ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

28Jun/1318

BURN YOUR DRAFT CARDS 2013.

Posted by Gee_Spot

Ovo već postaje tradicija - drugu godinu za redom draft je jedini NBA prijenos za koji se dižem usred noći, odnosno zbog kojega idem ranije leći. League pass me je toliko ulijenio da mi više ne pada na pamet gledati NBA utakmicu uživo (osim, naravno, ako u pitanju nisu prijenosi Raptorsa nedjeljom u 19.00 - mislim da sam prošle sezone pogledao više utakmica Toronta od Bargnania, spletom okolnosti sigurno su bili u top 10 najgledanijih LP momčadi), pa je red da barem ovim jednim datumom u godini odam priznanje dugogodišnjem ovisništvu.

NBA.tv se ove godine malo više potrudila, skupili su nešto bolju postavu u studiju od lanjske kada su totalno nepoznati tipovi po tisućiti put ponavljali jedne te iste bezvezne fraze, ali i dalje ovaj program zagrijavanja ostavlja dojam po deseti put podgrijane juhe. Nebitno, jer uskoro se na ekranu pojavljuje David Stern - jebote, pa jeli moguće da je ovo zadnji put u životu da ću gledati ovoga čovjeka kako čita imena s podija? Reći da će mi nedostajati bilo bi pretjerivanje, ali draft definitivno više neće biti isti bez njegovog sarkastičnog odnosa prema publici (iako je dobro da ide u mirovinu - kao ni prilikom proglašenje NBA prvaka, nije bio u stanju spojiti uvodne dvije rečenice bez lapsusa).

Uglavnom, kako su minute do izbora Cavsa prolazile, sve sam se više počeo nabrijavati kako ovo neće biti loša večer - ako već nećemo gledati nikakvu spektakularnu promjenu snaga u ligi (a nećemo jer nema rasnog talenta, a pickovi su toliko podjednako osrednji da ih nema smisla uopće trejdati, što umanjuje i mogućnost bilo kakvog tradea uopće), onda ćemo barem prisustvovati totalnoj neizvjesnosti. Obzirom da nitko nema pojma tko će biti prvi pick, svaki Sternov izlazak na pozornicu donijet će dašak uzbuđenja. Plus je i dovođenje komedijaša Rosea i Simmonsa da budu protuteža ogromnom egu Jaya Bilasa (koji iskreno vjeruje da je najpametniji čovjek na svijetu), a minus je angažman Shanea Battiera kao reportera iz green rooma. Ok, sve je bolje od patetike i razrokih pogleda Stua Scotta, ali jadni Shane je izgledao napetije od budućih rookiea, a taj nedostatak šarma mu baš i nije neka preporuka za buduće aktivnosti u ligi (doduše, kada pogledaš Sterna i Silvera, skužiš da je šarm manje bitan od nekih drugih karakteristika).

CLEVELAND CAVS

1. ANTHONY BENNETT

Kao što Simmons skoro reče - jebote. Ono, koliko god nitko nije imao pojma u kojem će smjeru otići Cavsi, a nije jer se do zadnjih trenutaka žongliralo s 5-6 imena, ni jedno od tih nije bilo ono Anthonya Bennetta. Koji definitivno ima talenta da se nosi s ostalima iz klase, ali čiji pedigre baš i nije zračio sigurnošću, prije svega zbog nedefinirane buduće uloge u ligi. S tweenerima nikada ne znaš, iako Bennett gotovo sigurno neće igrati na perimetru. Mislim, u ligi koja svakom prilikom bježi u smjeru niskih postava, očekivati da će netko rasnu četvorku koristiti na boku samo zato što ima mekanu ruku baš i nema smisla, zar ne? Bennett je čista četvorka, a to postavlja pitanje - što Cavsi dovraga namjeravaju? Do sada su svake godine riskirali s potencijalom, Thompson i Waiters su dokaz, ali što će sada biti s Thompsonom? Razvijati dva krilna centra u situaciji kada jasno i glasno najavljuješ borbu za playoff nema smisla. Dakle, prvi dojam je sljedeći - ako su toliko vjerovali u Bennetta da su smatrali da ga ne mogu propustiti, onda možemo očekivati kako će idućih dana Thompson napustiti grad.

19. SERGEY KARASEV

Cavsi su dobili čovjeka kojega su htjeli. Karasev je solidan pick, više 3&D potencijal u stilu Bogdanovića nego all-round u stilu Kirilenka, ali i definitivno bolja opcija od Geea, Milesa ili Casspia koje trenutno imaju na rosteru. Tako da bi ga definitivno trebalo priključiti momčadi što prije, ako ne ove, onda svakako iduće sezone nakon još jedne godine u Rusiji.

33. CARRICK FELIX

Tip se motao po top 100 cijelu godinu, atleta sličan Goodwinu, ali puno slabiji kreator i jednako nepouzdan šuter. Totalno iznenađenje, ali Cavsi očito opet idu na kocku. U drugoj rundi je sve dopušteno tako da tu nema većih zamjerki.

ORLANDO MAGIC

2. VICTOR OLADIPO

Igraju na relativno sigurnu opciju, izbor Oladipa znači da biraju čovjeka koji će od prvoga dana ponijeti dio liderskog tereta u svlačionici i koji će pristupom na treningu pomoći mladoj momčadi da što prije stane na noge. Također, ovo je dodatan znak da je Afflalo u izlogu.

51. ROMERO OSBY

Njegovo ime počelo se provlačiti tek zadnjih dana, u Orlandu su očito bili zadovoljni onim što su vidjeli na treninzima pa im nije smetalo što se radi o senioru koji je odrađivao posao smetlara čak i na sveučilištu.

WASHINGTON WIZARDS

3.OTTO PORTER

Očekivani pick, biraju lokalnog momka i možda najsigurniju produkciju ove klase od prvog dana. Plus, ne trebam ni spominjati što ovo znači za league pass vrijednost Wizardsa - trojka Wall, Beal i Porter zvuči kao fantastična jezgra, a kako su mi osobno Beal i Porter možda i najdraži igrači svojih generacija, promatrati ih kako rastu zajedno biti će dodatan gušt. Sada samo treba držati fige da dogodine ne zeznu prostor na salary capu.

35. GLEN RICE JR

Ok izbor, najbolji igrač NBDL-a zaslužio je da netko pokupi prava na njega. Iako bi Wizardsima bilo bolje da su si ostavili Woltersa, tada bi bilo nemoguće ne navijati za njih.

CHARLOTTE BOBCATS

4. CODY ZELLER

Uf. Madafaka. Ne, nije problem u Codyu Zelleru, momak je definitivno zaslužio vrh lutrije puno više od kraja prema kojem smo ga gurali zadnjih mjeseci. Ali, postaje očito da se momčadi prilikom izbora vode karakterom puno više nego potencijalom, što je u neku ruku u redu obzirom na manjak potonjega. Ok, pick Cavsa se baš i ne uklapa u ovaj trend, ali Magic, Washington i Charlotte su očito birali vojnike, ne revolucionare. Sad, koliko god Bobcatsima treba bilo kakav oblik talenta sposoban pomoći odmah i izgraditi pobjedničku kulturu, možda ne bi bilo loše da su se prilikom ovog izbora malo više zaigrali, pogotovo jer im je na raspolaganju bio i Noel.

PHOENIX SUNS

5. ALEX LEN

Ovo je dobar znak za ostatak lige, izgleda da je Gortat itekako dostupan. Što se Alexa Lena u Sunsima tiče, ovo je ok potez - Len možda bude totalni promašaj, ali, postoji šansa da se razvije i u solidnog startnog NBA centra korisnog u oba smjera. Obzirom da su Sunsi tek krenuli u rebuilding i obzirom da je draft ovakav kakav jeste, takav rizik je potpuno prihvatljiv.

29. ARCHIE GOODWIN

Dobar potez, Sunsi su u fazi kada im još jedan igrač zadatka ne znači ništa, a Goodwin ima potencijal biti nešto više.

57. ALEX ORIAKHI

Veteran, šljaker, dobar dodataka za mladu momčad kao 15-i čovjek na rosteru.

NEW ORLEANS PELICANS

42. PIERRE JACKSON

Solidan brzanac, Jackson je završio u New Orleansu kao bonus poklon od strane zahvalnih Sixersa. Možda je ovo znak da se Vasquez sprema otići u nekom drugom paketu, a možda da Pelicansi nemaju pojma što rade jer ne vidim svrhe u izboru još jednog playa, koliko god solidan bio.

Uglavnom, Pelicansi su zamalo ostali bez picka na ovom draftu onoga trenutka kada su Noela poslali u Sixerse za Holidaya. San zvan twin lampposts završio je tako prije nego je počeo, a ne scenu je stupila nova stvarnost koja kaže da će Dell Demps u roku od par godina vjerojatno dobiti nogu. Ovo je sudar novog vala GM-ova sa starom školom koja misli da su all-star nastupi i brojke sami po sebi garancija kvalitete. Ono čega Demps izgleda nije svjestan je da Holiday ne donosi puno više na parket od Vasqueza, samo što to košta oko 8 milja više. Sam po sebi ovaj trade i ne bi bio toliko loš da nije dodatka budućeg picka - odreći se izbora u prvoj rundi dogodine, u povijesnoj klasi, totalno je blesavo obzirom da Hornetsi sigurno neće u playoff, a ostati bez pojačanja kroz draft dvije godine za redom za mladu jezgru koja se još formira nikako nije dobro (istina, postoji top 5 zaštita, ali pored tankiranja koje će izvesti trećina lige, Pelikani će ionako vjerojatno dobiti pick u rasponu od 5. do 13. mjesta). Praktički, sve nade polažu u Davisovu sposobnost da privuče slobodne igrače, koja je u ovom trenutku još uvijek slabašna. A bez rasne podrške, mogla bi takvom ostati još neko vrijeme.

SACRAMENTO KINGS

7. BEN MCLEMORE

Slično kao i Pelicansi s Noelom, Kingsi su dovedeni u situaciju u kojoj nisu mogli propustiti potencijal. Kao šuter i atleta sposoban igrati obranu, McLemore bi mogao donijeti balans Cousinsovoj igri i pri tome profitirati od njegovih povratnih. Jasno, sve je to čista teorija dok ne vidimo kako će novi trener Malone posložiti momčad, ali možemo očekivati kako će McLemoreov šut igrati značajnu ulogu od prvog dana.

36. RAY MCCALLUM

Bilo je i boljih playeva, ali McCallum je najbolji šuter u ponudi.

DETROIT PISTONS

8. KENTAVIOUS CALDWELL-POPE

Iako su na raspolaganju imali Burkea, Dumars se nije odlučio pokušati pronaći novog Isiaha Thomasa. Što je u jednu ruku i logično jer bi dvojac Burke-Knight bio samo takva obrambena rupa. Kako bi izbor McColluma doveo do sličnog problema, posezanje za Caldwell-Popeom dobar je potez. Momak je pošteni swingman koji će pomoći u oba smjera, a kako će se napad ionako više vrtiti kroz Monroea nego kroz Knighta, taj manjak playmakerske iskre u postavi mogao bi se kompenzirati. Samo treba vidjeti koliko će Cheeks razviti Knighta, jer od toga ovise budući potezi franšize.

37. TONY MITCHELL

Pistonsi zaokružuju solidan draft, Mitchell ima potencijal biti solidan stretch partner startnom dvojcu pod košem. Najbolje od svega, dolazak do tog saznanja neće ih previše koštati.

56. PEYTON SIVA

Ok dodatak ljetnoj ligi, Pistonsima treba dubina na jedinici i Siva je vrijedan ozbiljnijeg pogleda.

MINNESOTA TIMBERWOLVES

14. SHABAZZ MUHAMMAD

Razočarani Wolvesi su uzeli najboljeg igrača na raspolaganju (Burkea) i pretvorili ga u dva picka Jazza. Šteta, ne bi bilo loše vidjeti Adelmana kako se igra s Rubiom i Burkeom u svom sistemu s dva playmakera, ali Saunders je ostao bez Oladipa (očekivano) i Caldwell-Popea (manje očekivano) i očito nije imao plan B. Shabazz Muhammad nije rasni šuter kakav im treba da širi sredinu za pick & roll Rubia i Lovea, plus je višak ako ostane Kirilenko. Kao strijelac s klupe mogao bi imati određenu vrijednost, ali daleko je to od učinka koji bi mogli smatrati pojačanjem, pogotovo jer znamo kakav je Adelman prema rookieima. Plus, to je još jedan upitan karakter i još upitniji košarkaški IQ pored Williamsa, tako da je pitanje samo tko će prije izgubiti živce, Adelman ili Love.

21. GORGUI DIENG

Ovo je pak siguran pick, odlično osiguranje za Pekovića i Lovea, ujedno i poprilična garancija da neće zadržati Stiemsmu.

52. LORENZO BROWN

Solidan back-up play, ali problem je što Wolvesima pored Ridnoura i Baree još jedan nije potreban.

59. BOJAN DUBLJEVIĆ

Stretch visoki, na tragu Teletovića, ostaje u Španjolskoj barem do 2015. Sve što Wolvesima treba u ovoj fazi.

PORTLAND TRAIL BLAZERS

10. CJ MCCOLLUM

Da, ovaj draft je definitivno opravdao očekivanja kada je zabava u pitanju - što ima logičnije od toga da Blazersi izaberu McColluma, čovjeka kojega mnogi smatraju Lillardovim klonom? Ne stranu ironija situacije, ovo je dobar pick jer McCollum zna zabijati, a kao lider druge postave u Portlandu imat će prilike to i raditi iz večeri u večer. Uz malo sreće, Portland je izvukao maksimum iz ove situacije i riješio jedan bitan problem, manjak kreatora u rotaciji.

