THE RANKINGS, WEEK 21.
Današnji post zamišljen je kao osvrt na predstojeću tržnicu. Naime, kako smo u protekla dva tjedna stekli uvid u pozicije s kojima određena momčad ima najviše problema, danas ćemo pokušati predložiti poteze kojima bi se dio problema sanirao, a sve u kontekstu trenutne ponude igrača i stanja salary capa.
Postavimo neka pravila za početak. Po svim relevantnim predviđanjima salary cap će iduće sezone biti postavljen na oko 60 milja (postoji mogućnost da bude i veći ako prihodi debelo nadmaše očekivanja, ali NBA uvijek pronađe načina da većima prikaže i rashode kako bi rast bio u skladu s očekivanjima, koja se tradicionalno kreću oko 4 do 5% iznad prethodnog salary capa).
Ako smo 60 milja postavili kao granicu salary capa, to znači da bi se porez trebao kretati negdje oko broja 74, a hard cap bi se aktivirao na 78 milja.
Na ove okvire zatim ćemo projicirati realnu brojku salary capa koja uključuje i obavezna mjesta na rosteru i buduće pickove, te onu optimalnu do koje bi se moglo doći kada bi se franšiza odrekla nekih ugovora, bilo kroz amnestiju ili neke druge postojeće opcije.
Ipak, prije bacanja na posao, jedan aktualni osvrt, točnije dva - na borbu za osmo mjesto na Zapadu i na niz Heata.
Što se završnice NBA sezone tiče, njen najzabavniji dio je svakako lov na osmo mjesto u kojem sudjeluju Lakersi, Jazz i Mavsi. Nema sumnje kako je NBA playoff, odnosno razina i stil igre koji se tamo prikazuju, vrhunac košarke, ali, bez obzira na nedostatak narativa, nikada ne treba zanemariti izuzetnu zabavljačku sposobnost koju nudi čak i najobičnija NBA utakmica. Taj cirkus vas je u svakom trenutku u stanju ostaviti bez daha zbog tolikog broja sjajnih pojedinaca koji su jednostavno briljantni u tome što rade, a još kada tome dodate ozbiljne implikacije, kao u slučaju borbe za playoff, onda vam je i cirkus skoro u stanju pružiti onu dozu intenziteta inače rezerviranu samo za doigravanje.
Tko je favorit?
Mislim da tu ulogu sada preuzimaju Jazzeri. Usprkos porazu od Mavsa od prije sedam dana, drže sve u svojim rukama – iako im raspored do kraja nije idealan (čekaju ih Denver, Memphis i Oklahoma), barem igraju 5 od 8 tekmi doma, a nemaju ni back to back utakmica, dakle najgore je prošlo, a obzirom na pad forme Lakersa uzrokovan ozljedama i puno teži raspored Mavsa (5 utakmica na strani, Denver i Memphis doma), put im je otvoren. Plus je i što ih sistem vidi kao momčad u usponu forme - ovih pola boda rasta u koeficijentu u odnosu na protekli tjedan vezani su prvenstveno uz lagan raspored, ali i nešto bolju igru u obrani koja je valjda rezultat toga što je momčad konačno kompletna i što je čak i Corbin sada u stanju koristiti nešto nalik stalnoj rotaciji.
Lakersi su izgubili svu prednost koju su stekli jer si jednostavno nisu smjeli dozvoliti izgubiti utakmice od Sunsa u gostima (najgora momčad na Zapadu) i od Wizardsa doma, to su ziceri koje ozbiljna momčad u ovoj fazi sezone mora riješiti u svoju korist. Međutim, epitet koji možemo vezati uz njih nije ozbiljnost, već prije svega nestalnost – prvo ih je unazadio onaj kratki period bez Kobea (zbog čijeg je zgloba jadni Dahntay Jones zamalo završio na Guantanamu), a zatim i povratak Gasola (koji je van forme i dolazi u situaciju kada mora nositi ozbiljan teret kao starter, iako je u periodu prije ozljede već bio osuđen na klupu). Ostali su i bez Artesta, što u nijednom normalnom klubu ne bi predstavljalo problem (čovjek je danas valjda jedan od najsporijih sportaša na planeti), ali Lakersi su daleko od normalnog kluba - u ovako tankoj rotaciji svaki minus dodatno je povećan.
Dallas pak ima čak dva back to back datuma uz u startu teže protivnike, što ih stavlja u ulogu totalnih autsajdera. Dirk i društvo do kraja godine barem bi se trebali obrijati, ali ne i preskočiti Jazz ili Lakerse. Uostalom, nije problem samo raspored, već i to što Carlisle i u ovoj fazi sezone i dalje miksa u potrazi za idealnom rotacijom. Osim Dirka, Mariona i Cartera, koji su blizu svoga maksimuma u ovom trenutku, svi ostali su ogromni upitnici, a nijedan nije veći do Mayoa, koji se u najgorem mogućem trenutku pretvorio u combo beka kakvim smo ga smatrali veći dio karijere. Minute koje Carlisle daje Mikeu Jamesu također im ne pomažu - istina, Collison nije ništa više od back-up playa, ali barem je NBA igrač za razliku od Jamesa koji jednostavno ničim ne opravdava ovoliko povjerenje (James je spot-up šuter koji ne griješi jer nema loptu u rukama, što je Carlisleu očito bitno u završnicama gdje akcije ionako idu preko Dirka).
Sada se osvrnimo i na mit o legendarnom nizu Heata.
Pobijediti u 27 utakmica za redom fantastično je ostvarenje, ali radi li se o odlici koja potvrđuje Heat kao jednu od najboljih momčadi svih vremena? E, tu treba stati na loptu. Prvo, da je ovakav niz sam po sebi nešto revolucionarno, onda bi valjda i ona generacija Rocketsa s McGradyem i Mingom (i Mutombom koji je uskočio umjesto Minga nakon što se ovaj usred niza ozljedio) ostala zapamćena kao posebna? Priznajem, ovo nije poštena usporedba jer Rocketsi nikada nisu imali dovoljno sreće da potpuno iskoriste potencijal Minga i McGradya, tako da 22 pobjede u nizu jasno govore koliko su dobri mogli biti da su ikada bili zdravi. Ukratko, očito je da moraš imati kvalitetu za ovakav podvig, ali također i da ne moraš biti veći od života da bi ga izveo.
Uzmimo u obzir i kontekst - Miami je u idealnom trenutku spojio savršeni zdravstveni karton svih ključnih igrača sa najlakšim rasporedom u ligi kojega je valjda ijedna momčad imala ove sezone. Mislim, kako pričati o nizu od 27, a ne istaknuti da su tijekom njega igrali po dva puta protiv Orlanda, Bobcatsa, Raptorsa i Cavsa, a čak tri puta protiv Sixersa. To je već 11 utakmica protiv najgorih momčadi Istoka. Mislim, logika kaže da bi igrajući 82 utakmice protiv ovakvih protivnika zasigurno srušili i rekord Bullsa od 72-10, zar ne? Dodaj ovome još i utakmice protiv Pistonsa i Bucksa na Istoku, a zatim i lutrijske krame Zapada poput Wolvesa, Blazersa i Kingsa i dobiješ 16 utakmica odrađenih protiv momčadi koje bi Heat u svakom trenutku sezone dobio u 9 od 10 pokušaja.
Ovih 11 preostalih su nešto zanimljivije i one su možda i važnije od samog niza. Maknemo li utakmice protiv Hawksa (2 puta), Lakersa, Rocketsa, Knicksa i Bostona, dakle momčadi koje od Heata ipak dijeli očita razlika u kvaliteti, ostaje nam 5 utakmica koje više govore o kvaliteti Heata od ikakvog niza. Pobjede protiv Clippersa, Memphisa i Indiane, pa makar bile ostvarene u vlastitoj dvorani, puno su važnije i dojmljivije od samog niza, odnosno puno nam više govore o stvarnom Miamiu od svih ranije spomenutih. Pobjeda protiv Oklahome na strani jednostavno je bila savršena prezentacija košarke protiv momčadi koju drže u šaci.
Ono što je zanimljivo je da su ovu petu dojmljivu pobjedu ostvarili baš protiv Bullsa, dakle momčadi koja je zaustavila niz, odigravši fantastičnu partiju koja je Bullse ostavila na samo 67 poena. Za što su se Thibodeau i društvo osvetili mjesec dana kasnije.
Kraj niza je u biti najbolja stvar koja se dogodila Heatu - konačno mogu prestati misliti o nebitnim stvarima i koncentrirati se na pripreme za playoff koji je doslovno pred vratima. Količina energije koju je Heat trošio u svim ovim eksplozijama u zadnjim četvrtinama preveliko su opterećenje za svakoga, posebice za ovako tanku momčad koja nema ni jasnu rotaciju prvih 8 igrača. Koliko god da svi ti preokreti govore o činjenici da imaju dodatnu brzinu, što je kvaliteta dostupna samo šampionskim momčadima koje jedine znaju da je stvarno imaju, odnosno da se ne radi samo o frazi, toliko ukazuju i na suludu potrošnju netipičnu za ovo doba godine kada se najbolje momčadi fokusiraju na tempiranje forme, a ne rasipanje resursa.
CONTENDERS
1. THUNDER 61.36
REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000
OPTIMALNI SALARY CAP: $ 62 000 000
OKC očito ne može izaći na tržnicu bez drastičnijih poteza (neki novi trade ili amnestija Perkinsa), a čak i tada teško će doći do značajnijeg prostora za dovođenje pravih pojačanja (pogotovo misle li produžiti s Kevinom Martinom koristeći njegova Bird prava), tako da će pravi smisao štednje biti u izbjegavanju granice poreza kako bi se zaobišli aktivacija hard capa i penali. Međutim, pick Raptorsa će im gotovo sigurno donijeti izbor u rasponu od 9 do 11 mjesta, što će biti sasvim dovoljno za dodavanje još jednog solidnog igrača za budućnost. Jedina slaba točka ove momčadi po PER tablicama je pozicija centra u napadu, a po svim dosadašnjim pokazateljima draft kretanja moći će birati kvalitetnog visokog strijelca (Olynyk je realna opcija, a možda slobodni budu i Zeller i Len).
2. HEAT 60.24
REALAN SALARY CAP: $ 90 000 000
OPTIMALNI SALARY CAP: $ 80 000 000
Jedino što im preostaje je amnestirati Mikea Millera ili Udonisa Haslema i tako smanjiti iznos poreza kojega će gotovo sigurno plaćati dok god ne prilagode ugovore Velike Trojke novom kolektivnom, a to bi se moglo dogoditi već na početku sezone 2014/2015. Jedina dobra vijest što se tiče financijske strane njihove priče je što nemaju pick prve runde pa neće morati povećavati garantirani iznos za plaće.
3. SPURS 59.73
REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000
OPTIMALNI SALARY CAP: $ 42 000 000
Jedina opcija po kojoj bi se mogli naći u ulozi igrača na tržnici bila bi kada bi se uz Jacksona (koji je gotovo sigurno bivši) odrekli i prava na Splittera i Manua. Realna opcija uključuje produživanje ugovora s obojicom, što bi uz pick prve runde i još nekoliko minimalnih ugovora taman popunilo njihov salary cap (naravno, računao sam i da će Manu dati ozbiljan popust kako bi odradio još dvije sezone s Tonyem i Timmyem). Optimalna im pak daje mogućnost da u jatu dovedu Josha Smitha, čime bi konačno začepili rupu na četvorci koja im je i ove sezone problem (PER pokazuje da imaju tek 28. učinak u ligi s pozicije krilnog centra). Također, da bi u potpunosti optimizirali salary cap morali bi otpustiti Bonnera godinu prije isteka (čime bi se umjesto 4 milje na salary capu vodila samo 1). Postoji mogućnost da padnu čak i ispod 40 milja u slučaju eventualnog ranijeg odlaska Diawa (koji će ipak teško odustati od garantiranih 5 milja). Obzirom da su platili porez prošle godine, a da su ove godine za dlaku izbjegli isto, očito je kako će i dogodine itekako paziti da ne steknu titulu poreznog prijestupnika koja bi ih od 2014. mogla dodatno opaliti po džepu.
4. CLIPPERS 59.15
REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000
OPTIMALNI SALARY CAP: $ 50 000 000
Ova optimalna opcija vrijedi samo odreknu li se Paula, a to se neće dogoditi. Kolektivni ne dopušta igranje sa slobodnim prostorom dok god se ne odreknu prava na Paula, a odricanje ne dolazi u obzir jer mu tada neće moći ponuditi dodatnu godinu koja dolazi s Bird pravima i koja je, ruku na srce, važniji mamac za ostanak u Clippersima od Blakea Griffina.
PRETENDERS
5. NUGGETS 58.15
REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000
OPTIMALNI SALARY CAP: $ 54 000 000
Budimo realni, Iggy se neće odreći rate od 16 milja jer će teško naći bolju situaciju od ove koju ima u Denveru, a to znači da Nuggetsi neće imati dovoljno ne samo za dovođenje pojačanja, već ni za ostanak Brewera. Dapače, vjerojatno će tražiti i opciju kojoj bi mogli poslati Chandlerov ugovor i tako izbjeći koketiranje s porezom.
6. PACERS 57.59
REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 55 000 000
Ovih 5-6 milja koje bi mogli imati ne zvuče puno, ali kada ste momčad koja već ima jezgru koja dolazi do 50 pobjeda, bilo kakva fleksibilnost je bonus. Sve ovisi o tome kakve će ponude dobiti David West - ostane li u Indiani za ugovor sličan dosadašnjem, to blokira ostala pojačanja. Puste li ga da ode, mogli bi se naći u situaciji da biraju između Korvera i Redicka koji bi se trebali moći utrpati u ovu midlevel kategoriju bez aktivacije iznimki (ostaviti Westa i onda još potrošiti midlevel na Korvera, to bi bilo malo previše). Tako da će glavna preokupacija biti pronaći momčad voljnu prihvatiti zadnju godinu Grangerova ugovora i dobiti zauzvrat nešto što bi se moglo iskoristiti u budućnosti obzirom da će George ionako vrlo brzo zahtijevati iznos sličan Grangerovom za sebe.
