ISPOD OBRUČA fullcourt press – basketball lunatics inc.

21Oct/1315

PACIFIC

Posted by Gee_Spot

CLIPPERS

NAPAD: 112.0 (1.)

OBRANA: 105.2 (12.)

RASPORED: 14.

SCORE: 57-25

THAT WAS THEN

Nakon polufinala Zapada, od Paula i društva očekivalo se da naprave korak naprijed ili barem ponove lanjski doseg, ali ozljeda Griffina ostavila ih je bez šansi protiv Memphisa - momčadi s takvom zadnjom linijom nemoguće se suprotstaviti bez čovjeka na čijoj snazi i post igri u napadu temeljiš sve ambicije.

Međutim, čak i da su nekim čudom opet istovremeno dobili idealne partije od Paula, šutera i visokih kao što je bio slučaj godinu ranije i da su izbacili Memphis, problemi koji ih muče na putu da postanu potpuni izazivač bili su i dalje prisutni i kad-tad bi ih došli glave. Iako su značajno popravili obranu u odnosu na prvu zajedničku sezonu novog rostera, što je bilo vidljivo i u slučaju Jordana i Griffina, ovaj mladi dvojac još uvijek je bio previše sklon mentalnim greškama posebice kada je u pitanju bilo zaboravljanje vlastitog čovjeka nakon pomaganja.

I dok je razvijanje centarske linije dugotrajan proces tijekom kojega je svaki napredak hvale vrijedan, problem je predstavljala potpuna suša koja bi nastala nakon što bi na parket poslali rezerve, što se događalo češće nego bi željeli zbog nesposobnosti Jordana da realizira slobodna. Lamar Odom, koji je najbolji primjer toga što vam može napraviti pogrešan odabir žene, više nije bio ni sjena onog nekadašnjeg igrača, ali to je bilo isključivo vidljivo u napadu gdje je doslovno bio igrač manje. Obrambeno je pak svojom dužinom i pokretljivošću odrađivao odličan posao kao treći visoki, ali i tu se javljao problem - zadnja linija s njim i Griffinom, koja je praktički bila najbolji izbor u zadnjih 5 minuta, nije imala centimetara za čuvati reket na potrebnoj razini.

THIS IS NOW

Nakon što je od prvog dana bio pod pritiskom sa svih strana, Del Negro je dobio nogu. Sad, možemo pričati o tome da se radi o nezasluženom otkazu obzirom da je izvukao dosta iz onoga što je imao na raspolaganju i da je žrtva spleta okolnosti, ali, obzirom da je dobrim dijelom sam sudjelovao u slaganju rostera, odgovornost je očita. Uostalom, iako Del Negro nije toliko loš trener koliko kolektivno vjerujemo da jeste, izvjesno je da nije top klasa – sumnje u njega upravo i proizlaze iz toga što je, vodeći stvarno kvalitetne momčadi, često vukao potpuno blesave poteze.

Poanta je da pravi as na klupi iz momčadi može izvući još više od onoga što pojedinci na okupu daju po defaultu, a Del Negro, čiji sistem u obrani, a posebice u napadu, nije baš bio jasan, je očito dosegao svoj plafon. I tu na scenu stupa Rivers – da li je on taj trener koji će svemu dati smisao, to ćemo tek vidjeti obzirom da je za ono što je postigao dobrim dijelom dužan zamislima revolucionara Thibodeaua i GM-a Aingea, ali svakako se radi o potezu koji je trebalo povući kad se već ukazala prilika.

Implementacija nove obrane svakako bi trebala pomoći da Griffin i Jordan konačno naprave taj završni korak jer obojica imaju noge za igrati ultra-pokretnu i ultra-agresivnu hibridnu zonu, ali pitanje je koliko će taj proces privikavanja na nove uloge trajati – nije lako preko noći izgubiti navike poput Griffinove igre na petama s jednim okom uvijek usmjerenim prema potencijalnoj kontri ili Jordanovog hvatanje blokada i zaboravljanje šire slike iza leđa.

Također, neće biti lako održati obranu na razini bez pomoći klupe, a ta klupa će i dalje imati važnu ulogu obzirom da Jordan sigurno nije preko ljeta naučio pucati slobodna. Tko će ove godine biti Odom? Mullens i Jamison sigurno ne – iako dovedeni da donesu stretch opciju u rotaciju, ni jedan neće biti u stanju braniti ništa, a činjenica da je Hollins jedini čovjek na klupi sposoban zaigrati peticu dovoljno govori - zamislite tu situaciju kada Rivers bude trebao zaustaviti protivnika i onda se okrene i ugleda Hollinsa kao jedinu opciju koju može ubaciti na parket da bi izbjegao namjerne prekršaje na Jordanu. Del Negro je u odnosu na ovakvu rotaciju imao pravo blago na raspolaganju, a ovakav nedostatak talenta teško da može sakriti ikakav sistem.

Nemam pojma kako nikome nije palo na pamet uložiti u poštenog veterana koji igra obranu, ali znam da je to glavni razlog zašto im sistem predviđa popriličan obrambeni regres i zašto treba očekivati da tijekom sezone nekakvim tradeom isprave taj propust misle li napraviti korak naprijed kao franšiza.

Ostatak momčadi pak ostaje na visokoj razini, s napadačkim potencijalom koji bi mogao donijeti povijesne rezultate. Paul i Griffin su već odavno nezaustavljivi, što sve oko njih čini korisnijima nego jesu – u bilo kojoj drugoj ekipi Jordanovo trpanje otpadaka i Crawfordova 1 na 5 košarka odvijali bi se u puno težim okolnostima, ali, s prostorom koji suigračima ostavljaju CP3 i Blake, svatko u Clippersima može imati napadačku sezonu karijere.

Tu na scenu stupaju fenomenalna pojačanja poput Redicka i Dudleya, koji će uz dva takva nesebična asistenta i kreatora briljirati u spot up rolama. Ako su bili u stanju prošle sezone u jednom Orlandu i Phoenixu svojim prisustvom na parketu činiti razliku između prosječnog i lošeg napada, možete misliti kako će tek biti učinkoviti u puno manje odgovornim ulogama.

Rivers će tako na raspolaganju imati petorku s 5 izuzetno učinkovitih igrača čiji talenti se idealno nadopunjuju i doda li kojim slučajem Griffin šut s poludistance i tako dodatno raširi reket, ovo može biti navala sposobna dobrim dijelom sakriti obrambene minuse.

Ali, problem je što ih nikada neće moći maskirati u potpunosti, bez obzira koliko snage Collison sačuvao Paulu i usprkos tome što Barnesova i Dudleyeva energija na boku mogu maskirati manjak klasičnog stopera. U prvoj godini nove ere tako ne treba očekivati čuda, ali upravo u tome i jeste stvar – ovo je tek prva godina ovog poboljšanog i renoviranog projekta, a dobra vijest je da će u iduće 2-3 imati dovoljno prilika dodati ono što im nedostaje i tako zauzeti poziciju rasnog izazivača.

PLUS

Iako su Clippersi i lani bili top 10 tricaška momčad s izuzetnim doprinosom Butlera iz kuta, nikad boljim Barnesom i razigranim Crawfordom, najgora tricaška sezona Paula u karijeri, nesposobnost Bledsoea da redovno zabija tricu i gomila minuta potrošena na Greena, koji je doslovno uzimao samo širom otvorene šuteve, limitirali su njihov potencijal.

Dodatak Dudley i posebice Redicka, koji je potpuna suprotnost Greenu zbog stila igre u kojem se stalno otvara i traži loptu umjesto da samo sjedi u kutu, trebao bi ih lansirati u sam vrh, među Rocketse, Knickse i Heat, a povratak Paula na prijašnje postotke trice, uz standardan doprinos Barnesa i Crawforda, dodatno će ih potvrditi kao šutersku kremu lige.

Clippersi će dobivati utakmice s 5 inspiriranih šuterskih minuta, što je ogromna stvar ako vam je jedan od ciljeva konzerviranje energije za playoff. I još važnije, ako želite izbjeći igrati bitne obrambene sekvence u završnicama.

MINUS

Već više puta spomenuta tanka rotacija pod košem. S tim da će Jamison i Mullens biti i potencijalni minusi u napadu – svaki šut za tri koji uzmu oni umjesto nekog od bekova ili krila bit će obično pišanje u vjetar.

WARRIORS

NAPAD: 106.3 (15.)

OBRANA: 105.0 (11.)

RASPORED: 12.

SCORE: 45-37

THAT WAS THEN

S Curryem u komadu veći dio sezone i s fenomenalnom klupom predvođenom Jackom i Landryem, Golden State je uspio zabijati dovoljno redovito da se uključi u borbu za playoff, a ono što ih je tamo definitivno gurnulo bila je - obrana.

Jackson je ekspresno nadogradio napadačke talente Currya, Thompsona i Leea obranom po uzoru na učitelja Popovicha, sa zonom oko boxa, kontrolom skoka i brzim i, što je još važnije, redovitim istrčavanjima prema šuterima. Istina, u praksi je obzirom na neiskustvo, manjak fizikalija na vanjskim pozicijama i uopće profil igrača to branjenje šuta poprilično štekalo, ali Warriorsi su i bez Boguta, koji je opet najveći dio sezone proveo na štakama, sasvim solidno čuvali reket, što je dovelo do toga da nakon dugo vremena u Zaljevu gledamo prosječnu obranu.

Kao bonus na solidnu sezonu stigao je i show protiv Denvera u kojem su sličnog limitiranog protivnika, koji nije bio u stanju kazniti njihove slabosti u branjenju trice, potpuno razmontirali, a onda su pokazali zube i protiv Spursa na leđima Boguta koji je u pravom trenutku odigrao najbolji niz utakmica u sezoni. Naravno, taj niz se prekinuo novom ozljedom usred serije, ali Warriorsi su dali naznake potencijala kojega imaju kad su u top formi (ili barem blizu nje, obzirom da su igrali bez Leea koji je na startu playoffa ozlijedio kuk).

THIS IS NOW

Zbog ugovora Biedrinsu i Jeffersonu nisu bili u poziciji vući ekstra poteze ovoga ljeta, stoga je dovođenje igrača Iguodalina ranga u takvoj situaciji istinsko remek-djelo upravljanja franšizom. Osim što im se posrećilo da su Utah i Denver voljni sudjelovati u ovakvom tradeu, Warriorsi su s Iggyem riješili najveći obrambeni problem prošle godine, a to je curenje na perimetru – ako je u Denveru, koji je bio bez ikakve smislene zadnje linije, Iggy bio u stanju napraviti razliku na obrambenom dijelu parketu, možete misliti kako će djelovati na jasan sistem s pravim centrom iza leđa.

Golden State se tako pomalo pretvara u tradicionalnu playoff momčad koja se oslanja na obranu, dok istovremeno u napadu igraju run and gun s bekovima bez savjesti koji imaju slobodu potegnuti kad žele i od kuda žele. Lakoća kojom Curry sebi onim korakom unazad kreira šut i domet koji ima u ruci, čine njihovu verziju košarke izuzetno lakom i ugodnom za gledanje, ali kao i uvijek stvari su daleko od idealnih.

Glavni razlog zašto sistem nije uvjeren da Warriorsi mogu ponoviti lanjsku napadačku prezentaciju, a kamoli napraviti korak naprijed, je prije svega gubitak moćne klupe – Jack i Landry nisu bili samo igrači koji održavaju rezultat, oni su često bili ti koji stvaraju prednost protiv slabije konkurencije i njihov gubitak neće nadoknaditi sumnjivi rotacijskih tipovi poput Douglasa i Speightsa. Obojica će zbog dužine za poziciju biti korisniji u obrani, što je svakako još jedan mali plus u toj sferi igre, ali bez iskre s klupe napad će još više ovisiti o Curryevim čarolijama.

Problem će dodatno potencirati to što će dobar dio Jackovih minuta pripasti Iggyu koji je all-round zvijer dok god od njega ne tražite da redovno zabija otvorene šuteve. Naravno, on svojim playmakerskim kvalitetama može omogućiti više spot up situacija Curryu, ali nije da ovome itko treba kako bi mu namjestio lagan šut. Uglavnom, način na koji će Jackson miksati rotaciju na boku i kako će koristiti Iggya, Thompsona i Barnesa, dobrim će dijelom odrediti njihovu sudbinu. Kao što vidimo u predsezoni, to još ni njemu samome nije jasno.

Pod košem pak stvari izgledaju bolje nego lani, što bi moglo pomoći smanjiti rizik od značajnijeg napadačkog regresa. Lee je odličan u ulozi point-forwarda s lakta i to je nešto što će Jackson zasigurno potencirati ne bi li iskoristili Iggyevo kretanje bez lopte i kako bi Curryu omogućio što više lakih pozicija za šut (ili je bolje reći još lakših obzirom da tom manijaku ni zabiti preko direktnog utrajanja nije problem), ali najveći plus je Bogut koji odavno nije izgledao ovako spremno, što je prvenstveno dobra vijest za obranu, ali i za napad – iako nije sjajan realizator u sredini, Bogutova sposobnost da odigra više uloga u napadu, od razigravača do šljakera, daje dodatnu opciju Jacksonu da se igra s flex akcijama i da vrti napade kroz rogove do iznemoglosti (istina, već nakon nekoliko utakmica predsezone opet su ga stisla leđa, ali to je kronična boljka s kojom se da živjeti, za razliku od lanjskih lomova koji su ga potpuno udaljili od parketa).

Warriorsi tako nastavlju gdje su stali, s tim da je ova godina ključna jer o njenom ishodu ovisi odluka o tome kako dalje – jezgra je tu, a pokaže li se Bogut sposobnim odraditi svoj dio posla i zaradi li novi ugovor, potrebne su samo određene sitne korekcije (prije svega klupe), kako bi se iz nje jednoga dana razvio i pravi izazivač. Pokaže li se pak da takav put leži na previše staklenim nogama (da ne kažem staklenim zglobovima), Warriorse čekaju zanimljive odluke obzirom na manjak fleksibilnosti čak i ako ne produže s Bogutom uz nove ugovore Thompsonu i Barnesu koji im vise nad glavom.

PLUS

Odigra li Curry količinski na lanjskoj razini i prenese li Barnes onu playoff formu u svoju drugu sezonu, teoretski pad napadačkog učinka dobrim dijelom se može anulirati. Nisu Jack i Landry toliko dobri koliko ih je Jacksonov sistem rotacija takvima učinio – s malo imaginacije i puno rada, Golden State je u stanju imati top 10 napad, što će uz napredak obrane u koji uopće ne treba sumnjati (osim ako Bogut opet propusti više od pola sezone), biti sasvim dovoljno za mirnu plovidbu po divljem Zapadu.

MINUS

Treba li svake godine ponavljati iste priče o krhkosti Currya i Boguta? Uz neke sitne smetnje sa gležnjevima, Curry je lani od početak do kraja izgledao vrlo solidno, ništa manje ili više načet od prosječnog NBA igrača, tako da se više nema smisla vraćati na ono što je bilo prije – čak i ako ima kronične probleme, očito je kako se naučio nositi s njima i kako mu ni malo ne smetaju da bude vrhunska prva opcija.

Bogut je pak playmaker u obrani i za ovu momčad, a posebice za njen plafon, ima istu vrijednost kao i Curry. Njegova medicinska povijest donosi puno manje razloga za optimizam, dakle ovisnost o ovakva dva igrača nije idealna, ali nije ni najgore što vam se može dogoditi.

Tako da bih ipak istaknuo potencijalno jalovu klupu kao problem broj jedan. Jackson je dobio dovoljno tijela da u sredini obrambeno životari (Ezeli je out, ali u perspektivi s njim i O'Nealom u stanju su preživjeti i duži period bez Boguta), dok napadački tu nemaju čovjeka koji može voditi igru osim ako Barnes ili Thompson ne polude u roli šestog čovjeka. Sve ovo jasno ocrtava status momčadi koja još nije spremna za borbu s velikim dečkima.

KINGS

NAPAD: 106.2 (16.)

OBRANA: 110.1 (29.)

RASPORED: 7.

SCORE: 32-50

THAT WAS THEN

S mogućnosti preseljenja nad glavom, vlasnicima bez novca i trenerom i GM-om svjesnima da neće preživjeti sezonu, Kingse je čekala još jedna godina bez plana i cilja, osim ako ciljem ne bi smatrali pokušaj da nakon 4 bezuspješne kampanje konačno prođu granicu od 30 pobjeda.

Naravno, usprkos pristojnoj razini talenta, ni to im nije pošlo za rukom zbog nedostatka ikakvog obrambenog sistema i činjenice da trener Keith Smart nije uspostavio nikakav autoritet nad momčadi koja je u svakom pogledu igrala stihijski i neorganizirano.