31. ALLEN CRABBE

Krpanje klupe nastavlja se i dovođenjem Crabbea, solidnog šutera koji će kroz ljetnu ligu dobiti šansu izboriti se za roster (i koji ih je koštao dva buduća picka druge runde). Obzirom na konkurenciju, to će mu vjerojatno poći za rukom. Bye bye Saša Pavlović.

39. JEFF WITHEY

Ok, sada uz Leonarda imaju još jednu zamjenu za startnog centra. Kojega još nisu pronašli. Ali, solidan pick, pogotovo za drugu rundu.

45. MARKO TODOROVIĆ

Uz Abrinesa ovo je jedini igrač za kojega nije teško predvidjeti da je promašaj. Centri kasnije sazrijevaju, ali Todorović je drvo čak i za Euroligaške pojmove.

PHILADELPHIA SIXERS

6. NERLENS NOEL

Pelicansi nisu imali izbora, uzeli su Noela svjesni da ga uvijek mogu iskoristiti u nekom budućem tradeu i nisu dugo čekali. Novi GM Sixersa očito je bacio dobar pogled na roster, shvatio da se mora početi rješavati skupih i prosječnih igrača, pa je odmah ponudio svog all-stara Holidaya za Noela. Ovo je rizičan, ali ne i glup trade. Šokantan na prvu loptu svakako, ne događa se često da se netko preko noći odrekne nominalno prvog igrača, ali Hinkie je iz pozicije čovjeka koji ima 11. pick došao do igrača koji je po mnogima najveći potencijal ove generacije. A to što se pri tome odrekao Holidaya sigurno ga manje muči nego one koji u njegovim praznim brojkama nisu bili u stanju vidjeti bolno prosječnog igrača s bahatom plaćom.

11. MICHAEL CARTER-WILLIAMS

Sjajan pick, posebice u svjetlu prijašnjeg tradea za Noela. MCW će dobiti ključeve mlade momčadi u ruke i pri tome sigurno neće napraviti ništa lošiji posao od preplaćenog Holidaya. Ovo jasno govori o viziji novog GM-a Sixersa, čovjeka koji je očito do grla u analitici i koji shodno tome ne vidi nikakvu specijalnu vrijednost u Holidayu. Možda se kocka ne isplati, ali u teoriji zvuči odlično - ne samo da su Sixersi završili s dva top 10 igrača ove klase, već će vjerojatno imati i dva top 10 igrača dogodine zbog onog picka Pelicansa. E, tako se radi rebuilding.

54. ARSALAN KAZEMI

Najbolji skakač na NCAA razini, možda uspije prevladati nedostatak centimetara i atleticizma i izboriti se za rolu smetlara.

Kao bonus, Hinkie je sinoć potvrdio i ime novog trenera - još jedan Popov pomoćnik dobiva šansu, ovaj put je u pitanju Brett Brown.

OKLAHOMA CITY THUNDER

12. STEVEN ADAMS

Još jedan prospekt za Thunder, koji će uskoro imati više igrača u NBDL franšizi nego na originalnom rosteru. Na stranu sve, Adams je dobar R&D potencijal koji bi se jednoga dana mogao pridružiti jezgri kao solidan član rotacije.

26. ANDRE ROBERSON

Kako im Adams neće biti od pomoći odmah, dovođenje Robersona riješit će i taj problem. Prvotno izbor Warriorsa, Roberson je odličan skakač koji bi se energijom mogao sjajno uklopiti uz frontcourt sastavljen od Ibake i Duranta.

32. ALEX ABRINES

Ovog klinca sam čak i vidio, nema ni zrno talenta ili kreativnosti jednog Rudya ili Llulla, u najboljem slučaju bit će generički bek. Bačen pick.

40. GRANT JERRETT

Klinac se nije proslavio kao brucoš, ali je hrabro izašao na draft svjestan da ima fizikalije i pick & pop potencijal koji će nekoga definitivno zainteresirati. I pogodio je - kada te još nitko nije pošteno ni skautirao, veće su ti šanse jer nitko nije upoznat s tvojim manama.

DALLAS MAVERICKS

18. SHANE LARKIN

Da bi uštedjeli nekih 300 000 dolara na salary capu (razlika u maksimumu za prvu godinu između 13. i 18. picka), Mavsi su se preko Bostona i Atlante spustili do Shanea Larkina. Što se to događa sa svijetom kada je Mark Cuban ovako oprezan? Njegov strah od novog poreza graniči s patologijom, ali očito smatra da mu treba sav raspoloživi prostor za dovesti Dwighta Howarda (ako je tako, zašto su uopće pristali imati pick u prvoj rundi?). Uglavnom, Larkin im se očito sviđa - pobogu, zadržali su ga - a i s razlogom. Vrhunski hakler koji bi mogao ponoviti poneki trenutak pick & roll magije Dirka i Terrya prije nego Nowitzki ode u mirovinu.

43. RICKY LEDO

Iako zvuči kao južnoamerički prospekt koji voli sladoled, Ricky je spreman staviti se na raspolaganje dogodine. Barem da popuni broj imena na rosteru. Obzirom da je totalna nepoznanica, možda bude i krađa drafta. Inače, skrasio se u Mavsima nakon što je prošao kroz Milwaukee i Philadelphiu, možda čak i Atlantu, tako da je imao burnu noć.

UTAH JAZZ

9. TREY BURKE

Jazzu je zahvaljujući kaosu tijekom prvih 8 pickova u krilo upao jedan od 3 najspremnija igrača na draftu. Sada više ne moraju razbijati glavu oko toga da li preplatiti Jenningsa ili Teaguea, našli su svog lidera i postali jedni od pobjednika drafta. Što je obzirom na početnu poziciju popriličan uspjeh.

27. RUDY GOBERT

Rudy Gobert i njegova povijesna krila možda neće tako skoro u NBA, ali Utah Jazz uvijek može sanjati o tome da su nabavili zamjenu za Marka Eatona.

MILWAUKEE BUCKS

15. ANTETO

Ovo je taman period za kocku, a Bucksi su se itekako kockali izborom našeg dragog Anteta. Pogotovo u svjetlu priča koje kažu da bi Anteto rado u NBA odmah. Vjerojatno neće, što znači da će Bucksi ipak morati malo pričekati prije nego rosteru dodaju još jednu sumnjivu putovnicu.

38. NATE WOLTERS

Bucksi su se zamalo kockali i ovim pickom izabravši Ledoa, ali im je valjda bilo previše imati dva buduća all-stara na rosteru pa su ga zamijenili za sigurnu stvar. Wolters će biti iskra s klupe, ovisno o ostanku Jenningsa možda i nešto puno više.

BOSTON CELTICS

13. KELLY OLYNYK

Olynyk i Melo su sjajna unutarnja linija ako vam je cilj Andrew Wiggins. Najbolje od svega, osim što se za njega odrekli Nogueire, usput su se odrekli i dva picka druge runde. Ainge mora da stvarno voli ovog momka.

A očito voli i draft dogodine jer je razbucao momčad po kratkom postupku. Nakon Doca, izgleda da su poslali i Garnetta (navodno pristao na trade) i Piercea, uz Terryev ugovor, u Brooklyn za tri buduća picka prve runde (koji bi mogli biti zanimljivi ako se KG, PP i JJ raspadnu, a Lopezu opet otkaže stopalo, što uopće nije nerealno očekivati već i prije 2016.) i zadnju godinu Humphriesova ugovora (kojemu je bolje da ne dolazi u Boston da ga Rondo ne bi opet zaskočio). Problem je što su pri tome prihvatili i Geralda Wallacea, čije prisustvo ruši bilo kakvu financijsku dobit od ovoga tradea.

Tako da je ovo čisto tankiranje od strane Bostona, ujedno i početak dugog rebuildinga, a nešto slično su već pokušavali izvesti i u lovu na Duncana i Odena/Duranta. Ako itko zna kolika je vrijednost top talenta, to je momčad koja je osvojila svu onu hrpu naslova, tako da im ne možemo zamjeriti na strategiji. Ali, možemo se pitati - zar nije bilo boljih rješenja?

53. COLTON IVERSON

Da ne bi prekinuli tradiciju izbora bijelog drveta svake godine, Pacersi su zamalo doveli budućeg cimera za Plumleea (plus, nikada dosta bijele boje na klupi kada igraš u Indiani), ali ubrzo su ga prodali Celticsima koji će dvojcu Olynyk - Melo dodati i Coltona kako bi još sigurnije stupali stazama tankiranja. Plus, i u Bostonu je bijela klupa poželjna. Jedini problem - znači li ovo da je Shavliku Randolphu odzvonilo?

ATLANTA HAWKS

16. LUCAS NOGUEIRA

Preko Bostona i Dallasa stigao je čovjek zvan Bebe do Atlante koja je uz njega dobila i prva na kasnije izabranog Muscalu i lani izabranog Jareda Cunnighama.

17. DENNIS SCHROEDER

Ovo je nužni loto listić u ovom trenutku, Schroeder očito ima vrijednost kao projekt, ali i kao potencijalni mamac u nekom tradeu. Uglavnom, Hawksi gomilaju potencijal i prostor na salary capu, samo da pri tome ne zaborave popuniti roster (kako stvari stoje, i oni bi mogli u tankiranje, pitanje je hoće li dogodine na Istoku biti 5 momčadi s pozitivnim scoreom).

44. MIKE MUSCALA

Hawksima trebaju igrači, a Muscala je spreman pomoći odmah.

47. RAUL NETO

Još jedan igrač koji neće tako skoro u NBA. Danny Ferry je sjajan, mislim da nitko nikada ranije nije izabrao tri picka koja ne misli koristiti dogodine.

CHICAGO BULLS

20. TONY SNELL

Zanimljiv izbor Bullsa - umjesto da posegnu za nekim od dostupnih visokih ili barem zamjenom za Bellinelia ili Robinsona, odlučili su se kockati s još jednim 3&D potencijalom koji uglavnom duplira vrline Denga i Butlera. Dugi swingman koji se zna kretati bez lopte (cijeli sistem Lobosa bio je izgrađen oko toga da mu se omoguće otvoreni šutevi), zabiti otvorene trice i ima potencijal smetati u obrani svojim rasponom ruku. Možda ovo znači da je Deng stvarno u izlogu, a možda i da im se čovjek jednostavno svidio.

49. ERIK MURPHY

Ovo nije tip visokog koji bi se trebao uklopiti u obranu Bullsa, ali možda uspiju nešto izvući iz njegove sposobnosti da šutira tricu.

BROOKLYN NETS

22. MASON PLUMLEE

Još jedno drvo porodice Plumlee stiglo je u ligu, Netsima se ostaje samo nadati da će iz njega moći izvući desetak minuta po večeri kao zamjeni za Lopeza, možda i poneku više ako bude u stanju igrati uz Brooka (moguće, obzirom da je Brook razvio sjajan šut s poludistance). Ipak, ne bih se kladio, pogotovo ne kada sam čuo da zvuči kao crna žena.

Na stranu sve, Plumleea treba slaviti jer je to jedan od očito rijetkih pickova koje će navijači Netsa doživjeti za vladavine Prokhorova. Koji je mrtvo hladno Celticsima ustupio sve parne godine na idućih 5 draftova (dao bi im on i neparne da mu to ne brane pravila lige) i još jednom jasno pokazao iz kojega svijeta dolazi.

INDIANA PACERS

23. SOLOMON HILL

Pacersi su drugu godinu za redom ispucali pick prve runde na igrača koji će teško do uloge u momčadi. Hill je skakač i podizač energije koji neće zamijeniti Hansbrougha, tako da sve ovisi o tome koliko će uspješno zabijati tricu. Uspije li se razviti u 3&D igrača na perimetru, mogao bi biti od koristi, ne uspije li, Indiana si je upravo dovela novog Sama Younga.

NEW YORK KNICKS

24. TIM HARDAWAY JR

Knicksi su imali slabosti na bokovima, tako da je Hardaway mlađi logičan pick. All-round igrač koji bi se mogao dobro uklopiti u kretanje lopte po perimetru (dok lopta ne dođe do Carmela) koje preferira Woodson.

LOS ANGELES CLIPPERS

25. REGGIE BULLOCK

Ok pick, nemam pojma može li Bullock igrati NBA obranu, ali zabijati će trice iz kuta bez problema. Ne uspiju li pronaći bolju opciju od Butlera na trojki, mogao bi dobiti značajniju ulogu u rotaciji nego se itko nada.

DENVER NUGGETS

46. ERIC GREEN

Combo strijelac, najbolji u NCAA prošle godine. Dovoljno da natjera Nuggetse da bace pogled.

55. JOFFREY LAUVERGNE

Još jedan Francuz za povećati koloniju u Denveru, posebice nakon što su Goberta neobjašnjivo poslali u Salt Lake City. Zanimljiva kombinacija godina i atleticizma.

Nuggetsi su do njega došli preko Memphisa, koji im je u paketu poslao i Darrella Arthura, dok je u suprotnom smjeru otplovio Koufos. Znači, era JaValea počinje.

SAN ANTONIO SPURS

28. LIVIO JEAN-CHARLES

Spursima očito nije trebao nitko za popunu rostera, odlučili su se klinca koji iza sebe ima jednu dobru utakmicu, ali i donosi zanimljivu kombinaciju atleticizma i fizikalija.

58. DESHAUN THOMAS

Ako itko od njega može napraviti 3&D igrača, to su oni. Dobar posao prije svega za Thomasa.

