetio na starog Harrisa, a sigurno je nešto imao i dokazati bivšoj momčadi u kojoj je igrao najbolju košarku karijere) i prolaznik DeMarre Carroll (odigrao partiju života koja je mogla biti još bolja da je umjesto onih predugih dvica s jednom nogom na liniji pucao trice).

Dallas je kaskao cijeli susret za Jazzom, ali u završnici je zatvorio reket i preuzeo kontrolu. Odlučili su udvajati svaku situaciju u kojoj bi se Millsap ili Jefferson našli pod košem, čime su bacili rukavicu izazova najgoroj tricaškoj momčadi u NBA koja u prosjeku ne zabija niti 4 trice po utakmici. Međutim, Harrisovo ludilo rezultiralo je s čak 5 od 12 ubačaja, a kad dodaš da je Hayward uredno stavio 4 iz kuta, ispada kako se kocka Mavsima nije isplatila.

Opet, tijekom cijele ove završnice koju nema smisla prepričavati već je jednostavno morate pogledati, Dallas je ostavljao dojam momčadi koja može zabiti kada se sjeti. Terry, Dirk, Carter i West zabili su u jednoj utakmici više ključnih trica nego ih neka momčad ostvari u sezoni, ali Jazz se nije predavao. Uz netipične šuteve iz vana koji su ih spašavali, bilo je tu sjajnih Jeffersonovih skok-šuteva s poludistance, Millsapovih skokova u napadu, Haywardovih vratolomija i čak jedan Harrisov old school ulaz kao da je 2006.

Ta Dallasova mirnoća u završnicama ipak nije bila dovoljna pored upornosti Jazza koji je zaslužio ovu pobjedu na račun želje, ali indikativna je za playoff kada će ovakve situacije postati učestale i kada će svaka utakmica imati težinu. To iskustvo koje Mavsi imaju, srce prvaka i taj know how - nemaju cijenu. Kod njih nema kompleksa, ega ili nečeg sličnoga, već postoji samo vječna potraga za suigračem u boljoj poziciji. Usprkos vidljivim manama pod košem, Kidd i društvo su rasna veteranska skupina koja odbija umrijeti iako su najbolje dane ostavili iza sebe (ako itko podsjeća na Houston 1995. to su oni, dijelom i zato jer se i njima smješi start sa šeste pozicije, ali ipak ne treba zanemariti da je onaj Houston svojevremeno bio top 10 napad lige, dok je Dallas cijelu sezonu u donjoj trećini).

Koliko god je bila milina gledati Mavse kako nalaze situacije za pucati otvorene trice u završnici, toliko je takav razvoj situacije govorio i o očajnim rotacijama Jazza. Ali, očajna obrana Jazza je ionako bitna za neku širu sliku, a o toj trenutno nitko u Salt Lake Cityu ne razmišlja. Bitno je samo izboriti još poneku playoff utakmicu pred svojim navijačima, za što sada imaju ogromne šanse. Praktički, sve je u njihovim rukama – imaju tri zicera (Portland vani i doma, Orlando doma) te izravni dvoboj s direktnim protivnikom Phoenixom pred svojom publikom za točno tjedan dana. Trebaju im barem 3 od 4, a ne uspiju li, barem imaju lutrijski pick.

Sunsi su pak u puno težoj situaciji – imaju to gostovanje protiv Jazza i četiri tekme doma, ali radi se o susretima protiv Thundera, Clippersa, Nuggetsa i Spursa. Iako će neke momčadi tada već odmarati (recimo Spursi), ipak se radi o playoff kvaliteti. Držimo fige da Sunsi ostanu u igri do utakmice sa Jazzom, jer u tom slučaju njihov dvoboj bit će prava najava playoffa. Kao dodatni bonus, treba istaknuti kako će sve goriti na stranicama ispodobruca.com čija čitateljska jezgra se sastoji upravo od navijača spomenuta dva kluba. Osobno držim fige Sunsima iz dva razloga:

1. kako bi se Steve oprostio od Phoenixa u svom playoff stilu

2. kako bi Jazz ipak dobio pick i priliku za izabrati Kendalla Marshalla

THUNDER @ CLIPPERS

Kako je moguće da je OKC zabio samo 25 koševa u nastavku nakon rutinska 52 u prvom poluvremenu tijekom kojega su držali stvari pod kontrolom? Pa, dijelom su za to zaslužni Clippersi koji su odigrali odličan drugi dio utakmice, ali puno veće zasluge pripadaju katastrofalnoj igri Thundera koji je drugi dio večeri forsirao šut, igrajući bez prepoznatljivih ulaza i povratnih lopti.

OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije. Osim Duranta, nitko živ nije išao na liniju, a, ionako mizeran broj asista, bez kretanja sveden je na minimum. Jednostavno, u drugom poluvremenu kao da je istrčala momčad kojoj se uopće ne da biti na parketu i praktički ih je potpune sramote spasio jedino vrijedni Ibaka skokovima u napadu.

Clippersi su pak pokazali sav svoj repertoar potvrdivši da nisu uzalud potrošili ovaj drugi dio sezone tijekom kojega su poboljšali tri stvari:

- sada konačno imaju vanjsku rotaciju (Bledsoe, Young i Mo Williams krpaju sve potrebe na bokovima u napadu, a Bledose svojom energijom donosi živost i u obranu)

- sve više koriste Blakea kao playmakera, što ionako efikasan napad predvođen Paulom pretvara u još bolji (kretanje lopte je iz utakmice u utakmicu sve bolje jer sada ne čekaju da Paul stvori višak i razigra, već loptu prebacuju preko Blakea do spot up šutera)

- očajnoj obrani dodali su jedan fini dodatak - zonu (zaigrali su je sredinom treće i ionako pasivni Thunder pretvorili u bacače cigli), za što je zaslužan ove godine angažiran pomoćni trener Dean Demopoulos, vječni McMillanov pomoćnik koji je bio zaslužan za obrane Sonicsa i Blazersa, poznat i kao doktor zonske obrane (jedno neugledno sveučilište Temple u 16 godina koliko je tamo bio zadužen za obranu 16 puta odveo na završni turnir).

Što se Thundera tiče, jedna očajna četvrtina se događa svakome, ali odigrati cijelo poluvrijeme u ovakvom ritmu, e to je već previše. Kad dodaš da su i prošli susret protiv Clippersa izgubili u završnici postavši totalno pasivni, osudivši se na očajničke pokušaje trice Duranta i Westbrooka, možda je ovo znak problema koje imaju protiv ove momčadi, ali i protiv sličnih ekipa koje vode računa o lopti (Paul je ne gubi nikada) i mogu šutirati trice u serijama (Spursi i Dallas su u tome još opasniji od Clippersa). Skakački i obranom reketa OKC može nadoknaditi puno problema, ali ništa ne može pokriti totalno zakazivanje napada.

Međutim, ovakve toplo-hladno partije su odavno njihov problem za kojega je puno više od protivnika zaslužan dobro nam znani manjak IQ-a. Kao što smo već milijun puta rekli, nitko ne može reći da li je taj manjak rezultat mladosti (nijedan bitan igrač OKC-a u napadu nema više od 23 godine) ili pogrešno strukturiranih temelja (Westbrook i Brooks baš ne ulijevaju povjerenje u svojim ulogama koje nisu zanemarive).

Noćašnji poraz i mizernih 25 koševa možemo pripisati tome što je Duranta igrao bezveze, što Harden već neko vrijeme zbog problema s koljenom ne pokazuje ni pola onoga što zna i što su Westbrook i Brooks odlučili uzeti slobodnu večer. Ono što ostaje kao puno veći problem je to što ovakve epizode, čak i u puno kraćem trajanju tijekom playoffa, mogu biti razlika između pobjede i poraza. I zato Thunder, usprkos svom talentu i odličnoj rotaciji, nije nego papirnati favorit. Iako nema super momčadi koja se nameće kao razbijač zubi, iako su Miami i Chicago itekako puni vlastitih felera, mladost OKC-a jednostavno traži da je tu i tamo opalite po ustima. Mada je postalo upitno, obzirom na zavidno playoff iskustvo koje su stekli, kolika je ta mladost isprika.

5Apr/123

RUNNING WITH THE PACK G56

Posted by Gee_Spot

It's (almost) playoff time bejbe!

Thunder @ Heat

Miami je ušao u utakmicu punom snagom, u ovakvoj situaciji (tri gadna poraza, ozbiljno zaostajanje u lovu na startne playoff pozicije) čak ni ležerni pristup životu Jamesa i Wadea nije mogao proći. Još jedna blijeda partija pod motom "samo playoff je važan" bacila bi dodatnu sjenu na njihov upitan identitet. Samo, za razliku od njih nekoliko dana ranije u Oklahomi, Thunder nije došao na Floridu s pripremljenim albijem.

Durant i društvo odlučili su pokazati zube i poginuti muški. Ne samo da su odoljevali svakoj navali adrenalina i energije s kojom ih je Heat napadao, nego su još usput domaćina dobro i namlatili. I to ne samo dežurni boksač Perkins, već su rukama opasno lamatali i Westbrook i Durant.

Najvažnije od svega, nisu dozvolili da ih se slomi, čak ni usprkos kriminalnoj trećoj četvrtini. Tih užasnih 12 minuta košarke u kojima Thunder nije uspio obraniti ni jedan napad nikako drugačije nego faulom, niti završiti ijednu svoju akciju ikako drugačije osim izgubljenom loptom (posebice isključen je izgledao Durant koji je nonšalantim pasovima hranio presing Miamia) na kraju su uzele danak u jednoj bitci, ali rat je tek počeo.

Miami je zasluženo izborio pobjedu (odigrali momčadski i muški, James bio najbolji čovjek na parketu), ali pritom nisu ostavili dojam momčadi koja ima formulu za zaustavljanje Thundera. Thunder je pak ispunio svoj plan - došli su do završnice u egalu, davši si šansu. A to je ono najvažnije, jer u zadnjih nekoliko minuta odlučuju sitnice. U ovom slučaju to su prije svega bile Brooksova odluka da ostavi na parketu Perkinsa koji je promašio dva slobodna i posebice onaj suludi pokušaj trice Duranta nakon time-outa odmah po izvođenju lopte iako su imali puni napad.

Thunder svoje probleme s IQ-om nije riješio, ali borbenost i moć koju prezentiraju u stanju su nadoknaditi sve minuse. Heat s druge strane ipak igra smirenije, primjerenije stažu Wadea, Jamesa i Bosha. Ironija je, eto, u tome što smo, njihovim okupljanjem u Miamiu, očekivali da će upravo oni biti bully koji će golim brojkama i sirovom snagom nadoknađivati manjak rješenja, a ne da će pored mladosti Oklahome morati posezati za Pitinovom taktikom (i to još u Rileyevoj dvorani).

Naime.

Sredinom '80-ih, Rick Pitino pronašao je idealnu formulu košarke koja slabijoj momčadi daje najveće šanse za doći do pobjede – igrati presing na loptu i pucati gomilu trica. Time je svoj neugledni Providence doveo na Final Four NCAA turnira, postavio standarde sveučilišne košarke (trice je na sveučilišnoj razini tada po prvi put uopće uvedena), a sebe upisao u povijest kao jednog od najvećih inovatora igre.

Miami je sinoć pucao 24 trice i ukrao 13 lopti. Te trice su pucali boljim postotkom šuta nego dvice (42 naspram 37 %), što je dobrim dijelom rezultat dominacije koju su u reketu uspostavili Ibaka i društvo. Bili su nadskakani i opet su slabo vodili računa o lopti (izgubili ih 13). Ukratko, Miami je protiv Thundera, u svojoj dvorani, u utakmici u kojoj je morao istaknuti kandidaturu za naslov, odigrao kao tipična momčad iz donjeg dijela ždrijeba.

Problem je samo u tome što se NBA playoff ne igra turnirski i što u seriji od 7 ovakva taktika presinga i trice ne prolazi. Heat protiv ovakve unutarnje linije ne može igrati onu alibi post igru i spuštati loptu na Wadea i Jamesa, jer na ovoj razini takva uljepšavanja ne prolaze, ono si što jesi. Wade i James također nemaju dominantnu prednost u matchupovima da 1 na 5 nose napad ulazima i slash & kick igrom. Heat je osuđen na tricu, a, na neki način, taj ultimativni rizik im upravo najviše i odgovara zbog sklonosti Jamesa da pruža najbolje partije kad ga sluša ruka.

Noćas je odigrao sjajno u obrani, bio konstantno na liniji slobodnih i bio prvo ime utakmice u svakom segmentu, a sve zbog toga što mu je upadao vanjski šut. To je njegov go-to potez, ono na što se oslanja i na čemu gradi svoju igru, a ujedno i glavni razlog zašto još nikada nije odigrao najbolje partije kada je bilo najvažnije. Graditi put prema naslovu na šuterskom učinku jednog streaky šutera (33% u karijeri), koji je, usput istaknimo i to, najbolju košarku ove sezone igrao dok je izbjegavao pucati trice i spuštao se u post, malo je previše klimav temelj.

Dodaj još Wadea, koji je u ovakvim utakmicama također prisiljen potezati više nego treba (njegov učinak iz vana je tradicionalno ispod 30%) i postaje jasno kako će Spoelstra morati smisliti nešto puno bolje od zamjene Anthonya Turiafom u startnoj petorci (iako je to odličan potez, što manje Joela na parketu to bolje za Miami) kako bi ovu momčad iz autsajdera pretvorio u rasnog nositelja. Zaboravite na karakterne mane i slične psihološke pizdarije kojima se bavimo već godinama, Heat ima ozbiljne košarkaške probleme koji se riješavaju isključivo na parketu.

Grizzlies @ Mavs, Lakers @ Clippers, Spurs @ Celtics

Dallas i Memphis odigrali su pravu playoff šahovsku partiju, zatvorili reket, pokrivali šut za tri i sve sveli na po jedan dobar period igre tijekom kojega je jedan protivnik imao prednost. Dallas je svojih 5 minuta iskoristio. Memphis je imao izuzetnu šutersku seriju sredinom druge kada su se prvi put ozbiljnije odvojili, ali, buđenjem Dirka, Dallas preuzima kontrolu i onda u završnici koristi niz sjajnih obrambenih reakcija i radi prednost koju Grizzliesi više nisu mogli stići.

Fenomenalne obrane na obje strane, solidna organizacija napada, ali Dallas je kad je trebalo zabijao iz tranzicije, dok Memphis nije imao rješenja osim nastaviti šutom s poludistance (par Mayovih trica u završnici stiglo je prekasno). Da stvar bude gora, Hollins je dobrim dijelom zaslužan za poraz jer u ključnim trenutcima utakmice na parketu nije imao dva najraspoloženija napadača - Randolph i Mayo su se prekasno vratili u igru, a Gasol i Gay bez njih su bili nemoćni. Carlisle ih je potpuno uštopao, za što zasluge idu dvojcu Haywood – Mahinmi (odradili najbolju moguću kopije Chandlera, držali Gasola jedan na jedan i još stizali čuvati sredinu) te sjajnom Marionu koji je po potrebi gušio i Gaya i Conleya.

Clippersi i Lakersi odigrali su zabavnu utakmicu, ali od početka do kraja Kobe i kompanija imali su stvari pod kontrolom. Ni jedna ni druga momčad nemaju dubinu i nisu htjeli riskirati poraz s rotacijama, tako da možemo reći kako smo gledali pravi playoff susret. Ipak, prednost Lakersa u reketu i na boku bila je previše, posebice za standardno mekanu obranu Clippersa. Bynum ih je zatrpao pod košem, Kobe iz vana i tom balansu nije mogao parirati ni odlični Paul. Odnosno, mogao je da je zabio 50 koševa, jer računati na nekakvu obrambenu reakciju od ovog rostera kojim je okružen stvarno je iluzorno. Ovako, Sessions mu je sasvim pristojno parirao i tako izbio Del Negru jedinog jokera na kojega može računati tijekom cijele sezone, a pogotovo protiv Lakersa (da, taj joker se zove Paulova napadačka eksplozija u završnici, ujedno i najveći razlog zašto je čovjek MVP kandidat i neprikosnoveni član ovosezonske prve NBA petorke).

Dok se toplo nadam playoff dvoboju između Dallasa i Memphisa jer se radi o momčadima koje si idealno pašu i koje nam garantiraju neizvjesnu seriju, držim fige da nam raspored ne donese seriju između Clippersa i Lakersa (marketinška vrijednost debelo nadmašuje onu košarkašku). U njoj Clippersi mogu dobiti eventualno dvije utakmice i to samo ako Kobe poblesavi i uzme više lopti od Gasola i Bynuma zajedno, plus uz to Paul uzme stvar u svoje ruke i zabije debelo iznad 30.

Što se Bostona i San Antonia i njihove partije šaha tiče, kako se neće međusobno susresti u playoffu, sve što mogu reći je da se toplo nadam kako se barem jedna od ove dvije jezgre dogodine neće raspasti. U biti, navijam za sljedeći scenarij – ili da Timmy potpiše za Boston i zakrpa tu rupu pod košem ili da KG potpiše za San Antonio i riješi pitanje tog pokretnog visokog koji može branit pick & roll. Time bi si dali puno veću šansu nego što je imaju ove godine, jer, ruku na srce, njihove slabe strane jedva čekaju da ih netko u playoffu dobro eksploatira.

Warriors @ Wolves

Eh, igrala se i nekakva utakmica između Warriorsa i Wolvesa. Prvi testiraju mlade igrače (startali s tri rookiea), drugi su digli ruke od sezone. Warriorsi usput pokušavaju uhvatiti što bolju poziciju u lutriji kako bi izbjegli da im pick ode Jazzu, ali šteta što to nitko nije rekao Davidu Leeu, koji je sam-samcat nosio momčad, stigao minus od 20 razlike i na kraju omogučio šansu mladom Jenkinsu da bude junak.

Lee je zabijao pored Lovea kao da ovaj ne postoji, a Adelman je svog pulena htio sakriti od sramote tako što ga je stavljao na Biedrinsa dok je Leea povjeravao Pekoviću i Tolliveru. Što ovome nimalo nije smetalo, čovjek je non-stop trčao gore-dolje, zabijao iz reketa ili s poludistance, a usput je stigao razigravati s vrha reketa (u završnici su ubili Wolvese cutovima i hand-off dva na dva akcijama) i zaključati reket. Mislim, Lee je ove sezone digao igru u obrani, ali da na početku četvrte zaustavi tri napada pod košem (i Lovea u samoj završnici), e to je već bilo malo previše.

Osim Lee showa, Warriorsi su ponovno imali prilike testirati i dva mlada igrača, Charlesa Jenkinsa i Jeremya Tylera, u kojima traže dugotrajna rješenja za role back-up playa i back-up centra, obzirom da su limiti Natea Robinsona i Andrisa Bierdrinsa dobro poznati (Nate nije play, već strijelac s klupe, a Biedrins nije centar već čovječja ribica).