Ipak, problem Kingsa nije bio samo u tome što nije postojala nikakva struktura od vrha do dna organizacije, već što je taj diletantizam rezultirao i rosterom koji ostaje u nasljeđe novoj upravi. Kada momčad toliko godina bira pri vrhu drafta, za očekivati bi bilo da se barem može nadati razvoju mladih igrača, ali Kingsi su i tu ostali nedorečeni.

Njihovi biseri Cousins i Evans pokazivali su ogromne rupe u igri 5 na 5, što je bio očit znak da se s njima loše radilo, a ostali visoki pickovi poput Jimmera i Robinsona nisu pokazali ništa. Upravo je Robinson primjer nedostatka analitike prilikom donošenja odluka, Kingsi su na draftu jednostavno uzeli najzvučnije ime bez da su razmišljali o tome kako takvog igrača uklopiti u postojeću momčad. To što su ga tijekom sezone zamijenili za igrača poput Pattersona koji stilom igre puno bolje odgovara uz Cousinsa katastrofalno je priznanje pogreške prilikom kojega se napravila još veća pogreška – takav visoki pick ne bacaš tek tako za igrača zadatka, bez obzira što možda ni Robinson nikada neće biti ništa više.

I tako su Kingsi u svom stilu konstatno radili jedan korak naprijed, a tri unatrag, sve dok se konačno nije završila sapunica oko ostanka u Sacramentu i dolaska novih vlasnika, što bi konačno trebalo označiti prekretnicu.

THIS IS NOW

Novi inteligentni vlasnik (braću kojima je tata ostavio dolare da ih spiskaju mijenja tehnološki genij koji je put do milijuna počeo sa 100 dolara u džepu), novi inteligentni GM (dinosaura koji je odavno prestao pratiti trendove mijenja do jučer desna ruka GM-a godine Ujiria zadužena za pravo, ekonomiju i analitiku) i novi inteligentni trener (nije ni Smart bio bezvezan, jednostavno nije imao sreće, ali Maloneov pedigre je mnogo bolji - od rada s Jeffom Van Gundyem preko obrana koje je pomogao složiti u Clevelandu u eri James do lanjskog preporoda Warriorsa za kojega su zaslužne i njegove ideje) potrudit će se da ova franšiza konačno dobije okvir.

To je proces koji se neće dogoditi preko noći, ali uz sve promjene možda će konačno imati šanse ove sezone uhvatiti tih 30 pobjeda. Randive i D'Alessandro odlučili su pružiti povjerenje Cousinsu uvjereni kako je dobrim dijelom za njegovo stajanje u mjesto bio kriv kontekst, što je izuzetno hrabar potez za dva tako racionalna tipa, ali nije da su imali previše izbora u ovom trenutku – Cousins je klasa do kakve bi u ovoj fazi teško mogli doći kroz tržišnu utakmicu, a pitanje je kada će opet postati dovoljno dobri da počnu privlačiti slobodne igrače.

Odluka da se fokusiraju na Cousinsa značila je kraj Tyrekea Evansa, za kojega su dobili kvalitetnog playa u Greivisu Vasquezu i dovoljno prostora da potpišu Landrya, čovjeka oko kojega je Malone mislio posložiti drugu postavu kao što je to napravio u Oaklandu. Daleko od toga da se radi o potezima koji mijenjaju smjer franšize, ali, gledajući važnost Jacka i Landrya godinu ranije za igru Warriorsa, Malone je itekako bio svjestan prednosti koji možete ostvariti s dva dokazana napadača na klupi.

Nažalost, Landry je zbog problema s kukom otpao na pola sezone, a tu na scenu stupa dubina Kingsa pod košem, gdje uz Cousinsa novi trener ima na raspolaganju uvijek pouzdanog back-up visokog Thompsona i pick & pop talente Pattersona koji po lani viđenom odlično pašu uz Cousinsa. Ni jedan od njih nije prava petica koja može zatvoriti reket, ali svi su dovoljno pokretni i čvrsti da se uklope u zonu, s tim da će do povratka Landrya rolu četvrtog visokog igrati žilavi Hayes čiji IQ i požrtvovnost će Malone definitivno znati bolje koristiti nego Smart.

Tu Malone ima dovoljno pijuna za napraviti korak naprijed, dok problem ostaju bokovi. U potrazi za stoperom angažirali su svestranog braniča Mbah a Moutea, ali ostatak rotacije na vanjskim pozicijama bit će puno teže staviti u korisnu situaciju. Vasquez i Thomas su apsolutne rupe na poziciji, prvi zbog sporosti, drugi zbog minijaturne građe, a rookie McLemore i Thornton prije svega su gunneri i usprkos razlici u godinama donose sličan neupotrebljiv obrambeni profil, što znači da će mogući pomaci biti sitni, posebice ako zbog minusa svih spomenutih Malone i dalje bude koristio Salmonsa.

Sistem, doduše, nema ni malo povjerenja u sposobnosti Kingsa da se poprave, ali tome je tako zbog nemogućnosti da u formulu na objektivan način ubacimo Maloneov doprinos i tezu kako je nerealno očekivati da Cousins opet odigra jednako loše u defanzivi i pod novim trenerom. Ili nije?

PLUS

S Cousinsom na laktu, Thorntonom i Pattersonom uokolo i dva solidna pick & roll playa uvijek u blizini, napad Kingsa bez problema bi mogao ponoviti lanjski učinak. Bez Landrya i s više Mbah a Moutea neće ga biti lako nadmašiti, ali u ovakvoj diviziji bit će barem prostora za hvatati zrak, posebice ako McLemore pokaže da nije izabran samo na račun imena u pravoj maniri Kingsa, već donese nešto od one tranzicijsko-šuterske energije s Kansasa (za razliku od također s Kansasa pristiglog Robinsona, ovogodišnji rookie imat će puno lakši posao zbog pozicije koja zahtijeva puno manje rada i koju je puno lakše uklopiti, posebice u novom kontekstu u kojem bi se trener čak i mogao potruditi raditi s njim na prilagodbi novim okolnostima).

MINUS

Svaka čast novostima koje će donijeti Malone, ali u ovom klubu sve ovisi o DeMarcusu. Ne uhvati li se on posla i ne prigrli li novi smjer i odgovornosti koje on donosi, Kingsi će stajati u mjestu. Promijeni li stil igre i počne više koristiti dobre stvari (snaga, skok, pregled igre, raznovrsnost u napadu) i rješavati se loših (igranje obrane rukama umjesto nogama, uzimanje loših šuteva s poludistance), Kingsi mogu napredovati u oba smjera, a posebice u obrani. Tu nikakve velike mudrosti nema, on je centar ove momčadi i figurativno i doslovno, vrijeme je da se tako počne i ponašati – u tom slučaju 30 pobjeda doći će lakoćom.

LAKERS

NAPAD: 105.7 (19.)

OBRANA: 109.8 (27.)

RASPORED: 5.

SCORE: 30-52

THAT WAS THEN

Kakav spektakularni debakl je bila prošla sezona, baš pravi holivudski. Znam, znam, svima nam je bilo jasno da se previše toga moralo poklopiti da Lakersi odu do kraja, ali opet, tko je mogao vjerovati da se toliko toga može poklopiti da odvede stvar u potpuno krivom smjeru, zar to nije bilo gotovo jednako statistički nemoguće kao i onaj super-pozitivan scenarij koji ih je vidio na vrhu?

Od ozljede Nasha tijekom trening kampa do činjenice da ni on ni Gasol tijekom cijele sezone nisu uhvatili formu zbog stalnih problema s ozljedama i godinama, preko Howardove slabije forme nakon povratka od operacije leđa do Kobeovog stradavanja na samom kraju, sezona Lakersa je stvarno izgledala poput sapunice u kojoj jedan šokantan zaplet zamjenjuje drugi, a sve kako bi se prekrila plićina karaktera i priče.

Što smo zaboravili? Otkaz Mikeu Brownu nakon što je ovaj odradio trening kamp uglavnom radeći na implementaciji sistema koji je, navodno, trebao omogućiti svim zvjezdama jednak pristup lopti, što su i Kobe i Dwight brzo maknuli s dnevnog reda. Pa dovođenje Mikea D'Antonia umjesto Phila Jacksona i to u momčad koja nije imala ni upola problema s napadom koliko s obranom. Da ne spominjemo činjenicu kako Kobe nije bio ni najmanje spreman prepustiti Dwightu bilo kakvu važniju ulogu u momčadi bez borbe na život i smrt, na što potonji, navikao da se svijet vrti oko njega u Orlandu, definitivno nije bio spreman.

Uostalom, dovoljno je već rečeno o Lakersima da još jedan sažetak nije potreban. Prošla sezona je bila dno karijere za četiri košarkaška velikana (dobro, možda nije za Kobea koji je svoju kvotu brojki uredno popunio) i kao njen krajnji rezultat neće se pamtiti sramotni nastup u playoffu protiv Spursa, koliko činjenica da ih je koštala gubitka franšiznog centra.

THIS IS NOW

Howard je pobjegao što dalje od Kobea, prema Houstonu u kojem ga čeka Hardenov puno blaži ego, ego koncentriran na igru puno više nego na borbu za vlast (nije na odmet što je tamo i momčad sposobna boriti se za vrh za razliku od rostera na kojem velikim slovima piše "rebuilding"). To Lakerse ostavlja bez jedinog čovjeka koji je držao obranu na okupu, s istom kolekcijom gerijatrije i rubnih NBA igrača kao i lani, samo dodatno "pojačanih" ovoljetnim akvizicijama u maniri najboljih GM-ova '90-ih. Ne kažem da podatak kako su Lakersi jedina NBA franšiza koja nije imala ni jednog akreditiranog predstavnika na zadnjoj Sloan konferenciji mora nešto značiti, ali recimo da bi se dala povući poveznica između tog podatka i angažmana igrača poput Wesa Johnsona i Chrisa Kamana.

Dok je Kupchak tako više zabavljen udobrovoljavanju agenata nego skautiranju igrača, što nije nužno pogrešan pristup jer će mu upravo oni pomoći sutra dovesti nove zvijezde u Los Angeles, Lakersi se nalaze na raskrižju – era Kobea Bryanta je, kolikog god to ne žele priznati iz jasnih marketinških razloga, gotova i novo krcanje rostera igračima poput Nasha i Gasola nema smisla, ali pitanje je koliko se eventualni rebuilding uklapa u profil najpoznatijeg košarkaškog kluba na svijetu.

Obzirom na stanje rostera i nepoznanicu oko Bryantova povratka i forme, činjenica je kako Lakersi ove sezone imaju idealnu šansu uhvatiti jeftini mladi talent na rijetko kada bogatom draftu i tako brzinski odraditi važan dio rebuildinga, ali nekakvo spajanje nove i stare generacije čak ni u slučaju jack-pota u lutriji neće proći iz čisto logičnih razloga.

Jednostavno, i Nash i Gasol i Kobe su prestari da bi na nogama dočekali kako ih nova nada odvodi nazad u bitne utakmice, stoga je jedini razuman rasplet ove priče rasturiti sve na kraju sezone. Kada izbrišu Kobea i Gasola iz knjiga, Lakersi praktički ostaju samo s Nashovim ugovorom i mogu krenuti iz početka, s novim talentima i gomilom novca na raspolaganju, što je uvijek dobra stvar kada ste Lakersi. Mogu dio tog prostora potrošiti i opet na Kobea ako ih puca sentimentalnost, ali poanta je da im se otvara samo takva prilika odraditi smjenu generacija gotovo bezbolno, u par godina, prije nego se opet vrate u konkurenciju za puno ozbiljnije stvari.

I sve bi to bilo sjajno da ne postoje dvije prepreke. Prva je očita, radi se o picku kojega godinu nakon ove duguju Sunsima, što bi mogao biti razlog da se nakon jednog izleta u lutriju opet pokušaju nakrcati dostupnim veteranima i loviti playoff (što u njihovom slučaju može proći jer svi slobodni igrači žele u Kaliforniju). Druga je ta što nakon dugo, dugo godina, praktički od kada je pokojni Jerry Buss kupio franšizu, imamo razloga sumnjati kako su Lakersi sposobni odraditi bilo kakav veliki plan, a taj razlog se zove Buss junior. Kao i Dolanovo mladunče u New Yorku, ovaj tip dokazuje da jabuka pada poprilično daleko od stabla, što znači da postoji poprilična bojazan kako bi od Lakersa mogao napraviti nove Knickse. Javna je tajna da Kupchak danas praktički nema ovlati kakve bi GM njegova profila trebao imati i da se junior previše petlja u košarkaške odluke, što obično ne završava dobro.

S takvim problemom iznad glava, Lakersi će nekako pokušati progurati kroz ovu sezonu dok čekaju što su doktori u Njemačkoj smislili za Kobeovu tetivu. Normalan čovjek s takvom ozljedom i u tim godinama u ovoj sezoni ne bi uopće trebao zaigrati, ali recimo da Kobeova "nenormalnost" znači kako ćemo ga ipak vidjeti na parketima negdje u drugoj polovini sezone.

Lakersi bi do tada već trebali biti debelo ispod playoff crte, što će Kobeu dodatno olakšati povratak u formu i rušenje svega što je D'Antoni do tada napravio s napadom. D'Antoni, koliko god zadnjih godina bio laka meta za ruganje, zna što treba napraviti da napad čak i s ovakvim igračima funkcionira solidno, ali problem je što fino kretanje lopte ovaj put neće donositi rezultate, a znamo da su oni jedini bitni.

Zdraviji Nash i Gasol će pomoći, a Meeks, Young i Farmar šuteri su kakve će moći uklopiti u rotaciju. Problem je pak sve ostalo. Pod košem opet fali i ljudi i talenta koji bi se uklopio u trenerove zamisli. Koliko je diletantski složen ovaj roster dovoljno govori podatak da Lakersi nisu pronašli solidnu stretch opciju koja bi omogućila korištenje Gasola na petici što bi bilo idealno za D'Antoniev sistem. Ovako, čovjek će morati posezati za kombinacijama s Kamanom ili Hillom kao drugim visokim uz Paua, što će obranama dodatno olakšati posao u zaustavljanju slash & kick akcije.

S tim da ništa bolje nije ni na bokovima. Dok čekaju Kobea, tipovi poput Meeksa i Younga natjecat će se u uzimanju loših šuteva, a prinove poput Johnsona i Henrya tu su da se vidi može li im se spasiti karijera više nego da pomognu.

Situacija je donekle podnošljiva jedino na playu gdje Nash i Farmar donose stabilnost, a tu je i Blake koji će zbog spot up kvaliteta zasigurno dobiti poneku minutu i na boku. Uglavnom, ovdje pričamo o lošem spoju talenta i sistema, što će biti dodatno naglašeno lošim okolnim kontekstom, odnosno medijima i navijačima koji neće imati previše strpljenja za uigravanje napada dok obrana pušta na sve strane.

PLUS

Gasol je u zadnjoj godini, navodno je spreman i to bi moglo značiti da će igrati toliko dobro da natjera neku ozbiljnu momčad da posegne za njim i prije ljeta. Nadamo se da će se nešto slično dogoditi i s Nashom jer će biti stvarno muka gledati ovakve dvije legende u ovako lošem okruženju. Postoji opcija i da je Jordan Hill dodao šut s poludistance, što bi svima olakšalo život, a njega pretvorilo u igrača za kojim bi se također probudio interes neke momčadi kojoj nedostaje skakački faktor pod koševima. Lakersi ionako nemaju potrebe držati ih u blizini ako misle izvući maksimalnu korist od lutrije.

MINUS

Teško je i zamisliti koliko ova obrana može biti loša. Sistem je optimističan, ako 27. mjesto možemo nazvati optimizmom, ali pitanje je koliko je zadnjih linija obrane u stanju biti lošije od ovoga što će Lakersi nuditi - Kaman je u fazi karijere kada bi mu bolje bilo promijeniti ime u O'Kamenjen, Gasol će se ionako minimalno trošiti na krpanje rupa radi značaja u napadu (a nije da će mu stopala dozvoljavati pretjeranu aktivnost), a Hill ima skočnost i energiju, ali ne i dužinu i IQ da čisti ispred njih dvoje, a posebice iza ovakve vanjske linije nesposobne stvoriti ikakav pritisak. A nije da će D'Antoni ionako previše pažnje posvećivati igri na tom dijelu parketa.

SUNS

NAPAD: 102.2 (28.)

OBRANA: 109.9 (28.)

RASPORED: 2.