GOLDEN STATE WARRIORS

30. NEMANJA NEDOVIĆ

Kako su Wolvesi dobili drugi pick od Jazza, za još jednim stvarno nije bilo potrebe te su ga poslali u Oakland (zajedno s nebitnim Malcolmom Leeom). Warriorsi su tako ipak završili na draftu gdje su napravili kaos miksanjem pickova (Roberson u Oklahomu, zatim i Goodwin u Phoenix) dok se nisu odlučili za Nedovića, combo haklera koji je teoretski spreman već od iduće sezone doći i pokušati zamijeniti Jarretta Jacka. Čudno je jedino što nisu ostali pri prvotnom izboru Robersona koji je mogao biti solidna zamjena za Landrya.

HOUSTON ROCKETS

34. ISAIAH CANAAN

Evo se i Rocketsi upisuju među one koji su birali, Canaan je njihov izbor između hrpe potencijalnih back-up playeva.

MEMPHIS GRIZZLIES

41. JAMAAL FRANKLIN

Koliko god je Franklin bio previše primamljiv ovako nisko, Memphis si nikako nije mogao dopustiti izabrati još jednog swingmana upitnog šuta, kao da otvoreno pozivaju da im se rugamo.

60. JANIS TIMMA

Da se barem preziva Timmy, možda bih i razumio ovaj potez Memphisa. Ime dotičnog sam vidio na listama euro prospekata, ali uglavnom na dnu. Toliko o prvom draftu novih Grizzliesa.

Doduše, poslavši pick druge runde i Arthura za Koufusa riješili su barem pitanje poštene zamjene za Gasola, usput otvorivši pri tome prostor Davisu.

LOS ANGELES LAKERS

48. RYAN KELLY

I Lakersi se upisuju na listu birača i daju priliku Ryanu Kellyu da ih zastupa na ljetnoj ligi. Najvažnije, izabran je prije Murphya.

MIAMI HEAT

50. JAMES ENNIS

A da noć ne protekne bez njih pobrinuli su se i šampioni dovođenjem Ennisa od Hawksa u zamjenu za budući pick. Još jedan sirovi atleta s kojim će trebati ozbiljno raditi da izbrusi 3&D potencijal. Problem je što ima već 22 godine, pa je pitanje ima li se tu što brusiti.

Zaključak?

Od očekivanih imena u drugoj rundi izostao je smao Jackie Carmichael, možda i Phil Pressey koji se spominjao u kombinacijama Celticsa. Od razvikanih imena primjetan je samo izostanak CJ Lesliea. Sve u svemu zabavan draft, posebice u prvoj rundi kojoj nije nedostajalo ni šokova ni zabave. Vrhunac večeri bi tako svakako bio ponovni susret Sterna i Hakeema (sjajan potez novog komesara Silvera, dovođenje prvog picka kojega je komesar ikada pročitao s pozornice stvarno je izgledalo kao iznenađenje za Sterna iako vjerojatno nije bilo) da se nije dogodio dogovor između Netsa i Celticsa oko mega tradea koji će Netse učiniti onim što su Lakersi bili lani, a Boston kantom za napucavanje.

A sad po dozu kofeina i na posao. O konačnim pobjednicima i gubitnicima više ovih dana.

2Sep/120

RANKING THE GM’S

Posted by Gee_Spot

Za predstavljanje najodgovornijih ljudi svake franšize prvotno sam zamislio najobičnije nabrajanje kroz koje bi, u nekoliko osnovnih crtica, prije svega istaknuo put kojim je dotični stigao do današnje pozicije. Međutim, kako se rangiranje pokazalo izuzetno zabavnim, i ovom prilikom odlučio sam ići nekim redom, točnije od najboljeg do najslabijeg GM-a. Formula kojom je izračunat poredak poprilično je jednostavna i uključuje

- potrošeni financijski iznos za roster
- kvalitetu rostera (zajedno uključeni i draft i tržnica)
- rezultat na kraju sezone

Dok sam kod vlasnika definitivno mogao napraviti bolji posao da sam uzeo veći vremenski uzorak jer u njihovom kontekstu rezultati jedne sezone ne znače previše, kod GM-ova se itekako da ocjenjivati rad od godine do godine. Jednim dijelom i zato što se smjenjuju ogromnom brzinom – samo ovoga ljeta čak 7 franšiza promijenilo je svog prvog čovjeka (8 dodamo li popisu i Warriorse koji su svog čovjeka odredili još u proljeće dok je sezona bila u tijeku).

Uglavnom, kako je u pitanju samo jedna godina, količina uloženog novca, odnosno da li je netko do rezultata došao u granicama salary capa ili plaćanjem poreza na luksuz, igra bitnu ulogu. Naravno, taj ukupni iznos zatim je stavljen u ravnotežu s kvalitetom rostera, kako bi oni koji su plaćali više za manje talenta bili kažnjeni, a oni drugi, koji su s manje resursa imali više talenta na raspolaganju, bili nagrađeni.

E, sad se postavlja pitanje kako odrediti kvalitetu i razinu talenta, za što sam posegnuo za vlastitim sustavom bodovanja koji će biti predstavljen kada dođe red na rangiranje igrača. I tu je kvaliteta ujednačena s cijenom (nije isto plaća li netko za all-star igrača 6 ili 16 milja). Na kraju je na sve dodan uspjeh konačnog proizvoda, točnije omjer pobjeda i poraza na kraju sezone.

Rezultati su opet ispali više nego očekivani, s dežurnim krivcima na vrhu i dnu, uz poneku neizbježnu iznimku koja se provukla zahvaljujući rupama sistema (i to ne samo ovoga kojim se bavimo u okvirima mašte, već i onog stvarnog od krvi i mesa, ili bolje da kažemo dolara i mesa). U rangiranje je, nažalost, upalo samo 22 GM-a, a definitivno moram spomenuti kako su ispala dva top 7 imena.

Naime, Larry Bird bi bio neprikosnoveni broj 2 na ovom popisu (jedini preko 700 bodova uz prvoplasiranog), a Kevin O'Connor, GM godine po mom subjektivnom dojmu, završio je kao sedmoplasirani. Kako je Larry odlučio otići u mirovinu, a O'Connor prepustiti ulogu GM-a novoj nadi iz Popovicheve ergele Dennisu Lindseyu kako bi se više posvetio upravljanju klubom (iako nema sumnje da će i dalje, kao što je uostalom bio i slučaj s Birdom u Indiani, njegova biti zadnja i po pitanju popune rostera), odlučio sam ih jednostavno preskočiti ovom prilikom te radije predstaviti nove ljude zadužene za dnevnu komunikaciju između momčadi i uprave.

Uz svako ime bit će navedena i grana kojoj pripada. Bilo da se radi o klasičnom nastavljaču loze, nekome tko je tek dobio priliku od dotičnog mentora ili o nadobudnom učeniku koji nastavlja put svog učitelja, pripadanje pojedinom klanu izuzetno je zanimljivo jer, osim trendova, objašnjava i samo funkcioniranje lige, točnije zašto su neki klubovi u međusobno boljim odnosima od drugih. Slično kao što će moćni agent lakše zaposliti svoga klijenta, tako će i oni s obiteljskim vezama puno lakše pronaći zajednički interes.

1. Sam Presti (Thunder), 780 bodova, Gregg Popovich

Ovo ne treba previše objašnjavati, Presti je jedini u cijelom izboru koji je bio u praktički samom vrhu u sve tri kategorije. Jasno, s novim ugovorima Westbrooku (koji kreće od ove sezone pred nama) i Ibaki (koji kreće od iduće), više neće biti moguće imati ovakvu razinu talenta i ne plaćati porez, ali u prethodnoj sezoni to je još uvijek bilo ostvarivo. Skromna potrošnja, vrhunska razina talenta, nastup u Finalu – Presti je odradio posao za anale.

Također, pripadnost Popovichevoj grani je više nego očita – Pop ga je uzeo pod svoje još kao klinca te ga je proveo kroz sve faze organizacije dok mali nije dovoljno stasao da može preuzeti svoju franšizu.

2. Gar Forman (Bulls), 610 bodova, Jerry Krause

Rezultati Bullsa i količina prikupljena talenta usprkos Reinsdorfovoj opreznosti (da ne kažem škrtosti) dovoljni su da Forman zauzme poziciju koja, kao što smo ranije naveli, pripada Larryu Birdu. Naravno, ovakvu učinkovitost bit će teže održati kada od iduće sezone Roseov ugovor s rookie dolara skoči na max max vrijednost (za razliku od tipičnog max ugovora nakon rookie ugovora koji u prvoj godini iznosi oko 13 milja, Rose ima pravo na dodatne 3 milje povišice jer je višestruki all-star i jer je bio MVP lige, što je pravilo uneseno u novi kolektivni samo zbog njega).

Što se pripadnosti Krausevoj školi tiče, ona je neupitna – nekadašnji GM Bullsa doveo ga je u klub kao skauta, što je i sam Krause bio u svojim početcima u ligi, da bi ga prije odlaska u mirovinu godinama pripremao za najveće zadatke.

3. Masai Ujiri (Nuggets), 610 bodova, Bryan Colangelo

U donjoj trećini lige po potrošnji, u gornjoj po okupljenom talentu i rezultatima, to je formula koja je GM-a Denvera dovela do samog vrha čak i prije nego smo uračunali ovoljetno dovođenje Iguodale.

Rođenog Nigerijca je nakon skautskih epizoda u Orlandu i Denveru otkrio mlađi Colangelo i povjerio mu ulogu glavnog skauta Raptorsa, da bi ga nakon nekoliko godina promovirao i u svog asistenta, što je posao koji je obavljao dok ga Nuggetsi nisu angažirali, ovaj put u značajnijoj ulozi.

4. Glen Grunwald (Knicks), 610 bodova, Isiah Thomas

Opet na Knicksima dolazimo do sitnog problema - obzirom na famu o njihovom lošem menadžmentu ovako dobar plasman bode u oči, zar ne? Međutim, isto kao što i u slučaju Dolana postoji dobro objašnjenje za ulazak u gornju polovicu vlasnika (Knicksi su playoff momčad, plus kako njihova prosječna ulaznica košta duplo više od iduće franšize generiraju toliku dobit da ih je smiješno proglasiti gubitnicima), tako su stvari i u slučaju Grunwalda kristalno jasne.

Prvo, Knicksi su prošle godine, vjerovali ili ne, spadali u donju polovicu lige po potrošnji. Jasno, to je rezultat čišćenja kojega je godinama provodio Donnie Walsh, ali činjenica je kako je Grunwald lani bio odgovoran za kvalitetan playoff roster za skroman iznos. Što je rečenica koju nećemo imati prilike često reći kada su Knicksi u pitanju, uostalom već ovoljetna potrošnja i gomilanje novih ugovora (Kidd, Camby, Felton) lansira New York debelo u zonu poreza.

Dakle, Grunwaldovi rezultati po pitanju skupoće rostera sigurno više neće biti ovako pozitivni, ali oni vezani uz talent hoće. Anthony i Chandler su garancija tako nečega, a ključnu ulogu u cijeloj priči igra i luksuz kojega si možete priuštiti kada vodite klub smješten u New Yorku – veterani vam daju popust samo da mogu zaigrati u Madisonu (lani ih je tako častio Smith, ove godine Brewer). Plus, slučaj Lin i davanje šanse Novaku dodatno su nabili bodove Grunwaldu, praktički iz ničega Knicksi su iskopali dva (tri dodamo li i Smitha) kvalitetna rotacijska igrača koja su potpuno nadoknadila promašen ugovor Stoudemireu.

Grunwald je karijeru u Knicksima počeo kao Thomasova desna ruka i čovjek od povjerenja, da bi se tijekom Walshove epizode na kratko pritajio. Čim su Dolan i Walsh dosadili jedan drugome, Grunwald je odmah isplivao na površinu, potvrdivši time još jednom nagađanja da Thomas, makar službeno nije dio kluba, i dalje igra značajnu ulogu u krojenju smjera kojim idu Knicksi.

5. Pat Riley (Heat), 600 bodova, Jerry West

Kada izvedete ono što je Riley izveo prije dvije godine, mjesto u vrhu vam je garantirano. Ono što ga malo vuče prema dolje izuzetna je skupoća ovakvog rostera, dobrim dijelom i zbog pogrešaka s midlevel ugovorima potrošenim igračima poput Haslema i Millera.

Povezanost Rileya i Westa je očita, upravo pod legendarnim GM-om Lakersa Riley je po prvi put učio o poslu kojega će se uhvatiti u budućnosti, a trojka Buss-West-Riley koja je vladala Lakersima u njihovim zlatnim godinama predstavlja pobjedničku kombinaciju na vrhu kakva će se teško opet okupiti. Dodaj još Magica i Abdul-Jabbara na parketu i jasno je kako se s tadašnjim Lakersima može mjeriti malo koja franšiza u povijesti (dobra ideja za iduće ljeto, rangiranje najboljih momčadi svih vremena), a kamoli neka od današnjih. Svaka čast i novim Lakersima i Heatu i Thunderu, ali nitko nije ni blizu all-round veličini ovakve kombinacije uprave i igrača kakvu su Lakersi prezentirali '80-ih.

6. R.C. Buford (Spurs), 550 bodova, Gregg Popovich

Kakav bi to izbor bio da se pri vrhu ne nađe arhitekt Spursa i dugogodišnji Popov čovjek od povjerenja. Ono što je Buforda izbacilo iz konkurencije za više pozicije relativno je netipična skupoća lanjskog rostera Spursa, jednostavno nismo navikli da oni budu među onima koji plaćaju porez. Ovoljetni novi i znatno niži ugovor s Duncanom omogućit će povratak na standardni nivo učinkovitosti već od ove sezone.

Buford je inače direktni učenik Larrya Browna, baš kao i Pop koji je od Brownea naučio sve što zna o košarci, dakle potječu iz istog klana, ali Pop je bio taj koji ga je iz trenerskih voda prebacio u administrativne, prvo kroz ulogu skauta, zatim svog pomoćnika dok je bio GM i na kraju kao nasljednika.