7. GRIZZLIES 57.08
REALAN SALARY CAP: $ 68 000 000
OPTIMALNI SALARY CAP: $ 60 000 000
Obzirom da ne mogu ispod granice ni pod razno, za očekivati je da će produžiti s Allenom i opet živjeti u strahu od poreza dok ne trejdaju i Randolpha. Zamjenu za Tonya ne mogu pronaći na tržnici, posebice ne za midlevel, dakle sve ovisi o tome koliko će interesa za Allenom pokazati momčadi koje imaju stvarnog prostora na salary capu.
8. KNICKS 56.48
REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000
OPTIMALNI SALARY CAP: 80 000 000
Ovdje se nema što reći, jezgra Melo-Amare-Chandler jede salary cap, a prošlo ljeto podijeljeni ugovori Novaku, Kiddu, Cambyu i Feltonu ostatak prostora.
9. ROCKETS 56.42
REALAN SALARY CAP: $ 46 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000
Rocketsi su prvi ozbiljni igrači na ovom današnjem popisu, a, obzirom da već imaju status ozbiljne playoff momčadi, možda budu i ključni igrač. Naime, da bi oslobodili dovoljno prostora za max ugovor samo se trebaju odreći cijelog niza mladih igrača na koja imaju prava što im neće predstavljati problem obzirom da su zadnjih par godina pokazali da lakoćom nalaze nova imena sposobna odraditi posao svuda uokolo. Još bi im lakše bilo kada bi garantirani skupi rookie ugovor Thomasa Robinsona pretvorili u buduće pickove - već to bi trebalo biti dovoljno za potpis Josha Smitha (a da ne govorimo kako bi i Hawksi bili puno raspoloženiji za sign & trade kada bi im Rocketsi ponudili Robinsona). Obzirom da je Houston kvalitetno (ogromno) tržište, da u Texasu nema poreza na ugovore i da je roster više nego konkurentan, gotovo je sigurno da će Rocketsi na ljeto doći do jednog od ključnih imena tržnice, a kako mi je teško zamisliti da će Dwight napustiti Los Angeles, bit ću iznenađen ne završi li baš Smith u Houstonu. I naše tablice jasno pokazuju da je pozicija četvorke najveća slabost Houstona, a dodatak igrača Smithova kalibra postojećoj jezgri Houston bi preko noći pretvorio u treću momčad Zapada, rame uz rame sa Thunderom i Spursima.
PLAYOFF FODDER
10. LAKERS 54.20
REALAN SALARY CAP: $ 100 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 75 000 000
Ova donja brojka uključuje puštanje Dwighta da ode plus aktivaciju amnestije (bilo za Blakea ili Artesta). Teško, dakle očito im jedini način na koji se mogu pojačati uključuje trade Gasola.
11. NETS 54.06
REALAN SALARY CAP: $ 85 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 85 000 000
Eventualno mogu zamijeniti loš ugovor Humphriesa za neki još gori, a trade Lopeza jednostavno ne dolazi u obzir obzirom da je čovjek na rosteru po važnosti debelo preskočio i Johnsona i Wallacea, možda i Derona.
12. WARRIORS 53.86
REALAN SALARY CAP: $ 75 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 68 000 000
Jedina ušteda koju mogu ostvariti u principu bi im donijela više štete nego koristi - kada bi Landry i Rush odlučili iskoristiti opcije i opet izaći na tržište, Warriorsi bi ostali bez igrača za koje bi teško našli zamjenu među minimalnim ugovorima. A nešto slično ih već čeka u slučaju Jacka kojega će teško zadržati obzirom da su i bez njega na ovih navedenih 75 milja. Najveći problem su ugovori Biedrinsa i Jeffersona, dva mrtva tijela za koje će teško dobiti išta konkretno, a to znači da će ostati bez prilike za pojačati klupu jer će uskoro trebati produžiti s Bogutom, Thompsonom i Barnesom. Imaju još iduću sezonu da se dobro pripreme i shvate koliko im se to uopće isplati.
13. BULLS 53.67
REALAN SALARY CAP: $ 80 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 64 000 000
U startu će morati otpustiti Hamiltona kako bi uštedjeli 4 milje, a da pri tome neće moći potpisati Belinellia u slučaju da ovaj bude tražio više od trenutnih par milja, sve kako bi izbjegli platiti porez. Jedini siguran način da ne postanu prijestupnici drugu godinu za redom bio bi amnestija Boozera, koja pak nema smisla jer zamjenu za njega ne mogu naći - čak ni nakon što otpišu njegovih 15 milja ne padaju ispod granice salary capa. Razlog je jasan - Rose, Deng, Noah i Gibson teški su 50 milja, a kada im dodaš Butlera, Teaguea, budući pick i sve one obvezne minimalce koji glume mjesta na rosteru, ispada kako su preko granice što god da pokušaju.
14. HAWKS 53.50
REALAN SALARY CAP: $ 36 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 28 000 000
Optimalna verzija uključuje puštanje Jeffa Teaguea, ali čak i realna, u koju sam uključio produženje ugovora s prvom ratom od 8 milja (sumnjam da će Teague pristati na puno manji ugovor od Holidaya ili DeRozana), ostavlja im dovoljno prostora da budu jedan od glavnih igrača ovog ljeta. Teoretski bi mogli navući dovoljno prostora za dva maksimalna ugovora, ali pitanje je hoće li moći dovesti barem jednoga, kamoli dva takva igrača. Ponuda je jednostavno siromašna - ako uzmemo u obzir da će Dwight i Paul ostati gdje jesu, odnosno da Iggy neće iskoristiti opciju ranijeg prekida, ispada kako bi im bilo najbolje ostaviti Smitha. Praksa je pak pokazala da taj potez ne bi imao smisla. Pitanje je samo za kakav će se pristup odlučiti - hoće li poput Dallasa održavati fleksibilnost okupljanjem rostera za jednokratnu upotrebu ili će poput klasične NBA momčadi potrošiti lovu na opcije koje ne garantiraju iskorak iz prosječnosti? Ili će pak pokušati ponoviti formulu Denvera i složiti momčad od 5 solidnih opcija bez zvijezde? Odluče li se za potonji pristup, opcije su Peković i Splitter (koje bi morali debelo preplatiti da ih otmu Spurimsa i Wolvesima) pod košem, odnosno netko od dostupnih bekova za pokrpati rupu na boku (standardne opcije su Redick, Mayo, Martin). Obzirom da već imaju prava na Korvera, možda ne bi bilo loše pokušati spojiti Evansa s Korverom na boku, što bi im dalo solidnu unutar-van igru na pozicijama 2 i 3. Jasno, sve ovo bez superstara ne garantira pomak na bolje, tako da je opcija čuvanja fleksibilnosti najrealnija.
15. JAZZ 53.32
REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 32 000 000
U realnu opciju uračunao sam Millsapa jer mi se ostanak i njega i Big Ala čini nemogućim. Praktički, dok imaju prava na obojicu, nemaju prostora na salary capu, tako da sve ovisi o smjeru kojim će krenuti - hoće li tražiti potpunu fleksibilnost (to bi bile ove 32 milje u koje nisu uračunati ni Big Al ni Millsap) ili srednji put (ostanak jednoga od njih, realnije Millsapa koji je i jeftinija i prilagodljivija opcija). S ovim što im ostane, imaju dovoljno za dovođenje max igrača, a njima prije svega treba play. Kako Jennings definitivno nije opcija koja bi mogla funkcionirati u Salt Lake Cityu, ostaje im pretplatiti Teaguea ili se krpati nekakvom kombinacijom Calderon-Jack dok ne pronađu dugoročno rješenje. Naravno, tu je i draft - ostanu li u lutriji, postoji mala šansa da će ih dočekati ili Burke ili Carter-Williams, iako u to sve manje vjerujem zbog razvoja NCAA turnira.
16. CELTICS 52.89
REALAN SALARY CAP: $ 72 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 72 000 000
Oni su prošlog ljeta odabrali ovakav put, dakle ako misle išta mijenjati u široj slici, ostaje im samo opcija tradea Ronda, Garnettova mirovina ili Pierceov raskid ugovora. Sve podjednako daleko i mutno da bi se uključilo u ozbiljnu raspravu.
17. MAVS 52.61
REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 35 000 000
Optimalna opcija uključuje trade Mariona, koji bi im otvorio dovoljno prostora za igranje mišlju o dva max ugovora. Ako će ciljati na jednoga, onda im igra samo Dwight Howard, pod uvjetom da je Cuban stvarno sposoban uvjeriti Dwighta da su Mavsi poželjniji od sjaja Los Angelesa (a nešto mi govori da, ako itko može okrenuti ovakvu situaciju u svoju korist, onda je to Cuban). Sve ostalo što se nudi (pretplatiti Jenningsa - ne hvala) nije dovoljno da bi se napustila ideja o maksimalno čistom salary capu u sezoni 2014/2015. Dirk je već najavio popust, a ponuda će, barem u teoriji (koja uključuje i Bosha, Jamesa i Wadea) biti puno bolja. Do tada, roster će opet trebati popuniti imenima za jednu godinu - treba im play (tu u obzir dolazi kratkoročna opcija poput Calderona), nije na odmet ni jedan rasni swingman koji će uskočiti umjesto Mayoa (s njim su se kockali, zašto nešto slično ne bi pokušali i s Evansom), a ni centar (Dalembert umjesto Kamana?).
18. BUCKS 52.14
REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000
Teško je govoriti što je realno u slučaju Bucksa jer je stvarno sve otvoreno - uzeo sam u obzir kombinaciju po kojoj je Ellis ipak nije odlučio ostaviti 11 milja na stolu kako bi iskoristio nešto slabiju ponudu slobodnih igrača i potpisao dugoročni ugovor negdje drugdje, odnosno opciju u kojoj Bucksi matchiraju ponudu za Jenningsa koja bi se kretala oko iznosa kojega su dobili Lawson, Curry ili Holiday. U tom slučaju imali bi taman dovoljno za produžiti s Redickom ili naći nekog drugog swingmana u razini midlevela (Korver) koji može zabiti tricu. Dakle, radi se o najgoroj mogućoj opciji koja isključuje bilo kakvu fleksibilnost. Odlazak jednog od njih dvojice ostavio bi mi više prostora, ali ne i više opcija jer bi svu lovu ionako morali potrošiti na pronalazak novog startnog beka. Ostanu li bez obojice, a usput amnestiraju i Goodena, naći će se u situaciji da imaju gomilu prostora i gomilu odluka što s njim na tržištu u koje nitko ne želi doći. Pouka je, kao i uvijek, ista - grozno je biti GM Bucksa.
UPPER LOTTERY
19. WOLVES 51.50
REALAN SALARY CAP: $ 65 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000
Gornja opcija uključuje ostanak Kirilenka i Pekovića, donja odlazak jednog i drugog (obje uključuju otpis druge godine Royeva ugovora). Realnost će biti negdje u sredini - iskuša li AK-47 tržište, teško će se vratiti u Minnesotu, kojoj tada neće ostati drugog izbora nego matchirati svaku ponudu za Peka. Ostane li AK, produžiti s Pekovićem pokazat će se pravom pustolovinom, a da ne spominjem kako će negdje morati pronaći zamjene za Roya, a vjerojatno i Budingera koji je do sada igrao za minimalac, a ubuduće će tražiti midlevel. Zadržati sve na okupu značilo bi doslovno razbiti banku. Pustiti sve da odšetaju i pokušati se pojačati putem tržnice s nekim od dostupnih šutera (Martin, Mayo, Redick) teško da bi dugoročno bilo bolje rješenje. Međutim, osim potrošnje drugog izbora nemaju misle li oko Lovea složiti playoff momčad - tako vam je to kada godinu za godinom na draftu radite krive izbore (sve je krenulo s Foyeom umjesto Roya, nastavilo se s Flynnom i Johnsonom koji su danas mogli biti Curry i Cousins, a završilo se s Williamsom koji od prvog dana nije imao nikakvog smisla pored Lovea).
20. BLAZERS 51.23
REALAN SALARY CAP: $ 48 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 48 000 000
Ni u jednoj situaciji produženje ugovora s Hicksonom ne dolazi u obzir jer im otežava pristup skupim pojačanjima. Ako se riješe ponekog picka prve runde mogli bi navući prostora skoro za max ugovor, a kako imaju riješene sve pozicije osim centarske, prva opcija je Peković. Također je bitno da ne preskoče Dallas, Lakerse ili Jazz u poretku jer u tom slučaju ostaju bez picka (top 12 zaštita), što je još jedna relativno jeftina opcija za pojačati klupu (nema garancije ovako visoko u lutriji, ali trebali bi imati opciju izabrati barem još jednog visokog ili solidnog swingmana).
21. RAPTORS 51.17
REALAN SALARY CAP: $ 70 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000
Gornja brojka je s Bargnaniem, donja ako ga amnestiraju. Ni u jednom slučaju se ne mogu poboljšati, a o tome koliko je loš posao napravio Colangelo sve govori činjenica da su jedina lutrijska momčad koja ni pod razno neće imati nikakve opcije za pojačati se (Wizardsi su u sličnoj nezavidnoj financijskoj situaciji, ali barem imaju svoj draft izbor i puno bolju situaciju za dvije godine, dok će agonija Toronta trajati nešto duže).
MIDDLE LOTTERY
22. WIZARDS 50.60
REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 60 000 000
Okafor i Ariza sigurno neće iskoristiti opcije prekida ugovora, a to znači da će im jedino pravo pojačanje stići putem drafta gdje moraju birati visokoga koji bi nasljedio Okafora i Nenea kao dio jezgre uz Beala i Walla.
23. SIXERS 50.48
REALAN SALARY CAP: $ 60 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 50 000 000
Ovih 10 milja prostora su fikcija i usko su vezani uz Bynuma. Dok god imaju prava na njega, ne mogu se uključiti u lov na druge igrače, a prava na njega se ne mogu odreći tek tako jer su sve uložili upravo na tu kartu i nijedan visoki kojega bi mogli potpisati ne bi donio ono što su mislili da će dobiti s njim. Naravno, nemoguće je iz ove situacije procijeniti koliki bi ugovor uopće dali Bynumu, stoga sam zaokružio cifru na 60 milja kako bi simbolično pokazao da su im ruke praktički vezane što se tržnice tiče. Njih čeka ozbiljna odluka, da li i dalje plutati u sredini i riskirati s Bynumom ili se pomiriti s tim da su fulali i s Turnerom i Bynumom, dati nekoliko otkaza u upravi i krenuti iz početka.