SCORE: 22-60

THAT WAS THEN

Ključni događaj zbio se tijekom ljeta kada je Steve Nash odlučio kockati se s Lakersima i kada su Sunsi ostali bez igrača oko kojega su izgradili identitet. Izmisliti novi u hodu nije bilo lako, posebice kada je u pitanju talentom tanak roster okružen upravom bez vizije i bez dugoročnog trenerskog rješenja, ali, ako ništa drugo, barem su konačno mogli krenuti u rebuilding.

I dok se poslu oko prikupljanja pickova nema što prigovoriti (uz tri picka iduće sezone imaju i onaj Lakersa za dvije godine), prikupljanje talenta nije baš prošlo najbolje. GM Blanks platio je glavom zbog vjere da se isplati pokušati s Beasleyem, koji je bio uvjerljivo najgori igrač prošle godine zbog svoje sposobnosti da stilom igre sroza učinak u oba smjera do neslućenih razmjera, a ni dovođenje drugog brata Morrisa za pick druge runde nije baš imalo smisla obzirom na gomilu sličnih igrača na rosteru.

Sunsi su tako praktički gurali samo zahvaljujući energiji Jareda Dudleya i povremenoj inspiraciji Gorana Dragića, a mislim da je to samo po sebi dovoljno tragična rečenica i da dodatna objašnjenja nisu potrebna.

THIS IS NOW

Za početak karijere glavnog trenera Jeff Hornacek vratio se u Phoenix gdje je prije skoro tri desetljeća započeo i sjajnu igračku priču. Stigao je i novi GM, još jedan mladi analitički um iz krila Dannya Aingea, ali ostaje problem prisustva Roberta Sarvera, vlasnika čija financijska situacija ozbiljnu miriše na novi slučaj ala Maloof, kao i njegove desne ruke direktora Babbya, propalog agenta. Ne bude li se potonji dvojac previše petljao, a to je teško izbjeći ako ti je trošak važniji od rezultata, dva početnika bi mogla opravdati svoj angažman, iako je realniji rasplet onaj po kojem će ih NBA žrvanj samljeti i ispljunuti.

Sunsi naime tek ulaze u drugu pravu godinu rebuildinga, ali još nemaju ni mladog talenta na koji mogu računati u budućnosti, a niti previše prostora na salary capu ove ili iduće sezone. U Gortatu imaju ugovor koji mogu pretvoriti u nešto korisnije za budućnost, a ni Dragića nije nemoguće negdje trejdati, ali to su im praktički jedini resursi – zadnje dvije godine u lutriji uglavnom su riskirali (Marshall i Len), mladi igrači koje su prikupili uglavnom su rubni NBA talent (braća Morris, Plumlee), a Eric Bledsoe, koji jedini u ovom trenutku donekle odgovara ulozi budućeg člana jezgre, već dogodine će tražiti novi ugovor.

Sunsi imaju dovoljno prostora na capu u godinama koje dolaze i mogućnost čak tri picka prve runde dogodine (s tim da se radi o pickovima Pacersa i Wolvesa, dakle vrlo velika je mogućnost da samo onaj njihov bude lutrijski), ali čak ako i za potrebe ovog posta zaključimo kako je Bledsoe budući nositelj i kako bi Len također mogao biti član petorke, jasno je kako bi kroz iduće dvije godine sve, pa i cap, trebalo biti podređeno raznim transakcijam dok Phoenix prikuplja talent kroz visoke draft pickove.

U ovoj situaciji potpunog rebuildinga važnije će biti promatrati što će se dogoditi s Gortatom i Dragićem (obojica mogu biti od koristi nekoj playoff momčadi kojoj nedostaje combo s klupe ili treći visoki) i kako će Bledsoe reagirati na puno veće ovlasti (uspije li u ovom kontekstu ostati na sličnoj razini bez dodatnog pada šuterske učinkovitosti i bez dodatnog povećanja broja izgubljenih lopti, mogu biti zadovoljni) nego gledati ih u akciji, dakle bit će dovoljno pratiti vijesti.

Ako se pak netko odluči gledati ih u akciji, onda treba obratiti pažnju na to kako će Hornacek raspodijeliti minute među bekovima. Čovjek, logično, najavljuje brzu igru s dva playmakera što je idealno obzirom da Bledsoe nije klasični razigravač, ali, ruku na srce, nije to ni Dragić, što znači da ćemo gledati uglavnom njihovo napucavanje u iso situacijama. Ostatak napada činit će povremena screen igra s Gortatom te trice braće Morris i povratnika Fryea.

Ovaj nije dovoljno za kvalitetan NBA napad, a ništa bolja neće biti ni obrana. Osim Bledsoeva presinga koji bi od prvog dana trebao biti najveće oružje uopće, nema tu igrača koji može odigrati obranu na boku osim energičnog Tuckera, a Gortat, iako solidan centar, nije igrač koji može 30 i više minuta igrati playmakera u obrani i zapovjednika u sredini. Solidan je u rotacijama i 1 na 1 akciji, ali to njegovo solidno ne može biti dovoljno pored ovako neiskusnih i jednostavno nekvalitetnih partnera (njihovi krilni centri su posebice tragični, Markieff Morris je valjda najtromiji visoki u ligi, a ni brat mu Marcus i Frye nemaju baš NBA fizikalije).

Uglavnom, slijedi u najboljem slučaju repriza prošle sezone ako Hornacek stvarno ostvari nešto bolji učinak brzinom u napadu i obrani, odnosno ako Bledsoe ponovi Dudleyevu lidersku rolu. U najgorem slučaju, samo će Sixersi biti negledljiviji.

PLUS

U teoriji, Sunsi imaju dobru zalihu pickova koja bi uz malo sreće (raspad Wolvesa, nesposobnost Lakersa da se pojačaju iduće sezone) mogla donijeti solidnu količinu talenta kroz iduće dvije godine. Uz cap koji se lagano otvara također negdje u to vrijeme, nema sumnje kako će ova momčad imati šansu vratiti se u život, doduše u nešto dužem periodu nego što bi bilo idealno.

MINUS

U praksi, sve je to na staklenim nogama. Razloga za vjerovati u njihovu upravu nema, a relativno brzi povratak mogao bi biti stopiran nekim glupim potpisom nepotrebnog veterana. Kao da ovisnost o sreći nije dovoljna muka, tri-četiri sezone konstantih poraza mogle bi natjerati Sarvera da na silu pokuša doći do rezultata kako bi zadržao vrijednost franšize, a time i svog vlastitog osiromašenog tekućeg, što nikada nije dobro za dugoročne planove.

20Aug/1326

2012-2013 IOR (62-86)

Posted by Gee_Spot

62. ERIC GORDON (PELICANS), 69

Ovaj put ne samo da nije bio zdrav, nego je i ono što je igrao odigrao kao klasični combo, s niskim postotcima i puno izgubljenih lopti. Nastavi li karijera u ovom smjeru, možda on bude čovjek koji će završiti na klupu u ulozi šestog igrača umjesto Evansa (ako ga prije toga ne trejdaju).

62. NENE HILARIO (WIZARDS), 69

Relativno zdrav, nije imao svoju klasičnu sezonu što se tiče vrhunske realizacije u reketu, ali je sve kompenzirao veteranskim iskustvom, praktički je on bio srce napada i primarni kreator sve dok Wall nije došao sebi, a uz to je odradio standardno solidan posao u guranju u sredini.

62. ANDERSON VAREJAO (CAVS), 69

Do ozljede je imao najbolju sezonu karijere, i skakački i napadački. Doduše, postotci su malo pali, ali ne drastično obzirom na povećanu ulogu i potrošnju.

65. KEVIN MARTIN (WOLVES), 68

Gospodin učinkovitost nestao je u playoffu, uostalom kao i svi igrači Thundera koji se ne zovu Durant - samo najveće klase mogu bezbrižno preživjeti naglu promjenu sistema koju je u njihovom slučaju izazvao izostanak Westbrooka. Međutim, još jednom je pokazao rijetku sposobnost učinkovitog trpanja iz spot-up situacija - možda više ne ide na liniju slobodnih kao nekada u naponu snage, ali sve kompenzira nikada boljim šutom za tri. Uglavnom, kao sporedna opcija pored osovine Rubio-Love-Peković trebao bi ponoviti lanjsku sezonu, što je još jedan razlog zašto je Wolvese teško zamisliti bez playoffa, bez obzira na upitnu obranu bez Kirilenka.

65. JOHN WALL (WIZARDS), 68

Sklonost ozljedama mu je ukrala dobar dio mladosti, a obzirom na rostere kojih je bio dio prve dvije sezone, pitanje je koliko je Wall stvarno napredovao, odnosno koliko su lanjske kvalitetnije igre tek rezultat okruženosti igračima koji znaju što rade? Odgovor bi trebala dati nova sezona u kojoj bi uz pomoć sreće (čitaj - bez ozljeda) konačno trebao opravdati poziciju prvog picka (i bahati ugovor koji je potpisao), a prošla je usprkos relativno malom uzorku dala razloge za optimizam - Wall je srezao količinu izgubljenih, povećao broj asista i popravio šut (doduše, tricu još uvijek ne može zabiti). To je dobar smjer, ali budući skok u učinku ipak bi trebao biti nešto veći, veći nego što ijedne brojke koje do sada imamo mogu predvidjeti, kako bi ga mogli smatrati potencijalom za top 10 playa (tu mu može pomoći igra u obrani, gdje još uvijek nije stavio idealne atletske potencijale u službu kolektiva).

65. BRANDAN WRIGHT (MAVS), 68

Još jedan u nizu koji sjajno koristi limitiranu ulogu - zahvaljujući Carlisleu koji mu je doslovno spasio karijeru (nakon što su ga ozljede uništile tijekom prve 4 godine u ligi činilo se da je u pitanju još jedan promašaj, ali od dolaska u Dallas Wright opravdava visoki lutrijski pick kojim je izabran), čovjek u manje od 20 minuta akcije napravi toliko toga u oba smjera da ga svaka statistika, pa čak i ova dobrim dijelom bazirana na +/- brojkama i dodatnim bodovima za minute vidi kao top 100 igrača (drugim riječima, da igra 36 minuta umjesto 18, učinak bi mu bio 17 koševa, 8 skokova i 2.5 blokada uz IOR oko 90 - jasno, ovakve stvari ne idu linerano, uz veću odgovornost zasigurno bi teže ostvarivao ovako suludo dobre realizatorske postoke, ali neosporno je kako se radi o trenutno jednom od podcijenjenijih igrača u NBA).

68. DAMIAN LILLARD (BLAZERS), 67

Jedan od razloga ovako sjajne rookie sezone krije se u minutama, stoga će zanimljivo biti vidjeti hoće li i s Mo Williamsom iza leđa igrati sličnu ulogu maratonca. Opet, čak i sa smanjenim volumenom akcije, nema razloga da ne uđe u top 50 - odličan je šuter, ali postotci to još ne pokazuju, što bi se moglo promijeniti sada kada na rosteru bude više izbora i kada će morati nositi manje tereta (odnosno kada više spot-up šanse zamijene previše iso košarke). Plus, obrambeno je bio rupa, ali to je za rookiea normalno, bitno da je pokazao sposobnosti i volju za igrati obranu, što znači da bi u drugoj sezoni i tu mogao napredovati.

68. LOUIS WILLIAMS (HAWKS), 67

Prije nego se polomio odrađivao je svoju standardnu sezonu, s nešto boljim postotcima zbog drugačije uloge (u Sixersima je služio isključivo kao combo kojemu je prvi zadatak bio zabijati, u Atlanti je lani morao i razigravati u sistemu koji ga je stavljao više u spot-up nego iso situacije), iako ne bitno drugačije - i dalje su njegovi ulasci s klupe bili ključni za pokretanje momčadi. U biti, svatko tko je gledao Hawkse prije i nakon njegove ozljede zna o čemu pričam - čak i kada nije bio vruć (a kada bi stalno bio vruć, onda bi bio Iverson, a ne Williams), Lou je šutom za tri odvlačio pažnju obrana, a uz sve je odrađivao i ogroman posao kao presing igrač, što je još jedna novost u odnosu na dane u Philadelphiji. Na startu će sigurno i dalje osjećati posljedice ozljede, što bi se moglo vidjeti na ulazima i slobodnima, ali šuterski je dovoljno dobar da pokrije sve minuse dok ne dođe u punu formu.

70. GORAN DRAGIĆ (SUNS), 66

Imam osjećaj da je lista krcata playevima, što jasno govori koliko je ovaj novi pick & roll smjer s novim sudačkim kriterijima olakšao život bekovima koji znaju driblati i šutirati. Naći kvalitetnog playa lakše je nego ikada prije, što je u jednu ruku dobro, a u drugu samu poziciju čini najmanje bitnom za sklapanje šampionskog rostera. Dokaz je i Dragić koji je odradio sezonu karijere u Sunsima, jednostavno nabivši brojke. Koje su solidne, ali i nebitne.

71. ANDRE DRUMMOND (PISTONS), 65

O njemu ne treba dodati ništa, suludi učinak za rookiea u rangu najvećih svih vremena, čista korist (osim kada završi na liniji). Momak je do jučer bio tinejđer, a od šale može imati double-double samo da stoji pod košem plus drži zatvoren reket (iz dana u dan će činjenica da su ga Pistonsi dobili kao 9. na draftu biti sve apsurdnija i time samo još jednom opravdati svakog GM-a koji će posegnuti za drvetom 15 pickova pre-rano). Dakle, sada je stvar samo u razvoju, a tu su bitni on i Pistonsi, nitko treći.

71. JR SMITH (KNICKS), 65

Čovjek je ušao u zlatne godine za swingmana, što se osjetilo i na brojkama, ali i na igri. Zreliji nego ikada, Smith nije odjednom postao stoper ili nesebični kreator, ali je dodao jednu dozu all-round učinka oko uvijek solidnog šuta iz vana. Problem i dalje ostaje selekcija šuta unutar perimetra, gdje se često zaigra, ali dok češće napada obruč (poduplao količinu slobodnih), sve se to da sakriti. Ukratko, iako nije službeno startao, Smith je konačno dokazao da može biti starter u ovoj ligi, što je nešto na što se čeka još od prvih dana kada je potezao (i zabijao) trice s 9 metara u New Orleansu (oduvijek je imao idealnu kombinaciju talenta i fizikalija, šteta što to glava nije nikada bila u stanju pratiti, a još je veća šteta što su već počele napadati ozljede koje bi ovu zlatnu fazu karijere mogle bitno skratiti).

73. MARCIN GORTAT (SUNS), 63

U jednom poprilično lošem kontekstu (gomila ozljeda, momčad bez sistema što visoke uvijek košta statistički jer im bekovi manje dodaju loptu), Gortat je usprkos svemu odigrao solidnu sezonu dokazavši se još jednom kao dovoljno dobar realizator, skakač i obrambeni igrač vrijedna uloge u sredini u nekoj puno boljoj situaciji.

73. KYLE LOWRY (RAPTORS), 63

Da može ostati u komadu i da se u stanju koncentrirati samo na košarku, Lowry bi zbog svojih all-round kvaliteta danas bio top 10 play lige bez ikakvih problema. Ovako, dok god tjera svakog trenera da mu reže minute i dok propušta utakmice, stavlja nas u poziciju da zamišljamo što bi bilo kada bi one epizode od mjesec dana u kojima izgleda kao all-star uspio razvući na cijelu godinu. Njegov samoubilački stil igre s gomilom skokova, žilava obrana i kvalitetan šut za tri uz školsku slash & kick igru s jedne strane generiraju sjajne brojke, a s druge hrpa nerezonskih šuteva i glupih pogrešaka (posebice u tranziciji, što s razlogom izluđuje sve oko njega) sve to skupa umanjuju. Može li ovo biti sezona u kojoj će se sve konačno poklopiti? Ako je odgovor da, onda Raptorsi definitivno spadaju u playoff na Istoku.

73. STEVE NASH (LAKERS), 63

A što se drugo moglo i očekivati osim raspada? Čovjek njegovih godina dolazi u novi sistem, i to u situaciju daleko od idealne. I onda se još polomi na startu sezone. Kad dodaš još i hrpu privatnih problema koji su se odvijali paralelno s onima na parketu, jasno je kako bi Stevan prošlu godinu najradije zaboravio. I mi s njim, s tim da je povratak na razinu od prije dvije sezone teorijski nemoguć - ako ga zdravlje posluži možda ostvari bolji učinak od lanjskog, ali dani kada je vodio momčadi u playoff su prošlost.

76. VINCE CARTER (MAVS), 62

Dobri stari Vince uživa u zadnjoj fazi karijere, kao šesti igrač i lider klupe donosi sve što treba momčadi koja osim Dirka već dvije godine nema rasne napadačke opcije. Uz to što tricu gađa s 40%, igra i solidnu obranu, što je više nego dovoljno da ga Carlisle i u 36-oj godini koristi kao treću opciju.

