ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

24Sep/1333

EURO-BASKET CASE

Posted by Gee_Spot

Inače su mi ovi osvrti na Eurobasket totalna tlaka, što zbog standardno niske razine igre, što zbog iritantnog sistema natjecanja (što zbog činjenice da ga uglavnom ne gledam), ali moram priznati da sam ove godine, prateći (uglavnom) redovno nastupe Hrvatske repke čak bio u iskušenju napisati nešto i tijekom turnira (srećom, uvijek bi se našao dovoljno dobar razlog da izbjegnem takvu sudbinu).

Sada, kada je sve završilo i kada je slika postala nešto jasnija, završni komentar je nemoguće izbjeći.

KONKURENTNOST?

Uvijek ću biti protiv ovolikog broja utakmica u ovoliko dana (bizarno je da su Hrvatska i Litva niti 24 sata nakon četvrtfinala morali odigrati polufinalnu utakmicu, kao da je riječ o nekakvom srednjoškolskom turniru, a ne borbi za naj momčad kontinenta - kome je u interesu da milijunskom auditoriju prezentira poluproizvod?) i uopće ovolikog broja sudionika, iako se pokazalo da danas stvarno svatko zna igrati košarku i da je u neku ruku FIBA proširenjem bila na pravom tragu.

Naravno, tu je uvijek na snazi ona o istini u očima promatrača - možda mislite da su svi solidni ili da su svi jednako loši, ali bez obzira iz kojeg kraja spektra polazite ne možete negirati da nekakva konkurencija postoji, barem u srednjoj klasi. Vrh je, kao i kada je individualni talent u pitanju, nedodirljiv.

Finci, Gruzijci, Latvijci i Ukrajinci, da spomenem samo četiri momčadi koje su ostavile najbolji dojam među autsajderima, nisu ni blizu toga da uhvate priključak u talentu s glamuroznijim reprezentacijama, ali sjajnom pripremom i taktičkim postavkama dobrim su dijelom anulirali minuse.

Dettmann i Bagatskis su uz dva provjerene NBA imena, legendu Fratella i mladog asa Kokoskova (Cavsi su ga nedavno ukrali Sunsima kao novog pomoćnika Mikeu Brownu) uvijek bili spremni iskoristiti poziciju autsajdera protiv manje nadahnutih favorita. I tu priča ne staje, čak su i sakati Nijemci, Belgijci i Šveđani uspjeli ostvariti nekoliko zanimljivih pobjeda protiv ne pretjerano inspirirane konkurencije, što jasno govori da više ni najbolji nisu toliko dobri da mogu samo istrčati na parket i doći do pobjede.

A inspiracije baš i nije bilo previše na turniru, posebice kod ovih većih imena, što nas dovodi do ipak najveće priče Eurobasketa.

HRVATSKA

Prvo spustimo loptu na zemlju. Hrvatska je ostvarila score 8-3, ali, ako poput mene vjerujete da je koš-razlika bolji pokazatelj stvarne kvalitete od broja pobjeda i poraza, od tog rezultata puno više će vas fascinirati činjenica da smo na kraju ostvarili samo +6 koš razliku. Iako smo u startu jedva izvukli živu glavu u utakmicama protiv Gruzije, Poljske i Slovenije (da smo izgubili samo jedan od ovih susreta koji se doslovno lomio u zadnjim sekundama, tko zna kakva bi priča danas bila, možda bi opet pričali o momcima sumnjive psihe), upravo je činjenica da smo u sve tri drame izašli kao pobjednici donijela potrebno samopouzdanje koje je zaokružilo odličnu formu i stvarno povremeno odličnu igru u oba smjera.