Jenkins je igrao na malom sveučilištu gdje je, naravno, bio combo bek zadužen za svaku loptu. Da je odličan strijelac pokazuje i na ovoj razini, ali, ono što je najvažnije, pokazuje da zna vrtiti akcije bez da gubi loptu. Nije atleta poput Robinsona, ali igra pod kontrolom i ima muda, a to je kod back-up playa najvažnije. Ukratko, Warriorsi su možda za male pare pronašli svog Erica Maynora.

Tyler je poseban slučaj, momak je otišao u Europu već nakon treće godine srednje, igrao u Maccabiju i Japanu, čekao dvije godine da napuni 19 i prijavio se na draft. Za svoje godine je izuzetno širok (već ima 120 kg) i solidno se gurao s Pekovićem pod košem (ogroman plus), pokazuje mekanu ruku oko koša i izuzetnu pokretljivost za nekog tako mladog i krupnog. Obzirom na godine i činjenicu da se tek počeo razvijati, vrlo lako bi se mogao nametnuti kao idealan prvi visoki s klupe (ili barem back-up Bogutu). Uostalom, nije da pored mumificiranog Biedrinsa u Zaljevu imaju previše izbora.

25Mar/127

MONTHLY POWER RANKINGS 3/4

Posted by Gee_Spot

Kako se priblažava playoff, bitka za osmo mjesto na Zapadu polako pada u drugi plan, posebice s obzirom na način na koji je Utah zasjela u ulogu prvog favorita, na krilima rastuće forme i ugodnog rasporeda koji bi se trebali protegnuti i preko ovih zadnjih mjeseca dana. Fokus svakako pomalo treba okretati u smjeru ekipa s vrha i cijelog niza međusobnih dvoboja koje ćemo imati prilike gledati u ovom zadnjem mjesecu, a već noćas imamo priliku uživati u dvoboju Heata i Thundera, susjeda na ovomjesečnim rankingsima (u zagradama su prošlomjesečne pozicije).

CONTENDERS

1. (2) CHICAGO
2. (1) MIAMI

Mislim da nakon dvije sezone tupljenja na ovim stranicama više nemamo što dodati o ove dvije momčadi, osim im još jednom zaželjeti sreću u međusobnim dvobojima. A sreća će igrati i te kako bitnu ulogu – u zadnje dvije godine od kada su okupljene ove jezgre, Bullsi i Heat odigrali su 10 utakmica, score je 5-5, a njih čak 6 završilo je s 4 ili manje koševa razlike. Jedina utakmica koja odstupa od uzorka je zadnje pobjeda Bullsa u kojoj su ubacili najviše poena od svih 10 susreta (čak 106) i to odigravši bez Rosea. Pa vi tu sad iščitajte što god hoćete, ako mislite da na uzorku od jedne utakmice imate što naučiti (skepticima ovo može dobro doći da još jednom istaknu Roseovo pretjerano forsiranje kao potencijalni problem napada Chicaga, onima sa ružičastim naočalama da sve karte stave na sazrijevanje ostalih napadačkih opcija koje bi se nakon ovakve partije konačno trebale pridružiti Roseu u nadigravanju s Jamesom i Wadeom).

Formule su poznate – da bi imali šanse, Bullsi moraju držati Heat ispod 45 % šuta, treba im efikasna Roseova partija (bliža 50% realizacije nego 40%) i, najvažnije od svega, treba im stalno kruženje lopte i velika prednost u napadačkom skoku kako bi napad ostao podmazan. Heat pak mora dobiti dobre večeri od svoja tri udarna igrača, treba što više izolacije za Rosea kako bi sve efikasniji napad Bullsa zaštekao i treba skok držati što je više moguće u egalu. I dok se ovaj napadački učinak pratkički svodi na poučak Lina Červara 'tko više zabije i tko više obrani – taj je pobjednik', Bullsi imaju laganu prednost (a zbog toga i prvo mjesto u ovim rankingsima) jer u rukavu drže ključni x-faktor – skok. U sudaru ovako talentom izjednačenih protivnika odlučuje jedna lopta, a Bullsi ih često imaju po 5-6 viška zahvaljujući napadačkom skoku.

Koliko god bitni bili Thibodeauov sistem, Dengov dvoboj protiv Jamesa i Roseova genijalnost, Noah i Boozer su ti koji imaju najveću odgovornost u ovoj seriji - u momčadi bez jasne hijerarhije trebali bi konačno iskoristiti prednosti match-upa ili zauvijek ostati zapamćeni kao precijenjeni (i preplaćeni) igrači zadatka. Posebice je bitan Noah koji je u lanjskom playoffu potpuno podbacio, zbog ozljede je bio neprepoznatljiv i upravo je nedostatak njegove energije bio onaj sastojak koji Bullsi nikako nisu mogli nadomjestiti, bilo u seriji s Pacersima, bilo protiv Miamia. Ne samo što ga je Bosh nadskakao, već Noah često uopće nije bio u prilici biti na parketu zbog nepotrebnih osobnih koje je kupio pokušavajući krpati rupe iza Boozera. Uglavnom, izbije li im Heat (ili splet okolnosti, ako baš hoćete kriviti ozljedu za sve) još jednom ovog jokera iz ruke, Bullsi bi se vrlo lako opet mogli naći u jednostranoj seriji i pred nizom pitanja o budućnosti.

QUASI-CONTENDERS

3. (3) OKLAHOMA
4. (4) SAN ANTONIO

Oklahoma ima ogromne šanse zaigrati u Finalu zahvaljujući talentu i efikasnosti koju iskazuju Durant, Westbrook i Harden (i koje je nepojmljiva uz sve lopte koje uludo potroše). Njihovih zajedničkih 20 izleta na liniju slobodnih u prosjeku tijekom susreta u playoffu će se zasigurno povečati (ovolikoj količini laganih koševa teško će parirati i jedan Miami, pogotovo stoga jer sva trojica zabijaju s oko 85% uspješnosti), ali Spursi posjeduju element zbog kojega ih moramo staviti u istu kategoriju – košarkaški IQ.

U dvije ovosezonske pobjede protiv Thundera, Spursi su pokazali da imaju dovoljno za nositi se s njima u seriji. Sve polazi od ogromne količine tijela na boku koja su u stanju parirati udarnoj trojci Oklahome. Leonard i Green su kao stvoreni za ganjati Duranta i Hardena, dok Parker nije ništa drugo nego originalna i puno rafiniranija verzija Westbrooka u toj ulozi pick & roll strijelca s pozicije playmakera.

Thunder zbog napadački limitarnih visokih igrača nije u stanju koristiti najveću slabost rotacije Spursa, a to je manjak tijela pod košem. Također, njihova sklonost korištenju niskih petorki pomaže Spursima utoliko što Popu omogućava smanjiti minute Blairu i Splitteru, a povećati ih Bonneru, čiji šut za tri se idealno uklapa u dominantnu pick & roll igru posloženu oko Parkera i Ginobilia (s tim da valja istaknuti kako Manu nije ni igrao u ove zadnje dvije pobjede i kako će minute koje on odradi umjesto Neala i Andersona samo dodatno zakomplicirati rješavanje ionako već poprilično teškog zadatka stavljenog pred Scotta Brooksa).

FLOATING MINES

5. (9) LAKERS
6. (10) MEMPHIS
7. (5) DALLAS

Lakersi svojom potencijalno dominantnom igrom kroz post mogu skinuti čak i Oklahomu tako što bi ograničili korištenje bitnog oružja Thundera, a to je niska petorka s Durantom i Hardenom na krilu te Collisonom pod košem. Naravno, poseban naglasak stavljam na ovo potencijalna jer jasno je da, dok Kobe troši jednaki broj lopti kao Bynum i Gasol zajedno, ništa vezano uz napad Lakersa ne možemo nazvati dominantnim. Također, iako dodatak Sessionsa konačno Lakersima daje čovjeka koji može trčati uz Westbrooka, match-upovi Bryanta i Barnesa protiv Hardena i Duranta imaju običaj završiti u korist Thundera.

Sličan recept vrijedi i za Memphis, koji za razliku od Lakersa ima i puno bolji obrambeni trojac za baciti na udarne igrače Oklahome u Conleyu, Allenu i Gayu. O tome koliko ovako čvrste momčadi u postu ne odgovaraju Spursima također ne treba trošiti previše riječi. Dallas se ovoj skupini pridodaje čisto zbog iskustva i potencijala da ponovi nešto slično lanjskoj sezoni.

Beaubois na trenutke podsjeća na Barein triple-threat efekt, a Mahinmi i Wright donijeli su dozu Chandlerovske energije uz Haywoodovu sirovu snagu. Dirk je u sve boljoj formi kako sezona odmiče, a naravno da Dallas zaigra najbolju košarku kada se Kidd na par utakmica probudi iz kome. Ako se sjećate, slično je bilo i lani, čak su ga u jednom trenutku poslali na mini-godišnji usred sezone, da bi u završnici Kiddovo playmakersko iskustvo odradilo ključnu rolu.

Slijepo držanje Carlisleove filozofije (nesebičnost u napadu te požrtvovnost u obrani uz striktno pokrivanje svoga čovjeka) posebice im daje šansu protiv Thundera (za razliku od Spursa s kojima imaju score 1-2, Thunder je ove sezone uglavnom pobjeđivao Dallas, score je 3-1), ali i Lakersa i Memphisa iz jednostavnog razloga što se radi o dvije momčadi koje nemaju pouzdan šut iz vana i koje Carlisle, kombiniranjem zone s ovom žilavom obranom na čovjeka, može totalno izbaciti iz ritma.

PLAYOFF FODDER

8. (13) ORLANDO
9. (12) PHILADELPHIA
10. (7) CLIPPERS
11. (14) INDIANA
12. (8) DENVER
13. (15) NEW YORK
14. (16) BOSTON
15. (17) ATLANTA
16. (19) UTAH

O ovom istočnom dijelu ove skupine nema se što posebno reći, Orlando jedini zahvaljujući Howardu donekle može parirati Chicagu i Miamiu, koji su i dalje prisiljeni prečesto ga udvajati i tako ostavljati prostor Ryanu Andersonu, ali, s druge strane, taj isti Orlando možda ispadne već u prvom krugu protiv Atlante ili Indiane zbog likova kao što su Jason Collins ili Kyrylo Fesenko. I ne, ovo uopće nije šala – Pacersi nisu slučajno potpisali jedinog slobodnog čovjeka na tržištu visokog 216 cm i teškog 130 kg, što je taman masa potrebna da se Howard drži dovoljno daleko od reketa da ga se ne treba udvajati.

Sixersi pak imaju druge brige s dugoročnijim posljedicama od trenutnog pada učinkovitosti koji je nastupio nakon što su naišli na teži dio ovosezonskog rasporeda. Turnerovim instaliranjem u petorku postalo je kristalno jasno kako se on i Iggy poklapaju na puno neučinkovitiji način nego je to slučaj s Jamesom i Wadeom i kako nema smisla graditi budućnost oko jezgre koju čine njih dvojica. Obojica nude potpuno iste vrijednosti koje su uglavnom obilježja sporednih igrača – uporno šutiraju iako nemaju šut, u stanju su razigravati na sve moguće načine, izuzetni su stoperi na vanjskim pozicijama, izuzetni su skakači za swingmane, a napadački učinak im se svodi na kontre i ulaze.

Praktički, pred Sixersima je dvojba – zadržati mlađeg i jeftinijeg Turnera i nadati se da će ubrzo izrasti u all-star igrača poput Iguodale ili ostaviti dokazanog majstora poput Iggya koji je u ovom trenutku bez premca najbolji vanjski stoper lige, bolji čak i od LeBrona Jamesa (brojke koje protiv njega ostvaruju direktni protivnici su smiješne, bacite tu i tamo pogled barem na box score jer čovjek od all-stara na jednu večer napravi NBDL igrača).

Jasno, prije nego se odluče na razbijanje momčadi koja je ove godine bila pravo osvježenje, ne bi bilo zgorega da Sixersi u playoff konkurenciji vide u akciji svoju najbolju petorku koju iz inih razloga ove sezone nismo imali previše prilike gledati, a ta je kombinacija Williamsa, Younga, Hawesa, Iguodale te Holidaya ili Turnera.

Celticsi i Knicksi imaju nezgodnu završnicu sezone krcatu teškim dvobojima, ali obzirom na sve što su pokazali mislim da prednost pred Bucksima ne mogu ispustiti. I dok ionako tanki Celticsi svakog dana ostaju bez igrača (prvo je sezonu, možda i karijeru, zbog ozljede završio O'Neal, zatim je zbog problema sa srcem otpao i Wilcox, da bi sad ostali na neko vrijeme i bez Pietrusa koji je zaradio potres mozga), Knicski izgledaju sve bolje.

D'Antoniev odlazak poslužio je kao ispušni ventil za cijeli niz frustracija koje su se nataložile u svlačionici - Amare zabija, Melo se trudi na obje strane parketa, a Knicksi opet pobjeđuju obranom. Naravno, pouzdati se u Amarea i Mela nakon svega nije pametno, isto kao ni okarakterizirati D'Antonia kao krivca ili Woodsona kao spasitelja.

Ono što jedino možemo tvrditi sa sigurnošću je da ovogodišnji Knicksi najbolje izgledaju kada Chandler i Shumpert diktiraju tempo obranom. Sad, D'Antoni je svoju izgubljenost pokazao time što je dopuštao Linu duplo veće slobode nego ih je htio dati Carmelu (što je totalni nonsens), ali i još više oduzimajući minute terijeru poput Shumperta kako bi ih dao revolverašu poput Smitha.

Woodson je samo donio balans u oba slučaja, a time ga je vratio i u momčad. Lin i Carmelo sada imaju odgovornosti primjerenije talentima, a Shumpert opet ima više šansi uz Chandlera utjecati na tijek utakmice (a ni Smith nije zaboravljen). D'Antoni je upravo tim ignoriranjem Shumperta i neshvaćanjem vlastite momčad samo dokazao da se, čak ni u onom periodu Linova medenog mjeseca, nije radilo o traženju rješenja za Knickse, već samo o pokušaju pronalaženja rješenja za trenera. Logično da u takvoj situaciji više nije imao podršku igrača.

Što se tri momčadi sa Zapada koje su završile u ovoj skupini tiče, njihovi limiti su postali preočiti i u playoffu ih drže samo pojedinačni faktori. U slučaju Clippersa to je Chris Paul (zamijeni ga prosječnim playom tipa Brandona Jenningsa i ovaj roster Clippersa bi lovio prva tri picka), u slučaju Nuggetsa to je George Karl (ozljede ih definitivno ne miluju, ali Karlov stil igre i rotacije ipak donose konstantni priljev pobjeda), a u slučaju Jazza to je fenomenalna klupa krcata mladim nogama koja izuzetno dobro nadograđuje trud Jeffersona i Millsapa.

Sve tri momčadi čeka gadna završnica sezone kako bi održali trenutni playoff status, a posebice se to odnosi na Clipperse koji počinju osjećati teret Vinniea Del Negra prije od očekivanoga. Razlog zašto nećemo vidjeti onaj očekivani i manje šokanatan scenarij – plasman u playoff, poraz u prvom krugu i onda zamjenu Del Negra ozbiljnim trenerom kakav su prije par godina izveli Bullsi – ipak najvećim dijelom leži u očajno tankom rosteru, pogled na kojega valjda tjera Paula da žali za vremenima u New Orleansu i dobrim starim Davidom Westom koji mu je uvijek čuvao leđa.

GUNNIN' FOR THAT NUMBER 8 SPOT

17. (11) HOUSTON
18. (21) PHOENIX
19. (18) MINNESOTA
20. (23) MILWAUKEE

Dobra vijest za Rocketse je što su ostali u borbi za playoff usprkos gubitku Lowrya (van konkurencije do daljnjega zbog infekcije) i Martina (koji će izgleda propustiti ostatak sezone zbog ozljede ramena), a loša što ih je to ostavilo bez glavnog oružja – sjajne klupe. Bez dvije jednake petorke, teško da mogu pratiti ritam koji su nametnuli Jazzeri.

Phoenix je pak franšiza u kojoj se čuda događaju svakodnevno (obrambene epizode i liderstvo Granta Hilla, učinak Stevea Nasha i oživljena karijera Michaela Redda samo su neka od njih), ali čak ni ovakva franšiza ne može izvući živu glavu iz užasnog rasporeda koji ih čeka do kraja.

Wolvesi bez Rubia i Pekovića nisu ista momčad, iako ih može veseliti Loveov novi niz MVP partija i, prije svega, mogućnost da će možda ipak imati pick prve runde ove godine zahvaljujući plasmanu Jazzera u playoff (zaštičen samo u slučaju lutrije).

Bucksi su pak trenutno jedna od zanimljivijih priča u ligi. Do nedavno igrali su šestim najbržim ritmom lige, što je samo po sebi činilo čudesan pomak u Skilesovoj filozofiji igre prema kojem se onaj McMillana i Blazersa s početka sezone čini mizernim. Međutim, dovođenjem Ellisa iz Warriorsa, Skiles je potpuno pustio uzde i Bucksi su trenutno na putu da postanu najbrži napad NBA još od Sunsa.

Problem je samo što puno više od efektivne run & gun igre Sunsa nalikuju na besmisleno zujanje Warriorsa. Ellis je očita poveznica, ali zamjena snajpera poput Currya bacačem cigli poput Jenningsa teško da poboljšava formulu koja ionako ne obećava.

THE BAD

21. (6) PORTLAND
22. (20) WARRIORS
23. (26) TORONTO
24. (20) CLEVELAND
25. (25) NEW ORLEANS

Blazersi i Warriorsi tankiraju i nadaju se dodatnim pojačanjima dogodine putem drafta, stoga njihove uprave nesumnjivo više pažnje posvećuju rezultatima Netsa i ostalih ekipa s dna nego razvoju vlastitog rostera. Sad, Blazersi će možda imati čak dva lutrijska picka, ali obzirom kako su birali zadnjih godina, moramo biti skeptični prema tome kolika će od toga biti korist. Ako ništa drugo, žele li do kraja sezone nizati samo poraze, dosta će biti da povećaju minutažu svojoj užasnoj klupi.

Warriorsi s druge strane imaju smetnju u lovu na četiri najgora scorea u ligi koji bi im garantirali pick među prvih sedam bez obzira na lutriju, a ta smetnja se zove David Lee koji očito ne posjeduje nižu brzinu od pete i koji bi se vrlo skoro mogao naći van parketa zaražen nekom novom čudnom infekcijom. Opet, obzirom na krađu koju su izveli dovevši potencijalnog franšiznog centra za NBA action combo-beka, možda im nije ni suđeno da se još dodatno pojačaju (a i Utah Jazz beskompromisnom borbom za playoff dobiva dodatne karmičke poene).