76. AMARE STOUDEMIRE (KNICKS), 62

Prošlu sezonu praktički nije ni igrao (što se pokazalo dobrim za Knickse, koji su tako izbjegli muke u svlačionici i sukobe s aparatima za gašenje požara), tako da je teško reći što je Amare danas, osim reprezentativca Izraela. Kreator nije bio nikada, a niti čovjek za odrađivati prljave poslove. Praktički, on stoji pored reketa, čeka zicer i realizira ga iako u nogama više nema ni pola one nekadašnje eksplozivnosti. Kada bi skakao i igrao obranu, mogao bi biti koristan u roli koju npr. u Dallasu ima Brandan Wright, ali tražiti od Amarea da skače i igra obranu je kao da od prosječnog čitatelja ispodobruca.com tražite da izvuče glavu iz anusa.

78. CARLOS BOOZER (BULLS), 61

Carlos je bez Rosea u blizini odigrao najgoru sezonu karijere napadački gledano, što samo potvrđuje one stare teze da je time slabiji što je pritisak veći. Još uvijek odlično skače, ali još uvijek ne igra obranu, što će se obzirom na godine sve više osjetiti na njegovom učinku (i minutama). Uglavnom, možda mu Roseov povratak pomogne da zabije poneki šut s poludistance viška, ali gubitak atleticizma je neminovan, što znači da će iz godine u godinu Bullsi od njega imati sve manje i manje koristi. To pak znači da je moguća i amnestija iduće ljeto koja bi, puste li i Denga, Bullsima otvorila opciju uključenja u tržnicu (možeš mislit).

78. AMIR JOHNSON (RAPTORS), 61

Čovjek je šljaker i podizač energije koji je uvijek odrađivao svoje u skoku i obrani (nije specijalist ni u jednom segmentu, ali je solidan), ali dodavši ubojit šut s poludistance postao je praktički idealna startna četvorka ako vam treba zaokružiti petorku. Još jedan razlog zašto ne treba podcijeniti Toronto.

78. LARRY SANDERS (BUCKS), 61

Sve bolji kao realizator u pick & roll igri, već opjevan kao zaštitnik reketa. Problem s njim je što u napadu nema talenta za biti išta više od smetlara, dok je u obrani još uvijek itekako ranjiv izvan reketa. Ovo prvo će biti teško popraviti, ovo drugo bi s Johnom Hensonom trebalo biti riješeno. Sve u svemu, koristan igrač, ali ujedno i zahtjevan ako slažete ostatak rostera oko njega.

81. TONY ALLEN (GRIZZLIES), 60

I dalje je u stanju udaviti vas na perimetru, i dalje je u stanju baciti airball s perimetra iako nema nikoga na tri metra od njega.

81. DEMARCUS COUSINS (KINGS), 60

Tri godine u ligi, tri iste bezvezne sezone. I dalje nema selekciju šuta, i dalje previše faulira, i dalje ne igra obranu. Naravno, potencijal da sve ovo odrađuje iznad prosjeka vidljiv je iz aviona - često ga uspoređujemo sa Zachom Randolphom jer su oba problematični tipovi kojima je trebalo poprilično vremena da sazriju (ako ćemo se držati ove analogije, onda će Cousinsu trebati još 6 sezona da počne igrati kako zna), samo što Randolph nikada nije imao ovakav šuterski raspon, pregled igre, osjećaj za asist i idealne fizikalije za visokog.

81. JAMAL CRAWFORD (CLIPPERS), 60

Nakon jedne od najgorih sezona - jedna od najboljih. Što idealno opisuje i njegov stil igre koji je ili totalni pogodak ili totalni promašaj, nema sredine. Rijetko kvalitetan iso igrač koji može nositi vaš napad 20 minuta po večeri i koji si može kreirati "kvalitetan" šut zatvoren u kartonsku kutiju.

81. MONTA ELLIS (MAVS), 60

Monta je sličan Jamalu što se lakoće kreiranja šuta tiče, ali uglavnom ima problema s realizacijom. Ono po čemu je definitivno bolji je kreatorski dio igre - čovjek je podcijenjen playmaker. Problem je samo što je opet završio u situaciji u kojoj njegove dobre strane neće doći do izražaja (kreacija), ali hoće one loše (realizacija, obrana - uloga startne dvojke jednostavno nije za njega).

81. KYLE KORVER (HAWKS), 60

3&D doktor (jasno, ako ga sakrijete u obrani gdje ne može čuvati prve opcije, ali je sjajan kao timski igrač). Bez premca najbolji specijalist za tricu zadnjih 5-6 sezona - usprkos poznim godinama sigurno u sebi ima još 1-2 vrhunske prezentacije catch & shoot košarkaške umjetnosti.

81. KEMBA WALKER (BOBCATS), 60

Još nije odgovorio na pitanje da li je startni play, ali da može zabijati lakoćom na NBA razini to je već svima jasno. Jedini problem što to za sada uglavnom radi šutevima s poludistance koji, ma koliko spektakularno izgledali, nisu ni izbliza učinkoviti kao trica ili namješteni zicer (btw, Kembin ulaz/dizanje na šut s vrha reketa, Big Alovi pivoti u niskom postu, slasherska energija Zellera i Hendersona te glava pod kopačku stil MKG-a, posebice u skoku u napadu - navijači Hornetsa imaju se čemu veseliti - konačno).

2Aug/124

30 FOR 30: SACRAMENTO

Posted by Gee_Spot

SCORE: 22-44

MVP: DeMarcus Cousins

X-FAKTOR: Isaiah Thomas

Još jedna sezona puna razočaranja za Kingse (koji playoffu nisu primirisali 6 godina, odnosno od kada ih je napustio Rick Adelman) tijekom rebuildinga koji nikako da završi. I dok su na parketu bili vidljivi minimalni pomaci, prije svega u činjenici da DeMarcus Cousins u svojoj drugoj sezoni sa svojih 210 cm i 120 kg izrasta u rasnu double-double mašinu sposobnu dominirati u reketu, ključne stvari ipak su se još jednom odigravale u uredima.

U očajničkim pokušajima da zadrže kontrolu nad svojom NBA franšizom, obitelj Maloof, koja je u ozbiljnim financijskim problemima i već godinama nije u stanju pokrivati troškove kluba bez kredita, stavila je svaku ozbiljniju viziju buduće momčadi na čekanje. Kingsi su u Sacramentu doslovno od danas do sutra – vlasnici su ih htjeli preseliti u Anaheim već tijekom skraćene sezone samo kako bi se dokopali nešto dolara, ali liga je stala na kraj takvim željama iz jednostavnog razloga što Anaheim, od Los Angelesa udaljen 60 kilometara, jednostavno nije zanimljivo tržište, bez obzira koliko bi se takvo preseljenje kratkoročno isplatilo Kingsima (točnije, njihovim vlasnicima).

Eventualni dogovori sa Sacramentom oko izgradnje nove dvorane (Kingsi kao momčad imaju najgore uvjete u ligi za treniranje i pripremu) zapeli su svaki put oko cijene i omjera ulaganja - grad Sacramento predvođen legendarnim playmakerom Kevinom Johnsonom želi da Kingsi/braća Maloof ulože nekakav novac, a ovi, pošto ga nemaju, žele da grad plati sve troškove bez ikakvih garancija da će klub dugoročno ostati u glavnom gradu Kalifornije.

Dapače, oni i dalje žele u Anaheim iz jednostavnog razloga što bi im preseljenje tamo omogućilo i da zadrže klub i da ne troše jer ih već čeka spremna dvorana čiji vlasnici žele NBA franšizu u ponudi. Naravno, kod liberalnih i referendumima sklonih stanovnika ovog dijela svijeta, ustupci bogatim vlasnicima na štetu proračuna prolaze puno teže nego u sredinama koje nemaju toliko razvijenu ekonomiju i stupanj svijesti te ne treba očekivati pristajanje na ucjene kalifornijskih Keruma.

Klub se tako našao u pat poziciji koju će po svemu sudeći iskoristiti Seattle, koji predvođen novom skupinom investitora želi na 15. najveće tržište SAD-a dovesti nove NBA i NHL franšize. Kako se ni jedna liga nema namjeru širiti, jasno je kako će opet doći do relokacije, a kako su Hornetsi nedavnom prodajom riješili pitanje svoje dugoročne stabilnosti, jedini izgledni kandidat ostaje upravo Sacramento.

Ovakve distrakcije ne moraju nužno uzeti svoj danak na parketu, ako je klub uređen i posložen kako bi trenerima i igračima omogućio maksimalne uvjete za rad i pripremu. Nažalost, nedostatak novca od Kingsa je napravio franšizu koja živi u nekim drugim vremenima i radi u nekim drugim uvjetima. Dok je danas normalno da svaka NBA momčad u svojoj dvorani ima mogućnost korištenja vrhunskih prostorija za trening, vrhunskih teretana i specijalnih bazena, a o uslugama specijaliziranih kuhara, masažera i liječnika da ne pričam, Kingsi su po tom pitanju ostali na razini 2006. čime su pali ispod Clippersa po pitanju organizacijske snage.

Uostalom, u NBA je među igračima trade u Kingse uvijek bio smatran svojevrsnom kaznom – Clippersi su barem bili u Los Angelesu, dok Sacramento nikada nije imao privlačnost niti kao organizacija niti kao lokacija. Suze koje je lio Mitch Richmond kada su ga Warriorsi poslali stotinjak kilometara sjevernije u zamjenu za treći pick na draftu bile su simbolične za klub poznat po očajnim izborima igrača (rane pickove su potrošili na imena poput Pervisa Ellisona, Lionela Simmonsa i Bobbya Hurleya) i neuspjesima (tijekom prvih 13 sezona nakon preseljenja iz Kansasa u playoff su ušli samo 2 puta).

Stvari su se promijenile dolaskom Geoffa Petria na čelo kluba. Legenda Blazersa, koja se nakon igračkih dana zadržala u Portlandu kao komentator i pomoćnik GM-a, u Kingsima je dolaskom braće Maloof konačno dobio odriješene ruke da radi po svome i jedna od prvih stvari koju je napravio bio je angažman svog nekadašnjeg suigrača i Trail Blazera u duši Ricka Adelmana za trenera. Također, sredio je i situaciju na draftu, prvo izborom Peje Stojakovića, zatim Jasona Williamsa i Hede Turkoglua, da bi točku na sjajan projekt stavio dovođenjem Vlade Divca i zamjenom ostarjelog Richmonda za Chrisa Webbera.

Ove fenomenalna generacija pogonjena kombinacijom Portland-Europa, nažalost, nikada nije okrunila šampionsku igru prstenjem, ali definitivno je Kingse podigla s dna lige i neko vrijeme ih držala na vrhu hranidbenog lanca. Nažalost, kako su se financijski problemi Maloofovih poklopili s raspadom igračke jezgre, klub je počeo tonuti u blato iz kojega nikako da se podigne, a pri tome im zasigurno ne pomaže ni Petrieva sve očitija pasivnost.

Odličan primjer svega što ne valja u Sacramentu lanjski je dvoboj između Cousinsa i trenera Westphala. Još jedan Petriev prijatelj iz igračkih dana prihvatio se vođenja momčadi u rebuildingu, ali od prvog dana je bilo jasno kako bi sjedenje na klupi i treniranje najradije zamijenio ribolovom ili golfom. Umjesto da pokuša postaviti momčad na prave temelje, on se od prvog dana zaratio s Cousinsom, čija jezičina nikada nikome nije ostala dužna. Situacija je kulminirala kada je početkom sezone Westphal javno izjavio da više ne računa na svog najboljeg igrača i da želi da ga se klub riješi, što je, naravno, dovelo do brzog otkaza treneru.

Vođenje momčadi nakon samo 7 utakmica preuzeo je Keith Smart, čovjek koji se godinu ranije nije baš proslavio radom u Warriorsima, čiji prvi potez je bio poprilično jednostavan – dati odriješene ruke Cousinsu i jasno mu poručiti tko je najvažniji čovjek franšize. Jasno, potpuna sloboda takvom liku značila je gomilu loših šuteva (45% šuta uz 30% potrošnje za takvog diva, koji uz to posjeduje talent da igra i leđima i licem košu, je sramotan postotak koji je u startu torpedirao napadački učinak Kingsa – završili kao 21.), ali Cousins je povjerenje donekle opravdao energijom koju je ulagao u skakanje – postao je prvi ofenzivni skakač lige i sam-samcat je odveo Kingse do elitnog statusa barem po pitanju jedne statističke kategorije (grabili su 29% raspoloživih skokova u napadu što je bio sedmi rezultat u ligi).

Naravno, igra u obrani nije bila Cousinsov prioritet (kao i nikoga drugoga na rosteru, obzirom da su Kingsi završili kao predzadnja momčad lige po obrambenom učinku – gori od njih bili su samo Bobcatsi), kao ni asistiranje – dok se u rookie godini iskazao kao nesebičan suigrač, ali, što je još važnije, i izuzetno lucidan razigravač s visokog posta, u drugoj godini Cousins je postao tipična crna rupa. Kada bi mu dodali loptu u situaciji licem košu, mogli ste očekivati dva scenarija – ili da potegne šut (gađao ih pristojnim postotkom od 40%, ali uzimao ih je previše što je bacilo mrlju na solidnu realizaciju ispod obruča) ili da krene na ulaz golom snagom (što je rezultiralo lijepim brojem slobodnih, ali i s lijepim brojem izgubljenih lopti).

I to nije sve – nezainteresiranost u obrani nije spriječila Cousinsa da drugu godinu za redom napravi najviše osobnih pogrešaka u NBA, što je i glavni razlog zašto mu je minutaža ostala na samo 30 minuta u prosjeku. Kada sve zbrojiš, jasno ti je da Kingsi svoju neizvjesnu budućnost vežu isključivo uz nadu da će njihov centar (za razliku od prve sezone kada je povremeno dobivao priliku i kao četvorka, u drugoj je Cousins sve minute na parketu proveo kao petica čuvajući masivnijeg i sporijeg protivničkog visokog) jednoga dana shvatiti što je sve potrebno za biti oslonac pobjedničke momčadi.

U pozadini Cousinsovog showa, u Sacramentu se odigrala i jedna isključivo pozitivna priča. Iako su u prvoj rundi izabrali Jimmera kao člana buduće jezgre, nedostatak balansa na vanjskim pozicijama riješen je tek davanjem startne role minijaturnom Isaiahu Thomasu, zadnjem igraču izabranom na lanjskom draftu. Rookie je začepio rupu na playu koju su imali tijekom prve polovine sezone, dao Kingsima kvalitetnu pick & roll opciju, ali i dodatnog kvalitetnog šutera. Nije nikakva mudrost reći kako bi Sacramento završio puno gore od 21. pozicije u napadačkom učinku da se Thomas nije nametnuo kao lider na parketu za zadnjih 37 utakmica.

Ovoj dvojici koja su, svaki na svoj način, obilježili još jednu tužnu sezonu u Sacramentu, treba pridodati pouzdanog Jasona Thompsona, kvalitetnog trećeg visokog u ozbiljnoj momčadi, koji se potvrdio kao odličan partner Cousinsu pod košem (odličan skakač, dovoljno pokretan i dovoljno jak da može braniti obje visoke pozicije u obrani, solidan šuter s poludistance), te šutera Marcusa Thorntona, koji se usprkos problemima s ozljedama kroz veći dio sezone još jednom nametnuo kao prvi strijelac na vanjskim pozicijama. Teško da se može razviti u all-star napadačku opciju, ali, bude li jednog dana u primjerenijoj ulozi šuterskog specijalista, možda čak i posluži za popunu petorke oko Cousinsa.

Nažalost, ostatak rostera je potpuno podbacio, a najveće razočaranje je svakao Tyreke Evans, čiji problemi sa stopalima izgleda ostavljaju ozbiljnije posljedice nego se itko mogao nadati. Ako se pokažu kroničnima, a kako se radi o plantar fasciitisu šanse su poprilične da će tako i biti, Evans se možda više nikada ne vrati brzini i eksplozivnosti koju je pokazivao u rookie sezoni. Bez nezaustavljivog prvog koraka, njegova igra je puno prizemljenija i to ne mislim samo doslovno – bez pouzdanog šuta na koji se može dočekati (lani samo 20% za tricu) i bez potrebnih vještina za organizaciju igre (5 asista na 3 izgubljene u karijeri pre-jadan su pokazatelj čak i za back-up playa), Evans je uglavnom neupotrebljiv čak i kao drugi swingman.