23. HORNETS 50.48
REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000
Ovu malu uštedu mogli bi ostvariti ako bi se odrekli prava na Robina Lopeza i Jasona Smitha, što se čini potpuno nepotrebnim u ovoj fazi razvoja momčadi, plus će teško negdje naći dva korisna člana rotacije za takav novac. Osim što moraju pogoditi s pickom (a pozicija trojke je prva koju moraju pojačati), ne bi loše bilo da pronađu i kvalitetnog veterana za na bok, kako bi konačno mogli maknuti iz rotacije likove poput Masona, Henrya ili Aminua. Imena na koja bi trebali ciljati kreću se od Budingera i Brewera do Korvera ili čak Tonya Allena.
LOWER LOTTERY
25. CAVS 49.48
REALAN SALARY CAP: $ 35 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000
Izađe li Speights na tržište godinu ranije, ostat će im dovoljno za što god hoće. Mlada jezgra je tu, a veterana koji će je voditi mogu dovesti sada ili čekati dogodine. Čak se ni opcija s LeBronom ne čini luda - Cavsi su odradili savršeni rebuilding i o tome kako će rasporediti svoje dolare ovisi budućnost lige. Dodatan prostor uvijek mogu dobiti ako pošalju Varejao u momčad koja više odgovara putanji njegove karijere, ali čak ni to nije važno obzirom da je Irving već sada all-star, a još dogodine je na rookie ugovoru. Obzirom da odluka o Waitersu može čekati sve do 2016. jasno je kako ih par pravih veterana preko noći može pretvoriti u silu na Istoku. O draft izboru ovisit će i tržnica - izaberu li visokog, onda će morati potpisati swingmana koji bi uzeo minute Geeu, a dočepaju li se swingmana, onda moraju potpisati poštenog visokog (ne nužno Big Ala, Westa ili Millsapa, već čisto nekoga da bude osigurač iza Thompsona i Varejaoa).
26. KINGS 49.31
REALAN SALARY CAP: $ 45 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000
Obzirom na neriješeno vlasničko pitanje, teško je očekivati da će se ozbiljnije baviti tržnicom, tako da bi ovih 15 milja koje će imati na raspolaganju mogle biti neiskorištene ili će dobar dio njih jednostavno potrošiti na produženje s Evansom (minimum salary capa kojega moraju potrošiti iznosit će oko 52 milje, što se da pokriti jednim midlevelom).
27. PISTONS 48.77
REALAN SALARY CAP: $ 40 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 30 000 000
Pistonsi su uz Jazz, Hornetse i Cavse ključni igrači ovoga ljeta jer ne samo da imaju prostor za dovesti pojačanje (ima ga i Atlanta i u manjoj mjeri još nekoliko momčadi), već imaju i mlade jezgre koje obećavaju instant rast ako pogode na tržnici. Pistonsi se mogu odreći Stuckeya (ostaje im 4 umjesto 8 milja obveze) i amnestirati Villanuevu, a to bi im otvorilo još dodatnih desetak milja prostora (što vjerojatno neće napraviti jer nema smisla rasipati lovu ako si je već jednom bacio, a obojica su ionako slobodni igrači dogodine). Tu će Dumars morati biti oprezan kako ne bi ponovio grešku i potrošio novac na pogrešne igrače, a o dosta toga će odlučivati i draft. Naime, ako izaberu nekoga poput Smarta, onda im neće ostati ništa drugo nego pretplatiti jednog swingmana, ali, ako izaberu Portera, trebat će im još jedan play. Tu je i opcija da sav ovaj prostor iskoriste u tradeu i možda dođu da Grangera ili nekog sličnog veterana koji nema dugoročno opasan ugovor, ali koji bi im kratkoročno mogao pomoći, što mi se čini kao najbolje rješenje. S ovogodišnjim pickom Pistonsi će imati dovoljno mladu jezgru i dovoljno prostora da dogodine sve zaokruže jednim all-star igračem koji bi ih odveo na višu razinu.
28. SUNS 47.95
REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000
Nemaju previše prostora za lov na slobodne igrače, ali nekako se čini da su konačno pomireni sa fazom lutrijske momčadi i da su postali svjesni da bi eventualni dolazak nekoga poput Josha Smitha bio samo varka. Dogodine će imati dovoljno veteranskih mamaca za lov na još poneki pick i nešto veću fleksibilnost capa, što bi im omogućilo da već 2014. krenu s čistim računima. Dakle, ovog ljeta je ključno izbjeći dugoročne potpise s novim nizom igrača klase Dragić, Dudley ili Gortat.
29. MAGIC 46.75
REALAN SALARY CAP: $ 50 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 45 000 000
Mogli bi se i sami uključiti u tržnicu ako otpuste Ala Harringtona, ali, za razliku od Sunsa, sumnjam kako će dovesti u pitanje čisti salary cap koji im se smiješi već od 2014. Ukratko, opet će se boriti s Bobcatsima za najviše loptica u lutriji.
30. CATS 44.62
REALAN SALARY CAP: $ 55 000 000
OPTIMALAN SALARY CAP: $ 40 000 000
Gornja opcija uključuje ostanak Geralda Hendersona za nešto malo više od midlevela, donja njegov odlazak i konačno amnestiju Thomasa. S ovom gornjom čeka ih još jedna sezona iz pakla, gledanje mladih kako se razvijaju i čekanje na novi draft. S ovom donjom, mogu riskirati i preplatiti Jeffersona ili bilo kojeg visokog vrijednog uloge startera u NBA. Najgore od svega, roster im je toliko tanak da takvo bacanje novca na veterana uopće ne bi bilo problem jer su tek na početku okupljanja mlade jezgre. Ovo ljeto ne smiju zeznuti s draftom jer su kroz kratku povijest već i previše pickova bacili uzalud, moraju pronaći igrača oko kojega će moći posložiti zadnja dva picka i ponajbolja igrača, MKG-a i Kembu.
THE RANKINGS, WEEK 20.
Kao što smo i najavili, danas donosimo obrambenu stranu priče u odnosima između učinka s pojedine pozicije i rezultata momčadi. I dok se pokazalo kako je uspjeh u napadu jasno povezan s all-star talentom na boku i pod košem, u obrani, kao što ćemo vidjeti, tako jasne korelacije nema. Razlog je jednostavan - dok je PER sjajan alat za odrediti kvalitetu pojedinca u napadu, on u obrani nema previše smisla iz jednostavnog razloga što pojedinac rijetko kada individualno zaustavlja svog protivnika.
Play nikada ne čuva isključivo playa ili šuter šutera, već taj posao uglavnom pripada dežurnom stoperu. Neke obrane se rotiraju manje, neke više, neke preuzimaju često, neke nikada. Neke često posežu za zonom, neke se drže isključivo čovjeka. Neke stavljaju naglasak na sprječavanje protoka lopte, neke na sprječavanje određenog igrača da nešto napravi s loptom. Sve ovo jasno govori da gotovo nikada jedan igrač ne može snositi odgovornost za uspjeh ili neuspjeh određene pozicije jer u svakom sljedećem napadu obrambena odgovornost može biti na nečijim drugim ramenima.
Uglavnom, to dokazuje i sljedeće - dok je kod napada fluktuacija između iznadprosječnih i ispodprosječnih pojedinaca bila nelinearna i imali smo negativne napadače u najboljim napadima i sjajne u lošim napadima, u obrani toga nema. Sve najbolje obrane imaju svih 5 igrača u plusu, osim devete (Heat koji je negativan na četvorci gdje većinu minuta troše niže opcije poput Jamesa i Battiera koji često moraju udvajati protivničkog centra jer su u deficitu s centimetrima i na toj poziciji) i desete (Hawksa koji su negativni na playu i na četvorci zbog uloga dodijeljenih tim pozicijama - Teague je zadužen za presing i često se kocka s napadanjem linija dodavanja, što njegovog igrača ostavlja slobodnog, a Smith je libero koji pokriva sve druge rupe, i na perimetru i pod košem, pa i njegov igrač često ostaje višak).
Dakle, sjajne obrane negativne su samo u situaciji da nemaju klasičnog igrača za određenu poziciju već se krpaju kroz sistemske trikove.
TABLICA 1. - PROTIVNIČKI PER UČINAK PO POZICIJAMA
TABLICA 2. - ODNOS UKUPNOG OBRAMBENOG UČINKA PREMA UČINKU PO POZICIJAMA
Pogled na naše tablice jasno pokazuje puno manje šarenila nego kod napada i jasno ukazuje da je trend da najbolje obrane imaju najbolje igrače. Što ne govori samo po sebi da su neke momčadi selekcijom došle do najboljih pojedinaca, već da momčadska igra stvara kvalitetne obrambene igrače. Naravno, sada od situacije do situacije treba iščitati kontekst i vidjeti koliko je gdje za uspjeh obrane zaslužna ekstra kvaliteta pojedinca, a koliko sistem nekog trenera.
PLAYMAKERI
Čak 8 top 10 obrana ima iznadprosječnog playa, što ne znači da su playevi ključni za funkcioniranje obrane, već da obrane kolektivno zatvaraju playeve. Dakle, možemo čitati i kako je playa najlakše držati ispod učinka.
BOČNI
7 od 10 dvojki je dio iznadprosječne obrane, kao i 8 trojki. Slično kao i kod playeva, teško je povezati koliko je bitan pojedinac, a koliko je jednostavno stvar toga da je kvalitetna obrana u stanju zaustaviti sve pozicije.
VISOKI
Tri od deset imaju barem jednoga iznad prosjeka, a 5 dvojicu. Dvije momčadi bez visokih u top 10 su Celticsi i Hawksi, dakle momčadi kojima centra igraju rasne četvorke, zbog čega su često prisiljeni na udvajanje koje jednog visokog ostavlja slobodnim.
Možda je zanimljivije promatrati iznimke od pravila. Pa tako u 10 ispodprosječnih obrana njih 6 nema ni jednu poziciju iznad prosjeka, a onih 4 koje imaju su Pistonsi, Hornetsi, Raptorsi i Jazz. Kako je došlo do ovih iznimki? U slučaju Pistonsa, u pitanju je pozicija trojke na kojoj je Prince do odlaska u Memphis radio sjajan posao, ali i činjenica da imaju tako slabašnu obranu reketa da su ih protivnici uglavnom napadali u sredini. Ista stvar je i s Raptorsima - neosporno je kako se DeRozan pod Caseyem razvio u kvalitetnog stopera, ali u tome mu je pomogla i činjenica da protiv Toronta protivnici jednostavno mogu preseliti napad pod koš.
Hornetsi opet mogu biti ohrabreni brojkama na četvorci, iako je u ovom slučaju dobar učinak prije svega zasluga Ryana Andersona nego Anthonya Davisa, a više od svega zonskih elemenata koje koristi Monty Williams. Jazz pak obrambeno postane sjajna momčad svaki put kada Derrick Favors zaigra na četvorci, a posebice kada je na petici uz njega Kanter. To je još jedan sjajan znak za njihovu budućnost.
Zanimljivo je primijetiti i kako Clippersi imaju najbolji rezultat i u obrani i u napadu s jedinice - to nije slučajno obzirom da imaju najboljeg all-round startnog i back-up playa u ligi.
Nikoga ne treba čuditi ni predzadnji učinak Bucksa na poziciji petice - iako je Larry Sanders neosporno kvalitetan čuvar obruča (a bit će još bolji kada nabaci i ponešto mišića), igra njegovih bekova rezultira čestim ulazima u reket, što praktički znači da Sanders gomilu vremena provede u sprječavanju bekova da realiziraju na obruču, što ostavlja ogroman prostor iza leđa igračima za koje je direktno odgovoran.
I da, nikoga ne treba čuditi ni da su Kingsi na svih 5 pozicija ispod prosjeka. To jasno govori da obrana nije samo stvar talenta, već isključivo volje i glave. Koliko se god Keith Smart trudio usaditi nekakve koncepte obrane u svoje igrače, u onakvoj atmosferi to je jednostavno nemoguć posao, koji dodatno otežava činjenica da mu igrači koji imaju obrambeni potencijal ne žele igrati obranu (Cousins, Evans), a uz to ima i očajne individualne braniče na bekovima (i Thomas i Thornton su presitni i preslabi za svoje role da ikoga zaustave u presingu, a kamoli 1 na 1 obrani).
Što se samih rankingsa tiče, većih pomaka nema, osim što je Dallas vidno digao razinu igre i skočio čak za 6 pozicija. Uspiju li Mavsi ostati na ovoj razini, odnosno uspiju li dizati nivo igre kako Nowitzski i Marion ulaze u sve bolju formu, mogli bi se ozbiljno uključiti u borbu za 8. mjesto jer su i Jazz i Lakersi očito dosegli svoj trenutni plafon (u koeficijent nisu uračunati podatci iz sinoćnje sjajne pobjede protiv Jazza).
CONTENDERS
1. THUNDER 61.35
2. HEAT 60.00
3. SPURS 59.91
4. CLIPPERS 59.53
PRETENDERS
5. NUGGETS 58.34
6. GRIZZLIES 57.28
7. PACERS 57.22
8. ROCKETS 56.46
9. KNICKS 56.26
PLAYOFF FODDER
10. LAKERS 54.43
11. NETS 54.24
12. MAVS 53.95
13. WARRIORS 53.71
14. BULLS 53.50
15. HAWKS 53.41
16. CELTICS 52.99
17. JAZZ 52.85
18. BUCKS 52.14
UPPER LOTTERY
19. BLAZERS 51.99
20. RAPTORS 51.26
21. WOLVES 51.18
MIDDLE LOTTERY
22. WIZARDS 50.64
23. KINGS 50.47
24. HORNETS 50.38
25. SIXERS 50.16
LOWER LOTTERY
26. CAVS 49.63
27. PISTONS 49.20
28. SUNS 48.11
29. MAGIC 46.83
30. CATS 44.74
SOUTHWEST
SAN ANTONIO
THAT WAS THEN:
Zaokupljeni pričama o starim Spursima i tome kako je došlo vrijeme da rezultatski uspore, mnogi su zanemarili lakoću kojom ova organizacija uspijeva uštrcati dozu svježine u svoju veteransku jezgru. Sav pad koji su manifestirali Duncan i Ginobili nadoknađen je dovođenjem mladih 3&D atleta Greena i Leonarda u petorku, a duboka rotacija pobrinula se da kvaliteta igre ne pada previše nakon što udarni igrači sjednu na klupu (a sjedili su često, obzirom da je Parker s 32 minute po utakmici bio najzaposleniji starter). Blair, Bonner, Neal i Splitter, uz kasniji dodatak Jacksona i Diawa, itekako su se pokazali sposobnima odraditi svoje u napadu kao preteći orkestar kojim je ove sezone, nakon što je Ginobili zbog ozljede opet prešao u ulogu šestog igrača, pouzdano dirigirao Tony Parker.