Hornetsi su valjda jedini sudionici lige koji nisu pustili suzu nakon što je Ricky Rubio sredio koljeno, ali teško im je išta zamjeriti obzirom na katastrofu koju su preživjeli u ovom periodu dok su bili pod kontrolom Sterna i kompanije. Zaslužili su dva lutrijska picka, s tim da se pomalo treba početi spremati za urnebes koji će nedvojbeno nastati ako i dalje budu pod vlasništvom lige kada izvuku prvi pick (a, ako ih se i proda u međuvremenu, glasine o tome kako je prvi pick bio uključen u cijenu zasigurno će postati dio NBA folklora).

Cleveland se očekivano raspao bez Varejaoa, ali barem je Irving potvrdio da je bez konkurencije rookie godine, dok su Raptorsi povratkom Bargnania opet počeli nešto zabijati i tako lakše dolaziti do pobjeda. Dobra vijest za obje momčadi je ta što su barem iskoristili ovu sezonu kako bi potvrdili da su pogodili s izborom trenera – Scott je odradio posao karijere dok ozljede nisu uništile rotaciju, a Casey je iz očajnog rostera izvukao solidne brojke u svim kategorijama.

Ipak, obojici su zaradila i jedan ozbiljan minus. Scott bez razloga ignorira sjajnog beka Mannya Harrisa koja je rasturao u NBDL ligi i koji je odigrao odlično svaki put kad bi dobio priliku u NBA (i lani i ove sezone). Zašto uporno daje minute istrošenom Parkeru umjesto da ispita nije li Harris potencijalni partner Irvingu nije mi jasno, valjda još misli da se bori za playoff. Casey s druge strane nikako da u veću rolu gurne mladog Davisa na štetu gomile zombija koje rotira pod košem.

THE UGLY

26. (24) SACRAMENTO
27. (27) DETROIT
28. (28) NEW JERSEY
29. (29) WASHINGTON

U Sacramentu su pronašli rješenje za dvoranu, sad još da pronađu smisao na parketu. Pistonsi su pak postavili temelje nešto svjetlije budućnosti izuzetnom kemijom koja se razvila između dvojca Stuckey – Monroe, a ovogodišnji draft i snovi o Anthonyu Davisu, koji bi sjajno legao pored Monroea, pokazat će mogu li i oni dogodine napraviti korak naprijed.

Netsi bi trebali ozbiljno razmišljati o tome da sjednu Wallacea i Williamsa kako bi izbjegli nekakav niz slučajnih pobjeda i tako ostali bez picka kojega su tako blesavo poslali u Portland, jer, obzirom da se Deron valjda već zamišlja u dresu Mavericksa i da igra s 50% kapaciteta, taj pick će im biti sve što će imati za ponuditi šminkerima u Brooklynu.

Washington je također pažnju usmjerio ka draftu, a jedna od rijetkih stvari koja ih može radovati ove tužne sezone je napredak Walla iskazan nakon all-stara. Stvarno je patetično da su tek dovođenjem preskupog Nenea dobili drugog rasnog NBA igrača. Praktički, gomile minuta ove sezone potrošili su na prolaznike poput Bookera i Singletona (koji možda imaju potencijala za nekakvu sitnu obrambenu rolu s klupe, ali definitivno nisu startni materijal) te revolveraša bez savjesti Crawforda. Vesely je pak ispao najveće razočaranje drafta i, osim Seraphina, koji se nameće kao solidan čuvar reketa (ima potrebnu masu i skočnost, ali i drvenu ruku i upitan košarkaški IQ), nemaju apsolutno ništa što bi na kraju sezone mogli okarakterizirati kao neki temelj budućnosti.

Osim daljnje vjere u Wallov napredak, draft i novu kulturu koja bi trebala doći s novim GM-om i novim trenerom. Naravno, Anthony Davis bi učinio čuda za kompletnu franšizu, sparivanje takvog šljakera s finim čovjekom poput Nenea bi, preko noći, Wizardse od ulične bande pretvorilo u društvo ljubitelja poezije. Valjda će imati malo sreće jer, osim što su potrošili dvije godine uzalud ne stvorivši ništa, dovođenjem Nenea dodatno su si začepili salary cap. Kako stvari stoje, trošenje amnestije na Rasharda Lewisa ne bi imalo smisla ni dogodine – treba ga istrpiti (njegova plaća pokriva dobar dio salary capa pa se ne mogu upuštati u ludovanja na tržištu), a amnestiju iskoristiti ili na Blatchea (iako uvijek postoji šansa da će netko riskirati s ogromnim visokim koji u pravoj roli još uvijek može postati solidna opcija s klupe) ili je čuvati za slučaj da se Nene raspadne.

THE BUTT-UGLY

30. (30) CHARLOTTE

Sve karte su bacili na draft i čišćenje rostera, a sve oči su uprte u Michaela Jordana. Za nadati je da se za ovogodišnji izbor neće pripremati s Charlesom Oakleyom oko stola za poker. Loš humor na stranu, pravi izbor donio bi po prvi put nadu u ovu besmislenu franšizu koja je do sada lutrijske pickove trošila na imena poput Okafora, Feltona, Adama Morrisona, Brandana Wrighta (koji se materijalizirao u Stephena Jacksona na dan drafta i omogučio im jedinu playoff epizodu u povijesti), Augustina, Hendersona i Biyomba.

27Feb/120

MONTHLY POWER RANKINGS 2/4

Posted by Gee_Spot

Pola sezone je već iza nas, a i stvari su tako posložene (regularni dio traje 4 mjeseca) da je kraj mjeseca idealan za power rankings pregled. Šteta što i sama igra nije tečna poput sezone, ali nije u redu negodovati i to iz dva razloga. Prvo, zato što smo vrlo lako mogli ostati i bez ovakve košarke, a drugo, zato što nas čeka suludo uzbudljiv playoff. Barem na Zapadu, koji odavno nije bio ovako otvoren. U biti, kad malo razmisliš, bio je ovako otvoren i lani, što dokazuje i uspinjanje Dallasa na vrh, samo što tada još nismo mogli u potpunosti percipirati pad Lakersa i nezrelost Thundera. Obzirom da se ove godine trend nastavio - veteranske momčadi poput Dallasa, San Antonia i Lakersa svakim danom gube dio nekadašnje veličine, dok ove mlade poput Oklahome još nisu spremne na dominaciju - mogućnost da netko opet iskoristi vrhunsku formu i pozitivan zdravstveni karton te odjaše sve do Finala ogromna je.

Ako bacimo pogled samo na trenutne playoff kombinacije, ono što fascinira su poprilične šanse da svi nositelji ispadnu u prvom krugu. Thunder tako ide na Blazerse, koji su ih ove sezone već razbili u gostima, a zamalo im je uspjelo isčupati pobjedu i kao domaćinima. Jednostavno, Blazersi imaju dovoljno dugajlija da uspore Duranta, a s druge strane Oklahoma nema odgovor na Aldridgea. Tablica opet spaja Spurse i Memphis, koji će za playoff pod obručima imati i spremnog Zacha Randolpha. Iako ove sezone Spursi imaju uvjerljivih 3-0, znamo vrlo dobro što su Zach i Gasol izveli u prvom krugu prošle godine.

Dallas dočekuje Lakerse koji su ih već dobili dva puta ove sezone, dijelom zbog dominacije pod obručima gdje Mavsima ne pomaže ni zona (Lakersi su ionako među najgorima u ligi po tricaškom učinku), a dijelom i zbog toga što bez Chandlera i Bareae nema tko napasti srce obrane i otežati život Gasolu i Bynumu. Trenutno su jedino Clippersi izraziti favorit protiv Rocketsa, ali, ako ćemo uzeti u obzir da to mjesto ionako pripada Nuggetsima, dolazimo do nove drame - Nuggetsi su kompletnim Clippersima nanijeli najgori poraz ove sezone usred Los Angelesa, a Clippersi su ukrali jednu u Denveru jer je Billups imao nešto za dokazati bivšem klubu. Ovu treću u kojoj je Paul sredio Denver bez Galinaria, Nenea i Lawsona nećemo ni računati.

Kao i uvijek, power rankingsi nisu odraz trenutnih formi već odražavaju širu sliku, pokušavajući dati odgovor na hipotetsko pitanje - koja momčad bi išla dalje u seriji od sedam. Međutim, kako zbog ovakve izjednačenosti Zapada jednostavno nije bilo moguće posložiti ekipe po snazi jer je svatko u stanju dobiti svakoga, presudio je dosadašnji dojam. Kao i prethodni put poslužio sam se gomilom brojki pokušavajući pokriti svaki kut, ali, iako brojke ne lažu, one nisu u stanju prezentirati kontekst u potpunosti.

S jedne strane brojke dobro dođu kao potvrda da oči ipak ne varaju u slučaju Blazersa, koji imaju osrednji omjer od 18-16 i na rubu su playoffa. Gomila glupih poraza i problemi vanjske linije itekako su pokvarili dojam s početka, ali većina statističkih pokazatelja i dalje ih smatra glavnom konkurencijom Thunderu, što je dodatno potkrijepljeno načinom na koji ih Blazersi drže na konopcima u međusobnim dvobojima.

S druge strane, brojke nimalo ne pomažu oko evaluacije momčadi s Istoka koje nisu Miami i Chicago. Sixersi, Hawksi, pa i Orlando i Pacersi, predstavljeni su kao pandani playoff momčadima Zapada što jednostavno ne može biti istina. Dosta je pogledati međusobne dvoboje koji uglavnom pripadnu predstavnicima Zapada, a zatim uvažiti i činjenicu da su dobrim dijelom te brojke nabijene protiv loše konkurencije. Točnije, dok na Istoku imate kante za napucavanje u vidu Netsa, Pistonsa, Bobcatsa, Raptorsa i Wizardsa (a ni Bucksi ni Cavsi nakon ozljeda Boguta i Varejaoa više nisu potencijalne playoff prijetnje), na Zapadu su i najgore momčadi u stanju itekako priprijetiti. Sunsi imaju Nasha, samim time i šansu svaku večer. Kingsi imaju izuzetan mladi talent koji polako prikuplja iskustvo i koji samo na račun tog talenta uvijek može iznenaditi, a Hornetsi igraju solidnu obranu dizajniranu i vođenu od strane jednog od najboljih mladih trenera u ligi.

Ukratko, ovom prigodom kategorije su nešto promijenjene za razliku od prošli put, a također se pored rednog broja navodi i pozicija na kojoj je momčad bila prošlog tjedna.

IZAZIVAČI

1. (2) MIAMI
2. (1) CHICAGO

Njihova dominacija ligom očita je u svakom pogledu, a možda najviše u tome što su bez ikakvih potresa preživjeli razdoblja bez Rosea i Wadea. Što je izuzetno značajno, posebice za Bullse, nad kojima će visiti upitnik dok god ne skinu Miami na krilima napadačkog učinka Boozera i Denga.

Iako sam ovom prilikom zamijenio brojke ispred njih, ne smatram Heat favoritom u budućoj seriji. Naime, obzirom kako je Miami iskoristio ovu prvu polovinu sezone da digne razinu igre u napadu na još veću razinu, ovo prvo mjesto više je odraz poštovanja prema tom ostvarenju, nego nekakvo simbolično davanje prednosti pred Bullsima. Ovo je i dalje 50-50 dvoboj, a evo i nekoliko razloga zašto.

Onu osnovnu priču o tome kako Miami ima najbolji napad, a Bullsi najbolju obranu i kako se te dvije strane dobrim dijelom anuliraju nema potrebe više naglašavati. Treba znati iskoristiti slabosti protivnika, a one su u slučaju (dobrog) napada Bullsa taj nedostatak rasne druge opcije, odnosno u slučaju (dobre) obrane Miamia premekana zaštita reketa. Sad, Bullsi jesu skok-šuterska momčad, ali imaju razloga za optimizam obzirom na Roseovu sposobnost realizacije iz reketa i s linije slobodnih. Također, Deng i Boozer su fantastični u tom zabijanju s poludistance, što taj često kritiziran oblik napada zbog navodne ne-efikasnosti, barem u njihovom slučaju, čini izuzetnim.

Miami s druge strane igra obranu prvenstveno na loptu i usprkos razvikanim atletskim sposobnostima Wadea i Jamesa dopušta previše penetracije u srce obrane. To je nešto što Rose može koristiti i za što Heat u principu nema odgovor. Ako stave Jamesa na njega ili se odluče na udvajanja, to uvijek ostavlja mogućnost mismatcha ili obrambene rupe na drugoj strani. Primjera radi, bude li James čuvao Rosea dobar dio serije kao što je to bio slučaj u lanjskom finalu Istoka, neće li ovaj novi, agresivniji Deng to znati iskoristiti?

Miamieva najveća prednost u obrani je agresivna igra na loptu i izuzetna tranzicija, ali Bullsi su među najboljim momčadima u ligi što se kontrole lopte tiče i na taj aspekt igre Heat neće moći previše računati. Također, dobar dio napada Miamia dolazi preko agresivnih ulaza u reket i gomile izborenih slobodnih, ali Chicago je i to u stanju anulirati svojom dugom, pokretnom obranom koja rijetko faulira bez razloga. Uostalom, sjetite se samo načina na koji im je Dallas zatvorio reket i oduzeo im to naj-jače oružje.

To znači da će Miami za prolaz preko Chicaga morati dobiti izuzetan šuterski učinak svoje udarne petorke (kao i lani), odnosno da će morati koristiti svoju post igru. I tu opet stvari ne izgledaju loše za Bullse. Iako je Miami sjajan tricaški, pouzdati se u taj aspekt igre često zna biti kontraproduktivno. Recimo da je to plan A2, a to opet znači da je plan A1 spuštanje Wadea ili Jamesa u post. Ove dvije stvari moraju funkcionirati besprijekorno kao lani, čak i bolje, da bi Heat dobio poboljšani Chicago.

U ovom izuzetno izjednačenom dvoboju jedina donekle izražena prednost je ona Bullsa u napadačkom skoku. Da bi je nekako održao na razumnoj mjeri, Spoelstra će rijetko pribjegavati niskim postavama, iako su one najproduktivniji dijelovi rotacije. Znači, dva visoka poput Bosha i Haslema nužna su na parketu samo da bi se pariralo Chicagu u skoku, a kad dodaš Wadea i Jamesa, to znači da ostaje mjesta samo za jednog šutera iz vana. Ako vrtiš napad kroz post ili ako će netko od dvojca Wade-James iskoristiti nekakav blok za penetraciju, ovakva postava automatski donosi slabiju efikasnost jer onaj od dvojca koji ne bude igrao loptom može poslužiti prvenstveno kao cutter (što je uz kontru najbolji dio njihove igre, ali nije nešto na čemu možeš bazirati većinu napada).

Daleko od toga da James ili Wade ne mogu zabiti tricu, ali u takvim situacijama puno je bolje otvoreni šut prepustiti specijalistu. Samo, nekako mi je teško vjerovati da će Spoelstra jednog od njih dvoje sjesti na klupu u ključnim trenutcima. I tu vam, prijatelji moji, na scenu stupa glavni razlog zašto James nestane u završnicama. Kad mu je protiv Dallasa, za razliku od playoff puta po Istoku, prestala upadati trica, sve što je mogao bilo je stajati i slati loptu prvom čovjeku do sebe. Mislim, ili to ili pucati cigle. Obzirom da se odlučio za ovo prvo, pokazao je zrelost, ali i to je onda anulirao predavši se pred izazovom. Umjesto da stisne žešće u obrani, da ide glavom kroz zid u napadu, shvativši da mu ne upada šut ponio se kao razmaženo derište i prestao se truditi. Sad, tko može garantirati da se isto neće dogoditi i ove godine?

Ta post igra koja je postala srž Heata trebala bi biti rješenje za sve probleme zatvorenog reketa, ne-balansirane petorke i općenito mora postati srce napada koje će pumpati krv svemu ostalome. I to djeluje sjajno, dok ne shvatiš da se ipak radi o alibi igri kroz post. Jer, nije James odjednom savladao centarsku tehniku, niti je postao majstor pivotiranja poput Kobea ili Jordana. Njegova igra leđima se uglavnom svodi na šut iz okreta u Maloneovom stilu, a znamo kako je daleko Malone dolazio s tim.

Znači, nemaš dovoljno šutera oko sebe da bacaš povratne, a ne znaš ni kako se izboriti za poziciju pod samim obručem. Za ovo naizgled postoji samo jedno rješenje - da Spoelstra konačno Jamesa počne koristiti kao četvorku i izbaci iz rotacije Haslema. Postoji ih još nekoliko, ali oni ne uključuju pro-aktivnost, već čekanje sudbine i izazivanje postotaka. Drugim riječima, nadu da Miami, ovakav kakav je, može zabiti dovoljno iz vana i tako anulirati sve dobro što Bullsi rade u reketu.

S druge strane, sve što Chicago treba je odigrati svoje u obrani, skakati u napadu i davati druge šanse Roseu. Koji, osim ulaženjem u reket, mora obranu Heata razbiti prvenstveno pronalaženjem slobodnih suigrača. Tu na scenu konačno stupa i Rip Hamilton. On je u stanju biti treći vrhunski strijelac s poludistance kojega će Rose imati na raspolaganju, a usput nije rupa u obrani. Dok god on može smetati Wadeu na način na koji to Deng radi Jamesu, Rose će biti najbolji pojedinac na parketu, a kad imaš najboljeg pojedinca na parketu, onda se možeš nadati i prolazu.

Sad, obzirom da je veći dio ovog teksta pro-Bulls intoniran, zašto nisam Chicagu ostavio broj jedan? Zato što sam do nedavno vjerovao da Bullsi imaju nekoliko postotaka veću prednost. Međutim, sa zdravim Millerom, uigranim Battierom i nikad boljim Jamesom i Wadeom, Miami je tu prednost stigao usprkos svim potencijalnim manama. Koje nisu toliko problem koliko su izazov, baš zato što nikada nismo imali prilike gledati ovako koncipiranu momčad u borbi za vrh. Taj njihov swingmanski temelj koliko god da je problem protivniku, toliko je i njima samima, ali je zato još zanimljivije pratiti razvoj ove priče.

Doduše, kao što znamo postojali su jednom i Bullsi Jordana i Pippena koji su dokazali da je teoretski moguće doći do kraja na ovaj način, iako su na tom putu imali i nekoliko sitnih prednosti - vrhunski skok u napadu i izvjesnu koncepciju igre znanu pod imenom trokut koja im je omogučavala da maksimalno koriste netipičnu igru u postu. Ako Heat nikada ne osvoji naslov, ta dva detalja pokazat će se ključnima. O onome da jedan Pippen ili Jordan nikada ne bi digli ruke od utakmice ili serije koja je daleko od zadnjeg zvuka sirene nemojmo ovom prilikom.

