ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

29May/1312

DAY 35 – WILD WILD WEST

Posted by Gee_Spot

Fantastično otvaranje Pacersa, oni su ovaj put fokusiranija, odlučnija i jednostavno energičnija momčad – u napadu im upada sve, u obrani stignu zatvoriti sve. Ključna promjena u odnosu na prvu utakmicu je puno agresivnije izlaženje Westa i Hibberta na Bosha i Haslema, što Miami ostavlja bez elemenata koji su ih pokrenuli u prošloj utakmici. Opet od samog starta pokušavaju uključiti i jednog i drugog u igru (Bosha kroz pick akcije, Haslema kroz slash & kick lopte za šut iz vana), ali s nečijom rukom ispred lica puno je teže zabiti nego u prošloj utakmici kada su i West i Hibbert u startu oklijevali napustiti reket.

Naravno, ovo i dalje ne znači da je riješen problem Jamesa i Wadea u reketu, ali Pacersi i za ovo imaju novu taktiku. Vogel i ekipa su mudro prepoznali da je najveći problem prošle utakmice bio taj što nisu imali plan igre u slučaju onakvih šuterskih partija oba visoka Heata i što se se kasnije jednostavno raspali nakon što se otvorio prostor za Jamesa u post-up situacijama i Wadeove ulaze. Ovaj put je pak plan bio jednostavan – čim ova dvojica nešto pokušaju, West je taj koji će iskočiti u zadnjem trenutku na udvajanje i po mogućnosti ih odalamiti, a ne samo pomoći suigraču. James je tako u prve dvije situacije kada se našao u postu dobio udarac i bananu, a Wadea je u prvom ulazu u sredinu dočekalo Westovo rame.

Pacersi su se tako opet vratili u seriju, ne odustajući od svoje 1 na 1 obrane, primjenivši još jedan relikt prošlih vremena, a taj je upotreba krilnog centra kao dežurnog enforcera. Charles Oakley, Dale Davis i Horace Grant su zasigurno bili ponosni, a David West je samo još jednim detaljem istaknuo koliko je bitan za ovu momčad Indiane u svakom pogledu. Tip je jednostavno srce i duša ovog kolektiva.

Jedna mala digresija kada već spominjem tu obranu Indiane - koliko god su sjajni u ovoj old school prezentaciji 1 na 1 obrane u kojoj su rotacije usko vezane uz pomaganja suigraču koji gubi prednost (što je popriličan odmak od trenda ostalih najboljih obrana u ligi thibodeauovskog tipa koje se uvijek rotiraju prema lopti bez obzira na matchup), toliko je protiv Heata u utakmici broj 3 bilo uočljivo da im nedostaje rezervnih opcija. Recimo, ona preuzimanja koja su pokušali protiv Knicksa u prvih par utakmica (gdje je West preuzimao Mela nakon ulaska u post) protiv Jamesa nemaju smisla (kao što je jači od Georgea, tako je i brži od Westa, LeBrona je nemoguće zaustaviti običnom 1 na 1 obranom) i Vogel ih s razlogom ne koristi, ali pravo pitanje je zašto ova momčad ne igra klasičnu zonu? S ovoliko dužine i ovako kvalitetnim obrambenim igračima na svim pozicijama, njihova zona u pravilnim dozama bila bi smrt za pokretni napad Heata i idealni protuotrov u situaciji kada Miami ima više od 3 šuterski raspoložena igrača. To je još jedan detalj, uz kontrolu lopte i klupu, na kojem će Pacersi morati poraditi kako bi se pretvorili u rasnog izazivača.

Heat je tako ostao bez onog idealnog rasporeda u napadu iz prošle utakmice, ali daleko od toga da su bili nadigrani na način na koji je to u prošloj utakmici bila Indiana. Ovdje je na vidjeli izašla njihova dubina i ta margina pogreške koju stalno spominjem – ako već nisu imali koristi od Bosha i ako je Wade djelovao tromije nego inače (valjda jedan od onih dana u kojima se koljeno ne osjeća najbolje), James je uvijek tu da izmisli poene, a ovaj put su dobili i podršku s perimetra (Allen i Battier po prvi put u seriji su zabili tricu u istom poluvremenu) i tranzicije (Pacersi su se valjda osjetili dužni pokloniti nekoliko lopti nakon što su prošlu utakmicu odigrali discipliniranije nego inače). Plus, Chalmers je također bio u jednom od onih svojih Super Mario izdanja koji se dogode jednom ili dva puta po seriji.

Na samom početku treće četvrtine Bosh i Haslem tjeraju strah u kosti Pacersima realizacijom svoja prva dva skok-šuta, ali brzo se pokazuje da se radilo o iznimci koja potvrđuje pravilo, a sinoćnje pravilo je bilo da obrana Pacersa ima sve pod kontrolom. Na drugoj strani West briljira na vrhu posta i na oba bloka, prati ga Hibbert dominacijom u sredini (Pacersi su sinoć konačno, nakon tri pokušaja, ostvarili značajniju prednost u skoku), dok pouzdani Hill koristi prostor koji ostaje nakon što se obrana posveti ovoj dvojici. Ukratko, Pacersi se kotrljaju u svom već standardnom ritmu – ovo izgleda kao utakmica koja će se opet odlučivati u zadnjim sekundama kao i prve dvije.

Miami doduše dolazi u male probleme krajem treće kada se Bosh uz puno drame hvata za koljeno i odlazi u svlačionicu (valjda je tamo bio službeni klupski ginekolog), ali se ne radi o ničem ozbiljnom i na parketu je već početkom četvrte. A on je ključ za napad Miamia čak i tijekom večeri kada ne može pogoditi ništa – West (ili Hibbert, ako je James na parketu u ulozi četvorke) ga mora pratiti prema perimetru, što nije slučaj kada je u postavi Birdman ili netko treći u ulozi centra.

Završnica je tako dramatična i jednostavno sjajna da nema smisla nabrajati sve sekvence, to se mora gledati i pri tome uživati u najboljem od NBA playoff košare. Ono što ću pak istaknuti je da West nastavlja mlatiti sve oko sebe u oba smjera, da je Hibbert i dalje sila u napadačkom skoku i da ovaj bezglavi Stephenson polako postaje reinkarnacija Tonya Allena, samo sa šuterskim rasponom o kojem Tony može samo sanjati (dakle, igrač koji na jedan dobar potez veže jedan loš, ali koji je u obrambeno-energetskom dijelu nezamjenjiv), a to je dovoljno da još jednom nadigraju umorni (i modri) James, Bosh i Wade.

Dok čekamo sljedeći dvoboj koji će donijeti tko zna što (hoće li Heat pred svojom publikom zaigrati presing od prve sekunde i pokušati malo ubrzati ritam tranzicijom, ali i ispaljivanjem trica?), treba istaknuti kako je po četvrti put pobjedu odnijela momčad koja je ostvarila prednost u reketu (Pacersi su imali čak 18 poena više pod košem, ponajviše zato jer je West istjerao Jamesa i Wadea iz sredine, a bogami i pošteno dobio dvoboj protiv Bosha u svim smjerovima i u svakom pogledu). Što svakako treba ohrabriti Indianu koja je kroz seriju puno stabilnija u ovom segmentu zbog opjevane prednosti u matchupu visokih, dok Miami oscilira od jednog trenutka nadahnuća do drugoga.

A to pak znači da je narativ i dalje otvoren i da nas već u idućoj utakmici čeka novi klasik. Ne propustite ga, a posebice nemojte propustiti uživati u kompletnoj slici vlastitim očima jer način na koji većina medija prezentira tijek serije je kriminalan. Jasno je da se moraju osloniti na jednu poruku kako bi prodali priču što većem broju čitatelja, ali fokusiranje na Jamesa kao da ostalih 9 igrača na parketu nisu bitni ili, ono još banalnije, na uložen trud (kao da u finalu konferencija ima igrača koji ne igra sa 100% koje u tom trenutku može dati), skreće pažnju sa slojevitosti najbolje igre koju je čovjek ikada izmislio, igre koja spaja ono najbolje od najboljeg sa svih strana sporta (od atletike do šaha, a onako usput posuđuje i malo iz boksa).

19May/133

DAY 27 – BIGGER, LONGER AND UNCUT

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ PACERS

Otvaranje kakvo vjerojatno više nitko nije smatrao mogućim u ovoj seriji – obje momčadi razigrane i nadahnute u napadu zajedno ubacuju 56 poena u prvih 12 minuta, što je znak da nas čeka posebna večer. Indiana uglavnom zabija kroz post i dominaciju u napadačkom skoku, a New York ritam prati odličnim šutom iz vana (tri trice i četiri duge dvice). Za Pacerse je pak najvažnije da opet imaju Hilla u startnoj petorci, ako zbog ničega drugoga onda zbog toga da Stephenson opet može koristiti rupe u obrani Knicksa koja na njega uopće ne obrača pažnju, što ovaj koristi za ulaze tijekom cijele večeri.

U drugoj četvrtini Knicksi šuterski posustaju, a Pacersi odmah koriste prvi duži period bez protivničke trice (samo jedna) da povećaju prednost do + 8. Knicksima definitivno ne pomaže ni činjenica da nisu u stanju odigrati obranu bez faula (Pacersi žive na liniji, čak 11 ubačaja više u prvom poluvremenu). Ipak, iako razvoj situacije definitivno odgovara Pacersima, u svemu ima i jedna dobra vijest za Knickse – Melo je češće u postu nego ikada do sada, svim silama se trudi zabiti što više laganih poena svjestan da je to jedini način za izbaciti Pacerse iz kože u kojoj se trenutno sjajno osjećaju zbog fizičke i mentalne prednosti.

U trećoj četvrtini Knicksima se vraća trica, zabijaju ih 4 u nizu (od čega čak 3 Shumpert, koji zabija 16 koševa u 12 minuta nastavka), što je uz Melovu kvalitetnu partiju dovoljno da se vrate u egal i okrenu momentum koji je opasno bio na strani Indiane. Do kraja čak par puta dolaze i u prednost, trice upadaju sa svih strana (Copeland dvije, čak i Smith zabija jednu), ali, isto kao što njih trica održava na životu, tako i Pacersi preživljavaju ovaj period jer dolaze do skoka u napadu svaki put kada im treba koš.

Na kraju je tako opet presudila dominacija u sredini. Obrambeno, boljeg dokaza od Hibbertove blokade nad Anthonyem vam ne treba – u trenutku kada su Knicksi prijetili prelomiti utakmicu, takav potez mijenja sve, jer, umjesto zakucavanja koje bi te dodatno podiglo, ti si taj koji je zakucan i utišan (nije slučajno da su Knicksi iduća tri napada bacili u bunar). Napadački, dobili smo samo potvrdu dobrog, starog pravila - u playoffu koševi iz reketa i s linije uglavnom odnose prednost pred šutem iz vana, a Pacersi su sinoć imali 32 poena više u reketu, kao i čak 28 pokušaja slobodnih viška. U ovom slučaju to je značilo da je Knicksima uzalud bila sjajna šuterska večer (100% slobodna, 43% za tri u 13 ubačaja), kao i odlična Carmelova partija u napadu (barem do spomenute blokade).