7. Danny Ainge (Celtics), 480 bodova, Red Auerbach

Iskreno, čak sam malo i iznenađen poprilično dobrim plasmanom Aingea, obzirom na skupoću rostera (od Celticsa su lani rastrošniji bili samo Lakersi) i osrednje rezultate (kada imate Piercea i Garnetta u all-star formi i Ronda u naponu snage, mučenje do 39 pobjeda trebalo bi se moći izbjeći). Gornja razina talenta izvlači stvar, ali Ainge ujedno označava i trenutak kada ovaj izbor ulazi u svoju sivu fazu, što je vidljivo i po broju bodova (padamo ispod 500).

Ainge je inače imao zanimljiv put, kao igrač bio je obožavan od svih trenera za koje je igrao zbog liderskog gena, a prvi posao povjerio mu je Jerry Colangelo koji ga je usprkos manjku asistentskog iskustva postavio za trenera Sunsa. Ipak, Ainge nije dugo izdržao kao trener (to je jedna poveznica koju dijeli sa svojim kolegama iz igračkih dana poput Birda i McHalea, njima je igra očito djelovala toliko jednostavno da nemaju živce prezentirati je igračima slabijeg košarkaškog IQ-a), a u košarku se vratio tek na nagovaranje Reda Auerbacha koji je 2003. još uvijek bio izuzetno utjecajan u hijerarhiji Celticsa. Obzirom da je Red bio GM i predsjednik u zlatnim danima Bostona u kojima je sudjelovao i Danny, nema sumnje da je i on uočio u Aingeu iste one kvalitete koje su kasnije hvalili Adelman i Westphal, a isto tako nema sumnje da je Ainge stekao prvi uvid u to kako funkcionira franšiza upravo kroz Redov rad. Uostalom, stalna poigravanja s tradeovima i minimalna količina informacija koja dolazi iz kluba (a one koje dolaze uglavnom su dimna zavjesa) tipična su obilježja Redovog stila.

8. Chris Wallace (Grizzlies), 470 bodova, Rick Pitino

Iako je djelovao po receptu sličnom onome Larrya Birda, a taj je nakrcati momčad s nekoliko solidnih igrača umjesto s par odličnih, Wallace je lani imao čak 20 milja skuplji roster od onoga Indiane. Razinom talenta pak našli su se jedni do drugih, u samoj sredini, a jednako blizu bili su i po rezultatima. Ukratko, Wallace je, nakon niza klimavih godina koje je obilježio trade Gasola u Lakerse, u zadnje vrijeme odrađivao vrlo solidan posao.

On je svoj put počeo kao dio tima Ricka Pitina u Bostonu, a nakon što se Slick Rick vratio u NCAA vode, Wallace je ostao u ulozi GM-a sve dok Auerbach nije odlučio da je vrijeme da se klub vrati korijenima (Aingeu).

9. Bryan Colangelo (Raptors), 470 bodova, Jerry Colangelo

Štedljivi Raptorsi odradili su solidan rebuilding nakon odlaska Chrisa Bosha, a upravo je taj segment pomogao Colangelu mlađem da dođe do bodova za ovaj relativno visok plasman.

Bryan je u Raptorsima već 7 godina, a posao je izučio uz oca, današnjeg prvog čovjeka USA reprezentativne košarke, Jerrya Colangela, koji je sina odgajao za nasljednika na poziciji GM-a u Sunsima kojih je bio vlasnik. Na toj poziciji Bryan je trajao više od desetljeća, da bi nakon prodaje kluba Robertu Sarveru obitelj Colangelo postala nepoželjna u Phoenixu.

10. Daryl Morey (Rockets), 450, Danny Ainge

Morey je poznat po tome što je prvi statistički analitičar kojem je netko povjerio posao GM-a, a većinu godina, iz ovih ili onih razloga, uspjelo mu je momčad održati tek na rubu plasmana u playoff. Slična stvar ponovila se i u ovom izboru – u sve tri kategorije Morey se našao u sredini, točnije malo ispod petnaeste pozicije. Čovjek je doveden kako bi donio prednost pred puno konzervativnijim pristupima slaganja momčadi, a na kraju je ispao majstor mediokritetstva. Ovoj ironiji je ipak došao kraj – ovoljetnim potezima Rocketsi su osuđeni na dno, pa će biti zanimljivo pratiti hoće li Morey ostati odraditi još jednu rundu ili je stigao kraj "naprednoj analizi".

Inače, Morey je prvu šansu u NBA dobio u timu Dannya Aingea, koji je poznat kao jedan od najvećih pobornika skautinga kroz brojke. Uostalom, činjenica da je Morey u Rocketsima i da se još dva imena iz ovog miljea stalno spominju kao kandidati za buduće GM-ove (jedan od Aingeovih pomoćnika Zarren, te Moreyev prvi čovjek Hinkie), jasno govore da Ainge tiho gradi vlastitu granu.

11. David Kahn (Wolves), 450, Donnie Walsh

Kahn je godinama bio predmet sprdnje (s razlogom), ali kolo se polako okreće. Lanjska momčad je bila jeftina, ali dovoljno talentirana. Nažalost, zbog spleta okolnosti ne i uspješna, a to je nešto što bi se moglo promijeniti već u ovoj sljedećoj sezoni u koju Wolvesi ulaze pojačani, još uvijek dovoljno skromni glede salary capa i kao ozbiljni pretendenti na playoff.

Kahn je inače stvarno radio svašta u svojoj karijeri, bio je čak i na dnu hranidbenog lanca kao piskaralo, a prvu šansu u košarkaškim upravnim poslovima pružio mu je Donnie Walsh, kod kojega je u Indiani izučio zanat.

12. Lance Blanks (Suns), 440, Gregg Popovich

Zamijenivši Nasha Dragićem, a Hilla Beasleyem, Blanks dogodine zasigurno neće biti na ovako solidnoj poziciji. Ako ništa drugo, Sunsi barem neće biti skupi. Nije tajna da Blanks posao obavlja u simbiozi s bivšim agentom Lonom Babbyem (on je zadužen za financijsku stranu, Blanks za evaluaciju talenta), kao ni to da je Sarver taj koji ima zadnju riječ u svim odlukama.

Blanks je jedan od manje zapaženih Popovih potomaka, posao je učio kao skaut u Spursima (bio čak i lokalni TV komentator), da bi zatim bio pomoćnik Dannyu Ferryu, još jednom Popovom učeniku, u Cavsima. U Sunse je sletio kao nasljednik Stevea Kerra, u tipičnom potezu Sarvera da za male pare pronađe kvalitetu. U neku ruku Sarver je najavio maniju za GM-ovima iz ergele Spursa koja je do vrhunca došla ovoga ljeta, ali teško je reći da je pogodio – osim Gortata, Blanks je uglavnom pucao u prazno (vraćanje Dragića kojega je sam trejdao jedan je od tih poteza, kao i uz to vezan bačen pick na Kendalla Marshalla), a ni Lon Babby kao iskusni agent nije previše pomogao, osim da se ogroman novac potroši na Turkoglua i Childressa (gle čuda, baš njegove klijente). Jedina zasluga mu je zadržavanje Granta Hilla u klubu zadnjih nekoliko godina (također ga zastupa).

13. Donnie Nelson (Mavs), 410, Don Nelson

Lanjska odluka da se ignorira obrana naslova koštala je Nelsona boljeg rezultata (kao i Cubana, na kraju krajeva). Dallas je imao osrednje rezultate i osrednju razinu talenta, ali i dalje užasno skup roster (iza Lakersa, Celticsa i Heata). Ipak, Nelsonova ekspertiza je neosporna – osim što je trenirao Litvu 1992. zato što ga je Marculionis to zamolio, Nelson je također poznat po sklonosti novim idejama, pa su tako Mavsi jedna od prvih franšiza koja je koristila usluge napredne statistike, a danas čak imaju i specijalnog asistenta koji sjedi uz Ricka Carlislea i dolazi iz tog miljea – radi se o Rolandu Beechu, genijalcu koji stoji iza stranice 82.games i autoru nekih od najznačajnijih analitičkih metoda današnjice.

Dok je u NFL-u suradnja oca i sina nešto sasvim normalno, mlađi Nelson tek je drugi primjer moćnika kojega je u tajne posla uveo otac. Legendarni Don Nelson je u Mavse sa sobom doveo sina, a nakon što se vratio svojoj pravoj ljubavi, Warriorsima, junior je ostao u Dallasu kao Cubanov čovjek od povjerenja. Ta ljubav traje i danas.

14. Mitch Kupchak (Lakers), 400, Jerry West

Najskuplji roster u ligi baca sjenu na rezultate, a užasno tanka rotacija prošle sezone ruši vrijednost top talenta. To su razlozi zašto je Kupchak, dokazani šampion, ovako nisko. Naravno, kod njegovih uspjeha ogromnu ulogu igra privlačnost Los Angelesa, ali pronalasci Andrewa Bynuma i trade za Gasola puno su važniji potezi od privlačenja slobodnih igrača poput Howarda.

Kupchak je direktni nasljednik Westa, koji je bivšeg back-up centra doveo u klub kao igrača, da bi ga zatim, nakon što je zbog ozljede bio prisiljen prekinuti karijeru, angažirao kao svog pomoćnika i odredio kao nasljednika. Ovakav tip stabilnosti također je itekako bitan za uspjehe Lakersa, koji su zadnjih 30 godina praktički proveli pod upravom jednog vlasnika i dva GM-a (West 18 godina, Kupchak 12).

15. John Hammond (Bucks), 400, Joe Dumars

Bucksi su u svim kategorijama pripadnici donje trećine kvalitete, a to je zasigurno i zasluga Hammonda, koji je do posla došao zahvaljujući uspjesima Pistonsa. Herb Kohl nakon odlaska Nelsona nikako da pronađe poštenog GM-a, koji je neophodan franšizi na ovako malom tržištu. George Karl je na kratko vratio dio Nelsonove čarolije, Skiles se prošle godine okrenuo tradiciji, ali dok na čelu ne budu imali čovjeka koji može momčad nakrcati potrebnim talentom, od značajnijih pomaka neće biti ništa.

16. Geoff Petrie (Kings), 390, Bucky Buckwalter

Petrie je imao jedan od boljih nizova u NBA na poziciji, a razlog zašto je čovjek s najdužim GM stažom u ligi (18 godina) krije se i prijašnjim rezultatima, ali i braći Maloof koja si jednostavno ne mogu priuštiti plaćati čovjeka da sjedi i ne radi (drugim riječima, ne mogu si priuštiti da mu daju otkaz). Nekada lider po pitanju skautiranja euro igrača, Petrie je danas čovjek koji je izgubio strast (što u bezizglednoj situaciji u Sacramentu nije čudno), a to se najbolje vidi na rezultatima drafta – nekoć je lakoćom pronalazio igrača poput Kevina Martina na kraju prve runde, a zadnjih 5-6 sezona ne može pogoditi niti s gornjim dijelom lutrije (iako porota u pogledu Cousinsa još zasjeda, sredi li glavu taj bi mogao stvarno biti poseban igrač).

Petrie je u Kingse došao kao igračka legenda Blazersa i čovjek koji je trebao naslijediti Buckya Buckwaltera na čelu kluba. Što je i napravio, ali samo na dvije sezone prije nego je krenuo put Sacramenta (i što dalje od Paula Allena). Inače, danas gotovo zaboravljen, Bucky je bio kreator velikih Blazersa ranih '90-ih. Nažalost, nije bio dovoljno rano u klubu da spriječi fijasko s draftom 1984. ali nadogradio je mladu jezgru koju je nasljedio (Drexler, Porter, Kersey) i to uglavnom sjajnim potezima na tržnici (Duckworth, Buck Williams, Ainge), a i ponekim ulovom na draftu (Cliff Robinson). Također, bio je prvi GM spreman uložiti u euro talent, izabravši Sabonisa u prvoj rundi, te Dražena u trećoj.

17. Chris Grant (Cavs), 360, Pete Babcock

Samo je jeftin roster uspio Granta izdignuti iz GM močvare u koju pripada po rezultatima i razini talenta na rosteru. Iako je izbor Irvinga ispao sjajnim potezom, jedna lasta ne čini proljeće – dok se ne dokaže da su Thompson i Waiters nešto više od projekata, Cavsima se ne piše dobro.

Grant je inače karijeru počeo još u Hawksima Petea Babcocka, koji ga je doveo u klub i gurao ga od posla do posla sve dok ga na kraju nije proglasio asistentom. Danny Ferry ga je priključio svome timu u Clevelandu i tu dolazi do poveznice s granom Gregga Popovicha. Ipak, da je Grant izvan tog klana dokazuje i čistka koju je Gilbert proveo i u kojoj se riješio svih Ferryevih ljudi (uključujući i današnjeg GM-a Sunsa Blanksa) osim Granta.

18. Billy King (Nets), 330, Larry Brown

Bit će zanimljivo vidjeti gdje će se King naći iduće sezone obzirom na rast cijene rostera, očekivane bolje rezultate i povećanu razinu talenta. S lanjskim Netsima, od kojih su po ukupnom talentu gori bili samo Bobcatsi, bolji plasman od ovoga nije bio moguć.

King je inače direktni Brownov učenik, ovaj ga je otkrio i postavio za pomoćnika u Philadelphiji kada je preuzeo klub, da bi se nakon samo godinu dana posvetio isključivo treniranju ostavivši Kinga da odrađuje uredski posao (i, naravno, sluša šefove zapovijedi).