Sva ova imena omogućila su da Spursi imaju najučinkovitiji napad u ligi sposoban zabiti 111 poena na 100 posjeda lopte (drugoplasirana Oklahoma je zaostajala za njima cijeli poen), a njihova dominacija u trpanju koševa dovela je do nekoliko izuzetnih pothvata. Osim što su još jednom dokazali svoju veličinu završivši transformaciju iz šampionske obrambene momčadi u potencijalnog izazivača oslonjenog na napad, Spursi su u jednom trenutku prošle sezone imali niz od 20 pobjeda koji je završio u trećoj utakmici finala Zapada protiv Thundera.
U toj istoj seriji u utakmici broj dva prezentirali su najboljih 48 minuta košarke prošle sezone, izrešetavši Thunder s 11 trica i 27 asista na putu do 120 poena, uz zadivljujuću prezentaciju kruženja lopte po perimetru i sjajan miks flex i pick & roll akcije. Također, na kraju sezone imali su čak 7 igrača s više od 19 minuta i 9 poena u prosjeku, što dovoljno govori o svi za jednog mentalitetu kojega je svih ovih godina propovijedao Popovich.
Nažalost, usprkos svim napadačkim talentima, Spursi su drugu godinu za redom u playoffu ispali relativno rano u odnosu na rezultate iz regularne sezone zbog nedovoljno dobre obrane. Njihov 11. učinak u defanzivi nije loš sam po sebi, ali teško je očekivati da ga napad može izvući baš svake večeri, posebice u susretima protiv balansiranijih izazivača. Još veći problem od ukupnog učinka Spursima je drugu godinu za redom predstavljao izbor drugog visokog igrača – bez pokretnog centra koji može zatvarati prostor, Duncan je previše usamljen pod košem, a njihova obrana previše je ranjiva pred pick igrom i ulazima.
Logika je jasna – izazivači uglavnom imaju fenomenalne atlete na perimetru koje ne može zaustaviti jedan igrač, a kako Spursi u ovom kontekstu nemaju vrhunsku zadnju liniju obrane, dotične atlete su imale lagan zadatak zabiti jednom kada bi prošle prvu liniju obrane (kojoj također nedostaje stoper Bowenovskih kvaliteta kakvoga su nekoć imali). Uostalom, podatak da su po protivničkom postotku šuta iz igre Spursi bili tek 16. dovoljno govori, takvu obranu nisu mogli izvući ni minimalni broj prekršaja ni sjajan postotak skoka.
Tako je čak i usred svih rezultatskih uspjeha Pop u playoffu opet naglavce okrenuo rotaciju visokih ne bi li izmislio partnera Duncanu, ali pokazalo se kako su Bonner, Diaw, Splitter i Blair prije svega situacijski igrači, nikako rasni starteri (Blair je tu kada treba energija u skoku, Bonner kada treba širiti reket, Diaw kada trebe razigrati s vrha posta, a Splittera kada se treba gurati pod košem). U principu, Splitter jedini ima potencijal za odraditi poštenih 30 minuta, ali njegov problem je što ima previše sličnosti s Duncanom (jednako je spor u rotacijama), zbog čega je idealan kao njegov back-up, nikako kao partner.
THIS IS NOW:
Ako je zadnje dvije godine u analizi Spursa dominantan motiv bio starost njihovih udarnih igrača kao siguran pokazatelj propasti, ove godine pak to bi trebala postati njihova sposobnost da dominiraju regularnom sezonom. S dvije petorke, do savršenstva dovedenim stilom igre, idealno posloženim balansom između nositelja i igrača zadatka te s liderima poput Popa i Duncana, koji ni trenutka ne ispuštaju iz vida širu sliku, Spursi su stvarno mašina kao stvorena da ne gubi od slabijih protivnika.
Međutim, činjenica da je još jedno ljeto prošlo a da se nisu ozbiljnije pojačali pod košem, jasno ukazuje da će ih, u sudarima protiv jednakih ili boljih, glave vrlo vjerojatno opet doći ista boljka – slabašna obrana reketa. Produženje s Duncanom do 2014. (uz Timmyevu opciju za još jednu sezonu) jasan je znak kako su Spursi spremni još par puta pokušati iskoristiti nedostatak istinske dominantne franšize u ovom trenutku NBA povijesti, ali, obzirom na popunjen salary cap, teško da mogu računati na ozbiljnije pojačanje bez značajnijih odricanja, bilo financijskih, bilo igračkih.
Ono na što zasigurno računaju je rast iznutra, posebice od sjajnog rookiea Leonarda koji bi u nekim kombinacijama svojom dužinom mogao biti idealna protuteža niskim postavama kakve koriste Miami i Oklahoma. S druge strane, prelazak Howarda u Lakerse i prisustvo Memphisa u diviziji i dalje ukazuje na potencijalne probleme koje ni Leonardova pretvorba u obrambenog asa (koja je još uvijek u sferi projekcije) ne može sakriti.
Možemo primijetiti da su Spursi u odnosu na lanjsku momčad danas čak i dublji, pogotovo na vanjskim pozicijama gdje ostanak Millsa i dolazak De Cola donosi i treću opciju na jedinici i dvojki. Ostanak Diawa pak dobra je vijest za rotaciju pod košem, posebice u napadu gdje bi Diawov osjećaj za asist trebao dodatno pojačati već ionako savršeno kretanje lopte Spursa. Obrambeno, Diaw je svakako plus u odnosu na Blaira i Bonnera, ali ne preveliki obzirom da ni on nema elitnu pokretljivost koja bi mogla sakriti Duncanovu dob.
Uglavnom, prognozirati Spursima išta drugačiji rasplet od onoga kojega gledamo već dvije godine ne bi bilo utemeljno u nikakvoj logici. Izuzetna širina u napadu s gomilom rješenja i sjajnim unutar-van balansom, a sve skupa podcrtano gomilom trica, još jednom će donijeti gomilu pobjeda koje će rezultirati visokom playoff pozicijom. Ipak, za napraviti korak više u odnosu na rezultate zadnje dvije sezone, trebati će se ili pojačati ili imati sreće. Ovo prvo značilo bi dovesti igrača u rangu Varejao koji bi pomogao obranu ubaciti u top 8, a ovo drugo izbjeći Oklahomu u naponu snage u playoffu (slabije izdanje Thundera, u kojem se forsira skok-šut umjesto ulaza, nešto je s čime se Spursi mogu nositi), odnosno Lakerse u bilo kakvom obliku.
Ako se nekako prošvercaju do Finala, protiv Heata i njihove agresivne obrane sklone ostavljanju rupa na perimetru svakako imaju šanse, pogotovo budu li u stanju ponoviti šuterske postotke Dallasa od prije dvije godine, postotke koji se u principu ne razlikuju previše od onoga što su Spursi prezentirali prošle sezone dok ih OKC nije pomeo. Ono što ih ipak razlikuje od Dallas nedostatak je nekoga tko bi glumio Tysona Chandlera.
PLUS:
Drugi po ubačenim tricama te prvi po postotku ubačenih trica. Prvi po ubačajima iz igre, odnosno prvi po postotku šuta iz igre. Četvrti po broju asistencija (samo Denver, Boston i Milwaukee su ih skupili više) i treći po broju izgubljenih lopti (samo Clippersi i Sixersi su bili pažljiviji s loptom). Ovakvi napadački učinci ne govori samo o jednom do savršenstva dovedenom stilu igre, već i o efikasnosti ravnoj onoj u NBA2K kada igraš s najboljim napadom protiv najslabije obrane. I to na najnižem levelu. Dok god su u stanju pružati ovakve partije, nema potrebe sumnjati da će igrati ne samo uspješnu, već i najljepšu napadačku košarku u ligi.
MINUS:
Gdje je taj veliki čovjek koji može braniti pick & roll? Dvije godine za redom gaze regularnom sezonom s Blairom kao drugim visokim (2010. šesti po minutama, 2011. peti) i primarnim partnerom Timmyu zbog lakoće kojom trpa u reketu nakon hi-lo kombinacija, a onda dođe playoff i potpuno ga zanemare (protiv Memphisa ga prije dvije godine nisu ni koristili zbog nezgodnog matchupa, šansu je dobio Antonio McDyess kao nešto žilaviji obrambeni igrač, a lani su ga opet zaboravili nauštrb tek pristiglog Diawa i Splittera koji se izborio za titulu trećeg visokog u rotaciji). Mislim, za jednu momčad koju krasi izuzetna inteligencija izvan i na parketu (potencirana i činjenicom da danas gotovo trećina lige ima GM-ove iz njihova inkubatora), ovakvo ignoriranje realnosti zabrinjavajuće je. Ako se očito ne nekoga ne možete i ne želite osloniti kada je najvažnije, zašto ne pokušate već jednom pronaći alternativu?
MEMPHIS
THAT WAS THEN:
Prošle sezone Memphis je mnogima bio favorit iz sjene za osvajanje Zapada, a takvo razmišljanje temeljilo se na dominantnoj post igri dvojca Randolph-Gasol i povratku u petorku Rudya Gaya, koji je teoretski trebao donijeti all-star kvalitetu na bok nakon što je godinu ranije proveo dio sezone i playoff izvan parketa. Ozljeda Randolpha pak ubrzo je Memphis stavila u situaciju sličnu lanjskoj kada su igrali bez Gaya, a ni Gay se nije baš pokazao all-star napadačem, uglavnom se zabavljajući trošenjem gomile lopti iz nerezonskih situacija.
Međutim, put u playoff nije dolazio u pitanje jer je Hollins igru u potpunosti izgradio oko Gasolova all-round učinka. Također, Grizzliesi su i bez Zacha nastavili uništavati protivnike obranom i skokom. Najveće oružje njihova napada tako su bile kontre nakon Allenova presinga i trpanje odbijanaca nakon napadačkog skoka. Osim u ovim dodatnim kategorijama, Memphis je napadački bio izrazito jalov (tek 19. učinak u NBA), prvenstveno zato što ih je lako bilo zaustaviti zonom.
Bez vanjskog šuta nije bilo širenja reketa, a bez prostora u reketu teže je bilo kreirati za sebe i druge, što su itekako osjetili Conley, Gasol, Gay i Mayo, koji su svi ostvarili znatnu regresiju po pitanju postotka šuta iz igre. Osim šuta, Memphisu je najveći problem predstavljala slabašna rotacija, posebice na vanjskim pozicijama. Naime, Hollins je cijelu sezonu izgurao praktički s rotacijom od tri beka u kojoj je Mayo često glumio back-up playa, sve kako bi izbjegao dati minute jeftinim promašajima poput Parga i Selbya, a nešto kasnije i Arenasa.
Kao i godinu ranije, Memphis je opet gomilu minuta dao jednom swingmanu bez šuta (umjesto Younga ovaj put radilo se o Pondexteru), a kada uzmemo u obzir da je Tony Allen isključivo u petorci zbog svojih obrambenih kvaliteta, postaje jasno kako se bolje od ovoga nije moglo s toliko limitiranih napadača.
Obrana je na kraju bila ta koje je izvukla stvar. S pet kvalitetnih atleta na parketu, a prvenstveno zahvaljujući Allenu i Gasolu, Memphis je čuvao reket, zatvarao tranziciju i bio izuzetna 1 na 1 obrambena momčad. Povratak Zacha pri kraju sezone donio je određenu živost u napad, posebice dok je Zach u hvatanju forme ulazio u igru s klupe, međutim u playoffu se sve vrlo brzo raspalo. Neuigranost između Gaya i dvojca pod košem dodatno je umrtvila napad, a umor zbog raubanja iz regularne sezone napravio je ostalo, posebice u slučaju Gasola i Mayoa koji su odigrali blijedu seriju s Clippersima, prvi energetski, a drugi šuterski.
Ako ovo iskustvo može donijeti išta pozitivnoga, to je svakako saznanje da su, usprkos svim problemima, Grizzliesi relativno lako ušli u playoff i da su do zadnjih minuta imali šanse plasirati se u drugi krug. Dakle, drugu godinu za redom potvrdilo se kako potencijal za nešto više postoji, ali problem je kako ga realizirati i pri tome sakriti slabe strane.
THIS IS NOW:
Iako se status quo ne čini kao idealan način za poboljšati momčad, u Memphisu se nadaju da će konačno cijela sezona jezgre i nešto energičnija klupa biti dovoljni za održati pedigre opasne momčadi sposobne skinuti favorite. Bayless je došao umjesto Mayoa, što na papiru ne predstavlja problem jer se radi o sličnom tipu combo-beka koji najbolje funkcionira u ulozi instant strijelca s klupe, ali problem je sklonost Baylessa ozljedama. Mayov možda najveći plus, posebice u ovako tankoj momčadi, bio je taj što nije propuštao utakmice (samo 11 u 4 sezone), dok je Bayless sušta suprotnost po tom pitanju s prosjekom od 20 preskočenih utakmica po sezoni.