Dakle, kao i uvijek u životu, trebalo je imati i sreće (netko bi rekao da smo je i zaslužili nakon godina i godina u kojima nam ništa nije polazilo za rukom), a ona nas nije napustila ni prilikom ždrijeba - kao što je koš-razlika dobar pokazatelj kvalitete, slično vrijedi i za težinu rasporeda, a on nam je definitivno išao na ruku. Naime, iako smo se trebali križati s možda najboljom skupinom na turniru, raspad Rusije i Turske, a zatim i epidemija ozljeda koja je napala Grčku, otvorili su nam vrata raja – mislim, svaka čast Fincima i Talijanima, ali nitko racionalan nije prije početka prvenstva računao na njih makar i kao sudionike drugog kruga (drugim riječima, na većini popisa prije starta prvenstva bili su ispod nas, dakla i u tim utakmicama smo bili favoriti). O tome što smo u četvrtfinalu dobili Ukrajinu, koja na rosteru doslovno ima jednog čovjeka sposobnog driblati loptu i kojega možete prepoznati po tome što ima drugačiju boju kože od svih ostalih, da ne govorim (ubili smo ih u 10 minuta presinga jer kada smo im isljučili playa više nitko nije znao gdje će s loptom) – istina, treba biti prvi u skupini i zaslužiti takvog protivnika, ali dajte budimo ozbiljni, da smo dobili takvu momčad u prvoj skupini nitko s pulsom se ne bi uzbudio.

Međutim, kako ni Rusi ni Turci očito nisu željeli biti na ovom prvenstvu, autsajderi su to iskoristili. Nešto smo i nagađali prije prvenstva vezano uz slabosti Rusije (izazvane raspadom organizacije više nego gubitkom gomile igrača zbog ozljeda) i očajne kemije Turske u kojoj nitko ne želi dijeliti svlačionicu sa šerifom Hedom, ali kod takvih situacija teško je odrediti koliki su stvarno mentalni ožiljci – tipa, da su Rusi predvođeni Shvedom dobili onu dramu protiv Talijana u prvoj utakmici, možda bi kasnije imali snage za srediti Švedsku i tako ići u sljedeći krug. Na Tursku osobno nisam računao ni ranije svjestan koliki je u ovom trenutku Turkoglu teret (i to mislim i figurativno i doslovno, ako kužite što želim reći), ali da su Asik i Ilyasova pokazali da im je stalo i da je proigrao jedan od njihovih bekova (dobro, to je već znanstvena fantastika), možda su i mogli ući u niz pobjeda bez obzira na to što bi se najradije potukli međusobno.

Uglavnom, umjesto da se križamo s tri od pet ili šest najvećih baza talenata u ovom trenutku u Europi, dobili smo priliku izbrusiti igru protiv dva limitirana protivnika i trećeg totalno izvan forme (sa Spanoulisom i Papanikolauom na jednoj nozi jedva su se držali u igri drugi dio turnira, što se jasno vidjelo i u utakmici protiv nas koju smo mogli dobiti puno prije produžetka - zašto nismo, zaključite sami). Naravno, sve te utakmice treba privesti kraju i upravo činjenica da smo ih dobili, bez obzira na način, ogroman je razlog za slavlje obzirom da smo u prošlosti zube češće lomili na autsajderima nego na velikima. Dobiti 8 u nizu protiv bilo koga nije mala stvar, to mogu samo mentalno čvrste momčadi, a Hrvati i mentalna čvrstoća dugo vremena nisu išli zajedno. To je ogroman dobitak.

Znači, zanemarimo li nacionalni ponos (kojeg sam čak i sam osjetio na trenutke, posebice dok smo se borili u prvoj skupini - poslije mi više nije bilo važno što će se dogoditi, samo da se ne osramotimo nakon onakvog otvaranja sa Španjolcima) i prihvatimo li stvarni kontekst, priča zvuči ovako nekako – momčadi koje smo dobili u tih 8 utakmica i koš razlika koju smo ostvarili apsolutno nisu ništa posebno ili neočekivano, osim naravno sudara sa Slovencima i Grcima koji su mogli završiti i drugačije i gdje smo, posebice sa Slovencima, pokazali karakter kakav dugo nije viđen u dresu na kojem piše HEP (ali nisu i to je, još jednom ističem, nešto što naša košarka nije imala već desetljećima, mentalnu snagu da bude najbolja kada je najteže).