Iako je teško povjerovati da je New York izgubio utakmicu u kojoj su dobili 39 efikasnih poena od Anthonya i 13 trica uz onakav postotak, Indianin konstantni pritisak kroz Westa i Hibberta za njih je jednostavno bio prevelik zalogaj (West je pak odigrao još jednu profesorsku utakmicu, bez greške, posebice prilikom napadačkih odluka). Ako ništa drugo, Knicksi su barem umrli muški, okrunivši odličnu sezonu kvalitetnim zadnjim nastupom.

Iako će se mediji nedvojbeno koncentrirati na mane jer ipak je u pitanju New York, realno ova momčad je postigla svoj maksimum. Za to svakako ogromne zasluge idu Woodsonu koji je uspio cijelu sezonu održati ovaj čudan roster pod kontrolom i postići sjajan rezultat originalnim stilom igre. Da je Chandler bio spreman za playoff i da su imali barem još jednog centra (Camby?), možda bi se ova priča drugačije razvijala.

Pacersi su pak jahali svoje dobre strane u odličnoj pripremi za Miami, a uz nadahnute partije Westa i Hibberta doprinos su sinoć dali Stephenson (koji je višak slobode i činjenicu da je na njemu uglavnom bio sakriven najslabiji obrambeni bek Knicksa ovaj put izuzetno učinkovito koristio) i, naravno, George. Iako nije imao velikog obrambenog uspjeha protiv Mela ovom prilikom, ukupno gledajući odradio je sjajan posao i pri tome imao veći utjecaj na tijek serije od direktnog protivnika. Da bi bili konkurentni, Knicksi su trebali Mela u dominantnom izdanju od prve do zadnje utakmice, a George se, uz pomoć Melovog načetog ramena, pobrinuo da do toga ne dođe, usput odrađujući sjajan all-round posao.

Carmelo je imao dva najbolja individualna napadačka nastupa u seriji, ali oduzmemo li mu sve one promašene rotacije koje su dovele do lakih koševa Indiane, jasno je kako se utjecajem na tijek događanja ne može mjeriti s momkom kojega očito čega vanserijska karijera (možete li zamisliti kakva će noćna mora George postati kada popravi kontrolu lopte i postotke šuta, što će neminovno doći s iskustvom, tu već govorimo o top 5 talentu u cijeloj NBA).

Koliko god je visoki dvojac Indiane odradio ključni posao u razbijanju ravnoteže između ovih momčadi, toliko je odluka da George isključivo čuva Carmela 1 na 1 donesena u utakmici broj 3 bila onaj završni udarac u nade Knicksa (u prve dvije gledali smo puno više Westa i puno više udvajanja). New York od tada gotovo da nije mogao igrati svoju igru jer više nije bilo prostora kojega je inače za Feltona, Smitha Kidda i ostale bekove otvarao Melo. To je zaustavilo kretanje lopte i ulaze koji su bili osnova napada Knicksa, koji su se tako sveli na ono što istinski jesu jednom kada maknemo svu šminku koju čine trice i kontrola ritma – izolacijska momčad u kojoj napade uglavnom završavaju Carmelo ili Smith.

Što dovodi do jednog puno većeg problema nego što je to časni poraz od bolje momčadi - kako dalje? Dok Pacersi u Hibbertu i Georgeu imaju garanciju da ih u bližoj budućnosti čeka uspon, Knicksi su vjerojatno dosegli vrhunac s ovim rosterom. Kidd, koji je u regularnoj sezoni imao značajnu ulogu, potpuno je razotkriven u playoffu kao penzioner. Smith, na čijim šuterskim eksplozijama se previše toga baziralo, postaje slobodan igrač. To su problemi, ali najveći od svih je činjenica da je Chandler zagazio u tridesete i uz to ima već 12 godina iskustva jer je u ligu stigao kao srednjoškolac. Kao i Dwight, ali i svi slični tipovi centara koji nemaju tehniku na koju se mogu osloniti već ovise isključivo o fizikalijama, Chandler izgleda duplo gore od prosječnog košarkaša kada nije u idealnoj formi. A kako se kilometraža gomila, to će sve teže biti dovesti ga u nju.

Naravno, najveći slon u sobi je bez ikakvih dvojbi ugovor Stoudemirea - dok se ne riješe njega, novih značajnih promjena neće biti. GM Grunwald se pokazao lukavim u pronalaženju jeftine i korisne radne snage u Europi (Prigioni, Copeland), ali je istovremeno dodatno zakrčio roster nepotrebnim dugoročnim vezivanjem uz Novaka, Kidda i Cambya. Praktički, ne preostaje mu ništa drugo nego opet skautirati na sve strane kako bi našao tri-četiri igrača sposobna igrati ozbiljne minute na minimalcu samo kako bi Knicksi dogodine ponovili ovogodišnji rezultat. Kada sve ovo stavimo na hrpu, jasno je zašto nema velikih razloga za optimizam u iduće dvije sezone koliko je u teoriji ovaj roster još na okupu. Ali, da mogu biti ponosni što su barem opet relevantni, to svakako. Problem je, eto, samo u tome što u New Yorku očito nitko nije zadovoljan s bilo kojim drugim mjestom osim prvim.

2May/134

DAY 12 – SKY ROCKETS IN FLIGHT

Posted by Gee_Spot

CELTICS @ KNICKS

Knicksi su otvorili utakmicu s 11-0 i činilo se kako nas čeka još jedna kamilica. Valjda su to pomislili i igrači New Yorka jer od tog trenutka postojao je samo Boston. Dok su Knicksi igrali bez energije na oba kraja parketa, Celticsi su bili solidni, posebice u napadu. Bitna promjena bila je agresivnost, točnije stalno napadanje reketa, a kontrola lopte bila je dodatni bonus. Iako su utakmicu zadržali na ritmu koji im odgovara (Knicksi su zabili manje od 40 u prvom dijelu), Celticsi su ubrzali reakcije u napadu, zamijenivši kruženje lopte u potrazi za šuterom ulazima.

Jasno, sve ovo dozvoljavala im je mlitava obrana Knicksa koja niti je pokazala želju za pritiskom na limitirane bekova protivnika, niti se kretala dovoljno dobro u reketu da spriječi polaganja. U nastavku su zaigrali bolje, posebice bekovi u presingu, ali Boston se ne predaje, sada im počinje upadati šut iz vana i održavaju prednost sve do završnice.

Melo i Smith nisu pokazali ništa, a to je značilo da je eventualni pokušaj povratka u igru opet ovisio o solidnom Feltonu. Međutim, Boston ni ovdje nije popustio, trice su nastavile upadati, nakon Piercea i Terrya u trećoj, svoje je odradio i Green s dvije u samoj završnici, pa su Knicksi tako ostali u minusu i rezultatski i igrom.

U samoj završnici u očajničkom pokušaju stizanja rezultata upalo im je par nerezonskih trica koje su im donijele 86 poena na kontu, ali činjenica je kako ih je Boston tijekom cijele utakmice držao na razini koja im odgovara, ispod 80. Praktički, Celticsi ovdje nisu izveli nikakav herojski podvig, već su napravili ono što profesionalna košarkaška momčad treba napraviti, a to je odraditi posao i uzeti ono što im se nudi.

A Knicksi su im, odigravši goru partiju nego u prethodnom susretu u Bostonu, ponudili puno toga. Ozbiljne momčadi si ne mogu dopustiti ovakav stupanj bahatosti, a Knicksi su očito pomislili da je serija gotova prije nego su je završili. Završnica četvrte utakmice u kojoj su zamalo stigli 20 koševa prednosti Bostona očito je na njih imala sličan učinak kao i onih 3-0, povjerovali su da sve imaju pod kontrolom, zaboravivši da posao treba odraditi.

Ovo pak govori sve što treba znati o Carmelu kao lideru. Njegove zadnje dvije partije su bile brutalno loše, za ovakav pristup i igru nema opravdanja ako si prvo ime na rosteru. Ako on nema rješenja ni volje, odnosno ako čeka da netko drugi odradi posao za njega, onda se i New York puno teže kotrlja.

Ne vidim razloga za paniku jer sumnjam da New York može opet odigrati ovako mlitavo (22% za tricu, samo 13 asista i samo 8 ukradenih), kao i da Boston može odigrati ovako kompletnu utakmicu u napadu od početka do kraja. 3-0 je jednostavno prevelika rupa za ovakav roster, bez obzira koliko protivnik radio protiv sebe. Ali, ovakav razvoj serije govori nam sve što treba znati o ozbiljnosti Knicksa kao playoff momčadi i njihovim šansama da budu išta više od prolaznika, kako u ovom playoffu, tako i u budućima s ovom jezgrom.

Ipak, u svemu ima i jedna dobra vijest – Tyson Chandler je izgledao življi nego u prethodnim utakmicama, znači mogli bi ga imati u relativno pristojnoj formi za iduću rundu. Ako se sjete doći do nje.

HAWKS @ PACERS

Ovo se pretvorilo u sjajnu seriju, prva četvrtina nije bila ništa manje zanimljiva od četvrte utakmice. Pacersi su otvorili razigrano, s akcijama za Westa, kako bi ga pridružili Hibbertu i Georgeu, a Hawksi su nastavili koristiti prednost preko Smitha. Petorke se tako dobro anuliraju da će svaki detalj biti važan.

Tako vidimo kako Vogel umjesto Georgea na uvodi Greena (preko kojega je u prošloj utakmici Smith na brzinu napravio razliku) već Pendergrapha, tako da u jednom trenutku na parketu uz Hibberta ima dva smetlara, Pendergrapha i Hansbrougha. Ovo svjesno žrtvovanje napada za obranu jasno govori koliko je Josh Smith ušao u glavu trenera Pacersa (ovo je super narativ, da je momčad poput Indiane, koja se izdigla iz prosjeka upravo na račun toga što je velika u doba kada liga postaje sve manja, naišla na zid susrevši protivnika koji je još više uložio u visinu zaigravši s klasičnim frontcourtom '90-ih s dva krilna centra i centrom).

S druge strane Drew je našao svoju playoff rotaciju, Harris, Teague i Korver dobivaju minute na dvije bekovske pozicije, Korver je ujedno i povremena zamjena za Smitha u slučaju da se zaigra s klasičnom nižom postavom (izbacio je potpuno iz formule minus napadače poput Jonesa i Stevensona), a za visoki trio Smith-Horford-Petro (koji je solidnom igrom protiv Hibberta upravo zaradio novu priliku u ligi) zamjene su Tolliver (pokriva pozicije 3 i 4) i Johnson (uskače na 4 i 5), uz eventualnu kraću rolu Smitha pod košem. Sve u svemu, osam igrača, kako i treba biti.

Utakmica se igra u pravom playoff ritmu, s gomilu odličnih poteza na obje strane, a Pacersi prvi kreću po kontrolu polovinom druge kada se cijela igra prebacuje na raspoloženog Westa, što je pomalo podsjetilo na lanjski playoff kada ni George ni Hibbert nisu bili spremni za veće role i kada je upravo West bio ključan za eliminaciju Orlanda u prvoj rundi. Gomilom sjajnih poteza u post-up situacijama majstor dolazi do 16 poena u prvom dijelu uz šut 8-10, a sve to protiv igrača kao što su Horford i Smith.