Uostalom, da ni Kingsi sami ne znaju što će s njim, najbolje pokazuje lanjska raspodjela minuta. Evans je do Thomasova iskoraka dobivao minute i kao play, ali uglavnom se rotirao s Thorntonom na dvojci. Kada se par Thomas-Thornton nametnuo kao najbolja kombinacija na vanjskim pozicijama, Smart ga je pokušao gurnuti na trojku gdje su ionako imali ogromnu rupu zahvaljujući još jednoj kriminalnoj sezoni veterana Salmonsa i Garcie (koji su ukupno plaćeni 14 milja godišnje za 13 poena uz 39% šuta iz igre od čega 29% za tricu).

Eksperiment se pokazao uspješnim iz jednostavnog razloga što nitko, pa makar i čovjek bez oba stopala, ne može odigrati gore nego su to radili Salmons i Garcia, ali, realno, Evansove brojke su ostale iste – nešto bolje u napadu (jer se manje nalazio u situaciji da vodi loptu i jer je uopće manje pucao pored Thomasa i Thorntona), ali i nešto lošije u obrani (njegova dužina, koja je sama po sebi predstavljala problem bekovima, u sudaru s krupnijim swingmanima više nije bila prednost).

Evans ima solidne fizikalije za odraditi rolu većeg bočnog igrača i u budućnosti, ali sve i dalje ovisi o njegovom zdravlju i ulozi na parketu. Ne budu li stopala radila probleme i uspije li dodati pouzdanu tricu iz kuta, mogao bi se u najgorem slučaju razviti u sjajnog 3&D člana rotacije. Vrati li se nekim čudom onaj prvi korak, mogao bi biti sjajni combo-bek s klupe. Kako god, sve su šanse da će odgovor na ovu situaciju dočekati u nekom drugom klubu – ulazi u četvrtu sezonu i ne pokaže li ozbiljniji napredak, izgledi da mu Kingsi daju novi ugovor kakav očekuje kao nekadašnji četvrti pick su minimalne.

Inače, od svih loših poteza Petriea, dva lanjska se posebno ističu. Prvi je uzimanje Travisa Outlawa s waivera nakon što su ga amnestirali Netsi, čime su se obvezali isplatiti mu 12 milja tijekom 4 duge godine, a drugi davanje višegodišnjeg midlevel ugovora Chucku Hayesu, veteranu koji je totalni višak pored Thompsona i Cousinsa (da ne spominjemu kakvu mu je uloga u momčadi danas nakon izbora Robinsona). Hayes je, nakon niza solidih sezona u Houstonu gdje se dokazao kao back-up Yao Mingu usprkos visini swingmana, u Kingse stigao kao pojačanje koje bi trebalo igrati obranu i tako barem malo sakriti rupe u Cousinsovoj igri. Međutim, Hayes je odigrao debelo ispod očekivane razine, što zbog ozljeda, a što zbog totalno krivog sistema (Kingsi su igrali čisti run and gun u kojem nije bilo ni vremena ni mjesta da se lopta spušta njemu u reket od kuda bi u svom stilu pronalazio cutere, plus, za razliku od Thompsona, nema šut s poludistance zbog čega nije u stanju nadopunjavati Cousinsa koji je sličan pozicijski igrač).

FAST FORWARD

Da u ovim Kingsima možda ima nekakvog potencijala i da navijači nisu jedina pozitivna stvar vezana uz klub, pokazuje par ovoljetnih primjera. Prvi je svakako produženje ugovora koje je bez puno natezanja odradio Jason Thompson. Iako je bio jedan od atraktivnijih visokih igrača na tržištu, Thompson je oduševljeno prihvatio povratak u neizbježnu budućnost pored Cousinsa i nove nada Robinsona.

Izbor Robinsona na draftu daje Kingsima potencijalno zeznutu kombinaciju visokih od koje u najgorem slučaju možemo očekivati da, uz zabijanje niskim postotcima i gomilu izgubljenih lopti i osobnih (Robinson ima slične mane kao i Cousins u ovim segmentima), dominira skakački (čak i u najgorim projekcijama po kojima nije lutrijski talent, Robinson se vodi kao NBA igrač samo zbog fenomenalnog skakačkog potencijala).

Drugi primjer koji bi trebao veseliti simpatizere Kingsa činjenica je kako Cousins radi cijelo ljeto na svojoj igri, prvo kroz pripreme USA reprezentacije, sada u Sacramentu. I ne samo da radi, nego trenira svakodnevno sa suigračima u kampu kojega je, u najboljoj maniri NBA lidera, organizirao Isaiah Thomas. Naravno, zajedničko treniranje ne mora značiti ništa specijalno za buduće rezultate, tu se ipak nešto pita i talent (sad bi dobro legao jedan Iversonov "PRACTICE? ARE WE TALKING ABOUT PRACTICE?"), ali ovo je dobra vijest iz dva razloga – prvo, igračima Kingsa su, za razliku od uprave, porazi izgleda dosadili, i, drugo, mali Thomas je barem budući Jameer Nelson (možda vam dugoročno ne izgleda kao ništa više od back-up playa, ali ima srce što će mu pomoći da savlada većinu prepreka i možda ostvari dugu karijeru kao startni play u ligi).

Što se pojačanja tiče, potpis s još jednim mini-playem će, ako ništa drugo, utješiti Thomasa koji će sa 178 cm i dalje biti najniži igrač u momčadi, ali, pored 180 cm niskog Aarona Brooksa, barem neće izgledati kao da je zalutao na parket. Hoće li pak Brooks igrati kao da je zalutao na roster, to je već važnije pitanje – u zadnjoj NBA sezoni prije odmora u Kini bio je kriminalan i Kingsima se samo ostaje nadati da će podsjetiti na onog strijelca iz 2010.

Dovođenje Jamesa Johnsona odličan je potez, žilavo krilo iz Toronta potvrdilo se kao dobar obrambeni igrač i u svakom slučaju bit će osvježenje na trojki pored još uvijek prisutnih Salmonsa i Garcie (koje je i ove godine poštedila amnestija – zašto plaćati nekoga da ne igra, kada ti njegov ugovor može poslužiti da popuniš salary cap, logika je sirote braće Maloof). Također, dovođenje Johnsona eliminira potrebu za Greeneom i Williamsom, dva vječna talenta koji u mnogobrojnim NBA prilikama nisu pokazala ništa (što nije spriječilo Kingse da ih lani imaju na rosteru kao sedmog i osmog swingmana nakon Thorntona, Evansa, Garcie, Salmonsa, Outlawa i novog 3&D potencijala s UCLA-a, Tylera Honeycutta).

JEZGRA: Cousins, Thompson, Evans, Thornton, Thomas, Robinson, Brooks (29 milja)

ROSTER: jezgra + Fredette, Garcia, Hayes, Outlaw, Honeycutt, Salmons, Johnson (57 milja)

- Kingsi imaju mjesto na rosteru i mini-midlevel koji im pripada zato što su ispod salary capa, ali taj će gotovo sigurno ostati neiskorišten – dok čekaju razvoj događaja koji bi im omogućio da zadrže svoju igračku ili barem iz cijele priče iziđu bogatiji, Maloofovi neće trošiti osim ako nisu prisiljeni (a neće biti sve do 2014. kada će Cousinsu trebati dati max ugovor - zahvaljujući biserima poput Salmonsa, Garcie i Hayesa, već su i za dogodine popunili cap, što praktički znači da će se netko tijekom ove sezone za mali ulog moći dokopati Evansa)

- činjenica da imaju pravo na Thomasa još dvije sezone za minimum u cijeloj priči oko ušteda trebala bi ih najviše veseliti

8Feb/120

RUNNING WITH THE PACK G25

Posted by Gee_Spot

Obzirom da je Love dobio dvije utakmice suspenzije zbog one bezazlene šetnje po Scoli, večeras je bila prava prilika da konačno vidimo Derricka Williamsa u akciji, punu minutažu na idealnoj poziciji. Ali, prije nego se bacimo na analizu rookieva učinka i na to koliko se njegov stil igre (fanatično skakanje i šut iz vana) poklapa s onim Loveovim, zbog čega ih je gotovo nemoguće zamisliti kao budući par pod obručima, nekoliko rečenica o Kevinu.

Dok smo koncentrirani na njegovu igru, fenomenalne brojke, mladost i uopće činjenicu da je nadrastao gomilu fizičkih limita kako bi postao jedna od najvećih zvijezda NBA lige, često zanemarimo njegov karakter. Koji je, po svemu sudeći, poprilično prgav. Naime, iako je Kevin uvijek fin u izjavama i intervjuima, na parketu zna biti poprilično žestok. Njegovo natezanje sa sudcima već postaje iritantno (barem meni), a nerijetko ćete čuti i priče o njegovom guranju svim raspoloživim sredstvima u borbi za što bolju skakačku poziciju. Sad, sve to dijelom možemo pripisati pristupu - za njega ne postoji izgubljena lopta ili nebitna utakmica. Što je ogroman karakterni plus.

Ali, ova agresivnost koja sve više izlazi na površinu znači da ćemo se uskoro morati naviknuti na to da je Kevin nasljednik Billa Laimbeera u svakom pogledu, a ne samo stilom igre.

U ranim danima karijere, još dok je bio brucoš na UCLA-u, prva usporedba koja se vezivala uz Kevina bila je ona s Wesom Unseldom. Unseld, legendarni 201 cm niski centar Bulletsa, osvajač naslova 1978. i MVP Finala, malome Kevinu je nametnut kao ideal još od malih nogu preko oca Stana, NBA prolaznika koji je par sezona bio Wesov suigrač u Bulletsima.

Nije teško pogoditi zašto. Unseld je, usprkos manjku centimetara i fizikalija, uspio postati pojam na najzahtjevnijoj poziciji u košarci, oslanjajući se prije svega na čitanje igre, skakanje, brze pasove nakon obrambenog skoka i žestoki pristup u obrani. Kako je Stana Lovea među profesionalcima održala upravo volja, jer ni sam nije bio ništa više od fajtera pod koševima zaduženog za prljave poslove, logično je što je sinu usadio šljakerske vrijednosti kao jedini pravi način za preživjeti u svijetu koji ne favorizira manjak centimetara i brzine.

Love je od malih nogu spartanski odgajan za život profesionalnog košarkaša i to je glavni razlog zašto uspijeva usprkos manjku fizikalija u ligi koja je najvećim dijelom čista atletika. U svijetu u kojem svi misle da su rođeni savršeni (idealni primjer - LeBron) jer im svi od malih nogu tepaju da su Kraljevi, Carevi i slično, Love je izuzetak zbog toga što je u njega od prvoga dana usađena svijest o vlastitim manama. To je i glavni razlog zašto je već u 23-oj godini kompletan i dominantan igrač.

S tim da Kevin ima nešto što ni njegov otac, pa ni Unseld, nisu imali - šut iz snova. Ta meka ruka digla je njegovu igru na novu razinu, a u povijesti lige postojao je samo jedan visoki igrač all-star kvalitete koji je uz skakačku nadmoć posjedovao i odličan vanjski šut - Bill Laimbeer. Bilo je još velikana pod koševima koji su usprkos manjku centimetara bili dominantni skakači i dobri šuteri, prije svih Willis Reed i Dave Cowens, ali do pojave Laimbeera nijedan centar nije od pick'n'pop igre napravio karijeru.

Laimbeer, donedavni Loveov mentor kao pomoćni trener Wolvesa (prije dolaska Adelmana i njegove ekipe u kojoj se isto nalazi jedan sjajni centar meke ruke, Jack Sikma, legenda Supersonicsa, prototip svih budućih bijelih centara koji su na tricama i skoku izgradili karijeru), osim po šutu iz vana i skokovima, poznat je i po svojoj prljavoj igri pod košem (koliko je čovjek omražen u NBA krugovima govori i podatak da mu usprkos sjajnim referencama nitko ne želi dati priliku kao NBA glavnom treneru) i očito je kako se i po tom detalju Love ugledao na legendu Pistonsa. Ovolika razina agresivnosti uopće nije nešto loše, dapače. U ligi frendova i besmislenih tvitova, u kojoj su oni na parektu jedna kasta, a svi mi uokolo druga, Love nas podsjeća da su postojala i bolja vremena, ona u kojima je bila bitna samo tvoja momčad, tvoja publika i vaše pobjede.

Jedino po čemu Kevin nije kopija Laimbeera je činjenica kako je Bill ipak imao dovoljno centimetara da igra centra puno vrijeme, dok se Love mora švercati kao četvorka. Zbog čega je ovo ljeto i izgubio toliko kilograma, kako bi dobio na pokretljivosti, što je stvarno šteta. S desetak kilograma viška vjerojatno bi bio još žešći. Međutim, Love manjak centimetara nadoknađuje Unseldovskom inteligencijom, tako da nema razloga sumnjati da će jednoga dana nadmašiti i Unselda i Laimbeera i Sikmu.

Sad, nadmašiti tri ovakva ne-atraktivna imena vam se možda ne čini pretjerano važnim (osim ako niste zadrti NBA fan), ali ono zbog čega su dotični cijenjeni prije svega su strast za pobjeđivanjem i srce prvaka. Wes ima jedan prsten, Bill ima dva, a jednoga ima i Sikma (osvojio ga sa Sonicsima godinu dana nakon Unselda, u revanšu za poraz u Finalu godinu ranije upravo od Bulletsa). To su četiri prstena koja su na ovaj ili onaj način izgradila Lovea. I zbog kojih će i on, na ovaj ili onaj način, doći barem do jednoga. Zato što voli to što radi više od ičega na svijetu, ali i zato što je spreman gaziti preko leševa (pa i svoga) da to ostvari. Figurativno, naravno.

Kings @ Wolves

Noćas je Wolvesima bila dovoljna odlična partija Rubia i već standardno Pekovićevo trpanje pod košem (nastavi li Pek ovako do kraja sezone, mislim da mu titula igrača koji je najviše napredovao ne smije izmaći). Dobru rolu odigrao je i Brad Miller (opet), a totalno su zakazali Barea i izgubljeni Tolliver, koji nikako da pronađe ulogu u rotaciji od povratka Millera i rođenja Pekovića.

Na početku smo rekli da ćemo analizirati kako je Williams iskoristio šansu? Solidno. Momak je previše zaljubljen u svoju veličinu, smatra da bi trebao igrati po defaultu, što mu zasigurno ne pomaže u Adelmanovim planovima, ali je skakao vrhunski pod oba obruča i na kraju je s nekoliko poteza u napadu (trica, šut s poludistance, niz ulaza i iznuđenih osobnih) osigurao pobjedu. Doduše, da su on i Rubio bili precizniji sa slobodnih u završnici, izbjegla bi se nepotrebna drama, ali pobjeda je pobjeda.

Williamsov najveći problem trenutno nije trud, već prevelika vjera u svoje sposobnosti, zbog čega se nepotrebno dovodi u situacije u kojima se ne snalazi najbolje (tipa, svaki put kada driblingom krene prema košu). Opet, njegovi umišljaji veličine su ništa prema Beasleyevim. Majstor je potrošio 21 loptu u Kobeovskom stilu za 17 poena (reda radi spomenut ću da je Pek potrošio njih 12 za 23 poena), a nije napravio ništa. Ali, u zadnje vrijeme se stvarno trudi, posebice skakački, i tako nekako anulira većinu glupih poteza.

Kingsi? Što se promijenilo od prve ovosezonske utakmice u Minneapolisu u kojoj ih je Luke Ridnour dobio sam samcat? Pa, ne previše. I dalje im nedostaje play, što jasno pokazuje broj izgubljenih lopti (i ne, igra s malim Thomasom u završnici nije rješenje). Keith Smart je ipak donio napredak nakon Westphalovog mrtvila, lopta puno bolje kruži, ali domet su im još uvijek 2 na 2 akcije, što uglavnom znači da ona preostala trojka stoji na strani kako ne bi smetala.

Najvažnije je da momčad konačno ima nekakvo samopouzdanje, vidi se to povremeno u obrani, a posebice kod Cousinsa. Doduše, to zaključujem po prethodnim utakmicama, obzirom da je u ovoj na brzinu ušao u probleme s osobnima, što mu je, uz lakoću zabijanja i dominaciju u skoku, također obilježje. Peković ga je izvozao, Cousins se još ne zna postaviti protiv nekoga jednako snažnog. Međutim, jednog dana, kada počne igrati i glavom, a ne samo sirovom snagom, Kingsi će imati franšiznog igrača pod košem.

Za ostale je teško išta reći, tu i tamo netko bljesne, ali u svemu tome nema nikakve logike. Evans ovaj put nije skupio dobre brojke, ali je zato opet bio neprimjetan. To nikako nije dobar znak za potencijalnog franšiznog vanjskog igrača. Rotacija Kingsa je zbunjujuća, kako gledateljima tako valjda i igračima, nitko nema definiranu rolu i u tome leži dobar dio problema.