Direktni plasman na SP nas svakako treba veseliti, pronalazak kemije i možda stvaranje kulta reprezentacije također, nastup u polufinalu svakako je lijep ukras na sve, ali još nas više trebaju veseliti stvari koje se mogu prenijeti i u budućnost. Prva i najvažnija je ujedno i odgovorna za taj karakterni iskorak - dobili smo nekoga tko ima muda, ali i kvalitetu. Cijeli paket. X-faktor.

- Bogdanović

Kada smo nakon utakmice između Španjolske i Češke napustili dvoranu i u iščekivanju našeg sudara protiv Poljaka krenuli tamaniti pljeskavice, kako bi nekako isprali iz glave uglavnom loše slike košarke koju smo upravo gledali (Španjolci su doslovno imali smisla samo kada bi loptu spustili na Gasola i u tranziciji, a Čehe su razbili tek odlukom trenera da Rubia stavi u drugu petorku kako bi uništio Češke rezervne bekove) nas nekoliko počelo je s klasičnim balkanskim pričama o starim vremenima i tome kako bi košarka iz nekog drugog doba danas dominirala. To nas je jasno dovelo do teme o razvodnjenosti do koje je došlo raspadom Juge i Esesera, pa smo krenuli put zaključka kako bi Juga danas zasigurno bez problema osvojila zlato.

Taj zaključak me nije iznenadio, ali me kao vječnog skeptika iznenadilo kada smo shvatili da bi startna trojka u toj repki bio upravo Bogdanović. I ako sam u tom trenutku ozbiljno sumnjao u sadašnjost košarke na južnoslavenskom dijelu Balkana, Bokijeve igre do kraja turnira napravile su od mene vjernika.

Gle, nitko nije savršen s 24 godine, ali ovo što je Bojan prezentirao 90% prvenstva bilo je skoro - savršeno. Prvo i osnovno, njegova pristup, muda i srce, popraćeni sjajnom igrom u oba smjera, dali su ovoj reprezentaciji ono što joj je trebalo više od kruha – lidera. Posloženi oko čovjeka koji može voditi primjerom, ali i biti rasna prva opcija u napadu oko koje se mogu posložiti sporedne uloge, Hrvati su konačno imali temelj na koji su nadogradili igru.

All-round energija koju je Bogdanović prezentirao provevši na parketu uvjerljivo najviše minuta i pri tome sudjelujući u svakom dijelu igre su hvale vrijedni, a napadački učinak treba posebno naglasiti. Ne samo da je bio triple-threat u svakoj 1 na 1 situaciji, već je često predstavljao i mismatch spuštajući se u post, čitajući situacije poput kakvog veterana. Što se dogodilo da je onaj do jučer često anemičan potencijal odjednom postao kompletan košarkaš nemam pojma, ali znam da je repka dobila nositelja, Euro člana prve petorke, a zamišljena repka Juge startnu trojku.

Također, prvi Mostarac kojeg sretnem ima pivo.

- igra u napadu i obrani s glavom i repom

Jasno, protiv Španjolske obrane i Litvanske dužine nismo bili u stanju igrati na najvišoj razini, što je više problem Euro košarke nego nas (nakon NBA košarke gledati centre usidrene u sredini bez straha od 3 obrambene sekunde stvarno izgleda depresivno i tu FIBA mora nešto poduzeti - ili ja moram početi češće gledati Euroligu- točnije mora uvesti to pravilo 3 sekunde i u obrani jer ovo postaje nemoguće i napasti i suditi, pa i gledati, to je takva radikalna promjena da imaš dojam da nije u pitanju isti sport), ali u ovih 8 pobjeda bilo je trenutaka koje nije pretjerivanje nazvati briljantnima, bez obzira što smo ih uglavnom imali protiv limitiranih suparnika (tu se opet vraćamo na tezu kako je puno lakše igrati protiv slabijih od sebe, ali i da onakvu razinu prezentacije treba ostvariti i to 3-4 utakmice u nizu, bez obzira na protivnika).