Više od rezultatske prednost, Pacerse u ovom trenutku može veseliti mogućnost preokreta što se tiče momentuma. Logika ovakvog razvoja situacija je jasna, dobije li West ovako uvjerljivo matchup s Horfordom, to anulira svu prednost koju Smith ima protiv Georgea.

Indiani pomaže i ulazak Atlante u treću četvrtinu. Smith pokazuje svoje drugo lice, troši nekoliko napada bez ikakvog rezona, a sve zaključuje upadanjem u probleme s osobnima i tehničkom. Kao što je vratio momčad u seriju svojim dobrim igrama, tako ju je upucao ovim peridom u kojem je Indiana već do pola treće došla do +20.

Hawksi se raspadaju i u ovom trenutku se čini da smo ostali bez utakmice koja je obećavala puno više. Atlanta pokušava ritam vratiti zonom, čak im i Pacersi pomažu da se vrate u igru ignorirajući Westa dok troše napade na likove poput Stephensona i Augustina, ali prednost Indiane je konstantno dvoznamenkasta, a takva ostaje i do kraja.

Atlanta si jednostavno ne može dozvoliti onakve crne minute kakve su imali u trećoj četvrtini u ovoj seriji, pogotovo ne u gostima, to je jasno. Kao i što je jasno da su izgubili utakmicu u kojoj su Pacersi uz dobar učinak Georgea (Smith praktički nije ni igrao drugo poluvrijeme zbog osobnih) i Hibberta konačno dobili i sjajnu partiju Westa. Hawkse sada čeka odraditi posao doma, pokušati vratiti ravnotežu u matchupovima (red je na Horforda i Teaguea da povuku, sinoć su bili nadigrani na svakoj razini od Westa i Hilla), ali, čak i da izjednače na 3-3, jasno je koji će biti njihov najveći problem u eventualnoj sedmoj – zadržati nivo igre u teškim okolnostima na visokoj razini. Drew je uspio donekle sakriti probleme rotacije, ali za one mentalne prirode ipak nije stručan.

ROCKETS @ THUNDER

Westbrookova ozljeda, osim što je utjecala na budući rasplet playoffa poput Roseove ozljede na lanjski razvoj događaja, ostat će upamćena i kao razlog zašto je Cisco Garcia zaradio novi ugovor. Rocketsi znaju da mogu igrati protiv ovakve Oklahome ako im upada trica, a nitko to u zadnje dvije utakmice nije iskoristio bolje od veterana koji je nakon pakla Sacramenta konačno ugledao malo svjetlosti u životu.

A što se tiče ove prve teze o utjecaju na playoff, ja tek trebam vidjeti razlog zbog kojega bi Oklahomi dao ikakve šanse protiv Spursa ili Memphisa (mislim, nisu u stanju kreirati poštene akciju protiv obrane Houstona, zašto bi itko mislio da će to moći protiv Spursa ili Memphisa). Čak i Clippersi, koji im inače leže zbog sličnog improvizatorskog načina igre i koji imaju puno manje šanse usporiti Duranta od ove druge dvije momčadi, čine se kao favoriti u slučaju da se provuku. Ali, dobiti Memphis ili San Antonio u trenutnim uvjetima? Što bi rekao Donnie Brasco, forget about it.

Eh, da, igrala se tu i neka utakmica. Houston izlazi na parket raspucan, šibaju trice i grade prednost od starta, dok Oklahoma i treću utakmicu za redom pokušava pronaći nešto na što se može osloniti, a da to nije Durantova lakoća zabijanja. Obrana reketa tako izgleda puno bolje nego u prethodnim utakmicama (Ibaka sjajan u dijeljenju banana), ali što vam to vrijedi kada protivnik većinu poena ionako zabija iz vana.

Sad ću biti bezobrazan i opet ću napraviti digresiju, ali zar ne bi bilo sjajno da Memphis, nakon što nas oslobodi Vinniea, napravi istu stvar s Brooksom? Znam, Scottie ima relativno svjež ugovor i cijela uprava Oklahome je uz njega, mlada je ovo jezgra, a sada ima i opravdanje u vidu Russove ozljede. Ali, zar ne bi bilo sjajno kad bi se ono što je ionako neizbježno ubrzalo? I to tako da uz isplatu ostatka ugovora Scottie kao bonus dobije i Kendricka Perkinsa? Durant ima još vremena dok ne uđe u godine kada se o velikim igračima počinje govoriti kao o vječnim drugima, ali povijest nas uči da je čak i jedan Jordan bio u pozadini dok Douga Collinsa nije zamijenio Phil Jackson.

Vratimo se na igru. Houston u nastavku šutu dodaje i element ulaza, a bezidejnost Oklahome najbolje ocrtava činjenica kako ih u donekle podnošljivom minusu drže samo trice Sefoloshe. Ovdje se već javljaju misli o tome mogu li Rocketsi biti prva momčad u povijesti koja je stigla minus od 3 utakmice u playoffu? Na neki način, Houston već ima povijest ovih podviga, još se sjećam kako su Hakeem i društvo 1995. okrenuli 0-2 protiv Jazza u 3-2 (tada se prva runda igrala do 3 pobjede) i nakon toga otišli do naslova.

Ovi Rocketsi neće do naslova, ali mogli bi do drugog kruga. A to bi, oprostite na digresiji, možda i ubrzalo odlazak Brooksa. Kvragu, koliko god mi na živce išao ovaj run and gun i koliko god sam do sada želio da OKC ovo završi sa što manje odugovlačenja, sve jače osjećam kako počinjem navijati za Rocketse, pa makar to značilo da moram gledati još dvije utakmice ovakve košarke u kojoj je jedina taktička zamisao koju smo vidjeli od strane Oklahome bila faulirati Asika do besvijesti u završnici (14 puta na liniji za redom u periodu od 4 minute, zabio 9 i time na najbolji način izbio Brooksu jedinog jokera).

Možda će netko istaknuti kako je ključna razlika bila u tome da je Kevin Martin bio katastrofa, kako je bilo premalo Duranta i Ibake u završnici i kako je samo Jackson imao nekoliko bljeskova, odnosno kako je James Harden bio nenormalno vruć (7 trica) i kako su Rocketsi zabili ludih 14 trica, ali mislim da je poanta ipak u tome da svi shvatimo koliko u ovom sistemu bez sistema vrijedi sirovi talent Russa Westbrooka. S njim je ovo bila prva momčad na Zapadu, bez njega su na razini borbe za donji dom playoffa. I to vam je to, nema tu nikakvih drugih mudrosti.

Ovo je do kraja 50-50 serija, što znači da je OKC i dalje favorit jer im treba jedna od dvije. To je čista matematika, nema Houston nikakav momentum jer su i sami momčad s ogromnom hrpom upitnika i vlastitih slabosti. Ali, barem što se mene tiče, držim fige Rocketsima i da uđu u povijesti i da natjeraju Prestia da napravi nešto što je trebao već prije dvije godine.

HIGH FIVE

Jason Terry, James Harden, Paul Pierce, David West, Omer Asik

1May/125

DAY THREE – DAVID WEST DOIN’ WORK

Posted by Gee_Spot

KNICKS @ HEAT

- Miami je drugu utakmicu odigrao na autopilotu, čuvajući energiju posebice u obrani, s tim da ih je stvarno bilo milina gledati u napadu na početku utakmice, treće četvrtine i u završnici, kada su igrali punom snagom i kada je lopta kružila poput projektila, a James i Wade skakali svuda uokolo kao Mario i Luigi na Nintendu

- Spoelstra je utvrdio nekoliko stvari za ubuduće - to da Bosh i Haslem imaju primat kao dva visoka, a nakon toga je prva sljedeća opcija igra s niskom postavom, zatim da je James jedini igrač koji može i treba odigrati rolu back-up playa kada je Chalmers na klupi (mislim, ionako to radi kada su zajedno u igri, stoga stvarno nema potrebe riskirati s Coleom) te da nikada, ali ama baš nikada, bez obzira na rezultat, ne smije istrčati s postavom u kojoj nema ili Jamesa ili Wadea

- riješivši pitanje rotacije i donekle zakrpavši dvije glavne rupe u petorci, Miami već sada, nakon samo dvije utakmice, izgleda bolje nego li je izgledao cijeli ovaj drugi dio sezone, a obzirom na šutersko buđenje Battiera i obzirom na to da se Miller još nije ozljedio usprkos tome što je odigrao već 53 minute u ove dvije utakmice (i ne, nisam sarkastičan), izgleda da su dobili i nekakvu iskru s klupe

- kad sam već spomenuo Battiera, moram istaknuti i kako je bilo zabavno pratiti Melovu žurbu da zabije čim bi Spoelstra, u namjeri da odmori Jamesa, na njega stavio Shanea - nisam brojao, ali, ovako od oka, mislim kako je Anthony od svojih 12 ubačaja (iz 26 pokušaja) njih 7 ili 8 zabio u onih 15-ak minuta što ga je čuvao Battier

- jedina nada Knicksima ukazala se nakon utakmice, kada je Amare u patetičnom luzerskom ispadu razbio šaku opalivši o, navodno, vatrogasni aparat, što znači da će Woodson konačno zaigrati bez njega u udarnoj petorci i tako dati svojoj momčadi nekakvu minimalnu šansu da ovu seriju učini barem malo zanimljivom

MAGIC @ PACERS

- Pacersi su ušli žešće u drugu utakmicu, zahvaljujući odlukama da ugodne skok-šuteve zamijene ulazima (napadali su svi, od centra do playa), ali prije svega zahvaljujući postavljanju napadačkog fokusa na Davida Westa, playoff veterana koji je očito najspremniji među ovom hrpom luzera dignuti razinu igre i preuzeti odgovornost (Granger je sjajan igrač, ali u svojih 6 godina u ligi dva puta u karijeri je bio u playoffu i to samo lani kao aktivan sudionik)

- u početku su ga stavljali u post, izolirali i puštali da riješava situacije 1 na 1, a prema kraju susreta doslovce svaki napad uključivao je njega u nekom obliku post up ili screen kombinacije, uostalom o tome tko je MVP Indiane u ove prve dvije utakmice (i to u većem omjeru nego su to trenutno James ili Durant svojim momčadim) najbolje govori to što bi se njegovim sjedanjem na klupu Pacersi totalno pogubili, da bi sve opet profunkcioniralo odmah po Westovom povratku na parket

- usprkos dominaciji Pacersa u reketu, Orlando je držao priključak zahvaljujući finom miksu trica i pick igre, uz gomilu kretanja koja su dodatno otvarala prilike za koš, ukratko – igrajući košarku bez ikakvog opterećenja

- opterećenje s druge strane zasigurno pritiska Hibberta kojega Big Baby do sada u seriji jednostavno gazi, momak će ozbiljno morati raditi u teretani preko ljeta ako misli karijeru pomaknuti s mjesta, jer jedno je biti igrač finese, ali nešto sasvim drugo je biti Big Lizalica ili Big Zvečka, ovisno o tome što vam se čini da je bebama draži oblik zabave