Stilska razlika između njih dvoje leži u tome što je Mayo bolji catch & shoot igrač dok je Bayless eksplozivniji s loptom, ali u principu učinci bi trebali ostati slični, što je bitno jer je Mayo bio najbolji tricaš na rosteru (teoretski, u slučaju da Bayless propusti dio sezone, protivnici mogu stati u zonu oko reketa, zatvoriti Conleya i mirno gledati kako ostatak Grizzliesa baca cigle). Bayless će svakako zbog driblinga i ulaza više minuta dobiti na jedinici nego je to bio slučaj s Mayom, a to znači da će uz Pondextera (koji je tek aktivno tijelo na parketu) priliku za igru na boku dobiti nešto kreativnije mlade snage – Ellington (šuter pristigao iz Minnesote sklon pucati duge dvojke umjesto trica), Wroten (rookie sjajnih fizikalija koji bi mogao imati rolu sličnu Bledsoeu na račun energije) i Selby (lani odradio solidnu sezonu u NBDL-u koja je kulminirala NBA2K šuterskim brojkama na ljetnoj ligi, draftiran kao play, ali pokazao najviše u ulozi combo strijelca bez savjesti).
Pokaže li samo jedan od ovih mladih bekova dovoljno da ga se uključi u stalnu rotaciju, Memphis će riješiti jedan veliki problem. Ne zasluže li povjerenje Hollinsa, sve se opet vraća na lanjsku taktiku rotiranja tri igrača, koja definitivno ima smisla u playoffu, ali ne i u regularnoj sezoni.
U tom slučaju slično rotiranje tri igrača očekuje ih i na boku, gdje bi Gayeva šuterska renesansa bila ključ obzirom na prisustvo Allena i Pondextera. Obzirom da Zach i dalje zahtijeva dobru dozu udvajanja, moguće je da Gay vrati svoje postotke na normalu, jasno pod uvjetom da se koncentrira na spot up ulogu umjesto na iso košarku (u ovim prvim situacijama bio je iznadprosječan, u ovim drugim ispodprosječan u odnosu na ostatak lige, ali to ga svejedno nije spriječilo da skoro duplo više lopti troši u izolaciji). Dogodi li se nešto slično s Conleyem i Gasolom (Marc je posebice patio šuterski bez svog partnera), Memphis bi trebao preko noći dobiti znatno bolju realizaciju za dva poena, što bi im definitivno bilo najveće moguće pojačanje u novoj sezoni.
Pod košem imaju nešto veći izbor tijela, vraća se treći čovjek Arthur (doduše, polomio se odmah na startu kampa zbog čega će opet propustiti barem prvi mjesec sezone), pick & pop specijalac solidne pokretljivosti u obrani zbog koje je prije dvije sezone bio idealna pratnja Gasolu i posebice Randolphu (koji nije baš mobilan u obrani). Također, zadržali su i Speightsa, lani na brzinu dovedenog upravo da popuni prazninu nastalu ozljedama Zacha i Arthura, koji će pokupiti svoju kvotu skokova i pri tome uzeti gomilu šuteva s poludistance, a tu je i solidni back-up centar Haddadi koji skakačko-obrambenim postotcima asocira na Omera Asika (doduše, njegove brojke ostvarene su u još manjoj minutaži nego Asikove, tako da je realna procjena eventualnog startnog učinka nemoguća dok god ga ne vidimo u većoj ulozi).
A s nabrajanjem rotacije pod košem dolazimo do ključa njihove budućnosti, a to je konačno uigravanje njihovog imenima impozantnog frontcourta. Hollins mora pronaći način za staviti Gaya u bolje pozicije za realizaciju od niza izolacija, a akcija se i dalje mora vrtiti isključivo preko visokog posta, uz zdravu dozu screen igre za Conleya (čiji šut iz sezone u sezonu postaje važniji od razigravačke uloge - u ovom prvom nema premca, u ovom drugom važniji je Gasol). Jasno, da bi se sve posložilo kako treba, netko će morati raširiti reket šutom iz vana, jer bez prostora nema ni kemije. Također, nema potrebe da Gay i Randolph troše većinu lopti dok Gasolu i Conleyu ostaju samo mrvice. Za jednu momčad koja se ponosi svojim zajedništvom, takav česti nesklad u napadu, u kojem lopta uglavnom stane kada dođe do jednog od volume scorera, nepotreban je i licemjeran.
Uspiju li pronaći formulu zdravlja i složnosti, mogli bi ciljati na još jedno polufinale konferencije. Sve ispod toga bio bi znak novim vlasnicima (koji svaki dan čekaju blagoslov NBA lige za preuzimanje kluba) da ozbiljno razmisle o budućem smjeru franšize. Iako je novi vlasnik Pera mladi bogataš kojega nije nemoguće zamisliti kako plaća porez na luksuz, teško je očekivati od racionalnog poslovnog čovjeka da dodatno troši kako bi marginalno pojačao već sada jedan od najskupljih rostera u ligi. U slučaju neuspjeha, puno realnijim se čini okrenuti novu stranicu (Memphis ima amnestiju na raspolaganju za koju je Zach kvalificiran, a Gay je dovoljno mlad da ga se može trejdati i pri tome dobiti nešto zauzvrat) i tako pokušati inicirati promjene nešto ranije od trenutno zacrtane 2015. kada svima osim Conleya ističe ugovor.
PLUS:
Uz obranu kojom dirigira Tony Allen i koja rezultira ne samo prekidom protivničkog napada već i gomilom lakih poena, svakako najveći je nezgodna high-low kombinatorika Gasola i Zacha. Iako ni godinu ranije kada su bili kompletni Grizzliesi nisu bili dominanta napadačka momčad, u Zachu i Gasolu barem su imali tu jednu vanserijsku napadačku opciju na koju su mogli računati. Na Hollinsu je sada da pronađe pravi omjer između količine akcija za svoje visoke i Gaya u spot up situacijama kako bi konačno gledali ultimativnu sezonu ove zanimljive generacije.
MINUS:
Zach je prešao 30-u, što obzirom na njegovu konstituciju znači da dolazi vrijeme kada će mu trebati dozirati minutažu. Za to su se pobrinuli dovođenjem niza visokih, ali problem ostaje što nitko od njih nije pretjerano dobar. Lani su Speights i Cunningham odradili pristojan posao obzirom na okolnosti, ove godine pomoći će i Arthur ako ikada istrči na parket, ali svi oni su tek igrači za 15 do 20 minuta, nikako prave alternative sposobne donijeti nešto novo momčadi ako već nema Zacha ili Gasola da dominiraju.
Nedostatak trica pak posebno bode u oči. Cijela logika petorke s dominantnim visokima je da ih okružite šuterima, a Memphis umjesto toga na boku ima Allena koji je lani jedva gađao 30% (u karijeri je ispod toga). Gay bi povratkom na standardnih 35% s lanjskih mizernih 30% napravio veliku uslugu i sebi i momčadi, ali daleko je to od situacije u kojoj bi netko trebao posvetiti posebnu pažnju obrani perimetra kada igra protiv Grizzliesa. Kada uračunaš u ovo mogućnost da Bayless odigra 60 ili manje utakmica, jasno je da će se sudbina Memphisa još jednom vrtiti oko skok-šuta. Jedno od nepisanih NBA pravila kaže da momčadi koje žive sa skok-šutom umiru sa skok-šutom, ali, u slučaju Grizzliesa, život bez skok-šuta jednak je smrti.
DALLAS
THAT WAS THEN:
Nakon što su odlučili da nema smisla pokušati braniti naslov u istom sastavu (što je u jednu ruku totalno netipična NBA odluka, iako potpuno logična i opravdana), Mavsi su u lockout sezonu ušli oslabljeni i bez velikih očekivanja, sa svim nadama uperenima u buduću tržnicu. Stoga o samoj sezoni nećemo previše – Dirk je krenuo sporo, ali kako je hvatao ritam, dizao se i Dallas, što je bilo dovoljno da se ulovi playoff pozicija. Oklahoma im je pak brzo pokazala da više ne pripadaju u skupinu vrhunskih momčadi, a James Harden ih je tako raskomadao u četvrtoj utakmici usred Dallasa da sam siguran kako Cuban jedva čeka iduće ljeto da čovjeku ponudi maksimum (jasno, pod uvjetom da u idućih tjedan dana ne dođe do dogovora između Hardena i Thundera).
Dallas je još jednom prezentirao košarku usmjerenu na vanjski šut, ali, ovaj put nije upadalo kao lani, što je rezultiralo padom s 8. na 22. mjesto u napadu (neka vas ne buni ovaj broj 8 u godini kada su osvojili naslov – jednom kada je počeo playoff, Mavsi su zasjeli na prvo mjesto u napadačkom učinku i nisu ga ispuštali do kraja). Još veći problem od šuta bio je nedostatak Tysona Chandlera, bez čije pick igre i trpanja zicera pod košem Mavsi nisu imali potreban balans (jasno, s njim u postavi otvaralo bi se i više prostora za bolje spot up situacije šuterima).
Napadački pad tako je samo naglasio indiferentnost iskazanu od strane uprave, ali, začudo, obrana kao da nije osjetila manjak Chandlera. Mavsi su se zadržali na istom mjestu kao godinu ranije, na osmoj poziciji, a sve zahvaljujući miksu Carlisleve zone i niza solidnih zamjenskih centara (Mahinmi i Haywood su se gurali pod košem, a Wright je donio potrebnu dozu blokada). Međutim, još bolji posao odradili su igrači na perimetru – dužina Kidda, Cartera i Mariona idealno je poslužila da se u stvarnost sprovede Carlisleova filozofija izbjegavanja faula i pokrivanja šuta za tri. Oduzevši protivnicima najefikasnije šuteve u košarci, Mavsi su, slično Sixersima, živjeli ili umirali s uspjehom protivnika u dugim dvicama.
THIS IS NOW:
Tržnica je došla i prošla, a Dallas se opet našao u istoj situaciji kao lani. Ostavši bez super paketa koji je uključivao Derona Williamsa i Dwighta Howarda, Mavsi su se ekspresno okrenuli idućem ljetu, skrpavši još jedan roster koji bi trebao biti taman toliko dobar da uđe u playoff, održi interes fanova i tako kupi vremena do nove prilike za dovođenje all-star talenta. Pri tome su pozdravili još nekoliko imena iz šampionske generacije, prije svih Terrya i Kidda, ali emocije očito nisu nešto čime se previše opterećuju u Dallasu.
Nova momčad je mlađa i brža od lanjske, što nikako nije loše, ali i dalje će se sve vrtiti oko Dirka obzirom da zamjene za Kidda i Terrrya uopće nisu dokazani igrači. Collison je kroz karijeru uglavnom gubio posao startera čim bi se nametnula bolja opcija, a sličnu sudbinu imao je i Mayo. Dobra vijest je što su, kao i ostala “pojačanja”, rentani na godinu dana i što će već sutra biti negdje drugdje ne pokažu li se dostojnima biti dio Cubanovih planova. Loša vijest je što će u nabijanju brojki i potrazi za novim ugovorom otežati posao Carlisleu da pronađe najbolji sistem kojim bi iskoristio njihove dobre strane.
Još je lošija vijest da Dirk ima problema s koljenom koji su zahtijevali operaciju, tako da je upitno u kakvoj će formi biti kada se vrati nakon mjesec dana pauze. Šanse da ulove Jazz i Minnesotu ovakvim razvojem situacije dodatno se smanjuju, ali, vrati li se Dirk u najavljenom periodu, borba za osmo mjesto bi trebala ostati aktualna zbog slične pauze koja čeka Kevina Lovea. Jasno, bude li Dirku trebalo još mjesec-dva da uhvati all-star formu kao što je bio slučaj lani, Dallasu se smješi lutrija (što nitko ne bi smatrao tragedijom obzirom da se radi o jeftinom načinu za opskrbiti se pojačanjima).
I dok su osvježene vanjske pozicije i Dirk (uz starosjedioce Mariona, Cartera i Westa) temelji na kojima će Carlisle graditi eventualni rezultatski uspjeh, lani improvizirana rotacija pod košem još jednom je doživjela facelifting. Umjesto Mahinmia i Haywooda tu su sada veterani Kaman i Brand, što znači da će osim obrane reketa, Dallas od svojih visokih ove godine dobiti i napadački impuls, što bi trebalo pomoći da se ostvari puno bolji napadački učinak. Koji ipak neće biti od velike koristi obzirom na regresiju koju će doživjeti obrana sada kada su glavna imena na perimetru Collison i Mayo.
PLUS:
Izuzetno upravljanje salary capom dovelo je Mavse u situaciju da se 2014. nađu u sličnoj situaciji kao Miami prije dvije godine, s potpuno praznim salary capom, što je ujedno i najveća prilika Cubanu da se dokopa svoje vlastite velike trojke. Jasno, Dallas će i dogodine imati prilike dovesti jednog max igrača u izuzetnoj ponudi (Howard, Paul, Bynum, Smith, Jefferson, Millsap, Harden), ali pitanje je koliko će nekome biti privlačno igranje uz ostarjelog Dirka i hrpu potrošnog materijala.
U svakom slučaju, Mavsi odrađuju rebuilding profesionalno koliko je to moguće, što uopće ne treba čuditi obzirom da se radi o franšizi koja u zadnjih 12 godina ima 12 nastupa u playoffu, dva Finala i jedan Naslov. To dovoljno govori o lakoći s kojom Cuban i suradnici obnavljaju momčad u hodu, s čime se jedino još mogu usporediti Spursi, Lakersi i Jazz. Jasno, do sada je pomoglo razbacivanje novcem, ali stupanjem novog kolektivnog ugovora na snagu Cuban je jasno dao do znanja kako plaćanje trostrukih penala za prekoračenje salary capa nije njegov prioritet te se okrenuo drugim načinima kojima može steći prednost, prije svih informacijama i znanju (njegovo ulaganje u statističku analizu, razvoj igrača, skauting, medicinsko i ostalo popratno osoblje nema premca u ligi).
Dok čekaju svoju novu jezgru, a dočekat će je jer neke franšize jednostavno funkcioniraju na jednoj razini višoj od ostalih, zabavit će se prikupljanjem jeftinog potencijala, pri čemu su uspjeha imali već na prvom draftu post-izazivačke ere. Jae Crowder i Jared Cunningham tipičan su primjer ulaganja niskog rizika s mogućim ogromnim povratima po kojima je Cuban poznat i zbog kojih si danas i može dopustiti psihološke igrice s jednim Deronom Williamsom, umjesto da se kao većina ostalih vlasnika uvlači superstarovima u anus.