Jasno, sve polazi od prostora kojega stvara Bogdanović, ali neosporno je kako Hrvatska ima talent za košarku na top razini jer ima pet igrača koji znaju sve na svakoj poziciji. Kada imate igrače sposobne dodati, šutnuti i driblati na nekom profesionalnom nivou (ovo zvuči kao pretjerivanje, ali, vjerovali ili ne, većina profesionalnih košarkaša danas nije u stanju odraditi sva tri ova aspekta na potrebnoj razini, a često to ne rade čak i kada mogu zbog sistemskih zahtjeva), onda je lako igrati košarku ako se krećete bez lopte i ako se lopta kreće od jednoga do drugoga - uvijek ostane dovoljno prostora za napasti i najbolje obrane (pogotovo ako iste nemaju poštenog visokog u sredini). Naravno, kada naletite na superiorni talent, onda igranje treba nadograditi i individualnom kvalitetom, a tu smo pukli u polufinalu.

Obrambeno pak imamo rijetku kolekciju dužine na svim pozicijama koju je Repeša solidno koristio, posebice u presingu koji nam je od prve do zadnje utakmice bio najveće oružje - čak i kada nismo znali što radimo naprijed ili nazad kao na početku i kraju turnira, na taj dio obrane smo se uvijek mogli osloniti. Draper je tako bio naš najbolji obrambeni igrač tijekom cijelog turnira, a Simon, Ukić i Bogdanović valjda nisu ovoliko trčali u životu. Jasno, u takvom ludom ritmu dijelom leži i razlog zašto smo rijetko imali snage u završnicama i zašto smo pali bez ispaljenog metka u zadnje dvije utakmice, ali bez toga teško da bi se našli uopće u poziciji igrati te utakmice. Something gotta give.

Često posezanje za presingom je obilježje slabijih osnovnih obrana, tako da je to glavni razlog zašto Repešu ne smatram nikakvim čudotvorcem ili glavnim arhitektom uspjeha (jebiga, teško mi je odjednom vjerovati čovjeku za kojega i dalje imam osjećaj da nas svojim odlukama u završnicama utakmica pokušava koštati pobjede). Kao što sam isticao prije prvenstva, njegovo taktičko znanje je neosporno, samo budala može negirati sve što je postigao u karijeri i tvrditi da čovjek nije stručnjak i profesionalac. Ali, da se radi o genijalcu? Molim vas, to što čovjek nosi naočale ne znači da je pametan, isto kao što netko tko zna pripremiti igru ne mora nužno biti sposoban nadahnuti i vući pravi potez u svakoj prilici.

Presing je, već smo istakli, dvosjekli mač, jer dodatno troši igrače, a u našem slučaju nije ni donio koristi koliko bi trebao – čim Drapera ne bi bilo u blizini, presingom nismo bili u stanju doći do lopte za laganu tranziciju, što znači da smo usprkos ovako riskantnoj igri ostali bez poena iz kontre, što jasno pokazuju i brojke gdje smo još jednom, zahvaljujući i tradicionalnoj sklonosti gubljenju lopte, imali loš omjer osvojenih i izgubljenih lopti. To protiv slabijih ekipa nije bilo toliko problematično, ali protiv vrhunske klase si ne možeš dozvoliti imati manje posjeda lopte, pogotovo ako igraš riskantnu obranu poanta koje je da do tih ekstra posjeda dođeš.

Ali, to je ionako sporedno pored problema koje smo imali s osnovnom obranom.

Uglavnom, žao mi je što nemam vremena sjesti i pogledati utakmicu par puta, odnosno voditi detaljnu statistiku o tome koliko posjeda smo igrali zonu, a koliko čovjeka, ali ovako od oka mi se čini da je prevaga debelo na strani potonjeg što je promašaj broj jedan. Naime, naš roster ima izuzetnu dužinu na svih pet pozicija, dužinu koja u zoni posebice dolazi do izražaja zbog rotacija prema otvorenim šuterima. Također, nemamo kombinaciju dva ekstra pokretna visoka koja bi se mogla pravovremeno rotirati nakon pick igre, što zona također može sakriti.