- agresivnost Pacersa u reketu na kraju je donijela ploda, Orlando je pukao krajem treće dobrim dijelom i zato što je stalni pritisak Westa izbacio iz utakmice Andersona, čim je on ušao u probleme s osobnima nestale su nade Magica u nekakav novi čudesan povratak u igru

- iako koš razlika na kraju djeluje poprilična i ostavlja dojam lagane pobjede Indiane, činjenica je da Pacersi moraju proliti litre znoja, u svakom slučaju puno više nego se itko nadao, kako bi ovo priveli kraju u svoju korist jer Magicov napad djeluje uštimano, obrana je solidna i fali im samo dubina da bolje izdrže ogromnu prednost Pacersa u reketu

- fokus na Westa (kojemu je desna ruka bio aktivni Hill, još jedan playoff veteran s gomilom iskustva iz dana u Spursima) Indiani je donio prednost, a 10 skokova viška i čak 50 koševa u postu (22 više od Orlanda) su je održali i formula uspjeha za Pacerse u ovom dvoboju je danas jasna, sad je red na Van Gundya i Magic da u svojoj dvorani baražom trica podignu igru u napadu na Pacersima teško dohvatljivu razinu i eventualno opet zakompliciraju ovu seriju

MAVS @ THUNDER

- vijest večeri je da su u OKC-u skužili kako treba dijeliti bijele majice, ovaj put nije bilo zabune oko toga tko je domaćin, iako su zbivanja na parketu mogućnost zabune opet ostavila otvorenom - Dallasova strpljivost i iskustvo držali su se u egalu cijelu utakmicu protiv mladih nogu Oklahome

- Brooks je ugodno iznenadio prilagodbom nakon samo jedne utakmice, fino je uštopao Terrya maknuvši Fishera i Westbrooka dalje od njega i povjerivši Sefoloshi i Hardenu ulogu striktnih čuvara

- naravno, na ovaj dobar potez nadovezao se i jednim lošim, opet je dao ogromnu minutažu Perkinsu i Fisheru koji su ovaj put nešto i zabili pa time, iskoristimo i taj klišej, opravdali povjerenje, ali u široj slici očito je kako njihovo prisustvo na parketu, posebice u onim suludim kombinacijama kada su zajedno u postavi, vuče ovaj napad Oklahome prema dnu

- Carlisle se mora više kockati s Beauboisom čija brzina bi mogla dodatno iskoristiti apsolutnu Westbrookovu kurcobolju za igrom u obrani (da je Kidd u lanjskoj formi zabio bi duplo više od ovih 10, djedica je doslovno promašivao zicere), 5 minuta je premalo, a mali ima potencijal da bude x-faktor, valjda će se odlučiti za taj potez u idućoj utakmici jer s 0-2 ionako više nemaju što izgubiti

- zanimljivo da Dallas uopće nema potrebe zaigrati zonu protiv Oklahome, ovi momci su toliko zaljubljeni u svoj skok-šut da ih ne trebaš prisiljavati na loše šuteve, ali opet su, usprkos tome što su forsirali izolacije i nerezonske poteze, uspijeli živjeti na račun slobodnih bacanja - tako ti je to kad imaš tri vanserijska talenta koji u svakom trenutku mogu krenuti na ulaz i slomiti svog čuvara (zabili su 32 od 34 bacanja)

- Oklahomina jalovost u svim ostalim segmentima napada osim izlaska na slobodna može se pripisati jednim manjim dijelom dobrom poslu kojega Marion radi na Durantu, ali puno većim činjenici da se većina napada vrti oko Westbrooka - s jedne strane Dallas ga nema s kime zaustaviti, pogotovo kada mu ovako upadaju svi oni šutevi s poludistance, ali s druge strane oslanjanje na Westbrookov šut i njegovo korištenje povoljnog matchupa i dalje drži otvorena vrata potencijalnom povratku Dallasa u seriju

- obzirom na to da Oklahoma nije ostavila sjajan dojam i da su se praktički drugu utakmicu za redom provukli (Dirk i Terry su u završnici promašili dvije potpuno otvorene trice koje bi okrenule tijek susreta), povratak u OKC za G5 i početak od nule čine se sasvim realnom opcijom

- titula papka večeri ide Mikeu Fratellu, koji je odradio solidan posao stručnog komentatora, ali u jednom trenutku se totalno prolio i upisao u Vlado Vanjak Hall Of Fame Komentara Van Pameti, tumačenjem kako Dallasu nedostaje Odom jer da je on svojom all-round igrom momčadi donosio jednu višu razinu - mislim, kako ti može nedostajati netko koga praktički nisi ni imao na raspolaganju?

26Jan/126

RUNNING WITH THE PACK G18

Posted by Gee_Spot

Wolves @ Mavs

Ovosezonski plan Dallasa postao mi je jasan tijekom noćašnje utakmice. U svečanoj atmosferi kao da je sve bilo važnije od igre - Dirk i društvo dobili su svoje prstenje prije početka susreta, a nezanimljivi i jednostavno dosadni lokalni komentatori proveli su cijelo prvo poluvrijeme pričajući s Dirkom (koji im se čak nije ni priključio za komentatorskim stolom, nego je lijepo sjedio među suigračima na klupi sa slušalicama na ušima i mikrofonom u ruci, dok ga je Vince Carter pospano gledao). I kroz taj razgovor Dirk je jasno izložio plan - treba preživjeti regularnu sezonu sa što manje stresa, ući u playoff svejedno na kojoj poziciji jer, kao što Dirk reče, na Zapadu ionako nema ekstra momčadi koje se treba bojati osim možda Thundera, ali s njima ionako uvijek dobro prolaze.

Ovakav pristup govori vam sve što trebate znati o Mavsima u ovom trenutku. Dirk ne sjedi na klupi zbog neke ozbiljne ozljede, Dirk je dobio poštedu zato što nije u formi. A nije u formi zato što nije pipnuo loptu tijekom lockouta. To su vam polazne pozicije Mavsa, prvaka koji nakon mjesec dana igre već razmišlja o obrani naslova i to u situaciji kada im niti nastup u playoff nije siguran. Praviti ražanj dok je zec u šumi često zna biti kontraproduktivno iskustvo, a to je noćas potvrdio i poraz protiv Wolvesa, koji će, ako ništa drugo, poslužiti Carlisleu da nekako motivira momčad za sljedeći susret.

Međutim, čak i motivirani Mavsi nisu previše opasni. Barem ne bez Dirka. Bez njega se muče zabiti, nema nikoga tko može raširiti obranu protivnika ili nekako stvoriti višak. Zanimljivo je kako je jedini period u kojem je Dallas izgledao dobro bio onaj tijekom kojega je Yi zabijao s poludistance. Zvuči blesavo, ali šutem iz vana Yi je sjajno imitirao Dirkovu igru i očito je kako u tim poznatim okolnostima cijela momčad bolje funkcionira.

Jasno, Yi nije Dirk, zato takvu epizodu nije mogao ponoviti, a to je značilo da je napad Dallasa opet postao blijed i ovisan o šuterskoj inspiraciji dobrog starog Terrya. Kidd i Haywood su inače igrači manje u napadu, a s Odomom umjesto Dirka napadački učinak startera postaje kriminalan (Odom je neprepoznatljiv, potpuno beskoristan i smotan, bez samopouzdanja i bez žara za igrom - ako je Dirk dobio poštedu od nekoliko tekmi da se psiho-fizički bolje pripremi, Lamara bi trebalo poslati barem mjesec dana u toplice). Marion i West se trude, ali, dok se Dirk ne vrati i učini napad podnošljivim, Carlisle će morati posezati za klupom još češće i još ranije.

Inače miksa previše, pokušava svježinom i dubinom rotacije držati energiju u obrani na razini, kad im već ne polazi za rukom pronaći nekakav ritam u napadu. Beaubois na trenutke daje nadu da bi mogao biti Barein nasljednik, čak su i Yi i zaboravljeni Wright pokazali da mogu pomoći na nekoliko minuta, ali sve skupa je premalo da bi diglo igru na potrebnu razinu kako bi se moglo lagodno živjeti do Dirkova povratka.

Za razliku od dekoncentriranog i bezidejnog napada, u obrani je nešto bolja situacija. Svi grizu, ali reket je prazan. Mahinmi je prezelen i prelimitiran da bi dobio išta više od sporedne role, a Haywood boluje od klasičnog sindroma back-up igrača, u stanju je odigrati samo jedan solidan period nakon čega nestane (slično kao i Darko na drugoj strani).

Peković i Love su ih jednostavno uništili pod košem, igrali su muški, a mekani visoki poput Odoma i Yia nisu bili od velike pomoći. Minnesota je jednostavno više željela pobjedu i svaka im čast što su do nje došli, iako nisu odigrali ništa bolje od onoga na što su nas do sada navikli. Love je briljirao šuterski i odradio svoje u reketu, Peković je nosio sve pred sobom, a Rubio je kreirao i probijao tijekom cijele večeri. Opet je potrošio gomilu lopti uzalud, ali sjajnim reakcijama u obrani dobar dio njih je i nadoknadio.

Treba još samo spomenuti kako je po prvi put ove sezone startao Ellington i da je odradio solidan posao kao drugi bek. Ovaj put se ne radi o novoj Adelmanovoj rošadi, nego se izgleda ozljedio i Ridnour, pa tako ova pobjeda Wolvesa biva još veća pljuska prvacima koji su se pošteno osramotili tijekom slavlja. S druge strane, ove konstantne ozljede ni malo ne pomažu Minnesoti da napravi eventualni korak naprijed. Međutim, dok imaju osovinu Love - Rubio, ne samo da uvijek imaju dovoljno talenta za nešto složiti na parketu, već su krcati i karakterom. To je možda i najbolja stvar koju su dobili u ovih prvih 18 utakmica.

Pacers @ Bulls

Nakon kamilice između Mavsa i Wolvesa, trebala mi je jedna rasna utakmica koja je na trenutke u sebi sadržavala playoff intenzitet. Bullsi su na momente igrali briljantnu obranu (druga četvrtina i način na koji su je odigrali mogu se slobodno pokazivati u svim školama košarke), ali još jednom se potvrdilo kako im je Indiana nezgodan match-up (imaju podjednako čvrstu klupu, petorka im je krcata dugonjama koji mogu opaliti preko svojih čuvara i ujedno parirati u skoku, a, što je najvažnije, igraju jednako borbenu košarku) i kako ovo očito postaje rivalstvo koje će se, nadam se, još jednom prenijeti u playoff.

Utakmice između ova dva protivnika često će odlučivati jedna lopta, pa je tako noćas presudila bolja egzekucija Pacersa u završnici, točnije to što, za razliku od lanjskog playoffa, danas u Davidu Westu imaju dodatnu opciju za napasti Bullse tamo gdje su obrambeno najtanji - preko Boozera. To što su ključnu akciju utakmice odigrali na njega dobar je znak, jer upravo je Westovo neuklapanje u momčad do sada više smetalo nego koristilo, što je, u situaciji kada je Granger šuterski očajno otvorio sezonu i kada su George, Collison i Hibbert posezali za nerezonskim šutevima češće nego je bilo potrebno, i dovelo do toga da napadački Indiana ovako mlako uđe u sezonu.