KVAZI-IZAZIVAČ

3. (3) OKLAHOMA

Sjajan napad, dovoljno dobra obrana. Osnovni sastojci za uspjeh su tu, ali razlog zašto Thunder još nije zreo za otići do kraja ne nalazi se u krajnjem sadržaju, već u stilu. Jedan od većih problema je što gube previše lopti, ali sve se to može pripisati jednostavnom razlogu što im se napad sastoji od inspiracije tri all-star talenta. I to je manje-više to. Osim golog učinka kojega postižu individualnim talentima i karakternom čvrstinom, nema tu nekog specijalnog učinka klupe, nekog specijalnog stila igre, neke specifične kvalitete u obrani i napadu koju mogu okrenuti u svoju korist. Ništa osim čiste mladenačke energije i upornosti. Izuzetno postavljeni temelji, ali nadogradnja ide sporo. Ipak, prognoza njih u Finalu i dalje je realna zbog jedne stvari - iako nisu napredovali kao momčad, individualno su napravili ogroman korak naprijed, posebice Durant koji je od žgoljavog šutera postao all-round fajter u rangu Jamesa (možda i bolji zbog ovog epiteta fajtera).

Pametnija i iskusnija momčad može pripremiti plan za iskoristiti njihove slabosti, pitanje je samo postoji li danas ijedna takva s dovoljno energije da taj plan sprovede u djelo. Jednostavno, OKC ima sve preduvjete da postane nova dinastija. Od vlastite snage do povijesnog konteksta. Samo treba u red dovesti te sitnice poput skoka, kontrole lopte i obrane. Ne kažem sitnice da bi se rugao, već zato što je funkcioniranje tih aspekata igre stvar sistema i uigranosti, ne talenta. U tome najvažnijem ne oskudijevaju, ali, dok su ovako sirovi, inferiorniji protivnici će uvijek imati šanse.

Što je potrebno za momčadski iskorak? Ako uzmemo da je Ibaka već sjajan ovakav kakav je te ako iz jednadžbe izbacimo Brooksov utjecaj, ispada da im je potreban samo peti čovjek koji će zaokružiti stvari. Slično kao i Heatu i njima se nudi opcija guranja Duranta u post, ali KD je za razliku od Jamesa toliko dobar šuter da bi guranje u post bilo kontraproduktivno (dok James, od kada manje šutira iz vana i više igra u reketu, ostvaruje brojke karijere). To isključuje eventualna pojačanja vanjske linije, iako je niska petorka s Cookom ili za sezonu izgubljenim Maynorom imala svojih trenutaka. Ne, ono što njima treba je čovjek koji može odigrati pod košem, a da nije balvan poput Perkinsa (Collison je sjajan kao podizač energije s klupe, ali nije rješenje zbog napadačkih limita).

I kad staneš razmišljati tko bi idealno nadopunio ovakvu postavu jedno ime ti padne na pamet - Tyson Chandler. Sjajan pick & roll igrač, što bi dodatno pojačalo već kvalitetan dio njihovog napada (zamislite ga u paru s Hardenom), te fenomenalan u realizaciji ispod koša (u biti, totalna suprotnost od Perkinsa). Čak bi digao i njihovu obranu na respektabilnu razinu. Naravno, Chandler je u New Yorku i u Oklahomi mogu samo sanjati o takvom rješenju, ali sve ovo pričam samo zato da se podsjetimo kako su ga mogli imati.

Podsjetite se samo ovog tradea i pogledajte tu krađu koju je Presti zamalo izveo (uz pomoć besmrtnog GM-a Hornetsa Jeffa Bowera, čovjeka koji je upropastio neke od najboljih godina Chrisa Paula). U biti, trade je već bio realiziran i Chandler je već bio suigrač Westbrooka i Duranta, dok doktori Oklahome nisu izrazili sumnju u njegove zdravstvene probleme. Obzirom na popriličan ugovor koji je Chandler imao, Presti je poništio trade na osnovu pada na zdravstvenom pregledu, jer mu je u tim trenutcima najvažnije bilo zadržati prostor na salary capu. Ostalo je povijest, a sadašnjost je takva da Presti novac namijenjen Chandleru daje Perkinsu. Nitko nije bezgrešan.

PLUTAJUĆE MINE

4. (10) SAN ANTONIO

U ovakvoj regularnoj sezoni njihov sistem i dvije petorke dovoljni su čak i da pokriju izostanak Ginobilia, ali da bi izuzetan napad i izuzetna dubina bili smetnja i u playoffu, trebat će im i Parker i Manu u punoj formi. Ipak, s ovako slabašnom obranom i tankom rotacijom pod košem, puno realnije od nekakvog izuzetnog playoff pohoda je ispadanje u prvom krugu. Posebice ako opet nalete na momčad poput Memphisa s dominantnom unutarnjom linijom.

5. (9) DALLAS

Fascinantna sezona za Dallas, ponajviše zbog toga što su najveći dio vremena ostvarivali dobre rezultate s lošim izdanjem Nowitzkog. Čim se Dirk počeo šuterski buditi, stvari su počele izgledati bolje, ali ništa ne može zamaskirati podatak da je njihova obrana ostala jedna od najboljih u ligi usprkos gubitku Tysona Chandlera i čovjeka koji je do savršenstva doveo njihovu zonu, Dwanea Caseya. Što je prije svega potvrda genija Ricka Carlislea, ali i žilavosti Mariona, Kidda, Westa i gomile mladih aktivnih visokih igrača poput Mahinmia i Wrighta koji nadoknađuju opću tromost Brendana Haywooda.

Paradoksalno, ono gdje se gubitak Chandlera puno više osjeti je napad. Dok je obrana za mrvicu slabija, napad je osjetno pao jer na rosteru više nemaju takvu pick & roll opciju. Također, Haywood nije ni približno dobar u realizaciji zicera, iako se za razliku od Tysona voli postavljati u post i pokušavati igrati leđima. Naravno, time samo šteti momčadi, ali Carlisle je prisiljen na neke ustupke veteranu kako bi zauzvrat dobio pristojno zatvoren reket.

Nema sumnje da će Dirkovim sve boljim igrama napad Mavsa izgledati sve bolje, ali bez Chandlerove siline u reketu on će puno više nalikovati onim ranijim Dallasovim izdanjima koja su, kao prvu i zadnju opciju, koristila samo skok-šut. Čak i odlazak slashera poput Bareae ostavlja posljedice - obzirom na nekonstantnost Beauboisa i veteransku igru Kidda, Cartera i Westa, Mavsi su gotovo u potpunosti ostali bez koševa u reketu, pa čak i slobodnih bacanja koja je Barea, uvijek u potrazi za kontaktom, iznuđivao na tone.

Sjajna obrana perimetra dobro će doći protiv ekipa poput Thundera, ali bez vrhunskog napada i s ovolikom ovisnosti o vanjskom šutu, Dallas će prije ponoviti neko od legendarnih ispadanja u prvom krugu nego dugi boravak u playoffu.

6. (7) PORTLAND

LaMarcus Aldridge je svojom kompletnom igrom neriješiva zagonetka za obrane diljem lige i u ovom trenutku najbolje skrivena tajna NBA (da kojim slučajem igra na većem tržištu, bili bi ga puni mediji). McMillan je oko njegovih sposobnosti posložio opasnu momčad, ali i izuzetno ranjivu. Opasnu zbog balansa u svim dijelovima igre, lakoće kojom se prilagođava situacijama u igri i niza sjajnih all-round košarkaša. Ranjivu zbog manjka rasnog pomoćnika LaMarcusu i nekonstantnosti vanjske linije. Kad bi kojim slučajem jednim tradeom donekle korigirali ove dvije stvari, bili bi druga momčad Zapada. Do tada su, kao i ostali, u rukama spleta okolnosti.

7. (12) CLIPPERS

Chris Paul je dovoljan za miran put prema playoffu, njegova kontrola lopte i način na koji je sposoban preuzeti utakmicu su na MVP razini, ali za značajniji rezultat u doigravanju trebat će im zrelija i kvalitetnija igra dvojca pod košem. Dolazak Martina stabilizirao je klupu, sada još samo treba pričekati par godina dok Blake pohvata konce organizirane košarke i nauči razlikovati stvari poput dobrog i lošeg šuta. I dok za njega nema straha, razvoj DeAndrea Jordana predstavlja puno veći upitnik.

Ogroman novac je stavljen na kartu njegovog obrambenog učinka u reketu, ali do sada je povrat bio minimalan. Blokade i skokove na stranu, Clippersi prelako primaju koševe ispod samog obruča gdje se umjesto pravovremenih rotacija kao jedina obrambena reakcija često nude nepotrebni faulovi. Čisto primjera radi, evo nekih konkretnih brojki da se dokaže Jordanova fascinantna nesposobnost čuvanja svog čovjeka - Darko Miličić zabio mu je lakoćom 22 koša (prosjek 4.9), Ekpe Udoh 19 (prosjek 4.4), a 15 koševa Meme Okura su posebna priča.

Čak su i centri poput Aarona Graya ili Mozgova odigrali utakmice sezone protiv njega poduplavši učinak, ali, čak ni to što zabiju dva, tri ili četiri puta više, nije toliki problem koliko suludo visoki postotak šuta kojim ostvaruju te brojke. Praktički, danas nema trenera u ligi koji neće pokušati okrenuti matchup protiv Jordana u svoju korist, što stavlja dodatni pritisak na Paula i Griffina. Lob City možda jeste fora, ali odrastati i preuzeti odgovornost je još veća. Čekamo Blakea i DeAndrea da pokažu kako su to u stanju.

GUNNING FOR THAT NUMBER 7 AND 8 SPOT

8. (4) DENVER

Karlova napadačka filozofija davala je ploda i ove sezone usprkos mnogobrojnim promjenama rostera - Nuggetsi imaju jedan od najboljih napada u ligi, žive od tranzicije, slobodnih bacanja i neprestanog kretanja lopte i igrača. Obrana je nedovoljno dobra za veće rezultate, rotacija visokih je tanka, ali nitko nije ni očekivao od njih lov na naslov. Međutim, epidemija ozljeda koja ih je napala, po prvi put dovodi u pitanje čak i plasman u playoff. Pitanje je koliko će trebati Galinariu da uhvati pravu formu, a također će biti zanimljivo pratiti kako se razvija situacija s dosadnim ozljedama Lawsona i Nenea koje ih prate veći dio sezone. Mislim, čak ni Karlova taktika i širina klupe ne mogu tek tako nadoknaditi igranje s tri najvažnija igrača van idealne forme.

9. (8) LAKERS

Njihova dominacija u reketu i sjajna obrana obilježja su koja obično donose dobre rezultate u playoffu. Problem je samo u tome što Lakersi do njega možda neće ni stići, obzirom na nepostojanje učinka vanjske linije. Među najgorima su u trici, ukradenim loptama i asistima, dakle u svim kategorijama za koje su odgovorni vanjski igrači. Samo jedan solidan playmaker riješio bi velik dio njihovih problema, ali, izgube li pritom Bynuma ili Gasola, opet nisu ništa napravili. U svakom slučaju, ne treba ih podcijeniti dok imaju ovakva tri igrača pod ugovorom, ali ni precijeniti obzirom da, sudeći po vijestima koje svakodnevno pristižu iz njihova kampa, Lakersi sve više počinju nalikovati na Knickse Zapada. Disfunkcionalna franšiza koja će uz pomoć resursa uvijek nekako preći preko manjka znanja i profesionalizma. Sad još samo trebaju naći svoga Lina.

10. (14) MEMPHIS

Memphis je nekako preživio mizeran napadački učinak oslonjen na solidnu obranu, sjajan skok u napadu i ponajprije fenomenalnu sposobnost presinga na loptu koja ih već drugu godinu za redom drži debelo iznad konkurencije kada su ukradene lopte u pitanju. Sada nam ostaje samo konačno vidjeti kako će Gay i Randolph funkcionirati zajedno u ozbiljnom kontekstu. Obzirom da napad teško može biti gori s ovoliko talenta uokolo, skoro priključenje takvog strijelca pod košem trebalo bi ih lansirati među sigurne sudionike playoffa. A tamo je sve otvoreno, posebice ako Zach i Gasol budu na lanjskoj razini i ako Gay i Mayo pruže podršku iz vana i s linije slobodnih.

11. (17) HOUSTON

Rocketsi su se izdigli iznad gomile 50-50 momčadi na Zapadu zbog dvije stvari - izuzetno duboke klupe i poboljšane igre u obrani. Napad je tradicionalno efikasan usprkos nikada manjem učinku sa slobodnih Kevina Martina (što im je još lani bilo glavno oružje), a to treba pripisati eksploziji Kylea Lowrya i gomili dobrih šutera uokolo. Međutim, oslanjanje na klupu i Samuela Dalemberta dokazano ne pomaže previše u playoffu. Zato se, iako to možda nije sportski, toplo nadam kako će Rocketsi ipak prepustiti playoff vlak momčadima bolje prilagođenima za uspjeh u seriji od sedam.

PLAYOFF PROLAZNICI - ISTOK

12. (5) PHILADELPHIA

Kada je raspored postao teži, Sixersi su prestali gaziti protivnike, što je samo potvrdilo tezu kako se radi o momčadi s dobro poznatim manama koja je ove godine iskoristila kontinuitet vlastitog rostera i stila igre kako bi uredno pobjeđivala inferiornu konkurenciju. Ali, isto tako i uredno gubila od boljih protivnika. Koliko god da su dobri u svim dijelovima obrambene igre i koliko god da su nesebični u napadu, nedostatak all-star talenta sposobnog povuči kada sve drugo stane vidi se iz aviona. Koncept slaganja momčadi oko sporednih igrača u glavnim ulogama jednostavno ne prolazi u ovoj ligi.

13. (11) ORLANDO

Ryan Anderson van svake logike drži napad podmazanim i nakon pola sezone, Stan Van Gundy još jednom potvrđuje da je vrhunski stručnjak (ne samo što je opet izvukao maksimum iz svog "4 vani, 1 unutra" napada, već je to postigao s nikada slabijim rosterom), a kako vrijeme prolazi čak se i obrana stabilizira i dolazi na one dobro znane Howardovske razine. U svoj priči oko Dwightova odlaska jedan aspekt je ostao zanemaren, a taj je da bi Orlando, sa samo jednim rasnim vanjskim igračem sposobnim biti triple threat, danas bio najveći konkurent Miamiu i Chicagu. Naravno, idućih par tjedana, dok ne dođe trade deadline, sva pozornost bit će usmjerena na Howarda, a u sjeni ostaje ta činjenica kako za njega ne postoji bolji kontekst od ovoga uz Andersona i Van Gundya. Nažalost, obzirom da je Otis Smith svojim očajnim potezima izbio svaku mogućnost poboljšanja u hodu, rastanak je neminovan. Osim ako i njima od nekuda ne padne u krilo nekakav Jeremy Lin.

14. (13) INDIANA

Dok se obrana drži na ovim zavidnim razinama, opasnost od njih je realna, ali, s druge strane, dok imaju ovako kilav napad, sami sebi su najveći neprijatelji. Ovu sezonu treba iskoristiti za utvrditi jednu stvar - da li je problem nemoći Grangera i Collisona, dva čovjeka koji su trebali nositi ogroman dio tereta u napadu, isključivo stvar njihova talenta ili je za sve kriv sistem Franka Vogela koji igrače ne stavlja u idealne pozicije za uspjeh. Obzirom da i Granger i Collison iza sebe imaju puno bolje rezultate od ovogodišnjih, čak i kada na stranu maknemo nedostatak priprema, pitanje Vogelove odgovornosti nije zanemarivo. Opet, ako ništa drugo, barem je čestim korištenjem centra od Hibberta napravio all-star igrača.

15. (21) NEW YORK

Solidna obrana dolaskom Lina dobiva i napadački balans, a to znači da su Knicksi od najvećeg razočaranja preko noći postali playoff momčad. Netko bi možda rekao i ugodno iznenađenje, ali obzirom na uloženo i očekivanja, nastup u playoffu je minimum koji su morali ostvariti čak i prije Lina. Njihove dobre strane su nam poznate - agresivna igra na linije dodavanja, Chandlerovo prisustvo u reketu, kvalitetan skok, a isto tako i mane - neučinkoviti napad i slaba kontrola lopte. Sad, Lin će dijelom ispraviti ovo prvo svojom sposobnošću da vrti pick & roll, ovo drugo će pogoršati svojom nesposobnošću da pazi na loptu, ali on je svoje napravio samim time što je probudio osjećaj momčadi u skupini plaćenika. Sad je na Amareu i Carmelu da stvar dovedu u red.

U ovog drugog ne sumnjam jer se radi o pre-ponosnom igraču da bi dopustio novo skretanje s kursa, ali ovaj prvi, bojim se, danas nije ništa drugo nego astronomski plaćen igrač zadatka. Koji, da stvar bude gora, nema zadatka. A to sve skupa znači da ciklus Knicksa kreće u novi krug života s preplaćenim i istrošenim nekadašnjim all-star igračima. Jedina razlika ove godine je, eto, što su Dolan i kompanija napredovali kao stručnjaci pa su, valjda uz pomoć kristalne kugle, znali da će im Lin, Shumpert i J.R. kompletirati momčad i dati joj smisao. Ukratko, na Istoku stare priče, ali dobra vijest je da se i Lakersi odlučuju pridružiti ovom vječnom životu na kredit kojega su Knicksi doveli do ekstrema.

16. (20) BOSTON

Odakle je Garnett izvukao snage da odigra ovakav mjesec kakav je iza nas ostaje nejasno, ali barem se javila nada da, u slučaju da tako nešto može ponoviti u playoffu, Boston nužno ne mora plesati samo jedno kolo. Nadati se nečemu većem od polufinala konferencije iluzorno je čak i pored sjajnog KG-a, obzirom da Celticsi ne vode brigu o lopti, ne skaču i ne pucaju slobodna. Njihov šut je i dalje sjajan te su zbog njega i dalje izuzetno efikasni, ali manjak laganih koševa i drugih napada osudio ih je na sporu i bolnu smrt. Jedino vrijedno pažnje, uz povremeni bljesak veterana koji će nas podsjetiti na ne tako davnu veliku prošlost, je kemijanje Dannya Aingea koje bi u idućih dva tjedna, ako smo išta do sada naučili o GM-u Celticsa, trebalo uroditi novim šokantnim tradeom.

17. (6) ATLANTA

Bilo je jasno da bez Horforda ne mogu izdržati na razini na kojoj su igrali prvi mjesec, a pad forme Johnsona (i moguća ozljeda) te pad učinka klupe, također očekivani, samo su dodatno otežali život. Ipak, možda je najgore od svega što Teague više ne igra na razini s početka kada je praktički bio prvi playmaker i ključni čovjek obrane. Od kada se lopta vratila u ruke Johnsona, a Teague prestao s presingom na loptu, napad se ponovno usporio, a obrana je postala preovisna o bljeskovima Josha Smitha. Larry Drew se dokazao kao čovjek koji zna što radi i nema sumnje kako će ovako oslabljen roster održati na putu prema doigravanju, ali, slično Pacersima i Sixersima, Hawksi nikakvim sistemskim poboljšanjima ne mogu maskirati manjak talenta u zabijanju koševa.