19. Del Demps (Hornets), 280, Gregg Popovich

Najveći grijeh Dempsa prošle sezone, ako isključimo očajni pokušaj tradea s Lakersima koji se srećom nije dogodio, bio je poprilično skup roster za poprilično loše rezultate. Omjer talenta je bio sasvim ok, ali ne toliko da opravda boravak u gornjoj polovici po stavci troškova.

Demps je inače još jedan Popov izdanak, čovjek koji se prošetao kroz školu Spursa s najvećim ocjenama i izučio zanat vođenjem njihove NBDL franšize. Obzirom na popularnost Spursa u ovim izvršnim vodama, teško je zamisliti da bi ga se novi vlasnik Benson, koji inače živi na relaciji San Antonio – New Orleans, olako odrekao u budućnosti.

20. Joe Dumars (Pistons), 280, Jack McCloskey

Joe je od heroja i šampiona potonuo na samo dno, s kojega se ne može podići već godinama, najvećim dijelom zbog vlastitih poteza i suludih ugovora koje je dijelio pokušavajući ponoviti formulu koja je Pistonsima donijela sve naslove do sada – puno jednakih, malo zvijezda. Za sada su i Pacersi i Grizzliesi puno uspješniji u takvom pristupu, a glavni razlog je evaluacija talenta u kojoj su Pistonsi među donjih 5 momčadi. Još jedan ogroman minus Dumarsu je i poprilično bahat roster za ovako skromne rezultate (Detroit je lani bio 13. po potrošenom iznosu za plaće).

Iako je Jack McCloskey već odavno bio izvan Pistonsa kada je Dumars dobio priliku da bude GM, njegov utjecaj na organizaciju i Joea neupitan je. Upravo je McCloskey pronašao Dumarsa na neuglednom sveučilištu i vjerovao u njega dovoljno da ga bira na draftu, isto kao što je vjerovao u starog Chucka Dalya da može napraviti skok iz NCAA u NBA trenerske vode ili isto kao što je izabrao Thomasa, Rodmana, Laimbeera ili Mahorna. Tvorac Bad Boysa tako je i dan-danas itekako prisutan u svemu što se događa u Detroitu, iako će biti zanimljivo pratiti kako će se novi vlasnik Tom Gores postaviti prema trenutno slijepoj odanosti tradiciji.

21. Ernie Grunfeld (Wizards), 270, Rick Pitino

Predzadnji po rezultatu, treći od dna po talentu, a ipak deveti po potrošnji. Nije dobra kombinacija, isto kao što ni Ernie Grunfeld nije dobar GM. Čovjek samo zna trošiti novac, što je u Knicksima moglo proći, ali u Washingtonu i u novoj surovoj poreznoj stvarnosti to će ići malo teže.

Grunfeld je inače drugi potomak Ricka Pitina na ovoj listi - kao što je ostavio Wallacea da kupi njegov otpad u Bostonu, nešto ranije sličnu je stvar napravio s Grunfeldom u New Yorku. Vječna tajna ostaje zašto su čak dvije franšize takve povijesti uopće pristale na Pitinove zahtjeve (tražio je potpunu kontrolu, odnosno želio je u NBA biti i trener i GM kao što je slučaj u NCAA), ali barem je nakon tih promašaja postalo jasno da se sveučilišni stil diktatora ne može preslikati u NBA koja i u upravi zahtijeva momčadski rad.

22. Rich Cho (Bobcats), 260, Wally Walker

Njegovu poziciju ne treba posebno objašnjavati, u ovoj situaciji i Jerry West bi završio na zadnjem mjestu. Jedino u čemu Cho nije bio uvjerljivo zadnji bila je potrošnja, dakle ono gdje je morao biti na dnu da bi dobio poneki pozitivan bod - usprkos rosteru na kojem nije bilo ni jednog NBA startera, Bobcatsi su uspjeli biti sedmi od dna po troškovima.

Iako izgleda kao novo lice i dosta mladoliko, a posebice obzirom da je većina za njega čula nakon neuspješne epizode na čelu Blazersa prije nekoliko godina, Cho je u ligi već skoro dva desetljeća. Otkrio ga je Wally Walker, nekadašnji igrač Sonicsa, čovjek koji je nasljedio Boba Whitsitta na čelu kluba nakon što je ovoga privukao zov novca Paula Allena (Whitsitt je inače otkrio Kempa i Paytona te doveo Karla u Seattle i tako udario temelje svim daljnim Walkerovim uspjesima kojih je bilo poprilično tijekom 15-ak godina koje je proveo u Seattleu). Walker je Choa angažirao kao pravnog savjetnika, a ovaj je uskoro postao jedan od glavnih umova za pitanja salary capa, ostavši u službi u klubu čak i nakon prodaje kluba i dolaska Sama Prestia.

BONUS

Slijedi osvrt na preostale GM-ove koji se nisu kvalificirali za listu.

Bob Myers (Warriors), Arn Tellem

Myers je prošlu godinu proveo učeći, a sada kreće u akciju kao prvi čovjek kluba. Potezi ovoga ljeta pokazali su se vrlo dobrima. Vlasnik Lacob odigrao je na kartu angažmana bivšeg agenta očito ciljajući na privlačenje slobodnih igrača, a činjenica da su Warriorsi pojačali klupu kao malo tko možda upravo govori takvoj taktici u prilog. Myers je bio dio Tellemove ekipe, a Tellem je ni manje ni više nego najmoćniji agent u NBA koji drži 50-ak igrača u svojoj ergeli krcatoj all-star talentom. Nema sumnje čiji broj Bob drži na prvom mjestu u imeniku.

Neil Olshey (Blazers), Mike Dunleavy

Paul Allen je opet napravio predstavu od izbora GM-a, bacajući novac pred čovjeka koji je imao sreću da se Chris Paul pojavio na tržištu, kao da će Olshey napraviti nešto što prethodnih 9 GM-ova u 24 Allenove godine na čelu kluba nisu mogli – učiniti Allena racionalnim bićem. Činjenica da je Olshey radio svašta, glumio agenta, trenera, pa čak i glumca (dobio role u nekim sapunicama) prije nego ga je pod svoje uzeo Dunleavy, ne predstavlja baš vrhunski pedigre. Nakon što se konačno riješio Mikea, Sterling je bio preškrt da se riješi i njegovih pomoćnika, pa je u svom stilu Olsheya proglasio GM-om, pokazavši time ne da ima nos, već da ta pozicija u principu uopće nije nikakva naročita zagonetka. Osim u Portlandu, gdje je Olshey sedmi GM u devet godina. Ovo će biti zabavno pratiti, posebice dok dotični bude objašnjavao Allenu zašto na rosteru imaju 5 rookiea i 5 igrača kojima bi pristup NBA parketima trebao biti dekretom zabranjen.

Danny Ferry (Hawks), Gregg Popovich

Nešto mi govori da će Ferry dogodine biti visoko na ovoj listi – uspio se riješiti ugovora Joea Johnsona i Hawkse spustiti u razumne vode po pitanju troškova (lani su bili peti), usput zamijenivši njegov učinak nizom igrača koji Hawksima daju i toliko potrebnu dubinu. U samo nekoliko tjedana Ferry je uspio popraviti i financijsku situaciju i razinu talenta, a sve su šanse da će popraviti i već ionako solidne rezultate. Popovich je zasigurno ponosan na svog najboljeg učenika.

Kevin Pritchard (Pacers), Gregg Popovich

Kada je Bird iznenada odstupio, vlasnik Simon i predsjednik-povratnik Walsh odlučili su umjesto povjerenja Birdovom asistentu Davidu Morwayu (što govori da možda Larry nije odstupio tek zato što mu se prohtjelo, već je bilo i nekakvih igara za moć) vjerovati u hype i angažirati još jedno dijete sistema Spursa, dugogodišnjeg skauta kojega su otkrili Buford i Pop i koji se baš i nije proslavio radom u Blazersima. Kao ni prvim potezima u Indiani.

Dennis Lindsey (Jazz), Gregg Popovich

Njegov dolazak u Jazz možemo tumačiti kao znak da je Kevin O'Connor spreman preuzeti više direktorske odgovornosti i da mu treba pomoćnik koji će odrađivati dnevne poslove, što je posao koji je do jučer Lindsey radio za Buforda u San Antoniu. Ujedno ga možemo shvatiti i kao pokušaj Jazza da prikupi što više talenta u ovoj sferi i ostane pri vrhu lige u upravnom dijelu, gdje ih je smjestilo ne samo zadnjih 13 godina koliko je O'Connor proveo na čelu kluba, nego i sve one godine ranije od kada je klub preselio u Salt Lake pod vodstvom oca i sina Laydena (uprava) te oca i sina Millera (vlasnici). To što je Jazz imao 4 GM-a u zadnjih 33 godine, od čega su dva bili otac i sin (i danas uključeni u rad kluba, tata Frank kao ikona, a sin Scott kao pomoćnik Corbinu), dovoljno govori o stabilnosti u radu koja je jednostavno potreban ako želite imati ozbiljnu franšizu. Drugim riječima, Lindsey je doveden da ostane.

Rob Hennigan (Magic), Gregg Popovich

Iako je Lindsey bio možda i atraktivnije ime na tržištu slobodnih menadžera, Orlando se odlučio dati u ruke Henniganu, momku starom jedva 30 godina koji je školu prošao u uredima Spursa, da bi ga Sam Presti povukao u Oklahomu gdje mu je služio kao pomoćnik zadnje četiri sezone. Izgleda da je samo pitanje dana kada će netko za svog sljedećeg GM-a angažirati maskotu Spursa, Popovicheva vrtlara (prvi latino GM u NBA) ili aparat za kavu iz Bufordova ureda.

UPITNICI

Iako je već početak devetog mjeseca, dva NBA kluba još nisu definirala svoje GM pozicije. I dok za Clipperse to nije nikakvo iznenađenje, obzirom da Sterling baš ne drži do tih nekih tradicionalnih stvari, činjenica da Sixersi još nisu u stanju donijeti odluku možda je prvi znak problema na relaciji trener Collins – vlasnik Harris. Collins je poznat kao egomanijak koji je oduvijek želio totalnu kontrolu, a nakon što je pod njegovim vodstvom u klub sletio Bynum, vjerojatno smatra da na nju ima pravo. Iako bi se nakon dovođenja Kwamea Brownea isto tako mogli složiti da je jedino na što ima pravo mirovina.

Bivši GM Rod Thorn ionako je lani služio prvenstveno kao v.d. dok se ne pronađe trajno rješenje. Veteran koji iza sebe ima epizode u Bullsima i Netsima više nema volje za dnevnim aktivnostima u uredu, već više naginje manje zahtijevnim i puno zahvalnijim rolama poput direktorskih.

Do nedavno su kao prva dva kandidata za njegove nasljednike konkurirali Mike Zarren i Sam Hinkie, što dovoljno govori o usmjerenju vlasnika Harrisa ili barem jednog dijela uprave. Zarren i Hinkie su pripadnici analitičke bratije usko vezani uz klan Dannya Aingea (Zarren mu je i danas pomoćnik u Bostonu, dok je Hinkey prvi Moreyev suradnik u Houstonu), međutim izgleda da je Collins odlučio stopirati ulazak klinaca u klub svim snagama i da traži "provjerene" snage poput Jeffa Bowera (očajan na tom položaju u New Orleansu) ili Toma Penna (pomoćnik Pritchardu tijekom epizode u Blazersima, danas najpoznatiji kao ESPN-ov stručnjak za pitanja salary capa koji se igra ogromnim touchscreenom, smiješka se kao republikanac i ima urednu frizuru). Praktički, dovođenje nekoga od dvojice potonjih značilo bi da sva moć oko krojenja rostera ostaje u Collinsovim rukama, dok bi se Bower ili Penn posvetili isključivo administrativnoj strani posla.

Ono što je najvažnije je pitati se zašto vlasnik sve ovo trpi i jednostavno ne dovede ljude koje želi? Collins je u stanju biti takav tiranin da postoji šansa kako će Bynum vrlo brzo plakati za Kobeom. U takvoj situaciji, Collinsu će ionako morati pokazati vrata, jer ni jedan trener koji se ne zove Gregg Popovich nije vrijedan gubitka potencijalnog franšiznog centra (a na kraju krajeva, Pop se nikad ne bi ni doveo u situaciju da vlasnik mora birati između njega i igrača, što je scenarij u kojem se Collins nalazio tijekom svake stanice u karijeri).

U Clipperlandu će titula GM-a vrlo vjerojatno pripasti dugogodišnjem članu obitelji Garyu Sacksu, kojega je još kao skauta doveo bivši GM Elgin Baylor i koji je ovo ljeto, uz trenera Del Negra, ionako odradio posao oko slaganja rostera. Nakon 20 godina različitih poslova pod Baylorom, zatim Dunleavyem i na kraju Olsheyem, Sacks se čini logičnim kandidatom. Uostalom, Sterling tako radi kroz cijelu karijeru, jednostavno promovira već postojeći kadar i izbjegava nepotrebne troškove. Šest GM-ova u 31 godinu vlasništva nad klubom nisu puno, a posebice kada uzmemo u obzir da su u zadnjih 26 godina samo tri čovjeka obavljala tu dužnost – Baylor, Dunleavy i Olshey. Samo, dok u slučaju Spursa, Jazza ili Lakersa, ovakva stabilnost donosi rezultat, ona je kod Clippersa prvenstveno prisutna zbog nedostatka vizije. A to prevedeno znači da, iako je Sacks logičan kandidat, najveći protukandidat mu nije nitko iz vana, već upravo – Del Negro.

22Jan/121

CELTICS – TRNOVITI PUT DO PENZIJE

Posted by ispdcom

Zbog koncerta Dropkick Murphysa osvrt na tekmu Wolvesa i Jazza čitajte sutra, a da ova referendumska nedjelja ne prođe bez košarke na vašem omiljenom blogu pobrinuo se Sickre koji je konačno skupio snage pozdraviti se sa sjajnom generacijom Celticsa.