Ovako, bili smo osuđeni gledati Simona i Rudeža kako ostaju u prašini 1 na 1 kad god bi igrali čovjeka (dok su s druge strane solidno funkcionirali u zoni), što je još bila mila majka naspram horror filma koji je predstavljalo Tomićevo i Žorićevo branjenje pick igre. Mislim, jedino objašnjenje zašto su naši centri u obrani izlazili onako visoko i onda još preuzimali bekove leži u taktičkoj odluci, a to, što ni nakon što su nas iz utakmice u utakmicu svi kažnjavali na istu foru ništa nije promijenjeno, jasno govori ili o tvrdoglavosti ili o totalnoj sljepoći stručnog štaba (mogli smo odustati barem od preuzimanja ako već nismo htjeli zadržati visoke bliže boxu).

Niti su naši igrači sa strane bez lopte bili spremni pravovremeno se rotirati u sredinu, niti su naši bekovi mogli zaustaviti visokog rollera, a pogotovo se olovni Tomić i načeti Žorić nisu bili u stanju na vrijeme vratiti u sredinu. Ako već netko nije bio dovoljno pametan narediti manje agresivne izlaske visokih, zona je bila formacija koja je mogla sakriti ove slabosti, ali nju Repeša praktički nije ni koristio do treće utakmice, niti dovoljno često poslije, ubivši tako naša jedina dva visoka u pojam.

Sad samo da razjasnimo još jednu stvar – Bogdanović je naš najbolji igrač, ali Tomić je definitivno najvažniji ili ako hoćete jednako važan. Bez njega na parketu ova momčad jednostavno nije imala sigurnost u sredini potrebnu da se igra obrana, kao ni raznovrsnost opcija u napadu. Koliko god felera pokazao, dok je igrao Tomić igrala je i Hrvatska (to je ljepota košarke i dokaz da je kontekst sve - možda Tomić sam po sebi ne izgleda kao as, ali kada vidiš kako se igra kada uđe njegova zamjena, sve postaje jasno). Problem s njim je što ima snage za 20 minuta, što u klubovima nije problem sakriti, ali u reprezentaciji jednostavno nema čovjeka koji tek tako može ući s klupe i održati razinu igre. Možda ima olovne noge, ali poziciono Tomić zna znanje i dovoljno je žilav da drži sredinu čistom. To je njegova kvaliteta koja se mogla dodatno naglasiti u zoni, a da ne govorim da ga se možda moglo i energetski sačuvati kao što su Španjolci lukavo iskoristili blagodati FIBA pravila i cijeli turnir u obrani odmarali Gasola.

Uglavnom, sutra će se sigurno naći netko tko će Tomića proglasiti problemom iako takve tvrdnje imaju smisla otprilike kao i da netko viče na Zdravka Škendera da zašto ne ide trčati maraton. Tomić je to što je i kao takav je nama zlata vrijedan. Ono što me još više ljuti je što će opet naći hrpa onih koji će hvaliti Žorića, samo zato jer tip neumorno lamata rukama i trudi se. Gle, svaka mu čast na znoju, ali jedina stvar na ovom prvenstvu koju je bilo mučnije gledati od njegovih izlazaka do pola igrališta u obrani su bile one situacije kada bi mu „spustili“ loptu na 5 metara od obruča i kada bi dotični krenuo igrati leđima, što je obično završavalo skok-šutom iz okreta s tri metra. Te sekvence su bile toliko neuvjerljive i nepotrebne da me nitko ne može razuvjeriti kako je euro košarka zdrava – kako može biti zdrava ako igrač takvih kvaliteta ima priliku cariniti loptu i uzimati loše šuteve, a da se to onda još smatra učinkovitim napadom? Žorić pada na testu Clinta Eastwooda jer očito nije muškarac svjestan svojih ograničenja, a, što je još gore, toga nisu svjesni ni oni oko njega. Kad bi samo odustao od onih šuteva i kada bi igrao obranu glavom, bio bi pravi energy guy.