MIDDLE OF THE ROAD TEAMS (PO NAŠKI - NI VRIT NI MIMO TEAMS)

18. (16) MINNESOTA

Ogromno srce i neuništiva volja Lovea i Pekovića, Rubiev talent te Adelmanovi trikovi, lansirali su Wolvese u lov na playoff. Međutim, obzirom da je njihov napad baziran više na brzini nego učinkovitosti, te da je obrana rezultat borbenosti puno više nego sistema, za očekivati je da će u drugom dijelu sezone rezultati pasti na zemlju i postati primjereniji talentu kojega imaju. Njihov sjajni skakački učinak i stalni boravak Lovea i Peka na liniji slobodnih donijet će im dovoljno pobjeda, ali pitanje je koliko dugo mogu izdržati igranje punom snagom u ovako frenetičnom ritmu obzirom da ni Pek ni Rubio nikada u životu nisu imali ovako važne uloge u momčadi. Uspije li Adelman izvući nešto od ostatka rostera, posebice šuterski, možda prikrije neminovan pad nositelja igre, ali već i sam podatak da imaju šanse za playoffom, ma kako male one bile, zaslužuje totalni respekt (Wolvesima će život otežati i podatak da u drugom dijelu imaju samo jednu laganu utakmicu, i to gostovanje kod Bobcatsa, a sve ostalo čine obračuni po Zapadu uz čak 19 gostovanja i samo 13 domaćih utakmica).

19. (15) UTAH

Millsap i Jefferson su malo pali na zemlju, stvari su se normalizirale i Jazz se pokazao kao lutrijska momčad koju smo očekivali od starta obzirom na užasnu razinu kvalitete vanjske linije. Ipak, slično Minnesoti, i oni mogu s optimizmom gledati u budućnost obzirom da potiho grade jezgru nove kvalitetne generacije. Jedino sjećanje na vremena Jerrya Sloana ostaje šuplja obrana i konstantno fauliranje u reketu, kojega se izgleda čak ni buduće nade Favors i Kanter nemaju namjere odreći.

20. (23) GOLDEN STATE

Među gomilom zbivanja na Zapadu, gotovo neopaženo prolazi sjajno napadačko izdanje Warriorsa. Od kada se stanje Curryevih zglobova stabiliziralo i od kada je David Lee pronašao formu od prije dvije sezone, Warriorsi zabijaju kao blesavi. Trojka Curry-Ellis-Lee napadački se ne srami nijednog terceta u ligi (što su uostalom i dokazali i protiv Miamia i protiv Oklahome), a kada im još dodaš fenomenalnu pratnju tricaša Wrighta, Thompsona i posebice Rusha, koji je sa svojih 52% šuta za tri najopasniji tricaš lige, dobiješ gomilu realiziranih skok-šuteva uz izuzetne postotke. Razlog zbog kojega već sada nisu u borbi za playoff je prije svega očajna obrana, a ne pomažu ni loš skakački učinak te jednodimenzionalnost napada koji je oslonjen isključivo na šut, točnije na tricu.

Drugim riječima, ako imaju šutersku večer, Warriorsi mogu dobiti svakoga, a ako nemaju, isto tako mogu od svakoga izgubiti. Balans je neophodan, a kako je očito da Biedrins više nema namjeru biti koristan košarkaš (njegov strah od lopte graniči s patologijom) i da je Udoh u najboljem slučaju solidan podizač energije s klupe, trade Ellisa ili Currya za pravog visokog igrača je neophodan, inače jedna solidna momčad nikada neće dobiti svoju šansu. Naravno, idealna nadopuna ovoj momčadi bio bi Tyson Chandler (a tko drugi, izgleda je Tyson prototip modernog NBA centra), koji nažalost nije prepoznao potencijal Warriorsa tijekom ovoga prijelaznog roka, već se odlučio za svjetla pozornice u New Yorku.

Dwight bi bio još bolje rješenje, ali obzirom na ogromne ugovore Leea i Ellisa, Orlando bi vjerojatno morao pristiti na neki trade koji uključuje obojicu. Dakle, ništa od toga. Što im ostavlja samo jednu nadu - draft. Uz malo sreće, momčad koja je otkrila Jeremya Lina mogla bi se dokopati prvog picka (iako im u tome naumu napadačke eksplozije baš i ne pomažu), a to znači i ultimativnog NBA centra budućnosti, Anthonya Davisa, koji je Tyson Chandler na kvadrat. I tako bi preko noći dobili novu silu na Zapadu jer bi im Davisov rookie ugovor omogučio da zadrže i Ellisa i Currya. Nažalost, umjesto u Zaljevu, Davis će završiti negdje na Istoku gdje će nekoliko sezona morati trunuti okružen antitalentima, umjesto jednim od najpotentnijih napada NBA.

THE BAD, FIRST CLASS - SHITTY LUCK

21. (18) PHOENIX

Steve i dalje dostojanstveno stari, Grant Hill nešto malo manje, ali najveći problem je što nakon ova dva veterana i dva solidna iskusna igrača poput Dudleya i Gortata (koji je barem jedan od rijetkih koji je zaradio ugovor prije nego mu je Nash napumpao brojke), klub nema mladoga talenta na koji može pasti. Čak ni ovogodišnji draft ne donosi previše šansi za pomak naprijed obzirom da su im šanse za nekim od prva tri picka minimalne, a onda opet, obzirom da su u pitanju Sarver i kompanija, pitanje je zašto bi visoki pick uopće bio garancija nekih boljih dana u Phoenixu.

22. (19) CLEVELAND

U životu treba naporno raditi i vjerovati da rad donosi rezultate, ali čak i tada treba biti svjestan da bez sreće nemaš ništa. Cavsima je igrom slučaja u ruke upao momak franšizne vrijednosti koji je čak uspio jednog majstora poput Rubia izbaciti iz kombinacija za rookiea godine. Sasvim je nebitno što su ozljedom Varejao Cavsi ispali iz trke za playoff, puno je važnije što u Irvingu imaju temelj za dalje. Najluđe od svega, nitko nije imao pojma koliko je momak dobar jer u toj jednoj godini na Dukeu, što zbog ozljede, što zbog naknadnog ulaska u momčad, nije stigao pokazati raskoš svog talenta.

Svi smo pretpostavljali da je kompletan strijelac i da može trpati, ali da je legitimni triple threat najveće vrijednosti (dobar osjećaj za asist, igra s loptom pod kontrolom, fenomenalna selekcija šuta, Nashovska preciznost i Paulovski ulazi pod koš) nitko nije mogao ni sanjati. Ako je suditi po prvoj godini, Cleveland opet ima šansu graditi momčad na košarkašu ne all-star, već hall of fame vrijednosti. Sad nam samo ostaje čekati da Gilbert napiše mail u kojem će priznati da je najsretniji čovjek na svijetu.

23. (24) MILWAUKEE

Ozljeda Boguta označila je početak kraja, a Jenningsov povratak u za njega tipične šuterske nizine (koji je, znakovito, nastupio paralelno sa sve većom vjerom u njegove all-star vrijednosti) stavio je točku na i još jednoj sezoni punoj razočaranja. Dobre vijesti su da Scott Skiles i dalje drži stvari pod kontrolom (što je za njega svojevrsni rekord), iako pad u obrani nije nešto što bi očekivali od njegovih momčadi. Opet, obzirom na to kakav roster mu je složio nadri-GM Hammond (Udrih, Jackson i Dunleavy se teško mogu smatrati igračima koje bi Skiles htio u svojoj momčadi), Bucksi još i dobro kotiraju. Ilyasovin lov na novi ugovor i dobre igre rookiea Leuera rijetke su svijetle točke još jedne disfunkcionalne sezone u Wisconsinu.

24. (28) SACRAMENTO

Keith Smart je konačno shvatio (valjda tome i služi prezime) da je jedini način da poboljša napadački IQ ove momčadi micanje Tyrekea Evansa s pozicije primarnog playmakera. Sitni rookie Thomas tako dobiva šansu postati svojevrsni Lin u Sacramentu. Što je urnebesno kad malo bolje razmisliš - navijači Knicksa su zviždali malome tijekom cijelog susreta prije nekoliko dana u New Yorku samo zbog imena (dobra fora), nesvijesni da je umjesto Lina vrlo lako taj isti Thomas mogao biti spasitelj njihove sezone. U biti, to bi tek bila poetska pravda, da nešto što je jedan Isiah Thomas gotovo uništio, neki drugi Isaiah Thomas donekle popravi.

Donese li Thomas neki smisao napadu, talenti Cousinsa i Evansa pobrinut će se za ostalo. Jasno, očajna igra u obrani i trošenje energije na nepotrebne stvari i dalje će ostati obilježje ovih Kingsa, ali će barem, poput drugih dugogodišnjih lutrijskih momčadi (Wolvesi, Warriorsi), konačno moći napraviti taj korak naprijed s vlastitim talentom.

THE BAD, SECOND CLASS - SHITTY TALENT

25. (22) NEW ORLEANS

Ozljede Gordona i Jacka izbacile su ih iz svake konkurencije, ali ne i iz takta. Glavni čovjek u New Orleansu je trener Williams koji iz doslovce skrpanog rostera iz večeri u večer izvlači pristojnu obranu i kvalitetan skok. Uz trenera, dobri potezi su i davanje minuta sjajnom Meksikancu Ayonu (jeftina, a kvalitetna opcija za trećeg visokog) te mladom Vasquezu (back-up play prve klase). Klupa je riješena, sada im samo ostaje isto napraviti i s petorkom. Dva lutrijska picka na izuzetnom draftu svakako pomažu, ali još je bolja vijest da bi klub uskoro trebao pronaći novoga vlasnika. Sve u svemu, obzirom na moguće posljedice, situacija u New Orleansu ipak prolazi bez uragana, samo s povremenim nevremenom, za što je prije svega zaslužna kvalitetna uprava (stoga me i strah priča po kojem klub preuzima grupa koju predstavlja Mike Dunleavy, čovjek koji u svojim bolesnim ambicijama zasigurno neće propustiti iskoristiti priliku još jednom se okušati u ulozi GM-a).

26. (25) TORONTO

Da se Bargnani nije ozljedio, garantiram da bi Raptorsi imali barem dvije-tri pobjede više. Jednostavno, bez najboljeg strijelca njihova igra u završnici je patila da to mjere da su doslovno poklonili nekoliko pobjeda u zadnjim sekundama. Casey je opravdao svoje dovođenje podizanjem obrane na zavidnu razinu, ali, obzirom na neke sumnjive poteze oko rotacije i neke čudne odluke u završnicama (posebice u porazima protiv Knicksa i Lakersa), pitanje je radi li se o materijalu za glavnog trenera ili samo sjajnom asistentu. S druge strane, blesavo je pričati o Caseyevim manama kada uzmeš u obzir kako na raspolaganju ima roster bliži zahtjevima NBDL-a ili Eurolige nego NBA-a.

THE UGLY

27. (30) DETROIT

Obrambena filozofija Lawrencea Franka konačno je počela nailaziti na plodno tlo, rookie Knight je konačno počeo nešto zabijati iz vana, a Stuckey je konačno počeo ulaziti u reket. To su sitnice koje su Detroit u posljednih mjesec dana pretvorile u respekta vrijednu momčad na Istoku, ali teško da se radi o održivom scenariju, iz jednostavnog razloga što je Greg Monroe jedini rasni košarkaš na ovom rosteru. Dok Stuckey, Knight, Prince i Jerebko ne dokažu da su u stanju održati formu na duži period i protiv jače konkurencije, očajne igre iz prvog mjeseca poslužit će kao orjentir. Posloži li ih Frank u kompetentnu petorku oko mnogobrojnih Gregovih talenata, tada ih možda na idućim rankingsima pomaknemo naprijed za 5-6 pozicija.

28. (26) NEW JERSEY

Deronov napadački one-man show uz povremene bljeskove Morrowa i Farmara nije ni približno dovoljan da maskira sve nedostatke najgore rotacije pod košem u ligi (uz onu Bobcatsa, naravno). Cirkus oko Prokhorovljeve kandidature za predsjednika nimalo ne pomaže u cirkusu oko Dwighta. Dodaj još Deronov mogući odlazak i ispada da Netse ne može spasiti ni Anthony Davis. U biti, nadajmo se da ga neće dopasti ta čast da ih spašava.

THE BUTT-UGLY

29. (27) WASHINGTON

IQ ove momčadi postavljanjem Randya Wittmana za trenera ne raste, ali što je još veći problem, ne raste ni nivo individualne igre Johna Walla i suigrača. I dok su pojedinci poput Blatchea i Younga očito promašeni slučajevi oko kojih se ne treba truditi, nedostatak pozitivnih pomaka kod Walla (pa i McGeea, koji ima potencijala biti atletska petica kakva ti je danas potrebna u NBA) je nedopustiv. Wall je čak i sudjelovanjem na all-star utakmici rookiea i igrača druge godine pokazao da izuzetan atletski talent u dvije godine nije nadograđen nikakvim vrijednostima ili shvaćanjem igre, zbog čega je usprkos stažu dobar dio susreta ostavljao dojam najvećeg rookiea na parketu (i što je najgore, samo je potvrdio da su izbornici Barkley i Shaq bili u pravo što su ga ignorirali prilikom odabira momčadi).

Ovo što Wizardsi rade s ovakvim talentom je jednostavno nedopustivo, momak je izgubio dvije godine uzalud i pitanje je koga će mu dovesti za trenera dogodine i uopće kakvu će momčad sastaviti oko njega. Jedina mogućnost za pomak leži u opciji da vlasnik Leonsis franšizu povjeri pravom GM-u i pravom treneru, ali sad već postaje upitno i koliko je uopće Leonsis ozbiljan. Iz početka nas je kupio pravim izjavama i potpunom otvorenošću, ali pokazalo se to najobičnijim PR potezima jer stanje u svlačionici ničim nije odražavalo principe koje klub teoretski zastupa. Leonsis je očito dobar političar, ali je očajan poznavatelj košarke okružen krivim ljudima i to je glavni razlog zašto Wizardsi ni dvije godine nakon ključnog momenta rebuildinga (a prvi pick na draftu to zasigurno jeste) još nisu napravili ni onaj minimalni korak naprijed.

THE HORROR SHOW

30. (29) CHARLOTTE

Koliko je ovakav očajan roster rezultat želje za što više loptica u lutriji, a koliko nesposobnosti Micheala Jordana i ekipe da složi konkurentnu momčad, ostat će vječna misterija. Što god bilo uzrokom ovakve strahote, brojke su jasne - Bobcatsi su jedna od najgorih momčadi svih vremena po svim parametrima, a jedina dva solidna igrača na njihovom rosteru za koja možemo reći da su NBA klase su dva beka visoka malo iznad 180 cm (Walker i Augustin). Obzirom da nemamo na čemu bazirati nade u nekakav napredak tijekom drugog dijela sezone, zadnje rečenice možemo mirne duše posvetiti budućnosti. Dakle, budu li loptice pratile zakone vjerojatnosti, na koga će MJ potrošiti prvi pick - sjajnog strijelca poput Harrisona Barnesa ili čudesnog atletu Anthonya Davisa? Ili će pak u svom stilu izvuči nekoga potpuno trećeg? Vidite, zbog ovakvih pitanja NBA je zakon i zato je volimo. Osim ako ste stanovnik Charlotte, jasno.

26Jan/126

RUNNING WITH THE PACK G18

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Mavs

Ovosezonski plan Dallasa postao mi je jasan tijekom noćašnje utakmice. U svečanoj atmosferi kao da je sve bilo važnije od igre - Dirk i društvo dobili su svoje prstenje prije početka susreta, a nezanimljivi i jednostavno dosadni lokalni komentatori proveli su cijelo prvo poluvrijeme pričajući s Dirkom (koji im se čak nije ni priključio za komentatorskim stolom, nego je lijepo sjedio među suigračima na klupi sa slušalicama na ušima i mikrofonom u ruci, dok ga je Vince Carter pospano gledao). I kroz taj razgovor Dirk je jasno izložio plan - treba preživjeti regularnu sezonu sa što manje stresa, ući u playoff svejedno na kojoj poziciji jer, kao što Dirk reče, na Zapadu ionako nema ekstra momčadi koje se treba bojati osim možda Thundera, ali s njima ionako uvijek dobro prolaze.

Ovakav pristup govori vam sve što trebate znati o Mavsima u ovom trenutku. Dirk ne sjedi na klupi zbog neke ozbiljne ozljede, Dirk je dobio poštedu zato što nije u formi. A nije u formi zato što nije pipnuo loptu tijekom lockouta. To su vam polazne pozicije Mavsa, prvaka koji nakon mjesec dana igre već razmišlja o obrani naslova i to u situaciji kada im niti nastup u playoff nije siguran. Praviti ražanj dok je zec u šumi često zna biti kontraproduktivno iskustvo, a to je noćas potvrdio i poraz protiv Wolvesa, koji će, ako ništa drugo, poslužiti Carlisleu da nekako motivira momčad za sljedeći susret.

Međutim, čak i motivirani Mavsi nisu previše opasni. Barem ne bez Dirka. Bez njega se muče zabiti, nema nikoga tko može raširiti obranu protivnika ili nekako stvoriti višak. Zanimljivo je kako je jedini period u kojem je Dallas izgledao dobro bio onaj tijekom kojega je Yi zabijao s poludistance. Zvuči blesavo, ali šutem iz vana Yi je sjajno imitirao Dirkovu igru i očito je kako u tim poznatim okolnostima cijela momčad bolje funkcionira.

Jasno, Yi nije Dirk, zato takvu epizodu nije mogao ponoviti, a to je značilo da je napad Dallasa opet postao blijed i ovisan o šuterskoj inspiraciji dobrog starog Terrya. Kidd i Haywood su inače igrači manje u napadu, a s Odomom umjesto Dirka napadački učinak startera postaje kriminalan (Odom je neprepoznatljiv, potpuno beskoristan i smotan, bez samopouzdanja i bez žara za igrom - ako je Dirk dobio poštedu od nekoliko tekmi da se psiho-fizički bolje pripremi, Lamara bi trebalo poslati barem mjesec dana u toplice). Marion i West se trude, ali, dok se Dirk ne vrati i učini napad podnošljivim, Carlisle će morati posezati za klupom još češće i još ranije.

Inače miksa previše, pokušava svježinom i dubinom rotacije držati energiju u obrani na razini, kad im već ne polazi za rukom pronaći nekakav ritam u napadu. Beaubois na trenutke daje nadu da bi mogao biti Barein nasljednik, čak su i Yi i zaboravljeni Wright pokazali da mogu pomoći na nekoliko minuta, ali sve skupa je premalo da bi diglo igru na potrebnu razinu kako bi se moglo lagodno živjeti do Dirkova povratka.