Noćas smo pak vidjeli kako bi to trebalo izgledali kada stvari konačno počnu sjedati na svoje mjeto. Kad se to dogodi, Pacersi će biti zajebaniji nego što su to Sixersi sada. Već imaju talenta za usidriti se na vrhu odmah iza Bullsa i Heata, a šampionski materijal bi mogli postati nakon što iskoriste povoljnu financijsku situaciju i dodatno se pojačaju. Ono što ih treba veseliti je da prostora za napredak ima i unutar postojećeg rostera. Prije svega tu mislim na sjajnog Georgea, koji je prikrivena zvijer i koji bi za jedno 3-4 sezone mogao eksplodirati u all-star igrača. Mali jednostavno ima sve predispozicije, talentom i fizikalijama, da bude puno više od ovoga što je sada, stoper koji može zabiti tricu. A upravo to što je tako sjajan u toj 3&D ulozi najveći je razlog za optimizam, netko tako mlad jednostavno ne bi smio biti tako hladnokrvan i beskompromisan u povjerenoj roli.

Uglavnom, utakmica je manje-više cijelo vrijeme bila u egalu, obrane su bile sjajne i nitko nije uspio doći do zraka lakim koševima iz kontre ili napadačkim skokom. Bullsi na učinku u ovim kategorijama grade dobar dio uspjeha, ali protiv Indiane, koja im je u stanju anulirati te prednosti, trebalo je zabijati. I iako se prilikom realizacije dogodilo par grešaka na koje smo od njih već navikli, ne radi se o ničem vrijednom vađenja iz konteksta jedne sjajne tekme. Roseov pas za Scalabrinea bio je vrhunski primjer košarke i tko u tome pokuša pronaći razlog za poraz taj nema pojma o čemu priča.

Jedini problem (problemčić točnije) koji bi se mogao prenijeti na daljni razvoj događaja je to što, bez Denga u rotaciji, nemaju opciju s klupe. Brewer je sjajno zamijenio nezamjenjivog Denga all-round učinkom, ali prelaskom Brewera među startere klupa ostaje bez prve opcije, što je rezultiralo periodima u kojima se Bullsi muče zabiti. Iako, sve je to ništa prema lanjskim, sličnim, problemima.

Pacersima za razliku od Bullsa nedostaje ta jasna hijerarhija, fali im prva opcija. Granger je konačno odigrao dobru partiju, ali on je lako zamjenjiv igrač na toj poziciji (možda čak i Georgeom), njima fali rasna prva opcija u napadu koja može kreirati za sebe i druge. Tu opet pada na pamet Eric Gordon, iako ništa lošije ne bi prošli ni dovođenjem nekog rasnog playa obzirom na iskoristivost i match-up probleme koje stvara swingmanski duo Granger-George (svakako su nekonvencionalnija postava od kombinacije Gordon-Granger ili Gordon-George).

Ova momčad treba Chrisa Paula, a i CP3 treba njih, momčad spremnu za borbu odmah umjesto Clippersa koje treba čekati još par godina. Međutim, taj je vlak propušten, nema smisla razmišljati što će biti s Paulom i Clippersima za dvije godine. Treba djelovati sada, a to osim Gordona kao opciju nameće i Derona Williamsa, iako se čini da je njemu važnije biti u centru pažnje nego boriti se za naslov.

Ne znam za vas, ali po meni je najbolji mogući scenarij za ligu i sve uključene sljedeći. Deron i Dwight moraju postati slobodni agenti, odreći se te sigurne dodatne godine, i onda napraviti ono što su napravili LeBron, Wade i Bosh – izabrati momčad u kojoj će se boriti za naslov, a tek zatim razmišljati o maksimalnom ugovoru. I što je najbolje, čak ne moraju otići zajedno u Dallas, Netse ili gdje već, jer obojicu čekaju idealni scenariji na Istoku. Deron potpiše za Pacerse (koji će imati dovoljno prostora za max ugovor), Dwight za Sixerse (koji će do prostora za max ugovor doći amnestiranjem Branda i otpisom Nocionia) i, puf, samo tako Istok odjednom dobiva četiri mega momčadi koje se mogu boriti za naslov, četiri momčadi koje će se međusobno ubijati idućih nekoliko godina. Istok preuzima primat Zapadu, svi uključeni all-star igrači dobivaju šansu doći do prstena, a mi fanovi uživamo u neizvjesnosti i gomili playoff košarke čak i tijekom regularnog dijela.

15Mar/110

THE FRS RANKINGS, PART THREE

Posted by Gee_Spot

Prije nego ispunim bracket na ovim stranicama i tako u potpunosti prihvatim ludilo ožujka, red je završiti i ovaj zadnji poredak snaga regularne sezone. Koji je trebao biti gotov još jučer, ali ispriječile su se pripreme za NCAA turnir. Naime, uzeo sam izvjesni sportski paket na mjesec dana što sam platio 10 eura, samo kako bih pratio turnir u miru. Inače, bez tog istog paketa koji uključuje i ESPN, ostao sam prije nekoliko mjeseci kada su kreteni odlučili dodatno naplaćivati za sport, iako sam malo prije toga potpisao novi ugovor na dvije godine njihovih kretenskih usluga, ponajviše zbog tog istog ESPN-a. Jebiga, pomirio sam se s tim da ni do NFL-a ni NHL-a više neće biti tako lako doći kao do sada, ali iz principa nisam htio plaćati duplu cijenu za nešto što mi ne treba.

Kada sam ih pitao da zašto ne bih mogao plaćati isti iznos kao do sada samo za sport, neka mi ostave njega a neka nose ono što zovu osnovnim paketom, nisu imali što za reći nego da u ugovoru koji sam ranije potpisao stoji da je programski paket podložan promjenama. I sve je ok, preživio sam s šugavom slikom NFL-a i ponekom snimkom NHL-a na nekim drugim kanalima, dok imam League Pass za NBA stvarno mi nije potrebno ništa više. Osim ovih mjesec dana potpunog pristupa NCAA turniru koji stvarno vrijede tih 10 eura, da ne ispadne da se žalim. Eh, da - glavni razlog zašto sam jučer umjesto pisanja ovog posta završio pred TV-om bila je snimka tekme između Capitalsa i Blackhawksa.

Gledajući Ovechkina skakao sam okolo kao kreten i skužio da bi gledao ovaj ESPN čak i kada nema nikakve košarke na njemu. Pa sam sada u glupoj situaciji - uzeti taj paket, priznati poraz i uživati u hokeju pripremajući se za iduću sezonu bez NBA, ili ostati predan principima, pogledati ponekad NHL i MLB na netu i živjeti u stvarnosti zakinutoj za ruska krila koja po ledu lete kao rakete, stvarnosti koja ne uključuje masne ljubitelje piva iz srca Amerike koji svoju strast prema balotama a.k.a boćanju a.k.a. baseballu naplaćuju desetcima milijuna novaca. Kako god, odgovor ću saznati za mjesec dana.

PLAYOFF PROLAZNICI

09. NUGGETS

Riješivši se Carmela, George Karl riješio se jedine briga i sada može s preostalim igračima do kraja sezone raditi ono u čemu je nenadmašan – igrati brzu i atraktivnu tranzicijsku košarku punu ritma koja donosi rezultate u regularnoj sezoni, nakon čega slijedi krah u playoffu. Čovjek koji je do vrhunskih rezultata prije Denvera vodio i Seattle i Milwaukee neće dozvoliti da se istopi trenutna prednost koju Nuggetsi imaju pred ostatkom Zapada u ovoj neizvjesnoj bitci koja nas očekuje do kraja.

Razlog je prije svega sjajan napad koji se vrti oko dvije osovine – prva je idealni miks šutera ovisnih o nadahnuću (Smith, Chandler, Galinari, Felton) i učinkovitih strijelaca (Nene, Afflalo, Lawson), a drugu čini fanatični ritam koji su u stanju nametnuti u svojoj dvorani. Dodaj rijetkom zraku Denvera rotaciju dvije skoro pa podjednake petorke i eto ti dobitne formule za steći prednost u ovom maratonu zvanom regularna sezona.

Bez prednosti domaćeg terena, bez superzvijezde, s klimavom obranom i tankom rotacijom pod košem, Nuggetsi nisu prijetnja u playoffu, ali u ovom trenutku to im i nije važno. Da pitate Karla, on bi ionako rekao da je važan samo sljedeći korak, a on je u ovom trenutku biti bolji od sličnih run and gun momčadi koje manjak talenta nadoknađuju dubinom klupe. Spursi su tu nenadmašni, Denver je tu negdje, a Sunsi i Rocketsi će ipak ostati za korak kraći.

10. MEMPHIS

Obzirom na skakačku moć, gomilu sjajnih stopera na vanjskim pozicijama te raznovrsnu napadačku igru s gomilama akcija koje vrti jedan od najpodcjenjenijih NBA trenera Lionel Hollins, Grizzliesi su možda od svih momčadi iz donjeg doma i jedina legitimna opasnost u prvom krugu. A opet, zahvaljujući mnogobrojnim manama kojima je prošaran svaki pojedinac na ovom rosteru, možda i nisu.

Ma kako čvrsto djelovali, osrednji napadački potencijal nije nešto čime se možeš suprostaviti ekipama iz gornjeg doma. Nedostatak pravih kreativaca je njihov najveći problem, pogotovo u ovim trenutcima kada je Rudy Gay out. Dva preostala lanjska naj-kreativnija igrača su napravila korak unazad - Marc Gasol je nakon lanjske eksplozije ipak stavljen u nešto realnije okvire, protivnici znaju da ga treba pokrivati znatno striktnije, a Mayo je od nositelja postao smetnja i instant napad s klupe.

Da se razumijemo, Grizzliesi su jedna zanimljiva momčad koja naizgled ima sve –skok, obranu, post igru, playa, zvijezdu koja može zabiti 1 na 5 u zadnjim sekundama, klupu, šut. Ali, u svim tim segmentima oni su osrednji. Ako maknemo Randolpha koji je magnet za skokove, svi ostali jedva su prosjek u tom dijelu igre. Obrana pod košem nije ni upola kvalitetna kao ona vanjskih igrača, a Allen, Young i sada Battier daju im opciju igranja s po dva odlična stopera. Samo, ujedno im garantiraju i podjelu minuta među izuzetno limitiranim napadačima koji dodatno koče potencijal na tom dijelu terena.

Ono što ih na trenutke izdiže iz te osrednjosti i nedostatka opcija, sazrijevanje je ne samo Gaya već i Mikea Conleya, koji je od jednog nedefiniranog playa na granici učinkovitosti postao vrlo dobar bek sposoban zaokružiti petorku i ne smetati. Uz Randolphove brojke i Gasolov usprkos svemu solidni all-round učinak, to je dovoljno za ostati na omjeru sličnom lanjskome. I to je ta ironija cijele ove situacije – iako igraju pravu košarku, iako djeluju kao momčad, iako su slagani na način na koji se slažu pravi izazivači, sa svim što je potrebno jednoj rotaciji od 1 do 5, Grizzliesi su jednostavno genetski osuđeni na osrednjost.