"My name is Greg Stiemsma and I'm a shooter."

Nesuđena bijela maskota Celticsa i famozna rečenica koju je morao izgovoriti na treningu pred cijelom momčadi je ujedno i najsvjetliji trenutak dosadašnjeg dijela sezone. Boston je star, spor i dosadan. Kulminacija je to procesa koji traje još od finala s Lakersima, a nastavio se prošle sezone tradeom Perkinsa i ovosezonskom operacijom srca Jeff Greena. Poput stare kante, rupe se javljaju na sve strane, ali najveće su tri.

1. defanzivni skok / ničije lopte

Za momčad koja se donedavno dičila jakom obranom kojom je nadoknađivala prosječan napad, dosadašnja izdanja ne ulijevaju nadu u skori popravak. C’s jednostavno više ne rade male stvari koje, kad se zbroje, donose prevagu u utakmicama. Jedna od njih je obrana vlastitog koša. Bass i u manjoj mjeri Wilcox su dobra pojačanja, ali nijedan nije tip igrača koji će kontrolirati reket. KG je još manje skočan nego prije i ne može sve zakrpati u novom, ograničenom rasporedu minuta u kojem igra, a Jermaine je toliko usporen da se čini kako je jedan pad udaljen od sigurne invalidske mirovine. Jedino da Rondo počne još više skakati i time se dovesti u opasnost od konačnog raspada uslijed prevelike potrošnje na svim stranama parketa.

2. impotentan napad

Rondo igra sjajno, daleko je agresivniji u napadanju obruča i prema statističarima je zaslužan za realizaciju 43% posto napada Celticsa. Boston je postao momčad koja se primarno oslanja na skok šut s poludistance koji se otvara KG-u i Bassu nakon Rondovih prodora ili protrčavanja Raya na tricu. Low-post igra postoji u tragovima, tek kad KG skupi snage i leđima se spusti pod koš, a kontre i prodori PP-a i Raya su prepolovljeni u odnosu na prošlu sezonu. KG se sve više oslanja na šut iz okreta, bez imalo želje za guranjem pod obruč jer ga noge jednostavno više ne služe. Nenapadanje obruča i oslanjanje samo na skok-šuteve, ma koliko oni otvoreni bili, nije put koji vodi prema naslovu. Najgore od svega je što Ray igra suludo dobar prvi dio sezone i puca trice preko 60%, ali kad su ostali šarafi pred ispadanjem, njegov fantastični učinak je lako previdjeti. Pierce se još uvijek oporavlja od ozljede i djeluje nesigurno što najbolje pokazuju izgubljene lopte i postotak šuta koji dugo nije bio lošiji. S klupe pomoći nema osim Bassovih šuteva s pet-šest metara. Druga najbolja vijest iz tog dijela momčadi jest potpis Pietrusa, koji ranije u predsezoni nije prošao tehnički za Toronto što valjda dovoljno ilustrira odnos između klupe i ubacivanja lopte u koš.
I to nas dovodi do Jeff Greena. Njegovim prisustvom bi dosta toga zasigurno bilo drukčije, ako ništa Rondo bi imao s kim otrčati u kontru i smanjiti vlastito raubanje, a klupa bi imali nasušno potreban par mladih nogu koji može dati osvježenje prvoj petorci. Greenovom operacijom je propao glavni prijelazni korak u budućnost Celticsa, a koji je nastao onog trenutka kad je Ainge u svojoj konstantnoj menadžerskoj paranoji razbio šampionsku petorku zaključivši kako glavni protivnik nisu više Lakersi već Miami, tj. da će budući naslov donijeti vanjski, a ne unutarnji igrači. Tako ispada da je gubitak Greena nenadoknadiv, niti imaju Perka pod košem da začepi rupe niti imaju Greenovu polivalentnost i mladost.

3. ukopanost

Pogled na tržište ne nudi baš previše opcija za instant reakciju. Čak i da Ainge krene u razbijanje velike trojke, upitno je što se može dobiti zauzvrat, a da ne optereti budućnost velikim ugovorom. Granger za Piercea? Neki pick za Raya? Ako se recimo riješi Ronda i njegovog sjajnog ugovora, koga uopće može dobiti zauzvrat na toj poziciji? Niti jedna od vidljivih opcija ne nudi rješenje za povratak u konkurentne vode. Mlade snage JJ Johnson, Moore, Avery Bradley i blondie junak s početka teksta su manjkavi kako iskustvom tako i talentom.

Nakon svega viđenog, najrealnije što Celticsi mogu učiniti u ovom trenutku je sjesti, razmisliti i izvuči iz sebe ono malo preostale snage i ponosa za jedan zadnji zamah do playoffa. Dogodine će salary cap biti čišći za Rayev i KG-ev ugovor, a time i budućnost malo svjetlija.

Ipak, jedna stvar iz dosadašnje sezone je sasvim jasna. Banner 18 će morati sačekati neku novu nepobjedivu petorku.

11Apr/1114

THE RIGHT STUFF 2011

Posted by Gee_Spot

Iako je glupo donositi velike zaključke po ovih zadnjih par tjedana u kojima malo tko igra punom snagom, ove godine stvari su se nekako poklopile baš da i ovo mrtvo vrijeme učine zanimljivim. Međusobni dvoboji na vrhu Istoka doduše nisu donijeli ništa novoga, i dalje je teško išta predvidjeti glede playoff raspleta. Sve četiri momčadi imaju dovoljno mana koje se daju iskoristiti u seriji od sedam. Iako, Boston kao da više nema ponosa, načini na koje gube od izravnih protivnika su brutalni, skinuli su gaće pred Bullsima i pred Heatom, a da na govorim da centarska rotacija pod košem sa slomljenim Shaqom, bakom Jermaine i lešanim Krlom nije ništa bolja od tria mrtvaca koje cijele sezone rotira Miami.

Na Zapadu, uopće u cijeloj ligi, Lakersi izgledaju kao klasa za sebe. Doduše, novi niz poraza pokazuje da su itekako ranjivi kada ne igraju na najvećem mogućem nivou, a na to utječu dva faktora – motivacijski i igrački. Ovaj motivacijski zasigurno neće biti bitan u playoffu, veteranske momčadi su nam već više puta dokazale kako mogu promijeniti pristup iz ležernog u ratnički kada je to potrebno (da se na tren opet vratim na Boston – za razliku od Lakersa koji su itekako potvrdili da još uvijek imaju veću brzinu u koju mogu ubaciti kada je potrebno, Celticsi nakon tradea Perkinsa nisu pokazali ništa slično zaglavivši u leru).

Međutim, igrački moment će biti puno teže održati u ravnoteži. Kobe ima jebene brojke, ali ovo je valjda prva sezona u kojoj ga pratim a da nije imao onaj jedan mjesec u kojem je gazio sve pred sobom, i suigrače i protivnike. Dapače, u svim tekmama protiv kvalitetnih protivnika Kobe je uglavnom bio solidan, češće ispodprosječan, dok su najveći teret nosili Gasol, Odom i Bynum.

Uostalom, tako je bilo i lani u ključnim momentima, ali ove godine će izgleda njihove usluge biti još potrebnije. Odom igra sezonu karijere, Gasol nastavlja gdje je stao lani i moj je osobni favorit za titulu budućeg MVP-a Finala, a posebno je važan Bynum. Nakon što je lani bio uglavnom promatarač, sada naizgled zdrav spreman je opet biti oslonac, kao u Finalu protiv Magica gdje je bio krucijalan u zaustavljanju Howarda.

Ove sezone pak ta defanzivna uloga neće biti toliko važna jer Orlando ćemo teško gledati u Finalu, ali će zato ona napadačka biti ključna. Spremni i motivirani Bynum je drugi centar u ligi, odmah nakon Howarda, nezaustavljivi div koji je u stanju uništiti koncept svake obrane, te tako otvoriti vrata ostalima da se razigraju. Njegovo zdravlje i spremnost su x-faktor – bude li u formi, Lakersi će se prošetati do naslova. I na kraju balade mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što im je olakšao posao.

Uz visoku trojku u punoj snazi i Kobea pod kontrolom Lakersi su favoriti, ali, u ovom nizu pobjeda nakon all-stara, bilo je primjetno da puno lakše dišu kada dobivaju solidne partije od Fishera i Artesta, a usput i nešto od Barnesa i Blakea. Čim su Fish i Artest opet malo izgubili dah, čim su Barnes i Blake nestali, sve je počelo škripati. Sumnjam da postoji momčad trenutno u ligi spremna i sposobna iskoristiti te njihove loše strane, ali one su svakako prisutne.

Lijepo je da su se i priče o čudesnim Nuggetsima razbile prije nego su postale nepodnošljive. Jebiga, ljudi puše takve bajke o Pepeljugama koje izgledaju kao sluškinje, a u biti su princeze. Samo što Nuggetsi nisu nikakve princeze, bez obzira koliko mi to željeli, već najobičnija run and gun banda koja će dobiti batine svaki put kada naleti na momčad koja ima dovoljno mišića u reketu. A Oklahoma ih zahvaljujući Perkinsu sada ima. I mogu poslati razglednicu Dannyu Aingeu i zahvaliti mu što je od momčadi bez glave i repa (što su dobrim dijelom i dalje, posebice u napadu) postali druga ekipa Zapada.

Ostali? Iako su Mavsi shvatili da se ništa nije promijenilo usprkos Chandleru i da su i dalje ista ona gubitnička momčad kojoj se srce stisne čim počne playoff, iako su Spursi pokazali da mogu pobjeđivati samo u idealnim situacijama (čitaj – kada sve štima u rotaciji i kada im sve upada), opet su favoriti u prvom krugu pored ekipa iz donjeg dijela ždrijeba. Ali, o svemu tome ćemo više za koji dan, u prognozi playoffa. Kada bude vrijeme za nove Zoran Vakula Awards.

Sada je pak vrijeme za dodjelu godišnjih nagrada. Ovaj put bez Sickrea, on svoje čuva za podcast u kojem ćemo se vjerovatno svađati oko dometa Bostona i Blazersa i koji će također osvanuti negdje do playoffa. Nije lako biti dobar s okorjelim navijačima koji nisu u stanju razlučiti emocije od razuma. Uglavnom, nakon svih ovih odgledanih sati košarke, nakon svih mišljenja uzetih u obzir, evo i imena koja su po meni obilježila ovu sjajnu sezonu.

PRVIH 5

Chris Paul, Derrick Rose, LeBron James, Dirk Nowitzki, Dwight Howard

Rose je imao zacementirano mjestu u petorci, ipak je u pitanju MVP, o čemu ću više uskoro. Razbijao sam glavu oko drugog beka – Wade i Kobe se nameću brojkama, odradili su lavovski posao, iako mi je tu lako dati prednost Wadeu pošto mu ipak ne dolazi konjica u pomoć svaki put kada zatreba. Ali, zar ću ovo godinu pamtiti po tome što su nabijali brojke u momčadima koje su im to mogle omogućiti? U tome je puno bolji posao odradio Rose. I ne, nemam se namjeru praviti pametan i gurati Rosea kao beka-šutera, njegova uloga je prije svega ona playmakerska. Samo, jedan bek je odradio još veći posao noseći momčad na svojim leđima od Kobea i Wadea, a to je CP3. Koji se nakon lanjskog Deronova bljeska vraća na zasluženo mjesto najboljeg playmakera u NBA. To kako je bez slash komponente igre (koja je danas najveće oružje svim ovim mladim "playmakerima") vodio ovu limitiranu momčad Hornetsa do playoffa, svojevrsno je remek-djelo. Što bi bilo tek da je imao onu staru brzinu?

LBJ je i ove godine na račun svojih fizikalija skupio odlične brojke koje ne možemo ignorirati. MVP nije definitivno, previše smo loših stvari vidjeli ove sezone od Miamia da bi ga ozbiljno shvatili, a posebice idiotskih poteza u završnicama. Međutim, Durant tako iritira sa svojom potrebom da uzima loše šuteve pa mi ne preostaje ništa drugo nego ga ove godine za kaznu staviti iza LBJ-a. Znam, glupo, jer i LBJ uzima previše toga što ne bi trebao, ali barem donekle ga opravdava činjenica da igra s 2,5 suigrača i da odrađuje ogroman posao u ostalim segmentima igre, posebice u obrani.

Dirk definitivno zaslužuje izbor u prvih 5 zbog činjenice da se sve u Dallasu vrti oko njegovog fantastičnog šuta iz vana, a o Dwigthu ne trebamo ni pričati – praktički ni nema konkurencije na petici, osim ako Bynum odjednom ne postane čovjek od čelika i karaktera pa ga ugrozi u ulozi dominantnog diva. A to se neće dogoditi.

DRUGIH 5

Manu Ginobili, Dwyane Wade, Kevin Durant, LaMarcus Aldridge, Pau Gasol

Manu zaslužuje priznanje kao najbolji igrač momčadi koja je skupila najviše pobjeda. Oko njegove inteligencije, razigravanja i šuta vrti se najveći dio igre Spursa, a kada mu se priključi Parker i kada Timmy uspije držati svoje pod košem u obrani, Spursi znaju podsjetiti na ozbiljnu i opasnu momčad. Iako, ne treba se zavaravati, njihov ovogodišnji uspjeh doktorski je rad Grega Popovicha, čovjeka koji bi valjda znao kako iskoristiti i Joška Poljaka da ga se dokopa.