Za razliku od dekoncentriranog i bezidejnog napada, u obrani je nešto bolja situacija. Svi grizu, ali reket je prazan. Mahinmi je prezelen i prelimitiran da bi dobio išta više od sporedne role, a Haywood boluje od klasičnog sindroma back-up igrača, u stanju je odigrati samo jedan solidan period nakon čega nestane (slično kao i Darko na drugoj strani).

Peković i Love su ih jednostavno uništili pod košem, igrali su muški, a mekani visoki poput Odoma i Yia nisu bili od velike pomoći. Minnesota je jednostavno više željela pobjedu i svaka im čast što su do nje došli, iako nisu odigrali ništa bolje od onoga na što su nas do sada navikli. Love je briljirao šuterski i odradio svoje u reketu, Peković je nosio sve pred sobom, a Rubio je kreirao i probijao tijekom cijele večeri. Opet je potrošio gomilu lopti uzalud, ali sjajnim reakcijama u obrani dobar dio njih je i nadoknadio.

Treba još samo spomenuti kako je po prvi put ove sezone startao Ellington i da je odradio solidan posao kao drugi bek. Ovaj put se ne radi o novoj Adelmanovoj rošadi, nego se izgleda ozljedio i Ridnour, pa tako ova pobjeda Wolvesa biva još veća pljuska prvacima koji su se pošteno osramotili tijekom slavlja. S druge strane, ove konstantne ozljede ni malo ne pomažu Minnesoti da napravi eventualni korak naprijed. Međutim, dok imaju osovinu Love - Rubio, ne samo da uvijek imaju dovoljno talenta za nešto složiti na parketu, već su krcati i karakterom. To je možda i najbolja stvar koju su dobili u ovih prvih 18 utakmica.

Pacers @ Bulls

Nakon kamilice između Mavsa i Wolvesa, trebala mi je jedna rasna utakmica koja je na trenutke u sebi sadržavala playoff intenzitet. Bullsi su na momente igrali briljantnu obranu (druga četvrtina i način na koji su je odigrali mogu se slobodno pokazivati u svim školama košarke), ali još jednom se potvrdilo kako im je Indiana nezgodan match-up (imaju podjednako čvrstu klupu, petorka im je krcata dugonjama koji mogu opaliti preko svojih čuvara i ujedno parirati u skoku, a, što je najvažnije, igraju jednako borbenu košarku) i kako ovo očito postaje rivalstvo koje će se, nadam se, još jednom prenijeti u playoff.

Utakmice između ova dva protivnika često će odlučivati jedna lopta, pa je tako noćas presudila bolja egzekucija Pacersa u završnici, točnije to što, za razliku od lanjskog playoffa, danas u Davidu Westu imaju dodatnu opciju za napasti Bullse tamo gdje su obrambeno najtanji - preko Boozera. To što su ključnu akciju utakmice odigrali na njega dobar je znak, jer upravo je Westovo neuklapanje u momčad do sada više smetalo nego koristilo, što je, u situaciji kada je Granger šuterski očajno otvorio sezonu i kada su George, Collison i Hibbert posezali za nerezonskim šutevima češće nego je bilo potrebno, i dovelo do toga da napadački Indiana ovako mlako uđe u sezonu.

Noćas smo pak vidjeli kako bi to trebalo izgledali kada stvari konačno počnu sjedati na svoje mjeto. Kad se to dogodi, Pacersi će biti zajebaniji nego što su to Sixersi sada. Već imaju talenta za usidriti se na vrhu odmah iza Bullsa i Heata, a šampionski materijal bi mogli postati nakon što iskoriste povoljnu financijsku situaciju i dodatno se pojačaju. Ono što ih treba veseliti je da prostora za napredak ima i unutar postojećeg rostera. Prije svega tu mislim na sjajnog Georgea, koji je prikrivena zvijer i koji bi za jedno 3-4 sezone mogao eksplodirati u all-star igrača. Mali jednostavno ima sve predispozicije, talentom i fizikalijama, da bude puno više od ovoga što je sada, stoper koji može zabiti tricu. A upravo to što je tako sjajan u toj 3&D ulozi najveći je razlog za optimizam, netko tako mlad jednostavno ne bi smio biti tako hladnokrvan i beskompromisan u povjerenoj roli.

Uglavnom, utakmica je manje-više cijelo vrijeme bila u egalu, obrane su bile sjajne i nitko nije uspio doći do zraka lakim koševima iz kontre ili napadačkim skokom. Bullsi na učinku u ovim kategorijama grade dobar dio uspjeha, ali protiv Indiane, koja im je u stanju anulirati te prednosti, trebalo je zabijati. I iako se prilikom realizacije dogodilo par grešaka na koje smo od njih već navikli, ne radi se o ničem vrijednom vađenja iz konteksta jedne sjajne tekme. Roseov pas za Scalabrinea bio je vrhunski primjer košarke i tko u tome pokuša pronaći razlog za poraz taj nema pojma o čemu priča.

Jedini problem (problemčić točnije) koji bi se mogao prenijeti na daljni razvoj događaja je to što, bez Denga u rotaciji, nemaju opciju s klupe. Brewer je sjajno zamijenio nezamjenjivog Denga all-round učinkom, ali prelaskom Brewera među startere klupa ostaje bez prve opcije, što je rezultiralo periodima u kojima se Bullsi muče zabiti. Iako, sve je to ništa prema lanjskim, sličnim, problemima.

Pacersima za razliku od Bullsa nedostaje ta jasna hijerarhija, fali im prva opcija. Granger je konačno odigrao dobru partiju, ali on je lako zamjenjiv igrač na toj poziciji (možda čak i Georgeom), njima fali rasna prva opcija u napadu koja može kreirati za sebe i druge. Tu opet pada na pamet Eric Gordon, iako ništa lošije ne bi prošli ni dovođenjem nekog rasnog playa obzirom na iskoristivost i match-up probleme koje stvara swingmanski duo Granger-George (svakako su nekonvencionalnija postava od kombinacije Gordon-Granger ili Gordon-George).

Ova momčad treba Chrisa Paula, a i CP3 treba njih, momčad spremnu za borbu odmah umjesto Clippersa koje treba čekati još par godina. Međutim, taj je vlak propušten, nema smisla razmišljati što će biti s Paulom i Clippersima za dvije godine. Treba djelovati sada, a to osim Gordona kao opciju nameće i Derona Williamsa, iako se čini da je njemu važnije biti u centru pažnje nego boriti se za naslov.

Ne znam za vas, ali po meni je najbolji mogući scenarij za ligu i sve uključene sljedeći. Deron i Dwight moraju postati slobodni agenti, odreći se te sigurne dodatne godine, i onda napraviti ono što su napravili LeBron, Wade i Bosh – izabrati momčad u kojoj će se boriti za naslov, a tek zatim razmišljati o maksimalnom ugovoru. I što je najbolje, čak ne moraju otići zajedno u Dallas, Netse ili gdje već, jer obojicu čekaju idealni scenariji na Istoku. Deron potpiše za Pacerse (koji će imati dovoljno prostora za max ugovor), Dwight za Sixerse (koji će do prostora za max ugovor doći amnestiranjem Branda i otpisom Nocionia) i, puf, samo tako Istok odjednom dobiva četiri mega momčadi koje se mogu boriti za naslov, četiri momčadi koje će se međusobno ubijati idućih nekoliko godina. Istok preuzima primat Zapadu, svi uključeni all-star igrači dobivaju šansu doći do prstena, a mi fanovi uživamo u neizvjesnosti i gomili playoff košarke čak i tijekom regularnog dijela.

25Dec/110

XMAS PODCAST – THE PREVIEW

Posted by ispdcom

Konačno! Zaboravite na obitelj, najdraže, vjeru i slične formule za pranje mozga kojima vam pokušavaju skrenuti pažnju s onoga bitnoga i dočekajte prvo podbacivanje uz mega-podcast. Čini li se to samo Sickreu i Geeu ili je ovo najbolji Božič ikada?

23Dec/112

SOUTHWEST

Posted by Gee_Spot

DALLAS

THAT WAS THEN:

Igrali su najljepšu košarku tijekom cijelog regularnog dijela sezone, imali su najbolju rotaciju krcatu veteranima u kojoj je svatko znao koji mu je posao, imali su dovoljnu razinu talenta i superstara koji uvijek može držati napad podmazanim (Dirkov skok-šut s poludistance njegov je odgovor na slash 'n' kick briljantnost superstar bekova), imali su trenera koji je uvijek vukao pravi potez i imali su dvojac koji je ispravio sve obrambene grijehe prošlosti u pomoćnom treneru Caseyu i centru Chandleru. Sezona iz snova završila je rezultatom iz snova i da nismo toliko zaslijepljeni individualnim sjajem puno prije bi prihvatili činjenicu da je Dallas prošle sezone jednostavno bio najbolja momčad. Srećom, serija od 7 nikad ne laže i na kraju su stvari postavljene na mjesto, a sezona '10-'11 ulazi u anale kao jedna od najboljih ikada (iako imam osjećaj da to mogu reći za svaku).

THIS IS NOW:

Ako je itko sumnjao u zrelost Marca Cubana, nakon nedavnih poteza više sumnji nema – Cuban je vlasnik kakvog samo poželjeti možete. Stari Cuban bi nakon naslova potrošio novac na sve strane ne bi li zadržao jezgru i pokušao obraniti naslov, ali ovaj novi je lukavo odlučio umjesto obrane naslova ići na jackpot koji idućeg ljeta donosi mogućnost da u Dallasu osvanu Dwight Howard ili Deron Williams ili čak obojica. Odlasci Caseya i Chandlera vjerojatno znače da sjajnu obranu Dallasa čeka pad, ali napad ne bi trebao zastati ni na sekudnu. Dirk ovakvim stilom igre može trajati još deset godina, a sve ostale promjene kozmetičke su prirode – odlazak lani izuzetno važnog Bareae, koji je svojim ulazima uništavao druge petorke protivnika, Mavsi će pokušati pokriti valjda konačno zdravim Beauboisom i veteranom Westom, Stojakovićev povremeni baraž trica i kukavičku igru u potpunosti će u svim segmentima zamijeniti Carter, a puštanje Stevensona bez da su se osvrnuli definitivni je dokaz da barem netku u tom sada bivšem odnosu razmišlja glavom (njega će u rotaciji zamijeniti fizički sličan Dominique Jones, potencijalni stoper koji nema tetoviranog Abrahama Lincolna na vratu). Naravno, dovođenje Odoma koji je lani odigrao sezonu karijere poslužit će da se pad u obrani sakrije i da momčad na račun izuzetne klupe izgura ovu napornu sezonu.

PLUS:

Odomov zadatak neće biti samo čuvati Dirka od pretjeranog trošenja i Dallas od previše Mariona na parketu (Shawn je sjajan u malim dozama, posebice u obrani), već će pomoći donekle zakrpati skakačku rupu koja nastaje Chandlerovim odlaskom. Haywood je solidan centar za zatvoriti reket, ali idealan je bio u ulozi rezerve. Kao starter, prijeti potpuno uštopati napad Dallasa i zato će Mavsi svjesno riskirati poneki postotak protivničkog šuta, ako pri tome barem pariraju u skoku. Odigra li Odom iti približno lanjskoj sezoni, ne moraju strahovati od prevelikog pada. A da ne spominjemo da sve što poklanjaju obrambeno, Dirk i Lamar mogu itekako dobro naplatiti na drugoj strani zbog stalnih miss-match situacija koje će stvarati dva krilna centra od kojih jedan šutira kao bek, a drugi kontrolira loptu i razigrava kao bek.

MINUS:

Mavsi ipak nisu izazivači. Jasno da ne treba podcijenjivati srce šampiona i dubinu koju ova momčad ima, ali dok ih ne vidimo u akciji ne možemo ih staviti u isti koš s Durantom i društvom. Rekao bih da su im i godine minus, ali obzirom na širinu rotacije i Dirk i Marion i Kidd i Terry mogu se provući kroz barem još jednu sezonu neokrznuti, iako uvijek postoji šansa da naprave neizbježni korak ka mirovini.

PRVIH 5: Kidd, Carter, Marion, Dirk, Haywood

5 ZA KRAJ: Kidd, Terry, Marion, Dirk, Odom

SCORE: 43-23

MEMPHIS

THAT WAS THEN:

Najugodnije iznenađenje playoffa koje je u fantastičnoj seriji konačno stalo na kraj dosadnim vampirima iz San Antonia da bi onda pokleknulo pred artiljerijom Oklahome. Obzirom da su cijelu sezonu odigrali ili bez Gaya (napadačkog talenta koji im daje potrebnu eksplozivnost) ili Allena (obrambenog talenta koji im daje štih žilave momčadi), Grizzliesi su nadmašili sva očekivanja. Bez Gaya njihova petorka nije bila toliko moćna, što je, kada malo razmislite, poprilično zastrašujuća činjenica obzirom da su samo igrajući preko posta i vrteći high-low akcije djelovali efikasno i sposobno suprostaviti se svima, i sve to usprkos tome što su većinu vremena na parketu imali dva igrača zadatka poput Allena i Younga. Klupa nije bila sjajna, ali je bila učinkovita kad je bilo najpotrebnije, a sve skupa već ove sezone stavlja pristisak na Memphis da barem ponovi ostvareno.

THIS IS NOW:

Priključenje Gaya momčadi trebalo bi napad iz kojega je trener Hollins izvukao maksimum podići na zvjezdane razine, jasno pod uvjetom da se Gay uklopi u svi za jednog, jedan za sve filozofiju koja je vladala u momčadi nakon njegove ozljede. Bude li sve štimalo kako treba, nema razloga da Gasol i Randolph ne nastave gdje su stali sa svojom suradnjom u postu, dapače. Gayeve igračke kvalitete, koje u igri s poludistance nisu daleko od onoga što prezentira jedan Carmelo Anthony, onemogučit će udvajanja Randolpha, a to znači da će Randolph nastaviti zabijati kako god poželi protiv koga god poželi. Kad dodaš jednog kompletnog playmakera kakav je Conley, stopera kakav je Allen i all-round rasnu peticu kakva je Gasol (koji svojim talentima u igri licem košu omogućuje Memphisu dodatnu razinu u organizaciji napada), dolaziš do zaključka da Grizzliesi imaju naj-ujednačeniju petorku u ligi. Pitanje je samo koliko ih u ovakvoj sezoni može pratiti klupa. Vasquez je solidno odigrao u playoffu i nastavi li na tom tragu pitanje back-up playa je riješeno. Mayo je često dobivao šansu u završnicama jer je svojim šutom za tri širio obrane, ali povratkom Gaya potreba za njim bit će sve manja, a to nije nužno loše. Young u manjim dozama kao energetska bomba također će biti korisniji nego je bio lani u velikoj ulozi, a odlazak Battiera praktički je nebitan jer za sve na krilima više jednostavno nema minuta (iako bi ja osobno radije bio bez Younga ili Mayoa nego Battiera, ali obzirom na financijske obveze koje je Memphis preuzeo prema svojim starterima, trošiti midlevel na veterana nema smisla). Praktički, jedini problem je pod košem gdje je lani Arthur solidno mijenjao oba visoka, uglavnom oslanjajući se na pick 'n' pop igru u napadu. Stoga mi je gotovo smiješno kako svi plaču nad sudbinom Memphisa zato što je jedan potpuno prosječan igrač poput Arthura izgubljen za sezonu, kao da je njegovih 20 minuta po večeri toliko važno. Pick 'n' pop igrača ima koliko želite (pogledajte samo roster Celticsa) i nađu li Grizliji sličnog igrača bit će sasvim ok (Dante Cunningham iz Bobcatsa upravo je pick 'n' pop specijalist kojeg očito traže, a izgleda da Bobcatsi nemaju namjeru matchirati ponudu Memphisa). Naravno da ne treba ni spominjati što bi za ovu momčad značilo dovođenje majstora poput Varejao ili kako bi sada dobro bilo da su uspijeli realizirati dugo željeni trade za McRobertsa (kako god, uvijek imaju Mayoa za potencijalni trade ubuduće).

PLUS:

Hollins je totalna faca, petorka je strašna, Mayo još uvijek ima potencijal biti rasna prva opcija s klupe.

MINUS:

Randolph i Gasol morat će igrati previše minuta, što u sezoni krcatoj back to back noćima neće biti dobro, posebice gledajući širu sliku.

PRVIH I ZADNJIH 5: Conley, Allen, Gay, Z-Bo, Gasol

SCORE: 41-25

SAN ANTONIO

THAT WAS THEN:

Spursi su lani opet van svake pameti rasturili u regularnoj sezoni na račun svoje uigranosti i kvalitete u realizaciji zamišljenoga. Nekada velika obrana danas je prije svega oslonjena na pronalaženje idealnih pozicija za što lakše poentiranje, a u tome veterani poput Duncana, Parkera i Ginobilia, uz sigurno vodstvo neuništivog Popa, briljiraju. I, iako su Timmy i Tony očito izgubili korak, vječni Manu i duboka rotacija u kojoj je svaki kotačić sjajno posložen pobrinuli su se da stroj Spursa ne zakašlje ni jednom. Barem dok nisu naišli na mlađe, talentiranije i jednostavno bolje Grizlije.

THIS IS NOW:

Ima li smisla još jednu najavu sezone Spursa početi sa konstatcijom kako će ove sezone momčad pasti zato što veterani jednostavno više ne mogu igrati na razinu na koju su nas navikli? Nema, zato što čak i da Manu uspori (bilo zbog godina, bilo zbog ozljeda koje ga uvijek pomalo muče), ovaj Popov sistem iz svih uključenih izvlači maksimum. Blair, Bonner i Hill lani su odradili lavovski dio posla, a ne treba zanemariti ni novo otkriće dvojca Pop-Buford, Garya Neala. Poznavajući Spurse, ove sezone možemo očekivati da u veće uloge uključe Splittera, lanjskog rookiea Andersona i ovogodišnjeg Leonarda i da od svih dobiju korisne minute. Ovakva širina učinit će nebitnim zgusnuti raspored, a sve skupa znači još jednu sezonu s puno više pobjeda nego poraza, ali i neizbježni poraz u playoffu. Jer, sistem vas može odvesti samo do određene razine, za nju prijeći treba vam vrhunski talent, a njega Spursi više nemaju.

PLUS:

Širina koja im omogućuje da svaku večer imaju drugog junaka u napadu – jednom će vas Bonner razbiti tricama, drugi put će vašu obranu secirati Ginobili, treću će Blair dominirati pod obručima. Jedina konstanta, vječno koristan i vječno jednako dobar, genijalni je Timmy. Uživajmo u majstoru dok možemo.