- solidna podjela uloga

Dobar dio rečenog u ranijem pasusu može se primijeniti i ovdje, a tu Repeši možemo skinuti kapu - možda je griješio s taktikom i vođenjem utakmica, možda je bio kriminalan u završnicama (što nam se ovaj put nije razbilo o glavu), ali uloge je podijelio kako treba. Centre nemamo tako da odluka o rotiranju Tomića i Žorića (tko zna, možda bi njih dva zajedno doveli do još bolje igre) i korištenju Markote i Šarića na četvorki bila itekako ključna. Ne samo zato što su obojica odradili posao, već i zato što je Šarić pokazao da usprkos svim nezrelim potezima van parketa košarku ima u malom prstu.

Mali nema bogomdane fizikalije zbog čega mi je nemoguće zamisliti ga u važnoj NBA roli ili čak i kao nositelja ozbiljnog euroligaškog kluba, ali posjeduje izuzetan košarkaški IQ vidljiv u svakoj obrambenoj kretnji i napadačkom potezu - netko tako mlad ne bi smio već sada tako dobro čitati igru i uvijek imati potez viška. Ostane li zdrav i izbjegne li incidente izvan parketa, Šarić može trajati 20 godina u svojoj verziji old man's game.

Draper se pokazao važnijim od Ukića zbog obrambene siline kojom je redovno razbijao druge postave, ali treba istaknuti da je i Ukić kao rijetko kada odradio sjajan posao u usporavanju protivničkih napada. Već sam napisao kako mislim da Simon nikada u životu nije ovoliko trčao u obrani, ali još važniji je njegov doprinos u napadu gdje je svojim haklerskim slash & kick instinktom vrtio napade i tako sakrio činjenicu da nemamo rasnog playmakera. Dodaj Rudežov 3&D učinak (iako ovaj D često ovisi o protivniku i taktici) i ispada kako je iz ovoga što ima na raspolaganju Đazmin izvukao max.

Sva ova priča nas dovodi do pitanja što dalje?

Ono što je neosporno je da ova bajka ima i stvarni potencijal utoliko što nam je pokazala da postoje temelji na kojima možemo nešto graditi. Prvo, konačno je uspostavljena neka hijerarhija u momčadi, što bi trebalo dovesti do toga da će igrači jedva čekati sljedeće okupljanje, što je osnovni preduvjet za rezultat (pitajte samo Francuze, odnosno Turke).

Drugo, mi stvarno imamo talent i iza obzora stvari izgledaju još bolje. Sada prvo treba izbjeći zamku velikih očekivanja i računati kako smo na idućem SP-u opet konkurentni. Mi definitivno nismo one hit wonder kao Makedonija koja je na prošlom Eurobasketu došla među četiri, ali nismo ni prva klasa kao tri reprezentacije koje su završile s medaljom (s tim da ni Litva baš ne spada u tu skupinu, vjerujem da bi njih imali šanse dobiti u normalnim okolnostima, ali ne i u utakmici u kojoj ubacuju trice van pameti iako su ih do tada u prosjeku pogađali najslabije na turniru).

Dakle, potreban je plan koji uključuje davanje šanse Hezonji pored Bogdanovića i Šarića, što bi trebala biti jezgra koja bi za 4 godine, dakle ne u Ukrajini, već na Eurobasketu 2017. išla na medalju (nakon toga i Euro kreće s ciklusom od 4 godine pa će cijela priča dobiti još više na značaju jer će biti puno manje prilike za svaku generaciju da se dokaže). Njima svakako dodati Tomića, ali i pronaći sposobnu alternativu na petici (može li Barać biti taj čovjek za 15 minuta?) te iskopati među tim mladim talentima čovjeka koji može igrati ulogu startnog playa.