MINUS:
Rekao bih da je problem nedostatak balansa između stare i nove generacije, ali kako nova generacija ne postoji, onda je minus prvenstveno taj trenutni nedostatak ambicije. Bude li Kaman zdrav i nastavi li Brand igrati pouzdano i u napadu i u obrani od kada se oporavio od ozljede i od kada je prihvatio ulogu Oakley/P.J. Brown četvorke (obrana, skok i pick & pop), odnosno pruže li Collison i Mayo partije karijere, nema razloga da ova momčad ne bude bolje od lanjske. Međutim, nedostatak zajedničkog cilja mogao bi utjecati na probleme oko uigravanja i stvaranja kemije, što ovakva konkurencija na Zapadu ne oprašta. Opet, ako je već jasno istaknuto kako je prioritet sačuvati fleksibilnost salary capa, ono što će se događati na parketu ionako postaje manje važno.
NEW ORLEANS
THAT WAS THEN:
Skraćena sezona nije počela obećavajuće, da ih Stern nije spasio od lošeg tradea kojega su pokušali napraviti s Lakersima, danas bi ovo bila jedna od najmanje zanimljivih momčadi u ligi. Srećom, komesar je bio pametniji od njihove uprave, što je rezultiralo budućnošću koju čine Eric Gordon, prostor na salary capu (dijelom potrošen na Ryana Andersona) i visoki draft pick pretvoren u Davisa (bez kojega bi vjerojatno ostali, da su se borili za osmo mjesto s rosterom kojega je htio okupiti Dell Demps).
U startu loš roster, sastavljen od niza jeftinih i popriličnog broja skupih plaćenika, bio je osuđen na životarenje, dok ga ozljede Gordona, Kamana, Okafora, Arize, Jacka i Landrya nisu bacile na samo dno. Odličan posao koji je Monty Williams napravio s onim što je imao na raspolaganju (složiti prosječnu obranu s ovakvim rosterom pravi je podvig), pomogao je Hornetsima da izbjegnu sudbinu Bobcatsa Zapada, pri čemu je Williams minute iskoristio da razvije igrače od kojih će imati koristi i u budućnosti, prije svih Vasqueza (kojega su ukrali Memphisu), a zatim i Aminua (nominalno novi starter na trojci) te Smitha (izuzetna pick & pop opcija s klupe).
THIS IS NOW:
Zahvaljujući Sternu, Hornetsi su dobili i novog vlasnika i budućnost, što znači da imaju šanse vrlo brzo ponovo postati respektabilna NBA franšiza. Da rebuilding shvaćaju itekako ozbiljno jasno govori potez kojim su se riješili bahatih ugovora Arize i Okafora kako bi zauzvrat dobili dodatni prostor na salary capu koji će im dogodine, uz novi priljev mladog i jeftinog talenta, omogućiti da već sada respekta vrijednoj jezgri dodaju još jedan igrački dokazani komadić.
Svjesno su pustili skupe veterane da odšetaju, bacajući se u potragu za jeftinim opcijama, uglavnom putem drafta i tradeova, čime baš i nisu osigurali kvalitetu rotacije, ali jesu fleksibilnost. Najbolji primjer za to su iz Sunsa dovedeni Robin Lopez i Hakim Warrick, koji su puno manje bitni kao članovi rotacije, a puno više kao ugovori koji se već nakon jedne sezone mogu bezbolno otpisati.
Praktički, dok će Gordon, Anderson i Davis učiti kako igrati zajedno uz maksimalnu minutažu, ostatak momčadi je taman toliko dobar da im pomogne ne sramotiti se, dok im u isto vrijeme garantira ostanak u lutriji (iz nove garniture na klupi teško će i Williams izvući nešto više od prosjeka u obrani, čime će se anulirati značajniji rast u napadu koji donosi cijela godina Gordona, Davisa i Andersona). Osim što će imati dovoljno vremena da bace pogled na rookie projekte poput Riversa, Millera i Robertsa, Hornetsi će imati i prilike dati šansu hrpi NBDL igrača tijekom sezone u stalnoj potrazi za eventualnim talentom koji bi se mogao priključiti formiranoj jezgri (možda iskopaju i novi biser poput Ayona negdje u Europi).
Evaluacija postojećeg i pronalazak novog talenta u nekoj drugoj franšizi ne bi bili na prvom mjestu nakon što bi okupili trojac ovakve kvalitete kakvoga imaju Hornetsi, ali, za razliku od Warriorsa i Wizardsa, njima se nigdje ne žuri. Koliko god će biti sjajno gledati Davisa u NBA akciji, a nadamo se konačno vidjeti i Gordona kako radi iskorak ka all-star formi, za franšizu će ova godina još jednom prvenstveno imati značaj u uredima, gdje se spremaju za još jedan ulov na draftu i lov na zadnje rasno pojačanje putem tržnice prije nego dogodine krenu u borbu za playoff.
PLUS:
U Vasquezu imaju prekvalificiranog back-up playa na rookie ugovoru kojega još dogodine kontroliraju za minimum. U Aminuu se krije potencijalni stoper na boku koji vrlo lako može postati prošlost ne dokaže li se sposoban zabiti i poneki skok-šut. Warrick i Henry su prolaznici od kojih možda mogu dobiti poneku kvalitetnu minutu ove sezone, a već iduće ih mogu otpisati. Robin Lopez definitivno nije klasa pored koje bi se Davis mogao osjećati zaštićenim i školovanim, ali barem će dati opciju da se maloga na rauba previše u sredini tijekom rookie sezone. Ne nametne li se, Lopez je također bivši zbog negarantiranog ugovora dulje od ove sezone.
Ista osiguranja Hornetsi imaju i u slučajevima mladih Millera, Robertsa i Thomasa, te nešto iskusnijeg Smitha. Ovo je odličan način za imati sve igrače motivirane od prvog dana, a još je bolji obzirom na činjenicu da bi odricanjem od svih ovih imena, Hornetsi dogodine čak bili u situaciji dovesti dva dokazana veterana u rasponu od midlevela do max ugovora. Jasno, to bi im znatno otežalo popunu ostatka rostera, stoga je realnije očekivati otpis tek nekolicine i lov na jednog veterana koji bi dugoročno riješio otvorena pitanja jedinice ili trojke. Kako imaju i pickove i prostora na raspolaganju, nije isključeno da do pojačanja dođu i tradeom tijekom sezone.
A sve je ovo moguće zato što će iduće četiri godine imati produktivnog igrača pod košem na rookie ugovoru u Davisu, odnosno zato što su Andersona dobili ispod tržišne cijene u sign & tradeu. Prevedeno, imat će dva igrača gotovo pa all-star učinka za cijenu jednoga.
MINUS:
U svoj ovoj idili, teško se riješiti osjećaja jeze koji se javlja svaki put kad se čovjek sjeti zamalo realiziranog prvog tradea za Paula. Tako nešto jednostavno je nespojivo sa svim odličnim potezima koje je GM Demps napravio nakon, stoga, iako se radi o detalju koji možemo pripisati kontekstu franšize u kojoj tada nije postojalo jasno vodstvo, treba ostati oprezan prije nego saznamo pravo lice čovjeka odgovornog za sastavljanje rostera.
Izbor Riversa na draftu ne ulijeva povjerenje jer se stekao dojam kako su maloga izabrali zato što su se i Demps i Williams intenzivno družili s Docom tijekom dana u San Antoniu. Jasno, u tom dijelu drafta otkriti potencijal postaje još veća lutrija, ali svakako je bilo i boljih rješenja, posebice za momčad tanku na svim pozicijama, od izbora combo strijelca koji eventualno može biti tek zamjena Gordonu.
Također, iako je plan o laganom uvođenju Davisa u NBA svijet racionalan, mogli su pronaći i boljeg mentora od Robina Lopeza. U ovoj fazi u kojoj planiraju Davisa koristiti izvan reketa (pa idu čak toliko daleko da eksperimentiraju s njim na trojci tijekom predsezone), davanje minuta Lopezu samo će štetiti potencijalnom razvoju kemije između Davisa i Andersona. Anderson kao snajper s klupe baš i nema smisla u momčadi koja se ionako tek traži, a veze s mozgom nema ideja da mu se pronađu minute na niskom krilu kako bi u isto vrijeme imali na parketu i njega i Davisa, ali i Lopeza u sredini.
U ligi u kojoj svaka momčad ima Bynuma i Howarda, dadiljanje Davisa imalo bi puno više smisla, ali u ovoj NBA u kojoj je prosječni centar tek atleta bez pivot poteza poput DeAndre Jordana, pretjerani oprez je jednostavno – pretjeran.
HOUSTON
THAT WAS THEN:
Rocketsi su lani imali tipičnu sezonu za Rocketse. Borili su se do kraja za osmo mjesto, a onda su u njima svojstvenom stilu podbacili kada je bilo najpotrebnije. Istovremeno, dok su još jednom izdanjima na parketu definirali pojam prosječnosti, uspjeli su izaći kao gubitnici iz novog niza pokušaja da svom dubokom i osrednjem rosteru dodaju all-star igrača s kojim bi mogli računati na nešto viši domet od utješnog playoff mjesta.
Tijekom sezone su malo bolji bili napadački, zahvaljujući najboljim sezonama u karijeri Kylea Lowrya i Gorana Dragića, kao i dubini rotacije sastavljene od dvije petorke (koja je dobro došla obzirom na dosta problema s ozljedama). Ipak, Kevin McHale kao novi trener baš se i nije spremno zadovoljavao stagnacijom, što je dovelo do sukoba s Lowryem (nakon što je instalirao Dragića kao neprikosnovenog startera dok je ovaj bio izvan parketa), Martinom (kojemu je skidao minute oslanjajući se sve više na današnjeg Celtica Leea) i Dalembertom (kojega je odmah po dolasku Cambya posjeo na klupu).
U ovom slučaju širina očito nije bila prednost, a loša kemija u momčadi manifestirala se u završnici sezone kada su Rocketsi izgubili sve direktne sudare protiv momčadi s kojima su se borili za osmo mjesto.
THIS IS NOW:
Nezadovoljni osjećajem da stalno proživljavaju istu sezonu u stilu Billa Murraya, Rocketsi su odustali od pokušaja rebuildinga u hodu i odlučili se za radikalne mjere. Ogolivši roster u potpunosti, riješavajući se redom Dragića, Scole, Lowrya, Budingera, Leea i Dalemberta (solidna šestorka koji bi se na Istoku borila i za playoff), u Houstonu su odlučili ići na sve (dovesti all-star talent) ili ništa (osigurati si barem financijsku fleksibilnost).
Zanimljivo, dok su izgledi za ovo prvo u startu bili minimalni jer ni jedan od igrača na tržištu nije pokazivao želju doći u momčad koja tek treba sastaviti svoju jezgru, fascinira kako su se olako Rocketsi riješili četvrtine salary capa kako bi potpisali dva igrača koja u najboljem slučaju jednog dana mogu poslužiti tek za popunu petorke. Osim što se slaganje jezgre od slabijeg prema višem talentu kosi s logikom slaganja momčadi, dovođenje Asika i Lina riskantno je zato što ne postoje definitivni dokazi da se i jedan i drugi mogu snaći u liderskim ulogama koje će pred njih postaviti u Houstonu.
Obojica su imala sjajne individualne brojke, ali u totalno drugačijim kontekstima, pa će biti zanimljivo vidjeti može li Lin nastaviti igrati barem približno onome što je pokazivao u New Yorku sada kada su svima jasne njegove dobre i loše strane i kada oko sebe nema toliko mamaca da odvlače pažnju obrana, odnosno može li Asik fantastičan skakačko-obrambeni učinak ostvaren tijekom 15 minuta prenijeti na duplo veću minutažu uz duplo slabije suigrače.
I dok potpis dva veterana izaziva zbunjene poglede zbog kojih se pitaš nije li Morey napravio sve ovo samo da iskuša rupu u pravilniku koja pravilo Gilberta Arenasa čini smiješnim obzirom da omogućuje manipulaciju s trećom godinom, krpanje ostatka rostera gomilom rookiea donekle je racionalniji pristup poslu obzirom na fazu u kojoj se klub nalazi. Iako su do zadnjeg trena pokušavali prikupiti što više pickova kako bi se dočepali svog nesuđenog all-star igrača, na kraju su završili s tri pick prva runde koja predstavljaju potencijalni novi početak.
Dva su problema doduše. Dok je Jeremy Lamb očiti nasljednik Kevina Martina, kojemu ostaje još jedna godina ugovora i kojega bi McHale promijenio jučer da može, draftiranje dva krilna centra u Jonesu i Whiteu samo je još jednom naglasilo sklonost Rocketsa da, kako kažu, draftiraju zbog vrijednosti, a ne zbog potrebe. Nemam pojma o kakvoj vrijednosti govore obzirom da su svi ti igrači koje biraju sredinom prve runde ionako u najboljem slučaju tek rotacijske kvalitete, ali, zanemarujući potrebu, doveli su se u situaciju da na rosteru imaju 6 mladih igrača, draftiranih tijekom zadnje tri godine, koji igraju istu poziciju.
Drugi problem proizlazi iz prvoga, a tiče se filozofije koju uprava na čelu s Moreyem uporno nameće. Gledajući na igrače samo kao na brojke koje u kombinaciji s drugim brojkama garantiraju određeni zbroj, u Houstonu su nakon gubitka Minga i McGradya zaboravili na izgradnju potencijalne jezgre iznutra. Da su upola vremena posvećenoga dovođenju pojačanja posvetili razvoju igrača, danas bi možda imali barem jednog čovjeka kojega bi mogli smatrati osloncem u budućnosti.
Ovako, McHale se baš ne čini kao čovjek spreman odgajati mlade (a sumnjam da je zbog tako nečega i pristao doći u Houston, mislim da je prilikom potpisivanja ugovora prije računao da će u ruke dobiti veteransku playoff momčad s Gasolom i Neneom kao liderima), dok Morey te iste mlade gleda samo kao privremenu potrebu dok ih ne pretvori u nešto više.
U ovakvoj atmosferi, roster sastavljen od 9 igrača na rookie ugovorima, plus 3 jeftina veterana koju su tu igrom slučaja (Delfino, Forbes, Douglas), plus spomenuti preplaćeni dvojac koji bi u ovakvoj situaciji trebao na sebe preuzeti lidersku ulogu, miriše na katastrofu. Vidjeti tko će iz nje izaći živ (a kandidata je previše, od Lina preko McHalea do Moreya), bit će najzanimljiviji rasplet nove sezone, dok će najbolja vijest svakako biti novi visoki izbor na idućem draftu i eventualni razvoj barem jednog od gomile mladih krilnih centara.