Noćas su tu i tamo spojili par šuteva, spustili bi se ispod deset razlike (u završnici su čak došli do egala), ali Wolvesi bi uvijek nekako odgovorili, uglavnom preko Rubia koji je ritmom i igrom u obrani držao sve pod kontrolom. Za razliku od Rickya koji stroj Wolvesa drži podmazanim, Kingsi jednostavno nisu u stanju održati smisleni nivo igre nekakav duži period, nakon par kvalitetnih napada uvijek se nađe netko tko uštopa loptu ili potegne nerezonski šut, koji zatim opet sve vraća na početak.

1Feb/121

THE LEAGUE PASS EXPERIENCE

Posted by Gee_Spot

Nema Wolvesa, nema potrebe koncentrirati se na jedan susret, a kako smo u očekivanju snijega koji će, po običaju, paralizirati život u Dalmaciji (uopće nije istina da ga jedva čekamo samo kako bi imali izliku da još manje radimo), situacija je idealna za provesti 5-6 sati uz League Pass. Na rasporedu je noćas bilo sedam utakmica, evo i zapažanja o svakoj od njih.

Celtics @ Cavaliers

Ovo je, uz dvoboj Memphisa i Denvera, obećavala biti utakmica večeri (tko je tako nešto mogao i zamisliti prije početka sezone?). Ono, dva napaljena protivnika koji se međusobno bore za playoff poziciju i još svježa sjećanja na prethodnu dramu (točnije, na fenomenalni ulaz Irvinga koji je driblingom slomio kompletnu obranu Celticsa i donio pobjedu Cavsima u zadnjim sekundama).

Na stranu to što je sama činjenica kako se Celticsi bore s Cavsima za goli život pomalo razočaravajuća (na kraju krajeva, nisu Celticsi toliko loši koliko su Cavsi bolji od očekivanja), kad se sretnu dva podjednaka protivnika, NBA garantira show program. Boston je u zadnje vrijeme podigao razinu energije, igraju puno preciznije u napadu (što je totalni paradoks kad uzmeš da su u ritam ušli tek nakon što je Rondo ispao iz momčadi zbog ozljede), a Cavsi su upornošću koristili rupe njihove obrane. U početka je ovo bila poziciona bitka, playoff košarka koja se igrala koš za koš, dok Celticsi nisu napravili prvu bitniju razliku na krilima klupe, točnije rookiea Moorea koji se priključio pouzdanom Bassu (dodaj i Pietrusa, sve boljeg Bradleya i ovo već pomalo počinje ličiti na klupu).

Tu razliku su nadogradili sjajnim ulaskom u treću četvrtinu i napadom u kojem se uvijek traži slobodan čovjek u vlastitom, Celtics stilu. Međutim, Cavsi su pronašli snage sve to (zamalo) nadoknaditi na krilima dva najvažnija igrača - Irvinga i Varejaoa. Irving je donio zrelost kakvu netko tko je odigrao jedva 16 tekmi na sveučilištu ne bi smio posjedovati, začuđuje njegova sposobnost da mijenja brzine i da se potpuno uklopi u momčad, ta veteranska smirenost pri šutu i uopće odlukama koje donosi (osim povremenog spavanja u obrani, mali ničim ne odaje da je rookie), a ako se previše zaljubite u njegov šut možete zanemariti činjenicu da je napadački kompletan igrač.

Varejao je na to nadogradio suludu količinu energije (20-20 sve govori) i, što se mene tiče, jedino bitno pitanje tijekom prijelaznog roka na koje će biti nužno dobiti odgovor je tko će doći do njega i hoće li Cavsi uopće pristati trejdati ključnog igrača u ovoj neočekivanoj situaciji potencijalnog playoff nastupa. Imaju ga pod ugovorom još tri sezone nakon ove i, obzirom na to kako igra u napadu (bolje nego ikad uz Jamesa), obranu da ne spominjem, sve manje smisla ima odvajati ga od Irvinga. Eventualno ako se pojavi ponuda koja se ne odbija (samo, momčadi koje bi od njega imale najviše koristi, granični izazivači poput Denvera, Portlanda, Memphisa ili Clippersa takvu ponudu nemaju mogućnosti sastaviti). Jednostavno, čovjeka koji ovako igra ne možeš dati ispod cijene, a tržište je takvo da ga nitko ne može pošteno platiti.

S druge strane, činjenica da je Irving ovako dobar ovako rano čak je i mali problem, jer Cavsima izbija iz ruke mogućnost pojačanja putem još jednog dobrog drafa, a kako su Irving i Andy ipak premalo za temelj, izgleda kako će sve ovisiti o idućem ljetu i učinku na tržnici. Problem je i Istok, odnosno loši Bucksi i Knicksi, jer Cavsi jesu dobri, ali nisu toliko dobri da već sada igraju u playoffu. Evo, noćas je 30 minuta dobio rookie Mychel Thompson, sin legendarnog igrača Lakersa i Blazersa Mychala (primjetite razliku u samoglasniku) te brat Klayu Thompsonu iz Warriorsa, swingman koji, iako sličan stilom igre bratu, ima prednost u tome što je već pomiren s ulogom 3&D specijalista.

Momak je potencijalno koristan igrač rotacije, potezi poput ovoga su važni jer naći korisnog igrača za minimalnu lovu specijalitet je velikih momčadi (svatko može pretplatiti osrednjeg igrača, pitajte samo Magic ili verziju Cavsa s LeBronom), ali činjenice je da danas Cavsi osim ranije spomenutog dvojca nemaju na rosteru startnu NBA kvalitetu. To što igraju ovako solidno s ovakvom rotacijom govori sve što treba znati o poslu kojega su odradili GM Chris Grant (Ferryev učenik, očito je pokupio neke trikove iz škole San Antonia pa tako Cavsi i dalje ostaju dio Buford-Pop dinastije, valjda najbrojnije u ligi) i trener Scott (koji je dobio nagradu za trenera godine 2008. trenirajući Chrisa Paula, ali zaradio ju je tek danas, kada je od Geea, Samuelsa i ostale bratije složio respekta vrijednu košarkašku momčad).

Uz pitanje Varejaoa, bitno je odlučiti i što sa Sessionsom koji playmakersim kvalitetama olakšava Irvingu život i omogućuje mu da iz boljih pozicija upotrijebi onaj prekrasni skok-šut. Ovo preseljenje u Lakerse o kojem se šuška ima smisla ponude li Lakersi mlade i jeftine igrače poput Morrisa i Ebanksa, ali čak i u slučaju da im netko zauzvrat ponudi zadnju godinu nekakvog veteranskog ugovora, Cavsi će morati riskirati i odreći se svog back-up playa i drugog najvažnijeg vanjskog igrača. Naime, riješe li se tih 5 milja koliko bi dogodine bili dužni Sessionsu, pa se onda odreknu i zadnje godine Gibsonova ugovora, uz konačni pozdrav Jamisonu i njegovoj mrcini od ugovora, ostat će im skoro 30 milja prostora na raspolaganju pod salary capom, što je dovoljno za upecati rasnog strijelca koji bi nadopunio jezgru Irving-Varejao.

Treba biti oprezan jer razvoj Irvinga je samo takva šansa da ekspresno stanu na noge, šteta bi bilo potrošiti sve što imaju na nekakvu kombinaciju Batuma, Ryana Andersona, Erica Gordona, Raya Allena ili nedajbože Mikea Beasleya. Što bi ja napravio da sam GM? Preplatio Batuma i rentao niz veterana na jednu godinu (Duncana, Allena, KG-a, Jamisona - što bi im falilo da na jednu sezonu zaigraju zajedno i pokušaju napraviti rusvaj na Istoku uz pomoć Irvinga) i onda, godinu nakon toga, pokušao upecati još jednog visokog igrača startnog kalibra za dodati ga jezgri Irving-Batum-Varejao.

Nuggets @ Grizzlies

Utakmica večeri počela je nervozno, najvećim dijelom bila je negledljiva, barem do zadnje četvrtine. Jedino pozitivno što vrijedi izdvojiti tiče se Memphisa koji, usprkos umoru i pristiku, nije dozvolio da se Denver ozbiljnije odvoji. Heart, grit & grind su napravili svoje, točnije obrana Gaya na Galinariu te već klasično sjajni pritisak Conleya i Allena na vanjsku liniju protivnika. Praktički, upravo je njihova sposobnost da izazivaju izgubljene u ključnim momentima još jednom bila - ključna. Dodaj borbenog Gasola, raspoloženog Mayoa i eto recepta za prvu pobjedu nakon pet poraza.

Doduše, za nju se trebalo krvavo izboriti jer Denverove kontre, širina i konstantno kretanje do same završnice držali su ih na desetak koševa prednosti. Sad je već jasno da fenomenalne partije Harringtona i Millera nisu slučajni trend, već sam temelj na kojem Karl gradi igru svoje momčadi. Memphisu je pak par dobro tempiranih Mayovih trica i nekoliko dobrih reakcija u obrani bilo dovoljno da dođe u egal, izbori produžetak, a onda doslovno isčupa pobjedu na račun čiste želje (očajničke želje, može se i tako reći, jer blokade koje su pri kraju produžetka izveli Gay i Allen, pa skokovi u napadu Allena i Conleya, čisti su dokaz da ona "all heart, grit & grind" u ovom klubu nije samo parola). Gotta love the Grizzlies i stvarno bi šteta bila da ne upadnu u playoff jer njima je mentalna snaga očito upisana u DNA. Kad se čovjek sjeti da je sve počelo onog trenutka kada je Mayova faca naletila na Allenovu šaku...

Protiv Nuggetsa njihova najbolja petorka Conley-Mayo-Allen-Gay-Gasol dobro je funkcionirala jer ni Denver nije previše bogat pod košem, a Rudy je dovoljno dobar skakač da može sakriti manjak centimetara. Najveći problem su tako sakrili na jednu večer, ali on i dalje ostaje prisutan - nemoć u napadu koja proizlazi iz manjeg broja high-low akcija jer nemaju kome konstantno spuštati loptu u post. Jednostavno, pridošlice Cunningham i Speights su pick & pop specijalisti bezopasni u reketu. I jedan i drugi su sjajne zamjene za Arthura, ali, gle čuda, ni približno ne mogu nadoknaditi manjak jednog od najboljih NBA strijelaca u postu.

Pistons @ Knicks

Pistonsi igraju kao NBDL momčad, a od noćas još više na takvu nalikuju jer su rosteru dodali izvjesnog Russella Walkera, 29 godina starog rookiea. Monroe igra sam, Big Ben je već odavno trebao pecati negdje u Alabami, ali to mi je već postalo dosadno ponavljati (pouka - ne gledati više Pistonse).

Knicksi su pucali 60 posto iz igre, to je sve što morate znati o ovoj utakmici, lopta je kružila bolje nego ikada ove godine i manje-više svi su zakucavali u šupljem reketu.

Ipak, čak i protiv ovakve konkurencije bilo je primjetno da Amare nema više one stare noge, čovjek je izgleda u fazi karijere u kojoj atlete postaju role playeri. Mora se ugledati na McDyessa, sličnog letača koji je postao sjajan šuter s poludistance i dobar pozicioni igrač u obrani misli li koristiti svojoj momčadi. Ako je teoretski moguće da role player s takvom plaćom bude koristan.

Hawks @ Raptors

Bayless i Kleiza dali su mali poticaj napadu Raptorsa, ali vanjski šut prvoga i uporni napadi drugoga teško mogu zamijeniti Bargnania, ipak su to igrači čija rola je primjerenija podizanju energije ulaskom s klupe. Caseyeva zona nema učinka protiv ovakvih Hawksa koji i dalje oduševljavaju nesebičnom momčadskom igrom i dolaziš do računice da Toronto ni teoretski nema šanse dokopati se pobjede protiv Atlante koja je noćas bila san svakog trenera – lopta je kružila do otvorena čovjeka, a ovaj bi zatim uglavnom zabio šut.

Lijepo je opet vidjeti kapetana Kirka u igri kao idealnog all-round beka s klupe, tu je i Green koji je konačno iz šutera dugih dvica napravio iskorak u tricaša. Znači, klupa radi svoje, Teague i Joe se brinu da stvari štimaju u napadu, a Zaza i Smith da energija u obrani teče. Dodaj još i korisnog Marvina Williamsa i eto utakmice u kojoj su Hawksi usprkos nedoraslom protivniku pokazali svu svoju snagu.

Šteta za njih što Larry Drew nije došao ranije na mjesto trenera, jer ovaj stil igre koji je on uveo, za razliko od onog Woodsonovog Johnsono-centričnog, donosi puno, puno više. Hawksi su for real, bez obzira na manjak Horforda, i to sve govori.

Kings @ Warriors

Warriorsi su dobili Kingse igrom rezervnog vanjskog dvojca Robinson-Rush (kriminalne partije Ellisa i Currya primorale su Jacksona da ih u završnici ostavi na klupi), a posebno je zanimljivo gledati kako Rush izrasta u sjajnog igrača s klupe, pravog 3&D specijalista kakav nikad nije imao šanse postati u Pacersima gdje su ga godinama gurali u ulogu startera.

Cousins igra sve bolje i bolje, na trenutke djeluje nezaustavljivo (Zach Randolph 2.0), a Evans uvijek nekako nađe način da skupi fenomenalne brojke. Tu se krije barem nekakva nada za Kingse da ovaj zadnji pokušaj rebuildinga nije propao, očito treba biti strpljiv jer njihov potencijal je ozbiljan. Problem je samo što nešto pod hitno treba poduzeti kako bi im se pomoglo razviti ga. Recimo, za početak promijeniti cijeli vrh organizacije.

Tek s malim Thomasom u postavi Kingsi djeluju organizirano, radi se o jedinom playu na rosteru koji je noćašnjom solidnom šuterskom epizodom i najzaslužniji što su imali šanse okrenuti rezultat. Morat će mu dati sve više i više minuta ubuduće, ako misle konačno dignuti razinu igre. Mogu mu slobodno dati ove Jimmerove, jer tom liku netko mora objasniti da je jedini način da ostvari NBA karijeru taj da krene stopama Kerra i Reddicka i razvije se u šutera koji igra bez lopte, a ne da poteže kao da je i dalje u zemlji Mormona.

Bobcats @ Lakers

Lakersi su se poigrali s očajnim Bobcatsima, ali ionako je jedino zanimljivo bilo pratiti podjelu minuta kod domaćina. Konačno su uspijeli odmoriti Kobea koji je odigrao samo 28 minuta (i pritom ispalio 21 loptu, car, valjda da ne naškodi prosjeku). Bynum je naravno opet bio glavni, tip je match-up noćna mora za pola lige, a što se Bobcatsa tiče jedino bitno spomena je da se nakon ozljede vratio Reggie Williams koji bi uskoro mogao postati prvi strijelac momčadi. Doduše, više nego za njihov rezultatski uspjeh, to bi moglo biti važno nekoj fantasy ekipi kojoj nedostaje trica i poena.

Nets @ Pacers

Pacersi igraju ružno jer nemaju ni jednog playmakera na rosteru koji bi im olakšao život, Collisonova nesposobnost da probije obranu zabrinjava i tu će se morati nešto poduzeti, možda čak i tijekom ovog prijelaznog roka. Koliko god Collison djelovao nemoćno, toliko je jednaki krivac Vogel koji je noćas zamalo zasrao stvar davši ogroman broj minute kao back-up playu Lanceu Stephensonu, srednjoškolskoj zvijezdi koja se nakon neslavne NCAA epizode jedva provukla do NBA. Larry Bird je navodno zaljubljen u njegove fizikalije, ali sumnjam da ikoga oduševljavaju njegove organizatorske sposobnosti i nije mi jasno zašto ne dobiva minute kao zamjena swingmanima kad su ionako već doveli Georgea Hilla da predvodi drugu postavu.

Dovoljno je bilo malo čvrste obrane da se Pacersi odvoje na prednost koju Netsi čak ni usprkos sjajnoj šuterskoj seriji Morrowa nisu mogli stići. Netsi jednostavno nisu na toj razini da odgovore na onakvih 5-6 minuta agresivne igre, nema kod njih ni energije ni sposobnosti da se stisne protivnik i sve čemu se mogu nadati je luda šuterska večer Morrowa, Williamsa ili Brooksa. Po mogućnosti - u istoj utakmici. Noćas Morrow i Williams nisu bili dovoljni, ali pozitivno je što se Deron konačno budi, igra kao onaj stari i to je najbolja moguća vijest za Netse.