Svaka čast Ukiću, ali bek koji gađa tricu s 20%, pogotovo ako pri tome ima sklonost bacanju lopte u bunar, ne može biti nositelj. Njegova igra primjerenija je combo ulozi s klupe, a kako tu već imamo Simona koji je definitivno bolji 1 na 5 hakler (što potvrđuje i omjer dresova u korist potonjeg među navijačima), Roko sigurno nije onaj tko će nas voditi do vrha.

Sad, vjerovati da naš savez može išta napraviti kako treba (sjetite se samo kako su Rusi brzo ostali bez momentuma kojega im je svih ovih godina gradio Blatt) poprilično je riskantno, ali, nakon svih desetljeća u kojima nismo imali razloga vjerovati u bolje sutra, sada imamo. I to je na kraju krajeva puno veći dobitak od eventualne utješne medalje.

SLAVKO I PERO

Kao što netko u savezu treba sjesti sa stručnim štabom i planirati idućih 10 godina, ne bi bilo loše da netko na HRT-u sjedne i pokuša zamisliti život bez Slavka. Svaka čast čovjeku što je svojevremeno išao po ratištima, ali njegov komunistički sklop u glavi u kojem su svi protiv tebe kada ti ne ide i banalno analiziranje utakmice koje se svodi na pljuvanje po sucima (o tome da nije pripremljen i da informacije dobiva po kavama s kolegama novinarima nećemo ovom prilikom) u 2013. godini stvarno postaje anakron.

Mislim, kada djedica Skansi, koji je pokušao donijeti dozu realnosti u cijelu priču ispada pozitivac iako je i kod njega očito da uglavnom nema pojma o čemu priča (ovim svojim nastupima samo potvrđuje tezu da je repku u Barceloni mogao voditi Slavko Linić i da bi svejedno završili s medaljom oko vrata), onda su vam jasni razmjeri Cvitkove nepodnošljivosti.

Imate onog Šapita, čovjek djeluje ozbiljno, ima ugodan glas i kuži se u igru, što je najvažnije ima respekt prema gledatelju i ne ponaša se kao da pije kavu u svom dnevnom boravku, dajte mu da izabere sukomentatora i krenite u novo doba, kao što je u njega krenula i repka.

BALKAN BROTHERS

Odluka FIBE da većinu balkanjerosa strpa u istu skupinu kako bi se međusobno poklali pokazala se utemeljenom, pa tako Makedonci nisu uspjeli ući ni među osam, Crnogorci su pokazali da ih čeka još puno posla dok solidne igrače uklope u solidnu momčad, a BIH je neočekivano pokazala da zna igrati košarku (ne cijelo vrijeme, ali Stari koji ih je u više navrata gledao rekao je kako je Aco odradio odličan posao, što mi i sada zvuči kao naslov nekog SF filma).

Jasno, u ovoj skupini broj jedan je Srbija, stoga je prava šteta što Hrvatska nije imala prilike odmjeriti snage s momčadi koja se također nalazi negdje između vrha i prosjeka. Trenutno, jer Srbi su opet pokazali da imaju hrpu mladih igrača koji bi s dodatkom veteranske kičme Teodosić – Savanović (možda i bez Teodosića koji se pokazao zamjenjivim pored cijelog novog niza obećavajućih bekova, ali nikako bez Duleta) mogli do medalje već za dvije godine.

MEDALJAŠI

Riječ dvije o momčadima koje na krilima svojih NBA igrača ipak predstavljaju jednu drugu razinu u odnosu na konkurenciju. Parker je igrač na vrhuncu svjestan da mu je ovo zadnja prilika za zlato i taj njegov očaj, koliko god ta riječ bila neprikladna, na kraju je bio razlika između poraza i pobjede (Španjolci bi danas opet slavili da Parker nije sam samcat Francusku držao u igri 30 minuta dok im nisu krenule trice u finalu prije Finala).