PLUS:
Ovolika hrpa pickova prve runde znaći da bi Rocketsi u budućnosti potencijalno mogli imati kvalitetan, dubok i, možda najvažnije, jeftin roster. Jasno, problem će biti kada dođe vrijeme za zadržati toliku količinu igrača, ali do te 2015. ionako će pola njih već biti negdje drugdje, pretvoreni u nove pickove ili ponekog veterana. Možda Moreya u međuvremenu zamijeni manje aktivan GM, možda se neki od ovih mladih igrača pretvori u all-star vrijednost koju oduvijek traže izvan kluba, a možda se ni jedan ne pokaže vrijednim dodatnih ulaganja. U svakom slučaju, za jedan početak rebuildinga, svakako je dobro imati barem sredstva koja možeš dodatno obrtati, kad već nemaš niti početni obris nekakve buduće jezgre.
MINUS:
U situaciji bez vizije neće lako biti održati brod na kursu, što bi moglo dovesti do novih potresa u i oko svlačionice, koji baš i neće biti od pomoći mladom rosteru. Međutim, na kraju je najvažnije znati da, bez obzira što trenutno nemaju osnovu na kojoj mogu graditi budućnost, Rocketsi barem imaju plan odraditi ovaj rebuilding do kraja. Barem se nadam da je tako jer, u slučaju da se zalete i nakrcaju roster novim nizom ugovora poput ovih što su ih dali Asiku i Linu, boravak na dnu mogao bi postati rutina prema kojoj će se donedavni boravak u sredini činiti kao naslov prvaka.
30 FOR 30: DALLAS
SCORE: 36-30
MVP: Dirk Nowitzki
X-faktor: Mark Cuban
Nijednu priču o protekloj sezoni Dallasa nije moguće započeti bez spomena Cubanove odluke da raspusti šampionsku jezgru (iako je nominalno GM Donnie Nelson, nije tajna da Cuban za razliku od ostalih vlasnika sudjeluje u svim aspektima rada kluba, od evaluacije igrača i sastavljanja rostera do brige o salary capu). Gledajući široku sliku, potez je to koji ima itekako smisla iz više razloga. Prvi je svakako taj da Dallas u startu nije bio tipična šampionska momčad.
Prvo, bili su tek osmi i po obrambenom i po napadačkom učinku, a momčadi koje osvoje naslov s takvim brojkama, dakle bez da su top 5 barem u jednom segmentu igre, možete nabrojiti na prste jedne ruke – Miami (2006), Houston (1995) i Washington (1978). Drugo, jezgra u startu nije bila posložena oko takvog tipa talenta koji bi izdržao duži niz godina (osim Dirkove franšizne vrijednosti, ključni igrači bili su obrambeni specijalisti Marion i Chandler, udarač tempa Kidd i spot up šuter Terry, dok je jedini triple-threat igrač na vanjskim pozicijama bio Jose Barea, poznat i po tome što je pored Dereka Fishera izgledao kao svjetlija i ćelavija verzija Allena Iversona).
Ukratko, Cubanu je itekako bilo jasno da je naslov Dallasa barem podjednako rezultat izuzetnog spleta okolnosti (šuterska forma, gomila zone na koju liga nije navikla) i povoljnih matchupova (ostarjeli i na vanjskim pozicijama sakati Lakersi, nezrela Oklahoma, nespremni Heat koji je cijeli playoff odradio s 4 igrača) kao i kvalitete momčadi koja je isto tako mogla ispasti već u prvom kolu protiv Blazersa koji su im se pokazali kao najveća prepreka na putu do trofeja (od Blazersa izgubili 2 od 6, do kraja playoffa izgubili 3 od 15). Uostalom, tijekom Dirkova boravka u Dallasu su okupljene i talentiranije i bolje momčadi koje nisu napravile ništa (sjetimo se samo ekipe iz 2007. koja je poharala ligu s 67 pobjeda u sezoni da bi ekspresno ispali u prvom krugu od Warriorsa koji su upali u šutersku formu tu jednu seriju prije nego ih je Utah razmontirala već u sljedećem kolu).
Davanje ugovora Chandleru i Barei na tržištu koje će uskoro nuditi Howarda i Derona Williamsa tako je proglašeno nedovoljno vizionarskim, što je pak cijelu sezonu stavilo u status čekanja. Koji će se naknadno pokazati promašenim, ali poanta je da Dallas i dalje ima konkurentnu momčad koja će u najgorem slučaju nakon isteka Dirkova ugovora moći krenuti u novi ciklus praktički s nule (amnestiraju li Haywooda u međuvremenu Mavsi će 2014. biti u sličnoj poziciji kao Heat prije dvije sezone, dakle s praznim salary capom i prostorom za potpisivanje tri maksimalna ugovora, uz ipak jednu bitnu razliku – tada na tržištu neće biti dostupna ni približno kvalitetna generacija).
Što se same sezone tiče, najveće iznenađenje bila je odlična obrana koja je ostala na istoj razini kao i godinu ranije usprkos odlasku obrambenog majstora poput Chandlera. Razlog za to je i dalje ostala zona koju je Dallas nastavio prakticirati češće od konkurencije, Carlisleove stalno miksanje obrana, činjenica da Mavsi na rosteru nemaju lošeg obrambenog igrača (ironično, upravo je Haywood kao teški centar zadužen za guranje u reketu bio najslabija karika u čestim preuzimanjima i rotacijama kojima je Carlisle sklon), a pomogla je i pojava Brandana Wrighta, dugonje koji zbog operacije ramena praktički nije igrao dvije godine. Mavsi su nekadašnjem lutrijskom picku dali šansu, a on im je vratio solidnom imitacijom Chandlera i aktivnom obranom na perimetru i u reketu.
S druge strane, napad nije bio u stanju odraditi ništa slično. Bez Chandlerovih blokova i pick & roll realizacije, Mavsi su postali još više osuđeni na šut, a dodatno ih je pokopala nesposobnost mlade nade Bauboisa da nadoknadi Bareine napadačke eksplozije s klupe (1 slobodno bacanje po utakmici, manje od 3 asista i 28% šuta za tri su postotci koje bi Portorikanac ostvarivao zavezanih očiju). Napad im je tako postao bolno jednodimenzionalan, pa nije pomoglo ni što su još jednom bili najučinkovitija momčad lige u spot up situacijama i što je Dirk i dalje bio nezaustavljiv u izolacijama – pick & roll momčad koja nije u stanju realizirati pick & roll jednostavno ne može biti efikasna u napadu.
Individualno, Dirk je usprkos slabom startu i slavljeničkom ljetu odigrao još jednu vrhunsku sezonu ne pokazujući znakove starenja, Terry je opet bio snajper na kakvog smo navikli, a u ovu sjajnu igru s vanjskih pozicija odlično se uklopio i Carter koji se pokazao pravim pojačanjem u ulozi igrača zadatka (VC definitivno zaslužuje prezir zbog načina na koji je igrao veći dio svoje karijere, ali to nije razlog da ne pohvalimo njegovu sjajnu prilagodbu 3&D ulozi u Dallasu).
Nažalost, to je bilo manje-više sve od oružja s kojima je Carlisle raspolagao. Osim povremenih zakucavanja Wrighta koji je igrom u oba smjera debelo nadigrao svoj minimalni ugovor, Mavsi su djelovali razbijeno – Marion i Kidd poklekli su pod teretom godina (prvi može zabiti samo ako uhvati odbijanac u napadu, drugi samo otvorenu tricu), West je odigrao kao rezerva, Mahinmi i Haywood natjecali su se tko će manje imati loptu u rukama, a promašaj zvan Lamar Odom nećemo ni spominjati (čak i da su dobili njegovo prosječno izdanje, ne bi preživjeli prvi krug).
Naravno, ako ste Carlisle i Dirk, sve ovo ste mogli istrpiti gledajući u budućnost. Međutim, sada kada je jasno da Derona nema, a i da će Dwight vrlo vjerojatno završiti negdje drugdje, postavlja se pitanje kako se postaviti u novoj, predzadnjoj Dirkovoj sezoni kao max igrača.
FAST FORWARD
Cuban danas možda izgleda mudro i štedljivo kao rijetko koji vlasnik i GM u ligi, ali činjenica da mu je momčad deset milja ispod salary capa iako ima samo 7 igrača pod ugovorom dovoljno govori o nekim prijašnjim vremenima u kojima se trošilo na sve strane. Ugovor Haywooda je, naravno, prva šaka u oko, 38 milja koje su Mavsi dužni isplatiti ovom trećem centru ozbiljne ekipe (masivni gurači pod reketom koji nisu u stanju čuvati ni perimetar ni obruč od napada nasrtljivih bekova i krila danas su upravo to, treći centri u rotaciji, petnaesti igrači na rosteru, pa se logičnim nemeće pitanje – zašto plaćati Haywooda ili Perkinsa deset milja kada možeš imati Jasona Collinsa, doktora takvog stila igre, za minimalac?), a bole i još dvije preostale godine na Marionovom ugovoru.
Kako je teško zamisliti da će Cuban ikoga pretplatiti sada kada je ostao bez Derona (pa i bez B opcije Nasha), očekivati još jednu mirnu godinu čini se najlogičnijim raspletom. Kvragu, kako je krenulo možda ovo bude prvi roster od kada je Cuban postao vlasnik koji ne samo da neće plaćati porez, već možda čak ne prijeđe ni granicu salary capa.
TRENUTNA JEZGRA: Dirk, Marion, Haywood, Carter, Beaubois, Jones, Wright, Cunningham (47 milja)
REALAN/IDEALAN ROSTER: jezgra + West (3 milje), Brand (5 milja), Crowder (minimalac), James (minimalac)
- Mavsi iz nekog razloga i dalje čuvaju prava na Finca Koponena koji baš ne briljira u talijanskoj ligi, to im zauzima dodatnu milju prostora
- igrači koji se spominju kao potencijalna pojačanja su Sessions i Miles, u slučaju da ovaj prvi pristane na kratkoročan ugovor (godinu do dvije, nema šanse da mu Cuban ponudi išta duže) iz kombinacija otpada Delonte koji je lani solidno odradio posao kao zamjena Kiddu, a Miles baš i nije potreban pored Mariona, Cartera i niza mladih igrača koji mogu pokriti swingmanske pozicije
- u slučaju da netko ponudi više tijekom licitacije za amnestiranog Branda, rezervna opcija mogao bi biti Anthony Randolph iz Wolvesa ili pak ostanak Mahinmia
UTAH ROCK ‘N’ ROLL
Prekrasna NBA noć donijela je čak četiri zanimljive utakmice. Doduše, samo su tri imale nekakav značaj, dok je susret Clippersa i Thundera uglavnom bio za prestiž, ali je dobio potrebnu težinu nedavnom pobjedom Paula i društva u Oklahomi (rađanje potencijalnih suparništava se ne smije propuštati, postoje šanse da ove dvije momčadi gledamo opet već u drugoj rundi). Od ove tri rezultatski bitne tekme, dvije su bile između momčadi koje se bore za poredak od šestog do osmog mjesta, a treća se odnosila na rutinsku partiju koju su Sunsi morali odraditi protiv Portland Tank Blazersa. Ovu zadnju tako nisam ni gledao duže od jedne četvrtine koliko je Phoenixu trebalo da dokaže kako se nema namjeru zezati s lovom na osmu poziciju (Blazersi su poveli 2-0 na početku i to bi bio manje više sav otpor koji su pružili), ali uz ove ostale poslastice vrijedilo je provesti sate.
NUGGETS @ ROCKETS
Denver se po tko zna koji put ove sezone stabilizirao kada je bilo najpotrebnije i dobio dvije ključne utakmice, praktički razigravanje za playoff s direktnim suparnicima Rocketsima. Houston dan ranije u Denveru nije ni pokušao pružiti otpor, a ništa boljima se nisu pokazali ni u ključnoj utakmici sezone pred svojom publikom.
Rocketsi su beskrvna skupina u kojoj su pobjednički ritam udarali Kyle Lowry i odlična druga petorka, ali efekt domina koji su uzrokovali problemi Lowrya (koji je totalno van forme nakon mjesec dana provedenih u bolnici praktički bez treninga) i ozljeda Martina srušio je temelje na kojima su gradili uspjeh. Dragić i Lee kao starteri ne mogu nositi igru na način na koji su to navikli raditi s klupe, a to je bilo očito i noćas. Koliko god sjajno izgledao njihov šuterski učinak, činjenica je da moraju potrošiti ogromnu količinu lopti kako bi ga ostvarili, a pritom ni približno ne pomažu u obrani.
Neučinkovitost vanjske linije svaljuje dodatni teret na leđa Scole koji u ovoj fazi karijere jednostavno ne može biti nositelj ozbiljnog napada. Dragić, Scola i Lee su poprilično mekani igrači koji su izvrsna podrška iz pozadine, ali definitivno nisu jezgra na koju se možeš osloniti, makar i u ovakvom prisilnom i kratkoročnom kontekstu.
Jedini igrač Rocketsa koji je digao igru u ovom periodu je rookie Chandler Parsons, koji je i noćas često bio prisiljen uzimati stvar u svoje ruke dok su ostali uglavnom nemoćno gledali kako se ruši zadnja prilika da odvedu ovaj klub u playoff nakon dvije godine ostajanje prvima ispod crte. Izgleda da će se sličan scenarij ponoviti i ovaj put.
I iako se ovom prilikom mogu izvlačiti manjkom sreće, činjenica je da Rocketsi nisu ništa bolji od ovih ostalih osrednjih momčadi s kojima se bore za osmu poziciju, a četiri poraza za redom (od čega čak tri doma) od Jazza, Sunsa i Nuggetsa tu samo dolaze kao točka na i. Uostalom, Jazz nema vanjsku liniju, Sunsi nemaju Granta Hilla, a Nuggetse su ozljede skoro uništile još puno ranije. Isprike su ionako za gubitnike, a razlog zbog kojega su Rocketsi gubitnici leži prije svega u njima samima.