Junak večeri je ipak samo jedna - Lou Amundson. Sjajan kao back-up centar, kretnjama u obrani i količinom parketa koju pokriva podsjeća na Varejaoa, a nije na odmet ni što zadnjih nekoliko utakmica zabija svaki zicer ili odbijanac do kojega dođe. Idealan peti visoki, profesionalac u ragnu Scalabrinea i najozbiljniji kadnidat za spomenicu "ispodobruca".

4Oct/102

KINGS

Posted by Gee_Spot

''We love Sacramento, and i don't even like to think about relocating the team, even though me and Gavin have received multiple telephone calls from other cities inquiring about the possibility of moving the Kings to a new location.''
- Joe Maloof

SCORE: 26-56
PRVIH 5: Evans, Cousins i još trojica
5 ZA KRAJ: Udrih, Evans, Casspi, Landry, Cousins
MVP: Paul Westphal
LVP: Samuel Dalambert

Gornja izjava Joea Maloofa izrečena nakon što je u vodu pao i zadnji pokušaj da se izgradi nova dvorana obilježit će ovu sezonu Kingsa više od ičega što se dogodi na parketu, čak i od razvoja Tyrekea Evansa i DeMarcusa Cousinsa. Nakon što se činilo da je sredinom ljeta pronađen način da se izgradi nova dvorana i to tako da se zaobiđe direktno trošenje proračunskih sredstava lokalne zajednice iznajmljivanjem određenog državnog zemljišta privatnim poduzetnicima (koji bi zauzvrat izgradili novi dom Kingsima), pritisak javnosti i slaba podrška projektu nedavno su zapečatili i tu opciju.

Za razliku od vječno optimističnih Maloofa koji se i dalje nadaju rješenju, ovaj put nešto klasičnijem, dakle onom u kojem bi grad Sacramento snosio najveće troškove, NBA liga pokazala je nešto drugačiji stav, odlučno se ogradivši od svih budućih pregovora. Poznavajući Sterna i arogantne poglede NBA lige na gradove koji nisu spremni na ustupke da bi zadržali svoju franšizu, seljenje Kingsa izglednije je nego ikada.

Naime, sličan stav NBA je zauzela i kada Seattle nije bio spreman pristati na sve uvjete koje su tražili Sonicsi u vezi izgradnje nove dvorane, nakon čega je Stern pomogao ulagačima iz Oklahome da dođu na čelo kluba i odvedu ga u Oklahomu. Naravno da je Stern od samog početka znao da Clay Bennett ne želi biti vlasnik kluba u Seattleu, naravno da su svi znali da nema šanse da Seattle pristane na ulaganje sredstava u novu dvoranu i naravno da su svi znali da će Sonicsi na kraju završiti u Oklahomi.

Poslije je bilo lako moralizirati oko navodne krađe, ali u biti radilo se tek o loše odrađenim odnosima s javnošću koja je ionako slutila što će se dogoditi. Pouka je kao i uvijek bila – ne izazivaj Sternminatora. Dobri ljudi Kalifornije i Sacramenta rade to već neko vrijeme, zbog čega bi uskoro mogli platiti. Stern zasigurno ima nekoliko potencijalnih ulagača u rukavu, sada samo treba pronaći zajednički jezik s braćom Maloof. Pitanje je da li su spremni na seljenje ili prodaju (vjerovatno im je svejedno dok mogu zadržati cheerledersice).

Naime, očito je kako na Zapadnoj obali, posebice u razvijenim državama poput Washingtona i Kalifornije, vlada puno razumniji pogled na sport i postoje puno veći pritisci od strane angažiranih građana kako bi se spriječilo trošenje zajedničkih sredstava na nešto što u principu ne zanima širu javnost. S druge strane, u središnjoj Americi u kojoj niti ima zabave niti do te mjere razvijenog civilnog društva, postoje gradovi spremni pristati na sve Sternove ucjene da dobiju NBA franšizu.

Tako da se jedan Kansas City (uostalom, od tamo su Kingsi i stigli u Sacto, dakle, radi se o svojevrsnoj poetskoj pravdi) čini sigurnija opcija od npr. Seattlea (zašto bi pristali graditi dvoranu za Kingse kad nisu za svoje Sonicse?), San Josea ili San Diega (isto kao i u Sacramentu, teško da bi javnost dala podršku izgradnji košarkaške dvorane u ovakvim teškim vremenima). Las Vegas? Braća vjerovatno ne bi imala ništa protiv toga, ali obzirom na to koliko Stern izbjegava skandale, sigurno neće dati podršku NBA franšizi u leglu kocke i prostitucije (Kingsi bi vjerovatno bili prva momčad u povijesti koja bi doma ostvarila 41 pobjedu jer bi se protivnici pogubili po kockarnicama i salonima za masažu).

Uglavnom, možda vam se ovo ne čini toliko važnim za događanja na parketu, ali jeste. Možda igrači neće razbijati previše glavu oko toga, ali hoće uprava. Evo, Kingsi su užasno tanki na vanjskim pozicijama i krcati zanimljivim igračima pod košem. Bez problema bi mogli posegnuti za nekim precjenjenim veteranom obzirom da su ispod salary capa, ali upravo zato što ne znaju što ih čeka za par godina, ne žele riskirati ni dolara. Zato se nisu uključivali u ovoljetnu tržnicu, a ako stvari i dalje ostanu ovakve, neće ni u onu idućega ljeta.

Sa svim tim neiskorištenim milijunima koje čuvaju na banci, Kingsi danas još imaju i solidan roster. To mogu zahvaliti lanjskom draftu koji im je donio potencijalnu zvijezdu u Tyrekeu Evansu. Evans još nije sa sebe skinuo etikete opasnog picka, ali u rookie sezoni je pokazao takav potencijal da su sve te opasnosti stavljene u stranu. Naime, i dalje postoji stalna opasnost od problema sa zakonom (iako je vidljiv napredak, u ovoljetnoj jurnjavi barem nitko nije pucao iz automobila) te od problema sa suigračima na parketu (Paul Westphal radi na tome).

Za ovo prvo Kingsi nemaju odgovor, a za ovo drugo pronađeno je rješenje u seljenju Evansa na dvojku, što je u biti logičan potez. Evans nema instinkte ni osjećaj za igru klasičnog playa, ali ima fizikalije za igrati dvojku tipa Bryanta ili Wadea koja preferira imati monopol nad loptom. Upravo zbog toga Kingsi su lani puno bolje izgledali nakon što je u petorku umjesto Kevina Martina uskočio Beno Udrih, play koji jedva prenese loptu preko centra, ali koji može zabiti otvoreni šut nakon Evansovih povratnih lopti.

Doduše, te povratne su još uvijek rijetke, ali Kingsi se mogu tiješiti da ni Jordan ni Bryant u ranim danima nisu uvijek željeli vidjeti slobodne Paxsona i Kerra, odnosno Fishera. Također, uz zreliju igru s loptom, Evans će već ove sezone morati popraviti šut iz vana, jer lani je doslovno ovisio samo o ulazima i fizikalijama. Obzirom na tjelesne predispozicije i all-round instinkte koju povremeno pokazuje, možete se kladiti da u karijeri neće pasti ispod 20 koševa po utakmici, kao i to da će sam po sezoni dobiti barem 20 utakmica. Kad bi na sve to dodao šut i kad bi razvio onaj famozni košarkaški IQ, gdje bi mu bio kraj.

Za Kingse najveći problemi nastaju kada pogledaju na klupu u potrazi za zamjenama Evansu i Udrihu. Pooh Jeter doveden je da bude back-up play, ali sitni košarkaš s euro iskustvom ima minimalne šanse za izboriti važniju NBA rolu obzirom na ispodprosječne brojke u Europi. Francisco Garcia je konačno zdrav i spreman pomoći, ali njegov domet je ionako nekoliko minuta s klupe kao alternativni swingman solidan u svemu, poseban u ničemu.

Antoine Wright je doveden kao specijalist za obranu, ali svima nam je dobro poznato da se radi o fami koja mu je priljepljena kako bi se opravdala činjenica da takav anti-talent uopće ima NBA ugovor. O rupama u vanjskoj liniji sve govori podatak da u kampu imaju četiri igrača s ljetne lige koji još nisu zaslužili ugovor (među njima je i NBA veteran Luther Head), ali koje drže do zadnjeg trena u nadi da će barem jedan pokazati nešto vrijedno minimalca i mjesta na rosteru.

Ovo sve skupa znači da će Evans ne samo opet biti prisiljen trošiti svoje talente na organizaciju igre, nego da će praktički biti jedini bek na rosteru sposoban odigrati minimum NBA obrane u jedna na jedan formi. Nešto bolje stanje je na malom krilu, gdje će se uz spomenutog Garciu rotirati solidni Izraelac Omri Casspi i vječni talent Donte Greene. Casspi je tu bez konkurencije prvo ime samo na račun energije i borbenosti.

Obzirom na ovako slabašnu rotaciju na prve tri pozicije, jasno je kako će sav posao u obrani i dobar dio onoga napadačkog biti na igračima pod košem. Kingsi su tu krcati potencijalnim ozbiljnim NBA starterima – od nove nade Cousinsa koji je na sveučilištu demonstrirao fantastičan osjećaj za skok, NBA fizikalije i spretne ruke (uz težak karakter koji je na vidjelo izašao čak i u ljetnoj ligi tijekom koje se Cousins ljutio na trenere zato što ne vrte više akcija na njega), preko dokazanog strijelca u postu Carla Landrya, do pouzdanog radnika Jasona Thompsona (a tu je i rookie projekt Hassan Whiteside).

Dolazak prave petice kakva je Sam Dalambert, dakle igrača koji svojom masom i osjećajem za blokadu može zatvoriti reket, na prvi pogled samo bi trebao dodatno učvrstiti ovu rotaciju, ali ja u Dalambertu vidim samo problem. Prvo, čovjek jednostavno nije dovoljno brz ni spretan da sudjeluju u tranzicijskoj igri, a to je stil igre koji njeguje Westpahl i za koji su i Evans i Cousins stvoreni. Drugo, samo će uzimati minute puno potentnijim igračima poput Landrya ili Cousinsa - Dalambert je igrač manje u napadu, a koševi su ovoj momčadi potrebniji od ičega jer imaju sjajan skakački potencijal. Ono, da bi opravdao svoje mjesto na parketu Dalambert bi morao poput Howarda blokirati barem šut po četvrtini.

Međutim, on ionako nije doveden zato što je nekom u Kingsima upao u oko, pa je taj netko nazvao braću Maloof i rekao ''ljudi, samo nam Dalambert nedostaje da osvojimo Zapad''. Čovjek je tu samo zato što je dojučerašnji programirani centar budućnosti Spencer Hawes proveo cijelu prošlu sezonu u ratu s Westphalom oko minuta i uloge u momčadi, što ga je koštalo selidbe u Sixerse.

Uz skok, najveći plus ove ekipe mogao bi biti nedostatak ikakvih imperativa. Ne pokažu li se Evansov i Cousinsov karakter preteškima, Westphal će zasigurno učiniti sve da iz njih izvuće maksimum. Sad, previše je minusa na rosteru i oko njega da bi se itko mogao nadati nekakvoj sezoni iz bajke u kojoj Kingsi na krilima dva sjajna mlada igrača ulaze u playoff, ali već sama mogućnost da se tako nešto dogodi, ma kako mala bila, izvrsna je vijest za ovu franšizu.

Kada na probleme s dvoranom i upitnom kemijom među igračima uzrokovanom Evansovom nezrelošću još dodaš i ovaj najnoviji po kojem netko uporno crta kukaste križeve po plakatima s Casspiem, ispada da će puno veći od rezultatskog pritiska biti onaj medija željnih senzacije, što bi moglo dodatno otežati koncentraciju na pravilan razvoj ovako neiskusnoj momčadi. Tako da, koliko god velike šanse bile da nas Evans i Cousins oduševe, još su veće da na pola sezone dođu glave Westphala. Da, bit će ovo još jedna duga sezona u ARCO Areni.

26Aug/102

SACRAMENTO

Posted by Gee_Spot

KINGS

Možemo o braći Maloof misliti što hoćemo, ali nitko im ne može osporiti da su vjerni. Prošle sezone krenuli su u tko zna koji rebuilding po redu s istim čovjekom za kormilom – Geoffom Petriem. Također, iako ih desetci gradova vuku za rukav zbog situacije s zastarjelom dvoranom koja donosi samo gubitke, braća sve pokušavaju ne bi li klub ipak ostao u Sacramentu (za sada se čini da je dogovor postignut i to bez pomoći poreznih obveznika, što je apsolutna rijetkost čak i u Americi).

Mislim, zaposlili su Shareefa Abdur-Rahima kao pomoćnog trenera usprkos tome što im je godinama krao novac, to sve govori. Uglavnom, ovi rodijaci su nakon nepune dvije sezone obnove potpuno promijenili izgled rostera, ostavši sa samo dva loša podsjetnika na prijašnje krive poteze – Franciscom Garciom i Benom Udrihom.

Ovoljetni izbor na draftu DeMarcusa Cousinsa potez je kojim su se jasno pozicionirali za ubuduće. Naravno, obzirom na snagu Zapada i na kraju ove sezone čeka ih lutrija, ali lanjski izbor Evansa i nedavni Cousinsa donijeli su momčadi novu jezgru oko koje se mogu slagati ostali dijelovi. Kako stvari stoje, Kingsi se neće bojati kockati, kao što nikada i nisu (sjetite se samo dovođenja Webbera ili Artesta).

Naime, Evans i Cousins su također bili svojevrsni rizik, igrači neospornog talenta, ali upitnog karaktera zbog čega su na draftu pali niže nego su trebali. Iako Evans i dalje uredno svako ljeto ima problema sa zakonom, njegova rookie sezona ohrabruje, a da momčad radi sve kako bi izišla u susret svojim mladim snagama govori i podatak da su za novog asistenta doveli Cousinsova srednjoškolskog trenera.

Naravno, šanse su i dalje ogromne da Evans profućka talent (ne nužno u nekoj kriminalnoj aktivnosti, već ostane li vjeran samo jednom stilu igre – pimplanju 1 na 5), a Cousins je već na ljetnoj ligi izražavao negodovanje ulogom u napadu. Međutim, pronađu li nekako mentalni sklop potreban za uspjeh, Kingsi su mirni iduće desetljeće.

Također, posezanje za najboljim mogućim talentom bez obzira na znakove upozorenja je taktika koju su primjenili i u drugoj rundi, izabravši Hassana Whitesidea. Whiteside je po nekima letač i bloker vrijedan izbora u lutriji, ali kako su krenule priče o njegovoj sirovosti i upitnom osjećaju za igru, pao je sve do Kingsa u drugoj rundi. Opet ista priča – poklopi li se sve kako treba, Sacramento u svojim rukama ima krađu drafta.

Rizika nije nedostajalo ni u ovoljetnim tradeovima. Kingsi su poslali Hawesa, centra meke ruke koji je trebao biti njihova petica budućnosti (nije se slagao s Westphalom), u Philadelphiu u zamjenu za Dalamberta. Ova zamjena propalih projekata dobra je za obje momčadi i oba igrača.

I jedan i drugi su došli u ekipe gdje će imati prilike započeti iznova, dok je ostajanje na starome značilo opet proći kroz istu gomilu frustracija. Kingsima treba centar koji može zatvoriti reket i čuvati leđa klincima, što Hawes nikako nije bio u stanju. Također, nije na odmet ni činjenica da na kraju sezone Dalambert postaje slobodan igrač i da se njegovih 12 milja godišnje gaže briše sa salary capa, što će Kingse idućega ljeta učiniti jednima od glavnih igrača na tržnici.

A kad smo već kod tržnice, izgleda da se ove godine odlučilo rizike smanjiti barem na tom polju. Svjesni da nisu mamac gomili slobodnih igrača kraj tolikih drugih klubova s dovoljno prostora na salary capu, Kingsi su mirno promatrali ovoljetnu strku, radeći samo nužne korekcije.

Tako su nakon ljetne lige roster popunili s dva minimalna ugovora. Kao treći play doveden je Pooh Jeter, sitni bek koji se već godinama muva po Europi, a kao dodatna swingman opcija stigao je veteran Antoine Wright, koji je danas valjda 90% ime, a 10% igrač (u ligi ga drži ona sezona kada je startao u Dallasu, valjda svi smatraju kako mora nešto valjati kada ima takav podatak u životopisu).

Trenutni roster je zaključen nakon što su poslali pouzdanog skakača i fajtera Brockmana u Milwaukee za Darnella Jacksona, četvorku s manjkom centimetara koja je svoju nišu u ligi pokušala pronaći u Clevelandu ispaljujući trice. Čak ni nakon svih ovih poteza, Kingsi nisu uspjeli doći blizu gornjoj granici salary capa te su trenutno momčad s najmanjim budžetom u ligi.