Dwyane Wade je imao bljeskova, uspona i padova, dokazao da je tihi lider i fenomenalan košarkaš, ali i da je ipak korak iza LeBrona po moći na parketu. Mogu li dva ovako slična all-round igrača koja zahtijevaju loptu u rukama doći do kraja vidjet ćemo, ali nitko ne može osporiti da su si dobar dio sezone skoro pa više smetali nego pomagali.

Kevin Durant je sjajan momak, meni osobno uz Rosea najveća priča sezone. Njegov stil igre ne razlikuje se previše od onoga ostalih volume scorera poput Kobea i Wadea i LBJ-a, uz jednu iznimku – čini se da je Durant puno gori revolveraš zato što uglavnom puca iz vana. Ali, činjenica je da će KD uglavnom dodati otvorenom čovjeku, da je čak pomalo i suzdržan, što je dovelo do toga da praktički i nije nositelj u svojoj ekipi već da dijeli tu rolu s jednim Westbrookom.

Sjajan suigrač, ujedno i sebični strijelac? Koristan, a samo šutira? Svi ovi paradoksi navode samo na to da Durant još nije sazrio kao košarkaš i da će u trenutku kada to napravi imati sezonu u kojoj ćemo ga bez puno razmišljanja progalastiti MVP-om. Međutim, dok god nisi u stanju nametnuti se ni kao glavni u svojoj ekipi, dok god ti je najbliža usporedba Tracy McGrady, ne očekuj prednost pred Jamesom.

Aldridge je odigrao čudesnu sezonu, ponio je momčad na ramenima u trenutku kada im je bilo najpotrebnije. Njegova igra u postu donijela je Blazersima stabilnost, rutinu koju im je nekada nudio Roy, a McMillanova odluka da napad bazira na njemu pokazala se sjajnom. Pun samopouzdanja Aldridge ne samo da je postao stup napada, već je pokazao i do sada neviđeni stupanj angažiranosti u obrani, posebice u skoku, a njegovi asisti, kretanja u napadu, šut iz vana i činjenica da traži kontakt u reketu govore u prilog tezi da se možda radi o trenutno najkompletnijoj četvorci danas u košarci.

Gasol je pak na toj razini koju je Aldridge dohvatio već dugo, pa iako se i sam prečesto vuče iza suigrača i nema tako važnu ulogu u momčadi, upravo njegove igre su najvažnije za domet Lakersa. Kada Pau miješa šut iz vana s post igrom, kada skače, igra obranu i napada obruč, Lakersi su druga momčad. Najbolja u ligi. To nije mala stvar.

TREĆIH 5

Russell Westbrook, Kobe Bryant, Paul Pierce, Kevin Garnett, Zach Randolph

Westbrooku nitko ne može osporiti srce, želju i hrabrost, ali činjenica je da njegov stil igre nije ono što momčad Thundera treba. Umjesto da razigrava suigrače, Westbrook uglavnom glumi nekakvu slabiju verziju Rosea, previše je u centru događanja, a učinkom to ne opravdava. Čudesni atleta koji ipak nema konkurencije, posebice ne u ovoj sezoni u kojoj su Sunsi igrali ovako mlako kako su igrali i u kojoj Rondo djeluje kao blijeda kopija samoga sebe. Samo, u isto vrijeme, koliko god da je važan za svoju momčad, toliko će je i koštati. Dva na pet nije recept za pobjedničku košarku i, dok to god ne shvati, domet Oklahome će puno više ovisiti o stanju oko njih nego o njima samima.

Kobe to recimo nikada nije shvatio. Odnosno, valjda jeste, ali si ne može pomoći. Takav ego će uvijek naći načina da dokaže da je najvažniji. Jer, upravo su njegova glad i upornost ono što suigrače tjera dalje. Bez njegovih kritika, Gasol, Bynum i Odom nikada ne bi dohvatili svoj potencijal. Možda tu i ima zrno istine, vjerovatno je nema ni malo, ali na kraju krajeva nije ni važno dok god svi iz sebe izvlače maksimum. Kobeov maksimum u ovim godinama je nešto manji – više je šuter, manje je opasan u obrani, ali osjećaj za asist, skok i ulaz u pravom trenutku još su prisutni. Lani je još mogao sam dobiti seriju kada bi ušao u zonu, sada je to već malo teže, ali ma kako bio sličan Richardsonima i Jacksonima ovoga svijeta, Kobe je još uvijek najbolji igrač takvog profila. To što je ujedno i najprecijenjeniji svih vremena zato što je medijima trebao nasljednik Jordana, netko normalne visine tko je sličniji nama od divova koji dominiraju košarkom od kada je povijesti, nije njegova krivica.

Ray je izgubio mjestu u top 15 igrača logičnim padom u drugom dijelu sezone, ali zato je PP odradio još jednu godinu na razini, kao najkonstantniji Celtic. Kapetan uvijek daje sve što je potrebno, a poput njega izbor zaslužuje i KG. Istina, bilo je mlađih poput Horforda, Lovea ili Griffina koji su jednostavno moćniji, ali KG je bio stup momčadi najveći dio sezone. Posebice u obrani, u napadu je već duže vremena u fazi karijere koja mu ne omogućuje da bude išta više od skok-šutera, ali pod svojim košem je u ono doba dok je Boston još propovijedao ubuntu po parketima diljem lige, bio personifikacija svega što su Celticsi predstavljali – nesebičnost, borbenost, požrtvovnost, zajedništvo.

Uglavnom, za drugog visokog ostalo je odabrati nekoga od spomenutih. Horford je odigrao na razini, ali mučen ozljedama i ulogom pomoćne radne snage nije to bio ultimativni Al. Love je rasturio sezonu brojkama, ali igra u najgoroj momčadi lige, okružen antitalentima koje uglavnom nije briga za ništa te ga je teško shvatiti ozbiljno. Griffin je u nešto boljoj situaciji, ali također je dobio dozvolu za ubijanje bez da se išta tražilo zauzvrat. Tako da je Zach Randolph, koji je svojim skokovima i nevjerojatnom lakoćom zabijanja bio najpouzdaniji igrač Memphisa cijele sezone, zaslužio izbor. Čovjek čak pokazuje da mu je stalo, uz Aldridgea je možda i najbolji razigravač na poziciji (kada to želi) a može i zaustaviti svakoga ako se poželi koncentrirati na obranu.

MVP

Rose

Sezona koja je izgledala kao da nam neće ponuditi poštenog kandidata, na kraju je ipak pružila jasnu alternativu. I u tome nema ništa loše. Ako ne želite priznati Rosea zato jer imate nekoga vama dražeg, ok. Samo se nemojte pozivati na brojke, jer ljepota košarke je upravo u tome što su brojke samo pola priče, ne cijela stvar. A ako pak ne želite priznati Rosea kao legitimnog MVP kandidata samo zbog toga što nije briljantan u nekim aspektima igre iskazanim brojkama, onda nemate pojma o čemu pričate.

I ja sam na pola sezone prigovarao kada su krenule priče o Roseu kao MVP-u, nudeći kao argument protiv preveliku potrošnju i posebice način na koji je trošio lopte – vanjskim šutom umjesto ulazima i slobodnima. Međutim, u međuvremenu su se stvari popravile. Iako šuterski postotci i dalje nisu briljantni, omjer slobodih i ulaza naspram isforsiranih šuteva poprilično se poboljšao, a time je i Roseov TS% porastao na respekta vrijednih 55% što je solidno za nekoga tko troši takvu količinu napada.

Naravno, nije ta sitnica bila presudna da se od čovjeka koji ne vjeruje u njegovu kandidaturu pretvorim u apsolutnog zagovarača iste. Ne, glavni razlog za izbor Rosea kao MVP-a je jednostavno - kontekst. I to što imam oči, jelte. Vidite, ja nemam problema s navijačkim strastima, niti mi je problem mijenjati mišljenje pritisnut novim informacijama. Gledam ogroman broj utakmica, a to je uvijek puno bolji način za stvarati dojmove od skrivanja iza brojki. I ravnam se osjećajem, točnije dojmom. Nije baš racionalno, ali od čovjeka koji jednako voli gotovo svih 30 ekipa i ne možete očekivati nešto racionalno? Ili baš zato možete?

Vidite, svaka NBA sezona je jedna lijepa, duga, zaokružena priča. I kao svaka priča, ona ima svoje junake. U jednom trenutku Celticsi su izgledali kao nekakva prstenova družina, da bi jednim potezom Sarumana Aingea postali najobičnija skupina orka. Dwight Howard, koji više izgleda kao ent nego kao hobit ne može biti junak, posebice na ako mu se momčad muči ovako kako se muči. Njegova igra je fantastična, postao je i prava napadačka opcija, ali kad si tako fizički dominantan ništa drugo se od tebe i ne očekuje.

LBJ i Wade su u priču ušli kao negativci, tijekom sezone su donekle popravili svoju reputaciju, ali kada makneš brojke, ostaješ s momčadi koja je podbacila i koja nije pokazala da ima ono nešto. Tako da, ako tražimo junaka, princa iz bajke, nudi nam se samo jedno rješenje – Rose.

Njegova momčad je nadmašila sva očekivanja, a to je zaplet koji uvijek pomaže. Napravila je to usprkos nedostatcima u napadu, zbog kojih je, fabula tako objašnjava, Rose praktički prisiljen trošiti toliku količinu lopti. Taj aspekt nikako ne smijemo zanemariti. Evo, ako je jedan igrač sličan stilom igre Roseu to je Kobe, ali nikome ne pada na pamet Kobea zvati junakom. Čovjek je okružen takvim talentima kao što su Gasol, Bynum i Odom, a troši lopte kao da igra u Cavsima s deset CBA igrača. Rose pak ima dva suigrača sposobna zabiti iznad nekakvog prosjeka, ali manje forsira od Kobea, bolji je razigravač, svježe noge mu omogućuju puno bolje reakcije u završnicama i manje oslanjanja na šut, a iako praktički sve ide preko njega ne gubi ništa više lopti od Kobea.

Dodaj na ove kvalitete strijelca tu ljudsku dimenziju, skromnost koja je totalna suprotnost Kobeovoj aroganciji i imaš anti-Kobea, momka koji je sve što umišljenja hollywoodska zvijezda nije. Ultimativni timski igrač zarobljen u ulozi volume scorera.

Vidite, meni je to dovoljno. Taj prelazak Bullsa iz momčadi s potencijalom u graničnog izazivača, taj prelazak Rosea iz eksplozivnog talenta ne samo u all-star igrača već u čovjeka koji stvara svoju vlastitu nišu u ligi, to su sjajna poglavlja priče ove sezone. Stvari kojih ću se sjećati i za deset godina kada budem sjeo s nekim fanatikom i kada započnemo priču o ovoj sezoni. A to nije ništa manje važno od statistike. Dapače.

Oni koji gube energiju na isticanje obrane Bullsa kao glavnog razloga uspjeha, pokušavajući tako umanjiti kvalitete Rosea, promašuju bit. Naime, kontekst ne poznaje te luzerske apstrakcije i špekulacije. On je to što jeste i ne treba mu ničija nadogradnja – momčadska obrana i Rose su jedno te isto, ne dvije različite stvari koje se negiraju. Ovo je timska igra, ne možeš doći do 60 pobjeda ako nisi tim. Prema tome, o čemu pričamo?

Ono što treba je imati oči, otvoriti ih i uživati u igrama jednog od najvećih talenata generacije. Makar ne bio vaš MVP, nitko ne može ići tako daleko pa reći da Rose nije kandidat za MVP-a. I to je u biti jedino važno i nešto što čini cijelu ovu priču nekako suvišnom. Dobio ili ne dobio nagradu, Rose ju je zaslužio i to je jedino bitno. Derrick Rose, najveći dobitak sezone 2011, igrač kojega je gušt gledati i rođeni pobjednik.

6TH

Lamar Odom

Kakav luksuz imaju Lakersi da praktički u svakom trenutku mogu u igru uvesti čovjeka koji je u stanju odigrati svaku ulogu na parketu. Crni Kukoč će valjda konačno dobiti nagradu koju je dobio i onaj originalni, onu za šestog igrača, čovjeka koji na parketu može sve, čovjeka od 208 cm koji može zabiti tricu i odigrati playmakera. Samo što je za razliku od svjetlije verzije Lamar ove godine zaboravio na ležernost i pretvorio se u zvijer pod košem. Koja bi da ima poneku minutu više na parketu i manje vrhunskih suigrača uokolo konkurirala i za mjesto u top 15 igrača lige.

Deeee-feensee

Dwight Howard

Isto kao što nema konkurenciju idućih deset godina u izboru za najbolju petorku, nema je ni za najboljeg obrambenog igrača. Doduše, uvijek se može istaknuti nekoga drugoga, čisto reda radi, ali ove sezone to nema smisla obzirom da je Dwight sam samcat održao Orlando među najboljim obrambenim momčadima lige nakon što su ga okružili suigračima koji nisu u stanju zaustaviti ni prdac u krcatom liftu. LBJ me oduševio obrambenim reakcijama, Spoelstra ga je stvarno pretvorio u vrhunskog korektora, Garnett je još jednom odradio ulogu najboljeg kormilara obrane u ligi, Chandler je preporodio obranu Dallasa svojom pokretljivošću i čitanjem igre, ali Dwight je ipak klasa za sebe. Dok god to želi biti.