Recimo, Kevinu McHaleu je teško nešto prigovoriti zbog tolikih ozljeda, ali njegovo nepovjerenje u Sama Dalemberta pokazalo se samoubojstvom. Samuel je praktički sam samcat cijelu sezonu držao obranu Rocketsa na nekakvoj prihvatljivoj razini svojim blokersko-skakačkim učinkom, da bi ga McHale istjerao iz postave nakon dolaska umirovljenika Cambya. Umjesto da doda Cambya u rotaciju kako bi imao na raspolaganju 40-ak minuta centarske igre barem u obrani, McHale je ostao vjeran igri s malom drugom petorkom, dao Dalembertove minute Cambyu, a ovoga posjeo na dno klupe.
Ok, čovjek je svjesno žrtvovao obranu zbog napada – Dalembert igra za budući ugovor i crna je rupa koja vidi samo koš kada primi loptu, dok je Camby ipak rasni playmaker s vrha posta. Međutim, kao što se i noćas vidjelo, dok je Sam u reketu, Houston puno bolje izgleda obrambeno. Čovjek je s 9 skokova i 7 blokada u 24 minute Rocketse činio boljom momčadi, a zašto na kraju nije dobio šansu igrati, e to treba pitati McHalea koji će očito radije držati otvoren reket (Nuggetsi su se u završnici šetali kroz njega) nego potrošiti poneku loptu u napadu da svog centra učini sretnim.
Najgore od svega, Rocketsi još imaju šanse jer imaju utakmicu više od Jazza, a na rasporedu su im barem tri zicera (dva susreta s Hornetsima, jedan protiv Warriorsa). Iako bi se, obzirom na nesposobnost koju su iskazali u dosadašnjim susretima, teško dalo ustvrditi da za njih postoji nešto poput zicera.
Denver je pak sebi osigurao minimalno sedmu poziciju, a možda i šestu, ovisno o tome hoće li Dallas riješiti sljedeća dvije utakmice doma u svoju korist (a obzirom da dočekuju Rocketse i Warriorse, odgovor na to bi trebao biti potvrdan). Obrana Nuggetsa i dalje ne može zaustaviti nikoga, ali im napad barem opet štima - Galinarieva i Harringtonova dužina iz vana, Lawsonova brzina te Millerova i Afflalova muda, najbolji su sastojci koje Karl ima na raspolaganju i dok su oni na parketu većinu minuta, Nuggetsi su playoff momčad.
MAVS @ JAZZ
Za razliku od beskrvnih Roketa, Jazzeri su Dallasu pripremili pravu playoff bitku od početka do kraja. Bilo je tu svega - od Westova prsta u Haywardovom uhu (možda je Delonte u nižim razredima bio higijeničar), preko NBDL klupe Jazza (Bell i Howard su gotovi za sezonu, Miles je out do daljnjega, što je u petorku gurnulo šljakera DeMarre Carrolla, a na klupu dovelo Blakea Aherna, čovjeka koji izgleda kao stariji brat Stevea Nasha i koji je jedan od najboljih strijelaca i playmakera NBDL-a ove sezone), do suđenja s playoff tolerancijom kontakta.
Njihova unutarnja linija Jefferson-Millsap-Hayward dala je svoj apsolutni maksimum i, ma koliko se on dobar dio vremena činio nedovoljnim, na kraju su ipak uspjeli isčupati pobjedu nakon tri produžetka koja bi, da su se dogodila u playoffu, danas nosila etiketu klasika (naravno, apsolutni maksimum u slučaju Big Ala znači pucati 25 lopti za 28 poena bez ijednog slobodnog, a u slučaju Millsapa dopustiti Dirku 40 poena).
Zanimljivo kako se usprkos tolikoj potrošenoj energiji frontcourta Jazza i desetkovanim bokovima, utakmica odlučila vanjskim šutem gdje su ogroman posao odradili Devin Harris (povremenim bljeskovima podsjetio na starog Harrisa, a sigurno je nešto imao i dokazati bivšoj momčadi u kojoj je igrao najbolju košarku karijere) i prolaznik DeMarre Carroll (odigrao partiju života koja je mogla biti još bolja da je umjesto onih predugih dvica s jednom nogom na liniji pucao trice).
Dallas je kaskao cijeli susret za Jazzom, ali u završnici je zatvorio reket i preuzeo kontrolu. Odlučili su udvajati svaku situaciju u kojoj bi se Millsap ili Jefferson našli pod košem, čime su bacili rukavicu izazova najgoroj tricaškoj momčadi u NBA koja u prosjeku ne zabija niti 4 trice po utakmici. Međutim, Harrisovo ludilo rezultiralo je s čak 5 od 12 ubačaja, a kad dodaš da je Hayward uredno stavio 4 iz kuta, ispada kako se kocka Mavsima nije isplatila.
Opet, tijekom cijele ove završnice koju nema smisla prepričavati već je jednostavno morate pogledati, Dallas je ostavljao dojam momčadi koja može zabiti kada se sjeti. Terry, Dirk, Carter i West zabili su u jednoj utakmici više ključnih trica nego ih neka momčad ostvari u sezoni, ali Jazz se nije predavao. Uz netipične šuteve iz vana koji su ih spašavali, bilo je tu sjajnih Jeffersonovih skok-šuteva s poludistance, Millsapovih skokova u napadu, Haywardovih vratolomija i čak jedan Harrisov old school ulaz kao da je 2006.
Ta Dallasova mirnoća u završnicama ipak nije bila dovoljna pored upornosti Jazza koji je zaslužio ovu pobjedu na račun želje, ali indikativna je za playoff kada će ovakve situacije postati učestale i kada će svaka utakmica imati težinu. To iskustvo koje Mavsi imaju, srce prvaka i taj know how - nemaju cijenu. Kod njih nema kompleksa, ega ili nečeg sličnoga, već postoji samo vječna potraga za suigračem u boljoj poziciji. Usprkos vidljivim manama pod košem, Kidd i društvo su rasna veteranska skupina koja odbija umrijeti iako su najbolje dane ostavili iza sebe (ako itko podsjeća na Houston 1995. to su oni, dijelom i zato jer se i njima smješi start sa šeste pozicije, ali ipak ne treba zanemariti da je onaj Houston svojevremeno bio top 10 napad lige, dok je Dallas cijelu sezonu u donjoj trećini).
Koliko god je bila milina gledati Mavse kako nalaze situacije za pucati otvorene trice u završnici, toliko je takav razvoj situacije govorio i o očajnim rotacijama Jazza. Ali, očajna obrana Jazza je ionako bitna za neku širu sliku, a o toj trenutno nitko u Salt Lake Cityu ne razmišlja. Bitno je samo izboriti još poneku playoff utakmicu pred svojim navijačima, za što sada imaju ogromne šanse. Praktički, sve je u njihovim rukama – imaju tri zicera (Portland vani i doma, Orlando doma) te izravni dvoboj s direktnim protivnikom Phoenixom pred svojom publikom za točno tjedan dana. Trebaju im barem 3 od 4, a ne uspiju li, barem imaju lutrijski pick.
Sunsi su pak u puno težoj situaciji – imaju to gostovanje protiv Jazza i četiri tekme doma, ali radi se o susretima protiv Thundera, Clippersa, Nuggetsa i Spursa. Iako će neke momčadi tada već odmarati (recimo Spursi), ipak se radi o playoff kvaliteti. Držimo fige da Sunsi ostanu u igri do utakmice sa Jazzom, jer u tom slučaju njihov dvoboj bit će prava najava playoffa. Kao dodatni bonus, treba istaknuti kako će sve goriti na stranicama ispodobruca.com čija čitateljska jezgra se sastoji upravo od navijača spomenuta dva kluba. Osobno držim fige Sunsima iz dva razloga:
1. kako bi se Steve oprostio od Phoenixa u svom playoff stilu
2. kako bi Jazz ipak dobio pick i priliku za izabrati Kendalla Marshalla
THUNDER @ CLIPPERS
Kako je moguće da je OKC zabio samo 25 koševa u nastavku nakon rutinska 52 u prvom poluvremenu tijekom kojega su držali stvari pod kontrolom? Pa, dijelom su za to zaslužni Clippersi koji su odigrali odličan drugi dio utakmice, ali puno veće zasluge pripadaju katastrofalnoj igri Thundera koji je drugi dio večeri forsirao šut, igrajući bez prepoznatljivih ulaza i povratnih lopti.
OKC bez penetracije je gori čak i od seksa bez penetracije. Osim Duranta, nitko živ nije išao na liniju, a, ionako mizeran broj asista, bez kretanja sveden je na minimum. Jednostavno, u drugom poluvremenu kao da je istrčala momčad kojoj se uopće ne da biti na parketu i praktički ih je potpune sramote spasio jedino vrijedni Ibaka skokovima u napadu.
Clippersi su pak pokazali sav svoj repertoar potvrdivši da nisu uzalud potrošili ovaj drugi dio sezone tijekom kojega su poboljšali tri stvari:
- sada konačno imaju vanjsku rotaciju (Bledsoe, Young i Mo Williams krpaju sve potrebe na bokovima u napadu, a Bledose svojom energijom donosi živost i u obranu)
- sve više koriste Blakea kao playmakera, što ionako efikasan napad predvođen Paulom pretvara u još bolji (kretanje lopte je iz utakmice u utakmicu sve bolje jer sada ne čekaju da Paul stvori višak i razigra, već loptu prebacuju preko Blakea do spot up šutera)
- očajnoj obrani dodali su jedan fini dodatak - zonu (zaigrali su je sredinom treće i ionako pasivni Thunder pretvorili u bacače cigli), za što je zaslužan ove godine angažiran pomoćni trener Dean Demopoulos, vječni McMillanov pomoćnik koji je bio zaslužan za obrane Sonicsa i Blazersa, poznat i kao doktor zonske obrane (jedno neugledno sveučilište Temple u 16 godina koliko je tamo bio zadužen za obranu 16 puta odveo na završni turnir).
Što se Thundera tiče, jedna očajna četvrtina se događa svakome, ali odigrati cijelo poluvrijeme u ovakvom ritmu, e to je već previše. Kad dodaš da su i prošli susret protiv Clippersa izgubili u završnici postavši totalno pasivni, osudivši se na očajničke pokušaje trice Duranta i Westbrooka, možda je ovo znak problema koje imaju protiv ove momčadi, ali i protiv sličnih ekipa koje vode računa o lopti (Paul je ne gubi nikada) i mogu šutirati trice u serijama (Spursi i Dallas su u tome još opasniji od Clippersa). Skakački i obranom reketa OKC može nadoknaditi puno problema, ali ništa ne može pokriti totalno zakazivanje napada.
Međutim, ovakve toplo-hladno partije su odavno njihov problem za kojega je puno više od protivnika zaslužan dobro nam znani manjak IQ-a. Kao što smo već milijun puta rekli, nitko ne može reći da li je taj manjak rezultat mladosti (nijedan bitan igrač OKC-a u napadu nema više od 23 godine) ili pogrešno strukturiranih temelja (Westbrook i Brooks baš ne ulijevaju povjerenje u svojim ulogama koje nisu zanemarive).
Noćašnji poraz i mizernih 25 koševa možemo pripisati tome što je Duranta igrao bezveze, što Harden već neko vrijeme zbog problema s koljenom ne pokazuje ni pola onoga što zna i što su Westbrook i Brooks odlučili uzeti slobodnu večer. Ono što ostaje kao puno veći problem je to što ovakve epizode, čak i u puno kraćem trajanju tijekom playoffa, mogu biti razlika između pobjede i poraza. I zato Thunder, usprkos svom talentu i odličnoj rotaciji, nije nego papirnati favorit. Iako nema super momčadi koja se nameće kao razbijač zubi, iako su Miami i Chicago itekako puni vlastitih felera, mladost OKC-a jednostavno traži da je tu i tamo opalite po ustima. Mada je postalo upitno, obzirom na zavidno playoff iskustvo koje su stekli, kolika je ta mladost isprika.
Andrew Bynum
Boston Celtics
Carmelo Anthony
Chicago Bulls
Chris Bosh
Chris Paul
Dallas Mavericks
Denver Nuggets
Derrick Rose
Dirk Nowitzki
Dwight Howard
Dwyane Wade
Golden State Warriors
Indiana Pacers
James Harden
Joe Johnson
John Wall
Kevin Durant
Kevin Garnett
Kevin Love
Kobe Bryant
LeBron James
Los Angeles Clippers
Los Angeles Lakers
Manu Ginobili
Marc Gasol
Memphis Grizzlies
Miami Heat
Minnesota Timberwolves
NBA
New York Knicks
Oklahoma City Thunder
Orlando Magic
Pau Gasol
Paul Pierce
Phoenix Suns
Rajon Rondo
Ricky Rubio
Rudy Gay
Russell Westbrook
San Antonio Spurs
Tony Parker
Tyson Chandler
Utah Jazz
Zach Randolph
Lektiros
- 6 Degrees Of Separation
- 82games
- Ball Don't Lie
- Basketball Reference
- DraftExpress
- Hoopdata
- LeBatard Show Podcast
- Locked On Jazz
- Lowe
- NBA Contracts Info
- NBA.com Stats
- Pomeroy
- Schuhmann
- Simmons
- Synergy
- TBJ
- Tjarks
- Trade Machine
- Ziller
Arhivos
- May 2013
- April 2013
- March 2013
- February 2013
- January 2013
- December 2012
- November 2012
- October 2012
- September 2012
- August 2012
- July 2012
- June 2012
- May 2012
- April 2012
- March 2012
- February 2012
- January 2012
- December 2011
- November 2011
- October 2011
- September 2011
- August 2011
- June 2011
- May 2011
- April 2011
- March 2011
- February 2011
- January 2011
- December 2010
- November 2010
- October 2010
- September 2010
- August 2010
- July 2010
- June 2010
- May 2010
- April 2010
- March 2010
- February 2010
- January 2010
- December 2009
- November 2009
- October 2009
- September 2009
- August 2009
- July 2009
- June 2009
- May 2009
- April 2009
- March 2009
- February 2009
- January 2009
- December 2008
- November 2008
- October 2008
- September 2008
- August 2008
- July 2008
- June 2008
- May 2008
- April 2008
- March 2008
- February 2008
- December 2007
- November 2007
- October 2007
- September 2007
- June 2007
Wall Of Fame