11. ATLANTA

Hawksi su zaglavili u sredini i kao da nemaju namjeru maknuti se iz nje. Danas su oni u biti kineska verzija Miamia – Joe Johnson je volume scorer i kreator koji troši ogromni broj lopti koje ne opravdava učinkom (light Wade), Smith je all-round krilo nedefinirane pozicije klimava šuta (uber light LeBron), a Horford jedini pravi visoki u momčadi uopće (Bosh s mudima i srcem, rođeni pobjednik koji je u stanju napraviti sve što treba momčadi u datom trenutku).

Dok su u stanju nametati svoj stil igre, poput Blazersa i Hornetsa, mogu se predstavljati kao ozbiljna momčad, ali problem nastaje u trenutcima kada nalete na kvalitetnog protivnika koji razotkriva njihov manjak talenta, slabosti na ključnim pozicijama playa i centra te općenito lošu podjelu uloga. Da su iskoristili zadnji prijelazni rok kako bi trejdali Smitha za jedinicu ili peticu imali bi se ćemu nadati, ovako su samo ostali pri postojećoj limitiranoj kreaciji.

12. PORTLAND

Šteta što u prvoj rundi ne igraju protiv Memphisa jer bi bilo zanimljivo vidjeti koji dvojac visokih igra bolju high-low igru – Camby & LaMarcus ili Marc & Zach. Nažalost, idu na Lakerse ili Dallas, a to znači da ih čeka još jedan kratki boravak u doigravanju. Ipak, treba im čestitati na svemu što su preživjeli ove sezone, gubitak nositelja i vrhunskog talenta (Roy je trenutno jedva osrednji šuter s klupe, back-up bek čija je jedina prednost sposobnost igranja na obje vanjske pozicije) nadoknadili su zahvaljujući ogromnom napretku kojega je napravio Aldridge (koji se iz pick 'n' pop igrača pretvorio u kompletnog strijelca i ratnika pod koševima), ali jednostavno nemaju ni klupu ni dovoljno talenta da bi mogli prihvatiti promjenu ritma ili konstantno nametati svoj stil igre.

Aldridge je jedini pravi strijelac, svi drugi su igrači koji žive od prostora koji im on otvara. Roy i Miller bili su do nedavno glavni kreativci, ali Royev pad zbog ozljede i Millerov pod pritiskom kilometara su očiti (iako njegov stil igre nikada i nije ovisio o brzini tako da njegov problem nije tako drastičan kao Brandonov), što Blazerse ostavlja na hrpi igrača koji žive od mrvica, šljakera poput Matthewsa, Batuma, Wallacea i Cambya. Što su veći zahtjevi pred takvim igračima, bez obzira na njihov ratnički karakter, to je njihov učinak upitniji. To je jednostavna matematika koja dovodi do sljedeće jednadžbe – Blazersi s ovom razinom talenta i rotacijom od 6 igrača mogu dobiti samo one ekipe kojime su u stanju nametnuti svoju sporu igru. U bržoj košarci kakvu će im ponuditi bilo tko od četvorke s vrha jednostavno nemaju što tražiti jer ne mogu zabiti dovoljno da se postave na glavu. I to je to.

13. HORNETS

Iako su napadački limitiraniji od svih suparnika za playoff na Zapadu, dokazali su da za skupljanje pobjeda ne trebate gomile osrednjih strijelaca već samo dvije klase koje su do savršenstva dovele to što rade. A to su CP3 i David West. OK, može se reći da West ne bi bio to što jeste bez Paulovih lopti, ali zar on u suštini za ovu momčad nije isto ono što je Aldridge Blazersima, čovjek koji svojim šutom i uopće sposobnošću zabijanja otvara prostor suigračima. Naravno, danas je Aldridge apsolutno dominantnija all-round figura, ali taj all-round nedostatak Westove igre pokriva Paul, tako da se možemo fokusirati samo na tih 20-ak koševa koje ovaj zabija s lakoćom svaku večer i koje i Paulu omogućuju lakši posao.

I Hornetsi su opasni samo kada su u stanju nametnuti svoj stil igre, s tim da im je uz playmakera kao što je Paul i solidnu peticu pod košem poput Okafora koja je u stanju zatvoriti reket, puno lakše nositi se s problemima koje pred njih postavlja razlika u talentu koju imaju pred momčadima iz vrha. Kada već nisi talentiran, onda barem moraš biti fundamentalno čvrst, a što je fundamentalnije od rasnog playa, čvrstih visokih igrača, kvalitetne obrane i dobrog skoka? Da im je barem jedan krilni kreator koji bi malo olakšao život osovini Paul-West u napadu, bili bi plasirani puno bolje od ove utješne zadnje pozicije na Zapadu.

14. SIXERS

Solidna momčad koja je na kraju sezonu završila očekivano, kao buduće topovsko meso u playoffu. Na početku sezone smo govorili kako imaju dovoljno talenta i širine da izbore playoff pod uvjetom da Collins posloži rotaciju i pronađe jednog playmakera oko kojega će se sve vrtiti. Ja sam se kladio na Turnera, a na kraju je ispalo da je momčad pronašla ritam u onom trenutku kada je Collins u tu ulogu opet upregnuo Iguodalu.

Da se razumijemo, nema tu neka velike kreacije, tek dovoljno da se napad vrti, ali ono čega ima dovoljno su borbenost i brojnost. Malo koja momčad u ligi ima tako učinkovito dno rotacije – čak i osmi ili deveti igrač, poput Turnera i Speightsa, nalazi načina za pomoći momčadi, a Collins je čak pronašao korisnu rolu i jednom tako jednodimenzionalnom šuteru kakav je Meeks.

Jasno da napad koji predvode igrači bez savjesti poput Younga, Branda ili Williamsa ne može biti učinkovit, ali svi oni su u stanju dijelom nadoknaditi svoju potrošnju all-round učinkom. Posebice se to odnosi na Branda koji je pod stare dane napadački možda nemoćniji nego ikada, ali koji zato za manje minuta nego ikada u karijeri uspijeva hvatati jednaki broj skokova kao što je to radio u danima kada je bilo uobičajeno smatrati ga double-double strojem.

Ova momčad je gledajući prema naprijed bolno limitirana, s Turnerom kao jedinim igračem koji donekle obećava da se može izdignuti u nešto nalik all-star statusu. Ali, u ovoj ludoj sezoni, pokazuju da hrpa solidnih igrača može napraviti posao u rukama solidnog trenera. Možda se radi o mazanju očiju jer život u sredini i poraz u prvom krugu playoffa nisu idealan scenarij, ali, kvragu, netko mora biti i u toj situaciji.

15. KNICKS

Momčad koja ne igra obranu i koja je daleko od pojma momčadi, ali koja je u Anthonyu i Billupsu dobila dovoljno vatrene moći da se prošeta do playoffa na ovako smiješnom Istoku. Pravo pitanje za ovu situaciju bilo bi da li su bolji od Sunsa i Rocketsa, momčadi jednako limitiranih nepostojećom obranom, osrednjim skokom, ali momčadi s potentnim napadima? Pa, ako su Knicksi najtanji u rotaciji, zasigurno imaju dva najtalentiranija igrača gledajući ova tri rostera. Dodaj Billupsa na Mela i Amarea i sumnjam da bi se u nekom imaginarnom turniru između ove tri momčadi (koji bi se zvao NO D Tournament i imena svih aktera bi se pisala bez D, pa bi tako imali Amarea Stouemirea, Ricka Aelmana, Mikea 'Antonia i Jarea Uleya) baš oni našli u gubitničkoj poziciji. Koja ih čeka u stvarnom svijetu. Bez obzira na koga išli u prvom krugu, bez obzira što im se nitko s vrha Istoka u startu ne nameće kao nepremostiva prepreka gledajući individualne match-upove igrača, problem nastaje kada uzmeš u obzir tanku klupu i sve slabosti D'Antonieva sistema koji ne pruža nikakvu konstantu. A bez nje nema ni uspjeha u playoffu.

ROBA S GREŠKOM

16. HOUSTON

U onom trenutku kada su Battiera u petorci zamijenili Budingerom, postali su od "jedne od najgorih" obrambenih momčadi u ligi – "najgora". Zanemarivši dodavanje obrambene komponente u reket i dodatno se oslabivši postali su praktički Knicksi Zapada, s jedinom razlikom u tome što su Knicksi individualno talentiraniji dok Rocketsi igraju ljepši i smisleniji sistem. Nažalost, ni svi Adelmanovi trikovi, ni nesebičnost i požrtvovnost njegovih igrača, ne služe ničemu kada je jedan od najprecijenjenijih GM-ova u povijesti sporta, omiljen samo zato što je dobar prijatelj sa Simmonsom, posložio momčad krcatu igračima koji prikupljaju dobre brojke, ali imaju i jednu izrazitu manu koju brojke nisu u stanju pokazati - nitko ne igra obranu. Jedini plus cijele sezone je činjenica da su zbog Brooksove ozljede poštedili sebe davanja skupog ugovora takvom zvrku, dobivši igrom slučaja puno boljeg playa u čovjeku koji je do jučer bio najbolji back-up lige. Nije Lowry ništa više od solidnog slash 'n' kick playmakera, ali od kada je dodao i pravu mušku tricu svim onim all-round kvalitetama koje ima, nametnuo se kao kvalitetan startni play i tako uštedio klubu popriličnu svotu.

17. PHOENIX

Phoenix je živnuo nakon prvog tradea, a nije odmogao ni ovaj nedavni drugi, jer tim su potezima konačno posložili momčad po uzoru na lanjsku. Dolasci Brooksa, Pietrusa i Gortata omogućili su Gentryu da posloži solidnu drugu petorku i tako odmara Nasha, Hilla i Fryea, a da ne govorim kako je upravo dolaskom Francuza i Poljaka u anemičnu i kriminalnu obranu konačno uštrcana doza energije. Trideset minuta jednih, osamnaest drugih, eto ritma i igre kojom su Sunsi lani došli do finala konferencije. Ali, em su se posložili prekasno, em je Nashu i Fryeu tijelo otkazalo poslušnost u najgorem mogućem trenutku. Raubanje koje su pretrpili do sada, posebice Nash, ipak je bilo previše. Kvragu, pa Nash je sam samcat držao ovu momčad iznad vode veći dio sezone. Previše je krivih poteza povučeno tijekom godine da bi ih ovih nekoliko dobrih na kraju izvukli.