Coach Carter

Tom Thibodeau

Iako je Popovich napravio čudo s ovim napadom Spursa, pretvorivši ga u najučinkovitiji stroj za zabijanje koševa iz vana kojega sam vidio u životu, ipak jedan detalj preteže na Thibodeauovu stranu – to što je njegov doktorat vodio računa i o playoffu. Naime, dok će ovaj Popov izum bez zatvorenog reketa potonuti u playoffu, Bullsi su spremni zaključati reket, poginuti za svaku loptu i uhvatiti svaki odbijanac. Sad, da ne bi ispalo da je Thibo samo nekakav obrambeni genijalac koji je shvatio kako iskoristiti sve one dugonje što ih ima u postavi, postaviti paukovu mrežu od udova i natjerati igrače da njima stalno mašu, treba istaknuti da i napad Bullsa uopće nije loš. Dapače, usprkos tako dominantnom igraču kao što je Rose, Bullsi igraju jednu od najmanje sebičnih verzija košarke na svijetu. Dodavanje do otvorenog suigrača i kruženje lopte su na razini, ne na visinama koje recimo imaju Boston, Spursi, Rocketsi, Dallas ili Phoenix, ali tu negdje na vrhu, miljama bolje od onoga što igraju Miami, Orlando, Oklahoma, a ništa lošije to ne izgleda od famoznog trokuta Lakersa koji se, kao što znamo, često pretvara u Kobe Doin' 1 On 5 Work.

MOST IMPROVED

Kevin Love

LaMarcus je postao kompletan igrač, nositelj playoff momčadi. Ali, njegovo prelazak iz četvorke koja ne radi previše i uglavnom šutira iz vani u kompletnog košarkaša manji je šok od činjenice da je Kevin Love od sjajnog skakača postao apsolutno jedan od najboljih skakača u povijesti košarke. Usput je pokazao i sve svoje all-round vrline, od vrhunskog šuta iz vana, košarkaške inteligencije kojom lakoćom dolazi do zicera i slobodnih bacanja, fenomenalnog osjećaja za asist i ritam utakmice. Jedini problem koji bode oči je pasivnost u obrani, ali obzirom da je sam samcat donio ovoj nesretnoj ekipi sve ove pobjede koje je ostvarila, teško je reći da je za išta kriv. LaMarcus je barem imao pomoć i trenera i suigrača koji su ga stavili u poziciju da postane ovo što jeste. Love ima samo svoju jebenu volju, upornost i talent koji su doveli do toga da ga se stavlja u istu rečenicu s Wesom Unseldom i Mosesom Maloneom. Totalna ludnica.

ROY

Blake Griffin

Nema konkurencije. Bez obzira što pripada godinu dana starijoj klasi i što je imao priliku upoznati NBA iz bliza i pripremati se dok su ostali rookiei pali s neba u žrvanj svoje prve sezone, ovo što je Blake odigrao van pameti je. Jedna godina je bila dovoljna da se nametne kao legitimni all-star, franchise player i najuzbudljiviji igrač lige uopće.

MATT BULLARD AWARD

Matt Bonner

Meni osobno najdraža nagrada ove sezone ide u ruke čovjeku koji utjelovljuje sav njen smisao. Kao visoki igrač koji ne radi ništa drugo osim što toliko dobro puca trice da zasluži mjesto u rotaciji, Bonner je ove sezone odigrao imitaciju Bullarda na razini NBA Livea s početka milenija. 102 trice uz 45% šuta, to je bolesno. Jedina konkurencija mu je bio lanjski pobjednik Ryan Anderson, kojega je nešto veća uloga u momčadi koštala preciznosti, dok su prijašnji laureati Troy Murphy i Steve Novak trenutno jednom nogom van lige. Doduše, upravo je taj Novak vlasnik uvjerljivo najboljeg postotka za tricu u ligi, od suludih 54%, ali zabio ih je samo 20 tako da ne upada u konkurenciju. I naravno da je to napravio za Spurse u ovim ludim Popovim shemama u kojima svatko tko uđe na teren ne samo da vjeruje da može zabiti već se nekim čudom uvijek nađe u idealnoj situaciji.

ALL-DORKS TEAM

Petorica bijele braće koja su obilježila sezonu svojim epizodnim ulogama ili prelaskom u prvu igračku ligu, dakle do prije ove godine nisu bili smatrani važnim igračima u rotaciji. Također, kako bi promovirali bijelu kulturu u NBA od ove sezone mi na ispodobruca.com uvodimo i našu prvu originalnu statističku mjeru, takozvani WPI (white power index) koji će određivati koliko je koja momčad jaka u segmentu bijele braće i to jednostavnom jednadžbom (broj bijelih igrača puta minute dijeljeno s brojem nastupa puta prosjećni PER = WPI). Ako ne stignem izračunati WPI za osvrt na sezonu, sve će biti spremno za najavu iduće.

Ryan Anderson

Ovogodišnji kapetan, čovjek koji je dokazao da ono što je igrao Rashard Lewis može svatko za 110 milijuna manje, fantastični tricaš, ujedno i borac. Ok, možda nije najbrži i najsnažniji, ali volju mu nitko ne može osporiti. Zajedno s Redickom pobrinut će se da WPI Orlanda bude poprilično visok.

Danilo Galinari

U New Yorku je izgledao kao još jedan Bargnani, mekani visoki igrač koji izbjegava kontakt i previše voli šut, ali u Denveru se pokazao kao potpuni košarkaš. Momak kuži igru, zna podvaliti pas, zna kada treba šutnuti a kada ići na ulaz, plus daje ono što može pod košem. Dame i gospodo, imamo haklera.

Chase Budinger

Od potencijalnog specijalsta za tri Budinger se prometnuo u kompletnog košarkaša, koji možda nije vrijedan uloge startera, ali koji itekako kompetentno može odraditi rolu prvog swingmana s klupe i zabiti dovoljno.

Marco Belinelli

U njegov talent nisam nikada sumnjao, pitanje je bilo samo da li može izdržati ritam tamnoputih bekova. I uspio je, jednu od boljih obrana u ligi nije koštao, a našao si je i napadačku nišu u ulozi tricaša. Nažalost, onaj njegov haklerski apsekt igre kojim je briljirao u euro košarci nije na NBA razini, ali čak i ako ga nije u stanu iskoristiti za ulaze i stvaranje viška igrača, IQ je i dalje tu, a to ga čini korisnim suigračem.

Beno Udrih

Konačno je stiglo vrijeme da oprostim Udrihu činjenicu što nije u stanu odraditi posao back-up playa na razini da bude koristan u dobroj ekipi. Čovjek je dokazani strijelac, što je uloga koju može odraditi svugdje. Doduše, kada si u lošoj ekipi poput Kingsa to je lakše dokazati, ali nešto mi govori da bi Udrih u pravoj ulozi, koja od njega ne zahtjeva igru s loptom, bio od pomoći čak i u playoffu. A kako nemamo previše bijelih bekova na izboru, red je da zakopam ratnu sjekiru i prihvatim Benu kao solidnog NBA igrača.

THE BRIAN SCALABRINE AWARD

Uvodi se od ove sezone, kao specijalna nagrada za igrača koji je vrijedniji zbog svojih doprinosa van parketa i u svlačionici nego na parketu. I prvi dobitnik je, kako i dolikuje

Brian Scalabrine

Mislite da je slučajno Chicago stvorio takvu kemiju? Scal očito ima nešto u sebi, neku pobjedničku vibru, pozitivnost, zbog koje je toliko omiljen da je svaku svlačionicu u stanju učiniti domom. Plus, znamo da bi bio u stanju, u slučaju da nekakav virus suspenzija ili gripe sutra pokosi cijelu unutarnju liniju Bullsa, izaći na teren i odigrati solidne minute. Također znamo i da nije samo obični dodavač ručnika koji grije one ružne preklopne stolice talentiranijama, već da ga praktički Thibodeau koristi kao pomoćnika koji vodi aspekte o određnim dijelovima igre i savjetuje suigrače što i kako treba napraviti u daljnjem tijeku utakmice.

THE MILOŠEVIĆ-TUĐMAN AWARD

Još jedna nova nagrada, uvedena od ove sezone specijalno da bi se nagradilo najvećeg negativca godine, čovjeka koji je napravio najveći gaf kojim je direktno utjecao na rezultate ali i na prijem kako sebe tako i momčadi. LeBron bi bio idealni kandidat, ali glavni razlog postojanja nagrade je ipak

Danny Ainge

Čovjek koji je jednim potezom srušio snove legendi, ubio najbolju kemiju možda u povijesti lige, dokazavši još jednom da je nešto puno lakše srušiti nego izgraditi.

TOP GM

Također novost, stvarno nije u redu da se sve ove godine podcjenjuje ljude koji praktički slažu sve ove momčadi koje pratimo. Kako većina fanatika ionako odavno zna za važnost GM-ova, stvarno je sramota da nismo ovu nagradu imali i ranije. Uglavnom, prvi dobitnik je

Danny Ainge

Šalim se. Naravno da nije. Najbolji GM je

RC Buford

Pronalazak Garya Neala još jedan je u nizu genijalnih poteza koje je ovaj čovjek odradio u karijeri. Iako Spursi ove godine možda imaju nešto deblju platnu listu nego što bi to željeli, iako nemaju jasnu viziju prelaska iz Duncanovskog doba u post-Duncanovsko, Buford zaslužuje ako ništa ovu nagradu kao priznjanje za životno djelu. Njegovi učenici, Presti i Demps, već pokazuju kako se radi posao u Oklahomi i New Orleansu, i upravo to širenje modela Spursa pokazat će se najvećom ostavštinom ove generacije.

SPOMENICE ISPODOBRUCA

Svim igračima i djelatnicima NBA koju su ostavili sjajan dojam i obilježili sezonu, a da nisu upali u konkurenciju za neku od gornjih nagrada

Ray Allen – jer je postao najbolji tricaš u povijesti i jer igra košarku na neviđenoj razini za nekoga s toliko kilometara na leđima

Shaquille O'Neal – jer je odigrao sve što se od njega tražilo i jer je bio sve ono što je Bostonu trebalo, barem do trenutka kada su iz nekog razloga počeli tražiti previše

Luol Deng – jer je u pravom trenutku preuzeo odgovornost, počeo koristiti prostor koji mu se nudio i jer je pronašao agresivnost i samopouzdanje u napadu koji su Bullsima dali pouzdanu drugu napadačku opciju i tako ih iz sporednih lovaca na naslov pretvorili u legitimne izazivače

Omer Asik – jer utjelovljuje duh momčadi u kojoj svi ginu jedni za drugu, taj famozni ubuntu zbog kojega i zadnji čovjek na klupi jedva čeka ući u igru i odraditi svoj posao najbolje što može

Kurt Thomas – jer je Kurt Thomas, posljednji Mohikanac

Charles Oakley – jer ga je sjajno vidjeti na klupi Bobcatsa uz Jordana

Tyson Chandler – jer je na trenutak učinio da Dallas još jednom izgleda kao momčad sposobna osvojiti naslov

Jason Kidd – jer je usprkos svemu još uvijek jedan od dva najbolja asistenta i lidera kontranapada u NBA

Steve Nash – jer je on taj drugi uz Kidda, živa legenda

Arron Afflalo – jer samo daje, ništa ne uzima, usput se pretvorivši u možda najboljeg stopera na vanjskim pozicijama i ujedno ubojitog tricaša, najvažniji free agent ovoga ljeta

Steph Curry & Monta Ellis – jer su pokazali da mogu zajedno

Chuck Hayes – jer je skok-šut s poludistance udaljen od toga da bude nasljednik Kurta Thomasa, nadam se da si je barem zaradio pošteni novi ugovor

Kyle Lowry – jer je uštedio Rocketsima gomile novca i jer ima srce veličine Teksasa i još usput zna i može sve što se od njega traži na poziciji

Dorrell Wright – jer se potvrdio kao NBA klasa, a i praktički mi je donio naslov u fantasyu

Eric Gordon – jer je dokazao da je idealan partner Blakeu Griffinu i kompletan igrač

Andrew Bynum – jer je nezaustavljiv kada to želi biti

Tony Allen – jer je donio ubuntu u Memphis, usput postavši glavni all-round oslonac

Rudy Gay – jer je imao sezonu bolju od Carmela kao čisti strijelac dok se nije ozljedio

David West – jer je imao sezonu u rangu Aldridgea dok se nije ozljedio

Amare Stoudemire – jer je najzaslužniji što je spektakl opet stigao u New York i jer je briljirao, barem do trenutka dok u grad nije stigao Melo

Serge Ibaka – jer je Serge Ibaka

Kendrick Perkins – jer je donio u Oklahomu sve što im je trebalo za biti ozbiljna playoff momčad

Andre Iguodala – jer je konačno zanemario potrebu da bude netko drugi, zvijezda, i prihvatio da je ono što jeste – ultimativni timski igrač

Marcin Gortat – jer je uspio probuditi jednu mrtvu momčad, makar na trenutak, i usput se dokazati kao ozbiljan NBA igrač koji nema dlake na jeziku

Nate McMillan – jer je u svakom trenutku sezone znao što je potrebno momčadi

Gerald Wallace – jer je konačno u situaciji da može igrati i uživati, bez da ide glavom kroz zid

Marcus Thornton – jer može zabiti 20 bez da se oznoji

DeMarcus Cousins – jer može zabiti 20 uz 10 skokova bez da se oznoji, a jednako tako, bez kapi znoja, može cijelu večer šetati i bacati cigle dureći se na sve oko sebe

George Hill & Gary Neal – jer su djelovali kao all-star strijelci kada je bilo potrebno

Tony Parker – jer je odigrao još jednu nenametljivu, ali veliku sezonu

Tim Duncan – jer je drveniji nego ikada uvijek nalazio načina biti najkorisniji igrač na terenu

Greg Popovich – jer je doktor košarke, antipatični doktor kod kojega ne želite na pregled, ali koje će vam uvijek dati točnu dijagnozu

John Wall – jer je sljedeća velika stvar

U kategoriju uber-spomeničara ulaze Afflalo, Shaq, Ibaka i Thornton, kojim je ovo druga spomenica za redom, te Ray, Monta i Chandler koji su svoju prvu osvojili u nekoj od prethodnih dodjela.