Hoće li preostalih 15-ak milja iskoristiti za dodatna pojačanja pokazat će vrijeme, njima je ionako najvažnije da su na pravom putu. A kada pod kontrolom imate sve financije usprkos tome što ste u posjedu dva loša ugovora (Garcia i Udrih) te kada imate gomilu mladih talenata na rosteru, postoje razlozi za zadovoljstvo. Na kraju krajeva, kako god okrenuli, duplo su bolji od jednako jeftine Minnesote. A i to je nešto.

GIANTS

U sezoni punoj iznenađenja, momčad iz San Francisca jedno je od najugodnijih. Iako se znalo da imaju vrhunsku rotaciju pitchera, pored Colorada i Dodgersa koji su zadnjih godina vladali divizijom, nitko im nije davao šanse. Međutim, kako se kraj sezone bliži, izgleda kako su i Colorado i Los Angeles ispali iz utrke za playoff, a do zadnjeg dana za njega će se boriti Giantsi i San Diego Padresi.

Glavni razlog zašto su ove dvije momčadi isplivale na površinu su kvalitetniji pitcheri i obrana uopće. Samo, kako nam je jučer pokazao primjer Seattlea, ako ne možeš zabiti i poneki poen, uzalud ti i najbolji bacači na svijetu. I Giantse i Padrese tako je iznad očekivanoga digla fantastična igra određenih udarača. San Diego je na redu sutra, a danas ću spomenuti dva pokretača napada u San Franciscu.

Aubry Huff i Andres Torres su dva veterana dovedana da se popuni momčad. Glavni igrači Giantsa trebali su biti neki drugi, skuplji veterani (Guillen, Rowand, Sanchez i Uribe), koji su lagano počeli popuštati pod pritiskom godina. Također, ulogu glavne napadačke zvijezde trebao je preuzeti Pablo Sandoval zvani Panda (tako niskog i debelog momka ne možeš nego poželiti grliti), ali on je u potpunosti podbacio.

I tako, kada su već svi počeli razmišljati da je ova sezona promašaj i da se treba okrenuti budućnosti i pomlađivanju momčadi, krenuli su Huff i Torres. Prvi home runovima i poenima, a drugi osvojenim bazama na sve moguće načine uz vrhunsku obranu (Torres pored ostalih metuzalema praktički sam pokriva vanjsko polje). Napad se dodatno stabilizirao priključenjem rookiea Poseya prvoj momčadi. Momak je njihov catcher budućnosti, ali ima i sjajan udarac te je definitivno preuzeo ulogu budućeg oslonca od Pande.

Uz napad oslonjen na tri igrača koji su u stanju svaku večer napraviti posao (sva trojica su tek tako, van svih očekivanja, zauzeli mjesta među desetak najboljih na svojim pozicijama), pitcherima nije preostalo ništa drugo nego momčad dignuti na razinu više.

U obrani sve počinje s Timom Lincecumom, mladim asom, zadnje dvije godine vodećim u svim relevantnim kategorijama. Ove sezone brojke su mu poprilično pale, jedva se drži među 50 najboljih, ali srećom po njega i Giantse izvlači ga ostatak rotacije. Drugi starter Matt Cain igra fenomenalnu sezonu, drugu za redom, a tek mu je 25 godina.

Kako Lincecum ima tek 26, ali i već ogroman broj utakmica u kojima se potvrdio, čini se kako Giantsi neće imati problema u bližoj budućnosti s ovim dijelom igre. Njihov treći starter, veteran Barry Zito, standardno dobro odrađuje svoju ulogu i ova trojka čini jednu od boljih 1,2,3 rotacija. Međutim, snaga Giantsa je u dubini jer tu su još mladi Sanchez i rookie Bumgarner, koji su u svojim rolama četvrtog i petog pitchera možda i najbolji u ligi.

Dok je Sanchez jedna solidna opcija za eventualno drugog ili trećeg pitchera ubuduće, Bumgarner je klinac potencijalom ravan Lincecumu. Kako smo već rekli, za njih očito nema zime kada je obrana u pitanju. Plus, ne samo da su svi nabrojani redom kvalitetni pitcheri, već i atraktivni. Naime, nije dovoljno samo imati preciznu i jaku ruku koja će natjerati protivnika na grešku, treba znati i izbacivati igrače bez kontakta s palicom. Tu do izražaja dolaze laganije lopte i felšovi, a što više takvih poteza imaš, to si prije u stanju izbaciti protivnika koji nikada ne zna što da očekuje (da ne govorim da je čak i gušt gledati pitchere koji imaju repertoar). E, pa u Giantsima su svi talenti za tako nešto, jedino Cain više upada u profil onih koji ovise o kontroli, upornosti i izdržljivosti.

Kad još dodaš da u Brianu Wilsonu imaju jednog od najmlađih, a već najpouzdanijih closera u ligi, jasno je da Giantsima treba samo nešto svježe krvi u napadačkoj rotaciji da se uključe u borbu za vrh svake godine. Nema sumnje da će klub takve reputacije nešto i poduzeti po tom pitanju, bez obzira uspiju li do kraja ove godine preskočiti Padrese i izboriti playoff ili ne. Jer, šteta bi bilo da ovako mlada i potentna obrana ne dobije priliku boriti se za naslov. Najveći problem treneru u playoff bi ionako bio koga izostaviti iz rotacije.

THE ROSTER OF THREE

Fashion Nugget (Cake, 1996.)

Cake su najveći bend iz Sacramenta (sorry fanovi Deftonesa i Tri Upitnika), a njihov drugi album najbolji je dokaz tome. Kvragu, ova ploča se zahvaljujući obradi ''I Will Survive'' prodala u milijunskoj nakladi omogućivši autoru i pjevaču Johnu McCreau da do kraja života posjećuje tekme Kingsa, tamani organsku hranu i proizvodi majice s aktivističkim parolama. U biti, ja toliko volim ovaj bend i ovaj album da bi možda bilo najbolje da napišem nešto o njima za kultne albume i pot listu.

Easy Riders, Ragging Bulls (Peter Biskind, 1998.)

Za one koji žele znati nešto više o povijesti filma, a ne da im se čitati suhoparne akademske radove, Biskindovi presjeci Hollywooda su nezaobilazno štivo. Novinarski stil, gomila zabavnih anegdota, sklonost senzacionalizmu s jedne strane te pouzdana faktografija, istaknuti važni događaji i originalna zapažanja s druge. Ovaj naslov bavi se konkretno krajem '60-ih i pojavom imena koja će zauvijek promijeniti industriju poput Altmana, Scorsesea, De Palme, pa sve do Spielberga i Lucasa. Nakon njega treba se uhvatiti jednako sjajne ''Down And Dirty Pictures'' koja pokriva uspon nezavisnog filma početkom '90-ih i pojmove poput Soderbergha, Sundancea i Miramaxa. Učiš, a u isto vrijeme uživaš. Čuj to.

The King Of Kong (Seth Gordon, 2007.)

Sjajan dokumentarac nakon kojega se osjećate puno bolje zbog svojih hobija na koje gubite sate. Ja, naprimjer, dobar dio dana provedem na neki način vezan uz sport. I ponekad se pitam da li sam to vrijeme mogao provesti pametnije. Iako je odgovor – ne, jer vrijeme provodim onako kako želim, kad vidim da postoje ljudi koji dane troše igrajući igrice i to ne na nekoj modernoj konzoli nego one pretpotopne arkadne, osjetim se još blaženije. Inače, nisam stigao u ovim postovima navesti sve filmove, posebice dokumentarce, koji toplo preporučam, pa ću idućih dana izbaciti jednu listu tek tako da ih spomenem. Također, neka svi koji nisu obavezno posjete sljedeće stranice radi dobrog podsjetnika na filmove prošlog desetljeća. Pa, ako je tko nešto propustio neka nadoknadi.

17Mar/101

PRINT YOUR BRACKETS – EAST

Posted by Gee_Spot

EAST

Koja misao se prvo javila, a zatim i učvrstila, nakon nekoliko dana gledanja u ovaj dio bracketa? Pa ta da je Kentucky apsolutni favorit, barem do bitke protiv West Virginie u Elite Eight dvoboju. Znam, znam, nisam uopće zanimljiv s tim što uporno guram prvog i drugog nositelja do kraja, ali kad je konkurencija smiješna. Ja ne vidim momčad koja može zaprijetiti nositeljima.

Možda jeste popularno tipovati na poraz Kentuckya, jer, kao, u pitanju su klinci, ovo im je prvo ovakvo iskustvo, bla bla bla. A misli li onaj koji tako govori o tome kako ovo nisu obični klinci, već da u petorci imaju buduća 4 NBA igrača, i to ne bilo kakva, već 4 lutrijska picka? Meni dosta, posebice stoga što je jedan od njih John Wall, bez konkurencije najbolji igrač svoje draft klase, i budući all-star playmaker. Dakle, ne bek, ne centar, već playmaker. Koja je, molim lijepo, najvažnija pozicija u NCAA košarci? Rekoh, meni dosta.

Uz Walla tu su još DeMarcus Cousins, Eric Bledsoe i Patrick Patterson. Patterson je već veteran, i otprilike znamo kakva ga sudbina čeka u profesionalcima. Ono, klasična solidna četvorka s klupe, donosi energiju i skok, te dobru obranu. Bledsoe je fantastičan strijelac, u stanju igrati i playa, te bi mu dobro došla još jedna godina NCAA košarke bez Walla da se prilagodi toj ulozi još bolje. Inače će ostati streaky šuter tipa Randya Foyea, zaglavljen između dvije vanjske pozicije.

Ipak, daleko najvažniji je Cousins. Jedno vrijeme sam čak mislio kako je Cousins najveća prijetnja Wallu za poziciju prvog picka, toliko je dobar dojam ostavljao zabijajući u reketu i kupeći skokove. Naime, svi koji uspoređuju DeMarcusa s Derrickom Colemanom potpuno su u pravu. Zanemarimo problematičnu glavu, od Colemana na draft nije dolazio ovako jak i dobar skakač, koji u isto vrijeme ima igru licem košu i pod košem. Sakupiti 20-10 za Cousinsa je dječja igra, ne treba mu ni nekakav poseban sistem, već samo lopta. Što je dobra vijest za NBA momčadi gladne takvih četvorki. Jer, najdraža liga nam trenutno nema problema s playevima, ali zato je sve manje double-double mašina pod košem.

Cousins jeste u stanju vikati na trenera, poslati ga na određena mjesta, duriti se i glupirati, ali još ga nisam vidio kako se ne baca za svakom loptom, bez obzira u kojem smjeru ona krenula. Jedini ogromni problem kojega ima, ali koji valjda nije neizlječiv, je očajan šut s linije slobodnih bacanja. Sad, kako će zbog stila igre živjeti od slobodnih, ne bi bilo loše da se tu popravi, jer inače uzalud mu sva fizička snaga i vještine.

Uglavnom, Kentucky ide na pobjednika susreta između Texasa i Wake Forresta. Obzirom da su obje momčadi totalno razočaranje, ne bi ih ni spominjali da nemaju ovako zvučna imena. Wake Forrest je lani s dvostruko jačom momčadi izletio u prvom krugu (sada su ostali samo s fenomenalnim atletom Al-Farouq Aminuom, koji pod hitno mora u profesionalce), valjda će tako biti i ovaj put, iako je Texas podjednako loš. Samo, dok smo za Wake još i očekivali ovakvu sezonu, meni nije jasno gdje je nestao onaj Texas s početka godine.

Gazili su sve pred sobom, i to ponajviše na leđima dva, za NCAA prilike, monstruma pod košem. Derek Pittman je petica NBA fizikalija, netko tko bi na ovoj razini trebao dominirati. Sad, kada si limitiran talentom, i uz to imaš sumnjivog trenera i loše bekove, život ti nije lak, ali opet, na početku godine Pittman je bio nezaustavljiv. Kasnijim igrama potvrdio je da je upitno uopće ga uzimati u razmatranje kao NBA igrača, jer u najboljem slučaju bit će novi back-up centar kojem je najveća vrlina građa i masa.

Damion James druga je priča, radi se o kompletnom igraču, stroju za koševe i skokove, ali u prijelazu na NBA smetat će ga manjak centimetara, te činjenica kako nije pokazao da ima mentalitet kakav inače imaju četvorke s manjkom centimetara, mentalitet Alije Sirotanovića. Umjesto da se smije u lice problemima i traži veću lopatu, James bježi iz reketa i prepušta se lagodnom životu na vanjskim pozicijama. Ali, ruku na srce, s ovakvim igrama vanjske linije, koja nije u stanju osigurati ne samo šutersku podrušku, već se muči čak i s prenošenjem lopte preko centra, Texas i ne može bolje. Fizikalija imaju na bacanje, ali presirovi su da bi čak i na ovoj razini mogli dobiti dvije utakmice u nizu, a kamoli protiv Kentuckya koji im parira fizikalijama. O razlici u talentu da ne pričamo.

Između Kentuckya i West Virginie smjestilo se nekoliko solidnih ekipa, koje ipak ne mogu parirati velikima. Sad, teško je pronaći neki ključ po kojem bi jednima dao prednost pred drugima, sretno vam bilo s pogađanjem, ali recimo da biram Cornell preko Templea, a zatim i preko Wisconsina. Samo na račun toga što je Cornell osvojio Ivy konferenciju. Predstavnik najvećih štrebera na svijetu je netko od koga se ne očekuje veliki uspjeh na sportskom turniru, zar ne? E, pa obzirom da je Temple tek jedna po ničemu posebna ekipa, te da Wisconsin nisam simpatizirao ni kada su imali puno više talenta na raspolaganju, ne vidim zašto baš ovdje dvanaesti nositelj ne bi mogao do Sweet 16.

Na drugoj strani ždrijeba bi Marquette predvođen Lazarom Haywardom trebao do dvoboja protiv West Virginie, iako ih neće čekati lak put. Prvo treba preskočiti Washington predvođen solidnim strijelcem Qunicyem Pondexterom, all-round igračem koji je, u biti, nešto slabija verzija Wesa Johnsona, a zatim treba i preko čvrstog New Mexica, koji je tipična ekipa oslonjena na vanjsku igru, ali s tim da ima veliki plus u poprilično dugoj klupi.

Međutim, čovjek zvan Lazar je dovoljno žilav za izvesti tako nešto, a nije ni bez pomoći, prije svega u liku i djelu Jimmya Butlera, koji s njim dijeli zadatke pod i uokolo obruča. Preniski su i nedostaje im sirove snage, ali, obzirom na protivnike, klasična NCAA podjela na tri beka i dva krila bit će dovoljna. Do susreta protiv West Virginie, koja je ipak za klasu bolja.

Ne, ni WV nema pravog centra. Nema čak ni playa koji bi se istaknuo na ovoj razini. Ali ima roster sačinjen od jednog beka koji prenosi loptu i četiri all-round atletska krila koja rade sve ostalo. I kao dodatni plus, imaju jednog sveučilišnog veterana, Da'Seana Butlera, koji je u stanju šuterski napraviti razliku, te se ne boji uzeti najvažnije lopte u svoje ruke. Od svih danas nabrojanih imena, a da nisu igrači Kentuckya, upravo je on najsigurnija oklada za dobru NBA karijeru.

Kevin Jones i Devin Ebanks dobro funkcioniraju u ovom sistemu, ali još su presirovi i premladi da bi se donio definitivni zaključak o njihovim profesionalnim dometima jednoga dana. Ukratko, West Virginia nije slučajno osvojila možda i najtežu konferenciju, Big East. Momčad je to koja je dosegla svoj vrhunac i ako tražite nekoga na kome će Kentucky zapeti, oni su idealan izbor.

Ja osobno neću tim putem. Biram Kentucky zbog raznovrsnijeg talenta, ali i većih napadačkih kapaciteta. Istina, Virgina vas može prisiliti na tekmu s 80 koševa ukupno, ali ne želim dati prednost košarci u kojoj se sve svodi na ispunjavanje onoga što trener zacrta. Priznajem, nisam objektivan, ali što mogu kada me treneri kakav je ovaj Bob Huggins živciraju. Tip valjda misli da je klon Bobbya Knighta, a u biti je najobičniji fašist koji drila ove nesretne momke kao da se spremaju u Vijetnam. A ja mrzim fašiste. Jebiga, ipak su mi obje strane obitelji bile partizančine.

SWEET SIXTEEN: Kentucky, Cornell, Marquette, W Virginia

ELITE EIGHT: Kentucky, W Virginia

FINAL FOUR: Kentucky