MINUS:

Jednu Manuovu ozljedu su udaljeni od okretanja nove stranice, a stalne priče o Parkerovom tradeu možda znače da je konačno došlo vrijeme za rebuilding.

PRVIH 5: Tony, Manu, Jefferson, Blair, Timmy

5 ZA KRAJ: Manu, Timmy i koja god tri igrača imaju najbolju večer

SCORE: 40-26

HOUSTON ROCKETS

THAT WAS THEN:

Rocketsi su okupili sjajnu rotaciju osrednjih igrača koja, čak ni nakon što je većina odigrala sezone karijere, nije ušla u playoff. Taktika prikupljanja dobrih igrača na kraju im se obila o glavu jer su zaglavili u najgoroj mogućoj poziciji – niti su dovoljno dobri da se bore u playoffu, niti su toliko loši da dođu do vrhunskih talenata na draftu. Uporni pokušaji da nešto naprave na tržnici nedavno su opet neslavno propali nakon što su ostali bez Gasola i Nenea.

THIS IS NOW:

Scola i Martin teško će ponoviti briljantne sezone kakve su odigrali lani, pogotovo zato što su obojica bili ovisni o situacijama u koje ih je stavljao Adelman koji je na jedno oko žmirio na sve njihove obrambene propuste. McHale napadački njeguje sličan stil Adelmanu, iako nešto organiziraniji, i tu ne bi trebalo biti problema, ali glavni dio njegova posla otpast će na konsolidaciju obrane, a to znači manje šansi za Scolu i Martina (Budingera da ne spominjemo). Dovođenje blokera kakav je Dalambert trebalo bi pomoći nakon što im je lani glavni čovjek u reketu bio vrijedni, ali kratki, Chuck Hayes. Jedini igrač koji se nametnuo kao trajno rješenje je sjajni play Kyle Lowry koji je svojim all-round učinkom postao prvo ime momčadi i pokretač svega, posebice nakon što su u Phoenix poslali zujalicu Brooksa, danas blokiranog kineskim ugovorom od povratka u NBA. Uspije li McHale popraviti obranu dovoljno da maskira pad učinkovitosti u napadu, Rocketsi će opet imati sezonu sličnu lanjskoj. Uz nabrojanu jezgru tu je još desetak mladih igrača koji imaju potencijala biti NBA igrači, problem je samo što nema dovoljno minuta za sve (svakako obratiti pažnju na rookiea Parsonsa).

PLUS:

S ovoliko solidnih tijela na raspolaganju Rocketsi neće pretjerano osjetiti težinu rasporeda, ali, ono što je još važnije, je da uvijek mogu nekolicinu zamijeniti za jednog kvalitetnog veterana koji bi im mogao pomoći da se dokopaju playoffa već ove sezone.

MINUS:

Djeluju više kao inkubator nego kao prava NBA momčad, a očite poruke Scoli i Martinu kako na njih ozbiljno ne računaju mogle bi ostaviti traga na njihovoj igri (posebice odluči li McHale isprobati mlade snage). Problem je i što pravi lider ove ekipe Lowry nema poštenu zamjenu, Dragić i Flynn lani su djelovali kao da su zalutali u ligu, iako tu treba ostaviti otvorenu mogućnost da McHale izvuče nešto iz obojice. Što nas opet vraća na ono da su Rocketsi više inkubator u kojem se testiraju i bruse talenti nego ozbiljna momčad spremna boriti se za playoff.

IDEALNIH 5: Lowry, Martin, Budinger, Scola, Dalambert

SCORE: 30-36

NEW ORLEANS HORNETS

THAT WAS THEN:

Pored svih problema s vlasništvom koje se zatim odrazilo i na razini igračkog talenta, jezgra sastavljena od GM-a Dempsa, trenera Williamsa i Chrisa Paula uspijela je Hornetse ne samo ugurati u playoff, nego usput prikazati i Lakerse kao ekipu čije je vrijeme prošlo. Da stvar bude fascinantnija, Paul je Hornetse do neočekivanog uspjeha vodio usprkos ozljedi najvažnijeg partnera na parketu, Davida Westa.

THIS IS NOW:

Paul je danas u Clippersima, problemi s upravom i dalje se nadvijaju nad svakim potezom kojega povuku, ali barem imaju Erica Gordona kao potencijalni kamen temeljac buduće momčadi (bolje reći da imaju dvije godine da ga uvjere kako mu se isplati ostati u New Orleansu). Monty Williams garancija je ozbiljne obrane, dvojac Kaman – Okafor garantira solidne igre u reketu, a Jason Smith i Carl Landry daju još dva korisna tijela u više nego iskoristivu rotaciju visokih. Naravno, problem će biti što ta tijela neće imati tko uposliti, obzirom da je jedini playmaker na rosteru Jack, koji je lani bio sjajan u ulozi back-up playa i čije vrijeme startera je nepovratno prošlo. Obzirom da je Ariza igrač koji zaokružuje petorku, nikako ne netko oko koga se gradi, ispada kako će ogroman dio tereta na vanjskim pozicijama pasti upravo na Gordona, što bi moglo pruzrokovati popriličan pad učinkovitosti igrača koji se lani konačno potvrdio kao vrhunski šuter i all-round igrač.

PLUS:

Obrana i skok uz Gordonove povremene briljante šuterske partije držat će ih u igri većinu večeri.

MINUS:

Jackove i Arizine velike ovlasti u napadu u najvećem broju utakmica bit će kamen oko vrata.

IDEALNIH 5: Jack, Gordon, Ariza, Landry, Okafor

SCORE: 25-41

13Jun/1119

I LOVE THIS GAME

Posted by ispdcom

Košarka je zakon, potvrdilo se to još jednom. Ball don't lie. Iako sam se već predao i pomirio sa životom u đikaniziranom svemiru, u kojem će se sve opet okrenuti u smjeru s početka nultih, kada je ligu gušila praznina nastala Jordanovim odlaskom, u zadnji tren smisao je spašen. Ipak ne možeš doći do trofeja silom, trebaš naučiti neke lekcije. Kada je Boston pao bez ispaljenog metka pomislio sam kako je ovo kraj, izbacili su ultimativnu Momčad. Pa sam se nadao da su Bullsi ipak dovoljno zreli. Protiv Mavsa se nisam nadao više ničemu, samo što bržem kraju agonije.

Ne pretjerujem kada kažem da je Dallas spasio košarku. Mogu mediji i dalje lajati o Heatu i uzrocima njihova poraza, ali pametne franšize i pametni ljudi u ligi još jednom su dobili potvrdu koji obrazac treba slijediti. Onaj upornog planiranja i upornog rada. Dallas je prije 5 sezona bio momčad koja je sve htjela na brzinu, Cuban je kupovao talent i na kraju je izgubio. Zadnjih godina su se okrenuli lekcijama Spursa, stvorili su sistem i momčad, gutali razočaranja i na kraju trijumfirali. Potvrdili da je NBA zanimljiva masama zbog zvijezda, ali da je prije svega ljubiteljima košarke zanimljiva zbog igre.

Sutra nitko neće pokušati pretplatiti tri igrača i graditi momčad (dobro, nitko osim Knicksa), ali zato vam garantiram da ćemo od iduće sezone gledati više zone nego ikada. Da ne govorim da su Mavsi nadahnuće za sve buduće šampione i po tome što su građeni oko igrača zadatka, bez zvijezda, čak i bez all-round all-star igrača. U prvi plan dolaze karakter, iskustvo i ozbiljnost, ali i ne-konvencionalne rotacije. Do jučer je vladalo uvjerenje da lepršava košarka u stilu Sunsa ne može do naslova, danas znamo da je Sunsima nedostajala samo malo bolja obrana.

I po meni najveći plus ovakvog ishoda je što sutra više nitko nema pravo reći da u NBA trener nije bitan. Da se vratim na primjer Sunsa i zaigram "da je moja baba muško" igru, pitanje je da li bi imali naslov da je uprava bila voljna malo riskirati financijski i da je D'Antoni imao boljeg stručnjaka za obranu od Iavaronia, nekoga tko bi apostrofirao taj dio igre. Možda u regularnom dijelu i za veliku većinu ekipa trener i nije bitan, ali za ove najbolje, koje se međusobno bore za naslov u utakmicama gdje svaka sitnica odlučuje, jeste.

Phil Jackson je najveći ne samo zato što je znao ukrotiti egomanijake poput Jordana ili Kobea (donekle), već i zato što je znao da njegov rezultat umire ili živi s poštovanjem principa trokuta Texa Wintera. Naravno da mu vrhunski talent koji je imao na raspolaganju nije bio na odmet, ali igra je bila ta koja je donosila rezultat. Sad, možda vam se čini pretjeranim u ovu ligu stavljati Carlislea, ali čovjek je uz malo sreće možda mogao imati i tri prstena danas. Rick Carlisle je na neki način uvijek bio podcijenjen, ali Rick Carlisle još nije vodio momčad koju nije napravio potencijalno šampionskom.

Prvo je stvorio Detroit po uzoru na stare Pistonse koje je kao igrač šampionskih Celticsa upoznao iz prve ruke. Također, kao igrač tih istih Celticsa vrlo je dobro znao važnost nesebične igre u napadu i raznovrsnosti. Možda nije bio ništa više od dodavača ručnika u svoje vrijeme, ali dodavao ga je Birdu, McHaleu i Waltonu između ostalih. Način na koji ga se Dumars riješio nakon što je stvorio buduće prvake možda nije bio fer, ali je bio još jedna škola. Pistonsi su osvojili naslov s Larryem Brownom, a ironija ne može biti veća - jedna od najvećih trenerskih NBA legendi osvojila je prvi prsten s momčadi koju je stvorio trener početnik.

Carlisle je zatim stvorio i potencijalnog šampiona od Indiane, da bi se ti snovi raspali onim nesretnim događajem u Detroitu, od kojega se franšiza Pacersa još nije oporavila. Te godine su naslovnice svih NBA magazina kao prvog izazivača nudile upravo Artesta, O'Neala i Captain Jacka, a smatrati takav roster šampionskim iz današnje pozicije djeluje stvarno nestvarno. Ali, ta momčad je pod Carlisleom do one nesretne tučnjave gazila sve pred sobom. I onda je Cuban bez razmišljanja angažirao čovjeka koji je uz pomoć sjajnih asistenata i jednog od najbrojnijih stručnih štabova u ligi uopće, dvije godine pripremao teren u očekivanju prave prilike. Koja se ukazala ove sezone i koju su odmah zgrabili.

Da mu ne pada na pamet štediti, Cuban je pokazao na stotine načina, od ogromnih ulaganja u struku i svakakve oblike košarkaške analize, do gomilanja i preplaćivanja solidnih igrača koji su mu bili dostupni. Samo, tko danas nakon svega može reći da je preplatio Mariona ili da je nepotrebno riskirao s Butlerom ili da će tek preplatiti Chandlera? Ono gdje je Cuban naučio lekciju je da treba pustiti igri da priča. Dallas je uvijek igrao lijepu košarku, ali pod Carlisleom obrana je postala značajnija nego ikada i sjajni rezultati kroz regularnu sezonu su uvijek bili prisutni. Međutim, najvažnije je da nije bilo nikakvih paničnih poteza zbog dva bolna ispadanja u playoffu, posebice od onog lanjskog od Spursa u seriji u kojoj je San Antonio nametnuo svoju igru.

Za ovu godinu Mavsi su znali da nema više ustupaka, već da protivnika moraju dobiti upravo nametanjem svoga stila. Pa onda budi što jesi, izađi kao pobjednik ili pogini muški. I, naravno, radi sitne prilagodbe koje vode naprijed, u čemu su se pokazali majstorima - pogledajte samo tijek svih serija u ovom playoffu, nakon početne dvije utakmice ispitivanja snaga, Dallas je redovito bio taj koji bi zadao prvi kontraudarac kojim bi protivnika izbacio iz ravnoteže taman koliko treba. Taj njihov stil se pokazao dobitnom kombinacijom i to treba priznati usprkos svim do sada poznatim pravilima kojima je prkosio.

Dallas je srušio sve mitove, pokazavši da do naslova može i prosječna obrambena momčad ako zna koristiti protivnikova slabosti. To miksanje zone i čovjeka malo po malo je pretvaralo Heat u šutersku momčad, što me podsjetilo na one davne dane kada sam još gledao Euro košarku i kada su me istovremeno fascinirale i iritirale te zone, statičnost napada i stalno potezanje trica. Međutim, nije zona kriva što onaj tko je napada nema dovoljno vještine da je savlada, jer u pitanju je tek jedna vrsta obrane koje ima slabosti kao i sve druge. To je taj šahovski dio košarke kojega u NBA kronično nedostaje i kojega će nadam se biti sve više u budućnosti.


- Brendane, opraštam ti sve milijune koji si mi spalio!!!! DeShawn, tebi sve one koje ćeš mi tek spaliti!!!!!!!!
- Toooooooooooooooooooooooooooo!!!!!

Ne samo da je Dallas bio prosječan u obrani, već nije imao ni zatvoren reket kako treba. Tyson Chandler je bio veličanstven cijelu sezonu, ali toliko ovisiti o jednom igraču je nemoguće. Miami ih je imao u šaci što se koševa u reketu i skoka tiče do onog trenutka kada se serija prelomila u drugom poluvremenu četvrte utakmice. Od toga trenutka igrači Dallasa su jednostavno bili gladniji. Nema bolje izraza za opisati činjenicu što su hvatali više lopti i uopće igrali požrtvovnije. Jednostavno, oni su odgovorili na sve izazove - kada se prozvalo momčad da previše ovisi o Nowitzkom reagirali su, kada se prozvalo Terrya da treba igrati kao druga opcija reagirao je, kada se prozvalo Chandlera da treba biti čvršći reagirao je. S druge strane Miami na nijedan izazov nije odgovorio pozitivno i u tom mikro svemiru, koji svaka serija postane za sebe, to je bio jedan od ključnih detalja.

I iako je Dallas potpuno zasluženo osvojio naslov jer je bio bolja momčad i jer je igrao bolju košarku, i iako mu hvala na tome što je sve to uspio srušivši usput ne samo gomile paradigmi već i nastanak jednog ružnog Imperija, ta nesposobnost Heata da mentalno reagira na zahtjeve serije jednako je fascinantna. Ne želim reći da je to ključni moment, Dallas je pokazao srce i definitivno su imali neke obrambene momente za diviti se, ali da im je činjenica kako je Heat izgubio dušu pomogla - jeste. Miami igra ružnu, bezveznu košarku, nešto što se može tolerirati samo zato što s druge strane parketa ulažu ogromne količine energije u to fanatično branjenje koša. Međutim, u onoj famoznoj četvrtoj utakmici ne samo da je LeBron James dokazao da je papak, on kao da je probušio napuhani balon koji je bila ova momčad.

Čim je on stao igrati punom snagom, čim su mu obrambene rotacije oslabile i čim su mu se napadi sveli na gledanje s perimetra i dodavanje prvom do sebe, Miami je izgubio seriju. Nadoknaditi njegov učinak nemoguće je samo po sebi, ali ono što je još više ubilo Heat bilo je saznanje svih uključenih da je Dallas jednostavno bolji. Kada je LBJ ostao bez samopouzdanja, oduzeo ga je i momčadi koja je upravo na vjerovanju da je on Svemogući do tada živjela. A bez samopouzdanja nije više bilo ni one samoubilačke igre u obrani, bez čega je Miami ostao bez oružja za suprostaviti se Dallasu koji je tako preokrenuo stvari u svoju koristi i nametnuo svoju igru. Wade je pokušao spasiti što se spasiti da, ali glavom kroz zid nije išlo. Miami za ovakve situacije jednostavno nema plan B, a nema ga zato što nema ni plan A, jer ono što oni igraju nije igra. I tu je razlika između Carlislea i Spoelstre. Iako će i Rick dati do znanja da su igrači ti koji igraju i da on nema nikakva utjecaja u napadu, upravo su njegove rotacije, postave i kombinacije davali svima na parketu najbolju šansu da nešto naprave.

Spoelstra s druge strane nije imao pojma što radi, njegovi potezi u zadnje dvije utakmice su bili tipični potezi očajnika koji se nada da će slučajno nabasati na spasonosnu formulu. Da, nije imao lak posao obzirom na sakatu klupu, ali svaka medalja ima dvije strane, dakle za dobar dio loše obavljenog posla kriv je i sam. Mislim, može biti ponosan ne sve što je napravio u prvoj godini s ovom momčadi, na kraju će svi ovo gledati kao neuspjeh iako on to nije (odnosno, neće to biti ako iz njega izvuku pouke) obzirom na to kako se odvijala sezona. Međutim, mogao je bolje, puno bolje.

Nego, da se vratim na Jamesa. Ne pada mi na pamet pokušavati ući u njegov um, ali očito je kako se radi o čovjeku koji treba puno stručniju pomoć od one koju mu mogu pružiti tapšanja po dupetu od strane suigrača. Ono, možda ne želi biti čovjek odluke i želi pobjeći od odgovornosti zato što cijeli život netko od njega nešto očekuje, možda ga je jednostavno strah pritiska zbog svega onoga što slijedi nakon neuspjeha. Ne zaboravite da nije on sam od sebe napravio Globalnu Đikonu, da ogroman dio odgovornosti leži na njegovim prijateljima i suradnicima koji su u prvom planu uvijek imali dolare i uspjeh, a tek tada brigu za svoju zlatnu koku.

James je dolaskom u Miami izgleda naučio da je važno posvetiti se samo košarci, zadnji dio sezone samo je ona bila važna. Nakon poraza proradila je ogorčenost, a čak i ono ruganje s Dirkom govori o nezrelosti i na neki način nedostojnosti da se bude prvakom. Ali, ono što ni on ni Heat nisu naučili je da samo na njegovim fizikalijama ne može do kraja. Ovaj poraz neće biti uzalud ako iz njega izvuku pouke. A te su da treba raditi na igri, pojačati momčad i momčadski duh. I ona najvažnija, ne oslanjati se na medijsku veličinu nekoga, već na njegovu igru na parketu.

Kako James nije u završnici seriji uspijevao biti niti Pippen, morat će prihvatiti njegova ograničenja kako bi sutra od njega stvarno izvukli Pippena. E, sad je pitanje koliko još sezona Wade može glumiti Jordana, u ovoj seriji mu je to išlo sasvim dobro i stvarno je uz Dirka bio jedini legitimni kandidat za MVP-a. Ono ključno je pak kakav stil igre može razviti Miami, posebice u napadu, jer ovaj izostanak ikakvog sistema više se ne smije događati. Nema izlika u ozljedama i nedostatku tijela, jer nije to ono što ih je koštalo odlaska do kraja. Koštalo ih je to što su igrali lošiju košarku, što su manje željeli i što nisu bili realni. Dok je Dallas znao da su im margine za grešku male i da mogu do kraja samo ako će odigrati savršeno, odnosno najbolje što mogu u datom trenutku, Heat je vjerovao da imaju rješenje za sve. Jer su vjerovali u idole umjesto u rad. Miami Heat su Hrvati. Arogancija i ignorancija su ih na kraju stajali glave. I budimo sretni zbog toga.