LUTRIJSKI POBJEDNICI

18. JAZZ

Favors i budući pickovi su valjda dovoljna utjeha za ovaj prijelaz iz graničnog izazivača u lutrijsku momčadi. Malo tko ima ovako sjajnu šansu odraditi rebuilding bezbolno kao Jazz, zbog čega se i ovi na prvi pogled tragični ovogodišnji događaji ne čine tako katastrofalnima. Odlazak legenda Sloana i posebice gubitak igrača poput Williamsa u stanju su franšize vratiti nekoliko koraka unazad, ali Jazz ima nade za prodavati na bacanje. Dodaj još i vrlo veliku mogućnost da ulove Jimmera s ova dva lutrijska picka koja će im biti na raspolaganju i eto ti ne samo dovoljno talenta za novi playoff lov, već i pune dvorane, kao da ništa nije bilo.

19. WARRIORS

Nisam siguran da su Curry i Ellis osnova na kojoj možeš graditi playoff momčad, mislim da u to sumnjaju i sami vlasnici i uprava. Ali, ako nešto jesu, onda je to urnebesno zabavna vanjska linija koju je nemoguće braniti. Da stvar bude luđa, ovo dvoglavo čudovište u zadnje vrijeme konačno igra onako kako smo zamišljali, nadopunjujući se i izmjenjujući u ulogama strijelca i kreativca. Dodaj tome solidnog i pouzdanog Wrighta koji se nametnuo kao jedan od najboljih tricaša u ligi i dobar all-round igrač, dodaj Leea koji valjda igra najgoru sezonu karijere, posebice skakački, ali i dalje uspijeva biti koristan, i imaš vrlo dobru osnovu koja treba jednog majstora pod košem koji će donekle pokriti njihove obrambene slabosti. Noah je nedostupan, iako bi svojom pokretljivošću bio idealan, Chandler ostaje s Cubanom, Perk je produžio s Oklahomom, te im ostaju dvije opcije. Preplatiti nekoga od slobodnih igrača toliko da matičnim momčadima neće pasti na pamet izjednačiti ponudu. Prvi je Oden, što je ogroman rizik, a i ako bude zdrav, upitno je može li biti upola koristan u ovakvom sistemu kao što je bio u Portlandu u onim rijetkim trenutcima kada je bio spreman. Drugi je Marc Gasol, što je ujedno i opcija za koju navijam svim srcem – s Gasolom u petorci Warriorsi bi na raspolaganju imali pet igrača koji su iznadprosječni asistenti za svoje pozicije, nesebični i redom posjeduju vrhunski košarkaški IQ, čime bi mogli pokriti veliki dio obrambenih slabosti. Daleko da se radi o momčadi koja bi se borila za naslov, ali možda bi konačno vidjeli momčad koja se može usporediti s legendarnim Sunsima iz sezone 05/06 po količini napadačkog altruizma u jednoj petorci.

20. CLIPPERS

Do sada na svijetu nije postojala situacija za koju možemo reći – ''aha, ovo je tako dobra situacija da je ni Clippersi ne mogu zeznuti''. Do sada. Jer, ovo ni Clippersi ne mogu zeznuti. Ok, teško da nadu ulijeva činjenica kako je Griffin lani propustio cijelu sezonu i kako igra na granici ozbiljne ozljede kralježnice svaku večer, odnosno podatak da Eric Gordon jednostavno nije došao na ovaj svijet kako bi igrao regularnu sezonu dugu 82 utakmice. Ali, u ovoj dvojici ne samo da imaju dva najpotentnija mlada igrača u ligi na svojim pozicijama, već dvojac koji je već sada top 5 na svojim pozicijama. Radi se o dva vrhunska talenta koja jednostavno mogu baš sve kada su na parketu (treba li većeg dokaza od toga da su uspijeli Del Negra prikazati kao kompetentnog trenera), koje samo treba okružiti pravim suigračaima. Odnosno, samo ih treba pustiti da se razviju uz ove postojeće jer već je sve tu – i playevi, i centri, i šuteri, i šljakeri. Jedno rasno krilo sposobno igrati vrhunsku obranu nije na odmet, ali ono što sutra treba ovoj momčadi samo je strpljenje i pametne odluke. Začudo, prvu su već donijeli riješivši se Davisa.

PLAYOFF KRAMA

21. INDIANA

Da se razumijemo, ova momčad je dala sve od sebe i najmanje je kriva što je konkurencija na Istoku takva da će ih koštati boljega picka, što je nešto što im je potrebnije od ičega. Razina talenta koju posjeduju je minimalna, a boljeg dokaza za to nema od činjenice da solidno all-round krilo poput Dannya Grangera smatraju nositeljem igre. I on i Hibbert davali bi puno više kada se od njih ne bi toliko tražilo (kao i svim ostalim sporednim igračima i njihove kvalitete bi puno više došle do izražaja pored jednog superstara) što ih je na kraju sve skupa zamalo koštalo glave. O'Brien je otišao kako bi se dalo malo zraka ovoj dvojici, ali ostale su njegove ideje koje će ih na kraju vjerovatno ostaviti u trci za playoff – igra s dvojcem McRoberts-Hansbrough na četvorki, što im je omogućilo solidan skok i dodatnu napadačku opciju, te smanjena minutaža Darrenu Collisonu, što im je omogućilo viši stupanj inteligencije tijekom utakmice jer Collison je, sada je to jasno, prosjećni back-up playmaker bez ijedne jedine specijalne NBA vještine. Naravno da ih čeka metla u playoffu, ali puno veći problem je njihova budućnost – bez izrazitog priliva talenta, od njih nećemo doživjeti ništa još dugo, dugo vremena.

22. MILWAUKEE

Sramotna količina novca koja su spucali na ovakav roster koji pak nije u stanju zabiti dovoljno da se makne s dna. Istina, Bogut igra cijelu sezonu pod ručnom zbog ozljede, ali zar nije poanta svih pojačanja bila da mu se konačno malo olakša život? Dodaj na sve limite koje je pokazao Brandon Jennings (jebiga, izgleda da je Repeša imao pravo kad je rekao da malome nešto fali, takvoga netalenitarnog strijelca svijet odavno nije vidio, u biti radi se o totalnom paradoksu – zbog onih 55 koševa svi misle da se radi o nekome tko može barem zabiti, ali nekome tko nije pravi play, a istina je suprotna – Jennings je vrlo dobar play koji jednostavno nema ni šut ni ulaz kojima si može olakšati život, a bez te slash 'n' kick komponente tek je solidni organizator napada, ne i kreator) i nije ni čudo što se ovako muče, iako je čudo da nisu izborili i da vjerovatno ni neće to osmo mjesto na Istoku koje bi im čak i ovaj limitirani dvojac (uz Skilesovu obranu) garantirao, e da nije tog Bogutova nesretnog lakta koji ga je iz all-stara preko noći pretvorio u pomoćnu radnu snagu.

LUTRIJSKA KRAMA

23. NETS

Ako ništa drugo, zadnji niz pobjeda, buđenje Brooka Lopeza i pad Jazza dokaz su kakva je Deron Williams igračina. To je taj kvantni skok o kojem vam pričam, nešto što bi se dogodilo i Hibbertu i Grangeru, ali i Bogutu i Jenningsu, kada bi pored njih sletio rasni all-star - preko noći bi postali korisniji jer bi se spustili za stepenicu niže u očekivanjima i ulozi u momčadi. Kao nositelj, Brook jednostavno nije dovljno dobar, ali kao druga opcija je očito sjajan. I to je cijela mudrost, ujedno i razlog zašto će se dogodine u ovoj konkurenciji Netsi prošetati do playoffa. Ako bude sezone, jelte.

24. WASHINGTON

Zašto bi očajne franšize poput Bobcatsa ili Pistonsa dobile prednost pred njima? Zato što imaju nekoliko pobjeda viška? Molim vas. Bez obzira na to što imaju najgoreg trenera u ligi i gomilu jednodimenzionalnih kretena koji gledaju samo kako opaliti na koš, Wizardsi imaju svjetliju budućnost od svih ovih momčadi koje dolaze nakon. I to je jedino važno. A imaju je zahvaljujući sjajnom vlasniku koji zna što radi i zahvaljujući najboljem igraču među svim ovim momčadima s dna. Ok, ok, ima tu još genijalnih pojedinaca, ali nitko ni izbliza nije u stanju kontrolirati utakmicu kao John Wall. To što je veći dio sezone izgledao više kao Brandon Jennings nego kao Derrick Rose ovom prilikom ćemo zanemariti na račun ozljede koju vuče cijelu sezonu, jer u nekim trenutcima pokazao je dovoljno da zaslinimo nad budućnosti – onakva brzina, skočnost i eksplozivnost obećavaju nam Ronda, a rješenja u ulazima i izgled skok-šuta govore da će poput Rosea i na tom području rasti iz godine u godinu. Još kada bi imao s kim igrati, gdje bi mu bio kraj.

25. MINNESOTA

Kevin Love je svojim podvizima skrenuo malo pozornosti na ovu nesretnu momčad koja osim njegovih brojki nema ništa drugo za pokazati. Strijelac bez mozga poput Beasleya, solidni back-up playa poput Ridnoura i potencijalna dvojka budućnosti koja bi mogla zaokružiti solidnu petorku poput Johnsona sve je što nude. Da nije Loveovih suludih brojki i fantastične igre u napadu bila bi ovo najgora momčad u povijesti. I mislim da ponekad na to olako zaboravljamo. Stoga mi nekako još teže pada izostaviti Lovea iz konkurencije za tri najbolje petorke u ligi, ali što možemo, to je cijena života u ovakvom klubu.

26. SACRAMENTO

Franšiza koja ne funkcionira ni na jednoj razini, počevši od vlasničke, ali koja talentom definitivno nije za baciti. Po dubini talenta i gomili solidnih visokih igrača koje imaju na rosteru Kingsi su trebali biti među Warriorsima i Clippersima ovoga svijeta. Samo, dok braća Maloof ne odluče što i kako dalje, neće im koristiti ni budući visoki pick. Evans i Cousins su imali sezone za zaborav, pripišimo to ozljedi prvoga i nezrelosti drugoga. Ono što nije dobro je da dogodine mogu eksplodirati u oba smjera – ili ponijeti ovu momčad prema gore, ili je totalno odvući na još veće dno. Međutim, ono što je još gore je da u ovako vođenom klubu bez ikakve vizije ova druga opcija djeluje puno realnije.

27. BOBCATS

Momčad u kojoj glavnu riječ vode DJ Augustin i Gerald Henderson nekako djeluju primjerenija za borbu u predstojećem NCAA turniru, ali čak ni to ne privlači publiku zaluđenu sveučilišnom košarkom u dvorenu. Hej, barem je MJ oslobodio dobar dio salary capa, a dovođenje Oakleya za pomoćnog trenera potez je vrijedan spomenice ispodobruca i titule najboljeg vlasnika.

28. PISTONS

Ovu katastrofalnu sezonu spašava samo činjenica da se Greg Monroe potvrdio kao NBA igrač. Trebalo im je da shvate kako nije loše dati svom visokom picku minutažu, a Greg ju je srećom iskoristio. Iako nikada nisam sumnjao u njegov talent i mogućnost da igra na visokom postu, ono čime me oduševio je borbenost pod košem. Pokazati karakter okružen ovakvim beskičmenjacima stvarno je za svaku pohvalu. Također, R.I.P. Hamilton, čovječe koji si profućkao priliku da ti se jednom umirovi dres ponašajući se kao kreten. To što je sve oko tebe jadno, ne znači da i ti moraš biti jadnik. To vrijedi i za Princea, ali ne i za McGradya, čije prisustvo u ovoj ekipi nema apsolutno nikakve logike.