Španjolci su pak sve gradili na čvrstoj obrani oko Gasola stacioniranog u sredini prema kojemu su usmjeravali sav promet, igrajući stvarno briljantnu zonsku obranu. Razlog zbog kojega im ona nije donijela zlato leži prije svega u napadačkim rupama do kojih je dolazilo zbog toga što se bekovi nisu mogli dogovoriti oko toga tko što radi. Lull i Rudy nisu kapacitet za ozbiljan oslonac, ali su imali dovoljno bljeskova da ih izuzmemo iz problema koji se vrtio prije svega oko pasivnosti Calderona, čudnoj roli Rubia (povremeno korišten čak i kao pokretač druge postave, potpuno izgubio rolu od Rodrigueza) i pretjeranom povjerenju u Sergija.

Koji je pak samo iskoristio rupu nastalu manjkom Navarra da se nametne kao lider, šteta samo što to talentom ne može biti. Sve u svemu, zaslužene medalje, iako igrom najveći dio turnira ni jedni ni drugi nisu briljirali (štoviše, nije pretjerivanje reći da su posebice Francuzi birali utakmice).

Litva ipak nije u ovom rangu, ali mogu zahvaliti sjajnoj igri vanjske linije u dvije ključne utakmice (četvrtfinale i polufinale) što su imali dovoljno balansa da iskoristi potencijale. Kao i sreći što su u polufinalu izbjegli jednu od dvije najbolje ekipe.

OSTALI

Njemačka, ubili su pick & rollom pospane Francuze (tu utakmicu Diaw i Ajinca su gore branili pick igru od naših visokih), da bi zatim svi ostali ubili njih. Poanta – kada ti je Shaffartzik naj igrač, bolje od ovoga se ne može.

Češka, taj Vesely ima ozbiljnih psihičkih problema, simpatičan pokušaj trenera da trkom i energijom dobije poneki dvoboj, ali bez talenta i širine to nije lako.

Poljska, Gortat solidan kada je imao s kim igrati, problem što uglavnom nije. Nije mi jasno zašto Lampe ima karijeru, osim zbog visine.

Belgija je prošla dalje, to sve govori o nekvaliteti A skupine koja je stvarno izgledal kao produkt doktora Frankensteina.

Izrael će izgleda stvarno morati dovesti Amarea za sljedeći turnir ako se ne misle opet osramotiti - pick igra njega i Mekela bit će dovoljna za proći u drugu skupinu.

Velika Britanija je ostvarila par pobjeda. Jesam rekao već da je A skupina Frankenstein?

Finska je napravila dar-mar kombinacijom trice i presinga, ali i žilavom igrom u reketu. Kapa dolje zbog maksimiziranog potencijala.

Gruzija je mogla biti na našem mjestu da smo promašili onaj zadnji napad, a oni svoj pogodili. Obzirom na ono što imaju, igrali su sjajno.

Latvija je, kao i svaki autsajder, šibala trice i igrala agresivnu obranu na loptu, nadajući se čudu. Njega su i napravili jer idu kući sa scoreom 4-4.

Slovenija može biti zadovoljna plasmanom na SP jer ova reprezentacija je užasno tanka. Što svejedno ne opravdava Dragića koji osim izbora u petorku prvenstva zaslužuje i titulu carinika turnira.

Švedska je dala dobrog konkurenta Dragiću, Taylora - nema ništa bolje nego kada ti je prva, druga i treća opcija deseti čovjek Bobcatsa.

Talijani su dali maksimum, koristili situaciju oko sebe i na leđima Belinellia, oko čijeg pick & rolla su gradili sve, došli među 8. Bolje od toga se ipak nije moglo bez pratnje (osim šuterske Datomea i Gentilea).

Ukrajina vjerojatno gradi spomenik Fratellu, a može i FIBA-i kojoj je definitivno bilo u interesu da domaćin idućeg Eurobasketa bude i sudionik SP-a radi, kako se ono kaže, širenja popularnosti sporta u zemlji. O eventualnim dolarima koji su osim prema američkom stručnom štabu usmjereni i na neke druge adrese nećemo ovom prilikom.