Budimo sretni i zbog Dirka, koji je izbjegao svrstavanje u kategoriju s Barkleyem i Maloneom i upisao se među 30 najvećih igrača svih vremena. Smiješno je što je trofej dignuo nekoliko minuta nakon što je odigrao najgoru playoff partiju ove godine, ali i to je na neki način još jedan dokaz njegove ljudskosti koja zrači iz svakog njegovog poteza. Na kraju je zabio kada je bilo najpotrebnije, ali i to je snaga Dallasa, što su ga suigrači digli kada mu nije išlo i tako mu vratili za sve one situacije kada je on njih izvlačio. Tome služi momčad, to je vjerovanje jedan u drugoga, a ne ono što je pokazao Miami koji je jednostavno stao onog trenutka kad je stao James. Postavlja se pitanje da li su uopće bili momčad ili su tipična oportunistička skupina u kojoj se članovi podržavaju samo kada im ide dobro. Miami HDZeat.

Uglavnom, Dirk nije igrač u rangu Birda, to nikako, ali je možda najbolji čisti šuter svih vremena i to je bilo nešto na čemu je Dallas sve ove godine gradio igru. Njegovi šutevi iz onih smiješnih poza možda na neki način i jesu asptraktni i blentavi, ali su za razliku od sirove snage na koju igraju Wade i James ipak rezultat činjenice da je jedan smrtnik prihvatio svoje nedostatke i naučio kako iz njih izvuči maksimum. Dirk je muškarac, a to je nešto što se ne dokazuje brojem reklama, samo naslova.

A kad smo kod muškaraca, treba odati priznanje Boshu. Više nema smisla čovjeka zezati s onim WNBA forama, ma kako mekan bio u kontaktu barem se trudio. Napadao je koš, skakao, gurao se, iako je iz aviona očito da to nije njegova igra. Međutim, upravo njegova uloga u ovoj momčadi dovoljno govori koliko Spoelstra nije odradio posao i kako je sve u pripremi bilo podređeno samo tome da se balansiraju uloge Jamesa i Wadea. Bosh možda nije klasični post igrač, ali svojim šuterskim rasponom on je idealna opcija za pick igru i sramotno je koliko malo ga je Miami koristio u toj ulozi. Išli na rolanje ili pop prema vani, Bosh je uvijek opasan, uvijek ostavlja dio terena nebranjenim i otvara prostor partneru. Ako je išta trebalo jahati do besvijesti, to je on, osobito u trenutcima kada James nema nikakvu ideju, a Wade na silu pokušava do reketa.

Na samom startu utakmice bilo je zabavno gledati Jamesa jer je ubacio nekoliko šuteva iz vani i tu se točno dalo vidjeti kako pogrešno i on i momčad razmišljaju. Istina, protiv Bullsa se zalomilo da te trice upadaju, što je njegovu dominaciju učinilo još dojmljivijom, podiglo je ono što je pružao u toj seriji na neke sulude razine. Međutim, čim je šut stao pao je na zemlju, igrajući i dalje sjajnu all-round igru, barem do četvrte utakmice kada je pogledao sebe u dušu i kada su i on i suigrači shvatili da on nije dovoljan, da su cijelu sezonu ulagali na krivu kartu.

Iako sam mislio da će ova utakmica biti više nalik onim ranijim bitkama, Dallas je hladnokrvno zadržao momentum iz prethodne utakmice, nametnuo svoju igru i izazivao Heat da zabije više. Izdržali su sve pritiske, posebice sudaca koji su očajno odrađenu seriju noćas doveli do ekstrema, navlačeći za domaćina svakom prilikom. Ali, to je već postalo NBA pravilo, domaćin uvijek može računati na određenu pomoć, što samo baca dodatno svjetlo na posao koji je Dallas odradio u ključnom trenutku svoga postojanja. Prvaci na kvadrat.

Terry je u prvom dijelu pokrio sve Dirkove promašaje, Barea je nastavio secirati obranu (usput čuvajući Kiddove noge za težak posao u obrani), a čak je i onaj nesretni Stevenson zaradio novi ugovor spojivši tri trice (doduše, nešto kasnije je zamalo izazvao masovnu tučnjavu, ali to vam je prvo i jedino pravilo života s čovjekom koji ima više tetovaža nego sivih ćelija - nadaš se da će na kraju večeri plusevi pokriti minuse). Energija i samouvjerenost Mavsa bili su do te mjere zarazni da je i Cardinal odigrao kvalitetne minute, složivši nekoliko igrača Heata na pod, a jedan Mahinmi je ubacio šut s poludistance sa sirenom za kraj treće nakon kojega je valjda i onima u zadnjem redu tribina bilo jasno koja je momčad alfa mužjak u ovom trenutku.

Miami taj momentum nije mogao razbiti čak ni dok je Dirk promašivao, Wadeova energija nije mogla nadoknaditi očajnu organizaciju igre, pasivnost Jamesa i mlake reakcije u obrani i skoku. Njegovi suigrači više jednostavno nisu vjerovali, a Dallas je za to vrijeme trpao i trpao. Čak je i veteran stotina bitaka i Wadeov vjerni suradnik Haslem opet djelovao kao da mu se raspalo stopalo, kao da je i dalje ozljeđen. Lopte su se odbijale oko njega, a on ih je samo tužno gledao dok su ih kupili Barea i Kidd. Trice su i drugu večer za redom bile ključne, nadoknadile su to što su najveći dio utakmice Dirk i Chandler imali skoro pa više osobnih nego koševa. Chandler je bio na meti sudaca od početka, ali usprkos tome uspio je ostaviti solidan trag na utakmici, dokazavši još jednom da je uz Dirka najvažniji igrač ove ekipe i čovjek kojega je nemoguće nadomjestiti.

O dekoncentraciji Miami dovoljno govore i gomile promašenih slobodnih. Dirk bi to nazvao karmom, vraćanjem sudbine za onaj prijašnji poraz u Finalu, ali po meni je to samo još jedan dokaz da su igrači itekako bili svjesni da ih Dallas ima u šaci. Bez post igre, bez neviđenih atleta u obrani, samo na račun inteligencije i većeg srca, Mavsi su bili ti koji su diktirali uvjete konačne predaje Heata.

I iako smo već toliko puta naglasili da je najljepši ishod ovog Finala činjenica da je pobjedila košarka, ne treba zaboraviti ni onaj romantični moment. To što će takve legende kao Dirk, Kidd, Marion, pa i taj dosadni Terry, završiti karijere kao pobjednici, sjajna je stvar. Finale je bilo zabavno, napetost je dobrim dijelom izvlačila činjenicu da igra nije nešto, barem do onog trenutka kada je Dallas uzeo stvar u svoje ruke i kada smo dobili i dva klasika u petoj i šestoj. Ali, nakon nekog vremena vrlo brzo ću zaboraviti detalje. Ono čega ću se sjećati cijeli život je ta filmska priča u kojoj je Dallas nakon 5 godina došao do prilike za osvetu i iskoristio je. Pamtit ću sve te veterane koji su uspijeli uhvatiti zadnji vlak, kao što je nekada to uspijelo Oscaru Robertsonu s Bucksima ili Clydeu Drexleru s Rocketsima. I iako će mi naslov Bostona uvijek biti draži jer su Pierce, Garnett i posebice Ray Allen došli do krune karijere, ovaj mi je odmah tu do. Život piše romane, ali ponekad su upravo filmske završnice slađe, zar ne?

I love this game. S lockoutom, bez njega, i dogodine ću biti uz nju. Kad god. Jer na košarku uvijek možeš računati. Čak i kada te razočara, ne smiješ zaboraviti da će sve to jednog dana vratiti s kamatama. Savršeni kraj savršene sezone. I da, s druge strane mi je drago da je kraj jer sam se više umorio od kakofonije koja prati igru. Ovo što su mediji danas postali za poseban je post, ta potreba da se analizira svaka sekunda i svaki trenutak i da se od svega radi vijest umaraju. A poanta svega je zabava. Tako da odmor dolazi u pravom trenutku. Uživajte u ljetu, sad nas čeka poneki osvrt na viđeno, draft. Laganini. A onda se uključujemo u praćenje Europskog prvenstva. Sreća da se nisam kladio na ništa u vezi ishoda ovog Finala. Za razliku od legende Le Batarda.

Homeless man (with a golden voice) asks LeBron for a dollar. LeBron pulls some coins from his pockets and gives them to the man.
- Hey LeBron, there's only 75 cents here.
- Sorry homeless man, i don't have a forth quarter

Reče to LeBron i ode u svoj tužni dvorac. Homeless man ode u svoju sivu svakodnevnicu. Mi se vraćamo svojim običnim i prekrasnim životima. A Dirk, Kidd, Cuban, Carlisle i ostali kreću u ostatak svojih života kao NBA šampioni. Slava im.

10Jun/1128

THE INEVITABLE SHOOT THE LIGHTS OUT GAME

Posted by ispdcom

Finale je konačno ludom noćašnjom završnicom zaslužilo da ga se više ne zajebava. Ma kakav draft i slične ludosti, u 5 dosadašnjih utakmica gledamo triler za trilerom i usprkos svim manama i jedne i druge momčadi i iscrpljenosti serija je postala izuzetno zabavna. A kakva nas tek drama očekuje u preostalim minutama, jedva čekam.

Dallas je noćas konačno imao jednu utakmicu pod kontrolom, igralo se ritmom koji njima odgovara od prve minute, upadao im je vanjski šut i pravo je čudo da su čekali do samog kraja da se odvoje. Za Miami je jedina pozitivna stvar večeri što se ovakva promjena momentuma dogodila pred povrataka doma, jer da je Dallas ovakvu tekmu odigrao u trećoj, tko zna bili se uopće putovalo nazad na Floridu.

Heat je ušao u susret nervozno, u grču, tako da je fascinantno da su na kraju četvrtine usprkos svoj ružnoći svoje igre u napadu došli do 31 poena. To sve govori o papirnatoj snazi ovog Dallasa, momčadi koja puno priča i puno zuji bez osnove, ali momčadi koja je konačno zaigrala lepršavo u napadu kao u prethodnim serijama. Obrana Miamia je plivala i nasjedala na svaki pick 'n' roll Mavsa, što je inače dio igre u kojem Dallas tokom sezone nije briljirao. Odjednom, Terry izgleda kao Nash, Chandler kao Amare. Kineske verzije doduše, ali opet, odradili su posao.

James je djelovao zbunjeno i sad mogu reći da mi ga je već pomalo žao. Izgleda da je sav taj pritisak došao na naplatu i iako ga je sam tražio i izazivao cijeli život, pretjeruje se s ovolikim fokusom na njegove greške. Čovjek igra dobru košarku i to je jedino bitno, stvarno mi nije jasno kako se masa već nije zadovoljila, odnosno kako im nije dosadilo stalno pretresati po njemu. Ali, što je tu je, koliko god mislio da je moćan, toliko je očito kako u nekim stvarima nikad neće biti. Evo, kad gledaš starije NBA utakmice, posebice Celticse i Lakerse '80-ih, nevjerojatno ti je koliko igrača igra leđima košu. Od beka do centra, svi su bili u stanju spustiti se do obruča i nešto napraviti, bili zabiti, bilo odigrati povratni pas.

James to nije i neće biti u stanju, njegova post igra je smiješna i žalosno je gledati kako onakvo brdo od čovjeka ne može odgurati Terrya, Kidda ili Stevensona koji ga čak i primarno čuva i zabiti preko njih. Ne, sve se svodi na skok-šut ili nekakav pokušaj odvajanja, a ipak nije Dirkov profil strijelca da živi od toga u ovakvim situacijama. Dakle, čim lopta nije u rukama i čim se ne napada direktno, njegova vrijednost proporcionalno pada. Što me totalno zbunjuje, obzirom na kvalitetu odluka koje donosi kao asistent, kako može biti tako sakat u tim jedan na jedan situacijama. Ali, to je opet ta ljepota košarke, što ništa nije zadano.

Možda je to najbolje opisao legenda Dwyer s Ball Don't Lie bloga kad je istaknuo da pozicija koju igra ima svoje zakonitosti koje traže više all-round učinak nego zabijanje i, a što je još važnije, što ovaj Miami nema sistem u kojem bi se takav igrač mogao bolje iskoristiti kad nema loptu u rukama, već se sve svodi na ono famozno stajanje sa strane i čekanja na svoj red. Bezidejnost koju je Heat doveo do savršenstva, pokazavši da niti kemija niti plan nisu ključni ako imaš najbolje haklere. Barem do sada, to treba naglasiti, jer Dallas itekako vjeruje kako ovo može dobiti i doveo se u šansu da to i napravi.

Najzanimljivij moment prvog dijela bila je ozljeda Wadea, koji je izgleda nabio kuk i koji je do tada živio na liniji zbog opet previše sviranju sklonih sudaca čiji kriteriji većinu Finala blago rečeno smrde. U jednom trenutku se doktor popeo na tribine do Rileya da mu prenese vijesti, a ekipa oko Kuma umjesto da načuli uši – gleda u mobitele. Toliko o modernom dobu – vjerojatno su tražili po netu vijest što je s Wadeom. Da bar, vjerojatno su pisali svoj post ili tvitali o tome kako sjede pored Rileya. Prežalosno je ovo što smo postali kao vrsta da bi uopće bilo smiješno.


I don't always win championships, but when I do, it's against Spoelstra

Miami je najbolje izgledao bez lopte u Jamesovim rukama, dok se napad vrtio oko Bosha i dok Chandlera nije bilo na parketu. A možda je to bilo i samo zato što su bili sretni jer na parketu opet vide Eddiea Housea. Čovjek je jednostavno totalna pozitiva, a to je ono što ovoj momčadi sada treba, malo opuštanja. Što se tiče 117 koševa u prve 24 minute, to sve govori o stadiju u kojem je serija, umor uzima svoje na obje strane i snaga se čuva za završnicu. Koja će očito biti gusta. Opet.

Doduše, obzirom da su i u nastavku nastavile upadati trice, izgleda da će se konačno otići preko 100. Dallas je cijelo vrijeme bio na vratima šuterske serije koja bi ih odvojila, ali Heat se pokazao žilavim, pri kraju su zaigrali koncentrirano na oba kraja parketa i visili su uvijek negdje u blizini, nekim čudom ne dozvoljavajući Mavsima da se razmašu. Čak je i Barea konačno više koristio nego štetio i pravo je čudo da je tek u zadnjim minutama došlo do te razlike na račun Terryevih i Kiddovih trica.

Kao što je u završnicama druge i četvrte presudilo to što Dallas igra košarku, a Miami stoji i čeka dar s neba u vidu Jamesova asista ili Wadeova driblinga koji lomi kičmu, tako je bilo i sada. Lopta je kružila, potezao je tko je stizao i zabijao. Takva je jednostavno bila večer, a na takvu inspiraciju Heat ne može računati. Kod njih je sve kopanje, oranje i teglenje. A upravo to je ono što ih čeka u sljedeće dvije doma. Dallas odjednom ima prednost, očito je u stanju odigrati dovoljno dobru obranu i oduzeti Miamiu prednost u tom dijelu igre, ali ono čega se Heat treba bojati je prije svega ta mogućnost da Dallas uđe u šutersku seriju. Što se može dogoditi bilo kada i u bilo kojem trenutku. Do noćas su to uspješno branili, ovaj put nisu mogli i sada više nemaju pravo na pogrešku.

Evo i nekoliko komentara kolege Sickrea kojega je noćašnji susret nagnao da se uključi u praćenje Finala.

Drugi puta za redom Dirk je imao podršku, ali još važnije je što su Mavsi pokazali da imaju kičmu i da ne pucaju tako lako pod pritiskom kao Bullsi ili Boston. Heat je naišao na tvrdog protivnika, a ta mentalna snaga Dallasa samo još više naglašava činjenicu da Miami ima problema s realizacijom i organizacijom napada u završnici. Inače, Dallas je konačno imao svoju šutersku večer, a Miami se držao u egalu na račun šetnje kroz reket koju gledamo dobar dio serije. Sada je sve otvoreno, a kako smo se već osvrnuli na utakmicu, ja bih rekao nekoliko riječi o Jamesu.

Problem s njim nije on, nego mi, odnosno slika koju imamo u glavi o tome da bi on trebao biti nekakav križanac Magica i Jordana, closer, razigravač, strijelac, sve najbolje ikada. Čovjek je ipak samo još jedan od velikana, poseban sam po sebi, bliži ulozi GMO Kidda, dakle uber-komplementaran igrač za poželjeti sposoban krpati sve rupe. Njegovi pasovi su milina za gledati, čovjek takve visine i takvog pregleda igre stvarno je nešto posebno, a o njihovom timingu većina playeva može samo sanjati.

Spomenuo si nedostatak low post igre koji ga ograničava, ali to je njegov izbor, kao i Decision i sve ostale krive odluke u životu, počevši od one da se predstavlja kao Globalna Ikona iako je samo želio biti jedan od dečkiju. Uostalom, to je ljepota basketa, da je Timmy imao brže noge, da je Shaq imao meku ruku, pa svi ti igrači bili bi presavršeni. Nešto treba i dati.

Uglavnom, te krive odluke dovele su ga u poziciju da ne može biti u pravu ma što napravio i sada se čak i pred očima ne-košarkaške javnosti prikazuje kao nedostajan pompe. Na neki način on je iznad Finala, što dokazuje suluda gledanost koja prelazi čak i Lakers-Celtics dvoboje. Sada će se razni novinarski šupci iskaljivati na njemu, a ironija svega je da većina njih upravo njemu duguju svoju karijeru, jel da ne pišu o njegovoj polarizirajućoj pojavi, ne bi imali o čemu.

Poanta svega je da na kraju ovo nije poraz Heata zbog toga što LBJ nije closer, već je ovo pobjeda Mavsa zato što su igrali kao ekipa i zato što je svatko dao svoj doprinos. Jet i Kidd su zabili kad je trebalo, Barea je imao svoju rolu, Dirk je bio Dirk, a Carlisle TLIMITW je sve držao pod kontrolom tako da čak ni jedan Stevenson nije stigao naškoditi. Momčad uvijek pobjeđuje, uostalom zar nije Heat izgledao najbolje kada su i Chalmers i Haslem i Miller igrali?

Stvar koju ne primjećujemo zbog fokusa na Jamesa je da je Jason Terry još veći pacijent i sudeći po izjavama nakon utakmice i uopće tijekom Finala, njega nakon karijere čeka život u Biblijskom pojasu. Međutim, lakše je trpiti sve individualne mane ovih Mavsa kada znaš da su u služni kolektiva. Miami pak to kolektivno ima samo na jednom kraju terena i zato je u ovoj seriji u minusu.