29. TORONTO

Barem su dobar dio sezone bili u stanju zabiti dovoljno da ostanu u igri većinu tekmi, ali ovako jednodimenzionalan, skup i jednostavno nemoćan roster mogao je skupiti samo Brian Colangelo koji se ponaša kao da slaže ekipu za Euroligu.

30. CLEVELAND

Svaka čast na zarađenim pickovima, ali činjenica je da na ovom rosteru nema ni jednog jedinog igrača vrijednog zadržavanja u Clevelandu (osim Varejao kojega bi dekretom trebali trejdati u playoff momčad iduće sezone). Tako da ih čeka dug i bolan put oporavka. Ali, hej, barem su imali jednu od boljih NCAA ekipa ove sezone. S tim da bi ih čak i prvih 5 pickova ovako slaboga drafta vjerovatno nakrcali koševima i ostavili u prašini. U biti, obzirom kakva je muka gledati Harangodya, Samuelsa i Geea kako igraju, možda je previše reći da se radi o NCAA ekipi. Ne, to su Bobcatsi, a Cavsi su jednostavno NLB momčad.

8Oct/101

HORNETS

Posted by Gee_Spot

''I still think that our Achilles heel is our defense... We've got to figure out how we're going to play defense this year. If we can commit to the defensive end, then we are going to be alright.''
- Chris Paul

SCORE: 40-42
PRVIH, ZADNJIH I JEDINIH 5: Paul, Thornton, Ariza, West, Okafor
MVP: Chris Paul
LVP: klupa

E, sada počinje onaj zajebani dio. Ok, možda se nekom čini da sam i s Nuggetsima debelo promašio, ali radije ću riskirati s takvim razmišljanjem nego još jednom, kao da se ništa nije desilo, staviti Denver po defaultu u playoff pa se onda kasnije gristi što nisam bio pametniji i hrabriji prilikom skeniranja situacije.

Osobno mi je puno veću muku predstavljalo odlučiti se između Hornetsa, Grizzliesa i Sunsa oko osmog mjesta na Zapadu. Uglavnom, nije lako momčad koju predvodi Chris Paul i koja naizgled ima odličnu petorku tek tako ostaviti izvan kruga ekipa koje će ući u doigravanje. Ali, već na prvi pogled ima dovoljno razloga za brigu.

Zar Hornetsi nisu svojevrsni Denver u malome? Bljesnuli su na par sezona tijekom kojih im se sve poklopilo, da bi nedugo nakon što su se prve kockice počele rušiti, na razini kompletne franšize iskazali nemoć u pronalaženju načina da se taj pad zaustavi.

Za puno toga zaslužna je nesposobna uprava koja je napravila neke ishitrene i nepotrebne tradeove, prije svega poslavši Chandlera u Bobcatse za Emeku Okafora. Praktički, tim potezom su se riješili centra koji se pokretljivošću idealno uklapao u njihov sistem kojim dominira tranzicija i pick igra, za teretnog tenka koji je beskoristan ako ne primi loptu ili na ziceru ili u debeloj, organiziranoj izolaciji u kojoj mu ostaje gurati se leđima jedan na jedan.

Sad, da je Okafor barem strijelac zbog kojega se isplati raditi nove napadačke sheme, sve ovo skupa bi još i imalo smisla, ali kako je u pitanju obični šljaker koji igrom slučaja ima ugovor all-stara, svakom prilagodbom njegovom penzionerskom shvaćanju košarke Hornetsi gube dio identiteta. Znači, od te spomenute solidne petorke već smo jednoga člana otpisali kao potpunu anomaliju.

Naravno, Okafor ima i neke dobre strane, prvenstveno u obrani. Može zatvoriti reket i skupiti dovoljno lopti, stoga je i razumljivo da se Paul u svim izjavama fokusira upravo na taj dio igre. Ako će ova momčad igrati dovoljno dobru obranu, tada definitivno ima šansu (doduše, ako najbolji igrač nešto što bi trebalo biti oslonac naziva Ahilovom petom, to nije nužno dobar znak). Što nas dovodi do još većeg problema od mana u napadu ili eventualne neuigrane obrane – klupe.

Hornetsi na klupi nemaju doslovno ni jednog jedinog igrača sposobnog pomoći, osim u onim minornim epizodama od par minuta. Bez barem jedne prave zamjene za svaku liniju, ni jedna momčad ne može održavati kvalitetu na približnom nivou svih 48 minuta, a dodatno raubanje startera od kojih bi svaki trebao igrati barem 40 minuta da bi se ostalo konkurentim samo će naglasiti mogućnost ozljeda. Mislim da ne treba ni govoriti što će se dogoditi u slučaju da New Orelans ostane na petnaestak utakmica bez Okafora ili Trevora Arize, o Paulu ili Davidu Westu da ne govorim.

Naravno, tu nije kraj znakovima za opasnost na cesti. Paul je početkom ljeta imao mini-dramu u kojoj je bio Carmelo prije Carmela, ali se nakon razgovora sa novim trenerom Montyem Williamsom i novim GM-om Dellom Dempsom, pojačanjima koja bi Hornetse trebala iz rubne franšize pretvoriti u mini-Spurse, smirio i prihvatio sudbinu lidera koji će predvoditi klub prema povratku na ne tako davne dane ponosa i slave (još kada Hornetsi konačno prijeđu u ruke novom vlasniku, lokalnom poduzetniku, transformacija će biti potpuna).

Tko kaže da taj crv nezadovoljstva u Paulu neće opet proraditi nakon što se na all-staru bude družio s LeBronom, Boshom i možda upravo svježe trejdanim Carmelom, koji će mu puniti glavu time kako nije ništa dužan franšizi koja ga je draftala, već kako je najvažnije pobrinuti se za sebe i svoju obitelj? Latrell Sprewell bio bi ponosan.

Upitnik je i pored imena Paulovog novog kolege na vanjskim pozicijama. Marcus Thornton lani je briljirao kao strijelac u momčadi iznad koje nije postojao nikakav rezultatski imperativ, momčadi koja se pomirila da bez svog najboljeg igrača nema što tražiti u borbi za playoff. Ne kažem da ni on ni Collison nisu dobri igrači, ali start nove sezone u momčadi koja ima ambicije je nešto sasvim drugo od igre bez odgovornosti za rezultat.

Umjesto nabijanja statistike u ekipi koja ne ide nigdje, Thornton ove sezone mora biti u stanju šuterskim serijama i ulazima pod koš držati u igri jednu konkurentu momčad. Praktički, njegova nepodnošljiva lakoća zabijanja će uz pick igru Paula i Westa biti glavno oružje Hornetsa. Osim ako nisu zamislili dati slobodne ruke Trevoru Arizi, što je potez za kojim i dan danas žale u Houstonu.

Kada su prošle sezone Rocketsi doveli Arizu za puni midlevel, računali su da u njemu dobili nasljednika Shanea Battiera, čovjeka koji zaokružuje petorku svojim radom u obrani, trkom i maksimalnom učinkovitošću u napadu. Dobili su gunnera koji nije propuštao driblati i šutirati kao da je u najmanju ruku sam donio naslov Lakersima sezonu ranije.

Stvar je u biti vrlo jednostavna – ako će Ariza zaigrati u svojoj ulozi petog kotača, igrača koji all-round učinkom pomaže momčadi, Hornetsi će profitirati. Postave li ga u poziciju Pippena Paulovom Jordanu, dobit će tipičnu drugu napadačku opciju gubitničke momčadi, igrača koji će zabiti 20 koševa s 20 lopti, umjesto da zabije 10 s 6 oslanjajući se prvenstveno na tranziciju i otvoreni šut za tri.

Već smo rekli da je Okafor potencijalni igrač manje u većini situacija, a sada još i ovakva ovisnost o jednom nedokazanom strijelcu i sporednom glumcu koji vjeruje da je zvijezda. Ali, u obrani će Ariza odraditi posao, a i Thornton je pokazao da ima srca. Predvođen Paulom ovaj dio igre će, ako ništa drugo, rezultirati gomilom lakih koševa iz kontri.

Ako će tranzicija biti najčvršća karika obrane, pick igra između Paula i Davida Westa bit će kičma napada. West je nekada obećavao kao radnik, četvorka koja igra obranu i skače, ali od kada je otkrio da ima sjajan šut s poludistance, takve stvari ga jednostavno ne zanimaju. Srećom, svi ostali su iznadprosjećni skakači za svoje pozicije, pa njegov skroman učinak u tom dijelu igre neće biti problem. Što se trpanja koša tiče, bez obzira na situaciju, on će svojih 20 staviti svaku večer.

E, sada bi trebalo reći nešto i o rezervama, ali praktički nemamo što. Marco Belinelli okoristit će se Paulovim loptama, ali poput Peje Stojakovića i on u obrani služi samo kao čunj. Doduše, za razliku od Peje koji je toliko izrauban da više ne može ni skočiti ni pošteno potrčati te se sveo na neobrijanu verziju Jasona Kapona, Belinelli ima šansu zablistati kao prva opcija s klupe.

Poslavši Collisona u Indianu kako bi se dokopali Arize ostali su bez back-up opcije na jedinici. Bit će zanimljivo vidjeti da li stvarno vjeruju kako će Mustafa Shakur, bez obzira na odlične igre u NBDL-u, biti u stanju organizirati NBA napad. Shakur je, ako se dobro sjećam, na Arizoni igrao šutersku ulogu, a glavni razlog zašto su ga se odrekli i Kingsi i Thunder je upravo taj što nije pravi play.

Rookie Quincy Pondexter dobit će priliku biti zamjena Arizi, što nije nužno loše obzirom da se radi o igračima sličnog profila, a pod košem će tanašnu rotaciju svojom masom i čvrstinom na desetak minuta po večeri pomagati Aaron Gray. Sve više od toga neće biti dobar znak, ali nije da će Williams imati previše izbora.

Jedini preostali visoki vrijedna spomena je iz Sixersa doveden Jason Smith, četvorka koja igra licem košu, meke ruke, ali i ostalih mekanih ekstremiteta – nakon solidne rookie godine, prošlu sezonu proveo je u autu, zbog operacije koljena. U New Orelansu će barem imati šansu nametnuti se, a ako bude zdrav Hornetsi su možda dobili solidnu opciju za prvog visokog s klupe.

S njim je iz Sixersa stigao i Willie Green, školski primjer igrača koji iz nekog razloga ima minutažu i garantirani ugovor, a da nikome nije jasno zašto. Sve u svemu, nije teško zamisliti scenarij po kojem prva petorka odlazi na predah s prednošću, nakon čega rezerve u par minuta tu prednost pretvaraju u minus.

Čak i u slučaju da im se sve poklopi, gornji limit ove ekipe je polovični učinak. A na ovakvom Zapadu polovičnost jednostavno ne prolazi.